SUNCOBRANASTA PUPAVKA

Amanita lepiotoides Barla

Etimologija: Jer djelomično sliči vrstama iz roda Lepiota.

Engleski naziv: Large-scaled Amidella

Klobuk: 6-12 cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije skoro otvoren, bjelkast, krem, smeđ, crvenkasto-smeđ ili žuto-smećkast, trljanjem pocrveni, gladak, sjajan, ponekad sa sivo-smeđim bradavičavim ostacima od ovoja, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 10-20 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi, pun, bjelkast, sa smećkasto-ružičastom ili crvenkasto-smeđom nijansom, čitav je maljavo-ljuskav, duboko je ukopan u zemlji; vjenčić je prolazan i u tragovima od ljuskavih ostataka od kojih se može steći dojam da ima vjenčić; volva je trajna, debela, opnasta, tvrda, skoro kožasta i smećkasta.

Listići: Prilično su gusti i debeli, slobodni, široki, bijeli, u starosti s crvenkastim pjegama, na pritisak polako postaju crvenkasto-smeđi.

Spore: Eliptične, prozirne, amiloidne, 8.9-13.1 x 6.3-9 µm, baze bazidija su rijetko s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, dosta je tvrdo, na presjeku polako postaje crvenkasto-ružičasto; miris i okus su slabo izraženi, malo su neugodni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u bjelogoričnim (listopadnim i zimzelenim) šumama, rjeđe u crnogoričnim, u simbiozi s različitim vrstama drveća, na toplijim staništima, češća je u priobalnom području. Dosta je rijetka vrsta, u Hrvatskoj je poznata s tri lokaliteta u sjeverozapanom dijelu zemlje.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ima karakteristično vretenasto zadebljan stručak s ostacima smećkaste volve koja je najkarakterističnija za rod Squamanita.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 28. Kišobranasta muhara (Amanita lepiotoides Barla); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Suncobranasta pupavka (Amanita lepiotoides Barla)

BLIJEDA PRESLICA

Amanita lividopallescens (Gillet) Bigeard & H.Guill.

Etimologija: lividus (lat.) = masnica, modrica + pallesco (lat.) = izblijeđeno. Po svijetloj boji.

Engleski naziv: Pale Grisette

Klobuk: 6-20 cm širok, prilično je velik, najprije je zvonolik ili konveksan, kasnije je raširen, sivkast, sivo-oker, smećkast, sivo-smeđ ili sivo-maslinast, često je s hrđastosmeđim pjegama i s bjelkastim ostacima ovoja koji se poslije izgube, osobito u mladosti, tipično je jako narebran na rubu do 1/3 promjera.

Stručak: 9-20 cm visok i 1-2.5 cm debeo, vitak, često je malo zakrivljen, sužava se prema klobuku, nije jako zadebljan na bazi, bijel, prekriven je bijelim ljuskicama, mjestimično je s crvenkastim pojasevima, ponekad je u mladosti s ostacima ovoja u obliku prolaznog vjenčića; baza je u bijelom, opnastom, rastrganom i prilično visoko postavljenom ovoju, a ponekad sa sekundarnom zonom ovoja.

Listići: Prilično su gusti, jednako su dugi, osrednje su široki, slobodni, bijeli ili krem.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9-14 x 7-13 µm, Q = 1-1.4, Qav = 1.1 (cromushrooms: (8.4) 9.8 - 12.2 (13.6) × (7.4) 8.3 - 10.1 (11.2) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.5), N = 120, Me = 11.2 × 9.2 µm, Qav = 1.2), bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, 55-65 x 13-20 µm, sterigme su duge 8-10 µm, cheilocistide su kuglaste, ovoj je sastavljen od hifa i kuglastih elemenata; otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo, bijelo; miris nije izražen, a okus blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka s fenolom postane smećkasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i ranu jesen, od lipnja do listopada, u termofilnim bjelogoričnim šumama i parkovima, obično u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom. Sve slike snimio je Neven Ferenčak, prve četiri 30.6.2019., na lokalitetu Drenovec kod Kalnika, a posljednje četiri 5.6.2022.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su sivokožasta preslica (Amanita submembranacea) i tigrasta preslica (Amanita ceciliae), koje imaju sivlje ostatke ovoja na površini klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 30. Blijeda preslica (Amanita lividopallescens Gill.)

UPADLJIVA PRESLICA

Amanita magnivolvata Aalto

Etimologija: magno = velik + volva = ovoj. Po upadljivoj i opnastoj volvi.

Engleski naziv: Aaltos Great Ringless Amanita

Klobuk: 6-11.5 cm širok, zvonolik je i manje ili više raširen, uvijek je široko ispupčen na sredini, površina je bez ostataka ovoja, siv s blagom maslinastom nijansom, unutarnji dio narebranog ruba je sa blago tamnijim sivim pojasom, sušenjem postaje smeđ, u zrelosti je obično bez ostataka ovoja, ponekad je s raspršenim opnastim krpicama, rub je jasno narebran do 25 % promjera.

Stručak: 8-12.5 cm visok i 1.5-2 cm debeo, ponekad je ekscentričan, valjkast, sužava se od baze prema vrhu, nije zadebljan na bazi, pun, srž sušenjem postaje šupljikava, površina je vlaknasta, fino je crtast na vrhu, bjelkast; volva je vrećasta, velika, debela, mesnata, do 10.7 x 6.2 cm, površina je baršunasta i glatka, nije lomljiva, ali se uvijek rascijepi na 2-3 uzignuta lapa, bijela, nakon rukovanja razvija male hrđastožute mrlje na vanjskoj strani, koje ostaju i nakon sušenja.

Listići: Prilično su gusti, dosta su široki, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli ili krem, sušenjem postaju svijetlosmeđi, oštrica je bijela i resasta.

Spore: Gotovo su kuglate do široko eliptične, neamiloidne, 10-14.5 x 7-11.5 µm, Q = 1.06-1.36, Qav = 1.18, baze bazidija su uglavnom s kopčama, cheilocistide su batinaste do kuglaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do sivkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično topolom trepetljikom, hrastom, brezom ili smrekom, na glinenastom tlu. Slike je snimio Neven Ferenčak, 4.10.2020.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Opisana je vrsta izvorno opisana u Finskoj. Također raste u Norveškoj i sve do Mediterana. Čini se da je njezin areal ograničen na Europu. Slična je tmurna preslica (Amanita vaginata) od koje se razlikuje po krupnijem rastu te krupnoj i mesnatoj volvi na dnu stručka.

MAIREIJEVA PRESLICA

Amanita mairei Foley

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog mikologa Rene Mairea.

Engleski naziv:  René Maire's Ringless Amanita

Klobuk: 5-9 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, smećkast ili sivkast, u starosti je ponekad i s maslinastom ili ljubičastom nijansom, nikada nije čisto siv, gol, često je prekriven s velikim krpastim ostacima ovoja, rub je jasno narebran.

Stručak: 5-8 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, pun, kasnije je šupalj, zadebljan je na bazi, bijel do sivkast, prekriven je bijelim ljuskama; volva je vrećasta, bijela, opnasta, debela, postojana, obmotana je oko gomoljastog zadebljanja.

Listići: Gusti, široki su 6-9 mm, slobodni, rijetko su račvasti, u početku su bijeli, ponekad poprime svijetloružičastu nijansu, na kraju postanu pomalo sivkasti.

Spore: Eliptične, neamiloidne, 12-13 x 8.8-9.5 µm, Q = 1.4-1.5, baze bazidija su ponekad s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u termofilnim crnogoričnim šumama, obično šumama primorskog bora, na vapnenastom tlu, u sredozemnom području.

Doba rasta: 5, 6, 7,  8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je srebrnasta preslica (Amanita argentea), koja raste u bjelogoričnim šumama.

CRVENA MUHARA (MUHARA)

Amanita muscaria (L.) Lam.

Etimologija: muscarius (lat.) = muskarinsko. Po svom sadržaju.

Engleski naziv: Fly Agaric

Klobuk: 6-20 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan i na kraju raširen, kožica se može guliti, žut (Amanita muscaria var. formosa), narančasto-crven do crven, površina je s bijelim bradavičavim ostacima ovoja koji su najčešće ravnomjerno raspoređeni i lako se skidaju, tijekom kišnih dana mogu se potpuno isprati, rub je lagano narebran, osobito kod starijih gljiva.

Stručak: 8-25 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, prvo je pun pa šupalj, baza je dosta gomoljasto zadebljana, gomolj je širok do 5 cm, bez volve, ali je s koncentričnim ljuskavim ostacima ovoja, bijel do svijetložut; vjenčić je velik, bijel, viseći, zupčastog ruba, podsjeća na suknjicu.

Listići: Prilično su gusti, pomiješani su s lamelulama, široki su do 1 cm i na oba kraja suženi, slobodni, bijeli ili žućkasti.

Spore: Široko su eliptične, neamiloidne, 8-10 x 6-7 µm, baze bazidija su često s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je žuto do žućkasto-narančasto; miris je ugodan, a okus na gljive.

Kemijske reakcije: Meso sa sumpornom kiselinom postane svijetlosmeđe, s fenolom vinskicrveno, a s fenolanilinom najprije vinskicrveno pa ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do sudenog, a najčešće krajem jeseni, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće u šumama hrasta i bukve. Prva slika snimljena je 19.10.2024., na lokalitetu Pila kod Stubičkih toplica, druga i treća 8.10.2022., na lokalitetu Smiljanova graba kod Krapine, a četvrtu, petu i šestu snimio je Neven Ferenčak, 1.10.2017., 18.10.2022. i 11.10.2024. na lokalitetu kod Lepoglave.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Sadrži toksine muskarin, iboteničnu kiselinu, muscimol i muskazin. Na istoku i u nekim krajevima Italije je jedu tako da joj ogule kožicu koja sadrži najviše muskarina, prokuhaju, odliju vodu i nakon toga dugo drže nasoljenu. Ako se konzumira u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne smetnje, zatajenje cirkulacije, paralizu disanja, poremećaje svijesti, deluzije, euforiju i psihoze. Crvena muhara postoji u brojnim varijetetima i formama s istim aktivnim tvarima. Postoji opće upozorenje protiv bilo kakvog oblika konzumacije ove vrste. U Rusiji se fermentira u bocama i koristi kao melem za prehladu i bolove. U posljednje se vrijeme pojavio novi trend koji uključuje konzumaciju crvene muhare zbog čega je provedeno znanstveno istraživanje o razlozima konzumacije i štetnim simptomima onih koji su je konzumirali (National Library of Medicine. 2024. Reasons, Form of Ingestion and Side Effects Associated with Consumption of Amanita muscaria).

Napomena: Tipični primjerci teško se zamijene s bilo kojom drugom vrstom, eventualno se može zamijeniti sa svojim sinonimom ogoljelom muharom (Amanita muscaria var. aureola), koja se razlikuje samo po odsustvu bijelih bradavičavih ostataka ovoja po klobuku, a samo je ponekad s rijetkim bradavičavim ostacima uz rub. Međutim, stariji primjerci, bez ovoja na površini klobuka, mogu podsjećati na crvene krasnice (Russula), ali one imaju lomljivo meso, te nemaju vjenčić ili bazalni gomolj. Naziv je dobila po tome što se nekada koristila kao kućno sredstvo protiv muha. Kaže se da mješavina šećera, mlijeka i nasjeckanih klobuka crvene muhare u zdjeli ubija muhe. Možda je tako izgledalo, ali to sredstvo zapravo nije ubilo muhe. Polovica svih muha probudila se nakon nekoliko sati. Bile su samo drogirane pa su se korištenju narkotika za muhe oštro usprotivili aktivisti za zaštitu životinja.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 17. Crvena muhara (muhara) (Amanita muscaria Linn. ex Fries); 18. Ogoljela muhara (Amanita aureola Kalchbr.)

OGOLJELA MUHARA

Amanita muscaria var. aureola (Kalchbr.) Quél.

Klobuk: 6-20 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan i na kraju raširen, kožica se može guliti, žućkast, narančasto-crven, do crven, gol ili je rijetko s ponekim bijelim bradavičavim ostacima ovoja, osobito uz rub, rub je lagano narebran, osobito kod starijih gljiva.

Stručak: 8-25 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, pun, kasnije je šupalj, baza je dosta gomoljasto zadebljana, gomolj je širok do 5 cm, bez volve, ali je s koncentričnim ljuskavim ostacima ovoja, bijel do svijetložut; vjenčić je velik, bijel, viseći, zupčastog ruba, podsjeća na suknjicu.

Listići: Prilično su gusti, izmiješani su s lamelulama, široki su do 1 cm i na oba kraja suženi, slobodni, bijeli ili žućkasti.

Spore: Široko su eliptične, neamiloidne, 8-10 x 6-7 µm, baze bazidija su često s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je žuto do žućkasto-narančasto; miris ugodan, a okus ugodan na gljive.

Kemijske reakcije: Meso sa sumpornom kiselinom postane svijetlosmeđe, s fenolom vinskicrveno, a s fenolanilinom najprije vinskicrveno pa ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen (najčešće krajem jeseni) u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće u šumama hrasta i bukve.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Sadrži toksine muskarin, iboteničnu kiselinu, muscimol i muskazin kao i tipična vrsta. Na istoku i u nekim krajevima Italije je jedu tako da joj ogule kožicu koja sadrži najviše muskarina, prokuhaju, odliju vodu i nakon toga dugo drže nasoljenu. Ako se konzumira u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne smetnje, zatajenje cirkulacije, paralizu disanja, poremećaje svijesti, deluzije, euforiju i psihoze. Crvena muhara postoji u brojnim varijetetima i formama s istim aktivnim tvarima. Postoji opće upozorenje protiv bilo kakvog oblika konzumacije ove vrste. U Rusiji se fermentira u bocama i koristi kao melem za prehladu i bolove. U posljednje se vrijeme pojavio novi trend koji uključuje konzumaciju crvene muhare zbog čega je provedeno znanstveno istraživanje o razlozima konzumacije i štetnim simptomima onih koji su je konzumirali (National Library of Medicine. 2024. Reasons, Form of Ingestion and Side Effects Associated with Consumption of Amanita muscaria).

Napomena: Sinonim je tipične crvene muhare (Amanita muscaria), koja se razlikuje samo po prisustvu bijelih bradavičavih ostataka ovoja po cijeloj površini klobuka dok je klobuk kod opisane vrste najčešće gol, a samo ponekad s rijetkim bradavičavim ostacima uz rub. Opisana je samo zbog 

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 18. Ogoljela muhara (Amanita aureola Kalchbr.)

Amanita nivalis - created on June 2022 in Piemonte, Italy by Nicolò Oppicelli

PLANINSKA PRESLICA

Amanita nivalis Grev.

Etimologija: nivalis (lat.) = snježni. Po rastu na planinskim područjima sa snijegom.

Engleski naziv: Mountain Grisette

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je stožast do zvonolik, kasnije je raširen, siv do sivo-smeđ, sredina klobuka je sivo-žućkasta do kremasto-smeđa, kada se razvije jako izblijedi pa nekada postane skoro bijel i samo sa sivo-smeđom mrljom na sredini, kožica je nekad s malim, bijelim do žuto-smeđim krpastim ostacima ovoja, rub je izraženo narebran 1/5-1/3 promjera.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, prilično je tanak, sužen je na vrhu, pun, kasnije je šupalj, bijel do sivkast, sitno je bijelo ljuskav; volva je vrećasta, bijela, velika, široka, opnasta, dosta je visoko postavljena, izvana je oker-smećkasta do smećkasta.

Listići: Gusti, suženi su uz stručak, izmiješani su s rijetkim lamelulama, slobodni, bijeli, bjelkasti do krem.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, neamiloidne, 9.5-13.5 x 8.8-12.2 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do slabo žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u planinskim miješanim i bjelogoričnim šumama, po rubovima livada, obično u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće s patuljastom vrbom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su johina preslica (Amanita friabilis) i sivokožasta preslica (Amanita submembranacea), koje imaju vrlo slabu volvu i mnogo tamniju sredinu klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 39. Planinska preslica (Amanita hyperborea P.Karst), Sinonim: Amanita vaginata var. oreina Favre

Amanita oblongospora - created on September 2024 in Ollo, Navarra, Spain by Luis García Bona

IZDUŽENOSPORNA PRESLICA

Amanita oblongospora Contu

Etimologija: oblongus (lat.) = izdužen + spora (gr.) sjeme, spora. Po obliku spora.

Klobuk: 6-8 cm širok, u početku je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije se izravna, često je s izraženom i širokom grbicom na sredini, gol, u početku je vlažan i mazav do blago ljepljiv, zatim je suh, siv, na sredini je oker-smeđ do sivo-smeđ, vremenom tamni, rub je nazubljen i narebran do 7 mm ili 10-20 % promjera, površina je bez ostataka ovoja ili je s jednom većom ili više manjih, opnastih, prilično debelih, bijelih do prljavo bijelih krpica.

Stručak: 8-10 cm visok i 0.6-1.5 cm debeo, valjkast ili se sužava prema vrhu, gladak, bijel do bjelkast na gornjem dijelu, s prstenastim je ostacima ovoja, ponekad je s prilično svijetlim smećkastim vlakancima na donjem dijelu, pun do šupalj; volva je mala, čašasta, lomljiva, vrećasta, bijela do oker, rastrgana do gotovo opnasta, do 3 cm visoka uz stabljiku, teško se odvaja od supstrata.

Listići: Prilično su široki i debeli, izmiješani su s lamelulama, odmaknuti su od stručka, slobodni, bijeli, narančasto-smeđi, sivkasto-smeđi do prljavo smeđi.

Spore: Široko su eliptične do eliptične (ponekad su izdužene, rijetko su valjkaste), neamiloidne, 10.5-13.5 x 7.5-10 µm, Q = 1.2-1.5, Qav = 1.3, bazidije su s rupicom i često s kopčom na bazi; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag do blago gorak u bazi stručka.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Karakteristična je po kopčama na bazi bazidija. Po eliptičnim do široko eliptičnim sporama i relativno slabašnoj volvi slične su blijeda preslica (Amanita lividopallescens) i Maireijeva preslica (Amanita mairei).

Amanita olivaceogrisea - created on September 2025 in Sâles, Switzerland by Nicolas Schwab

MASLINASTOSIVA PRESLICA

Amanita olivaceogrisea Kalamees

Etimologija: olivaceo (lat.) = maslinast, boje masline + griseus (lat.) = siv. Po boji.

Engleski naziv: Olivegrey Amanita

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je zvonolik, kasnije se raširi, maslinasto-siv, oker-siv do sivo-smeđ, rub je narebran do oko 1/3 promjera, ponekad je s velikim krpastim ostacima ovoja, koji su isprva bijeli, zatim postaju sivi do oker-sivi.

Stručak: 4-9 cm visok i 0.5-1 cm debeo, bijel, često je dekoriran gustim sivim do maslinasto-sivim vlakancima; opnasta volva je u početku vrećasta, donjim je dijelom stisnuta uz bazu, zatim se nekad raspadne na velike krpice, ima tendenciju da posivljuje od gornjeg ruba prema dolje.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9-13 x 8.5-12 µm, Q = 1-1.1, Qav = 1.04, baza bazidija je bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, bijelo, nepromjenjivo; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u vlažnim bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom johom, lijeskom, vrbom ili brezom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su johina preslica (Amanita friabilis), koja raste u vrlo vlažnim šumama ispod johe, ali je klobuk tamniji, s izraženijim sivim ljuskama na klobuku i fragmentiranom volvom i sivokožasta preslica (Amanita submembranacea), koja uglavnom raste crnogoričnim šumama smreke, jele ili ariša, a rjeđe u bjelogoričnim šumama breze, bukve ili lijeske.

JAJASTA MUHARA

Amanita ovoidea (Bull.) Link

Etimologija: ovoideus (lat.) = u obliku jaja, jajolik. Po svom izgledu u mladosti.

Engleski naziv: Bearded Amanita

Klobuk: 10-35 cm širok, prvo je jajolik pa konveksan, kasnije je više ili manje raširen, potpuno je bijel, poslije je je žuto-oker, malo ljepljiv, rub je gladak, nije narebran i s visećim, pahuljastim ostaci ovoja, na ostaloj površini su rijetki.

Stručak: 10-15 cm visok i 2.5-5 cm debeo, čvrst, valjkast, pun, bijel, ljuskav; vjenčić je bjelkast do oker-smeđ, viseći, širok, brzo otpadne pa ga starije gljive nemaju; baza je obavijena u čvrstu, opsežnu, opnastu, postojanu, svijetložutu volvu.

Listići: Prilično su gusti, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli, na kraju su krem, oštrica je uočljivo nazubljena.

Spore: Eliptične, prozirne, amiloidne, 8-11 x 5.5-7 µm, Q je oko 1.4; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, debelo, bijelo; miriše na ribu, u starosti je neugodan na strvinu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, u termofilnim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, na vapnenastom i pjeskovitom tlu, u kontinentalnim je krajevima vrlo rijetka, a češća na otocima i u priobalju. Prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, treću i petu Danijel Mulc, a četvrtu Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Vrlo velika plodna tijela trebala bi olakšati determinaciju. Slične su bijeli varijetet zelene muhare (Amanita phalloides var. alba), koja ima trajni opnasti i crtasti vjenčić, smrdljiva pupavka (Amanita virosa), koja ima stršeće čehice po stručku, te dumeova muhara (Amanita proxima), koja je na bazi s ovojem smeđo-narančaste boje i krpastim ostacima ovoja po klobuku.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 4. Jajasta muhara (Amanita ovoidea (Bull. ex Fr.) Quélet)

Amanita pachyvolvata - created in Spain by Luis García Bona

DEBELOOVOJNA PRESLICA

Amanita pachyvolvata (Bon) Krieglst.

Engleski naziv: Bon's Great Ringless Amanita

Klobuk: 5-11 cm širok, prvo je polukuglast ili jajolik, kasnije se raširi, po suhom je vremenu sjajan, oker ili svijetlo sivo-smeđ, obično je nešto tamniji na sredini, prema rubu je svijetlo žuto-smeđ i pahuljast, površina je bez ostataka ovoja, rub je narebran do 35 % promjera.

Stručak: 8-20 cm visok i 1-3 cm debeo, u srednjem dijelu je debeo oko 2.5-3 cm, sužava se prema vrhu, pun, kasnije je šupalj, osnova je bijela, prekriven je sitnim sivkastim do žućkasto-sivim ljuskicama; volva je vrlo debela, iznutra i izvana je bijela, nije lomljiva, izrazito je velika, visoka je 6-10 cm i debela do 3 mm, izvana je u starosti oker-smeđa do crvenkasto-smeđa.

Listići: Vrlo su gusti, prilično su široki, slobodni, bijeli, kremasti do žućkasti, oštrica je resasta i lagano nazubljena.

Spore: Kuglaste, glatke, prozirne, neamiloidne, 11-14 x 11-13 µm, Q = 1-1.1, Qav = 1.04, bazidije su 4-sporne, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, u starosti malo žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće ispod bora, jele ili smreke, ali i bukve, hrasta ili graba. U Hrvatskoj je poznata s pet lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, na sjevernom Velebitu i Kordunu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je planinska preslica (Amanita nivalis), kojoj je klobuk često s krupnim krpastim ostacima ovoja, a ponekad su sredina ili rub također nešto tamniji i tada podsjeća na upadljivu preslicu (Amanita magnivolvata).

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Debeloovojna preslica (Amanita pachyvolvata (Bon) Krieglst.)

PANTEROVA MUHARA

Amanita pantherina (DC.) Krombh.

Etimologija: pantherinus (lat.) = odnosi se na panteru. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Panthercap

Klobuk: 4-12 cm širok, polukružan pa otvoren, slabo mesnat, žuto-smeđ, žuto-siv, kestenjastosmeđ, sivo-smeđ ili narančasto-smeđ, na sredini tamniji, pokriven je s mnogobrojnim, koncentrično raspoređenim malim, kontrastnim, bijelim, bradavičavim ostacima ovoja, a također ih može isprati kiša, kožica je svijetla i za kišnih dana jako ljepljiva, rub je tipično kratko narebran (10-15 % promjera).

Stručak: 6-10 cm visok i 1-2 cm debeo, pun, kasnije je šupalj, bijel, u starosti malo žućkast, vjenčić je prolazan, viseći, opnast, gladak, nikad nije crtast kao kod biserne muhare (Amanita rubescens), u vrlo rijetkim slučajevima može biti vrlo slabo crtast, relativno je širok i često dvostruk, pri dnu je s tipičnim jakim, obrubljenim, gomoljastim zadebljanjem s ostacima ovoja, s 2-3 nježna prstenka.

Listići: Gusti, široki, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli.

Spore: Široko eliptične do eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, 8-10 x 6-7 µm, baze bazidija su bez kopča (cromushrooms: (8) 8.4 - 10.1 (11.1) × (5.4) 6.3 - 7.5 (7.9) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.6), N = 120, Me = 9.3 × 7 µm, Qav = 1.3); otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, pomalo je vlažno, u sredini klobuka je malo tamnije, u starosti žućkasto, na prerezu ne mijenja boju i nije žuto ispod kožice klobuka; miriše malo na rotkvice, okus je blag, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso s fenolom postane vinskicrveno, sa sumpornom kiselinom tamnosmeđe, a s KOH žuto-narančasto.

Stanište: Raste ljeti i u jesen, od lipnja do studenog, po 2-3 primjerka zajedno, u bjelogoričnim šumama, rjeđe u crnogoričnim, po pješčanim nanosima i pašnjacima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Trovanje ovom gljivom može imati i smrtni ishod, međutim znakovi trovanja nastupaju dosta brzo, za oko pola sata, pa se može brzo pružiti hitna medicinska pomoć. Navodi se da je bilo smrtnih slučajeva od zatajenja disanja i šoka. Međutim, smrtni slučajevi su uglavnom sekundarni, a ne zbog samog toksina u gljivama. Opća prognoza kod trovanja ovom gljivom je općenito dobra. Koma može trajati do 24 sata, dok halucinacije mogu trajati danima. Panterova muhara uzrokuje oko 7% svih trovanja gljivama, a stopa smrtnosti je 1-3 %, a daleko viša bez hitne medicinske pomoći.

Napomena: Slične su prava tigrica (Amanita excelsa) i biserna muhara, koje imaju tipično crtasti vjenčić i gladak rub klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 15. Panterova muhara (Amanita pantherina (DC ex Fr.) Secr.); 16. Četinjačka panterovka (Amanita pantherina var. abietum (Gilb.) Ves.)

ZELENA PUPAVKA

Amanita phalloides (Vaill. ex Fr.) Link

Etimologija: phallus (lat.) = falus, muški spolni organ. Po obliku početkom razvoja.

Engleski naziv: Deathcap

Klobuk: 3-12 cm širok, prvo je zvonolik ili jajolik, zatim je konveksan, na kraju je raširen, sjajan po suhom vremenu, žut, oker, smećkast, zelenkast, maslinastozelen, maslinasto-smeđ, žuto-maslinast, sivo-zelen, žuto-zelen, ponekad je bjelkast, neujednačeno je obojen, po kiši je malo ljepljiv, gol, gladak, bez ostatka ovoja, ali ne isključivo, kožica je s uraštenim radijalnim vlaknima, rub je gladak.

Stručak: 4-15 cm visok i 0.8-2 cm debeo, sužen je na vrhu, prvo je pun pa šupalj, na osnovi je jako gomoljasto zadebljan i srašten s ovojem, bjelkast, s mramoriranim je žuto-zelenkastim ili bijelim crtežom; na gornjem je dijelu s velikim, visećim, istrganim, opnastim, bijelim do žućkastim vjenčićem, na gornjoj je strani lagano crtast, rijetko je gladak; volva je široka 3-4.5 cm, poluslobodna, opnasta, režnjasta ili cjelovita, bijela, kod mladih je primjeraka često s unutarnje strane zelenkasta.

Listići: Gusti, nejednaki, vrlo su mekani, široki, odvojeni su od stručka, slobodni, bijeli.

Spore: Široko eliptične do gotovo kuglaste, amiloidne, 7.5-9 x 6-7.5 µm, Q je oko 1.1, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: (7.5) 7.9 - 9.3 (10.3) × (5.9) 6.3 - 7.3 (7.9) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.5), N = 120, Me = 8.6 × 6.8 µm, Qav = 1.3); otrusina je bijela.

Meso: Vlaknasto, bijelo, ispod kožice klobuka je lagano žuto-zelenkasto, na prerezu ne mijenja boju; miris je neodređen i nenapadan, gotovo je nepostojeći, na sijeno, u starosti je neugodan na amonijak, a okus je slab, blag, slatkast, kiselkast, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso i listići sa sumpornom kiselinom postanu ljubičasti, a suho plodno tijelo sa sulfovanilinom najprije postane ljubičasto pa crveno-smeđe.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, najčešće u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s bukvom, hrastom, lijeskom i kestenom, rijetko s crnogoričnim drvećem, sa smrekom, te u parkovima ili vrtovima, obično na glinenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Najotrovnija je vrsta gljive, a znakovi trovanja javljaju se 6-27 sati nakon konzumiranja, izaziva faloidinski sindrom trovanja. Sadrži faloidne toksine (faloidin, falacidin, falazin) i amanitinske toksine (alfa, beta, gama, delta i epsilon). Samo kušanje moglo bi dovesti do kobnih posljedica. Puževi i crvi također vole jesti ovu gljivu, a ona im ne oštećuju jetru jer oni nemaju taj organ. Međutim, prisustvo crva ili puževa nije nikako znak netoksičnosti. Ako životinje jedu ove gljive, to ne znači da ih i mogu jesti i ljudi. Jeleni, zečevi, svinje i neke druge životinje imaju druge enzime koji različito razgrađuju ovaj otrov u tijelu i tako ga neutraliziraju. Stoga se nadamo da nikome neće pasti na pamet uzimati životinje kao mjerilo jestivosti ove vrste. To bi bilo besmisleno i moglo bi završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Dosta je promjenljive boje klobuka, od bijele do tamnomaslinaste. Radijalna vlakna su uvijek vidljiva, a nešto su uočljivija na primjercima tamnije boje. Izblijeđena se eventualno može zamijeniti sa žućkastom pupavkom (Amanita citrina) i bijelim varijetetom žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojima je klobuk prekriven bradavičavim ostacima ovoja, bijelom pupavkom (Amanita verna), koja se razlikuje samo po boji, te bijelom pupavkom (Amanita virosa), kaja nema glatki stručak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1. Zelena pupavka (Amanita phalloides (Vaill. ex Fr.) Secr.)

ZELENA PUPAVKA, BIJELI VARIJETET

Amanita phalloides var. alba E.-J.Gilbert

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Klobuk: 3-12 cm širok, isprva je više ili manje polukuglast, kasnije se raširi, izgleda sjajan zbog radjalno postavljenih vlakanaca, kožica se lako guli, snježnobijel, starenjem se na sredini manje ili više javlja slabi zelenkasti ton, tipičan za zelenu pupavku (Amanita phalloides), rub je gladak.

Stručak: 4-15 cm visok i 0.8-2 cm debeo, valjkast, na bazi je s karakterističnim gomoljastim zadebljanjem širokim do 3.3 cm, sužava se prema vrhu, najprije je pun pa šupljikav i šupalj kod razvijenih primjeraka, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, potpuno je bijel, ali zbog sitne vlaknasto ljuskave dekoracije malo promijeni boju, dekoracija je s cik-cak uzorkom; vjenčić je opnast, skoro je gladak ili jako crtast; volva je poluslobodna, opnasta, rub je razdijeljen na režnjeve, postojana, snježnobijele boje.

Listići: Prilično su gusti, široki su 6-12 mm, izmiješani su s lamelulama, upadljivo su zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli.

Spore: Gotovo su kuglaste, glatke, prozirne, amiloidne, 8-11 x 6-9 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Nešto je deblje nego kod zelene pupavke, u svim dijelovima je bijelo, žuto-zelenkasto ispod kožice klobuka; miris nije izražen, u starosti je neugodan, a okus je blag, ugodan, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Reakcija površine s KOH je negativna ili postane slabo žućkasta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, po parkovima i vrtovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom, hrastom i jasenom, a vrlo rijetko s crnogoričnim drvećem, uglavnom na nižim nadmorskim visinama. Raste na istom staništu kao i zelena pupavka, ima je posvuda, a najviše u Slavoniji, te Posavskom i Podravskom slivu. Slike je snimio Neven Ferenčak, 20.10.2019.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Jednako je otrovna kao i tipična vrsta. Najotrovnija je vrsta gljive, a znakovi trovanja javljaju se 6-27 sati nakon konzumiranja, izaziva faloidinski sindrom trovanja. Sadrži faloidne toksine (faloidin, falacidin, falazin) i amanitinske toksine (alfa, beta, gama, delta i epsilon). Samo kušanje moglo bi dovesti do kobnih posljedica. Puževi i crvi također vole jesti ovu gljivu, a ona im ne oštećuju jetru jer oni nemaju taj organ. Međutim, prisustvo crva ili puževa nije nikako znak netoksičnosti. Ako životinje jedu ove gljive, to ne znači da ih i mogu jesti i ljudi. Jeleni, zečevi, svinje i neke druge životinje imaju druge enzime koji različito razgrađuju ovaj otrov u tijelu i tako ga neutraliziraju. Stoga se nadamo da nikome neće pasti na pamet uzimati životinje kao mjerilo jestivosti ove vrste. To bi bilo besmisleno i moglo bi završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Čini se da obično raste među tipičnim zelenim pupavkama, koja je potpuno istog oblika, a u povijesti je uzrokovala određenu taksonomsku i nomenklaturnu zbrku jer je zamjenjivana s bijelom pupavkom (Amanita verna) ili nekim drugim bijelim vrstama iz sekcije Phalloidae. Slični su bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojoj je klobuk prekriven bradavičavim ostacima ovoja, te bijela pupavka, koja se raste samo u mediteranskom području i koja pozitivno reagira s KOH.

Amanita porphyria - created on August 2021 in Russian Federation by Александра Васина

GRIMIZNA MUHARA

Amanita porphyria Alb. & Schwein.

Etimologija: porphyros (gr.) = purpurno. Po ljubičasto nahukanom klobuku.

Engleski naziv: Grey Veiled Amanita

Klobuk: 3-9 cm širok, prvo je polukuglast pa raširen, po suhom je vremenu vlaknast, sjajan, a po vlažnom vremenu ljepljiv, različitih je boja, smeđ, ljubičasto-siv do sivo-smeđ ili tamnosmeđ, na sredini je tamniji, površina je rijetko sa sivim krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 6-11 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, na gornjem dijelu je uži, na bazi je s vretenastim do kuglastim gomoljastim zadebljanjem, širokim 1.2-3.5 cm, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel do sivo-smeđ; vjenčić je opnast, tanak, poput suknjice, na kraju je priljubljen uz stručak, prvo je bjelkast ili sivkast, ubrzo postane ljubičasto-siv i ljubičasto smeđ uz rub; baza je obavijena sivkasto-ljubičastom volvom, obrubljenom kao kod žućkaste pupavke (Amanita citrina).

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama, trbušasti, izrezani su uz stručak, slobodni, kod mladih gljiva su prekriveni ljubičasto-sivim ovojem, bijeli.

Spore: Kuglaste, amiloidne, 8-10 µm, Q je oko 1, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Krhko, bijelo, ispod kožice klobuka je blago ljubičasto-sivo; miriše na sirovi krumpir ili rotkvice, a okus je neugodan na rotkvice kao i kod žućkaste pupavke.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u crnogoričnim šumama, obično šumama bora ili smreke, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, rijetko u bjelogoričnim šumama, ispod bukve, na tlu siromašnom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se blago otrovnom vrstom.

Napomena: Po boji se može zamijeniti s pravom tigricom (Amanita excelsa) i panterovom muharom (Amanita pantherina), kojima je klobuk uvijek prekriven brojnim bradavičavim ostacima ovoja i obično ne mirišu na sirovi krumpir.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 23. Grimizna muhara (Amanita porphyria (Alb.Schwein ex Fr.) Secr.)

DUMEOVA MUHARA

Amanita proxima Dumée

Klobuk: 8-15 cm širok, prvo polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen pa nepravilno iskrivljen ili udubljen, bijel, kremast ili sivkast, kasnije je žućkasto-oker, isprva je prekriven brzo prolaznim ostacima ovoja, gladak, svilenkast, rub je gladak i s visećim ostacima ovoja.

Stručak: 8-15 cm visok i 1.8-2.4 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast, vitak, zadebljan na bazi, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, bijel, najprije nepravilno krpast, ubrzo gladak, ispod vjenčića je sitno uzdužno brazdast i malo ljuskav; vjenčić bjelkast do oker-smeđ, opnasto-resast, brzo otpadne; baza je obavijena slobodnom žućkasto-smeđom do narančasto-smeđom opnastom i trajnom volvom.

Listići: Gusti, tanki, slobodni, bijeli, kremasti do lagano ružičasti.

Spore: Eliptične, glatke, staklasto prozirne, sa središnjom uljnom kapljom, amiloidne, 7-10 x 5-7 µm, Q je oko 1.4, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, kasnije blago kremasto-žuto, dosta čvrsto; miris je malo neugodan na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i početkom jeseni u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u sredozemnom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Uzrokuje tzv. proximski sindrom trovanja koji se sastoji od tri faze bolesti, 1. faza: gastrointestinalne smetnje, proljev s povraćanjem, koji često nestaje nakon nekog vremena; 2. faza: povraćanje, bolovi u bubrezima, smanjeno stvaranje urina te visoki krvni tlak; i 3. faza: lagano oštećenje jetre i bubrega moguće je nakon 3-4 dana. Prognoza je u svakom slučaju bolja u usporedbi s orelaninskim sindromom trovanja.

Napomena: Od sličnih se vrsta nepogrešivo razlikuje po narančasto-smeđom ovoju.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 29. Dumeova muhara (Amanita proxima Dumée)

ŽUTOSMEĐA MUHARA

Amanita regalis (Fr.) Michael

Klobuk: 6-20 cm širok, najprije kuglast, zatim je konveksan i na kraju raširen, mazav, kožica se guli do sredine, žuto-smeđ do smeđ, prekriven je sa žućkastim piramidalnim, bradavičavim ostacima ovoja koji se lako skidaju, rijetko je gol, rub je u zrelosti narebran oko 10-20 % promjera.

Stručak: 8-25 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, prvo je pun, kasnije je šupalj, baza je gomoljasto zadebljana, gomolj je širok do 5 cm, površina je s koncentričnim, bradavičavim, ljuskavim ostacima ovoja kao kod panterove muhare (Amanita pantherina), vrh se lako odvaja od podnice klobuka, svijetložut do žuto-smeđ; vjenčić je bijel, viseći, gladak, u mladosti je sa žutim rubom.

Listići: Gusti, slobodni, oštrica je valovita i neravna, bijeli do žućkasti.

Spore: Široko eliptične, neamiloidne, 8-10 x 6-7 µm, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je žuto, žuto-smeđe do žuto-zeleno; miriše ugodno na gljive, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šuma u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, osobito smrekom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA -  Ako se konzumira u većim količinama uzrokuje panterinski sindrom trovanja, teške gastrointestinalne tegobe, zatajenje cirkulacije i paralizu disanja. Uzrokuje i poremećaj svijesti, deluzije, euforiju i psihoze.

Napomena: Slične su crvena muhara (Amanita muscaria), koja nikada nema smeđu površinu klobuka, prava tigrica (Amanita excelsa), koja je sivlje boje, ima ostatke sivkastog ovoja i amiloidne spore, a u mladosti se može zamijeniti s bisernom muharom (Amanita rubescens), koja je manje intenzivno obojena, nema žutu zonu između kožice i mesa u klobuku, te ima amiloidne spore.

Referentni izvori: Josipović, Matija. 2016. Očaravajući svijet gljiva. Leo-commerce d.o.o. Rijeka. – 81. str. Žutosmeđa (švedska) muhara (muhara) (Amanita regalis (Fr.) Michael; sinonim Amanita muscaria var. regalis (Fr.) Sacc.

Amanita reidiana - created on September 2013 in Jonsetangen, Ringerike, Ringerike, Vi, Norway by Inger-Lise Fonneland

REIDOVA PRESLICA

Amanita reidiana Tulloss

Etimologija: U čast britanskog mikologa Dereka A. Reida. Po imenu.

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je raširen i lagano ulegnut s grbicom na sredini, u mladosti je smeđ, maslinasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, kasnije blijedi do oker ili mednožute boje, rub je narebran do oko 1/2 promjera.

Stručak: 7-15 cm visok i 0.7-1.5 cm debeo, površina je sa sivo-smeđim vlakancima koja na dodir mogu postati žućkasta; od početka širenja plodnog tijela volva postaje siva od vrha prema dolje, brzo postane krhka i ispucana.

Listići: Gusti, izmiješani su s kratkim lamelulama, slobodni, bijeli.

Spore: Gotovo kuglaste do široko eliptične, neamiloidne, 10-15.5 x 8-13 µm, Q = 1.15-1.2, bazidije su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s različitim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Vrsta je pouzdano poznata iz Škotske, Velike Britanije i Norveške, međutim nesumnjivo je šire rasprostranjena u sjevernoj Europi. Slične su Amanita groenlandica, sivokožasta preslica (Amanita submembranacea) i Amanita mortenii, od kojih se, između ostalog, razlikuje po kestenjastosmeđem klobuku, ali ne kada je maslinasto-smeđih ili oker tonova.

BISERNA MUHARA (BISERKA)

Amanita rubescens Pers.

Etimologija: rubescens (lat.) = crvenkasto. Po promjeni boje mesa na prerezu.

Engleski naziv: Blusher

Klobuk: 5-15 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, kožica se lako guli, sjajna, lagano je ljepljiv, crvenkasto-smeđ, kod mladih gljiva često ide prema crvenkastom tonu, kasnije je izblijeđen i s crvenkastim mrljama, pokriven je sivim bradavičastim ostacima ovoja koji su na sredini gušći, a kiša ih lako ispire, rub je pravilan i gladak, nije narebran.

Stručak: 6-15 cm visok i 1-4 cm debeo, valjkast, na bazi je s jajolikim gomoljastim zadebljanjem, prvo je pun pa izgriženo-šupalj, često je malo ukorijenjen, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, vole ga napadati crvi, rupice od crva su crvenkasto obojene, bjelkast, s svijetlosmeđo-ružičastom je nijansom, trljanjem kasnije pocrveni; na gornjem se dijelu nalazi opnasti, opsežni, tipično crtasti, bijeli, žućkasti ili ružičasti vjenčić (kod Amanita rubescens var. annulosulphurea je žut); gmoljasto zadebljanje je obmotano cjelovitom ili iskrzanom, bradavičavom, smećkastom ili sivkastom volvom.

Listići: Gusti, široki, izmiješani su s lamelulama, na oba kraja suženi, suženi su uz stručak, slobodni, bijeli, u starosti su s crvenkastim pjegama, na pritisak postanu lagano crvenkasti.

Spore: Eliptične, amiloidne, 8-9.5 x 5-7 µm, Q je oko 1.5, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Nježno, mekano, bijelo, ispod kožice klobuka je crvenkasto-smeđe, na raspucanim mjestima i mjestima napadnutim ličinkama polako postaje crveno-smeđe, na pritisak ili na prerezu kasnije malo pocrveni, osobito pri dnu stručka; miris nije izražen, a okus je najprije blag pa poslije malo nadražujući.

Kemijske reakcije: Meso s fenolom postane vinskocrveno, a s fenolanilinom crvenkasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem. Primjerci na prvoj i trećoj slici snimljeni su na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna. Prije pripremanja je poželjno oguliti kožicu s klobuka, jer je u njoj najsadržaniji termolabilni alkaloid hemozolin, koji se razara na temperaturi od 90ºC.

Napomena: Lako se zamijeni s pravom tigricom (Amanita excelsa), kojoj meso ispod kožice klobuka nije crvenkasto, te otrovnom panterovom muharom (Amanita pantherina), koja ima narebrani rub klobuka i glatki vjenčić, a meso ispod kožice klobuka nije crvenkasto.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 10. Biserna muhara (biserka) (Amanita rubescens (Pers. ex Fr.) S.F.Gray); 11. Biserka žuta vjenčića (Amanita annulosulphurea Gillet)

ZAKUCANA PRESLICA

Amanita simulans Contu

Etimologija: simulare (lat.) = imitirati, simulirati. Po izgledu.

Engleski naziv: Hammered Amanita

Klobuk: 6-9 cm širok, prvo je konveksno-zvonolik, kasnije se raširi, suh, srebrnosiv do sivo-smeđ, često s bijelim krpastim ostacima ovoja, rub je izraženo narebran do oko 1/3 promjera.

Stručak: 10-13 cm visok i 1.2-1.5 cm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi, sužava se prema vrhu, pun, u starosti je šupalj, vlaknast, bijel, prošaran je s finim bijelim ljuskicama poput zmijske kože; volva je opnasta, bjelkasta i često smeđe pjegava.

Listići: Gusti, bijeli, sivkasti do oker, slobodni, oštrica je malo nazubljena i valovita, kasnije je često siva ili sa sivim točkicama.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, neamiloidne, 10-13 x 8-12 µm, Q = 1-1.1 (cromushrooms: spore su (10.1) 10.6 - 12.7 (13.9) × (7.8) 9 - 10.5 (11.4) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 11.6 × 9.7 µm, Qe = 1.2, cheilocistide su batinaste, 49-72 × 11-15 µm, N = 11); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično topolom i biljkama iz roda sunčanica (Helianthemum spp.). Primjerke na slikama snimila je Eva Zupan, 10.11.2023.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je planinska preslica (Amanita nivalis), čija je volva s vanjske strane oker-smećkasta do smećkasta.

Amanita singeri - created on November 2011 in Le Grazie, Calangianus Provincia di Olbia-Tempio, Italy by luigiperrone

SINGEROVA MUHARA

Amanita singeri Bas

Etimologija: U čast mikologa Singera. Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Singer's Lepidella

Klobuk: 4-7 cm širok, dugo je vremena konveksan, kasnije se izravna, bjelkast, sivkast do svijetlooker, prekriven je gustim, priraštenim, žućkasto-sivim ljuskavim ostacima ovoja.

Stručak: 3-5 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, gotovo je valjkast, lagano je zadebljan na bazi, nama gomolj, ukorijenjen, često je s ostacima zemlje po površini, na vrhu je bijel, a na bazi je žuto-smećkast, nema vjenčić; volva je isprva priraštena oko gomoljastog zadebljanja, a kasnije izražena s nekoliko slabih, koncentričnih prstenova iznad najšireg dijela.

Listići: Debeli, slobodni, žućkasti, kasnije su s ružičastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, glatke, amiloidne, 7-10.5 x 6-8 µm, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela do žućkasta.

Meso: Bijelo, ponekad je u sredini klobuka žuto-oker; miris je dosta neodređen, kiselkast, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na otvorenim prostorima i parkovima, na suhom tlu u sastojinama tise (Taxus), u ravničarskim krajevima i krajevima s toplijom klimom.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEPOZNATA - Nema pouzdanih podataka o jestivosti ove vrste, a i dosta je rijetka.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, stručku koji nije gomoljasto zadebljan i rastu u mediteranskom području.

SMEĐA PRESLICA

Amanita spadicea Pers.

Etimologija: spadices (lat.) = ištambiljan, izmiješan. Po boji i dekoraciji stručka.

Klobuk: 3-20 cm širok, prvo je konveksan pa otvoren i tupo ispupčen na sredini, gladak, suh, po vlažnom je vremenu sjajan, rub je jako narebran do oko 1/3 promjera klobuka, smeđ, na sredini je iste ili malo tamnije boje.

Stručak: 10-20 cm visok i 1-4 cm debeo, valjkast, baza je malo zadebljana, sužava se prema vrhu, pun, u starosti je šupalj, bijel do sivkasto-smeđ, u starosti je sve više smeđ, prošaran je kontrastnim smeđim ljuskicama na svjetlijoj osnovi poput zmijske kože; volva je poput ljuske od jaja, kožasta, bijela, kasnije postaje siva, iznutra je blago kremasta.

Listići: Gusti, uz rub su nešto tamniji, slobodni, bijeli.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 10.5-12 µm, Qav = 1.02; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, preferira toplija, uglavnom mediteranska područja. Primjerak na slici snimio je Neven Ferenčak, krajem listopada.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je zakucana preslica (Amanita simulans), kod koje je klobuk prošaran bijelim, a ne smeđim ljuskicama.

USAMLJENA MUHARA

Amanita strobiliformis (Paulet ex Vittad.) Bertill.

Etimologija: strobilus (lat.) = borov češer + forme (lat.) = oblik.

Engleski naziv: Warted Amanita

Klobuk: 5-22 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, suh, bijel do svijetlosiv ili svijetlo sivo-smeđ, površina je prekrivena s debelim, bijelim do sivkastim ili sivkasto-smeđim, ljuskavo-baršunastim ostacima ovoja, koji tvore velike ljuske, krpice ili tupe bradavice, rub je s visećim ostacima ovoja.

Stručak: 8-22 cm visok i 1.6-4 cm debeo, robustan, valjkast, na bazi je s gomoljastim zadebljanjem koje može biti veliko do 8 x 5 cm, pun, bijel, čitav je pokriven ljuskavim ostacima ovoja kao i klobuk; vjenčić je isprva prisutan, ali je mekan, krhki, crtast i brzo prolazan, volva je bjelkasta, priraštena, razložena, na vrhu često tvori jedan ili više prstenastih pojaseva.

Listići: Gusti, umjereno su široki, izmiješani su s lamelulama, u mladosti su prividno prirasli na stručak, kasnije su slobodni, bijeli do krem.

Spore: Eliptične, amiloidne, 10-13.5 x 7-8.5 µm, Q = 1.4-1.8, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, mekano, bijelo; miris nije izražen, rijetko je slab na rotkvice, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, najčešće usamljeno ili po nekoliko primjeraka zajedno, u bjelogoričnim šumama, uz putove i po parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na glinenastom ili vapnenastom tlu. Primjerak na trećoj, četvrtoj i petoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, a prije uporabe se oguli kožica klobuka, jer se na taj način uklanja neugodan miris po zemlji.

Napomena: Slične su kuštrava muhara (Aspidella solitaria), koja je manja, sa šiljastim ljuskicama i zelenkastim do svijetložutim listićima, smrdljiva pupavka (Amanita virosa), koja ima uglavnom glatki, stožasti klobuk i uočljivu volvu na bazi, te bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), koji je bez ostataka ljuskavog ovoja na klobuku, a meso miriše na sirovi krumpir.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 24. Usamljena muhara (Amanita strobiliformis (Vitt.) Quélet), Sinonim: Amanita solitaria (Fr.) Quél.

SIVOKOŽASTA PRESLICA

Amanita submembranacea (Bon) Gröger

Etimologija: sub (lat.) = skoro + membranaceus (lat.) = opnast, kožast. Po konzistenciji volve.

Engleski naziv: Olive Amanita

Klobuk: 5-11.5 cm širok, prvo je stožast, zatim je zvonoliko-raširen i uvijek oštro ispupčen na sredini, vlažan, sivo-smeđ, maslinasto-smeđ, oker-siv, žuto-maslinast do maslinastozelen, nešto je tamniji prema sredini, izblijedi na rubu, često je sa sivim ostacima ovoja, rub je narebran manje od 1/4 promjera.

Stručak: 10-20 cm visok i 1-2 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast, pun, zatim je šupalj, bijel na gornjem dijelu, a prema bazi je prošaran sivo-smeđim ljuskicama; volva je prilično tanka, kasnije se rastrga, na dodir i vremenom postaje siva.

Listići: Gusti, široki, izmiješani su s brojnim lamelulama, suženi uz stručak, slobodni, bjelkasti, vremeno postaju sivi ili smeđi, oštrica je kasnije često tamnija, osobito uz rub klobuka.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9.5-13 x 9-12 µm, Q je oko 1.05-1.14, Qav = 1.09, bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne, tankih stijenki, 32-55 x 8.8-16.9 µm, sterigme su 6 x 3.2 µm, baze bazidija su rijetko s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, češće u crnogoričnim šumama smreke, jele i ariša, a rjeđe u bjelogoričnim šumama breze, bukve i lijeske, voli toplija područja i tlo siromašno hranjivim tvarima. Slike je snimio Neven Ferenčak, 30.6.2024.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je tigrasta preslica (Amanita ceciliae), koja je mesnatija, imka izraženije ljuske na klobuku, a stručak na pritisak postane tamnosiv.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 42. Sivokožna preslica (Amanita submembranacea (Bon) Gröger)

GLATKONOGA ŠAFRANASTA PRESLICA

Amanita subnudipes (Romagn.) Tulloss

Etimologija: sub (lat.) = skoro + nudus = gol + pes (lat.) = noga, stručak. Po manje ljuskavom stručku nego kod tipične šafranaste preslice (Amanita crocea).

Engleski naziv: Smoothlegged Amanita

Klobuk: 3.5-8 cm širok, najprije je stožast, kasnije se izravna, svijetlonarančast do žućkasto-narančast ili narančasto-smeđ, nešto je intenzivnije obojen na sredini, rub je narebran od 1/5 do 1/4 promjera.

Stručak: 8-12 cm visok i 1-1.2 cm debeo, vitak, obično je dvostruko duži od promjera klobuka, valjkast, lomljiv, pun pa šupalj, od baze prema vrhu je lagano pahuljasto-ljuskav, na sredini je skoro gladak ili je sitno pahuljast, bijel ili bjelkast; volva je vrećasta, opnasta, uska, do 3 cm visoka, postojana, bijela je i bjelkasta.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, krem do žuti.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, prozirne, neamiloidne, 7.5-12 µm, Q = 1.1-1.2, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka s fenolom postane vinskicrveno, a kasnije čokoladnosmeđe, meso klobuka vinskicrveno, a volva s gvajakovom tinkturom nakon nekoliko minuta plava do plavo-zelena.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen u raznim tipovima šuma, najčešće u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, ali i smrekom, češća je u mediteranskim područjima. Sliku je snimio Matija Josipović, 19.9.2025., na lokalitetu Park prirode Lonjsko polje

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Razlikuje se od tipične šafranaste preslice po manje ljuskavom stručku koji je svjetlije, bjelkaste boje, a klobuk je također nešto svjetliji.

TMURNA PRESLICA

Amanita vaginata (Bull.) Lam.

Etimologija: vagina (lat.) = šešir, suknja. Po prisutnosti volve koja obavija stručak.

Engleski naziv: Grisette

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je zvonkolik, na kraju je raširen ili s izvrnutim rubom, mazav, u mladosti je gotovo bijel, svijetložut, kasnije je žuto-smeđ, siv ili sivo-smeđ, ponekad je sa svijetlosivim krpastim ostacima ovoja, rub je napadno narebran do 1/3 promjera.

Stručak: 5-13 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, na bazi je malo zadebljan, prvo je šupljikav, zatim je šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, rijetko je sivkast do sivkasto-smeđ, gol ili sa sivom vlaknasto ljuskavom dekoracijom koja se ponekad tako pozicionira na površini da stvara nepravilan vjenčić na neodređenom mjestu; volva je visoka, bijela do sivkasta, slijepljena je za bazu, gornji je dio slobodan, izgleda poput otvorene vreće.

Listići: Gusti, malo su trbušasti, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli ili krem.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9-12 µm, Q je oko 1, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: (8.5) 9.9 - 13 (13.8) × (8.3) 9.3 - 12 (13.2) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 100, Me = 11.7 × 10.8 µm, Qav = 1.1); otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo i nježno, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, okus blag.

Kemijske reakcije: Meso s fenolanilinom prvo postane vinskicrveno, zatim ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma, po šumskim čistinama, livadama u blizini drveća, uz rubove šuma, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom ili kestenom, rjeđe crnogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu. Prva slika snimljena je na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, druga na lokalitetu Vojnić kod Sinja, a peta na lokalitetu Gala kod Sinja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Bulliard ju je opisao 1783. i od tada je opisano preko 60 varijeteta i formi vrste, različitih boja, sive, bijele i smeđe boje. Zato je vrlo teško definirati vrstu u užem smislu, a epitip koji bi mogao potvrditi naziv još nije imenovan. Po boji klobuka i razvijenoj volvi su slične dvobojna preslica (Amanita battarrae), kojoj je stručak prošaran sitnim smeđim ljuskicama poput zmijske kože, planinska preslica (Amanita nivalis), čiji je klobuk često s krupnim bijelim do žuto-smeđim krpastim ostacima ovoja i debeloovojna preslica (Amanita pachyvolvata), koja je nešto većih dimenzija. Srebrnasta preslica (Amanita argentea) može izgledati vrlo slično, ali ona ima široko eliptične spore.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 31. Tmurna preslica (Amanita vaginata (Bull.) Vitt.); 37. Bijela preslica (Amanita vaginata var. alba Gill.)

BIJELA PRESLICA

Amanita vaginata f. alba (De Seynes) Veselý

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i tupo ispupčen na sredini, sjajan, mazav, bijel do kremast, rub je napadno narebran do 20-30 % promjera.

Stručak: 7-13 cm visok i 0.6-1.5 cm debeo, valjkast, pun, ubrzo je šupalj, sužava se prema vrhu, površina je bijelo pamučasta ili s vlaknastim ljuskicama, bijel ili krem; volva je 5-6 x 3 cm, vrećasta, bijela, opnasta i trajna.

Listići: Gusti, zaokruženi su uz stručak, izmiješani su s brojnim lamelulama različitih dužina, slobodni, bijeli, kasnije su s krem-ružičastim odsjajem, oštrica je resasta.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, neamiloidne, 10-12 x 9-10 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, nježno, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen uz rubove šuma, po šumskim čistinama i livadama u blizini drveća u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom ili kestenom. Prvu sliku snimio je Neven Škific, 21.9.2025., a drugu i treću Anton Gračanin, 17.9.2025.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Po boji klobuka se eventualno može zamijeniti s srebrnastom preslicom (Amanita argentea), koja ima sivkasti klobuk.

BIJELA PUPAVKA

Amanita verna (Bull.) Lam.

Etimologija: vernus (lat.) = proljetno. Po periodu u kojem raste.

Engleski naziv: Fool's Mushroom / Spring Amanita

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, kožica se lako guli, po vlažnom je vremenu malo ljepljiv, gol, najprije je bijel, kasnije je na sredini lagano krem do okerast, rub je tanak i gladak, nije narebran.

Stručak: 5-11 cm visok i 0.7-1.3 cm debeo, vitak, pun, kasnije je šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, lagano je radijalno vlaknast; ispod klobuka nosi bijeli viseći i crtasti vjenčić koji brzo prilegne uz stručak; na bazi je gomoljasto zadebljan i povijen u bijelu opnastu volvu poput vreće, gomolj je širok 3-6 cm.

Listići: Prilično su gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, slobodni, bijeli do kremasti.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, amiloidne, 8-12 x 5.7-8.5 µm, Q je oko 1.2, bazidije su 4-sporne, 42-58 × 7.5-10 μm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo, mekano, bijelo, ispod kožice klobuka žuto-zelenkasto; miris je slab i karakterističan, stari primjerci su dosta neugodna zadaha, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Sve površine plodnog tijela s KOH požute.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima, uglavnom u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, hrastom, kestenom, bukvom, rjeđe s crnogoričnim, obično samo u sredozemnom području. Prilično je rijetka vrsta. Primjerak na prvoj slici snimljen je 4.6.2023., na lokalitetu Gala kod Sinja, u šumi hrasta medunca i graba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom jer uzrokuje faloidinski sindrom trovanja kao i zelena pupavka (Amanita phalloides).

Napomena: Slične su zelena pupavka, koja se razlikuje samo po boji, bijeli varijetet zelene pupavke (Amanita phalloides var. alba), koji ima radijalno vlaknasti klobuk, te smrdljiva pupavka (Amanita virosa), kojoj je stručak ispod vjenčića vlaknasto-ljuskav, koja raste u crnogoričnim šumama i ima potpuno kuglaste spore.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 3. Bijela pupavka (Amanita verna Lamb. ex Fr.)

SMRDLJIVA PUPAVKA

Amanita virosa Bertill.

Etimologija: virosus (lat.) = jakog mirisa, smrdljivo, gadno. Po neugodnom mirisu.

Engleski naziv: Destroying Angel

Klobuk: 3-12 cm širok, prvo je kuglast, stožast ili zvonolik, na kraju je raširen, po vlažnom je vremenu lagano ljepljiv, po suhom je sjajan i svilenkast, kožica se lako guli, površina je s nekoliko je ljuskica ili bez njih, bijel do krem, osobito na sredini kod starijih primjeraka, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 6-16 cm visok i 0.6-2 cm debeo, valjkast, na bazi je s gomoljem širokim 2-4 cm, na vrhu je tanji, vitak, prvo je pun pa šupalj, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, bijel, ispod vjenčića je ljuskav, često sa zakrivljenim šiljastim ljuskama raspoređenim u koncentrične pojaseve koji se donekle preklapaju, ljuske su u nekim slučajevima ljuske robusne; vjenčić je bijel, opnast, viseći, krhak, osjetljiv, te brzo prolazan ili iskrzan; na bazi je s uočljivom poluslobodnom, bijelom i opnastom volvom, koja je obično podijeljena na 1-2 režnja.

Listići: Gusti, pomiješani su s mnogo lamelula, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli do svijetlokrem.

Spore: Kuglaste, amiloidne, 7-11 µm, Q je oko 1.05, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bijelo, ispod kožice klobuka lagano žuto-zelenkasto; vrlo je neugodnog mirisa na rotkvice, a okus je neugodan i blag, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Listići i meso sa sumpornom kiselinom postanu svijetlocrveni, dok sve površine s KOH požute.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u crnogoričnim šumama, obično u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, rijetko u bjelogoričnim šumama bukve, breze i hrasta, isključivo na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom jer uzrokuje faloidinski sindrom trovanja kao i zelena pupavka (Amanita phalloides).

Napomena: Slične su usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koja je mesnatija, ima drugačiji oblik klobuka i trajne ostatke ovoja na klobuku i bijeli varijetet zelene pupavke (Amanita phalloides var. alba), koja nema ljuskave pojaseve na stručku, ima spljošteniji klobuk i raste u crnogoričnim šumama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 5. Smrdljiva pupavka (Amanita virosa Lamb. ex Secr.)

KUŠTRAVA MUHARA

Amanita vittadinii (Moretti) Vittad.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Barefoot Amanita

Klobuk: 8-24 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ispupčen do skoro izravnat, kožica se lako guli, čitava je površina je prekrivena bradavičavim, piramidalnim, ponekad zašiljenim, svijetlosivim ljuskama, osnova je uvijek svjetlija, bijela do bjelkasta, u starosti je žućkasta, rub je pravilan, neiskrivljen i nazubljen.

Stručak: 10-32 cm visok i 2-6 cm debeo, dosta je visok već u mladosti, valjkast, nekad je malo zadebljan na bazi, nema gomolj niti volvu oko nje, često je iskrivljen, na dnu je skoro vodoravno odsječen, duboko je ukorijenjen, tvrd, pun, vlaknast, bjelkast, krem do zelenkast, ispod vjenčića je čitavom dužinom prekriven s pojasasto raspoređenim stršećim, bijelim do žućkastim ljuskicama kao i po klobuku, kasnije posmeđe; na vrhu je bijeli, dvostruki, vlaknasto nazubljeni, opnasti vjenčić, nije crtast s gornje strane, volva je jedva uočljiva, brzo je prolazna.

Listići: Vrlo su gusti, debeli, dosta su široki (više od 1 cm), u mladosti su izrezani uz stručak i prirasli sa zupcem, kasnije su slobodni, izmiješani su s malobrojnim lamelulama, bjelkasti su do krem, u starosti su žućkasti ili zelenkasti.

Spore: Široko su eliptične, amiloidne, 10-13 x 7.5-10 µm, Q je oko 1.4, baze bazidija su uglavnom s kopčama; otrusina je svijetložuta.

Meso: Veoma je sočno, dosta je debelo i tvrdo, osobito u stručku, u klobuku je bjelkasto; miriše ugodno na gljive ili malo na češnjak, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u skupinama od po 5-6 primjeraka zajedno, često u vilinskim krugovima, na otvorenim prostorima, bez mikorizne povezanosti s drvećem ili grmljem, voli toplija staništa, na pjeskovitom ili glinenastom tlu u blizini mora, pronađe se i na plažama. U Hrvatskoj je zabilježena na dva lokaliteta, u Dubrovniku i na otoku Braču, a Focht (1986) piše da raste na srednjem i južnom Jadranu, te da je rijetka vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Iako rijetka izvješća navode da je jestiva vrsta, a različiti je autori navode kao jestivu ili nejestivu, smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje trovanje slično orelaninskom sindromu trovanja, koje završava oštećenjem jetre i bubrega, ali obično bez ozbiljnijeg ishoda (tzv. smithiana sindrom).

Napomena: Stručak je bez gobmolja i volve po čemu se razlikuje od ostalih bijelih pupavki. Dosta je rijetka vrsta i može se zamijeniti s ježastom muharom (Amanita echinocephala) i boudierovom povojnjačom (Aspidella solitaria) od kojih se razlikuje po vjenčiću koji s gornje strane nije crtast.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 8. Vitadinijeva muhara (Amanita vittadini Moretti; Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Kuštrava muhara (Amanita vittadinii (Moretti) Vittad.)

BOUDIEROVA POVOJNJAČA

Aspidella solitaria (Bull.) E.-J.Gilbert

Etimologija: solitarius (lat.) = usamljeno. Po pojedinačnom, a ne skupnom rastu.

Engleski naziv: European Solitary Lepidella

Klobuk: 5-20 cm širok, prvo je kuglast pa konveksan, na kraju je raširen i ulegnut na sredini, bijel, bjelkast, krem, sivkast do smećkast, osobito na sredini, u starosti je svijetlo žuto-smeđ, može biti malo baršunast na sredini i sitno vlaknast a na rubu, kasnije postaje gladak, površina je prekrivena s malim, šiljastim, stožastim, priraštenim, bjelkastim do sivim, vlaknastim do ljuskavim bradavicama, rub je s resastim ostacima parcijalnog ovoja.

Stručak: 6-20 cm visok i 1-3 cm debeo, baza je gomoljasto zadebljana, s donje je strane sužena i zaobljena, samo je s ostacima volve, završava duboko u zemlji, bjelkast do žućkast; ponekad je sa sitnim bijelim ostacima vjenčića pri vrhu, vjenčić je opnast, odrpan, prolazan, može biti dvostruk, s gornje je strane crtast, bjelkast do slamnatožut.

Listići: Gusti, široki, trbušasti, usko su prirasli pa slobodni, bjelkasti, kasnije su s krem-žuto-zelenkastom nijansom.

Spore: Eliptične, amiloidne, 9-12 x 6-8 µm, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano; okus je ugodan, a miris nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u bjelogoričnim šumama viših planinskih predjela, po livadama u travi na vapnenastom tlu, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom. Slike je snimio Neven ferenčak, 7.9.2019., na lokalitetu kod Varaždina.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Dio autora navodi da je jestiva gljiva dobre kvalitete nakon što se oguli kožica s klobuka. U istraživanju je kod ove vrste otkrivena prisutnost neproteinskih aminokiselina 2-amino-3-ciklopropilbutanske kiseline i 2-amino-5-kloro-4-pentenske kiseline. Utvrđeno je da je zadnja navedena kiselina otrovna za gljivicu Cercospora kikuchii, člankonožce Oncopeltus fasciatus i bakterije Agrobacterium tumefaciens, Erwinia amylovora i Xanthomonas campestris. Toksičnost za bakterije može se eliminirati dodavanjem izoleucina u medij. Druga se kiselina nije pokazala toksičnom. Zbog svega navedenog nije prikladna za konzumaciju i smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Dosta je velikih dimenzija, a svi dijelovi gljive su snježnobijele boje, osim sivkastih bradavica po klobuku. Po većini su karakteristika slične izblijeđena žućkasta pupavka (Amanita citrina) i bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojima je klobuk prekriven bijelim bradavičastim ostacima ovoja, ježasta muhara (Amanita echinocephala), koja ima prstenasto poredane ostatke ovoja na bazi, usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koja je obično smećkaste, sivkaste ili sivo-smeđe boje, većih je dimenzija i s gušćim ljuskama na klobuku, te saprotrofna kuštrava muhara (Amanita vittadinii), koja ima kljuskave pojaseve duž cijelog stručka.

KAPLJIČASTA LJEPLJIVICA

Limacellopsis guttata (Pers.) Zhu L.Yang, Q.Cai & Y.Y.Cui

Engleski naziv: Weeping Slimecap

Klobuk: 2-9 (12) cm širok, tupo je ispupčena, sluzav, mazav, gladak; bjelkast, blijedo-oker ili narančasto-smeđ, sredina je tamnija, sitno je čehast, manje je ili više naboran i rupičast, rub je u mladosti podvijen.

Stručak: Pun, malo je zadebljan na bazi; bijel, ponekad je blijedo-smećkast, na vrhu je često prekriven žutim kapljicama koje kasnije posmeđe; vjenčić je bijel, velik, opnast, čehast, nije crtast, često je sa smeđim do maslinastozelenim pjegama na gornjem dijelu.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, oštrica je sitno valovita (uočljivo samo pod povećalom).

Spore: Eliptične, uglavnom glatke ili vrlo slabo bradavičave, (4.5)4.8-6.5(8.0) x (3.6)3.8-5.1(5.5) µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris nije izražen, a okus je blag na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, kao saprofit tla u različitim svim tipovima šuma, na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj je poznata s tri lokaliteta, na planini Medvednici, na sjevernom Velebitu i u okolici Dubrovnika.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA 

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiva je po naboranoj površini klobuka i karakterističnim kapljicama na vrhu stručka.

SLINAVA LJEPLJIVICA

Zhuliangomyces illinitus (Fr.) Redhead

Etimologija: illinire (lat.) = zamazana. Po mazavosti kožice klobuka.

Engleski naziv: Dripping Slimecap

Klobuk: 2-7 (11) cm širok, prvo je polukuglast ili stožast, kasnije je otvoren i tipično ispupčen na sredini, gol, sjajan, prekriven je mazavom, skoro slinavom kožicom želatinozne strukture, u starosti je gladak i suh; bijel, kremast, sivkast, žućkast do sivkasto-smeđ, na vrhu je malo tamniji, rub je narebran i s ostacima sluzavog ovoja.

Stručak: 3-9 (11) cm visok i 3-6 (8) mm debeo, tanak, gladak, veoma je lomljiv, mazav, ljepljiv i sluzav; bjelkast je do sivkast, pri dnu je smećkast, bez vjenčića, sluz ponekad tvori prstenastu zonu, sa slabim je ostacima sluzavog ovoja.

Listići: Vrlo su gusti, široki, slobodni, bijeli.

Spore: Široko eliptične, fino bradavičave, prozirne, 4.1-6.5 x 3.2-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo je do kremasto, staklasto-prozirno; blago miriše na svježe brašno, s neugodnom je slatkastom komponentom, a okus je također slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, kao saprofit tla na travnatim površinama, na vapnenastom tlu; nije česta vrsta. Može se pronaći u blizini Zagreba, na Sljemenu na nekoliko lokaliteta ispod borova i smreka.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po ekstremnoj slinavosti, te po veoma tankom i lomljivom stručku. Teško se može zamijeniti s nekom nejestivom ili opasnom vrstom. Slična kapljičasta ljepljivica (Limacellopsis guttata) je mnogo većih dimenzija, dok su osjetljiva ljepljivica (Limacella delicata) i pjegava kapljača (Chamaemyces fracidus) dio skupine Lepiota koje imaju sluzav klobuk i stručak. Oker ljepljivica (Zhuliangomyces ochraceoluteus) je žućkasta na sredini klobuka i intenzivnije boje. Obratiti pozornost na lješnjakovu boju klobuka u mladosti koja poslije postane potpuno bijela.

OKER LJEPLJIVICA

Zhuliangomyces ochraceoluteus (P.D.Orton) Redhead

Etimologija: ochraceus (gr.) = oker boje, boje zemlje + luteus (lat.) = žuto. Po boji.

Engleski naziv: Ochre Slimecap

Klobuk: 3-6 (7) cm širok, prvo je konveksan, kasnije se otvori i lagano ispupči na sredini, pravilnog je oblika, gladak, lagano je mazav i sluzav; kremast, žut, oker do smećkast.

Stručak: 2-8.5 (10) cm visok i 7-8 (10) mm debeo, poprilično je vitak i tanak, lagano je zadebljan na bazi, mazav, lako se odvaja od klobuka; bijel, krem do smećkast, prema vrhu je bijel, prekriven je smeđim pahuljama.

Listići: Dosta su gusti, prilično su uski, do 5 mm široki, bijeli, krem su do žuti.

Spore: Eliptične, prozirne, sitno bradavičave, 4.5 x 6.5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, bjelkasto; intenzivno i ugodno miriše na brašno, a okus je također na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla u miješanim bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom ili grabom, na vapnenako-ilovastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe vrijednosti.

Napomena: Veoma je rijetka vrsta, osrednje je veličine i teži da požuti.

Catathelasma imperiale - created in Norway by Marit Stranden

GOLEMA DVOPRSTENKA

Catathelasma imperiale (P.Karst.) Singer

Etimologija: imperialis (lat.) = carsko. Po krupnom rastu.

Engleski naziv: Imperial Mushroom

Klobuk: 4-15 (22) cm širok, prvo je zatvoren s jako podvrnutim rubom pa konveksan, te raširen, mesnat, tvrd, rub je nekad zrakasto rascijepan; kožica je suha, prvo je prekrivena ostacima ovoja (vellum universale), na sredini često pločasto raspucanžuto-smeđ do tamnosmeđ.

Stručak: 6-12 cm visok i 2-5 cm debeo, čvrst, tvrd, pun, kod mladih gljiva je trbušast, pri dnu se naglo sužava i završava kratkom korjenastom osnovom; bjelkast, kremast je pa kasnije žućkasto-smeđ; s dvostrukim je vjenčićem, gornji je od zastorka, a donji od ovoja koji u mladosti često obavija cijelo plodno tijelo.

Listići: Prilično su gusti, spuštaju se po stručku, mjestimice račvasti; bjelkasti pa zatim kremast ili oker, na pritisak blago posmeđe, s crnkastom oštricom.

Spore: Eliptične, duguljaste, glatke, s grlićem, prozirne, 10-15 x 4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, čvrsto; miris podsjeća na krastavce ili na brašno, okus je blag.

Stanište: Raste od kolovoza do listopada, skupno, u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, najčešće sa smrekom, jelom i borovima, uglavnom na višim nadmorskim visinama (800-1.200 m), na travnatim mjestima, mlađi primjerci su jako ukopani u tlo. U Hrvatskoj je poznata s dva lokaliteta, u Gorskom kotaru. Rijetka je vrsta pa se nalazi na listi osjetljivih vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je jestivoj golemoj kružoliski (Tricholoma colossus), ali ona je izrazito velikih dimenzija, debela i mesnata, klobuk joj je crvenkasto-siv, listići se ne spuštaju po stručku i nema dvostruki vjenčić. Jesenski vrganj (Boletus edulis) se u većini slučajeva razlikuje po sivkastoj boji mesa koje je tamnije prema rubu, a najznačajnije je što kao i sve vrganjevke nema listiće već rupice. Nejestiva vrsta Tricholoma robustum i jestiva krokodilasta kružoliska (Tricholoma caligatum) su dosta slične po mesu i upadljivom mirisu, ali nemaju dvostruki vjenčić. Nejestiva narančasta kružoliska (Tricholoma aurantium) je jače dekorirana po klobuku i mnogo crvenkastija, narančastija, ispušta jači miris. Paziti da se ne zamijeni s vrstama iz roda Cortinarius.

GUSTOLISNA ZELENČICA

Callistosporium luteo-olivaceum (Berk. & M.A.Curtis) Singer

Etimologija: luteus (lat.) = žuto + olivaceus (lat.) = maslinastozeleno. Po boji.

Engleski naziv: Olive Starcap / Olive Lute

Klobuk: 1-4 cm širok, najprije je konveksan, kasnije je izravnat i lagano ulegnut na sredini, u mladosti je pahuljast, ubrzo je gol, gladak, žut, žuto-smeđ do žuto-maslinast, u starosti je maslinasto-smeđ, vodenast, samo je na rubu lagano narebran.

Stručak: 1-5 cm visok i 2-9 mm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, često je lagano stisnut; žuto-smeđ do žuto-maslinast ili maslinasto-smeđ, blago je pahuljast, baza je sa bjelkastim vlakancima.

Listići: Usko su prirasli, gusti, uski; najprije su žuti do žuto-oker, oštrica je nešto svjetlija.

Spore: Eliptične, glatke, 3.5-5.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, kremasto-bijelo, žućkasto do svijetložuto-smeđe; miris je slab na brašno ili na gljive, a okus blago gorkast.

Kemijske reakcije: Spore u dodiru s NH3 požute.

Stanište: Raste od ožujka do studenog, busenasto, kao saprofit krupnih drvnih ostataka različitih vrsta crnogoričnog drveća, najčešće borova, rijetko i na drvnim otpacima i piljevini. U Hrvatskoj je poznata s osam lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Lici, Istri te na otoku Korčuli. Primjerke na slikama snimio je Slobodan Bjelajac, krajem ožujka, na lokalitetu Park prirode Medvednica kod Zagreba, na trulom panju jele.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Raste karakteristično na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća.

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Bjelogorična zelenčica (Callistosporium elaeodes (Romagn.) Bon), Gustolisna zelenčica (Callistosporium luteoolivaceum (Berk. et M.A.Curtis) Singer)

Xerophorus olivascens - created on October 2018 in Provincia di Olbia-Tempio, Italy by Davide Puddu

BRONČANA ZELENČICA

Xerophorus olivascens (Boud.) Vizzini, Consiglio & M.Marchetti

Etimologija: olivascens (lat.) = teži prema maslinastoj boji. Po boji.

Klobuk: 1-2 (2.5) cm širok, konveksan je i spljošteno-ulegnut, bez sjaja, rub nije crtast; tamnosmeđo-maslinast s tendencijom prema okerastoj boji.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, često je zakrivljen, žilav; boje je klobuka ili je nešto tamniji, smećkast.

Listići: Razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, prilično su krupni, suženo-izrezani uz stručak; žuto-maslinasti su i oker.

Spore: Bademaste, 9-11 x 5-7 µm.

Meso: Smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u crnogoričnim, prvenstveno borovim šumama obalnog sredozemnog područja. U Hrvatskoj je nađena u parku uz pinije (Pinus pinea), na samo jednom lokalitetu, u Opatiji.

Doba rasta: 7, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Prevladava karakteristični maslinasti ton, listići su okerasti do žuto-maslinasti.

PLOSNATA BATRLJICA

Crepidotus applanatus (Pers.) P.Kumm.

Etimologija: appianatus (lat.) = izglađeno, ravno. Po izgledu.

Engleski naziv: Flat Crep

Klobuk: 2-6 (8) cm širok, ubrzo se izravna, u obliku je bubrega ili lepeze, površina je glatka, bez sjaja; najprije je bijel, kasnije kremast ili žućkasto-smeđ, bijelo čehast, prema rubu je vodenast, a rub je ponekad malo narebran.

Stručak: Vrlo je sitan, lateralno spojen s klobukom, skoro ne postoji, maljav, žilav, želatinozan; bjelkast do kremast.

Listići: Gusti, nisu široki, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli su na sitni stručak; u mladosti su bijeli, kasnije krem-smećkasti do svijetlosmeđi, ponekad posmeđe.

Spore: Kuglaste, (4.9) 5.7 - 6.7 (7.4) × (4.7) 5.6 - 6.5 (7.1) µm, Q = 1 - 1.07 (1.1), N = 120, Me = 6.3 × 6.1 µm, Qav = 1; otrusina je svijetlosmeđa do žuto-smeđa.

Meso: Tanko, malo želatinozno, ali bez želatinoznog sloja, mekano, bjelkasto, vodenasto sivo, osušeno je bijele boje; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit na krupnijim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, a rjeđe se pronađe na crnogoričnom drveću.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakvu uporabnu vrijednosti.

Napomena: Vrste iz ovoga roda je vrlo teško determinirati, to je moguće samo uz pomoć mikroskopa.

LOMLJIVA BATRLJICA

Crepidotus autochthonus J.E.Lange

Engleski naziv: Grounded Oysterling

Klobuk: 1-7 (11) cm širok, vrlo nepravilan, školjkast, lepezast ili u obliku kišobrana, izuvijan, suh, ima svilenast izgled, za stanište je lateralno pričvršćen; bijel do krem, kasnije sa sivo-žutim, žuto-smeđim ili crvenkasto-smeđim mrljama, po vlažnom vremenu smećkasto-žut, vlaknast i sitno maljav, rub je dugo podvinut.

Stručak: Ne postoji.

Listići: Vrlo gusti, oštica je trepavičasta, najprije bijeli do blijedoružičasti, kasnije svijetlosmeđi i konačno hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 6.4-10 x 4.5-6.3 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Vrlo tanko, bijelo, djelomično mekano, gumasto, lomljivo; miris nije izražen, a okus je blago slatkast na lišće špinata, nakon dužeg žvakanja postaje lagano oporo i gorko.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno ili busenasto, u svim tipovima šuma, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće smreke i jele, ponekad raste prividno na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, u drugoj polovici svibnja, na zemlji.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Lomljiva batrljica naraste prilično velika i pojavljuje se isključivo na krupnim drvnim ostacima crnogoričnog drveća. Za razliku od svih drugih batrljica ona poslije ima smeđe listiće i otrusina je smeđe boje. Kao i što naziv sinonima kazuje (fragilis), vrlo je lomljiva i na temelju navedenog tako je prepoznatljiva.

Crepidotus bresadolae - created in Finland by Stefan Jakobsson

MALJAVA BATRLJICA

Crepidotus bresadolae Pilát

Klobuk: 0.5-2 (4) cm širok, ekscentričan, tankomesnat, stožast ili je bubrežastog oblika, također skoro jajolik, površina je bez sjaja, suh, malo je crtast po vlažnom vremenu; najprije je bijel, zatim nešto tamniji, krem, žućkast, sivkast, žućkast ili žućkasto-smeđ, vlaknasto-vunast, rub je najprije podvijen pa se izravna, tanak, kožica malo prelazi preko ruba.

Stručak: Ne postoji ili je vrlo kratak, ekscentrično je ili lateralno postavljen u odnosu na klobuk; bjelkast do žućkasto-smeđ, maljav.

Listići: Osrednje su gusti, razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, skoro se spuštaju po stručku; u mladosti su bjelkasti ili žućkasti, kasnije su svijetlosmećkasti i s ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, glatke, 6.8-11.1 x 4.5-6.2 µm; otrusina je svijetlosmeđa do tamnosmeđa.

Meso: Mekano, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, ali i u ostalom dijelu godine u razdoblju bez mraza, najčešće kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, trupci, otpalo lišće) johe i breze, a rijetko prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Unutar ovog roda postoji više vrlo sličnih vrsta koje nije uvijek moguće sa sigurnošću identificirati samo na temelju izgleda. Dosta je promjenljive boje, od bijele do smeđe.

ŽUTOSMEĐA BATRLJICA

Crepidotus calolepis (Fr.) P.Karst.

Engleski naziv: Scaly Oysterling

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, mlad konveksno sveden, poslije raširen, bubrežastog je ili lepezastog izgleda, lateralno je srašten s podlogom, kožica se lako guli; bjelkast, svijetložut do žućkasto-smeđ, vodenast, u mladosti smeđe čehast, vunasto-maljav, poslije čehice nestaju, uz rub je svjetliji, rub je u mladoti podvijen, nije narebran.

Stručak: Ne postoji ili je vrlo kratak, lateralan; bjelkast do žuto-smeđ, baršunast.

Listići: Rijetki, granaju se poput delte rijeke, izmiješani su s lamelulama; najprije su žućkasto-smećkasti, poslije svijetlosmeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 7-10 x 5-6.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do svijetložućkasto, obično vrlo vodenasto i lako lomljivo, sa želatinoznim slojem u gornjem dijelu mesa; miris nije izražen, okus blag, gorkast i trpak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, ali i u ostalom dijelu godine u razdoblju bez mraza, u skupinama, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, ponekad iz pukotina živog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Žutosmeđa batrljica vrlo je karakteristična i lako prepoznatljiva po boji klobuka. Osobito je važna činjenica da se listići granaju poput delte rijeka.

Crepidotus caspari - created in Finland by Tapio Kekki

KASPARIJEVA BATRLJICA

Crepidotus caspari Velen.

Engleski naziv: Pale Oysterling

Klobuk: 1-2.5 (4) cm širok, bubrežast, školjkast ili lepezast, sa sitnim je lateralno postavljenim stručkom ili je bez njega, površina je skoro glatka; bijel, kasnije lagano žućkast ili sivkast, vodenast, vlaknast, rub je bijelo baršunast i nije crtast.

Stručak: Vrlo je kratak ili uopće ne postoji, bjelkast, blago maljav.

Listići: Osrednje su gusti, s brojnim su lamelulama; oštrica je bijela i sitno trepavičasta; najprije su bijeli do kremasti, poslije svijetlosmećkasti i često s ljubičastom nijansom, u starosti tamnosmeđi.

Spore: Kuglaste do eliptične, fino hrapave, točkaste do mramorirane, 6-8.5 x 4-5.5 µm; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Vrlo tanko, gotovo da i ne postoji, žilavo, malo želatinozno, bjelkasto; miris je slab na gljive ili voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit na krupnijim drvnim ostacima (grane) raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova batrljica se od sličnih vrsta razlikuje po mikroskopskim karakteristikama.

Crepidotus cesatii - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

OKRUGLOTRUSNA BATRLJICA

Crepidotus cesatii (Rabenh.) Sacc.

Engleski naziv: Roundspored Oysterling

Klobuk: 1-1.5 (2.5) cm širok, bubrežastog je ili školjkastog oblika, bez stručka; bjelkast, kasnije sivkasto-smećkast, žuto-smeđ na na mjestu na kojem je učvršćen za supstrat, sitno dlakav, rub je dosta podvijen i svilenkast.

Stručak: Ne postoji ili je vrlo kratak.

Listići: U mladosti su bjelkasti, kasnije žuto-smeđi do rđastosmećkasto-ružičasti, a na kraju su hrđastosmeđi, prilično su rijetki i uski, oštrica je nazubljena.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa sitnim šiljcima, 5.7-9.4 x 4.5-7.7 µm; otrusina je žućkasta do žuto-smeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, bjelkasto; miris je na orahe ili bademe, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, a samo ponekad crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Veoma je sitna vrsta gljive školjkastog oblika i čudnih listića koju je teško determinirati bez mikroskopske analize spora.

ŽUTOLISTIĆAVA BATRLJICA

Crepidotus crocophyllus (Berk.) Sacc.

Engleski naziv: Saffron Oysterling

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, u mladosti polukuglast, poslije školjkast i raširen, suh; najprije je žut ili žuto-smeđ, kasnije tamnosmeđ, vunasto-čehast, baršunast, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: Najprije je vrlo kratak, poslije nestaje i klobuk je bočno (lateralno) pričvršćen za podlogu; žuto-smeđ.

Listići: Gusti, uski, izmiješani s lamelulama, račvasti, sjedinjuju se na lateralno postavljenom kratkom stručku; najprije žućkasti ili sumporastožuti, poslije narančasti do smećkasti.

Spore: Kuglaste, šiljasto-bradavičave, 4.5-8 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Tanko, gumasto, lomljivo, žućkasto do svijetložuto-narančasto, poslije izblijedi; miris nije izražen, okus blago grkast i trpak.

Stanište: Raste tijekom godine, a uglavnom u ljeto i jesen, pojedinačno, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, a prema literaturi i crnogoričnog drveća. Primjerke na slikama snimila je Helena Petrić.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Nijedna vrsta iz ovog roda nije jestiva.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo rijeka i lako prepoznatljiva po sumporastožutim listićima i smeđim čehicama na klobuku. Najsličnija je žutosmeđa batrljica (Crepidotus calolepis), koja ima želatinoznu kožicu klobuka i može se guliti, te listići nisu sumporastožuti i granaju se poput delte rijeka.

Crepidotus ehrendorferi - created on July 2021 in Sallent de Gállego, Huesca, Spain by Joseba

MARKUŠEVAČKA BATRLJICA

Crepidotus ehrendorferi Hauskn. & Krisai

Klobuk: 1.5-5 cm širok, najprije konveksno sveden, školjkast, poslije raširen, vodenast, po vlažnu vremenu malo mazav, lateralno pričvršćen za supstrat; narančasto-žut ili narančasto-siv, iznad sraštenog dijela bijelo maljav, rub je dugo vremena podvinut.

Stručak: 2-3 mm dug, vrlo kratak, ekscentrično postavljen u odnosu na klobuk, kako se klobuk povećava tako stručak nestaje.

Listići: Prilično su gusti, široki, pomiješani s lamelulama; najprije su svijetlonarančasti, poslije tamniji i na kraju smećkasti.

Spore: Kuglaste, gusto bodljikave, 6-6.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, poslije svijetlonarančasto, vodenasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, pojedinačno, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, često se pronađe na voćkama.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo rijeka i zanimljiva. Hrvatsko je ime dobila po nalazištu u Markuševcu kod Zagreba.

LISNA BATRLJICA

Crepidotus epibryus (Fr.) Quél.

Engleski naziv: Grass Oysterling

Klobuk: 0.5-1 (1.2) cm širok, stožast, gotovo je čašastog oblika, lateralno je spojen sa supstratom, površina je bez sjaja i svilenasta, glatka; većinom je žućkast, rijetko bjelkast, sitno čehast, rub je podvijen.

Stručak: Praktično ne postoji ili je jedva izražen, klobuk je točkasto spojen na supstrat.

Listići: Skoro ili potpuno su koncentrični, odnosno spojeni u istoj točki, prilično su razmaknuti, debeli, prisutne su i lamelule; obično su žućkasti, rijeko su bjelkasti ili blijedokremasti, kasnije oker-smećkasti.

Spore: Eliptične, glatke, 7.5-11 x 4.5-6 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, mekano, želatinozno, blijedokremasto ili žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine, a uglavnom u jesen, zimu i proljeće, u svim tipovima šuma i po vrtovima, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog drveća, granama, lišću, često i na vlatima trave, stabljikama biljakana. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, u prvoj polovici prosinca.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Postoji dosta veliki broj vrsta sličnih po izgledu, čak i iz drugih rodova. Jedina sigurna metoda za determinaciju ove vrste je mikroskopska analiza spora, a meso u klobuku se svodi na želatinozni sloj.

VLAŽNA BATRLJICA

Crepidotus mollis (Schaeff.) Staude

Etimologija: mollis (lat.) = nježan, mekan, mlohav. Po konzistenciji.

Engleski naziv: Peeling Oysterling

Klobuk: 3-8 (12) cm širok, školjkast, često lijevkast ili zdjelast, teži da postane konveksan, nepotpun, često je podijeljen na režnjeve, valovit, izravno je ili preko vrlo kratkog stručka spojen na supstrat, gladak, mazav, nakon što se kožica odvoji ispod se ukaže želatinozni sloj; bjelkast, sivkast, sivkasto-smećkast, žuto-smeđ, oker ili svijetlosmeđ, malo baršunast, rub je tanak.

Stručak: Ne postoji ili je minimalne veličine.

Listići: Prilično su gusti, stisnuti, spuštaju se do točke u kojoj je klobuk spojen sa supstratom; u mladosti su bjelkasti, kasnije su prljavobijeli do žuto-smećkasti ili sivo-smećkasti.

Spore: Eliptične do bademaste, glatke, 6.1-9 x 4.4-6.1 µm; otrusina je okerasta.

Meso: Bjelkasto, želatinozno, žilavo, elastično; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste od svibnja do kasno u jesen, u velikoj množini, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: U rodu Crepidotus postoji mnogo gljiva sitnih rastom, rastu na drvu i dosta su promjenljivih boja spora, od ružičaste do smeđe boje. Nije ih uvijek lako međusobno razlikovati samo na temelju makroskopskih karakteristika pa je zbog sigurnosti determinacije neophodna mikroskopska analiza spora.

Crepidotus subverrucisporus - created in Finland by Stefan Jakobsson

BRADAVIČAVOTRUSNA BATRLJICA

Crepidotus subverrucisporus Pilát

Plodno tijelo (klobuk): 0.5-1 cm široko, u mladosti je slično potkovi, a poslije je polukružno ili školjkasto, lateralno je spojeno na supstrat, a na mjestu spoja je maljavo-dlakavo, nama stručka, rub je valovit i dugo vremena jako podvijen; najprije je bijelo maljav, a poslije oker-smeđ.

Listići: Srednje gusti, pomiješani s brojnim lamelulama; u mladosti bijeli, poslije svijetlooker i s laganom ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične do bademaste, bradavičave, 7-10 x 4.5-6 µm; otrusina je crvenkasto-smeđa.

Meso: Vrlo tanko, bijelo ili vodenasto-sivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća s korom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Opisana se batrljica može zamijeniti s kasparijevom batrljicom (Crepidotus caspari), koja nema tako maljav klobuk i po vlažnom je vremenu prozirno narebran. Također je donekle slična i žućkasta batrljica (Crepidotus luteolus), ali nijedna od navedenih dviju vrsta nema bradavičave spore.

PROMJENLJIVA BATRLJICA

Crepidotus variabilis (Pers.) P.Kumm.

Etimologija: varius (lat.) = različito, raznoliko, promjenljivo. Po promjenljivom obliku.

Engleski naziv: Variable Oysterling

Klobuk: 0.5-3 cm širok, najprije je zvonoliko-konveksan pa raširen, promjenljivog je oblika, polukružan, školjkast ili bubrežast, opnast, bez želatinoznog sloja ispod kožice; prvo je bijelo-vunast ili svilenkast pa kasnije gladak i smećkast, rub je podvrnut.

Stručak: U zametku, u mladosti je jedva zamjetan, uskoro je neprimjetan; bijel je i baršunast.

Listići: Razmaknuti, uski, tanki, lateralno se spajaju u točki, odnosno na mjestu s kojim se klobuk drži za stanište tako da su gotovo radijalno nanizani; najprije su bjelkasti pa žuto-ružičasto-smećkasti i na kraju smeđi.

Spore: Valjkaste do eliptične, sitno bradavičave, 5.5-7 x 2.8-3.5 µm; otrusina je oker-smećkasta i lagano crvenkasto nahukana.

Meso: Bjelkasto, opnasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, a uglavnom u rano proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je vrsta po čudnom obliku brojnih plodnih tijela koja rastu na grančicama. U ovom rodu postoji cijeli niz sličnih vrsta. Okruglotrusna batrljica (Crepidotus cesatii) raste i na ostacima crnogoričnog drveća i mahovini, nema tragova stručku. Vlažna batrljica (Crepidotus mollis) raste skupno na panjevima i živom bjelogoričnom drveću, ima vrlo guste listiće i želatinoznu prevlaku na klobuku.

MASLINASTOSMEĐA KAPICA

Simocybe centunculus (Fr.) P.Karst.

Etimologija: centunculus (lat.) = mali. Po malim dimenzijama.

Engleski naziv: Dingy Twiglet

Klobuk: 1-5 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i ulegne na sredini; smeđ, maslinasto-oker do maslinasto-smeđ, nešto je tamniji na sredini, baršunast, bjelkasto je do žuto brašnast, rub je jasno prozirno narebran i nešto bljeđi.

Stručak: Prilično je slabašan, šupalj, uglavnom je zakrivljen, često je ekscentričan; maslinasto-smećkast, na vrhu je s bijelim pahuljama, a na bazi bijelo maljav od micelija

Listići: Osrednje su gusti, prilično su široki, prirasli, žućkasto-smeđi do smeđi, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Eliptične do jajolike, bez kličnog otvora, glatke, prozirne, 6-7.4 x 4-4.8 µm (cromushrooms: spore su (6) 6.3 - 7.2 (7.9) × (3.7) 4 - 4.5 (4.8) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.8), N = 120, Me = 6.7 × 4.2 µm, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, batinaste, 22-28 × 6-7.6 µm, N = 10, cheilocistide su valjkaste ili rijetko u obliku boce, zaobljene na vrhu, zakrivljene, 35-51 × 5.2-7.7 µm, N = 7); otrusina je maslinasto-smećkasta.

Meso: Blijedo maslinasto-smeđe, nepromjenljive je boje; miris je kiselkast na voće ili na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno i u skupinama, na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća bez kore, obično hrasta. Prve tri slike snimio je Mladen Matišić, početkom lipnja, na trulim ostacima vrbe, a ostale su snimljene početkom kolovoza, na lokalitetu Ponikve kod Zagreba.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova je gljiva prepoznatljiva po zelenkastoj boji klobuka koji je na slici izblijeđen prema smeđoj boji duhana i ima narebrani rub klobuka. Ponosna kapica (Simocybe sumptuosa) ima glatki rub klobuka i drugačije je boje.