Pluteus diettrichii - created on June 1998 in Maso Postel, Pergine Valsugana, Italy by Marco Floriani

RASCIJEPLJENA KROVNJAČA

Pluteus diettrichii Bres.

Klobuk: 3-13 (16) cm širok, konveksan, kasnije se raširi i ispupči na sredini; sa smeđim, sivo-smeđim ili tamnosmeđim čehicama na bijeloj osnovi, tipično je radijalno raspucan, često se na raspuknutim mjestima uočava bijelo meso.

Stručak: Valjkast, lagano je zadebljan na bazi, lako se odvaja od klobuka, skoro je gladak; bjelkast, na bazi je smećkast.

Listići: Prilično su gusti, osrednje su široki, suženi su uz stručak, odmaknuti su od njega kao i kod svih krovnjača, slobodni, oštrica je nepravilna, izmiješani su s lamelulama; bjelkasti, kasnije su ružičasto-smeđi.

Spore: Eliptične, 11-15 x 5.5-7.5 µm; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, vlaknasto; miriše na kupus ili rotkvice, a okus je malo neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, voli glinenasto-pjeskovito tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Dosta je krupna krovnjača, prepoznatljiva je po radijalno postavljenoj dekoraciji po površini klobuka i po tendenciji da se na raspuknućima kožice pojavljuje tanko bijelo meso. Vlakna po klobuku su uvijek skoro crnkaste boje.

Pluteus ephebeus - created in Estonia by Vello Liiv

MLADENAČKA KROVNJAČA

Pluteus ephebeus (Fr.) Gillet

Engleski naziv: Sooty Shield

Klobuk: 3-6 (8) cm širok, konveksan, ubrzo je otvoren i s dosta širokom grbicom na sredini; smećkast, smeđ ili je sivo-smeđ, ispupčenje je ružičasto, čitava je površina je sitno baršunasto-čehasta, rub je čupavo-čehast, često je ispucan i jasno narebran.

Stručak: 6-8 cm visok i 0.6-1 cm debeo, šupljikav, slabašan, čvrst, skoro je valjkast ili se lagano sužava prema vrhu, malo je širi na vrhu ispod klobuka, lako se odvaja od klobuka; bjelkast, vlaknast.

Listići: Gusti, kompaktni, uski, jedva su prirasli; bijeli, sivkasti, kasnije su ružičasti ili ružičasto-smeđi, oštrica ja blijeda.

Spore: Kuglaste do eliptične, 5.5-8.5 x 4.5-6.5 µm; otrusina je crvenkasto-smeđa.

Meso: Snježnobijelo, kompaktno je i malo mekano; miris nije izražen, a okus je malo trpak i gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, po parkovima i livadama, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi) raznog bjelogoričnog drveća, te na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog pregorkog okusa mesa.

Napomena: Slična je jelenska krovnjača (Pluteus cervinus) koja ima čekinjastiji klobuk i nema mirisa.

BJELKASTA KROVNJAČA

Pluteus inquilinus Romagn.

Etimologija: inquilinus (lat.) = stanar, parazitski organizam. Po načinu rasta.

Klobuk: 2-4 (5) cm širok, isprva je konveksan, zatim se otvori, bjelkast do blijedo ​ružičast, na sredini je obično žiličast, rub je dugo prozirno narebran.

Stručak: 2-4 (5) cm dug i 2-4 (6) mm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel do kremast, na bazi je bjelkasto maljav.

Listići: Gusti, zbijeni, slobodni, izmiješani su s lamelulama, bijeli, bjelkasti, kasnije su prljavo ružičasti, oštrica je sitno bijelo resasta i nazubljena.

Spore: Široko eliptične, glatke, prozirne, 5.9-7.7 x 4.9-6.2 µm, Q = 1.1-1.3, Me = 6.7 x 5.5, Qav = 1.2; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, po vlažnom je vremenu bijelo, a po suhom sivo-smeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi, trupci) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanm s drvnim ostacima. Slike je snimio Mladen Matišić, početkom kolovoza.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Može se zamijeniti s zrnastom krovnjačom (Pluteus plautus), koja nazubljenu oštricu listića i koja raste samo na drvnim ostacima bjelogoričnog drveća.

LAVLJA KROVNJAČA

Pluteus leoninus (Schaeff.) P.Kumm.

Etimologija: leoninus (lat.) = lavlje. Po boji sličnoj boji lavljeg krzna.

Engleski naziv: Lion Shield

Klobuk: 3-7 (9) cm širok, najprije je poluloptast do stožast, kasnije je spljošten i tupo ispupčen na sredini; žućkast je ili narančast, sredina je tamnija, bez dekoracije ili je lagano smeđe pahuljast, rub je nazubljen.

Stručak: 3-9 (12) cm visok i 3-7 (9) mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, pun, u starosti je šupalj, lomljiv, lako se odvaja od klobuka; na gornjem je dijelu bjelkast, a prema bazi je žućkast, žućkasto-smeđ do smeđ, na dnu stručka se nalazi splet bijelih micelijskih vlakana.

Listići: Gusti, mekani, dosta su široki i trbušasti, slobodni; najprije su bjelkasti ili žućkasti, kasnije su ružičasti, oštrica je žućkasta i sitno trepavičasta.

Spore: Kuglaste do eliptične, glatke, s uljnim kapljama, (4.8) 5.2 - 6.2 (6.8) × (4) 4.5 - 5.4 (5.8) µm, Q = (1) 1.1 - 1.2 (1.4), N = 120, Me = 5.7 × 4.9 µm, Qav = 1.2; otrusina je ružičasto-smećkasta.

Meso: Bijelo, nepromjenljive je boje, ispod klobuka je žuto do žuto-zeleno, tanko, mekano, krhko; miris je malo neugodan na ciklu, a okus je na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, obično hrasta i graba, rjeđe se pronađe na crnogoričnom drveću.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Boja teži da požuti i raste na trulom, a ne na živom drvu. Slična je crvenkasta krovnjača (Pluteus aurantiorugosus) s crvenkasto-narančastim klobukom, ali nema podataka o njenoj jestivosti. Stručak je bijel, samo je na bazi žuto-narančast i raste samo na panjevima bjelogoričnog drveća, osobito na panjevima johe.

VELIKA KROVNJAČA

Pluteus petasatus (Fr.) Gillet

Etimologija: petasus (lat.) = putujući klobuk. Po dimenzijama klobuka.

Engleski naziv: Scaly Shield

Klobuk: 3-10 (14) cm širok, konveksan, kasnije je skoro izravnat, nije uvijek pravilnog oblika; bijel, bjelkast ili je kremast, sredina je obično sa sivo-smeđo vlaknasto-čehast.

Stručak: 3.5-12 cm visok i 0.4-2 cm debeo, valjkast, rijetko je pravilan, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; bijel, izgleda crtasto, uzdužno je vlaknasto-čehast, osobito prema bazi.

Listići: Prilično su široki, gusti, zaokruženi su uz stručak, odmaknuti, slobodni; najprije su bijeli, u starosti su izraženo ružičasti.

Spore: Eliptične, 5-7 x 3.5-5 µm; otrusina je crvenkasto-smeđa do hrđastosmeđa.

Meso: Bijelo, tanko, malo je spužvasto u klobuku; miris nije izražen, u starosti je neugodan na zemlju, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće divljeg kestena, lipe ili breze.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Po boji i dimenzijama je vrlo slična jelenska krovnjača (Pluteus cervinus). Od navedene se vrste razlikuje po nešto vitkijoj građi i po karakteristično velikim dimenzijama spora.

Pluteus phlebophorus - created in Germany by Markus Pischel

ŽILASTA KROVNJAČA

Pluteus phlebophorus (Ditmar) P.Kumm.

Etimologija: phleps (gr.) = žila, vena + porus (lat.) = pora, rupica, šupljinica. Po žilicama i mrežici na klobuku.

Engleski naziv: Wrinkled Shield

Klobuk: 1-4 (5) cm širok, konveksan, kasnije je skoro izravnat, dosta je pravilan; sivosmeđ je ili tamnosmeđ, po suhom je vremenu blijedosmeđ, površina je mrežasto naborana od istaknutih isprepletenih žilica.

Stručak: Prilično je slabašan, valjkast, šupalj, skoro je uvijek iskrivljen, gladak, svilenkasto sjajan, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; bjelkast je do sivkast, ponekad na pritisak požuti.

Listići: Gusti, prilično su trbušasti, slobodni, izmiješani su s lamelulama; najprije su bjelkasti ili blijedoružičasti, kasnije su ružičasti, oštrica je svjetlija.

Spore: Skoro kuglaste, 6.4-7.5 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Bjelkasto je ili sivkasto-smećkasto, prilično je mekano; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u miješanim i bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve ili breze, te na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima; prilično je rijetka vrsta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta. Neki autori ovu gljivu smatraju jestivom. Uvijek obratiti pozornost na slobodne listiće i drvo na kojem raste kako se ne bi zamijenila s otrovnim rudoliskama (Entoloma).

Napomena: Ova je krovnjača izgledom prilično prepoznatljiva po žiličastoj dekoraciji klobuka smećkaste boje. Druge krovnjače imaju dekoraciju življih boja, žutu, žuto-narančastu, bjelkastu ili smeđu, a to su romellijeva krovnjača (Pluteus romellii), bjelkasta krovnjača (Pluteus inquilinus) i thomsonova krovnjača (Pluteus thomsonii).

ZRNASTA KROVNJAČA

Pluteus plautus (Weinm.) Gillet

Etimologija: platus (gr.) = širok, prijateljski. Po izgledu.

Engleski naziv: Satin Shield

Klobuk: 2-4 (6) cm širok, polukuglasto-konveksan, kasnije se otvori, rijetko je spljošten; bjelkast je ili sivkast, na sredini je smećkast, površina je skoro glatka ili samo na početku sa tamnosmeđim sitnozrnastim čehicama na bijeloj osnovi, sredina je obično žiličasta, rub je gladak i prozirno narebran skoro do sredine kada se gljiva potpuno razvije.

Stručak: 2-5 (6) cm visok i 3-5 (7) cm debeo, valjkast, šupalj, lagano je zadebljan i maljav na bazi, vrh se lako odvaja od mesa u stručku; bijel je ili kremast, prema bazi je smećkast i čehast s točkicama.

Listići: Gusti, zaokruženi su uz stručak, odmaknuti, slobodni, izmiješani su s lamelulama; bjelkasti, kasnije su ružičasti ili mesnatocrveni, oštrica je bijelo resasta.

Spore: Široko eliptične do gotovo kuglaste, 6-8 x 4.7-6.5 µm; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Mokro je bijelo, suho je sivo-smeđe, u bazi stručka je tamnije; miris je slabo izražen ili na prašinu, djelomično je i pomalo neugodan na plin, spaljenu gumu ili haringe, sličan kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve, te na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Veoma je slična vrsta Pluteus semibulbosus koja ima nešto uočljiviju bulbu, a dekoracija po površini klobuka je nešto priraštenija.

Pluteus podospileus - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

SITNA KROVNJAČA

Pluteus podospileus Sacc. & Cub.

Etimologija: pous (gr.) = noga + spiloo (gr.) = grmlje, mrlja, ljaga, packa. Po točkasto zamrljanom stručku.

Klobuk: 2-6 (8) cm širok, najprije je konveksan, kasnije je spljošten i s uzdignutim rubom; žućkasto-smeđ, tamnosmeđ ili je crno-smeđ, naglašeno je tamniji na sredini, sitno je baršunast, čitava je površina s gustim prozirnim stršećim čehicama, malo je žiličasto naboran ili crtast, rub je uzdignut.

Stručak: 3-5 (6) cm visok i 3-5 (8) mm debeo, valjkast, baza je zadebljana, često je zakrivljen na bazi, lako se odvaja od klobuka; bjelkast je ili smeđ, površina je sitno tamnosmeđe čehasta, osobito na vrhu.

Listići: Gusti, trbušasti, suženi su uz stručak, slobodni; u mladosti su bijeli ili krem-sivkasti, kasnije su ružičasti do krem-ružičasti, oštrica je bjelkasta.

Spore: Široko eliptične do gotovo kuglaste, 4-7.2 x 3.5-6.3 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, bjelkasto je ili sivkasto, provodnjeno je u klobuku tamnosivo, a u stručku sivo do sivo-smeđe; miris nije izražen ili je malo neugodan na rotkvice, sličan kao kod jelenske krovnjače (Pluteus cervinus), a okus je ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u šumama, parkovima i uz puteve, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, na piljevini ili na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Na stručku je jasno uočljiva sitna dekoracija tamnosmeđe boje na bjelkastoj bazi.

POUZAROVA KROVNJAČA

Pluteus pouzarianus Singer

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Conifer Shield

Klobuk: 4-9 (10) cm širok, izravnat je i malo ispupčen na sredini, gladak, sjajan; siv, sivo-smeđ ili je tamnosmeđ, prema rubu je često nešto svjetlije smeđe boje bijele kave; površina je često radijalno vlaknasta.

Stručak: 5-7 cm visok i 5-8 mm debeo, bulba je često široka do 1.2 cm, prema bazi je batinasto zadebljan, često je zakrivljen, lako se odvaja od klobuka; bjelkast, s uzdužnim je smećkastim vlaknima, sitno je izbrazdan, prema bazi je nešto tamnije smećkaste boje.

Listići: Jako su gusti, trbušasti, slobodni; u mladosti su bijeli, zatim su svijetložuti, kasnije su ružičasti, oštrica je iste boje.

Spore: Eliptične, (5.2) 5.6 - 7.2 (8.8) × (4.2) 4.8 - 5.9 (6.4) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.5), N = 60, Me = 6.4 × 5.3 µm, Qav = 1.2; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Bijelo je ili bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag na zemlju.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi) raznog crnogoričnog drveća, rjeđe bjelogoričnog drveća, te na piljevini. Primjerci na slici snimljeni su u rujnu na lokalitetu Brezovac na Dinari, na 1650 m nadmorske visine.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Ova se vrsta teško razlikuje od jelenske krovnjače (Pluteus cervinus). Raste samo na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća i ima nešto manje plodno tijelo, a miris i okus uglavnom nisu izraženi. Vrbina se krovnjača (Pluteus salicinus) razlikuje po zelenkastom ili plavkastom tonu klobuka.

ROMELIJEVA KROVNJAČA

Pluteus romellii (Britzelm.) Sacc.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast švedskog mikologa Larsa Rommela (1854.-1927.), nekadašnjeg suradnika urednika časopisa Mycologia.

Engleski naziv: Goldleaf Shield

Klobuk: 2-5 (6) cm širok, konveksan je i teži da postane stožast, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini, gladak, blistav, po vlažnom je vremenu malo mazav; žuto-smeđ, smećkast ili je sivo-smeđ, vodenast, nešto svjetliji kada se gljiva razvije, površina je svilenasta i često valovito žiličasta, baršunasta, zrnasto-hrapava, rub je svjetliji i slabo uočljivo prozirno narebran.

Stručak: 3-6 (7) cm visok i 5-9 mm debeo, valjkast, nije ravan, sužava se prema vrhu, lako se odvaja od klobuka; tipično je žut ili žuto-zelenkast, osobito prema bazi, gladak je ili je uzdužno vlaknast i lagano crtast.

Listići: Prilično su široki, karakteristično su zaokruženi uz stručak i odmaknuti, slobodni, prisutne su i lamelule; bjelkasti su ili žućkasti, kasnije su žućkasto-crvenkasti ili ružičasti zbog prisutnosti spora.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, glatke, (6) 6.3 - 7.9 (8.3) x (5.2) 5.6 - 6.7 (7.1) µm, Q= (1.06) 1.07 - 1.18 (1.23), N= 30, Me= 6.9 x 6 µm, Qav= 1.15; otrusina je ružičasta.

Meso: Vodenasto žuto-maslinasto, žuto-sivo ili masninasto-smeđe, u bazi stručka je žućkasto; miris i okus blagi na rotkvicu.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća. Sve slike snimio je Neven Ferenčak, krajem ožujka i .

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Postoji jedan sinonim ove vrste koji se malo razlikuje po izraženijoj žutoj boji klobuka.

VRBOV ŠTITAC

Pluteus salicinus (Pers.) P.Kumm.

Etimologija: salix (lat.) = vrba. Po mjestu rasta.

Engleski naziv: Willow Shield

Klobuk: 2-8 (11) cm širok, konveksan, ubrzo se spljošti i izravna, nije uvijek pravilan; siv, sivo-zelenkast ili je smećkast, gladak je ili lagano pahuljasto-vlaknast ili sitno čehast, osobito prema sredini, rub je prilično tanak.

Stručak: 3-8 (11) cm visok i 0.8-1 (1.1) cm debeo, valjkast, lagano je proširen na vrhu uz klobuk, skoro je uvijek zakrivljen prema bazi, uglavnom je sjajan, lako se odvaja od klobuka; bijel je ili žućkast, teži prema zelenkasto-plavkastom, a ponekad i prema zelenkasto-smeđem tonu (zbog sadržaja psilocibina), boje je klobuka, sitno je vlaknast.

Listići: Skoro su gusti, oštrica je pravilna i iste boje, lagano su trbušasti, suženi su uz stručak, odmaknuti, slobodni, izmiješani su s lamelulama različite dužine; najprije su bijeli, kasnije su ružičasti.

Spore: Eliptične, 7-10.5 x 5-7 µm (cromushrooms: spore su (7) 7.2 - 8.7 (9.6) × (4.9) 5.3 - 6.4 (6.8) µm, Q = (1.2) 1.3 - 1.46 (1.5), N = 120, Me = 7.9 × 5.8 µm, Qe = 1.4, bazidije su 4-sporne, 40.5-62.2 × 8.8-12.3 µm, N = 12, cheilocistide su s nekoliko karakterističnih izraslina na vrhu, pout rogova, 51.3-83.1 × 12.5-23.1 µm, N = 35, druga vrsta cheilocistida je široko batinasta, 30.2-46.9 × 14.5-18.9 µm, N = 6); otrusina je ružičasta do ružičasto-smeđa, crvenkasto-smeđa ili hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, mekano, bjelkasto; miris nije izražen ili je eventualno na rotkvicu, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće vrbe, johe ili bukve. Prva slika snimljena je polovicom srpnja na lokalitetu Stupnik kod Zagreba, a drugu, treću i četvrtu je snimio Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom jer adrži halucinogeni toksin psilocibin, ali vjerojatno samo u vrlo malim količinama. Uživanje pojedinog primjerka zasigurno ne bi izazvao nikakav učinak. U većim količinama uzrokuje psihički poremećaj s razdobljem latencije od 15 minuta do 4 sata praćen proljevom i povraćanjem. Ne smije se jesti u većim količinama i općenito se bolje suzdržati od konzumacije ove vrste.

Napomena: Ima karakterističnu mrlju sa zelenim i plavim primjesama na sredini klobuka po čemu se razlikuje od sličnih vrsta. Na spoju stručka i klobuka se, kao i kod svih krovnjača, vidi meso u klobuku, zbog opnaste površine jarka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 477. Vrbina krovnjača (Pluteus salicinus (Pers.) Kummer)

GOMOLJASTA KROVNJAČA

Pluteus semibulbosus (Weinm.) Gillet

Etimologija: semis (lat.) = polovina, djelomično + bulbosus (lat.) = lukovica, glava. Po bulboznom stručku.

Klobuk: 2-5 (6) cm širok, isprva je konveksan, zatim se otvori, bjelkast, kremast do krem-​​ružičast, na sredini je obično tamniji, fino vlaknasto-čehast, rub je narebran do otprilike polovice promjera, što je ponekad teško uočljivo.

Stručak: Valjkast, zadebljan na bazi, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, kremasto-žut, uzdužno je ižlijebljen, obično je sitno čehast, na bazi je fino bijelo baršunast.

Listići: Osrednje su gusti, razmaknuti, široki, slobodni, bijeli, kasnije su ružičasti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 5-9.5 x 4.5-7.5 µm, Q = 1.2; otrusina je ružičasto-smeđa do crvenkasto-smeđa.

Meso: Tanko, bijelo; miris nije izražen, u starosti je neugodan na plin metan, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve ili hrasta, te na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima, voli vapnenasto tlo i toplija staništa, u mediteranskom području. Prve četiri slike snimio je Miro Pucar, sredinom lipnja na lokalitetu u blizini Omiša, a posljednju sliku Mladen Matišić, početkom kolovoza.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Može se zamijeniti s pokunjenom rudoliskom (Entoloma rhodopolium), koja nema bulbozno zadebljanu bazu stručka i koja raste na zemlji, a ne na drvnim ostacima.

THOMSONOVA KROVNJAČA

Pluteus thomsonii (Berk. & Broome) Dennis

Etimologija: Po imenu.

Engleski naziv: Veined Shield

Klobuk: 1-3 cm širok, konveksan, zatim se raširi, sredina je tupo izbočena ili gotovo ravna, suh, vodenast, u mladosti je tamno sivo-smeđ, kasnije izblijedi u sivkasto-smeđu boju, sredina je nešto tamnija, po površini su dosta izražene nepravilne valovite žilice koje su najuočljivije na sredini, ali ponekad i glatka, prema rubu je lagano prozirno narebran.

Stručak: 3-5 cm visok i 1-4 mm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, lomljiv, ravan, gladak ili svilenkast, bjelkast, od sredine prema dolje je siv do smećkast.

Listići: Gusti, široke, slobodni, izmiješani su s lamelulama, u početku su bjelkaste, kasnije postanu ružičaste.

Spore: Široko su eliptične, glatke, tankih stijenki, (6.4) 6.6 - 8 (8.4) × 5.1 - 6.1 (6.3) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.3 (1.4), N = 30, Me = 7.2 x 5.6 um, Qav = 1.3; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, bjelkasto, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je slatkast, blag na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima, na pjeskovitom tlu, u mahovini. Primjerke na posljednje dvije slike snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Meljan pokraj Trakošćana.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Karakteristična je krovnjača po žiličastom crtežu na sredini klobuka.

SJENOVITA KROVNJAČA

Pluteus umbrosus (Pers.) P.Kumm.

Etimologija: umbra (lat.) = sjena, mračno mjesto. Po boji.

Engleski naziv: Velvet Shield

Klobuk: 3-7 (9) cm širok, konveksno-zvonolik, zatim je je otvoren i izravnat; površina je radijalno nabrana od nepravilnih čuperaka sastavljenih od izdašnih crnkasto-smeđih dlačica, zanimljivog je karakterističnog izgleda, u mladosti crna dekoracija prekriva cijelu površinu nakon čega se razloži i otkrije nešto svjetliju, okerasto-smećkastu površinu, na sredini je crne boje od priraštenih vlakanaca, rub nije crtast.

Stručak: 3-6 cm visok, valjkast, ujednačene je debljine, samo je na bazi zadebljan u malu bulbu, zakrivljen, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; bjelkasto-žut, kasnije je smećkast, prekriven je sitnim čehicama sastavljenim od crno-smeđih dlačica kao i po klobuku, dlačice su vrlo guste na bazi.

Listići: Prilično su gusti, trbušasti, tanki, zaokruženi su uz stručak, slobodni, izmiješani su s brojnim lamelulama; najprije su bjelkasti, kasnije su ružičasti ili ružičasto-smeđi, oštrica je tamnosmeđe prošarana i sitno pahuljasta.

Spore: Eliptične, glatke, bezbojne, (5) 5.5 - 6.7 (7.5) × (3.4) 3.9 - 4.8 (5.6) µm, Q = (1.2) 1.3 - 1.6 (1.8), N = 120, Me = 6.2 × 4.4 µm, Qav = 1.4; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto; miriše lagano na plijesan i na rotkvice, a okus je također na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, a u literaturi se obično navodi kao nejestiva vrsta.

Napomena: Ova krovnjača ima dosta karakteristične crne pramenove po površini klobuka i stručka. Ima karakterističnu tamnosmeđu oštricu na listićima, sličnu kao kod crnočehave krovnjače (Pluteus atromarginatus), koja ima sličnu crnu oštricu, ali nema tako dekoriran klobuk, uglavnom je gladak ili s linearno postavljenim vlakancima.

RAZNOBOJNA KROVNJAČA

Pluteus variabilicolor Babos

Klobuk: 3-8 cm širok, konveksan, kasnije je raširen i ispupčen na sredini, gladak, izražene je žuto-narančaste boje, često je radijalno vlaknast, osobito u starosti, vodenast, rub je jasno narebran.

Stručak: 3-7 cm visok i 4-12 mm debeo, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, čitav je uzdužno vlaknast, žut, u starosti je s crvenkastom nijansom na dnu.

Listići: Prilično su gusti, slobodni, izmiješani su s lamelulama, najprije su bijeli pa ružičasti, oštrica je iste boje ili bjelkasta.

Spore: Široko eliptične do kuglaste, s tankim stijenkama, 5.5-7 x 4.5-5.5 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Bijelo-žućkasto, ispod kožice klobuka je žućkasto-narančasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta cera (Quercus cerris). Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, sredinom lipnja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ako se obrati pozornost na glavne karakteristike, teško se može zamijeniti s nekom drugom vrstom.

LJEPLJIVA TOBOLČARKA

Volvopluteus gloiocephalus (DC.) Vizzini, Contu & Justo

Etimologija: gloios (gr.) = sluzavo + kephale (gr.) = glava, čelo. Po mazavosti klobuka.

Engleski naziv: Stubble Rosegill

Klobuk: 4-10 (15) cm širok, u ranoj je mladosti gotovo zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je raširen i malo tupo ispupčen na sredini, ljepljiv, gladak, kožica se lako guli; bjelkast, sivkasto-smeđ, žućkasto-siv, na sredini ili je ponekad čitav siv, rub je sitno nazubljen.

Stručak: 8-15 cm visok i 1-1.5 cm debeo, vitak, skoro je valjkast, sužen je na vrhu, prema dolje je sve deblji, gladak, pun, lomljiv; bijel, kad spore sazriju napraši se crveno; na samom je dnu malo zadebljan i obavijen volvom bijele boje koja je rastrgana, rascijepljena i podijeljena na nepravilne lapove visoke i po nekoliko centimetara, često je duboko ukopana i obično ostane u zemlji kada se gljiva ubere.

Listići: Široki, gusti, mekani, nejednako su dugi, slobodni, oštrica je nazubljena; najprije su bijeli, zatim su crvenkasti do ružičasto-smeđi.

Spore: Eliptične, 12-16 x 8-9.5 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Debelo, mekano, bijelo; miriše lagano neugodno na rotkvice, gljive ili plijesan, a okus je također na rotkvice.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od ožujka do lipnja, a ponekad i u jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla po obradivom zemljištu, odnosno po vrtovima, parkovima, krumpirištima, kukuruzištima i uz putove. Ako potječe iz tek zasađenih polja kukuruza u proljeće, ne smije se jesti zbog eventualne izloženosti pesticidima. To se naravno odnosi na sve jestive vrste gljiva koje rastu na takvom staništu. Prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, a posljednje tri Danijel Mulc.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Obratiti pozornost na vitki rast i boju klobuka koja je naglašeno promjenljiva. Slična je jestiva vrsta Volvariella volvacea koja je manja rastom i ima smeđi ovoj. Od otrovnih pupavki se razlikuje po ružičastim listićima i izostanku vjenčića.

SVILENASTA TOBOLČARKA

Volvariella bombycina (Schaeff.) Singer

Etimologija: bombix (lat.) = svilena buba (Bombyx mori). Po vunasto ornamentiranoj površini klobuka.

Engleski naziv: Silky Rosegill

Klobuk: 5-14 (16) cm širok, prvo je jajolik ili stožasto-zvonolik, zatim je poluloptast, kasnije je otvoren i izravnat, ponekad je malo ispupčen na sredini; bijel, krem, ponekad je i žut, prekriven je svilenastom vunastom vlaknasto-čehastom dekoracijom, u početku je cijelo plodno tijelo obavijeno ovojem.

Stručak: 6-18 (21) cm visok i 1-2 (3) cm debeo, gol, nešto je zadebljan na bazi, pun, često je zakrivljen, lomljiv; bijel; bez prstena, na dnu se nalazi široki ostatak kožastog ovoja, volva je duboko ukopana i mesnata, na vrhu je rastrgana na režnjeve, žuto-smeđe čehasta na svijetložutoj osnovi ili je sa smećkastim mrljama.

Listići: Gusti, izmiješani su s mnogo lamelula, slobodni; najprije su bijeli, zatim su crvenkasti ili ružičasti, u starosti su ružičasto-smeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 5.9-10 x 4.3-6.5 µm; otrusina je ružičasta do ružičasto-smeđa.

Meso: Tanko, mekano, bijelo; miriše lagano na rotkvice, a okus je blag i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, po sjenovitim šumskim uvalama, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (u šupljinama oborenih trupaca) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve, breze ili topole, te kao parazit na živom drveću.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Kako se ova gljiva može lako zamijeniti sa smrtonosnim pupavkama koje također imaju volvu na bazi stručka i blijede klobuke, potrebna je velika pažnja kako se ne bi napravila pogreška. Neiskusni bi skupljači gljiva trebali izbjegavati sakupljanje gljiva s volvom. Međutim, sve opasne vrste rastu na zemlji, a ne na drvu.

Napomena: Zbog karakterističnog je izgleda i svilenastih čeha bijele boje, te staništa na kojem raste nemoguća zamjena s drugim vrstama. Rijetka je i nema osobite vrijednosti. Slična je vrsta Volvariella volvacea, koja je sitnijeg rasta. Smećkastu volvu ima vrsta parazitska tobolčarka (Volvariella surrecta) koja ima svilenkasti klobuk i tipično parazitira sivu maglenku (Clitocybe nebularis). Ostale slične vrste iz ovog roda imaju čekinjasti klobuk, dok je klobuk kod ove vrste gladak ili napadno ljepljiv od sluzi, pri tom se prvenstveno misli na ljepljivu tobolčarku (Volvopluteus gloiocephalus).

Volvariella caesiotincta - created on January 2016 in Sardinia, Italy by Davide Puddu

MODRIKASTOSIVA TOBOLČARKA

Volvariella caesiotincta P.D.Orton

Engleski naziv: Silky Rosegill

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, prvo je jajolik ili stožasto-zvonolik, kasnije je otvoren, suh, gladak; siv, uvijek je s plavkastim tonovima, na sredini je nešto tamniji, prekriven je sivo-smeđom dlakavo-vlaknastom dekoracijom, rub je bjelkast.

Stručak: 3-7 cm visok i 8-10 mm debeo, valjkast, malo je sužen pri vrhu, tanak, vlaknast, čvrst; bijel, u mladosti je pahuljast, kasnije je gol; bez prstena, na dnu se nalazi bjelkasta osjetljiva volva koja se lako izgubi.

Listići: Gusti, široki, slobodni; najprije su bijeli, kasnije su s ružičastim odsjajem, u starosti su tamnoružičasti.

Spore: Eliptične, s debelim stijenkama, 5.4-7.5 x 3.6-5.2 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, mekano, lomljivo, bijelo; miris je malo trpak, na pelargonije, a okus je blag i slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama i parkovima, te po livadama i pašnjacima kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve, hrasta ili graba, ponekad prividno na zemlji na zakopanom drvu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Moguća je zamjena s mišjom tobolčarkom (Volvariella murinella) koja raste po jarugama i uz ceste, a klobuk opisane vrste podsjeća i na neke manje vrste krovnjača koje nemaju volvu na bazi stručka.

BOROVA TOBOLČARKA

Volvariella hypopithys (Fr.) Shaffer

Etimologija: hypo (gr) = ispod + pitys (gr.) = bor. Po vrsti drva ispod kojega raste.

Klobuk: 1.5-4 (6) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi; bijel, površina je vlaknasto-maljav.

Stručak: Valjkast; bijel, sitno je vlaknast; volva je uglavnom s 4 lapa bijele boje.

Listići: Gusti, nisu široki, prelaze rub klobuka, slobodni, ponekad su račvasti, izmiješani su s lamelulama; najprije su bijeli, zatim su s ružičastom nijansom, kasnije su ružičasto-smeđi, oštrica je iste boje i lagano resasta.

Spore: Eliptične, glatke, 6-7 x 4.5-5 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve, rjeđe u šumama bora, te u staklenicima, na glinenastom  tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Ova je tobolčarka dosta malena rastom, a prepoznatljiva je po upadljivo vlaknastom klobuku i svjetlijem stručku.

MIŠJA TOBOLČARKA

Volvariella murinella (Quél.) M.M.Moser ex Dennis, P.D.Orton & Hora

Etimologija: mus, muris (lat.) = mišja, miš. Po boji.

Klobuk: 2-4 (6) cm širok, najprije je zvonolik, zatim je konveksan kasnije je otvoren i naglašeno široko ispupčen na sredini, gladak, lagano je mazav; skoro je bijel, sivkast do siv, često je i s ružičastom nijansom, sredina je nešto tamnija, površina je sivo-smeđe vlaknasto-baršuasta, rub je narebran, često je dosta svjetliji.

Stručak: Vitak, prilično je tanak, malo je proširen je na vrhu, zadebljan je na bazi, gladak, bijel, vlaknast, kasnije je gol; volva je bjelkasta, u starosti je sivo-smeđa, podijeljena je na 3-4 lapa.

Listići: Prilično su gusti, jasno su zaokruženi uz stručak, slobodni, lagano su trbušasti; najprije su bijeli, kasnije su ružičasti.

Spore: Eliptične, 5-7 x 3-4 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, mekano, lomljivo, bijelo; lagano miriše na cvijet pelargonije ili travu, a okus je malo neugodan, kiselkast.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, parkovima te po livadama i pašnjacima, na humusnom tlu; slabo je rasprostranjena vrsta. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, početkom lipnja i krajem travnja.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta jer nema gotovo nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Dosta je mala obojnjača, ne može se uvijek sa sigurnošću prepoznati samo na temelju izgleda. Ima karakterističnu volvu s nekoliko lapova, izvana je bijele, a ne sive boje kao kod sličnih vrsta, kao što je primjerice mala tobolčarka (Volvariella pusilla) koja je dosta manja rastom.

MALA TOBOLČARKA

Volvariella pusilla (Pers.) Singer

Etimologija: pusilla (lat.) = vrlo mala, najmanja. Po dimenzijama.

Klobuk: 1-1.5 (3) cm širok, prvo je zvonolik, kasnije je raširen i upadljivo ispupčen na sredini, malo je ljepljiv; bijel, sivkast do sivo-smeđ, svilenkast, vunasto-vlaknast, rub je lagano narebran i gotovo gladak.

Stručak: Često je prilično je kratak, zadebljan je na bazi, nije bulbozan, šupalj, gladak, u mladosti je gotovo je proziran, bijel, u starosti je malo smeđe vlaknasto-crtast; volva je bjelkasta, ponekad je sivo-smećkasta, uglavnom je upadljivo rastrgana na 4 lapa.

Listići: U mladosti su gusti, kasnije su razmaknuti, slobodni, oštrica je ponekad neravna i resasta; bijeli, kasnije su svijetloružičasti od praha spora.

Spore: Eliptične, glatke, 5.5-8 x 4-6 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, mekano, lomljivo, bijelo; miris je blag, nije neugodan, a okus je također blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, na rubovima šuma, te po parkovima i staklenicima, voli glinenasto tlo. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, početkom lipnja i u prvoj polovici studenog.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Nešto je manja tobolčarka.

PARAZITSKA TOBOLČARKA

Volvariella surrecta (Knapp) Singer

Engleski naziv: Piggyback Rosegill

Klobuk: 1-8 (10) cm širok, najprije je kuglasto-jajolik, zatim je polukuglast, kasnije je manje ili više otvoren i uglavnom ispupčen na sredini, suh, po vlažnom je vremenu mazav; bjelkast, ponekad je sa sivim ili sivo-zelenim odsjajem, svilenkast, radijalno je vunasto-vlaknast, sredina kasnije požuti ili posmeđi.

Stručak: 3-6 (8) cm visok i 0.6-0.8 (1) cm debeo, suh, često je zakrivljen, prema dolje je deblji, bjelkast je do sivkast, vlaknast; volva je bijela, kasnije je blijedosmeđa, opnasta i vlaknasta, podijeljena je na 2-3 lapa.

Listići: Gusti, tanki, široki, slobodni, nejednako su dugi; najprije su bjelkasti, kasnije su ružičasti, oštrica je bjelkasta i pahuljasta.

Spore: Eliptične, 5-7 x 3-5 µm; cistide su u obliku boce (60-90 x 15-25 µm); otrusina je crvene boje.

Meso: Tanko, mekano, bijelo; lagano miriše na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, najčešće kao saprofit na starim plodnim tijelima sive maglenke (Clitocybe nebularis), a rjeđe na drugim vrstama iz rodova Clitocybe i Tricholoma.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Jednostavno se prepoznaje, jer nema mnogo vrsta gljiva koje parazitiraju druge gljive. Najčešće raste na sivoj maglenki koju napadne micelijem, a napadnuta se gljiva od tog trenutka abnormalno razvija, ponekad raste po više plodnih tijela zajedno. Ako imate sreće, možete vidjeti kako će vrlo brzo narasti čak i ako se ostavi na golom stolu. Nakon sat vremena može narasti i preko 2 cm, bez dodatne vlage i kontakta s tlom.

Volvariella taylori - created on October 2015 in Stazzano, Italy by Fabio Mauri

RUDERALNA TOBOLČARKA

Volvariella taylori (Berk. & Broome) Singer

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast mikologa Taylora.

Klobuk: 1-8 (10) cm širok, prvo je poluloptast, kasnije je raširen i često tupo ispupčen na sredini, suh; siv je do sivo-smeđ, od sredine se radijalno raspucava.

Stručak: 4-8 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, gladak, gol, prljavo bijel; volva je smećkasta, široka, s 3-5 lapova.

Listići: Gusti, slobodni, najprije su bijeli, kasnije su ružičasti do ružičasto-smeđi.

Spore: Eliptične, 5.5-9 x 4-6 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Lomljivo, bijelo; miris nije izražen ili je na plijesan, a okus je malo neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po kao saprofit po parkovima, uz stare zidove, ruševine, na odlagalištima otpada, te na prljavim i zapuštenim mjestima, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Osrednje je velika tobolčarka, a klobuk i volva su smećkasto-sive boje što su i najznačajnije osobine pri determinaciji ove vrste.

Amanita alseides - created on October 2025 in Romainmôtier-Envy, Switzerland by Nicolas Schwab

NIMFINA PRESLICA

Amanita alseides Hanss

Etimologija: Alseides (gr.) = u grčkoj mitologiji nimfe svetih šuma i gajeva. To su bile manja, lokalna božanstva prirode (divine spiriti) koja su štitila, oživljavala i personificirala određenu svetu šumu. Po mitologiji.

Klobuk: 4-9 cm širok, prvo je stožast, kasnije se raširi, siv, žućkasto-smeđ, svijetlosmeđ ili smeđ, vremenom izblijedi na rubu, osobito u prostoru između listića, površina je s rijetkim do oblinim ostacima ovoja, u početku su bjelkasti, zatim sivkasti, smećkasti, sivkasto-smeđi, rub je narebran 1/5-1/3 promjera, narebranost je izraženija u zrelih i osušenih primjeraka.

Stručak: 5-8 cm visok i 0.6-1 cm debeo, do 1.5x duži od promjera klobuka, valjkast do usko batinast, isprva je pahuljast, zatim je malo vlaknast do gotovo gladak, površina je bijela ili bjelkasta, rukovanjem postaje sivkasto-oker; volva je vrećasta, krhka (tip Ib ili III), u početku je bjelkasta, a zatim vremenom posivljuje, osobito na unutarnjoj površini.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, sušenjem ponekad postaju svijetloružičasti, oštrica je blago nazubljena ili gotovo glatka, iste je boje kao i lice.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, s velikom su središnjom uljnom kapljom, neamiloidne, 9-12 x 8-11 µm, Qav = 1.13-1.16, bazidije su uglavnom 4-sporne, ali su prisutne i 1-2-3-sporne, batinaste ili rijetko trbušaste, 39-69 x 12.4-19 µm, sterigme su 5.5-8 x 1-1.5 µm, baze bazidija su bez kopči, cheilocistide su brojne, jajolike ili kruškolike, rijetko su u obliku boce, do 42 x 24 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, parkovima i šikarama, u simbiozi s listopadnim i zimzelenim hrastovima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Boja klobuka kod opisane vrste je vrlo promjenjiva. Može biti srebrnosivkasta kao što je navedeno u izvornom opisu vrste. Međutim kod nekih kolekcija su bili karakteristično smećkasti i kod mlađih i kod jako zrelih primjeraka, koji su pronađeni na izloženim, sunčanim mjestima u rijetkim termofilnim šumama hrasta. Za neke od primjeraka korištenih u izvornom opisu navedeno je sivljenje listića, što nije uočeno poslije. Umjesto toga, jedan primjerak je sušenjem pokazao ružičasti odsjaj, čak i na terenu. Ovo je značajka koju je primjećena i kod nekoliko drugih vrsta iz sekcije Vaginatae. Tamnjenje volve s vremenom i pri rukovanju je važna karakteristika ove vrste, za koju se trenutno zna da je prisutna samo kod nekoliko europskih vrsta iz sekcije Vaginatae, osobito u skupini sivokožaste preslice (Amanita submembranacea). Uz druge razlike između dvije vrste, sivokožasta preslica ima istaknutu volvu tipa II, što je važno za prepoznavanje na terenu.

SREBRNASTA PRESLICA

Amanita argentea Huijsman

Etimologija: argentatus (lat.) = srebro. Po boji.

Engleski naziv: Silvery Amanita

Klobuk: 6-10 cm širok, zvonolik, kasnije je raširen, izraženo je ispupčen na sredini, po suhom je vremenu srebrnasto sjajan, sivkast, srebrnastosiv, uglavnom je gol, bez ostatka ovoja, ponekad na vrhu zaostane veliki komad bijelog ovoja, rub je izraženo narebran.

Stručak: 6-14 cm visok i 1-1.7 cm debeo, tanak, proširen je na vrhu, malo je zadebljan na bazi, šupalj, sitno je pahuljast, gornji dio je bijel, malo je sivkast prema bazi; volva je velika, debela, opnasta, bjelkasta ili sa svijetlosmeđim mrljama na vanjskoj površini, duboko je ukopana, rub je slobodan.

Listići: Gusti, slobodni, izmiješani su s rijetkim lamelulama, mekani, isprva su bijeli, zatim su sivkasti.

Spore: Široko su eliptične, rijetko su kuglaste, glatke, prozirne, s jednom su uljnom kapljom, neamiloidne, 10-13 x 8-11, Q je 1.3, cheilocistide su kuglaste, kopče na bazi bazidija su rijetke ili odsutne (cromushrooms: (8.9) 9.5 - 11.1 (12) × (6.9) 7.5 - 8.8 (9.3) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.6), N = 120, Me = 10.3 × 8.1 µm, Qav = 1.3); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, sivkasto ispod kožice klobuka, osobito na sredini, u stručku je malo sivkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, uz rubove šuma, te u manjim skupinama po šumskim čistinama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu. Slika je snimljena 10.10.2024, na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7,  8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su upadljiva preslica (Amanita magnivolvata), koja ima visoku i mesnatu bijelu volvu, planinska preslica (Amanita nivalis), kojoj je klobuk obično pokriven ostacima ovoja i tmurna preslica (Amanita vaginata), koja ima vlaknasto ljuskavo dekorirani stručak i gotovo kuglaste spore.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 38. Srebrnasta preslica (Amanita vaginata var. argentea Huijsman)

DVOBOJNA PRESLICA

Amanita battarrae (Boud.) Bon

Engleski naziv: Banded Amanita

Klobuk: 5-12 cm širok, prvo je stožast, kasnije se raširi i ulegne na sredini sa središnjom grbicom, rub je izrazito narebran do oko 1/3 promjera, ljepljiv, gotovo je sjajan, siv, sivo-smeđ do sivo-maslinast, površina je obično pojasasta, tamniji je na sredini i na unutarnjem dijelu narebranog ruba, dok je središnji dio između njih svjetliji, kao i veči dio narebranog ruba, koji ponekad može biti gotovo bjelkast.

Stručak: 7-16 cm visok i 0.7-2 cm debeo, visok, vitak, lagano je zadebljan na dnu, pun, poslije je šupalj, bez vjenčića, bjelkast, žuto-smeđ ili sivo-smeđ, prekriven je malim smeđim ljuskicama razvrstanim u cik-cak prugama poput zmijske kože; volva je vrećasta, dosta je visoka, 2-4 cm široka, izvana je bjelkasto-kremasta, a iznutra tamnija, vremenom izblijedi.

Listići: Gusti, široki, bijeli, uz stručak su slobodni, različito su dugi, oštrica uz rub klobuka postane sivo-smeđa.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9-13 x 9.5-12.5 µm, Q je 1-1.2 (cromushrooms: (10) 10.2 - 11.8 (12.9) × (7.9) 9.3 - 11.1 (12.2) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 120, Me = 10.8 × 10.1 µm, Qav = 1.1); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo do svijetložuto, tamnije je obojeno ispod kožice; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, te po travnjacima, osobito viših planinskih predjela, u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem. Primjerak na prvoj i petoj slici snimio je Neven Ferenčak, početkom lipnja u okolici Ivanca, a primjerke na drugoj i trećoj slici slici Matija Josipović, u drugoj polovici lipnja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Po pojasasto obojenom klobuku slična je žućkastosmeđa preslica (Amanita fulvoides), kojoj meso na prerezu postane blago krem-narančasto, te debeloovojna preslica (Amanita pachyvolvata), koja ima uočljivo robusniju volvu i slabije pojasast klobuk.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 33. Dvobojna preslica (Amanita battarae (Fr.) Gill.), Sinonim: Amanita umbrinolutea Secretan

Amanita beckeri - created on October 2006 in Ollo, Navarra, Spain by Luis García Bona

BEKEROVA PRESLICA

Amanita beckeri Huijsman

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Becker's Ringless Amanita

Klobuk: 5-12 cm širok, prvo je polukuglast, nije zvonolik, poslije je konveksan i otvoren, blago je ljepljiv, zlatno žuto-smeđ do smeđ, u mladosti je često malo svjetliji prema rubu, oker, s bradavičavim je ostacima bijelog ovoja, bradavice su isprva bjelkaste, kasnije su smeđe do cimetasto-smeđe, nikada ne postanu sive ili crne, rub je često radijalno raspucan, izraženo je narebran do 1/3 promjera.

Stručak: 8-20 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast, lagano se sužava prema vrhu, prvo je pun, kasnije je šupalj, bijel do svijetlosmećkast, skoro čitavom dužinom je s mnogobrojnim ljuskavim i pojasasto raspoređenim ostacima ovoja koji su isprva bijeli, a zatim postaju smeđi; volva je bijela, krhka kasnije postaje smećkasta, ostavlja pojas tkiva na dnu blizu baze i tvori malu šalicu.

Listići: Gusti, široki su do 12.5 mm, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli do krem, na kraju postaju srebrnosivi, nekad su sa smećkastim mrljama, oštrica je blago nazubljena.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 10-12 x 9-11 µm, Q = 1-1.2, Qav = 1.04-1.05, bazidije su 4-sporne, ali prisutne su i 1-2-sporne, batinaste do izduženo batinaste, 37-54 x 8-14.3 µm, sterigme su duge do 4 µm, baze bazidija su bez kopči, cheilocistide su kruškolike, 14.2-23.1 x 7.8-13.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, na prerezu lagano posmeđi; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu, najčešće u mediteranskom području, ali se pronađe i u unutrašnjosti, primjerice na Plješivici.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je johina preslica (Amanita friabilis), koja je tamnija na sredini klobuka i s bjelkastim rubom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 34. Bekerova preslica (Amanita beckeri Huijsman)

PEPELJASTOSMEĐA PRESLICA

Amanita brunneofuliginea Zhu L.Yang

Etimologija: brunhneus (lat.) = smeđi, tamnosmeđi + fuligo, fuliginis (lat.) = čađ, tamna prašina. Po boji.

Engleski naziv: Brown-Black Ringless Amanita

Klobuk: 5-14 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan, često je blago ispupčen na sredini, crnkasto-smeđ do crno-smeđ, prema rubu postaje svjetliji, rub je narebran od 10-30 % promjera, krpasti ostaci ovoja su bijeli do prljavo bijeli i s mrljama.

Stručak: 8-22 cm visok i 0.5-3 cm debeo, skoro je valjkast, blago se sužava prema vrhu i malo širi uz listiće, nije gomoljasto zadebljan na bazi, pun, kasnije je šupalj, na gornjem je dijelu bijel do bjelkast sa sivkastim vlakancima, a donja polovica je sivkasta; volva je vrećasta, opnasta i prilično čvrsta, visoka je 2.5-7 cm, vanjska je površina bijela ili bjelkasta i prekrivena smeđim, raspucanim ljuskama, a unutarnja je bijela.

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama, slobodni, bijeli.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 10-14 x 9-12.5 µm, Q = 1-1.1, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-47 x 15-16 µm, sterigme su duge do 5 µm, baze bazidija su bez kopči, cheilocistide su batinaste, slične bazidijama, 47-53 x 14-20 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem. Slike je snimio Danijel Mulc, 13.10.2024., na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Karakteristična je po bijeloj volvi i krpastim ostacima na klobuku. Izvorno je opisana u provinciji Yunnan u Kini.

BLAGVA

Amanita caesarea (Scop.) Pers.

Etimologija: caesaerus (lat.) = cezarovo, carsko. Po dobroj kvaliteti.

Engleski naziv: Caesar's Amanita

Klobuk: 6-15 cm širok, najprije mesnat i kuglast pa jajolik i na kraju otvoren, malo je mazav, gol, bez ostataka ovoja, nekad je s bijelim krpastim ostacima ovoja, zlatnožut, narančasto-crven, narančasto-smeđ ili krvavocrven, nekad vuče prema žutoj, a nekad prema crvenoj boji, rub je pravilan, poslije je kratko narebran (10-30 % promjera).

Stručak: 8-19 cm visok i 1-3 cm debeo, valjkast, mesnat, zadebljan na bazi, najprije je pun pa poslije malo šupljikav, žut, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; ispod klobuka se nalazi naglašeno crtasti zlatnožuti viseći vjenčić; na dnu je velika, čvrsta, režnjasta, bijela volva.

Listići: Vrlo su gusti, prema kraju su širi, pomiješani su s lamelulama, slobodni, najprije svijetložuti, zatim su zlatnožuti.

Spore: Široko su eliptične, neamiloidne, 8.5-12 x 6-7.5 µm, baze bazidija su s kopčama (cromushrooms: (7.6) 8.1 - 9.8 (12.1) × (5.2) 5.9 - 7.1 (8.3) µm, Q = (1.2) 1.3 - 1.5 (1.7), N = 120, Me = 8.9 × 6.4 µm, Qav = 1.4); otrusina je bijela.

Meso: Kod mladih je bjelkasto, a prema krajevima, odnosno ispod kožice klobuka je žuto; miris je nenapadan i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama zimzelenih i listopadnih hrastova ili kestenom, na vapnenastom tlu, voli toplije krajeve, a u kontinentalnim krajevima je rjeđa. Primjerci na prvih pet slika snimljeni su u rujnu, na lokalitetu Gala kod Sinja, šesta polovicom listopada, na lokalitetu Petrova gora kod Vojnića, a sedma sredinom kolovoza, na lokalitetu Brlenić kod Krašića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Po boji klobuka su slične crvena muhara (Amanita muscaria), koja ima bijele listiće i ostatke ovoja po površini klobuka u obliku malih krpica, te njezin sinonim ogoljela muhara (Amanita muscaria var. aureola), koja je poput crvene muhare bez krpastih ostataka ovoja po klobuku i obično je više narančaste, nego crvene boje. U rimsko je doba bila omiljena jestiva gljiva rimskih generala

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 19. Carska blagva (blagva) (Amanita caesarea (Scop. ex Fr.) Pers. ex Schw.); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Blagva (Amanita caesarea (Scop.: Fr.) Pers.)

Amanita calida - created on November 2024 in Cádiz, Spain by Javier Marcos Martínez

VRUĆA PRESLICA

Amanita calida Plaza & Illescas

Etimologija: calida (lat.) = vruće, toplo, odnosi se na vrijeme pojave, krajem proljeća, s visokim temperaturama. Po vremenu rasta.

Klobuk: 4-14 cm širok, u početku stožast do zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan, obično je s izraženom grbicom, može biti i blago ulegnut, rub je izraženo narebran između 1/4 i 1/3 promjera, ižlijebljen je na spoju s listićima i često rascijepljen na nekoliko mjesta, površina je glatka, po vlažnom vremenu je blago ljepljiv, slabo je sjajan, obično je bez ostataka ovoja, eventualno je s rijetkim nepravilnim krpicama, bjelkasto-siv, sivo-smeđ ili svijetlosiv, nešto je tamniji na sredini i postupno sve svjetliji prema rubu, u nekim je slučajevima s nešto tamnijim rubnim pojasom.

Stručak: 6-20 cm visok i 0.7-2 cm debeo, valjkast , blago je proširen prema bazi, gladak, pun, kasnije je šupalj, u gornjem dijelu je ižlijebljen, bez vjenčića ili ljuskave zone na njegovom mjestu, ponekad je s blago pahuljastim i bjelkastim ostacima zastorka, osobito na donjoj polovici, čitav je bijel ili bjelkast ili češće boje klobuka, ali svjetliji u gornjem dijelu, postupno je sve svjetliji prema bazi, a kod nekih primjeraka pojavljuju se i nepravilne zlatnožućkaste crtice; volva je obično vrećasta (tip IV), s 2-3-režnja, iako neki primjerci imaju priraslu volvu (tip III), izvana je opnasta, a iznutra je blago pahuljasta, visoka je 4-9.2 cm, široka 2.5-4.2 cm, bijela iznutra i izvana, ponekad se s nepravilnom učestalošću i rasporedom pojavljuju male do srednje velike oker-smeđe do hrđastosmeđe pjegice.

Listići: Umjereno do vrlo gusti, 92-134 dopiru do stručka, slobodni, oštri uz rub klobuka, ponekad su račvasti, na bazi su spojeni slabim poprečnim žilicama, bijeli, oštrica je iste boje, blago je nazubljena.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 10-12.5 x 10-12 µm, Q = 1-1.1, Qav = 1.05, bazidije su batinaste, sa žućkastim vakuolarnim sadržajem ili jednom ili više velikih masnih kapljica, 4-sporne, rijetko su 2-sporne ili 1-sporne, 40-81 x 10-22 µm, s pomalo zakrivljenim sterigmama, duljine 5.5-8 µm (do 11.5 µm kod 1-spornih); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus su na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, a možda i bukvom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Karakteristična je po dosta velikim dimenzijama, nazubljenim listićima i kuglastim sporama.

TIGRASTA PRESLICA

Amanita ceciliae (Berk. & Broome) Bas

Engleski naziv: Snakeskin Grisette

Klobuk: 6-25 cm širok, najprije je zvonolik, zatim se raširi, smeđ, siv ili sivo-smeđ, u zrelosti postaje prljavo smeđ, prekriven je brojnim tamnosivim do crno-sivim krpastim ostacima ovoja, rub je izraženo narebran do oko 1/3 promjera, u starosti je izvrnut.

Stručak: 7-30 cm visok i 1.5-3 cm debeo, valjkast, prema vrhu se malo sužava, zadebljan na bazi, ali bez gomolja, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, pun, u starosti je barem djelomično šupalj, sivo-smeđ, ovoj se raspada na brojne, sitne, sive pojaseve i ljuske koje podsjećaju na zmijsku kožu; volva je brzo prolazna, a ostaci volve obično su u obliku kratke, blijede, čašaste nakupine, koja podsjeća na vjenčić.

Listići: Vrlo su gusti, zaokruženi su uz stručak, slobodni, ponekad su račvasti, bijeli, oštrica je često tamnija.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 11.5-14 x 7-13 µm, Q = 1-1.1, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: spore su (11) 11.3 - 12.7 (14.1) × (10.1) 11 - 12.4 (13.7) µm, Q = 1 - 1.05 (1.1), N = 150, Me = 12 × 11.7 µm, Qe = 1.02, bazidije su 4-sporne, batinaste, 54-74 × 12-17 µm, N = 37; otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo, nježno, bijelo do bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso s fenilanilinom prvo postane vinskicrveno, a zatim ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i po šumskim čistinama, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, često hrastom, na vapnenastom ili glinenastom tlu. Prilično je česta vrsta u Istri. Prve četiri slike snimio je Neven Ferenčak, 26.5.2022., 29.10.2022., 28.4.2025. i 5.8.2019., a posljednje dvije snimljene su na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića, 16.10.2022.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Vrlo isprani primjerci mogu sličiti blijedoj preslici (Amanita lividopallescens), dok je sivokožasta preslica (Amanita submembranacea) manja i s malo ili nimalo ostataka ovoja na stručku.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 40. Tigrasta preslica (Amanita inaurata Secr.), Sinonim: Amanita strangulata Fries

ŽUĆKASTA PUPAVKA

Amanita citrina Pers.

Etimologija: citrinus (lat.) = limun, limunastožuto. Po boji klobuka.

Engleski naziv: False Deathcap

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je kuglast, zatim je zvonolik i na kraju raširen, svijetložut ili limunastožut, žuto-zelenkast, ali nekad i potpuno bijel (Amanita citrina var. alba) ili žuto-smeđ, prekriven je nepravilnim bijelim bradavičastim ostacima ovoja koji se za kišnih dana isperu, mazav, gladak i sjajan.

Stručak: 4-12 cm visok i 0.5-2 cm debeo, valjkast, baza je s oštro obrubljenim gomoljem širokim 2-4 cm, prvo je pun pa šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel do žućkast; na gornjem dijelu je s trajnim, slabo crtastim, opnastim, bijelim ili žućkastim vjenčićem; a gomolj je obmotan s bijelim opnastim ovojem koji se uglavnom rano izgubi.

Listići: Gusti, na oba su kraja suženi, slobodni, bijeli su ili blago žućkasti.

Spore: Kuglaste, amiloidne, 8-10 x 7-9 µm, Q je oko 1.1, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: (7) 7.4 - 8.8 (10.3) × (6.3) 7 - 8.3 (9.9) µm, Q = 1 - 1.1, N = 120, Me = 8.1 × 7.6 µm, Qav = 1.1); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je svijetlo limunastožuto; miris je slab, ali neugodan na sirove krumpire, a nekima na kupus ili rotkvice, okus je blag, prilično odvratan na rotkvice.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka, listići i meso u gomoljastom zadebljanju stručka sa sumpornom kiselinom postanu maslinasto-smeđi, a rub listića s KOH postane crveno-smeđ.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim drvećem, obično borom i smrekom, ali i hrastom, voli vapnenasto ili kiselo tlo, dosta je česta vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Dugo je vremena smatrana teškom otrovnicom, poput zelene pupavke (Amanita phalloides), međutim, danas se sa sigurnošću zna da nije tako opasna, te da trovanje nije kobno. Slabo je otrovna jer sadrži termolabilni toksin bufotenin (kao kod žabe krastače) koji pojačava cirkulacijsku aktivnost i ima halucinogeno djelovanje, a toksin se termičkom obradom potpuno uklanja, nakon čega je gljiva jestiva, ali nije osobito ukusna zbog prilično neugodnog mirisa i okusa. Branje ove vrste nije preporučljivo zbog sličnosti sa zelenom pupavkom.

Napomena: Slične su bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), koja ima bijeli klobuk, te eventualno izblijedjela zelena pupavka, koja ima uočljivu volvu na dnu stručka i drugačiji miris. Primjerci na slikama snimljeni su na lokalitetima Ponikve kod Zagreba, cret Dubravica kod Zaprešića i Pila kod Stubičkih toplica.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 6. Žućkasta pupavka (Amanita citrina (Schff.) S.F.Gray), Sinonim: Amanita mappa (Batsch. ex Fr.) Quél

ŽUĆKASTA PUPAVKA, BIJELI VARIJETET

Amanita citrina var. alba (Gillet) E.-J.Gilbert

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Engleski naziv: White False Death Cap

Klobuk: 3-10 cm širok; u mladosti je kuglast, zatim je konveksan i na kraju raširen, kožica je glatka, sjajna i mazava, snježnobijel (za razliku od tipične žućkaste pupavke (Amanita citrina), koja je karakteristično žuta), više ili manje je prekriven bijelim, bradavičavim ostacima ovoja.

Stručak: 4-12 cm visok i 0.5-2 cm debeo, valjkast, završava tipičnim jakim zadebljanjem koje je kao obrubljeno s gornje strane, pun, kasnije je šupalj, bijel; vjenčić je bijel, opnast, viseći i crtast s gornje strane.

Listići: Gusti, trbušasti, slobodni, nepravilni, bijeli.

Spore: Skoro su kuglaste, amiloidne, 8-10.5 x 7-9 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, čvrsto, bijelo; miris je slab, ali neugodan na sirove krumpire ili rotkvice, a okus je blag, prilično odvratan na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Status jestivosti je potpuno isti kao kod tipične žućkaste pupavke. Dugo je vremena smatrana teškom otrovnicom, kao i zelena pupavka (Amanita phalloides), međutim, danas se sa sigurnošću zna da nije tako opasna, te da trovanje nije kobno. Slabo je otrovna jer sadrži termolabilni toksin bufotenin (kao kod žabe krastače) koji pojačava cirkulacijsku aktivnost i ima halucinogeno djelovanje, a toksin se termičkom obradom potpuno uklanja, nakon čega je gljiva jestiva, ali nije osobito ukusna zbog prilično neugodnog mirisa i okusa. Branje ove vrste nije preporučljivo zbog sličnosti s bijelim pupavkama.

Napomena: Slične su tipična žućkasta pupavka, te bijeli varijetet zelene pupavke (Amanita phalloides var. alba), smrdljiva pupavka (Amanita virosa) i bijela pupavka (Amanita verna), koje nemaju krpice na površini klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 7. Žućkasta pupavka - oblik (Amanita citrina var. alba Price)

ŽUTA PRESLICA

Amanita contui Bon & Courtec.

Engleski naziv: False Saffron Ringless Amanita

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je zvonolik pa konveksan, žut, žuto-smeđ, žuto-narančast do narančast, sredina je malo tamnija, vremenom blijedi, rub je svjetliji, jako je narebran, do oko 1/3 promjera.

Stručak: 7.5-12 cm visok i 1-1.5 cm debeo, jako je vitak, valjkast, prema vrhu je uži, najprije je pun pa zatim šupalj, bijel, cijela je površina prekrivena bijelim ljuskicama na svijetlosmeđoj ili svijetlo oker-smeđoj osnovi, bez kontrastnih pojaseva; na dnu je s bijelim, opnastim, režnjastim, trajnim, visoko postavljenim ovojem.

Listići: Gusti, trbušasti, slobodni, bijeli, krem do žućkasti.

Spore: Kuglaste, prozirne, neamiloidne, 9-12.5 x 8-10.5 µm, Q = 1.1-1.2; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, krhko, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka s feolom postane vinskicrveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili po 2-3 primjerka zajedno, u bjelogoričnim šumama u simbiozi samo s brezom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Opisana se vrsta lako zamijeni sa šafranastom preslicom (Amanita crocea), koja ima tamniju sredinu klobuka, a čitavi stručak prekriven je žućkastim do narančastim, pojasasto raspoređenim gotovo stršećim ljuskama svjetlijoj osnovi.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 36. Žuta preslica (Amanita vaginata var. flavescens Gilb. et Lundell)

Amanita coryli - created on September 2022 in Ferrari, Baselga di Piné, Italy by Marco Floriani

LIJESKOVA PRESLICA

Amanita coryli Neville & Poumarat

Etimologija: Corylus (lat.) = lijeska. Po mikoriznom partneru.

Engleski naziv: Hazel Amanita

Klobuk: 3.5-7 cm širok, u početku je zvonolik, zatim se raširi i slabo ulegne na sredini, obično je više ili manje ispupčen na sredini, rub je narebran do 1/5-1/3 promjera, površina je suha do blago ljepljiva po vlažnom vremenu, svijetlosmeđ do tamnosiv, na sredini je smeđ do siv, srednji pojas je svjetliji, a rubni malo tamniji, ponekad je gotovo u potpunosti bjelkast sa svijetlokrem ​​sredinom ili siv, ponekad je s rijetkim do brojnim ostacima ovoja, u početku su bjelkasti, zatim žućkasto-smeđi ili smeđi.

Stručak: 7.5-15 cm visok i 0.3-2 cm debeo, do 3.5x duži od promjera klobuka, valjkast do usko batinast, nije gomoljasto zadebljan na bazi, bijel do svijetlo sivo-smeđ, ponekad je gotovo gladak; volva je opnasta, vrećasta (tip III), do 3.5 cm visoka, izvana je bjelkasta, iznutra je bjelkasta ili svijetlokrem, ponekad je sa žućkasto-smeđim mrljama na vanjskoj površini, boja se vremenom ili rukovanjem ne mijenja.

Listići: Izmiješani su s lamelulama, slobodni, bijeli do krem, oštrica je gotovo glatka, nije nazubljena.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 8.5-12 x 8-11.5 µm, Q = 1-1.2, Qav = 1.07, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su 2-sporne, batinaste ili rijetko vretenaste, 61-77 x 14-16 µm, sterigme su duge 2-4 µm, cheilocistide su brojne, uglavnom kuglaste ili rjeđe jajolike, kruškolike ili u obliku boce, 11-44 x 10-37 µm, pileipelis se sastoji od hifa širokih do 5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Kemijski reagensi: Reakcija mesa klobuka, stručka i listića s 5 % KOH ili gvajakovom tinkturom je negativna, a s fenolom postanu ljubičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično lijeskom, hrastom, grabom ili bukvom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Karakteristična je po velikoj bijeloj volvi, staništu i reakcijama s kemijskim reagensima.

ŠAFRANASTA PRESLICA

Amanita crocea (Quél.) Singer

Etimologija: croceus (lat.) = boje šafrana (Crocus sativus), šafranasto-žuto. Po boji.

Engleski naziv: Orange Grisette

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je tupo stožast, zatim je otvoren i skoro izravnat, ali uvijek ispupčen na sredini, mazav, osobito po vlažnom vremenu, na sredini je šafranastonarančast ili narančasto-smeđ, na rubu je nešto svjetliji, rub je tipično narebran do oko 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 8-23 cm visok i 0.7-1.5 cm debeo, dug je i vitak, valjkast, u starosti šupalj, sužen je na vrhu, prvo je svijetlonarančast, u starosti je tamniji, čitav je prekriven kontrastnim, žućkasto-smeđim do narančastim, gotovo stršećim ljuskama na svjetlijoj osnovi, na vrhu je svjetliji; volva je visoka je 3-6.5 cm, opnasta, vrećasta, vanjska površina je izvorno bijela ili bjelkasta, na vanjskoj i unutarnjoj površini se vremenom obično razvijaju krem-narančaste, svijetlonarančaste, svijetlo žuto-narančaste ili narančasto-smeđe mrlje.

Listići: Gusti, 2-3 mm široki, trbušasti, slobodni, krem, ponekad su s blagim ružičastim ili narančastim odsjajem.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, prozirne, neamiloidne, 9.5-12 x 8.5-11 µm, Q je oko 1.1, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je lomljivo, bijelo do žućkasto; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka s fenolom postane tamnocrveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u manjim skupinama ili pojedinačno, u miješanim i bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom johom, brezom, grabom, lijeskom, topolom ili hrastom, a ponekad i smrekom. Prve dvije slike snimljene su 11.8.1023., na lokalitetu eko-centar Budinjak na području Parka prirode Žumberak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je žuta preslica (Amanita contui), koja ima manje živo obojen klobuk, te kraći stručak, koji je čitav prekriven bijelim, prilegnutim čehicama na smećkastoj osnovi.

Referentni izvori: >Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 35. Šafranasta preslica (Amanita crocea (Quél.) Sing.)

Amanita dryophila - created on August 2025 in Saint-Julien, Val Suran, France by kiaora

HRASTOVA PRESLICA

Amanita dryophila Consiglio & Contu

Etimologija: dryo (gr.) = hrast, u širem smislu drvo + phila (gr.) = koji voli, prijatelj. Po rastu ispod hrasta.

Engleski naziv: Forest Amanita

Klobuk: 5-20 cm širok, u početku je zvonolik, zatim je konveksan do izravnato-konveksan, gotovo nikada nije potpuno proširen, po vlažnom je vremenu ljepljiv, više ili manje je zasićene smeđe boje, ponekad je s narančastim nijansama, a nikada sa sivim, rub je narebran, površina je bez ostataka ovoja ili je izražen u obliku krupnije bijele do okeraste krpice.

Stručak: 6-20 cm visok i 1.5-4 cm debeo, prilično je čvrst, valjkast ili se sužava prema vrhu, pun, suh, bijel, prošaran je svijetlosmeđim ili narančasto-smeđim vlakancima u cik-cak prugama, donji dio je bijel ili bjelkast, često je oker; volva je vrećasta, lomljiva, rukovanjem se često održava bez loma, ponekad je izražena u obliku ljuskavog pojasa na donjem dijelu stručka.

Listići: Prilično su široki i debeli, suženi na krajevima, slobodni, bijeli, oštrica je bijela do svijetlo narančasto-smeđa.

Spore: Široko su eliptične, rijetko su gotovo kuglaste ili valjkaste, neamiloidne, 10-14 x 9-11 µm, Q =1.12-1.24, Qav = 1.18, cheilocistide su kruškolike do kuglaste, ovoj se sastoji od od hifa i kuglastih elemenata, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, bijelo, nepromjenjivo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, osobito zimzelenih i listopadnih hrastova.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Raste u malim skupinama u otvorenim, sunčanim bjelogoričnim šumama, uglavnom ispod hrasta crnike, plutnjaka ili lužnjaka. Suprotno izvornom opisu, opisana vrsta je taksonomski najblliža blijedoj preslici (Amanita lividopallescens) i Amanita biovigera, ali potrebna su dodatna istraživanja za jasno odvajanje ovih vrsta.

JEŽASTA MUHARA

Amanita echinocephala (Vittad.) Quél.

Etimologija: ekinos (gr.) = bodlja, kudrav, jež, uvojak + kephale (gr.) = glava, čelo. Po razasutim bodljicama po površini klobuka.

Engleski naziv: Solitary Amanita

Klobuk: 4-12 cm širok, prvo je kuglast pa konveksan, na kraju je raširen, bijel do žućkast, kasnije žućkasto-smeđ ili srebrnasto-smeđ, prekriven je stožastim ili piramidalnim ostacima ovoja koji se prema rubu snizuju, podsjeća na neke vrste iz roda Pholiota, kožica se lako guli, rub je pravilan i često s visećim ostacima ovoja.

Stručak: 5-15 cm visok i 1-3 cm debeo, visok, pun, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, zadebljan je na dnu, rijetki su primjerci s tanjom osnovom, ispod zadebljanja je šiljato produžen duboko u zemlju, bijel do žućkasto-smeđ, na zadebljanju se vide tipično prstenasto poredani bradavičavi ostaci ovoja; vjenčić je opnast, obješen, crtast, bijel.

Listići: Gusti, tanki, široki, s malim zupcem su prirasli na stručak ili slobodni, bijeli, bjelkasto-sivkasti, u zrelosti su su sivkasto-zeleni do sivkasto-žuti, oštrica je bljeđa i resasta.

Spore: Eliptične, 9-12 x 6.2-8.8 µm; otrusina je bijela do kremasto-žuta, malo je zelenkasta.

Meso: Tvrdo, bijelo do sivkasto, također je s plavkastom do zelenkastom nijansom; miris nije izražen ili je malo neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, u toplijim krajevima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu, češća je u sušnijim godinama. Rijetka je vrsta. Treći i četvrtu sliku snimio je Danijel Mulc, 26.10.2023., a petu i šestu Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se da uzrokuje trovanje slično kao kod orelaninskog sindroma: oštećenje jetre i bubrega, ali obično bez ozbiljnog tijeka. Po nekim je izvorima smrtno otrovna vrsta, međutim proglašena je jestivom gljivom osrednje kvalitete, ali ju je najbolje izbjegavati zbog moguće zamjene s drugim otrovnim vrstma iz ovog roda. Bez obzira na moguću jestivost smatramo je otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je kuštrava muhara (Amanita vittadinii), koja nema bulbozno zadebljani stručak, a dekoracija na klobuku se sastoji od piramidalnih bradavičavih krljušti koje se prema rubu klobuka pretvaraju u čehice.

ELIJEVA MUHARA

Amanita eliae Quél.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Elias Amanita

Klobuk: 4-8 cm širok, prvo je kuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi, često je s rijetkim, malim, bijelim, bradavičavim ostacima ovoja koji se lako uklanjaju, kremasto-bijel, kremasto-žut, svijetložut, oker, svijetlosmeđ, smeđ ili ružičasto-smeđ, nešto je tamniji prema sredini, rub je jasno tipično narebran.

Stručak: 7-15 cm visok i 1-1.5 cm debeo, duboko je ukopan u zemlju gdje završava gomoljastim zadebljanjem i ovojem koji obično ostaje u zemlji, dug je i dosta tanak, šupalj, bijel do svijetložut, ispod vjenčića je ljuskav; na srednjem dijelu nosi prljavo bijeli do svijetložuti, tanki, viseći, prolazni, vlaknasti, nepravilni, malo crtasti i često rastrgani vjenčić.

Listići: Gusti, slobodni su uz stručak, s nepravilni su lamelulama, prirasli su za listiće uz rub klobuka, oštrica je nazubljena, bijeli do krem.

Spore: Eliptične, prozirne, neamiloidne, 10-13 x 6.5-8 µm, Q je oko 1.5, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: spore su (10.4) 11 - 13.7 (15.3) × (7.3) 7.6 - 9.2 (10.6) µm, Q = (1.2) 1.4 - 1.6 (1.7), N = 120, Me = 12.2 × 8.3 µm, Qe = 1.5, bazidije su 4-sporne, 41.1-52.3 × 9.3-13.3 µm, N = 12, cheilocistide su batinaste, 29.4-43.4 × 7.3-13.2 µm, N = 4, kuglasti elementi 33.7-49.1 × 18.2-30.2 µm, N = 4); otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, čvrsto, elastično, ispod kožice klobuka je malo obojeno; miris nije izražen, okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s fenolom i fenolanilinom provo postane crveno, zatim smeđe, a listići s formolom ubrzo postanu prljavo crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s bukvom, lijeskom, hrastom ili brezom, a rjeđe u crnogoričnim šumama s borom, voli kiselo tlo i toplija staništa.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako je dio autora navodi kao jestivu vrstu, ipak se smatra otrovnom jer je utvrđeno da sadrži toksin amanitin.

Napomena: Najznačajnija karakteristika ove vrste je crtasti rub klobuka po čemu se lako razlikuje od sličnih muhara.

PRAVA TIGRICA

Amanita excelsa (Fr.) Bertill.

Engleski naziv: European False Blusher

Klobuk: 5-15 cm širok, najprije je polukuglast, zatim se raširi, jako je mazav, smećkast, siv, sivo-smeđ do crno-smeđ (kod Amanita excelsa f. alba je bijel), u početku je prekriven ovojem, koji se širenjem klobuka razlaže na tanke, brašnaste, sive, nepravilne krpice ili ljuske koje se lako uklanjaju, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 6-15 cm visok i 1.5-3 cm debeo, razmjerno je visok, valjkast, blago se sužava prema vrhu, prvo je pun pa pregradasto šupljikav, lako se odvaja od podnice klobuka, bijel do sivkast i crtast iznad vjenčića, ispod vjenčića je prekriven neupadljivim, bijelim do sivkastim, zrnatim ljuskicama, koje prema bazi tvore koncentrične prstenove, na dnu je s gomoljastim zadebljanjem širokim do 4 cm, ali ponekad može biti jedva šire od stručka kada je potpuno razvijen; vjenčić je opnast, nalik suknji, s gornje je strane crtast; volva je izražena u obliku 2-5 okerasto-smeđih ljuskavih pojaseva iznad gomolja.

Listići: Gusti, slobodni, poneki su slabo prirasli, izmiješani su s lamelulama, bijeli, oštrica je glatka ili resasta.

Spore: Široko su eliptične, glatke, prozirne, amiloidne, 7-10 x 6-8 µm, Q = 1.2-1.6, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: (7) 7.3 - 8.8 (10) × (5.4) 5.7 - 6.6 (7.2) µm, Q = (1.2) 1.22 - 1.4 (1.7), N = 120, Me = 8 × 6.1 µm, Qe = 1.3); otrusina je bijela.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris i okus su na travu ili na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, pojedinačno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće jelom, smrekom, borom, hrastom ili bukvom, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Osrednje je kvalitete, a preporučuje se za konzumaciju samo ako je pouzdano točno raspoznajete. Sirova je otrovna pa je potrebna temeljita termička obrada. Zbog velike sličnosti s panterovom muharom (Amanita pantherina) ju je možda najbolje izbjegavati.

Napomena: Slične su panterova muhara, koja uz bazu stručka ima bijelu kožastu volvu koja prema gore završava stepeničasto, vjenčić je gladak, na smeđem klobuku su manje, kontrastnije bijele ljuske, a rub je sitno narebran, te biserna muhara (Amanita rubescens), koja je više žuto-smeđa s ostacima sivo-smeđeg ovoja i crvenkastim mrljama, osobito na dijelovima oštećenim od crva.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 12. Prava tigrica (Amanita spissa (Fr.) Kummer); 13. Visoka siva muhara (Amanita excelsa (Fr.)); 14. Čvrsta siva muhara (Amanita valida Quélet)

FRANKETIJEVA MUHARA

Amanita franchetii (Boud.) Fayod

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Gilded Amanita

Klobuk: 5-10 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je izravnat, po vlažnom je vremenu malo mazav, žućkast, žućkasto-smeđ ili sivo-smeđ, cijela površina je gusto prekrivena sitnim gustim, žućkastim, piramidalnim, bradavičavim ostacima ovoja, koji poslije postaju sivkasto-oker i koji se lako uklanjaju, rub je općenito gladak, rijetko je narebran u starosti.

Stručak: 5-10 cm visok i 1-2 cm debeo, prema dolje se širi i završava jakim obrubljenim, gomoljastim zadebljanjem, pun, kasnije je šupalj, bijel, na vrhu gomolja je s 2-3 nejasna, žuta pojasa ljuskavih bradavica, koji kasnije postaju žućkasti do sivkasto-krem; vjenčić je bjelkast, opnast, viseći, crtast, rub je zupčast i sa žutim bradavičavim ostacima ovoja.

Listići: Gusti, izmiješani s s lamelulama, široki su do 7 mm, zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli.

Spore: Eliptične, amiloidne, 7.5-11 x 5-7.5 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tvrdo, bijelo, tanki sloj ispod kožice klobuka je žućkast, na ozlijeđenim mjestima posmeđi, osobito u gomolju na dnu stručka; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u termofilnim miješanim i bjelogoričnim šumama i po parkovima, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastovima (Quercus pubescens, Quercus suber) ili kestenom, ali i borom, na glinenastom ili vapnenastom tlu, češća je u mediteranskom području. Rijetka je vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc, sredinom srpnja, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru. Pronađena je i na lokalitetu Ližnjan 

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako je po izvješćima jestiva vrsta jedan dio izvora navodi da je nejestiva, a drugi dio da je sumnjiva kao otrovna vrsta. Sirova je gotovo sigurno otrovna. Sumnja se da uzrokuje blago trovanje amatoksinom, međutim to u Europi do sada nije jasno potvrđeno, poznata su samo izvješća o mučnini i blagim poremećajima funkcije bubrega i jetre s dobrim oporavkom. U svakom slučaju smatra se otrovnom vrstom i ne savjetuje se njezina konzumacija.

Napomena: Slična je ježasta muhara (Amanita echinocephala), koja je na gomoljastoj bazi s tipično prstenasto poredanim bradavičavim ostacima ovoja.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 25. Hrapava muhara (Amanita aspera (Fr.) Hooker); 26. Franketijeva muhara (Amanita aspera var. francheti Boudier)

Amanita friabilis - created in Estonia by Veiko Kastanje

JOHINA PRESLICA

Amanita friabilis (P.Karst.) Bas

Etimologija: friare (lat.) = mljeti, gnječiti, pretvarati u prah. Po krhkosti volve.

Engleski naziv: Fragile Amanita

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je stožast, kasnije je raširen, ulegnut i uvijek s niskom grbicom na sredini, malo je mazav, često je s bjelkastim do sivim bradavičavim ili krpastim ostacima ovoja, smeđ, siv do sivo-smeđ, rub je svjetlije bjelkaste boje, rub je narebran do 25-30 % promjera.

Stručak: 5-14 cm visok i 0.4-1 cm debeo, sužava se od baze prema vrhu, nije gomoljasto zadebljan, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bjelkast, mjestimično je sa smeđim ljuskicama; na bazi je sa smeđim bradavičavim ostacima ovoja s uskom, stisnutom, priraštenom volvom.

Listići: Gusti, prilično su trbušasti, slobodni, bjelkasti do žućkasti.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko su eliptične, neamiloidne, 10-12.5 x 8-10 µm, Q je oko 1.2, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, ponekad je s mrljama; miris je malo neugodan na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim i močvarnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi isključivo s johom, na vapnenastom tlu. Za područje Hrvatske vrstu spominje Focht (1986), no bez konkretnog nalazišta, a tijekom kasnijih istraživanja nije pronađena.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Sirova je otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je maslinastosiva preslica (Amanita olivaceogrisea), koja je s manje sivim ostacima ovoja na klobuku i s dobro definiranom volvom.

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Johina preslica (Amanita friabilis (P.Karst.) Bas)

CRVENOSMEĐA PRESLICA

Amanita fulva Fr.

Engleski naziv: Tawny Grisette

Klobuk: 3.5-9.5 cm širok, zvonolik, poslije je raširen i ulegnut s izraženom grbicom na sredini, sjajan, bez ostataka ovoja, narančasto-smeđ, svjetliji je na rubu i tamniji na sredini, čak i tamnosmeđ, rub je izrazito narebran do oko 1/3 promjera.

Stručak: 8-15 cm visok i 0.6-2 cm debeo, valjkast, nije zadebljan na bazi, ispod klobuka je nešto tanji, pun, kasnije je šupalj, sjajan, bjelkast do crvenkasto-smeđ, sitno je ljuskav; volva je vrećasta, dobro razvijena, visoka, 3-8 x 0.8-3.5 cm, vanjska je strana krem, oker do narančasto-smeđa, obbično je s crveno-smeđim do hrđastosmeđim mrljama.

Listići: Gusti, široki su do 6.5 mm, zaokruženi su uz stručak, slobodni ili slabo prirasli, bijeli do kremasti.

Spore: Kuglaste, prozirne, neamiloidne, 10-12 µm, Q = 1-1.1, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo ili žućkasto; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i ovoj na dnu stručka s fenilanilinom trenutno postanu vinskicrveni, a zatim smeđi, s gvajakovom tinkturom za dvije minute plavi, a meso stručka s fenolom tamnosmeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, te po šumskim čistinama i livadama na rubu šuma, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem i crnogoričnim, najčešće borom, smreko, bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su šafranasta preslica (Amanita crocea) i žuta preslica (Amanita contui), koje su življe žuto-narančaste boje.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 32. Crvenosmeđa preslica (Amanita fulva Schff. ex Seyot)

Amanita fulvoides - created on October 2012 in Parco di Monza, Italy by Fabio Mauri

ŽUĆKASTOSMEĐA PRESLICA

Amanita fulvoides Neville & Poumarat

Etimologija: fulvus (lat.) = žućkasto-smeđ, tamnocrvenkast, žućkasto-crven, zlatnosmeđ. Po boji.

Klobuk: 3-8 cm širok, isprva je jajolik, kasnije se raširi, suh, po vlažnom je vremenu mazav, žuto-smeđ, sivo-smeđ do tamnosmeđ, srednji pojas je svjetliji, a na sredini tamniji, rub je narebran.

Stručak: 9-14 cm visok i 0.6-2.2 cm debeo, valjkast, krem-narančast, na vrhu je bijel; volva je vrećasta, visoka je 5 cm, bijelo-krem iznutra i izvana, debela, lomljiva, često je s hrđastosmeđim mrljama.

Listići: Debeli, slobodni, bijeli, oštrica je iste boje.

Spore: Kuglaste glatke, 9.5-11.5 μm, Q = 1-1.1, Qav = 1.03; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, krem, na prerezu postane blago krem-narančasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, uz morku obalu i u blizini tekućica, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično grabom, brezom, bukvom ili hrastom, na pjeskovitom i glinenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Karakteristična je po promjeni boje mesa na prerezu i staništu.

SVIJETLOŽUTA MUHARA

Amanita gemmata (Fr.) Bertill.

Engleski naziv: Jewelled Amanita

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je polukuglast, na kraju je raširen, krem, krem-žut, svijetložut, limunastožut do oker-žut, rjeđe narančasto-žut, pokriven bijelim krpastim ostacima ovoja koji se ispiru na kiši, suh, po vlažnom je vremenu sjajan i ljepljiv, rub je uočljivo narebran, često iskrzan pa izgleda poput češlja.

Stručak: 5-10 cm visok i 1-2 cm debeo, pun, kasnije je šupalj, na dnu završava jakim, obično okruglim gomoljastim zadebljanjem, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, gladak, u donjem dijelu može biti lagano ljuskav, bjelkast; vjenčić je gladak, viseći i kratkotrajan; gomoljasto zadebljanje na bazi obuhvaćeno je kratkim ovojem, formiraju se do dva obruča.

Listići: Gusti, nejednako su dugi i lagano trbušasti, slobodni, oštrica uglavnom nazubljena i valovita, bijeli do žućkasti.

Spore: Široko su eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, 8-11 x 6-8 µm, Q je oko 1.2, baze bazidija su rijetko s kopčama (cromushrooms: (8.2) 8.6 - 9.9 (11.2) × (5.4) 5.9 - 6.9 (7.6) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.6 (1.7), N = 120, Me = 9.3 × 6.4 µm, Qe = 1.5); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, nježno, bijelo, ispod kožice klobuka je žućkasto, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen ili vrlo slab na rotkvice, a okus blag, ugodan orašast.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno ili po nekoliko primjeraka zajedno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, često smrekom ili borom, na pjeskovitom tlu. Sve slike snimljene su na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Može izazvati teško trovanje, jer se sumnja da sadrži ibotensku kiselinu, muskarin, muscimol i druge toksine.

Napomena: Po izgledu je dosta slična elijeva muhara (Amanita eliae), koja ima crtasti vjenčić, a klobuk je više smećkaste nego limunastožute boje.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 20. Svijetložuta muhara (Amanita gemmata (Fr.) Gill.); 21. Svijetložuta muhara bez vjenčića (Amanita junquillea var. exannulata Lange); 22. Prijateljska muhara (Amanita gemmata f. amici (Gillet) Gilbert)

NJEŽNA MUHARA

Amanita gracilior Bas & Honrubia

Etimologija: gracilior (lat.) = vitkiji, tanji, nježniji. Po izgledu.

Engleski naziv: Gilded Amanita

Klobuk: 3-4.5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna, bijel, može postati žućkast ili žućkasto-smeđ, cijela je površina gusto prekrivena sitnim, šiljastim, stožastim, bijelim bradavicama.

Stručak: 8-10 cm visok i 0.5-1 cm debeo, tanak, vretenast, na bazi je gomoljasto zadebljan, ukorijenjen, bijel, na donjem je dijelu ljuskav i s brojnim sitnim, zakrivljenim, ljuskavim ostacima ovoja neposredno iznad baze, nema volvu, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; vjenčić je bijel, slabašan, jedva je uočljivo crtast.

Listići: Gusti, prilično su široki, usko prirasli do slobodni, bijeli do krem.

Spore: Eliptične do skoro valjkaste, prozirne, s tankom su stijenkom, amiloidne, 9.5-12 x 5.5-8 µm, Q = 1.5-2, Qav = 1.8, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, bijelo; miris nije izražen ili je malo neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim drvećem, najčešće hrastom i borom, na pjeskovitom tlu, voli toplija staništa, češća je u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, a simptomi trovanja su slični kao kod orelaninskog sindroma trovanja, uzrokuje oštećenje jetre i bubrega, ali obično bez ozbiljnijih posljedica.

Napomena: Slična je usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koji ima više sivkasti klobuk, a površina klobuka je prekrivena krpastim, a ne bodljikavim bradavičastim ostacima ovoja.

Najvažnije za determinaciju: 1. donji dio stručka je s bradavičastim pojasevima koje su ostaci ovoja; 2. listići su bijeli; 3. klobuk je bijel do žućkast; 4. klobuk je gusto prekriven bijelim ili žućkastim bodljikavim bradavičastim ostacima ovoja; 5. stručak je bulbozno zadebljan na bazi; 6. stručak je bez volve; 7. vjenčić je opnast, slab, s gornje je strane crtast

Amanita groenlandica - created on July 2019 in Utqiagvik (Barrow), AK, USA by Cole Tiemann

GRENLANDSKA PRESLICA

Amanita groenlandica Bas ex Knudsen & T.Borgen

Etimologija: Po geografskom području prvog pronalaska.

Klobuk: 3-12 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan i široko ispupčen na sredini, na kraju je raširen i s ili bez niske grbice, u mladosti je slabo ljepljiv, sjajan kada se osuši, rub je slabo narebran do 10-20 % promjera, promjenjive je boje, manje ili više zasićene slamnatožute, žuto-smeđe do svijetlosmeđe boje, osobitu uz rub ili je sivkasto-žut u mladosti, često je tamniji na sredini, površina je s jednim, nekoliko širokih krpastih oatataka ovoja ili s brojnim malim ljuskavim krpicama, bjelkaste, svijetlo sivkasto-smeđe do sive boje.

Stručak: 4-15 cm visok i 0.8-2 cm debeo, na bazi je širok do 3.3 cm, postepeno se sužava prema vrhu, osnova je bjelkasta s pahuljastim pojasevima koji variraju od prljavo sivo-smeđe do svijetlosmeđe, trljanjem potamni; volva je krhka i lako se lomi, općenito je bjelkasta na dnu, a sivkasta iznad, unutarnja površina je svjetlija od vanjske, osušena je tamnija nego kad je svježa, ponekad je s vanjske strane smeđa.

Listići: Izmiješani su s lamelulama, slobodni, bijeli, zatim su svijetlokrem.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 8-13 x 8-12 µm, Q = 1-1.1, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, prilično je mekano, bijelo, ispod kožice klobuka je svijetlosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično brezom ili vrbom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Izvorno je opisana na Grenlandu, a u posljednje je vrijeme pronađena od Aljaske do Skandinavije, pa čak i u mediteranskom području. Slične su Reidova preslica (Amanita reidiana), Amanita mortenii i sivokožasta preslica (Amanita submembranacea).

HUIJISMANOVA PRESLICA

Amanita huijsmanii F.Massart & Rouzeau

Etimologija: U čast nizozemskog mikologa Hendrika Sijberta Cornelisa Huijsmana (1900.–1986.), koji je po struci je bio oftalmolog, no zahvaljujući velikom zanimanju za mikologiju postao je vodeći agarikolog u Nizozemskoj. Po imenu.

Klobuk: 4-6 cm širok, prvo je skoro zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je skoro izravnat i s izrazito širokom grbicom na sredini, suh, bijel do svijetlosiv, ponekad je tamniji na sredini, obično je bez ostataka ovoja po površini, rub je narebran do 1/4 promjera.

Stručak: 5.5-7 cm visok i 7-9 mm debeo, blago se i ravnomjerno zadebljava prema bazi, pun, kasnije je šupalj, bijel, dekoriran je finim bijelim vlakancima; volva je opnasta, bijela, na dnu je stisnuta uz stručak, gornji je dio slobodan.

Listići: Gusti, uski, slobodni, bijeli, kasnije su s krem-smećkastom nijansom, oštrica je resasta.

Spore: Široko su eliptične, rijetko su kuglaste ili izdužene, neamiloidne, 9-12 x 8-9 µm, Q = 1.2-1.3, cheilocistide su batinaste do kuglaste, kopče na bazi bazidija su rijetke ili odsutne; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem. Slike je snimio je Neven Ferenčak, 19.7.2021.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su srebrnasta preslica (Amanita argentea) i maireijeva preslica (Amanita mairei), koje su izraženije sive do smećkaste boje te vrsta Amanita supravolvata, koja ima kraće narebran rub klobuka.

Amanita inopinata - created on October 2019 in Nijkerk, Gelderland, Netherlands by ieko staal

NEOČEKIVANA MUHARA

Amanita inopinata D.A.Reid & Bas

Etimologija: in (lat.) = ne + opinatus (lat.) = očekivan, predviđen. Po tome što je vjerojatno bila iznenađujući nalaz u odnosu na slične gljive, bilo zbog morfoloških karakteristika, bilo zbog staništa na kojem je pronađena.

Engleski naziv: Suprise Amanita

Klobuk: 2.5-8 cm širok, prvo je konveksan ili jajolik, na kraju je plitko ulegnut s rubom zakrivljenim prema dolje, u potpunosti je prekriven debelim, pamučnim, stršećim, sivo-smeđim, vlaknastim ljuskicama, koje mogu biti tamnije od osnove.

Stručak: 4.5-7 cm visok i 0.4-1.9 cm debeo, valjkast do blago proširen na bazi, na dnu je sužen i ukorijenjen, donji dio je isprva gusto prošaran ostacima ovoja, izraženim u obliku prstenastih pojaseva koje čine tamnosive do gotovo crne vlaknaste ljuske, koje ubrzo nestaju, ostavljajući nježne, tamno crnkasto-smeđe vlaknaste dlačice na prljavo narančastoj do svijetlosmeđoj osnovi, koja na kraju postaje crnkasto-sivo-smeđa; vjenčić je opnast, crtast, bjelkast, s tamnijim, sivkasto-smećkastim rubom; volva nije prisutna, ali su ostaci ovoja često izraženi u obliku nepravilnih sivih naslaga.

Listići: Slobodni, bijeli, kasnije žućkasto-smeđi i ponekad s ružičasto-narančastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, jajolike do gotovo kuglaste, glatke, jako su amiloidne, 8-9 x 6-7 µm, Q = 1.2-1.5, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na otvorenim prostorima u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, kao što su javor, Lawsonov pačempres (Chamaecyparis lawsoniana), divlji kesten (Aesculus), jasen, božikovina (Ilex aquifolium), smreka, tisa (Taxus) i brijest (Ulmus), a u nekim slučajevima u blizini nije zabilježena nijedna drvenasta biljka.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEPOZNATA - Nema pouzdanih podataka o jestivosti ove vrste.

Napomena: U izvornom opisu ove vrste (Reid, 1987.), navedeno je da sliči vrstama iz roda Strobilomyces, što nije uobičajen komentar o vrstama iz roda Amanita. Vrlo je neobična vrsta iz sekcije Vittadiniae, izvorno je opisana u Engleskoj, a u novije je vrijeme pronađena u Velikoj Britaniji i u Nizozemskoj. Porijeklo vrste je nepoznato, ali trenutno se čini najvjerojatnijim da potječe s Novog Zelanda.

SREDNJA PUPAVKA

Amanita intermedia (Neville, Poumarat & Hermitte) Cingarlini, Sartori, Maraia, Setti & Vizzini

Etimologija: inter (lat.) = između, srednji, međusobni + media (lat.) = srednja, srednja pozicija. Po karakteristikama između drugih srodnih vrsta.

Engleski naziv: Between Amanita

Klobuk: 4-10 cm širok, isprva je polukuglast do konveksan, zatim je raširen i ulegnut ili tupo ispupčen na sredini, kožica se lako guli, obično je suh, mazav je samo po vlažnom vremenu, gladak, sjajan, žućkasto-smeđ, žućkasto-zelen, prema rubu je svjetliji, u starosti je na sredini s ljubičasto-smeđom nijansom, prekriven je ostacima ovoja koji se lako uklanjaju, osobito prema rubu, koji su isprva bijelo-žućkasti, svijetlo sivo-smeđi, kasnije su na vanjskom dijelu crvenkasti, rub je u mladosti podvijen, nije narebran.

Stručak: 6–14 cm visok i 0.5–1.2 cm debeo, gotovo je valjkast ili se lagano zadebljava prema dnu, baza je s kuglastim gomoljastim zadebljanjem, visokim 1–3 cm i debelim 1.4–3.5 cm, žuto, na donjem je dijelu svjetlije; vjenčić je opnast, prilično postojan, obješen poput suknje, s obje je strane žuto-zelenkast, gladak ili fino dlakav; volva je čvrsto prirasla uz gomoljasto zadebljanje i na vrhu cjelovita ili podijeljena na 3-5 vrlo sličnih režnjeva, bjelkasto-žuta do žućkasta ili ružičasta, u starosti je skoro crvenkasta.

Listići: Gusti, 5-9 mm široki, kremasti, u starosti su ponekad žućkasti do blijedožuti, oštrica je sitno nazubljena.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, glatke, prozirne, s tankim su stijenkama, s jednom je uljnom kapljom ili zrnatim sadržajem, amiloidne, 8-10.5 x 7.5-9.5 µm, Q = 1-1.2; otrusina je bijela.

Meso: Mekano do čvrsto, bijelo, na prerezu ili na pritisak ne mijenja boju; miriše na hren ili ponekad podsjeća na sirovi krumpir, a okus je blag, slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim drvećem, obično jelom ili borom, a rijetko bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i tipična žućkasta pupavka (Amanita citrina).

Napomena: Karakteristična je po žutom stručku, te kremastim ili žućkastim listićima.