USAMLJENA MUHARA

Amanita strobiliformis (Paulet ex Vittad.) Bertill.

Etimologija: strobilus (lat.) = borov češer + forme (lat.) = oblik.

Engleski naziv: Warted Amanita

Klobuk: 5-22 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, suh, bijel do svijetlosiv ili svijetlo sivo-smeđ, površina je prekrivena s debelim, bijelim do sivkastim ili sivkasto-smeđim, ljuskavo-baršunastim ostacima ovoja, koji tvore velike ljuske, krpice ili tupe bradavice, rub je s visećim ostacima ovoja.

Stručak: 8-22 cm visok i 1.6-4 cm debeo, robustan, valjkast, na bazi je s gomoljastim zadebljanjem koje može biti veliko do 8 x 5 cm, pun, bijel, čitav je pokriven ljuskavim ostacima ovoja kao i klobuk; vjenčić je isprva prisutan, ali je mekan, krhki, crtast i brzo prolazan, volva je bjelkasta, priraštena, razložena, na vrhu često tvori jedan ili više prstenastih pojaseva.

Listići: Gusti, umjereno su široki, izmiješani su s lamelulama, u mladosti su prividno prirasli na stručak, kasnije su slobodni, bijeli do krem.

Spore: Eliptične, amiloidne, 10-13.5 x 7-8.5 µm, Q = 1.4-1.8, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, mekano, bijelo; miris nije izražen, rijetko je slab na rotkvice, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, najčešće usamljeno ili po nekoliko primjeraka zajedno, u bjelogoričnim šumama, uz putove i po parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na glinenastom ili vapnenastom tlu. Primjerak na trećoj, četvrtoj i petoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, a prije uporabe se oguli kožica klobuka, jer se na taj način uklanja neugodan miris po zemlji.

Napomena: Slične su kuštrava muhara (Aspidella solitaria), koja je manja, sa šiljastim ljuskicama i zelenkastim do svijetložutim listićima, smrdljiva pupavka (Amanita virosa), koja ima uglavnom glatki, stožasti klobuk i uočljivu volvu na bazi, te bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), koji je bez ostataka ljuskavog ovoja na klobuku, a meso miriše na sirovi krumpir.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 24. Usamljena muhara (Amanita strobiliformis (Vitt.) Quélet), Sinonim: Amanita solitaria (Fr.) Quél.

SIVOKOŽASTA PRESLICA

Amanita submembranacea (Bon) Gröger

Etimologija: sub (lat.) = skoro + membranaceus (lat.) = opnast, kožast. Po konzistenciji volve.

Engleski naziv: Olive Amanita

Klobuk: 5-11.5 cm širok, prvo je stožast, zatim je zvonoliko-raširen i uvijek oštro ispupčen na sredini, vlažan, sivo-smeđ, maslinasto-smeđ, oker-siv, žuto-maslinast do maslinastozelen, nešto je tamniji prema sredini, izblijedi na rubu, često je sa sivim ostacima ovoja, rub je narebran manje od 1/4 promjera.

Stručak: 10-20 cm visok i 1-2 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast, pun, zatim je šupalj, bijel na gornjem dijelu, a prema bazi je prošaran sivo-smeđim ljuskicama; volva je prilično tanka, kasnije se rastrga, na dodir i vremenom postaje siva.

Listići: Gusti, široki, izmiješani su s brojnim lamelulama, suženi uz stručak, slobodni, bjelkasti, vremeno postaju sivi ili smeđi, oštrica je kasnije često tamnija, osobito uz rub klobuka.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9.5-13 x 9-12 µm, Q = 1-1.1, Qav = 1.09, bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne, tankih stijenki, 32-55 x 8.8-16.9 µm, sterigme su 6 x 3.2 µm, baze bazidija su rijetko s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, češće u crnogoričnim šumama smreke, jele i ariša, a rjeđe u bjelogoričnim šumama breze, bukve i lijeske, voli toplija područja i tlo siromašno hranjivim tvarima. Slike je snimio Neven Ferenčak, 30.6.2024.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je tigrasta preslica (Amanita ceciliae), koja je mesnatija, imka izraženije ljuske na klobuku, a stručak na pritisak postane tamnosiv.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 42. Sivokožna preslica (Amanita submembranacea (Bon) Gröger)

GLATKONOGA ŠAFRANASTA PRESLICA

Amanita subnudipes (Romagn.) Tulloss

Etimologija: sub (lat.) = skoro + nudus = gol + pes (lat.) = noga, stručak. Po manje ljuskavom stručku nego kod tipične šafranaste preslice (Amanita crocea).

Engleski naziv: Smoothlegged Amanita

Klobuk: 3.5-8 cm širok, najprije je stožast, kasnije se izravna, svijetlonarančast do žućkasto-narančast ili narančasto-smeđ, nešto je intenzivnije obojen na sredini, rub je narebran od 1/5 do 1/4 promjera.

Stručak: 8-12 cm visok i 1-1.2 cm debeo, vitak, obično je dvostruko duži od promjera klobuka, valjkast, lomljiv, pun pa šupalj, od baze prema vrhu je lagano pahuljasto-ljuskav, na sredini je skoro gladak ili je sitno pahuljast, bijel ili bjelkast; volva je vrećasta, opnasta, uska, do 3 cm visoka, postojana, bijela je i bjelkasta.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, krem do žuti.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, prozirne, neamiloidne, 7.5-12 µm, Q = 1.1-1.2, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka s fenolom postane vinskicrveno, a kasnije čokoladnosmeđe, meso klobuka vinskicrveno, a volva s gvajakovom tinkturom nakon nekoliko minuta plava do plavo-zelena.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen u raznim tipovima šuma, najčešće u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, ali i smrekom, češća je u mediteranskim područjima. Sliku je snimio Matija Josipović, 19.9.2025., na lokalitetu Park prirode Lonjsko polje

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Razlikuje se od tipične šafranaste preslice po manje ljuskavom stručku koji je svjetlije, bjelkaste boje, a klobuk je također nešto svjetliji.

TMURNA PRESLICA

Amanita vaginata (Bull.) Lam.

Etimologija: vagina (lat.) = šešir, suknja. Po prisutnosti volve koja obavija stručak.

Engleski naziv: Grisette

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je zvonkolik, na kraju je raširen ili s izvrnutim rubom, mazav, u mladosti je gotovo bijel, svijetložut, kasnije je žuto-smeđ, siv ili sivo-smeđ, ponekad je sa svijetlosivim krpastim ostacima ovoja, rub je napadno narebran do 1/3 promjera.

Stručak: 5-13 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, na bazi je malo zadebljan, prvo je šupljikav, zatim je šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, rijetko je sivkast do sivkasto-smeđ, gol ili sa sivom vlaknasto ljuskavom dekoracijom koja se ponekad tako pozicionira na površini da stvara nepravilan vjenčić na neodređenom mjestu; volva je visoka, bijela do sivkasta, slijepljena je za bazu, gornji je dio slobodan, izgleda poput otvorene vreće.

Listići: Gusti, malo su trbušasti, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli ili krem.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9-12 µm, Q je oko 1, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: (8.5) 9.9 - 13 (13.8) × (8.3) 9.3 - 12 (13.2) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 100, Me = 11.7 × 10.8 µm, Qav = 1.1); otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo i nježno, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, okus blag.

Kemijske reakcije: Meso s fenolanilinom prvo postane vinskicrveno, zatim ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma, po šumskim čistinama, livadama u blizini drveća, uz rubove šuma, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom ili kestenom, rjeđe crnogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu. Prva slika snimljena je na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, druga na lokalitetu Vojnić kod Sinja, a peta na lokalitetu Gala kod Sinja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Bulliard ju je opisao 1783. i od tada je opisano preko 60 varijeteta i formi vrste, različitih boja, sive, bijele i smeđe boje. Zato je vrlo teško definirati vrstu u užem smislu, a epitip koji bi mogao potvrditi naziv još nije imenovan. Po boji klobuka i razvijenoj volvi su slične dvobojna preslica (Amanita battarrae), kojoj je stručak prošaran sitnim smeđim ljuskicama poput zmijske kože, planinska preslica (Amanita nivalis), čiji je klobuk često s krupnim bijelim do žuto-smeđim krpastim ostacima ovoja i debeloovojna preslica (Amanita pachyvolvata), koja je nešto većih dimenzija. Srebrnasta preslica (Amanita argentea) može izgledati vrlo slično, ali ona ima široko eliptične spore.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 31. Tmurna preslica (Amanita vaginata (Bull.) Vitt.); 37. Bijela preslica (Amanita vaginata var. alba Gill.)

BIJELA PRESLICA

Amanita vaginata f. alba (De Seynes) Veselý

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i tupo ispupčen na sredini, sjajan, mazav, bijel do kremast, rub je napadno narebran do 20-30 % promjera.

Stručak: 7-13 cm visok i 0.6-1.5 cm debeo, valjkast, pun, ubrzo je šupalj, sužava se prema vrhu, površina je bijelo pamučasta ili s vlaknastim ljuskicama, bijel ili krem; volva je 5-6 x 3 cm, vrećasta, bijela, opnasta i trajna.

Listići: Gusti, zaokruženi su uz stručak, izmiješani su s brojnim lamelulama različitih dužina, slobodni, bijeli, kasnije su s krem-ružičastim odsjajem, oštrica je resasta.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, neamiloidne, 10-12 x 9-10 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, nježno, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen uz rubove šuma, po šumskim čistinama i livadama u blizini drveća u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom ili kestenom. Prvu sliku snimio je Neven Škific, 21.9.2025., a drugu i treću Anton Gračanin, 17.9.2025.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Po boji klobuka se eventualno može zamijeniti s srebrnastom preslicom (Amanita argentea), koja ima sivkasti klobuk.

BIJELA PUPAVKA

Amanita verna (Bull.) Lam.

Etimologija: vernus (lat.) = proljetno. Po periodu u kojem raste.

Engleski naziv: Fool's Mushroom / Spring Amanita

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, kožica se lako guli, po vlažnom je vremenu malo ljepljiv, gol, najprije je bijel, kasnije je na sredini lagano krem do okerast, rub je tanak i gladak, nije narebran.

Stručak: 5-11 cm visok i 0.7-1.3 cm debeo, vitak, pun, kasnije je šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, lagano je radijalno vlaknast; ispod klobuka nosi bijeli viseći i crtasti vjenčić koji brzo prilegne uz stručak; na bazi je gomoljasto zadebljan i povijen u bijelu opnastu volvu poput vreće, gomolj je širok 3-6 cm.

Listići: Prilično su gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, slobodni, bijeli do kremasti.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, amiloidne, 8-12 x 5.7-8.5 µm, Q je oko 1.2, bazidije su 4-sporne, 42-58 × 7.5-10 μm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo, mekano, bijelo, ispod kožice klobuka žuto-zelenkasto; miris je slab i karakterističan, stari primjerci su dosta neugodna zadaha, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Sve površine plodnog tijela s KOH požute.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima, uglavnom u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, hrastom, kestenom, bukvom, rjeđe s crnogoričnim, obično samo u sredozemnom području. Prilično je rijetka vrsta. Primjerak na prvoj slici snimljen je 4.6.2023., na lokalitetu Gala kod Sinja, u šumi hrasta medunca i graba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom jer uzrokuje faloidinski sindrom trovanja kao i zelena pupavka (Amanita phalloides).

Napomena: Slične su zelena pupavka, koja se razlikuje samo po boji, bijeli varijetet zelene pupavke (Amanita phalloides var. alba), koji ima radijalno vlaknasti klobuk, te smrdljiva pupavka (Amanita virosa), kojoj je stručak ispod vjenčića vlaknasto-ljuskav, koja raste u crnogoričnim šumama i ima potpuno kuglaste spore.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 3. Bijela pupavka (Amanita verna Lamb. ex Fr.)

SMRDLJIVA PUPAVKA

Amanita virosa Bertill.

Etimologija: virosus (lat.) = jakog mirisa, smrdljivo, gadno. Po neugodnom mirisu.

Engleski naziv: Destroying Angel

Klobuk: 3-12 cm širok, prvo je kuglast, stožast ili zvonolik, na kraju je raširen, po vlažnom je vremenu lagano ljepljiv, po suhom je sjajan i svilenkast, kožica se lako guli, površina je s nekoliko je ljuskica ili bez njih, bijel do krem, osobito na sredini kod starijih primjeraka, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 6-16 cm visok i 0.6-2 cm debeo, valjkast, na bazi je s gomoljem širokim 2-4 cm, na vrhu je tanji, vitak, prvo je pun pa šupalj, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, bijel, ispod vjenčića je ljuskav, često sa zakrivljenim šiljastim ljuskama raspoređenim u koncentrične pojaseve koji se donekle preklapaju, ljuske su u nekim slučajevima ljuske robusne; vjenčić je bijel, opnast, viseći, krhak, osjetljiv, te brzo prolazan ili iskrzan; na bazi je s uočljivom poluslobodnom, bijelom i opnastom volvom, koja je obično podijeljena na 1-2 režnja.

Listići: Gusti, pomiješani su s mnogo lamelula, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli do svijetlokrem.

Spore: Kuglaste, amiloidne, 7-11 µm, Q je oko 1.05, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bijelo, ispod kožice klobuka lagano žuto-zelenkasto; vrlo je neugodnog mirisa na rotkvice, a okus je neugodan i blag, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Listići i meso sa sumpornom kiselinom postanu svijetlocrveni, dok sve površine s KOH požute.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u crnogoričnim šumama, obično u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, rijetko u bjelogoričnim šumama bukve, breze i hrasta, isključivo na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom jer uzrokuje faloidinski sindrom trovanja kao i zelena pupavka (Amanita phalloides).

Napomena: Slične su usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koja je mesnatija, ima drugačiji oblik klobuka i trajne ostatke ovoja na klobuku i bijeli varijetet zelene pupavke (Amanita phalloides var. alba), koja nema ljuskave pojaseve na stručku, ima spljošteniji klobuk i raste u crnogoričnim šumama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 5. Smrdljiva pupavka (Amanita virosa Lamb. ex Secr.)

KUŠTRAVA MUHARA

Amanita vittadinii (Moretti) Vittad.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Barefoot Amanita

Klobuk: 8-24 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ispupčen do skoro izravnat, kožica se lako guli, čitava je površina je prekrivena bradavičavim, piramidalnim, ponekad zašiljenim, svijetlosivim ljuskama, osnova je uvijek svjetlija, bijela do bjelkasta, u starosti je žućkasta, rub je pravilan, neiskrivljen i nazubljen.

Stručak: 10-32 cm visok i 2-6 cm debeo, dosta je visok već u mladosti, valjkast, nekad je malo zadebljan na bazi, nema gomolj niti volvu oko nje, često je iskrivljen, na dnu je skoro vodoravno odsječen, duboko je ukorijenjen, tvrd, pun, vlaknast, bjelkast, krem do zelenkast, ispod vjenčića je čitavom dužinom prekriven s pojasasto raspoređenim stršećim, bijelim do žućkastim ljuskicama kao i po klobuku, kasnije posmeđe; na vrhu je bijeli, dvostruki, vlaknasto nazubljeni, opnasti vjenčić, nije crtast s gornje strane, volva je jedva uočljiva, brzo je prolazna.

Listići: Vrlo su gusti, debeli, dosta su široki (više od 1 cm), u mladosti su izrezani uz stručak i prirasli sa zupcem, kasnije su slobodni, izmiješani su s malobrojnim lamelulama, bjelkasti su do krem, u starosti su žućkasti ili zelenkasti.

Spore: Široko su eliptične, amiloidne, 10-13 x 7.5-10 µm, Q je oko 1.4, baze bazidija su uglavnom s kopčama; otrusina je svijetložuta.

Meso: Veoma je sočno, dosta je debelo i tvrdo, osobito u stručku, u klobuku je bjelkasto; miriše ugodno na gljive ili malo na češnjak, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u skupinama od po 5-6 primjeraka zajedno, često u vilinskim krugovima, na otvorenim prostorima, bez mikorizne povezanosti s drvećem ili grmljem, voli toplija staništa, na pjeskovitom ili glinenastom tlu u blizini mora, pronađe se i na plažama. U Hrvatskoj je zabilježena na dva lokaliteta, u Dubrovniku i na otoku Braču, a Focht (1986) piše da raste na srednjem i južnom Jadranu, te da je rijetka vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Iako rijetka izvješća navode da je jestiva vrsta, a različiti je autori navode kao jestivu ili nejestivu, smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje trovanje slično orelaninskom sindromu trovanja, koje završava oštećenjem jetre i bubrega, ali obično bez ozbiljnijeg ishoda (tzv. smithiana sindrom).

Napomena: Stručak je bez gobmolja i volve po čemu se razlikuje od ostalih bijelih pupavki. Dosta je rijetka vrsta i može se zamijeniti s ježastom muharom (Amanita echinocephala) i boudierovom povojnjačom (Aspidella solitaria) od kojih se razlikuje po vjenčiću koji s gornje strane nije crtast.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 8. Vitadinijeva muhara (Amanita vittadini Moretti; Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Kuštrava muhara (Amanita vittadinii (Moretti) Vittad.)

BOUDIEROVA POVOJNJAČA

Aspidella solitaria (Bull.) E.-J.Gilbert

Etimologija: solitarius (lat.) = usamljeno. Po pojedinačnom, a ne skupnom rastu.

Engleski naziv: European Solitary Lepidella

Klobuk: 5-20 cm širok, prvo je kuglast pa konveksan, na kraju je raširen i ulegnut na sredini, bijel, bjelkast, krem, sivkast do smećkast, osobito na sredini, u starosti je svijetlo žuto-smeđ, može biti malo baršunast na sredini i sitno vlaknast a na rubu, kasnije postaje gladak, površina je prekrivena s malim, šiljastim, stožastim, priraštenim, bjelkastim do sivim, vlaknastim do ljuskavim bradavicama, rub je s resastim ostacima parcijalnog ovoja.

Stručak: 6-20 cm visok i 1-3 cm debeo, baza je gomoljasto zadebljana, s donje je strane sužena i zaobljena, samo je s ostacima volve, završava duboko u zemlji, bjelkast do žućkast; ponekad je sa sitnim bijelim ostacima vjenčića pri vrhu, vjenčić je opnast, odrpan, prolazan, može biti dvostruk, s gornje je strane crtast, bjelkast do slamnatožut.

Listići: Gusti, široki, trbušasti, usko su prirasli pa slobodni, bjelkasti, kasnije su s krem-žuto-zelenkastom nijansom.

Spore: Eliptične, amiloidne, 9-12 x 6-8 µm, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano; okus je ugodan, a miris nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u bjelogoričnim šumama viših planinskih predjela, po livadama u travi na vapnenastom tlu, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom. Slike je snimio Neven ferenčak, 7.9.2019., na lokalitetu kod Varaždina.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Dio autora navodi da je jestiva gljiva dobre kvalitete nakon što se oguli kožica s klobuka. U istraživanju je kod ove vrste otkrivena prisutnost neproteinskih aminokiselina 2-amino-3-ciklopropilbutanske kiseline i 2-amino-5-kloro-4-pentenske kiseline. Utvrđeno je da je zadnja navedena kiselina otrovna za gljivicu Cercospora kikuchii, člankonožce Oncopeltus fasciatus i bakterije Agrobacterium tumefaciens, Erwinia amylovora i Xanthomonas campestris. Toksičnost za bakterije može se eliminirati dodavanjem izoleucina u medij. Druga se kiselina nije pokazala toksičnom. Zbog svega navedenog nije prikladna za konzumaciju i smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Dosta je velikih dimenzija, a svi dijelovi gljive su snježnobijele boje, osim sivkastih bradavica po klobuku. Po većini su karakteristika slične izblijeđena žućkasta pupavka (Amanita citrina) i bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojima je klobuk prekriven bijelim bradavičastim ostacima ovoja, ježasta muhara (Amanita echinocephala), koja ima prstenasto poredane ostatke ovoja na bazi, usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koja je obično smećkaste, sivkaste ili sivo-smeđe boje, većih je dimenzija i s gušćim ljuskama na klobuku, te saprotrofna kuštrava muhara (Amanita vittadinii), koja ima kljuskave pojaseve duž cijelog stručka.

KAPLJIČASTA LJEPLJIVICA

Limacellopsis guttata (Pers.) Zhu L.Yang, Q.Cai & Y.Y.Cui

Engleski naziv: Weeping Slimecap

Klobuk: 2-9 (12) cm širok, tupo je ispupčena, sluzav, mazav, gladak; bjelkast, blijedo-oker ili narančasto-smeđ, sredina je tamnija, sitno je čehast, manje je ili više naboran i rupičast, rub je u mladosti podvijen.

Stručak: Pun, malo je zadebljan na bazi; bijel, ponekad je blijedo-smećkast, na vrhu je često prekriven žutim kapljicama koje kasnije posmeđe; vjenčić je bijel, velik, opnast, čehast, nije crtast, često je sa smeđim do maslinastozelenim pjegama na gornjem dijelu.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, oštrica je sitno valovita (uočljivo samo pod povećalom).

Spore: Eliptične, uglavnom glatke ili vrlo slabo bradavičave, (4.5)4.8-6.5(8.0) x (3.6)3.8-5.1(5.5) µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris nije izražen, a okus je blag na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, kao saprofit tla u različitim svim tipovima šuma, na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj je poznata s tri lokaliteta, na planini Medvednici, na sjevernom Velebitu i u okolici Dubrovnika.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA 

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiva je po naboranoj površini klobuka i karakterističnim kapljicama na vrhu stručka.

SLINAVA LJEPLJIVICA

Zhuliangomyces illinitus (Fr.) Redhead

Etimologija: illinire (lat.) = zamazana. Po mazavosti kožice klobuka.

Engleski naziv: Dripping Slimecap

Klobuk: 2-7 (11) cm širok, prvo je polukuglast ili stožast, kasnije je otvoren i tipično ispupčen na sredini, gol, sjajan, prekriven je mazavom, skoro slinavom kožicom želatinozne strukture, u starosti je gladak i suh; bijel, kremast, sivkast, žućkast do sivkasto-smeđ, na vrhu je malo tamniji, rub je narebran i s ostacima sluzavog ovoja.

Stručak: 3-9 (11) cm visok i 3-6 (8) mm debeo, tanak, gladak, veoma je lomljiv, mazav, ljepljiv i sluzav; bjelkast je do sivkast, pri dnu je smećkast, bez vjenčića, sluz ponekad tvori prstenastu zonu, sa slabim je ostacima sluzavog ovoja.

Listići: Vrlo su gusti, široki, slobodni, bijeli.

Spore: Široko eliptične, fino bradavičave, prozirne, 4.1-6.5 x 3.2-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo je do kremasto, staklasto-prozirno; blago miriše na svježe brašno, s neugodnom je slatkastom komponentom, a okus je također slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, kao saprofit tla na travnatim površinama, na vapnenastom tlu; nije česta vrsta. Može se pronaći u blizini Zagreba, na Sljemenu na nekoliko lokaliteta ispod borova i smreka.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po ekstremnoj slinavosti, te po veoma tankom i lomljivom stručku. Teško se može zamijeniti s nekom nejestivom ili opasnom vrstom. Slična kapljičasta ljepljivica (Limacellopsis guttata) je mnogo većih dimenzija, dok su osjetljiva ljepljivica (Limacella delicata) i pjegava kapljača (Chamaemyces fracidus) dio skupine Lepiota koje imaju sluzav klobuk i stručak. Oker ljepljivica (Zhuliangomyces ochraceoluteus) je žućkasta na sredini klobuka i intenzivnije boje. Obratiti pozornost na lješnjakovu boju klobuka u mladosti koja poslije postane potpuno bijela.

OKER LJEPLJIVICA

Zhuliangomyces ochraceoluteus (P.D.Orton) Redhead

Etimologija: ochraceus (gr.) = oker boje, boje zemlje + luteus (lat.) = žuto. Po boji.

Engleski naziv: Ochre Slimecap

Klobuk: 3-6 (7) cm širok, prvo je konveksan, kasnije se otvori i lagano ispupči na sredini, pravilnog je oblika, gladak, lagano je mazav i sluzav; kremast, žut, oker do smećkast.

Stručak: 2-8.5 (10) cm visok i 7-8 (10) mm debeo, poprilično je vitak i tanak, lagano je zadebljan na bazi, mazav, lako se odvaja od klobuka; bijel, krem do smećkast, prema vrhu je bijel, prekriven je smeđim pahuljama.

Listići: Dosta su gusti, prilično su uski, do 5 mm široki, bijeli, krem su do žuti.

Spore: Eliptične, prozirne, sitno bradavičave, 4.5 x 6.5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, bjelkasto; intenzivno i ugodno miriše na brašno, a okus je također na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla u miješanim bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom ili grabom, na vapnenako-ilovastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe vrijednosti.

Napomena: Veoma je rijetka vrsta, osrednje je veličine i teži da požuti.

Catathelasma imperiale - created in Norway by Marit Stranden

GOLEMA DVOPRSTENKA

Catathelasma imperiale (P.Karst.) Singer

Etimologija: imperialis (lat.) = carsko. Po krupnom rastu.

Engleski naziv: Imperial Mushroom

Klobuk: 4-15 (22) cm širok, prvo je zatvoren s jako podvrnutim rubom pa konveksan, te raširen, mesnat, tvrd, rub je nekad zrakasto rascijepan; kožica je suha, prvo je prekrivena ostacima ovoja (vellum universale), na sredini često pločasto raspucanžuto-smeđ do tamnosmeđ.

Stručak: 6-12 cm visok i 2-5 cm debeo, čvrst, tvrd, pun, kod mladih gljiva je trbušast, pri dnu se naglo sužava i završava kratkom korjenastom osnovom; bjelkast, kremast je pa kasnije žućkasto-smeđ; s dvostrukim je vjenčićem, gornji je od zastorka, a donji od ovoja koji u mladosti često obavija cijelo plodno tijelo.

Listići: Prilično su gusti, spuštaju se po stručku, mjestimice račvasti; bjelkasti pa zatim kremast ili oker, na pritisak blago posmeđe, s crnkastom oštricom.

Spore: Eliptične, duguljaste, glatke, s grlićem, prozirne, 10-15 x 4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, čvrsto; miris podsjeća na krastavce ili na brašno, okus je blag.

Stanište: Raste od kolovoza do listopada, skupno, u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, najčešće sa smrekom, jelom i borovima, uglavnom na višim nadmorskim visinama (800-1.200 m), na travnatim mjestima, mlađi primjerci su jako ukopani u tlo. U Hrvatskoj je poznata s dva lokaliteta, u Gorskom kotaru. Rijetka je vrsta pa se nalazi na listi osjetljivih vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je jestivoj golemoj kružoliski (Tricholoma colossus), ali ona je izrazito velikih dimenzija, debela i mesnata, klobuk joj je crvenkasto-siv, listići se ne spuštaju po stručku i nema dvostruki vjenčić. Jesenski vrganj (Boletus edulis) se u većini slučajeva razlikuje po sivkastoj boji mesa koje je tamnije prema rubu, a najznačajnije je što kao i sve vrganjevke nema listiće već rupice. Nejestiva vrsta Tricholoma robustum i jestiva krokodilasta kružoliska (Tricholoma caligatum) su dosta slične po mesu i upadljivom mirisu, ali nemaju dvostruki vjenčić. Nejestiva narančasta kružoliska (Tricholoma aurantium) je jače dekorirana po klobuku i mnogo crvenkastija, narančastija, ispušta jači miris. Paziti da se ne zamijeni s vrstama iz roda Cortinarius.

GUSTOLISNA ZELENČICA

Callistosporium luteo-olivaceum (Berk. & M.A.Curtis) Singer

Etimologija: luteus (lat.) = žuto + olivaceus (lat.) = maslinastozeleno. Po boji.

Engleski naziv: Olive Starcap / Olive Lute

Klobuk: 1.5-4 cm širok, najprije je konveksan, kasnije je izravnat i lagano ulegnut na sredini, površina je u mladosti pahuljasta, ubrzo je gola, glatka, vodenasta, žut, žuto-smeđ do žuto-maslinast, u starosti je maslinasto-smeđ, samo je na rubu lagano narebran.

Stručak: 1-5 cm visok i 2-9 mm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, često je lagano stisnut, blago je pahuljast, žuto-smeđ do žuto-maslinast ili maslinasto-smeđ, baza je s bjelkastim vlakancima.

Listići: Gusti, uski, usko su prirasli, najprije su žuti do žuto-oker, oštrica je nešto svjetlija.

Spore: Eliptične, glatke, 5-6.5 x 3.5-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, kremasto-bijelo, žućkasto do svijetložuto-smeđe; miris nije izražen, a okus blago gorkast.

Kemijske reakcije: Meso s KOH postane ljubičasto, a spore s amonijakom (NH3) požute.

Stanište: Raste od ožujka do studenog, busenasto, kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog crnogoričnog drveća, najčešće borova, rijetko i na drvnim otpacima i piljevini. U Hrvatskoj je poznata s osam lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Lici, Istri te na otoku Korčuli. Primjerke na slikama snimio je Slobodan Bjelajac, krajem ožujka, na lokalitetu Park prirode Medvednica kod Zagreba, na trulom panju jele.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Raste karakteristično na krupnijim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća.

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Bjelogorična zelenčica (Callistosporium elaeodes (Romagn.) Bon), Gustolisna zelenčica (Callistosporium luteoolivaceum (Berk. et M.A.Curtis) Singer)

Callistosporium pinicola - created on August 2021 in Gribskov, Nyhegn, Denmark by Ole Sparre Pedersen

BOROVA ZELENČICA

Callistosporium pinicola Arnolds

Etimologija: pinus (lat.) = bor + colere (lat.) = stanovnik, život na. Po staništu.

Engleski naziv: Pine Starcap

Klobuk: 0.5-3 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je izravnat do blago ulegnut na sredini, kožica prvo malo prelazi listiće, kasnije se povuče prema sredini, površina nije ili je slabo vodenasta po vlažnom vremenu, glatka ili blago radijalno vlaknasta, često je blago baršunasta u sredini kada se osuši, naizgled je gola i blago mazava i sjajna kada je vlažna, u mladosti je žuto-smeđ, zatim je narančasto-smeđ, u zrelosti je prljavo hrđastosmeđ s maslinastom nijansom do tamnosmeđ, rub je tanak, prvo je izraženo podvijen, gladak, nije narebran.

Stručak: 1.5-3.5 cm visok i 1.5-3 mm debeo, nekad je blago ekscentričan, valjkast ili blago stisnut, ponekad  je malo proširen prema gore, pun ili šupalj, boje je klobuka, isprva je bijelo uzdužno vlaknasto-pahuljast, zatim je bijelo uzdužno crtast ili djelomično gol, na vrhu blago pahuljast, na dnu je često žućkasto-bijelo baršunast.

Listići: Gusti, 22-36 ih dopire do stručka, izmiješani su s lamelulama, široki su do 4 mm, zaokruženi su uz stručak, prirasli, prvo su žuti, zatim su zlatnožuti, hrđastožuti, prljavo maslinasto-žuti do maslinasto-smeđi u starosti, oštrica je iste boje i cjelovita, u starosti je nepravilna.

Spore: Široko su eliptične, eliptične ili jajolike, rijetko su gotovo eliptične, glatke, tankih stijenki, neamiloidne, svijetlo žućkasto-sive u Melzerovom reagensu, bezbojne do svijetlo žućkasto-sive u amonijaku, 2.5-4.5 x 2-3.5 μm, Q = 1.1-2.1, bazidije su usko batinaste, 4-sporne, rijetko 2-sporne, 13-19 x 4-5.5 μm, cheilocistide i pleurocistide su odsutne, trama listića je pravilna, sastoji se od prilično uskih, nedekstrinoidnih hifa s valjkastim ili blago napuhanim segmentima, širokim 5-15 μm, sa svijetložutom membranom i inkrustirajućom pigmentacijom u amonijaku, pileipelis je slabo diferencirani cutis, sastavljen od gustih, isprepletenih, valjkastih, 3-8 μm širokih hifa, sa žuto-smeđom membranom i inkrustirajućim pigmentom, prema sredini je često sa snopovima uspravnih hifa (zamršeni trihoderm). stipitipelis je cutis, sastavljen od valjkastih, paralelnih, glatkih ili inkrustiranih, do 6 μm širokih hifa, vršni segmenti su pravilni, batinasti, u obliku boce ili nepravilni, kopče su odsutne u svim tkivima; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, debelo je do 2 mm, lomljivo, svijetložuto, u zrelosti je bojne površine; miris je gotovo neprimjetan ili slab na brašno, a okus je blag do blago gorkast.

Kemijske reakcije: Svi dijelovi svježih plodnih tijela s 5% amonijakom odmah postaju tamnocrveni do crveno-smeđi.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do prosinca, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (polegli trupci) raznog crnogoričnog drveća, obično jele, smreke ili bora.

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Malih je dimenzija, a plodna tijela su po vlažnom vremenu gotovo tamnosmeđa i gotovo nevidljiva na trulom drvu. Ova vrsta pripada rodu Callistosporium zbog gustih listića, malih, eliptičnih spora, kratkih bazidija i pigmenta koji ne postaje plav u amonijaku. Najsličnija je gustolisna zelenčica (Callistosporium luteo-olivaceum), koja je nešto većih dimenzija, raste busenasto i ima veće spore, 4-7 x 3-4.5 μm. Slična je i Xeroporus olivascens, koja raste u južnoj Europi, osobito ispod cedra, ponekad bora i čempresa, a općenito se razlikuje po tamnijim bojama i većim, bademastim sporama, 8-13 x 5-7 μm. Čini se da je Ponekad se teško razlikuje od vrsta iz rodova Calocybe, Simocybe ili Gymnopilus. Dodatne karakteristike su pileipelis u obliku cutisa s prijelazima u trihoderm, prisutnost kopči i nedostatak crvenjenja tkiva u lužnatim otopinama.

Xerophorus olivascens - created on October 2018 in Provincia di Olbia-Tempio, Italy by Davide Puddu

BRONČANA ZELENČICA

Xerophorus olivascens (Boud.) Vizzini, Consiglio & M.Marchetti

Etimologija: olivascens (lat.) = teži prema maslinastoj boji. Po boji.

Klobuk: 1-2 (2.5) cm širok, konveksan je i spljošteno-ulegnut, bez sjaja, rub nije crtast; tamnosmeđo-maslinast s tendencijom prema okerastoj boji.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, često je zakrivljen, žilav; boje je klobuka ili je nešto tamniji, smećkast.

Listići: Razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, prilično su krupni, suženo-izrezani uz stručak; žuto-maslinasti su i oker.

Spore: Bademaste, 9-11 x 5-7 µm.

Meso: Smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u crnogoričnim, prvenstveno borovim šumama obalnog sredozemnog područja. U Hrvatskoj je nađena u parku uz pinije (Pinus pinea), na samo jednom lokalitetu, u Opatiji.

Doba rasta: 7, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Prevladava karakteristični maslinasti ton, listići su okerasti do žuto-maslinasti.

PLOSNATA BATRLJICA

Crepidotus applanatus (Pers.) P.Kumm.

Etimologija: appianatus (lat.) = izglađeno, ravno. Po izgledu.

Engleski naziv: Flat Crep

Klobuk: 2-6 (8) cm širok, ubrzo se izravna, u obliku je bubrega ili lepeze, površina je glatka, bez sjaja; najprije je bijel, kasnije kremast ili žućkasto-smeđ, bijelo čehast, prema rubu je vodenast, a rub je ponekad malo narebran.

Stručak: Vrlo je sitan, lateralno spojen s klobukom, skoro ne postoji, maljav, žilav, želatinozan; bjelkast do kremast.

Listići: Gusti, nisu široki, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli su na sitni stručak; u mladosti su bijeli, kasnije krem-smećkasti do svijetlosmeđi, ponekad posmeđe.

Spore: Kuglaste, 4.2-6.8 µm, (cromushrooms: (4.9) 5.7 - 6.7 (7.4) × (4.7) 5.6 - 6.5 (7.1) µm, Q = 1 - 1.07 (1.1), N = 120, Me = 6.3 × 6.1 µm, Qav = 1); otrusina je svijetlosmeđa do žuto-smeđa.

Meso: Tanko, malo želatinozno, ali bez želatinoznog sloja, mekano, bjelkasto, vodenasto sivo, osušeno je bijele boje; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit na krupnijim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, a rjeđe se pronađe na crnogoričnom drveću.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakvu uporabnu vrijednosti.

Napomena: Vrste iz ovoga roda je vrlo teško determinirati, to je moguće samo uz pomoć mikroskopa.

LOMLJIVA BATRLJICA

Crepidotus autochthonus J.E.Lange

Engleski naziv: Grounded Oysterling

Klobuk: 1-7 (11) cm širok, vrlo nepravilan, školjkast, lepezast ili u obliku kišobrana, izuvijan, suh, ima svilenast izgled, za stanište je lateralno pričvršćen; bijel do krem, kasnije sa sivo-žutim, žuto-smeđim ili crvenkasto-smeđim mrljama, po vlažnom vremenu smećkasto-žut, vlaknast i sitno maljav, rub je dugo podvinut.

Stručak: Ne postoji.

Listići: Vrlo gusti, oštica je trepavičasta, najprije bijeli do blijedoružičasti, kasnije svijetlosmeđi i konačno hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične do bademaste, glatke, 7-9 x 5-6 µm, Q = 1.3-1.7 (cromushrooms: spore su (7) 7.3 - 8.8 (9.7) × (4.6) 4.9 - 5.8 (6.4) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.6 (1.8), N = 160, Me = 8 × 5.3 µm, Qe = 1.5, bazidije su batinaste, 4-sporne, 23-32 × 6-10 µm, N = 36, cheilocistide su valjkaste, nekad su glavičaste, rijetko su oblika boce, 28-42 × 8-16 µm, N = 10); otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Vrlo tanko, bijelo, djelomično mekano, gumasto, lomljivo; miris nije izražen, a okus je blago slatkast na lišće špinata, nakon dužeg žvakanja postaje lagano oporo i gorko.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno ili busenasto, u svim tipovima šuma, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće smreke i jele, ponekad raste prividno na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima. Prvu sliku snimio je Mladen Matišić, 24.5.2025., na zemlji, a druga je snimljena 29.5.2026., na lokalitetu Hotnja kod Pokupskog, na zemlji.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Lomljiva batrljica naraste prilično velika i pojavljuje se isključivo na krupnim drvnim ostacima crnogoričnog drveća. Za razliku od svih drugih batrljica ona poslije ima smeđe listiće i otrusina je smeđe boje. Kao i što naziv sinonima kazuje (fragilis), vrlo je lomljiva i na temelju navedenog tako je prepoznatljiva.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1055. Lomljiva batrljica (Crepidotus autochthonus Lge.), Sinonim: Crepidotus fragilis Joss.

Crepidotus bresadolae - created in Finland by Stefan Jakobsson

MALJAVA BATRLJICA

Crepidotus bresadolae Pilát

Klobuk: 0.5-2 (4) cm širok, ekscentričan, tankomesnat, stožast ili je bubrežastog oblika, također skoro jajolik, površina je bez sjaja, suh, malo je crtast po vlažnom vremenu; najprije je bijel, zatim nešto tamniji, krem, žućkast, sivkast, žućkast ili žućkasto-smeđ, vlaknasto-vunast, rub je najprije podvijen pa se izravna, tanak, kožica malo prelazi preko ruba.

Stručak: Ne postoji ili je vrlo kratak, ekscentrično je ili lateralno postavljen u odnosu na klobuk; bjelkast do žućkasto-smeđ, maljav.

Listići: Osrednje su gusti, razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, skoro se spuštaju po stručku; u mladosti su bjelkasti ili žućkasti, kasnije su svijetlosmećkasti i s ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, glatke, 6.8-11.1 x 4.5-6.2 µm; otrusina je svijetlosmeđa do tamnosmeđa.

Meso: Mekano, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, ali i u ostalom dijelu godine u razdoblju bez mraza, najčešće kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, trupci, otpalo lišće) johe i breze, a rijetko prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Unutar ovog roda postoji više vrlo sličnih vrsta koje nije uvijek moguće sa sigurnošću identificirati samo na temelju izgleda. Dosta je promjenljive boje, od bijele do smeđe.

ŽUTOSMEĐA BATRLJICA

Crepidotus calolepis (Fr.) P.Karst.

Engleski naziv: Scaly Oysterling

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, mlad konveksno sveden, poslije raširen, bubrežastog je ili lepezastog izgleda, lateralno je srašten s podlogom, kožica se lako guli; bjelkast, svijetložut do žućkasto-smeđ, vodenast, u mladosti smeđe čehast, vunasto-maljav, poslije čehice nestaju, uz rub je svjetliji, rub je u mladoti podvijen, nije narebran.

Stručak: Ne postoji ili je vrlo kratak, lateralan; bjelkast do žuto-smeđ, baršunast.

Listići: Rijetki, granaju se poput delte rijeke, izmiješani su s lamelulama; najprije su žućkasto-smećkasti, poslije svijetlosmeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 7-10 x 5-6.5 µm, Q = 1.3-1.7; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do svijetložućkasto, obično vrlo vodenasto i lako lomljivo, sa želatinoznim slojem u gornjem dijelu mesa; miris nije izražen, okus blag, gorkast i trpak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, ali i u ostalom dijelu godine u razdoblju bez mraza, u skupinama, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, ponekad iz pukotina živog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Žutosmeđa batrljica vrlo je karakteristična i lako prepoznatljiva po boji klobuka. Osobito je važna činjenica da se listići granaju poput delte rijeka.

Crepidotus caspari - created in Finland by Tapio Kekki

KASPARIJEVA BATRLJICA

Crepidotus caspari Velen.

Engleski naziv: Pale Oysterling

Klobuk: 1-2.5 (4) cm širok, bubrežast, školjkast ili lepezast, sa sitnim je lateralno postavljenim stručkom ili je bez njega, površina je skoro glatka; bijel, kasnije lagano žućkast ili sivkast, vodenast, vlaknast, rub je bijelo baršunast i nije crtast.

Stručak: Vrlo je kratak ili uopće ne postoji, bjelkast, blago maljav.

Listići: Osrednje su gusti, s brojnim su lamelulama, najprije su bijeli do kremasti, poslije svijetlosmećkasti i često s ljubičastom nijansom, u starosti tamnosmeđi, oštrica je bijela i sitno trepavičava.

Spore: Kuglaste do eliptične, fino hrapave, točkaste do mramorirane, 6.5-9.5 x 4.5-6 µm, Q = 1.4-1.7; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Vrlo tanko, gotovo da i ne postoji, žilavo, malo želatinozno, bjelkasto; miris je slab na gljive ili voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit na krupnijim drvnim ostacima (grane) raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova batrljica se od sličnih vrsta razlikuje po mikroskopskim karakteristikama.

Crepidotus cesatii - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

OKRUGLOTRUSNA BATRLJICA

Crepidotus cesatii (Rabenh.) Sacc.

Engleski naziv: Roundspored Oysterling

Klobuk: 1-1.5 (2.5) cm širok, bubrežastog je ili školjkastog oblika, bez stručka; bjelkast, kasnije sivkasto-smećkast, žuto-smeđ na na mjestu na kojem je učvršćen za supstrat, sitno dlakav, rub je dosta podvijen i svilenkast.

Stručak: Ne postoji ili je vrlo kratak.

Listići: U mladosti su bjelkasti, kasnije žuto-smeđi do rđastosmećkasto-ružičasti, a na kraju su hrđastosmeđi, prilično su rijetki i uski, oštrica je nazubljena.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa sitnim šiljcima, 6-9 x 5.5-7.5 µm, Q = 1-1.3, Qe = 1.1; otrusina je žućkasta do žuto-smeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, bjelkasto; miris je na orahe ili bademe, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, a samo ponekad crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Veoma je sitna vrsta gljive školjkastog oblika i čudnih listića koju je teško determinirati bez mikroskopske analize spora.

ŽUTOLISTIĆAVA BATRLJICA

Crepidotus crocophyllus (Berk.) Sacc.

Engleski naziv: Saffron Oysterling

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, u mladosti polukuglast, poslije školjkast i raširen, suh; najprije je žut ili žuto-smeđ, kasnije tamnosmeđ, vunasto-čehast, baršunast, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: Najprije je vrlo kratak, poslije nestaje i klobuk je bočno (lateralno) pričvršćen za podlogu; žuto-smeđ.

Listići: Gusti, uski, izmiješani s lamelulama, račvasti, sjedinjuju se na lateralno postavljenom kratkom stručku; najprije žućkasti ili sumporastožuti, poslije narančasti do smećkasti.

Spore: Kuglaste, šiljasto-bradavičave, 5-7 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Tanko, gumasto, lomljivo, žućkasto do svijetložuto-narančasto, poslije izblijedi; miris nije izražen, okus blago grkast i trpak.

Stanište: Raste tijekom godine, a uglavnom u ljeto i jesen, pojedinačno, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, a prema literaturi i crnogoričnog drveća. Primjerke na slikama snimila je Helena Petrić.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Nijedna vrsta iz ovog roda nije jestiva.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo rijeka i lako prepoznatljiva po sumporastožutim listićima i smeđim čehicama na klobuku. Najsličnija je žutosmeđa batrljica (Crepidotus calolepis), koja ima želatinoznu kožicu klobuka i može se guliti, te listići nisu sumporastožuti i granaju se poput delte rijeka.

Crepidotus ehrendorferi - created on July 2021 in Sallent de Gállego, Huesca, Spain by Joseba

MARKUŠEVAČKA BATRLJICA

Crepidotus ehrendorferi Hauskn. & Krisai

Klobuk: 1.5-5 cm širok, najprije konveksno sveden, školjkast, poslije raširen, vodenast, po vlažnu vremenu malo mazav, lateralno pričvršćen za supstrat; narančasto-žut ili narančasto-siv, iznad sraštenog dijela bijelo maljav, rub je dugo vremena podvinut.

Stručak: 2-3 mm dug, vrlo kratak, ekscentrično postavljen u odnosu na klobuk, kako se klobuk povećava tako stručak nestaje.

Listići: Prilično su gusti, široki, pomiješani s lamelulama; najprije su svijetlonarančasti, poslije tamniji i na kraju smećkasti.

Spore: Kuglaste, gusto bodljikave, 6-6.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, poslije svijetlonarančasto, vodenasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, pojedinačno, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, često se pronađe na voćkama.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo rijeka i zanimljiva. Hrvatsko je ime dobila po nalazištu u Markuševcu kod Zagreba.

LISNA BATRLJICA

Crepidotus epibryus (Fr.) Quél.

Engleski naziv: Grass Oysterling

Klobuk: 0.5-1 (1.2) cm širok, stožast, gotovo je čašastog oblika, lateralno je spojen sa supstratom, površina je bez sjaja i svilenasta, glatka; većinom je žućkast, rijetko bjelkast, sitno čehast, rub je podvijen.

Stručak: Praktično ne postoji ili je jedva izražen, klobuk je točkasto spojen na supstrat.

Listići: Skoro ili potpuno su koncentrični, odnosno spojeni u istoj točki, prilično su razmaknuti, debeli, prisutne su i lamelule; obično su žućkasti, rijeko su bjelkasti ili blijedokremasti, kasnije oker-smećkasti.

Spore: Eliptične, glatke, 6.5-9.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, mekano, želatinozno, blijedokremasto ili žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine, a uglavnom u jesen, zimu i proljeće, u svim tipovima šuma i po vrtovima, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog drveća, granama, lišću, često i na vlatima trave, stabljikama biljakana. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, u prvoj polovici prosinca.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Postoji dosta veliki broj vrsta sličnih po izgledu, čak i iz drugih rodova. Jedina sigurna metoda za determinaciju ove vrste je mikroskopska analiza spora, a meso u klobuku se svodi na želatinozni sloj.

VLAŽNA BATRLJICA

Crepidotus mollis (Schaeff.) Staude

Etimologija: mollis (lat.) = nježan, mekan, mlohav. Po konzistenciji.

Engleski naziv: Peeling Oysterling

Klobuk: 3-8 (12) cm širok, školjkast, često lijevkast ili zdjelast, teži da postane konveksan, nepotpun, često je podijeljen na režnjeve, valovit, izravno je ili preko vrlo kratkog stručka spojen na supstrat, gladak, mazav, nakon što se kožica odvoji ispod se ukaže želatinozni sloj; bjelkast, sivkast, sivkasto-smećkast, žuto-smeđ, oker ili svijetlosmeđ, malo baršunast, rub je tanak.

Stručak: Ne postoji ili je minimalne veličine.

Listići: Prilično su gusti, stisnuti, spuštaju se do točke u kojoj je klobuk spojen sa supstratom; u mladosti su bjelkasti, kasnije su prljavobijeli do žuto-smećkasti ili sivo-smećkasti.

Spore: Eliptične do bademaste, glatke, 7-10 x 5-6.5 µm, Q = 1.3-1.7; otrusina je okerasta.

Meso: Bjelkasto, želatinozno, žilavo, elastično; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste od svibnja do kasno u jesen, u velikoj množini, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: U rodu Crepidotus postoji mnogo gljiva sitnih rastom, rastu na drvu i dosta su promjenljivih boja spora, od ružičaste do smeđe boje. Nije ih uvijek lako međusobno razlikovati samo na temelju makroskopskih karakteristika pa je zbog sigurnosti determinacije neophodna mikroskopska analiza spora.

Crepidotus subverrucisporus - created in Finland by Stefan Jakobsson

BRADAVIČAVOTRUSNA BATRLJICA

Crepidotus subverrucisporus Pilát

Plodno tijelo (klobuk): 0.5-1 cm široko, u mladosti je slično potkovi, a poslije je polukružno ili školjkasto, lateralno je spojeno na supstrat, a na mjestu spoja je maljavo-dlakavo, nama stručka, rub je valovit i dugo vremena jako podvijen; najprije je bijelo maljav, a poslije oker-smeđ.

Listići: Srednje gusti, pomiješani s brojnim lamelulama; u mladosti bijeli, poslije svijetlooker i s laganom ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične do bademaste, bradavičave, 7.5-10 x 5-6.5 µm, Q = 1.4-1.7; otrusina je crvenkasto-smeđa.

Meso: Vrlo tanko, bijelo ili vodenasto-sivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća s korom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Opisana se batrljica može zamijeniti s kasparijevom batrljicom (Crepidotus caspari), koja nema tako maljav klobuk i po vlažnom je vremenu prozirno narebran. Također je donekle slična i žućkasta batrljica (Crepidotus luteolus), ali nijedna od navedenih dviju vrsta nema bradavičave spore.

PROMJENLJIVA BATRLJICA

Crepidotus variabilis (Pers.) P.Kumm.

Etimologija: varius (lat.) = različito, raznoliko, promjenljivo. Po promjenljivom obliku.

Engleski naziv: Variable Oysterling

Klobuk: 0.5-3 cm širok, najprije je zvonoliko-konveksan pa raširen, promjenljivog je oblika, polukružan, školjkast ili bubrežast, opnast, bez želatinoznog sloja ispod kožice; prvo je bijelo-vunast ili svilenkast pa kasnije gladak i smećkast, rub je podvrnut.

Stručak: U zametku, u mladosti je jedva zamjetan, uskoro je neprimjetan; bijel je i baršunast.

Listići: Razmaknuti, uski, tanki, lateralno se spajaju u točki, odnosno na mjestu s kojim se klobuk drži za stanište tako da su gotovo radijalno nanizani; najprije su bjelkasti pa žuto-ružičasto-smećkasti i na kraju smeđi.

Spore: Valjkaste do eliptične, sitno bradavičave, 5.5-7.5 x 2.5-4 µm, Q = 1.6-2.3; otrusina je oker-smećkasta i lagano crvenkasto nahukana.

Meso: Bjelkasto, opnasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, a uglavnom u rano proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je vrsta po čudnom obliku brojnih plodnih tijela koja rastu na grančicama. U ovom rodu postoji cijeli niz sličnih vrsta. Okruglotrusna batrljica (Crepidotus cesatii) raste i na ostacima crnogoričnog drveća i mahovini, nema tragova stručku. Vlažna batrljica (Crepidotus mollis) raste skupno na panjevima i živom bjelogoričnom drveću, ima vrlo guste listiće i želatinoznu prevlaku na klobuku.

MASLINASTOSMEĐA KAPICA

Simocybe centunculus (Fr.) P.Karst.

Etimologija: centunculus (lat.) = mali. Po malim dimenzijama.

Engleski naziv: Dingy Twiglet

Klobuk: 1-5 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i ulegne na sredini; smeđ, maslinasto-oker do maslinasto-smeđ, nešto je tamniji na sredini, baršunast, bjelkasto je do žuto brašnast, rub je jasno prozirno narebran i nešto bljeđi.

Stručak: Prilično je slabašan, šupalj, uglavnom je zakrivljen, često je ekscentričan; maslinasto-smećkast, na vrhu je s bijelim pahuljama, a na bazi bijelo maljav od micelija

Listići: Osrednje su gusti, prilično su široki, prirasli, žućkasto-smeđi do smeđi, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Eliptične do jajolike, bez kličnog otvora, glatke, prozirne, 6-7.4 x 4-4.8 µm (cromushrooms: spore su (6) 6.3 - 7.2 (7.9) × (3.7) 4 - 4.5 (4.8) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.8), N = 120, Me = 6.7 × 4.2 µm, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, batinaste, 22-28 × 6-7.6 µm, N = 10, cheilocistide su valjkaste ili rijetko u obliku boce, zaobljene na vrhu, zakrivljene, 35-51 × 5.2-7.7 µm, N = 7); otrusina je maslinasto-smećkasta.

Meso: Blijedo maslinasto-smeđe, nepromjenljive je boje; miris je kiselkast na voće ili na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno i u skupinama, na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća bez kore, obično hrasta. Prve tri slike snimio je Mladen Matišić, početkom lipnja, na trulim ostacima vrbe, a ostale su snimljene početkom kolovoza, na lokalitetu Ponikve kod Zagreba.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova je gljiva prepoznatljiva po zelenkastoj boji klobuka koji je na slici izblijeđen prema smeđoj boji duhana i ima narebrani rub klobuka. Ponosna kapica (Simocybe sumptuosa) ima glatki rub klobuka i drugačije je boje.

PONOSNA KAPICA

Simocybe sumptuosa (P.D.Orton) Singer

Etimologija: sumptuosa (lat.) = prekrasan, ugledan. Po izgledu.

Engleski naziv: Velvet Twiglet

Klobuk: 1-4 (5) cm širok, prvo je konveksan, kasnije je skoro izravnat, pravilan, bez sjaja; maslinastozelen, smeđ ili je maslinasto-smeđ, baršunast, bjelkasto je do žućkasto brašnjav, rub je obično nešto bljeđi, dugo je vremena podvijen, zatim se izravna, tanak.

Stručak: 1-3 (3.5) cm visok i 1-4 (6) mm debeo, relativno je kratak, valjkast, šupalj, skoro uvijek je zakrivljen; bjelkaste je do maslinasto-smeđe boje klobuka, površina je srebrnasto vlaknasta, na dnu je bijel od micelija.

Listići: Gusti, izmiješani su s različito dugim lamelulama, prilično su široki, prirasli, kasnije se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem; kremasti, žuto-smeđi do smeđi, oštrica je bjelkasta i sitno nazubljena.

Spore: Vretenaste ili u obliku sjemenke jabuke, glatke, 7.2-10.9 x 4.6-8.2 µm; otrusina je maslinasto-smećkasta.

Meso: Tanko, vodenasto, blijedokremasto do maslinasto-smeđe; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća bez kore, obično hrasta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Identifikacija je teška bez mikroskopske analize spora.

PURPURNA POLIČICA

Chondrostereum purpureum (Pers.) Pouzar

Etimologija: purpureus (lat.) = purpurne boje, purpurno. Po boji.

Engleski naziv: Silver Leaf Disease

Plodno tijelo (klobuk): 3-8 (30) cm široko, razrašteno, rub je uzdignut i dlakav, inače je spljošten, mali klobuci su isprepleteni i izmješani, maljavi; sredina je ljubičasta, kasnije smećkasta, maljava, dlakava, rub je u mladosti valovit ili kovrčast, bijelo-smeđ, u mladosti je s kapljicama po površini; donja strana je glatka, bjelkasta, crvenkasta, ljubičasta ili smećkasta.

Spore: Valjkaste do eliptične, prozirne, glatke, 5-8 x 2-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Gladak, ljubičaste, ljubičasto-crvenkaste ili smeđe boje, najprije je kožasto i žilavo, po vlažnom vremenu je voštano, a po suhom vremenu i u starosti tvrdo i drvenasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasnu jesen, zimu i proljeće kao parazit na živom drveću i kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) bjelogoričnog drveća, nekada i na obrađenom drvu, a nešto se rjeđe pronađe na crnogoričnom drveću; uzrokuje bijelu trulež drva. Prve dvije slike snimio je Matija Josipović.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog drvenaste konzistencije mesa.

Napomena: Lijepa je vrsta iz roda Chondrostereum, purpurnocrvene je boje po čemu je dobila i ime, raste dosta kasno u godini. Vrste iz roda Chondrostereum i Stereum imaju nepravilni klobuk, nemaju stručka, spljoštene su i istaknute na površini drva. Postoje brojne vrste koje se izgledom mogu zamijeniti ovom vrstom, kao što je primjerice krvareća poličica (Stereum sanguinolentum) koja ima upadljive crvene mrlje na prerezu mesa.

Granulobasidium vellereum - created in Norway by Kirsti Anne Mandal

BRIJESTOVA MRENOVKA

Granulobasidium vellereum (Ellis & Cragin) Jülich

Etimologija: vellereum (lat.) = runo, stidnice. Po izgledu.

Plodno tijelo: 4-15 (30) cm široko i 0.1-0.2 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira tanke membranozne plahtice; površina je glatka, poslije postane brašnjava, rub je rastrgan, u mladosti bijelo pa blijedookerasto, kasnije je s blagom ružičastom nijansom.

Spore: Kuglaste, hrapave, prozirne, s uljnim kapljama, 6-8.5 x 5.5-7.5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Bijelo ili bjelkasto, sočno, voštano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi, trupci) raznog bjelogoričnog drveća bez kore, osobito brijesta, samo na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Zbog postojanja klamidospora opisana vrsta je prebačena iz roda Hypochnicium u rod Granulobasidium. Običnim svjetlosnim mikroskopom nije lako vidjeti hrapavu površinu spora.

Inocybe acuta - created on August 2013 in Kroglyng, Denmark by Thomas Kehlet

ŠILJASTA CJEPAČA

Inocybe acuta Boud.

Etimologija: acutus (lat.) = oštar, zašiljen. Po grbici na sredini klobuka.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je stožast, stožasto-konveksan ili jajolik, kasnije je izravnat i obično s izraženo oštrom grbicom na sredini, rijetko je tupa, površina je blago ljepljiva do suha, glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, ponekad se razlaže i postaje ljuskava, ostaci ovoja nisu prisutni, tamnosmeđ, ponekad je crvenkasto-smeđ, obično je crnkasto-smeđ na sredini i najsvjetliji na rubu, rub je rijetko je resast zbog oskudnih ostataka koprene.

Stručak: 1.5-7.5 cm visok i 1.5-6 mm debeo, valjkast, lagano se širi prema bazi, na bazi je gotovo gomoljast do neobrubljeno gomoljast, rijetko je samo malo proširen na bazi, obično je slabo vlaknasto crtast, rijetko je slabo baršunast, na vrhu je pahuljast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, obično je intenzivno crveno-smeđ, na donjem dijelu postaje tamniji, ponekad je tamnosmeđ ili žuto-smeđ ili višebojan, odnosno bjelkast na vrhu, žut na sredini i postupno crveno-smeđ prema bazi, na vrhu i bazi je obično bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti do ponekad prilično razmaknuti, široki su do 5 mm, trbušasti, prirasli, svijetlosivi, žuto-sivi do sivo-smeđi, u starosti su tamnosmeđi, oštrica je boje lica ili svjetlija.

Spore: Grbave, višekutne, 8.5-11.5 × 5-7.5 μm, Q = 1.2-1.8, Qe = 1.5, bazidije su batinaste, 4-sporne, 22-37 × 8-14 μm, pleurocistide su 50-75 x 15-22 μm, oblika su uske do prilično široke boce s valjkastim, stožastim ili slabo glavičastim vrhom, rijetko su trbušaste ili vretenaste, s vršnim su kristalima, stijenke su debljine do 2 μm, rijetko do 3.5 μm, svijetložute, cheilocistide su općenito kraće i šire od pleurocistida, često su glavičaste, rijetko su sa žućkastim sadržajem, paracistide su rijetke, caulocistide su prilično rijetke do česte na vrhu stručka, slične su pleurocistidama, rijetko su vretenaste ili eliptične, s brojnim je dugim hifoidnim cistidama, tankih stijenki, zakrivljenim ili valjkastim, ponekad s izbočinama ili kratkim granama, rijetko su sa smeđim ili žutim sadržajem, cauloparacistide su s tankim ili malo zadebljanim stijenkama, brojne; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto žućkasto ili svijetlo sivo-smeđe u klobuku, u gornjem dijelu stručka je bjelkasto do žućkasto, a u donjem je crveno-smeđe, od kore je sve svjetlije, u gomolju je često bjelkasto; miris nije izražen ili je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, po šikarama uz obale jezera, u vlažnim depresijama u šumama, uz rubove šuma i na pješčanim terenima, u simbiozi s vrbom, u tresetnoj mahovini (Sphagnum) ili u lišću.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po tamnom klobuku sa izraženom grbicom, stručkom s bjelkastim gomoljem na bazi i prilično tamnim sporama. Opisana je vrsta ranije stalno pogrešno tumačena, jer su je Kühner i Boursier (1932.) smatrali varijabilnom vrstom koja raste u planinskim šumama smreke, dok je Lange smatrao da je sinonim od Inocybe umboninota. Ipak, nedavno su Breitenbach i Kränzlin sinonimizirali Inocybe striata s opisanom vrstom. Boudier je primijetio njezin rast u tresetnoj mahovini i dobro je opisao. Jedan od razloga za nesporazume vjerojatno je taj što su šikare vrbe uglavnom bile ignorirane kao mjesto rasta.

Inocybe aeruginascens - created on August 2025 in Wandlitz-Klosterfelde, Germany by zorrro

ZELENKASTOSMEĐA CJEPAČA

Inocybe aeruginascens Babos

Etimologija: aeruginosus (lat.) = zelenkast, boje bakrene hrđe. Po boji.

Klobuk: 1-4.5 cm širok, isprva je stožast, ubrzo je izravnato-konveksan i s izraženom tupom grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta, vlakna se jedva razilaze, nisu sa pukotinama na rubu, slabo je maljav na sredini zbog ostataka ovoja, prljavo žućkast do prljavo oker-smeđ, na sredini je prljavo siv, ponekad je pomiješan sa zelenkastim nijansama, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-7 mm debeo, čvrst, valjkast do polugomoljast, gomolj nije obrubljen, pahuljast na vrhu, prema dolje je blago uzdužno vlaknast, koprena je prisutna u mladosti, ubrzo nestaje, u početku je bjelkast, polako postaje plavo-zelen od baze prema gore, ponekad prilično neupadljivo, čak i kod starih primjeraka, na kraju je čak i tamno plavo-zelen na bazi.

Listići: Normalno su gusti, široki su do 7 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, svijetlo sivo-smeđi do smeđi, na oštećenim mjestima ponekad postanu zelenkasti, oštrica je tanka, resasta, bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, jedan kraj je sa stožast do gotovo tup, glatke, 7-10 x 4-5 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 23-34 x 7-10 µm, s 4 spore, pleurocistide su usko do široko vretenaste, trbušaste ili batinaste, debelih stijenki, debljine do 2 µm, bezbojnih do žućkastih stijenki, s kristalima na vrhu, brojne, 40-70 x 13-22 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne samo na vhu stručka, spuštaju se do 1/6 stručka, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama, prema dolje su s uskom međuzonom valjkastih, prilično slabo izraženih caulocistidoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlo plavo-zeleno u stručku, osobito u donjem dijelu; miris je slatkast s neugodnom komponentom, podsjeća na jeftini sapun, a okus je poput mirisa ili nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, ispod bjelogoričnog drveća, obično topole ili vrbe, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ova vrsta ne sadrži muskarin, ali sadrži prilično velike količine psilocibina.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 44. Inocybe aeruginascens Babos

Inocybe albomarginata - created on September 2016 in Harju, Harju Vocational College, Finland by Jukka Vauras, University of Turku Natural History Museum

BIJELORUBNA CJEPAČA

Inocybe albomarginata Velen.

Etimologija: albo (lat.) = bijel + marginatus (lat.) = obrubljen, s rubpom. Po bijelom obrubljenom gomolju na dnu stručka.

Klobuk: 2-5 cm širok, izravnato-konveksan do gotovo izravnat, bez ili s niskom, širokom grbicom na sredini, pustenast na sredini, prema rubu je radijalno vlaknast, s razmaknutim je vlaknima, ubrzo se radijalno raspucava, podsjeća na zvjezdastospornu cjepaču (Inocybe asterospora), ostaci ovoja su odsutni ili nejasno izraženi, što sredini daje nejasnu sivkastu nijansu, tamno crvenkasto-smeđ, osobito na sredini, prema rubu je svjetliji zbog svijetle osnove, rub je blago podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 3-4.5 cm visok i 3-4 mm debeo, valjkast, na dnu je s prilično izraženim gotovo obrubljenim  gomoljem širokim do 8 mm, pahuljast gotovo do dna, ali prilično nejasno na donjoj trećini, gomolj je bijel, koprena nije prisutna, svijetlosmeđ do narančasto-smećkast, posebno na gornjem dijelu.

Listići: Umjereno su gusti, 40-50 ih dopire do stručka, široki su 2-7 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli do gotovo slobodni, žućkasto-smeđi, oštrica je gotovo glatka do nejasno resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične, bademaste ili oblika graha, gotovo tupe na krajevima, glatke, 6-9.5 x 3.5-5 µm, Q = 1.4-1.8, bazidije su 4-sporne, 24-29 x 8-10 µm, pleurocistide su vretenaste do donekle trbušaste, debelih stijenki, do 2 µm, bezbojnih stijenki, s kristalima na vrhu, prilično su brojne, 35-80 x 11-24 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama ili nešto tanje, brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, rijetke, caulocistide se spuštaju preko polovice do gotovo do baze stručka, vrlo su rijetke u donjoj trećini, u gornjoj su polovici slične cheilocistidama, na donjoj su polovici nepravilnije, cauloparacistide su prisutne na bazi stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku i stručku, čisto bijelo u gomolju, miris nije izražen ili je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Lako je prepoznatljiva po obrubljenom gomoljastom zadebljanju na bazi stručka i glatkim, sitnim sporama. Makroskopski se ne razlikuje od malih primjeraka zvjezdastosporne cjepače. Slične su bosonoga cjepača (Inocybe glabripes), koja se razlikuje po ujednačeno valjkastom stručku, jedva pahuljastom i prisutnoj kopreni, Inocybe amblyspora, koja ima glatki pokrov klobuka, veći obrubljeni gomolj na dnu stručka i nešto veće spore, te lažna bjelorubna cjepača (Inocybe pseudoreducta), kaja također ima veće spore sa stožastijim krajem i šire pleurocistide.

Inocybe albovelutipes - created on October 2020 in Montgat, Spain by Leandro Sánchez

BJELONOGA CJEPAČA

Inocybe albovelutipes Stangl

Etimologija: albo (lat.) = bijelo + veluti (lat.) = baršunast, mekan poput baršuna + pes (lat.) = noga, stručak. Po dekoraciji na stručku.

Klobuk: 2-6 cm širok, isprva je konveksan, zatim je izravnato-konveksan s niskom širokom grbicom, površina je sitno do prilično grubo vunasto-pustenasta, ponekad je prekrivena tankim ostacima ovoja zbog čega izgleda sivkasto, žućkasto-smeđ do oker-smeđ, vremenom prilično izblijedi, u starosti je nešto tamnije oker-smeđe boje, rub je tup, nije raspucan.

Stručak: 4-5 cm visok i 6-9 mm debeo, čvrst, valjkast ili donekle sužen na donjoj strani, ponekad je blago zadebljan na bazi, nije gomoljast, površina je s bijelim baršunastim premazom, na vrhu nije pahuljast, koprena je prisutna u mladosti, bjelkast u mladosti, zatim je svijetlo žuto-smeđ, ponekad je s ružičastim odsjajem blizu vrha.

Listići: Umjereno su gusti, 50-70 ih dopire do stručka, široki su 4-5 mm, usko su prirasli, sivkasto-smeđi, u starosti su sa slabom maslinastom nijansom, oštrica je resasta i bijela.

Spore: Eliptične do bademaste, sa stožastim krajem, glatke, 7.5-10 x 4-5.5 µm, Q = 1.6-1.9, bazidije su 4-sporne, 25-38 x 7-10 µm, pleurocistide su 42-74 x 11-19 µm, valjkasto-batinaste, usko batinaste do usko vretenaste ili trbušaste, neke su glavičaste na vrhu, s blago zadebljanim stijenkama, uglavnom tanjim od 0.5 µm, ponekad do 1 µm, bezbojnih stijenki, s kristalima na vrhu, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu brojne, paracistide su batinaste do valjkaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne, prisutne su prilično slabo izražene caulocistidoidne hife; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, borom ili smrekom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Veoma je slična Inocybe monochroa, koja se razlikuje po sporama i karakteristikama cistida. Obje su vrste prihvaćene kao autonomne vrste, ali bi više istraživanja moglo pokazati da su to samo infraspecifične vrste jedne vrste.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 36. Inocybe albovelutipes Stangl

Inocybe alluvionis - created on August 2023 in Køge Å, Denmark by Thomas Kehlet

ALUVIJALNA CJEPAČA

Inocybe alluvionis Stangl & J.Veselský

Etimologija: alluvio (lat.) = poplava, nanos. Po staništu.

Klobuk: 2-6 cm širok, isprva je stožast ili stožasto-polukuglast, zatim je konveksan ili zvonolik, na kraju je gotovo izravnat i obično sa širokom grbicom na sredini, površina je prvo gotovo glatka, ubrzo je radijalno vlaknasta i pomalo ljuskava prema rubu, ostaci ovoja su vrlo kratkotrajni i prolazni, vidljivi su samo kod nekih mlađih primjeraka, promjenjive je boje, žut, žućkasto-krem, oker-smeđ, žućkasto-smeđ, žuto-narančast do smeđ, uvijek je svjetliji prema rubu, rub je obično rascijepljen.

Stručak: 3-8 cm visok i 5-12 mm debeo, prilično je robustan, čvrst, valjkast, ponekad je zakrivljen, uglavnom je obrubljeno gomoljast na bazi, čitava je površina sitno pahuljasta, bijel, ponekad je smeđ na donjoj trećini.

Listići: Relativno su razmaknuti, izmiješani su s brojnim lamelulama, izrezani uz stručak, prirasli ili gotovo slobodni, isprva su bjelkasti, ubrzo su sa sivkastim ili sivo-smeđim tonovima, na kraju su smeđi, oštrica je uglavnom nazubljena i bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, tupe na jednom kraju, ponekad su s grbom ili ispupčenjem na sredini, 8.5-11.5 x 4.5-6 µm, bazidije su batinaste, uglavnom 4-sporne, 23-35 x 8-10 µm, pleurocistide su 40-70 x 13-21 µm, uglavnom u obliku ampule, sa stijenkama debljine do 3.5 µm, žute s KOH, cheilocistide su 40-90 x 10-20 µm, valjkaste, batinaste ili glavičaste, ponekad su trbušaste, bez ili s vrlo kratkim vratom i izduženom bazom, općenito su prekrivene s kristalima na vrhu, tankih ili srednje debelih stijenki, paracistide su rijetke, batinaste ili kruškolike, 17-25 x 9-13 µm, caulocistide su na vrhu stručka, slične su cheilocistidama, prisutne su cijelom dužinom, iako rjeđe prema bazi, izmiješane su s brojnim batinastim paracaulocistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Relativno je debelo, čvrsto, bijelo, nepromjenjivo; miris je slab, promjenjiv, na zemlju ili slab na brašnasto i spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od travnja do svibnja, u priobalnim i aluvijalnim šumama, na pjeskovitom tlu koja lako postaje natopljeno ili poplavljeno, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolom.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Dosta je kontroverzna vrsta i različiti autori je različito tumače. Tako je Kuyper (1986.) smatrao da se radi o sinonimu blistave cjepače (Inocybe splendens). Nakon toga, slijedeći Kuypera, drugi autori poput Stangla, Esteve-Raventósa, Brei-Tenbacha i KrÄnzlina i Ferrarija dijele isti kriterij, iako je prvi od njih bio koautor u stvaranju opisane vrste. Zanimljivo je primijetiti izvanredne makroskopske razlike koje je Stangl uočio između tri slične vrste. Autor objašnjava da su te razlike posljedica velike varijabilnosti u boji klobuka. Spomenuta lijepa cjepača ima klobuk tamnije smeđe boje, ponekad s nančastim ili ljubičastim tonovima, a spore su drugačijeg oblika. Slična se ukopana cjepača (Inocybe terrifera) razlikuje tome što stručak na bazi nije gomoljast, spore s tupim vrhom i dobro izražene ostatke ovoja. Stanište opisane vrste je jedinstveno, jer preferira priobalne šume, pjeskovito tlo koje lako postaje natopljeno ili poplavljeno, iako je opisana i povezana s obalnim ili kopnenim pješčanim nanosima ili dinama.

Inocybe alnea - created on October 2020 in Gammelmosen, Denmark by Tobias Bøllingtoft

JOHINA CJEPAČA

Inocybe alnea Stangl

Etimologija: alnea (lat.) = koji raste uz johu. Po staništu.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je stožast, kasnije je raširen i ispupčen na sredini, površina je gotovo glatka na sredini, radijalno vlaknasta do raspucana prema rubu, koprena je prisutna samo u mladosti, oker-smeđ, smeđ do maslinasto-smeđ, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-4 mm debeo, čvrst, valjkast, na bazi je gomoljast do obrubljeno gomoljast, cijelom je dužinom pahuljast, bjelkast, vremenom postaje smećkast.

Listići: Umjereno su gusti, široki su 3-5 mm, prirasli do gotovo slobodni, isprva su bjelkasti, kasnije postaju maslinasto-sivi, oštrica je bijela.

Spore: Eliptične do višekutne, grbave, 8-11 x 7-8.5 µm, Q = 1.1-1.6, Qe = 1.4, bazidije su 4-sporne, pleurocistide su 62-83 x 15-20 µm, vretenaste do oblika boce, sa stijenkama debljine do 4 µm, sadržaj je žut u 10% amonij hidroksidu (NH4OH), s velikim kristalima na vrhu, cheilocistide su oblikom slične pleurocistidama, izmiješane su s vretenastim paracistidama, caulocistide su brojne, slične su pleurocistidama, ali tanjih stijenki, pileipelis je cutis koji se sastoji od blago inkrustiranih hifa, širokih 7-11 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miriše na zemlju, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u priobalnim bjelogoričnim šumama, uz rijeke i potoke, u simbioz s johom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Mikroskopski je karakteristična po višekutnim grbavm sporama i pleurocistida, vretenastih do oblika boce s dugim vratom. Makroskopski se razlikuje od blisko srodne dinska cjepača (Inocybe dunensis) po neizraženim ili odsutnim ostacima ovoja i vlaknastom klobuku. Slična vrsta raste na pješčanim dinama ispod vrbe i ima prilično debele stijenke pleurocistida oblika boce koje nemaju dugi vrat. Takođee su slične Inocybe pallida i Inocybe ochracea, koje su prepoznatljive po prisutnosti dosta razvijenih i dugotrajnih ostataka ovoja.

Inocybe alpigenes - created on October 2019 in Lookout Mountain Preserve, Washington, USA by Richard H Morrison, University of Tennessee Fungal Herbarium

PLANINSKA CJEPAČA

Inocybe alpigenes Babos

Etimologija: Alp (lat.) = Alpe + genos (gr.) = podrijetlo. Po geografskom području gdje je prvi put pronađena.

Klobuk: 5-12 mm širok, isprva je konveksan, na kraju je izravnato-konveksan i tupo ispupčen na sredini, površina je vlaknasto-vunasta, u mladosti je prekrivena bjelkastim ostacima ovoja, kasnije se izgube, smeđ do tamnosmeđ.

Stručak: 1.5-2.5 cm visok, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, sitno je vlaknast, oker, smeđ do crvenkasto-smeđ.

Listići: Osrednje su gusti, izmiješani su s lamelulama, prirasli, krem-bjelkasti, zatim su smeđi, oštrica je glatka do fino i nepravilno nazubljena, boje lica.

Spore: Gotovo kuglaste do eliptične, višekutne kao kod vrsta iz roda Entoloma, 7-10 x 4-6 µm, Q = 1-1.8, Qe = 1.4, cheilocistide su valjkaste, 53-77 × 13-20 µm, tankih stijenki, debljine do 1.2 µm, pleurocistide su slične cheilocistidama, 40-70 x 10-16 µm, valjkaste do batinaste, sa stijenkama debljine do 2.5 µm, na stručku su prisutne valjkaste hife različitih oblika, pileipelis se sastoji od paralelnih, inkrustiranih hifa, s žućkastim pigmentom, 3.6-13.7 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, svijetlokrem u klobuku, smećkasto u stručku; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na planinskim livadama i pašnjacima, te na pješčanim dinama, u simbiozi sa zeljastom vrbom (Salix herbacea).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karaktreristična je po maloj veličini, višekutnim sporama i staništu.

Inocybe amethystina - created on December 2019 in La Rioja, Spain by Luis Ballester

AMETISTNA CJEPAČA

Inocybe amethystina Kuyper

Etimologija: amethystinus (lat.) = boje ametista, ljubičast. Po boji stručka.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, bez ili s niskom širokom grbicom, površina je u mladosti gotovo glatka, zatim postaje vunasto-ljuskava, ljuske su na sredini sitne i prilegnute, nikada nisu stršeće, prema rubu je vlaknasta, vlakna se ne razilaze ili se jedva razilaze, na rubu nije raspucana, ostaci ovoja su odsutni ili nejasni, tamno crvenkasto-smeđ, prema rubu je ponekad s crvenkasto-ljubičastim nijansama, rub je u mladosti blago podvijen, ubrzo se izravna.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 2.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, na vrhu je pahuljast na uskom pojasu, manje od 1/10 dužine, prema dolje je gotovo gladak do uzdužno bijelo vlaknast, nije smeđe ljuskav, koprena je prisutna u mladosti, blizu vrha je svijetloljubičast, ponekad je veći dio s ljubičastim nijansama, prema dolje je žućkasto-oker, bez ljubičastih nijansi.

Listići: Umjereno su gusti, 30-35 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, nisu ili su nejasno trbušasti, umjereno su široko do usko prirasli, u mladosti su žućkasti, ponekad su sa svijetloljubičastom nijansom, zatim su sivkasto-žućkasti do sivkasto-smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta, rijetko je svijetlosmeđa.

Spore: Eliptične do bademaste, stožaste na jednom kraju, iznimno su nejasno zašiljene, glatke, 8-12 x 5-6.5 µm, Q = 1.5-2, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 25-32 x 8-10 µm, pleurocistide su 53-75 x 11-16 µm, oblika boce, rjeđe su valjkaste, debelih stijenki, debljine do 2 µm, žutih stijenki, ali nešto manjeg intenziteta nego kod kovrčaste cjepače (Inocybe cincinnata), s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu brojne, paracistide su kruškolike do usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, iznimno su s blago smećkastim stijenkama, caulocistide su prisutne na vršnom dijelu stručka, spuštaju se do 1/10 stručka, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama, a prave caulocistidije ponekad nedostaju i tada je prisutna samo uski pojas donekle jasno izraženih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, crvenkasto-ljubičasto u vrhu stručka, prema dolje je bjelkasto; na prerezu miriše na spermu, sušenjem postaje malo kiseo, slabo podsjeća na pelargonije, a okus je također na spermu.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično smrekom, borom, brezom, hrastom ili lipom, na donekle vapnenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta:  5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Od slične se kovrčaste cjepače razlikuje po glatkijoj površini klobuka s crvenkasto-smeđim nijansama, glatkijem stručku bez smeđih ljuskica i pleurocistidama koje su izraženije u obliku boce. Slična se sitna cjepača (Inocybe pusio) razlikuje po izraženo pahuljastom vrhu stručka, raspucanom rubu klobuka i bezbojnim pleurocistidama. Opisana je vrsta prethodno bila nazvana Inocybe obscuroides, ali je istraživanjem otkriveno da je to bio samo varijetet kovrčaste cjepače. Stuntz je poslije opisao vrstu Inocybe obscura i spomenuo sličnost s Inocybe obscura var. purpurea, pa se a vjerojatno radilo o opisanoj vrsti.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 49. Inocybe amethystina Kuyp.

Inocybe amicta - created on July 2013 in Jevnaker: Kistefoss V, Norway by NOBAS620-15 Lateral

OBUVENA CJEPAČA

Inocybe amicta Kokkonen & Vauras

Etimologija: amicta (lat.) = odjevena, umotana, zaogrnuta. Po bijelom pokrovu stručka.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je stožast, zatim je stožasto-konveksan ili izravnat, s tupom do prilično zašiljenom grbicom na sredini, površina je slabo do izraženo ljepljiva, glatka ili raspucana ili sa sitnim prilegnutim ljuskicama na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, ponekad se razlaže, bez ostataka ovoja, promjenjive je boje, sivkast, žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ s tamnijom, crveno-smeđom ili sivo-smeđom sredinom, ponekad je svijetlo žuto-smeđ, rijetko je tamnosmeđ ili vrlo svijetlo sivo smeđ sa žuto-smeđom grbicom, grbica je obično najtamnija, a vanjski rub najsvjetliji, rub je ponekad zakrivljen ili slabo brazdast, ponekad je s resastim ostacima koprene.

Stručak: 2-7 cm visok i 2.5-8 mm širok, čvrst, valjkast ili se lagano širi prema dolje, baza je zadebljana do sužena, vrlo je slabo ljepljiv, čitav je izraženo bijelo baršunast do ljuskav ili samo slabo na gornjem dijelu, rijetko je potpuno gotovo gladak, ponekad je crtast, ostaci koprene su bjelkasti, na bazi je bijel ili žućkast, osnova je svijetlo crvenkasto-smeđa, svijetlosmeđa ili crvenkasta na vrhu, ponekad potamni na osušenim mjestima.

Listići: Umjereno su gusti, prilično su široki, do 7 mm, trbušasti, usko su prirasle, često se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, u mladosti su sivkasti ili svijetlo sivo-smeđi, kasnije su sivo-smeđi, rijetko su svijetlo žuto-smeđi, oštrica je boje lica ili malo svjetlija, glatka ili blago resasta.

Spore: Gotovo su kuglaste do eliptične, slabo do prilično izraženo grbave, s 8-12 zaobljenih grba, grbe su srednje veličine do prilično velike, nekad su sužene na sredini, 8-10 x 5.5-7 μm, Q = 1.2-1.7, Qav = 1.4, bazidije su batinaste, 4-sporne, 21-33 × 9-12 μm, pleurocistide su 37-75 x 10-22 μm, oblika su uske do prilično široke boce s kratkim do prilično dugim vratom, trbušaste ili gotovo valjkaste, rijetko su vretenaste, obično su s vršnim kristalima, sužene ili sa stalkom na bazi, ponekad izraženo zadebljanih stijenki na vratu, debljine do 3 μm, svijetložutih, vrh je ponekad s debelom stijenom, cheilocistide su obično nešto kraće i šire od pleurocistida, rijetko su gotovo kuglaste, paracistide su kratke i tankih stijenki, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, prilično su rijetke, gotovo su vretenaste, valjkaste ili zakrivljene, s vršnim su kristalima ili bez njih, stijenka je debljine do 2 μm, s brojnim je hifoidnim cistidama tankih stijenki, često sa segmentima, ponekad su stijenke debele pri dnu ili s izbočinama ili granama, cauloparacistide su tankih ili blago zadebljanih stijenki, brojne; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, svijetlosmeđe, bjelkasto ili sivkasto, u stručku je iste boje ili bjelkasto, u bazi je bijelo ili žućkasto; miris je slabo na spermu do kiselkast ili nije izražen, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, na obalama rijeka i potoka i u priobalnim miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično smrekom, borom ili brezom, na tlu bogatim hranjivim tvarima i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Najvažnija je karakteristika bijeli pokrov stručka. Inače, može biti makroskopski prilično varijabilna. Blisko je povezana i slična šumska cjepača (Inocybe silvae-herbaceae), koja ima raznolike caulocistide, dok opisana vrsta obično ima cheilocistide s debljim stijenkama i izrazitim zadebljanjima stijenke na vratu. Po svijetlom je pokrovu stručka i nekim mikroskopskim značajkama slična malena cjepača (Inocybe putilla), koja vjerojatno raste ispod hrasta lužnjaka (Quercus robur).

Inocybe aphroditeana - created on September 2025 in Marienlyst Slot, Denmark by Thomas Kehlet

AFRODITINA CJEPAČA

Inocybe aphroditeana Bandini & G.Bandini

Etimologija: Aphrodītē (gr.) = Afrodita, u grčkoj mitologiji božica ljubavi, ljepote i požude, često je povezivana s mirisima i parfemima, odnosno ljubičicama. Po ljubičastoj boji klobuka.

Klobuk: 2-4 cm širok, isprva je stožast do zvonolik, zatim je raširen, u mladosti je s više ili manje izraženom šiljatom do širokom grbicom, površina je bez ostataka ovoja, u početku je glatka, kasnije ostaje glatka ili je raspucana prema rubu, intenzivno je ljubičast, često je s crvenkastom nijansom, ponekad je nešto tamniji do gotovo crnkasto-ljubičast ili smećkast do svijetlo oker-smeđ na sredini, u starosti je često nešto svjetliji prema rubu i s bjelkastom osnovom, rub je izravnat ili izvrnut prema gore.

Stručak: 3.5-5 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, nekad je zakrivljen, isprva je čitav bjelkasto vlaknast, kasnije je uzdužno crtast ili gladak, na samom vrhu je pahuljast, intenzivno ljubičast, u starosti je nešto svjetliji.

Listići: Osrednje su gusti, oko 35-55 ih dopire do stručka, blago su trbušasti, prirasli, u početku su bjelkasti, kasnije su svijetlosmeđi ili svijetlo sivkasto-smeđi, oštrica je neravna, dosta je nazubljena, bjelkasta do iste boje lica.

Spore: Izduženo bademaste, također su eliptične, tupog vrha, glatke, 6.9-8.9 x 3.9-4.9 μm, Q = 1.6-2.1, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, 21-32 x 7-9 μm, pleurocistide su uglavnom gotovo trbušaste, također vretenaste, bez ili samo s kratkim vratom, često su gotovo glavičaste, obično su široke na vrhu, općenito s kratkom bazom, vrh je obično s malim kristalima, stijenke su na vrhu debele do 2 μm, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 38-52 x 9-19 μm, cheilocistide su sličnog oblika i veličine kao pleurocistide, pomiješane su s brojnim bezbojnim gotovo batinastim ili valjkastim, ponekad i deformiranim, paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od 4-10 μm širokih hifa koje nisu prekrivene pigmentom, i subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su uglavnom vretenaste, ponekad su trbušaste, valjkaste ili glavičaste, 40-50 x 7-12 μm, uvijek su pomiješane s dugim i uskim cistidama, bez ili s kratkom bazom, vrh je obično s malim kristalima, stijenke su na vrhu debele do 1 μm, žućkasto-zelene s 3% KOH, pomiješane su s izduženim glavičastim cauloparistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do vodenasto bjelkasto u klobuku, bjelkasto do svijetloljubičasto u stručku, osobito u kori stručka; miris je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na travnjacima, uz puteve i po parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično, borom, lijeskom, johom, hrastom ili brezom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po intenzivnoj ljubičastoj boji klobuka, često crvenkastoj, glatkoj do raspucanoj površini klobuka bez ostataka ovoja, prosječno prilično malim, glatkim sporama, uglavnom trbušastim i glavičastim caulocistidama pomiješanim s dugim i vrlo uskim cistidama. Po ovoj se kombinaciji dosta razlikuje od drugih vrsta s ljubičastom bojom klobuka, kao što su jorgovanova cjepača (Inocybe syringae), koja je s intenzivnom ružičastom bojom klobuka bez crvenkaste ili ljubičaste nijanse, većim sporama i prosječno dužim cheilocistidama, kao i neglavičastim caulocistidama, te Tyrova cjepača (Inocybe tyrii), koja je intenzivnije smećkasta do smeđa, više je ili manje ljubičasta na sredini klobuka, koji se vremenom raspucava, prosječno većim sporama i dužim, obično neglavičastim cheilocistidama.

Inocybe appendiculata - created on August 2017 in Asserbo Plantage, Denmark by Thomas Kehlet

RESASTA CJEPAČA

Inocybe appendiculata Kühner

Etimologija: appendiculatus (lat.) = opremljen malim dodatkom ili privjeskom. Po resastim ostacima ovoja na rubu klobuka.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan ili izravnato-konveksan, na kraju je izravnat i s grbicom na sredini, u mladosti je bez grbice, površina je u mladosti glatka do slabo ljuskava, ubrzo je vlaknasta, na vanjskoj polovici postaje ljuskava, vremenom se lagano razlaže na sredini i postaje pomalo ljuskava, ovoj je prisutan samo u mladosti, kasnije je s ostacima na sredini ili na čitavoj površini, prvo je gotovo bjelkast, zatim je svijetlo žućkasto-smeđ do okerast, na kraju je okerasto-smeđ, rub je jako podvijen u mladosti, kasnije je s nazubljen ili resast od vunastih ostataka ovoja, ponekad samo blago.

Stručak: 1.5-9 cm visok i 2-10 mm debeo, čvrst, valjkast, malo je batinasto zadebljan na bazi, nije gomoljast, slabo je dlakav na vrhu, nije pahuljast, prema dolje je uzdužno vlaknast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, bijel, zatim postaje oker ili svijetlosmeđ, osobito na donjoj polovici.

Listići: Osrednje su gusti, 30-55 ih dopire do stručka, široki su 1-4 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli, prvo su bijeli, zatim su žućkasto-smeđi do maslinasto-smeđi, oštrica je resasta do pahuljasta i bijela.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, glatke, 9-11 x 5-6 µm, Q = 1.3-1.8, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, 24-35 x 8-11 µm, pleurocistide su brojne, široko do usko batinaste, debelih su stijenki debljine do 2 µm, bezbojne do svijetložute, s kristalima na vrhu, 35-65 x 12-22 µm, cheilocistide su brojne i nešto uže batinaste od pleurocistida, paracistide su brojne, kruškolike do široko batinaste, tankih stijenki, prozirne, caulocistide su odsutne, vrh stručka je s jasno ili slabo izraženim valjkasto-batinastim do valjkasto caulocistidoidnim dlačicama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, na prerezu je nepromjenjivo; miris je u mladosti na spermu, u starosti je neugodan, na pokvareno meso ili strvinu, ponekad se zadržava u eksikatima, a okus je malo neugodan, na plijesan.

Kemijske reakcije: Meso s amonijevim hidroksidom (NH4OH) prvo postane narančasto do ciglastocrveno, pa konačno crveno-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, uglavnom ispod crnogoričnog drveća, ponekad i ispod bjelogoričnog, u simbiozi sa smrekom, hrastom ili grabom, često u planinskim područjima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Debljina i krutost ovoja imaju važan utjecaj na boju klobuka i resastost rub. Ovoj je u lošim vremenskim uvjetima krut, a na rubu samo blago nazubljeno-resast. Po mikroskopskim je značajkama vrlo slična Inocybe ochroleuca, ali se po nekim autorima razlikuje po makroskopskim značajkama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 17. Inocybe appendiculata Kühner

Inocybe armeniaca - created on September 2023 in Väyrylä, Surkea, Finland by Tapio Kekki

MARELIČNA CJEPAČA

Inocybe armeniaca Huijsman

Etimologija: armeniacus (lat.) = boje marelice. Po boji.

Klobuk: 1-3 cm širok, u mladosti je zvonoliko-konveksan, stožasto-konveksan do konveksan, kasnije se raširi, na kraju je izravnato-konveksan do izravnat i s vrlo izraženom, tupom do gotovo šiljastom kvržicom ili grbicom na sredini, osobito kod starijih primjeraka, površina je glatka na sredini, na vanjskom dijelu je žućkasto vlaknasta, malo je mazava kada je vlažna, bijel do svijetlokrem u mladosti, vremenom mijenja boju, isprva oko kvržice, postaje ružičast ili žuto-narančast, na kraju čak narančasto-crvenkast, na sredini je žućkast, rubu nije ili je jedva raspucan, ponekad je nazubljeno-resast.

Stručak: 2-5.5 cm visok i 1.5-5 mm debeo, čvrst, gotovo je valjkast do blago gomoljast, gomolj nije obrubljen, pahuljast do blago dlakav na 1/6 od vrha, ispod je uzdužno vlaknast, u mladosti je prisutna koprena, kasnije je bez ostataka, bjelkast, polako postaje okerasto-narančast, poput boje klobuka.

Listići: Umjereno su gusti, 25-40 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, nisu trbušasti do vretenasti, usko su prirasli, sivkasto-žućkasti do sivkasto-smeđi ili žućkasto-smeđi, ponekad su s ružičastim mrljama, na ozlijeđenim su mjestima crvenkastih nijansa, oštrica je resasta do gotovo pahuljasta, bjelkasta.

Spore: Bademaste do eliptične, tupe na jednoj strani, 6.5-9 x 4.5-6 µm, Q = 1.4-1.8, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, 23-32 x 7-9 µm, pleurocistide su vretenaste do trbušaste, debelih stijenki do 2 µm, bezbojne ili svijetložute, s kristalima na vrhu, brojne, 40-60 x 12-22 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, slične su cheilocistidama, prisutne su i cauloparacistide, često je samo s pravim caulocistidama na krajnjem vrhu, a srednja je zona s nejasnim do jasnim caulocistoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Veoma je tanko, bjelkasto, na prerezu je nepromjenjivo ili samo polako postaje svijetlonarančasto; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do studenog, u šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom, smrekom, hrastom ili grabom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta:  9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je crveno-bijela cjepača (Inocybe whitei), koja pri sušenju plodnih tijala potpuno i snažno crveni, dok kod opisane vrste nepotpuno i samo nejasno crveni. Imati u vidu da ta tendencija crvenjenja ponekad može biti spora pa time i nepouzdana značajka za determinaciju.

Inocybe assimilata - created on September 2015 in Hove, Arendal, Arendal, Ag, Norway by Inger-Lise Fonneland

MAGLASTA CJEPAČA

Inocybe assimilata Britzelm.

Etimologija: assimilatus (lat.) = reproduciran, učinjen sličnim, oponašajući. Po sličnosti s drugim vrstama.

Klobuk: 2-6 cm širok, na početku je stožast, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat i blago ispupčen na sredini, površina je bez ostataka ovoja, po vlažnom je vremenu vlažna i mazava, glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, ubrzo se raspucava i otkriva žućkastu tramu, smeđ, crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-7 mm debeo, valjkast, gomoljasto je zadebljan na bazi i širok do 8 mm, slabo je pahuljast na vrhu, ispod je uzdužno tamnosmeđe vlaknast, koprena je prisutna u mladosti, isprva je bjelkast, zatim je žućkast na vrhu, smećkast blizu baze, kasnije je čitav smeđ, osim na bijelom gomolju.

Listići: Gusti, široki su 2-4 mm, prirasli do gotovo slobodni, trbušasti, bjelkasti, kasnije su  svijetlosmeđi do maslinasto-smeđi, oštrica je boje lica.

Spore: Pravokutne ili romboidne, izraženo su kvrgave, 7-9 x 5-7 µm, Q = 1.1-7, Qe = 1.4, bazidije su 4-sporne, 24-28 x 8-9 µm, cheilocistide su  45-69 x 13-16 µm, prilično su rijetke, vretenaste, prozirne su stijenke debljine 1.5 µm, s kristalima na vrhu, pleurocistide su oblikom i veličinom slične chilocistidama, 45-65 x 12-20 µm, u obliku mača do batinaste, sa stijenkama debljine do 1.5 µm, caulocistide su rijetke, izmiješane su s batinastim, lančano raspoređenim paracistidama, pileipelis je cutis koji se sastoji od inkrustiranih hifa, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Debelo, bjelkasto ili svijetlosmeđe; miris je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom ili jelom, na vlažnom i kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom koja uzrokuje muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Karakteristična je po prilično malim dimenzijama i svijetlosmeđem stručku s bijelom gomoljastom bazom. Slične su repasta cjepača (Inocybe napipes), koja je relativno velikih dimenzija, s gomoljasto zadebljanim stručkom, isprva bjelkastim, a kasnije smeđim stručkom, jako grbavim sporama i vretenastim do batinastim cheilocistidama s prilično tankim, obično prozirnim stijenkama, te parkovna cjepača (Inocybe transitoria), koja ima slabije izražene grbice na sporama, istobojni, tamnosmeđi stručak i vretenaste do batinaste cheilocistide.

ZVJEZDASTOSPORNA CJEPAČA

Inocybe asterospora Quél.

Etimologija: aster (lat.) = zvijezda + spora (gr.) = sjemenka, sjeme. Po obliku spora.

Engleski naziv: Star Fibrecap

Klobuk: 2-6 cm širok, najprije je stožasto-konveksan, zatim se otvori i izravna, obično je s izraženom širokom grbicom na sredini, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je prvo glatka na sredini, kasnije je čitava radijalno vlaknasta i s rascijepljenom kožicom ispod koje se uočava bijela trama, svijetlosmeđ, siv do tamnosmeđ.

Stručak: Valjkast, na bazi je s plosnatim, često dosta širokim i obrubljenim gomoljem, vlaknast, bjelkasto pahuljast na vrhu, ponekad je prošaran poput zmijske kože, u mladosti je bjelkast, vremenom postaje smećkast.

Listići: Osrednje su gusti, suženi su uz stručak, prirasli, izmiješani su s lamelulama, najprije su bjelkasti, kasnije su s maslinastim odsjajem, oštrica je ravna i bjelkasta.

Spore: Zvjezdaste, sa 7-12 izduženih izbočina, 9-12 x 7-10 µm, Q = 1-1.5, Qe = 1.3, bazidije su batinaste, 4-sporne, cheilocistide su 50-80 × 12-23 µm, vretenaste, često su trbušasti, s nepravilnim su kristalima na vrhu, pleurocistide su 45-75 x 10-25 µm, u obliku boce, sa stijenkama debljine do 2.5 µm, caulocistide su prisutne od vrha do baze stručka i slične su cheilocistidama, neke su duže, paracistide su prilično brojne, batinaste do kruškolike; otrusina je žuto-oker do hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto u klobuku, blago smećkasto u stručku; miriše neugodno na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u miješanim i bjelogoričnim šumama, uz šumske puteve, gradskim parkovima i vrtovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, grabom, kestenom ili bukvom, a u planinskim područjima i smrekom, na vapnenastom tlu, u travi.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Vjerojatno je jestiva, ali je većina autora smatra smatra smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po smećkastom klobuku, sklonosti grubom raspucavanju, otkrivajući bjelkastu tramu i jasno obrubljenom gomolju na bazi stručka. Najsličnija je lažna zvjezdastosporna cjepača (Inocybe pseudoasterospora), koju je makroskopski teško razdvojiti, a mikroskopski se razlikuje prvenstveno po odsutnosti caulocistida i drugačijim cheilocistidama, koje su općenito mnogo trbušastije ili jajolikije. Na istom staništu raste i repasta cjepača (Inocybe napipes), a prepoznatljiva je prvenstveno po ostacima koprene na rubu klobuka, po neobrubljenom gomolju na bazi stručka i samo grbavim, a ne zvjezdastim sporama.

Inocybe astraiana - created on September 2020 in Hlinna Ahveniston HM, Finland by Martti Moisander

ASTRAIOSOVA CJEPAČA

Inocybe astraiana Bandini & B.Oertel

Etimologija: Astraios (gr.) = ime titana iz grčke mitologije koji je povezan s nebeskim tijelima, točnije zvijezdama. Po veličini.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnat i ispupčen na sredini, površina je s tankim sivkastim ostacima ovoja u mladosti, s sitnim je uraštenim vlaknima, radijalno se raspucava, vodenasta, vrlo je promjenjive boje, oker-smeđ svijetlosmeđ do tamnosmeđ, s crvenkastom je nijansom, na rubu brzo postaje svjetliji, rub je podvijen, kasnije se izravna, u starosti je raspucan.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, nije gomoljasto zadebljan na bazi, izraženo je pahuljast na vrhu, smećkast do smeđ, prema bazi je bjelkaste do kremasto-bijel.

Listići: Relativno su gusti, prirasli, sivkasto-žuti u mladosti, zatim su krem-smeđi do smeđi, oštrica je blago nazubljena i svjetlija.

Spore: Eliptične do bademaste, glatke, 8-10.5 x 4.5-6 µm, Me = 5.2 x 9.1 µm, pleurocistide su 40-75 x 10-21 µm, debelih stijenki, debljine do 3 µm, cheilocistide su vretenaste, trbušaste; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do svijetlosmeđe; miris je slab na zemlju ili spermu, a okus je blag, neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u crnogoričnim šumama u simbiozi s borovima.

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Donekle su slične Inocybe nemorosa, rana cjepača (Inocybe nitidiuscula), zakašnjela cjepača (Inocybe tarda) i sićušna cjepača (Inocybe laurina), od kojih se razlikuje po vodenastoj površini klobuka i stoga često dvobojnom aspektu klobuka, prosječno manjim sporama nego kod Inocybe nemorosa, drugačijem obliku cheilocistida i veličini pleurocistidija.

Inocybe aurantiifolia - created on September 2024 in Køge, Denmark by Perry Thomas Kehlet

ZLATOLISNA CJEPAČA

Inocybe aurantiifolia Beller

Etimologija: aurantius (lat.) = narančast + folium (lat.) = list, listić.  Po boji listića.

Klobuk: 2-5 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je stožasto-konveksan do izravnat, sa širokom, niskom i jedva uočljivom grbicom na sredini, površina je u mladosti s brzo prolaznim ostacima ovoja na rubu, donekle je glatka na sredini, ubrzo postaje vlaknasta, s jasno izraženim priraštenim vlaknima prema rubu, smeđ, crvenkasto-smeđ prema rubu i ponekad tamnije smeđ na sredini, raspucavanjem se otkriva žućkasta trama, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 1.5-3.5 cm visok i 5-12 mm debeo, valjkast, uglavnom je pravilan, blago je proširen na bazi, nije gomoljast, površina je pahuljasta na više od gornje trećine, ponekad dosegne polovicu ili nešto više, ispod je vlaknasta, na bazi je bijelo baršunasta, žućkast do crveno-smeđ.

Listići: Gusti, trbušasti, vijugavi, duboko su zaokruženi uz stručak, prirasli, žućkasti do tamno žuto-narančasti, oštrica je erodirana i boje lica.

Spore: Eliptične do bademaste, tupe do gotovo zašiljene na jednom kraju, glatke, 9-11.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.5-2, bazidije su batinaste, 4-sporne, cheilocistide su 39-69 x 17-22 µm, s vratom dugim 7.7-12.3 µm, brojne, vretenaste, oblika široke boce, s kratkim vratom, sa žutim stijenkama debljine do 2.7 µm, s vršnim su kristalima, pleurocistide su slične, vrlo rijetke, 60-75 x 12-20 µm, uglavnom su oblika boce, sa stijenkama debljine do 3 µm, žute s KOH, paracistide su kruškolike, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, duže su od cheilocistida, valjkaste, grupirane su s rijetkim batinastim paracaulocistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, žućkasto, nekad je tamnije u kori stručka; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, na travnjacima u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, obično brezom.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prema Bonovoj klasifikaciji, opisana vrsta s glatkim sporama i cistidama sa zadebljanim stijenkama i kristalima na vrhu, pripada podrodu Inocybe. Unutar njega, zbog prisutnosti caulocistida na gornjem dijelu stručka, nedostatka ljubičaste boje, nedostatka crvenila i mirisa sperme, klasificirana je u sekciju Tardae. Unutar ove sekcije, zbog žućkastih listića, stručka i mesa, pripada podsekciji Luteotardae. Druge vrste unutar ove podsekcije, poput Inocybe lutescens ili šljemovkina cjepača (Inocybe mycenoides), mnogo su manjih dimenzija. Može se zamijeniti sa ušiljenom cjepačom (Pseudosperma rimosum) i varijetetom kosmate cjepače (Inocybe flocculosa var. crocifolia), koje mogu imati svijetložute listiće, ali nikada tamno žuto-narančaste.

Inocybe aurea - created on June 2025 in Hystad, Fredrikstad, Øs, Norway by Morten Pettersen

ZLATNA CJEPAČA

Inocybe aurea Huijsman

Etimologija: aureus (lat.) = zlatan, zlatne boje. Po boji klobuka.

Klobuk: 1.5-3 cm širok, u početku je stožasto-konveksan, zatim je izravnato-konveksan, s ili bez male i niske grbice, površina je prekrivena sitnim, tamnijim sitnim ljuskama i fino radijalno vlaknasta, kasnije se raspucava, s bjelkastim ostacima ovoja na rubu, žut, zlatnožut, slamnatožut do žuto-narančast, na sredini je tamniji, žućkasto-smeđ, rub je prvo blago podvijen, kasnije je izravnat i s krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 1.5-3 cm visok, gotovo je valjkast, proširen je na vrhu i uglavnom sužen na dnu, pun, pahuljast na vrhu, ispod je vlaknast, bijel, žućkasto-bijel.

Listići: Osrednje su gusti, izmiješani su s lamelulama različite dužine, prirasli, bjelkasto-krem, na kraju su oker do smećkasti, oštrica je resasta i nešto tamnija.

Spore: Eliptične, izraženo su nepravilne ili samo blago grbave, 8.5-10.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.2-2, Qe = 1.6, bazidije su batinaste, 4-sporne, pleurocistide su 45-65 x 18-25 µm, batinaste, sa stijenkama debljine oko 1 µm, uglavnom su bez kristala na vrhu, cheilocistide su vretenaste, batinasto-vretenaste, s malo ili bez kristala na vrhu, 54-76 × 15-24 µm, tankih stijenki, debljina 0.5-1 µm, caulocistide su odsutne, prisutne su caulocistoidne hife na vrhu stručka, različitog oblika, pileipelis je sastavljen od paralelnih, inkrustiranih hifa, sa smećkastim pigmentom, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris nije izražen ili je slab na spermu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u šumama, parkovima i po planinskim livadama, u simbiozi s borom, a na višim nadmorskim visinama vjerojatno i sa zeljastom vrbom (Salix herbacea).

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži muskarin.

Napomena: Dosta su slične slamnatožuta cjepača (Inosperma cookei) i žućkasta cjepača (Pseudosperma flavellum), koje nemaju grbave, već glatke spore.

Inocybe auricoma - created on August 2014 in Bøvre, Lom, In, Norway by Perry Gunnar Larsen

ZLATKOSA CJEPAČA

Inocybe auricoma (Batsch) Sacc.

Etimologija: aurum (lat.) = zlato + coma (lat.) = kosa, vlasi.  Po boji dekoracije na površini klobuka.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, isprva je stožast do konveksan, ubrzo postane izravnato-konveksan ili gotovo izravnat, nije ili je prilično nejasno ispupčen na sredini, površina je glatka do gotovo maljava na sredini, nije ili je blago radijalno vlaknasta, na rubu nije ili je jedva raspucana, vremenom ponekad postaje ljuskav, ostaci ovoja su uglavnom odsutni, rjeđe su prisutni, a zatim je s bjelkastom mrljom na sredini, svijetlokrem do žuto-oker, nešto je svjetliji na sredini, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 2-3 mm debeo, čvrst, valjkast do malo zadebljan na dnu, nije gomoljast, na vrhu je dlakavo-pahuljast do otprilike 1/4 dužine, ispod je gladak ili nejasno bijelo vlaknast, koprena je prisutna u mladosti, isprva je gotovo čisto bijel, u izraženom kontrastu s bojom klobuka, vremenom postaje svijetlo žuto-okerast.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, 25-40 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, umjereno su široko prirasli, rijetko su gotovo slobodni, svijetlo sivkasto-žućkasti u mladosti, zatim su okerasti, oštrica je resasta do pahuljasta, bijela.

Spore: Eliptične do bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 8-9.5 x 4.5-5.5 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 23-33 x 7-10 µm, pleurocistide su 40-60 x 12-20 µm, vretenaste, trbušaste do batinaste, nikada nisu u obliku boce, debelih stijenkki, debljine do 4 µm, žutih stijenki, s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kuglaste s izduženim vratom do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, caulocistide su prisutne na gornjem dijelu stručka, spuštaju se do 1/4 dužine, slične su cheilocistidama ili nešto tanje, brojne, pomiješane su s cauloparacistidama, na sredini stručka je uski pojas s donekle izraženim caulocistoidnim hifama, ali taj pojas je ponekad malo niže od sredine; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, johom ili smrekom, na prilično vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slične su Inocybe pallidipes, koja ima nešto tamniju, svijetlosmeđu boju klobuka, te jesenska cjepača (Inocybe posterula), koja je većih dimenzija, s nešto tamnijim i manje glatkim klobukom, te sa svjetlije žućkastijim pleurocistidama. Postoji i određena sličnost sa žućkastim varijantama kosmate cjepače (Inocybe flocculosa), koja ima pleurocistide u obliku boce, ljuskaviji klobuk i nešto manje kontrastni bijeli stručak.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 54. Inocybe auricoma (Batsch) J.Lange