Russula viscida - created on September 2022 in Renan, Switzerland by Nicolas Schwab

LJEPLJIVA KRASNICA

Russula viscida Kudřna

Sinonimi: prikaži

Taksonomija: Carstvo: Fungi > Koljeno: Basidiomycota > Razred: Agaricomycetes > Red: Russulales > Porodica: Russulaceae > Rod: Russula > Vrsta: Russula viscida Kudřna (GBIF ID 2551504)

Etimologija: viscidus (lat.) = viskozno, mazavo. Po mazavosti klobuka.

Engleski naziv: Viscid Brittlegill

Klobuk: 5-14 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nepravilan, valovit, više je ili manje režnjast, kožica se teško guli, sluzav i sjajan čak i po suhom vremenu, nije ljepljiv, vrlo je promjenjive boje, može biti ujednačeno žuto-oker poput žućkastobijele krasnice (Russula ochroleuca), relativno je često ljubičasto-smeđ, vrlo rijetko maslinastozelen, češće je zasićeno crveno-ljubičast, tamno vinskicrven, sa svjetlijim do ružičasto-ljubičastim rubom, ljubičast s crnkastom sredinom kao kod tamnopurpurne krasnice (Russula atropurpurea), te tamnoljubičast poput postojane krasnice (Russula firmula) ili opet ljubičasto-smeđ, oker-smeđ, ujednačeno ili sa nijansama žute ili zelene, rub je tanak, gladak, nije narebran, vijugav.

Stručak: 4-12 cm visok i 2-3.5 cm debeo, prvo je obično batinast, zatim je valjkast, općenito je uočljivo proširen na vrhu, gdje može biti naboran ili izraženije žličast nego drugdje, najprije je pun, srž ubrzo postane omekšana i spužvasta, od početka je prekriven žutohrđastom zrnastom teksturom koja zauzima srednju ili donju trećinu, rijetko obuhvaća čitavu površinu, bjelkast, trljanjem i u starosti posmeđi.

Listići: Gusti, izmiješani su s određenim brojem lamelula, široki su od 5-15 mm, tanki, zaokruženi su i malo račvasti uz stručak, prirasli, lomljivi, svijetlokrem, kasnije posmeđe, nerijetko su s vodenastim kapljicama.

Spore: Široko su eliptične, s niskim su bradavicama visokim do 0.5 µm, dobro povezane grebenima koji tvore općenito dobro razvijen mrežasti uzorak, 8-11.2 x 6.5-9.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, velike, 55-75 x 11-15 μm, cheilocistide su brojne, vretenaste, ponekad su s vršnim produžetkom, 60-100 x 7.5-12 μm, kožica klobuka sastoji se od savitljivih, tupih dlačica, širokih 2-4.5 μm, te više ili manje valjkastim, jednostavnim ili višesegmentnim dermatocistidama, često glavičastim ili stisnutim, širokim 5-7 μm, sa slabim refrakcijskim sadržajem; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: U klobuku je 1-2 cm debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu polako posmeđi; miris je slab na voće ili med, a okus izrazito ljut u listićima i stručku, a jedva primjetan u klobuku.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, sa fenolom svijetlosmeđe, sa gvajakovom tinkturom intenzivno i brzo poplavi, a žutohrđasta srž stručka sa 20% KOH trenutno pocrveni.

Stanište: Raste u jesen, u svim tipovima šuma, parkovima, ali i u starim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće bukvom, hrastom ili jelom, često na višim nadmorskim visinama, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, unatoč ljutkastom okusu mesa.

Napomena: Geografski raspon i mikorizne sposobnosti opisane vrste vremenom su se pokazali širima nego što je Romagnesi zamišljao 1967. godine. Desetljećima se ovoj vrsti pripisuje bliska veza s planinskim šumama jele u srednjoeuropskom području. Međutim, u svjetlu novijih iskustava, uopće nije rijetka ni u nizinskim šumama hrasta sjeverozapadne Europe niti u bukovim šumama srednje i južne Europe. Prepoznatljiva je po srednje velikim dimenzijama, sluzavoj i sjajnoj kožici klobuka, polikromnim, neujednačenim, češće šarenim bojama klobuka, koje su u spektru od ljubičasto-crvene, ljubičaste, zeleno-smeđe do žute, tvrdom mesu koje izraženo posmeđi, slabom mirisu na voće i med (po nekim autorima na mak) i više ili manje ljutom okusu. Međutim, najvažnija je karakteristika prisutnost žutohrđastog zrnastog ovoja, posebno vidljivog na donjoj polovici stručka. Ova značajka, koja je oduvijek izmicala pažnji mikologa, uočljivija je kod mladih primjeraka zbog jasnog kontrasta između žutohrđaste boje i uvijek bijele površine. Reakcija crvenjenja sa KOH je također važna značajka koju dijeli vrlo ograničen broj filogenetski različitih vrsta, kao što su upadljiva krasnica (Russula insignis), zlatna krasnica (Russula messapica) i žućkastobijela krasnica. Može se zamijeniti sa tamnopurpurnom krasnicom, kojoj meso i stručak izraženo posive zbog upijanja vode, meso na prerezu ne posmeđi, nema ostatke ovoja na sručku, a rekacija s KOH je negativna. Žute forme opisane vrste su dosta slične žućkastobijeloj krasnici, koja se razlikuje po nešto debljem mesu i promjeni boje. Druge vrste slične veličine i smeđe boje, koje rastu ispod bukve, poput medne krasnice (Russula melliolens) i bukove krasnice (Russula faginea), prepoznatljive su po potpuno blagom okusu i negativnoj reakciji s KOH. U slučaju posljednje, budući da je riječ o vrsti iz podsekcije Xerampelinae, mogu biti jednako korisna organoleptička svojstva mesa i testovi s FeSO4 i anilinom. Primjećeno je da opisana vrsta u mediteranskom području izbjegava hrastove i, općenito, šume na niskim nadmorskim visinama, ograničavajući se na šume bukve na višim nadmosrskim visinama.

DNA sekvenca: prikaži