ZEMLJASTA CJEPAČA

Inocybe geophylla (Bull.) P.Kumm.

Sinonimi: prikaži

Taksonomija: Carstvo: Fungi > Koljeno: Basidiomycota > Razred: Agaricomycetes > Red: Agaricales > Porodica: Inocybaceae > Rod: Inocybe > Vrsta: Inocybe geophylla P.Kumm. (GBIF ID 3330851)

Etimologija: ge (gr.) = zemlja + phyllon (gr.) = list, listić. Po listićima boje zemlje.

Engleski naziv: White Fibrecap

Klobuk: 1-3.5 cm širok, isprva je zvonolik, stožast ili konveksan, na kraju je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, bez ili sa širokom, tupom grbicom, ponekad je čak i izraženo izbočen, površina je glatka do žućkasto vlaknasta, na rubu je bez pukotina, mazava kada je vlažan, bez ostataka ovoja, prvo je potpuno bijel, vremenom ponekad postaje svijetložut, žućkasto-smeđ ili oker, žućkasti odsjaji je izraženiji na sredini, rub je prvo blago podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 1.5-5 cm visok i 1.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto do polugomoljasto zadebljan na bazi gdje je širok do 6 mm, gomolj nikada nije obrubljen, na vrhu je pahuljast do dlakavo-pahuljast, prema dolje je gotovo gladak do uzdužno vlaknast, koprena je prisutna kod vrlo mladih primjeraka, kasnije je bez ostataka, bjelkast, na dnu je ponekad žućkasto-oker do žućkasto-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 25-55 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su gotovo bijeli, na kraju su sivkasto-žućkasti ili žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bijela.

Spore: Eliptične do bademaste, s tupim krajevima, glatke, 7-10.5 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su 4-sporne, 22-33 x 7-11 µm, pleurocistide su gotovo trbušaste, ponekad su valjkaste, debelih stijenki do 2 µm, bezbojne do blago žućkaste, s kristalima na vrhu, brojne, 38-76 x 10-25 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na krajnjem vrhučka, slične su cheilocistidama i pomiješane s rijetkim cauloparacistidama, ponekad su potpuno odsutne, ispod je s međuzonom slabo izraženih caulocistoidnih hifa, ponekad se spuštaju do 1/3 od vrha; otrusina je smeđa.

Meso: Vrlo je tanko, mekano, u stručku je vlaknasto, bijelo; neugodno miriše na spermu, a okus je malo trpak, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso s laktofenolom postane ljubičasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, skupno, u vlažnim i travnatim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, grabom, lipom, brezom, smrekom, borom i arišem, na donekle vapnenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se otrovnom, pa čak i smrtno otrovnom vrstom. Tipična je predstavnica skupine gljiva koje uzrokuju muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Opsežna sinonimija svjedoči o zamršenoj povijesti ispravnog imena ove vrste. Prije svega treba napomenuti da se epiteti geophilus i geophyllus ne smiju smatrati pravopisnim varijantama jer imaju potpuno drugačije značenje: geophilus znači onaj koji voli zemlju, a geophyllus znači listići boje zemlje. Bulliard je ilustrirao bijelu varijantu ove vrste pod nazivom Agaricus geophilus. Kako je objavljena samo ilustracija bez detalja koji pomažu u determinaciji, ovaj naziv nije ispravan. Slijedeći autor koji se poziva na tu vrstu bio je Sowerby, koji je prikazao ljubičastu varijantu i dao formalnu dijagnozu pod nazivom Agaricus geophyllus. Kao što je gore navedeno, ovaj epitet nije pravopisna pogreška Bulliardovog naziva, pa se Sowerbyjeva vrsta mora tipizirati s ljubičastom varijantom. Persoon se referirao na Sowerbyjevu ljubičastu vrstu, koju je prije opisao kao Agaricus affinis, ali je radije koristio epitet geophilus. Naziv Agaricus geophilus Pers. očito je neispravan, jer je promjena naziva Agaricus affinis potpuno suvišna. Međutim, Venetant je isključio ispravnost Persoonovog nazivna Agaricus geophilus Bull., a kao tipičan primjer naveo bijelu varijantu. Ovaj gordijski čvor konačno je presjekao Fries, koji je odobrio naziv Agaricus geophyllus i tipizirao ga bijelom varijantom. Čak je i eksplicitno naznačio da njegova upotreba epiteta geophyllus za vrstu koju je tipizirala Bulliardova bijela varijanta nije bila pogreška, već namjeran izbor, jer je smatrao da bi epitet trebao izražavati listiće boje zemlje. Kako je Friesov naziv Agaricus geophyllus odobren, naziv Agaricus geophyllus Sow. mora biti odbačen jer je homonim Friesovog naziva. Sumirajući sve gore navedeno, može se zaključiti da je Agaricus geophyllus ispravno ime, da se epitet mora pripisati isključivo Friesu i da se vrsta mora opisati Bulliardovom ilustracijom (kao Agaricus geophilus). Stari primjerci ponekad postanu slabo vodenasti, a zatim su s nekim crtastim tragovima na rubu klobuka. Teško se razlikuje od mladih primjeraka marelične cjepače (Inocybe armeniaca), koji imaju izraženu, pa čak i gotovo šiljatu grbicu na sredini klobuka. Jesenska cjepača (Inocybe posterula) se od žućkastih varijanti opisane vrste razlikuje po tome što je robusnija, ima spore sa skoro stožastim krajem i deblje stijenke pleurocistida, te donekle drugačiju dekoraciju stručka. Inocybe phaeodisca var. geophylloides ima nešto crtastiji i raspucaniji klobuk i spore sa stožastim krajem.

DNA sekvenca: prikaži

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 386. Zemljasta cjepača (Inocybe geophylla (Sow. ex Fr.) Kummer); 387. Ljubičasto zemljasta cjepača (Inocybe geophylla var. lilacea Pat.); Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 23.1. Inocybe geophylla var. geophylla

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.