GIZDAVA VITEZOVKA

Clitocella mundula (Lasch) Kluting, T.J.Baroni & Bergemann

Etimologija: mundulus, umanjenica od mundus (lat.) = ljupko, dražesno. Po izgledu.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Entolomataceae / Clitocella

Klobuk: 3-7 cm širok, jako je ulegnut, tanak, žilav, nepravilan, suhm često s koncentričnim brazdama, rub je podvijen, bjelkast ili sivo-žućkast, na dodir pocrni, osobito na rubu.

Stručak: 3-5 cm visok i 0.7-1 cm debeo, tanak, šupljikav, dlakavo-maljav, blijedo-bijelo-žućkasto-siv, na bazi su uočljive micelijske niti maslinasto-blijede boje.

Listići: Stisnuti, vrlo gusti, dugo se spuštaju po stručku, blijedosivkasti.

Spore: Skoro kuglaste, sitno bradavičave, 5-6 x 4-5 µm; otrusina je blijedo-ružičasta.

Meso: Lagano je žućkasto, na presječenom mjestu pocrni, osobito u stručku; miriše na užeglo brašno, a okus je vrlo gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, šumskim čistinama, livadama, pašnjacima, šumskim putevima, na travnatim mjestima bogatim mahovinom.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Najprepoznatljivija je prvenstveno po osobini da joj se meso na svim dijelovima pocrni, osobito u stručku i uz listiće.

BLISTAVA RUDOLISKA

Entocybe nitida (Quél.) T.J.Baroni, Largent & V.Hofst.

Etimologija: nitidus (lat.) = blistavo, briljantno, sjajno, blještavo. Po lijepoj boji.

Engleski naziv: Pine Pinkgill

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, isprva je zvonolik, a potom ispupčen s tupom grbicom, svilenast i sjajan; tamnoplav, sivo-plav, sivo-smeđ, plavo-ljubičast ili crno-smeđ, radijalno vlaknast, rub je u mladosti podvijen.

Stručak: 5-8 (11) cm visok i 1-4 (5.5) mm debeo, valjkast, vitak, sužava se prema vrhu, šupljikav; svijetloplav, narebran, s nešto je tamnijim uzdužnim vlaknima, baza je bjelkasta i često zakrivljena, gladak.

Listići: Široki, malo su razmaknuti, trbušasti, izrezani su uz stručak i gotovo slobodni, izmiješani s lamelulama; bjelkasti, kasnije žućkasti ili žućkasto-ružičasti.

Spore: Skoro kuglaste, s tankim stijenkama, 6-10 x 5.5-8 µm; otrusina je crveno-smeđa do ružičasta.

Meso: Bjelkasto, u klobuku je tanko, a u stručku vlaknasto, mekano; miris je donekle neugodan na rotkvice ili blago lužnat, a okus je blag, malo brašnast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u vlažnim miješanim i crnogoričnim šumama, najčešće šumama bora, voli kiselo tlo; prilično je rijetka vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Najveći dio autora za ovu vrstu navodi da je nejestiva, ali se smatra otrovnom jer sadrži polisaharide za koje je utvrđeno da djeluju kancerogeno. U ovom rodu ima više otrovnih nego jestivih gljiva pa se savjetuje izbjegavanje konzumiranja vrsta iz ovog roda.

Napomena: Ova je vrsta najprepoznatljivija po plavoj boji klobuka i stručka. Slična je vlažnoplava rudoliska (Entoloma madidum) s ljubičasto-sivim klobukom koji uskoro izblijedi i postane smećkast, zdepastijeg je oblika. Raste u jesen u crnogoričnim šumama i na travnjacima, te karakteristično miriše po brašnu. Rijetka je vrsta i nema pouzdanih podataka o njenoj jestivosti.

MEDNOŽUTA SVJETLUCAVKA

Rhodophana melleopallens (P.D.Orton) Kluting, T.J.Baroni & Bergemann

Etimologija: mel (lat.) = med + pallens (lat.) = blijedo. Po boji.

Klobuk: 2-4 (5) cm širok, konveksan, zatim je raširen i uglavnom sa grbicom na sredini; mednožut, žuto-smeđ, narančasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, vodenast, rub je prozirno narebran.

Stručak: Valjkast, šupalj; žuto-smeđ, smećkast, crvenkasto-smeđ do crno-smeđ, površina je s bjelkastom glazurom, na vrhu je obično jače pahuljast, na bazi je bijelo baršunast od micelija.

Listići: Osrednje su gusti, malo su rjeđi nego kod narančastosmeđe svjetlicavke (Rhodophana nitellina), rijetko su spojeni poprečnim žilicama na osnovi, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem; žuto-oker do smećkasti.

Spore: Eliptične, 7-10 x 5-5.5 µm; otrusina je žućkasto-ružičasta.

Meso: Žućkasto-smeđe, ružičasto-smeđe do narančasto-smeđe, u sredini stručka je bjelkasto; miris u početku obično nije izražen, kasnije je na užeglo brašno, a okus je također na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Glogovac pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ova gljiva dosta je malena rastom i može se zamijeniti sa sličnim vrstama žuto-narančaste boje, kao što su narančastosmeđa svjetlicavka, koja ima dosta gušće listiće, te crvenkastom gljivicom (Laccaria laccata), koja ima bjelkaste do ružičasto-smeđe listiće.

NARANČASTOSMEĐA SVJETLUCAVKA

Rhodophana nitellina (Fr.) Papetti

Etimologija: nitell (lat.) = mala nit, vlakno + -ina (lat.) = pripadnost određenoj skupini organizama. Po dekoraciji stručka.

Klobuk: 2-4 (6) cm širok, konveksan, nekad je valovit, zatim je raširen ili pupčast, gladak, blistav; narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđ, vodenast, rub je tanak, najprije je usko podvijen, zatim se izravna.

Stručak: 3-6 cm visok i 6-10 mm debeo, skoro je valjkast ili je stisnut, šupalj, krut, tvrd; smećkast, na vrhu je svjetliji, po suhom vremenu nešto izblijedi, bjelkasto vlaknast, donji je dio upadljivo bijelo maljav; dno je zašiljeno i pahuljasto-dlakavo.

Listići: Vrlo su gusti, uski, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem; žuto-oker do smećkasti.

Spore: Eliptične, blago višekutne, zrnaste, 6-8 x 4-5 µm; otrusina je žućkasto-ružičasta do ružičasto-smeđa.

Meso: Hrskavičasto, žućkasto-smeđe do ružičasto-smeđe; miris u početku nije izražen, kasnije je na užeglo brašno, a okus je malo neugodan na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma kao saprofit na sloju lišća ili iglica.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ova gljiva dosta je malena rastom i dosta ujednačene boje, ali je ipak prilično upadljive žuto-narančaste boje.

VUKOVO MESO

Fistulina hepatica (Schaeff.) With.

Etimologija: hepatikos (gr.) = jetra. Zbog sličnosti s jetrom.

Engleski naziv: Beefsteak Fungus

Klobuk: 5-25 (35) cm širok i oko 6-8 (9) cm debeo, mesnat, podsjeća na jezik ili konzolu, često je više primjeraka poredano jedan iznad drugoga, vlažan i mazav, kožica se lako guli; narančast, krem-crven, crveno-smeđ, narančasto-crven ili krvavocrven, u starosti je vinskicrven do tamnocrveno-smeđ, zrnat, hrapav, radijalno vlaknast, u mladosti izlučuje crveni sluzavo-smolasti sekret.

Stručak: Ako postoji onda je prilično kratak, zdepast, valjkast je ili grbav.

Rupice/cjevčice: Široke, okrugle, najprije su bijele, zatim žućkaste i na kraju crvenkaste ili crvenkasto-smeđe, na pritisak posmeđe; cjevčice su kratke, slobodne, prvo su žućkaste pa zatim ružičaste.

Spore: Eliptične, (3.8) 3.9 - 4.7 (5.2) × (2.8) 3 - 3.7 (4.1) µm, Q = 1.2 - 1.4, N = 120, Me = 4.3 × 3.3 µm, Qav = 1.3; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Crveno poput govedine, protkano je bijelim i crvenim žilicama ili vlakancima koja završavaju prema cjevčicama tako da je na presjeku šarenog izgleda, debelo, sočno, vlaknasto; miris je ugodan na gljive, a okus je kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i aluvijalnim šumama kao slabi parazit na živom stablu ili kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) hrasta, bukve i vrbe; uzrokuje smeđu trulež drva. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada. Ima specifičan kiselkast okus pa je zbog toga dvojbena delikatesa.

Napomena: Ima karakterističan himenij kojeg tvori jedan sloj stisnutih cjevčica koje su postavljene dosta visoko i slobodne. Kad ostari, pod kožicom klobuka postane hladetinasto sluzava. Ako se kožica otrgne, pojavi se sluzava tekućina u vidu kapljica. Ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.

LJUBIČASTA GLJIVICA

Laccaria amethystina Cooke

Etimologija: amethystos (gr.) = ametistno, dragi kamen ljubičaste boje. Po boji.

Engleski naziv: Amethyst Deceiver

Klobuk: 1-8 (10) cm širok, prvo je zatvoren, kasnije se otvori i ulegne na sredini; ljubičast, plavkast ili ljubičasto-ružičast, jako je vodenast, u starosti s tendencijom da blijedi i postane blijedosiv, površina je glatka ili lagano vlaknasto-čehasta, rub je obješen i nepravilan.

Stručak: 3-8 (10) cm visok i 2-6 (8) mm debeo, vitak, pun, uvijen, valovit, ubrzo postane šupalj; ljubičast, uzdužno je bjelkasto vlaknast.

Listići: Prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, debeli, pomiješani su s lamelulama, prilično su rijetki; žive su ljubičaste boje, kada izblijede blijedoljubičasti, brašnjavi su zbog prisutnosti poispadalih zrelih spora.

Spore: Kuglaste, pokrivene su šiljcima visokim 1.5 µm, nisu amiloidne, (7) 7.2 - 8.8 (9.6) × (6.5) 7.1 - 8.6 (9.2) µm, Q = 1 - 1.1 (1.2), N = 120, Me = 8 × 7.8 µm, Qav = 1; otrusina je bijela.

Meso: Ljubičasto, plavkasto ili ljubičasto-ružičasto, vodenasto, tanko; miris nije izražen ili je aromatičan, a okus je slatkast, blag.

Kemijske reakcije: Ako se na površinu klobuka kapne kap kalijeve lužine kožica pocrni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u raznim tipovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, često bukvom ili kestenom, na vlažnoj zemlji.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Znanstvena su istraživanja potvrdila da u određenim područjima može sadržavati povišene razine arsenske kiselinu, zbog čega treba izbjegavati njezino sakupljanje u zagađenim područjima gdje se vrše iskopi raznih ruda ili područjima gdje se prerađuje željezo. Arsenska se kiselina smatra kancerogenom.

Napomena: Po morfološkim je značajkama ista crvenkasta gljivica (Laccaria laccata), koja je također jestiva, a razlikuje se samo po mesnatocrvenkastoj boji. Nema nikakve opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama. Kod determinacije je vrijedno zapamtiti da gljive iz ovog roda nikada nemaju kvržicu ili grbicu na sredini klobuka, kao ni prsten, a sve vrste su jestive.

Laccaria bicolor - created in Finland by Tapio Kekki

DVOBOJNA GLJIVICA

Laccaria bicolor (Maire) P.D.Orton

Etimologija: bicolor (lat.) = dvobojno. Po dvije boje.

Engleski naziv: Bicoloured Deceiver

Klobuk: 1-8 (10) cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se otvori i skoro spljošti, površina je bez sjaja; crvenkast ili crvenkasto-smeđ, vodenast, poslije izbijedi i postane skoro bjelkast, u starosti je lagano narebran zbog prozirnosti kožice.

Stručak: 4-8 (10 cm visok i 0.3-1 (1.5) cm debeo, dug, valjkast, obično je nepravilan, uvijen, ubrzo postane šupalj, zakrivljen; uzdužno je bjelkasto vlaknast, smećkast, pri dnu je ljubičast, na bazi je s upadljivim karakterističnim nagomilanim ljubičastim ostacima micelija.

Listići: Nisu gusti, dosta su razmaknuti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem; crvenkasti, s nijansom su plave ili ljubičaste boje.

Spore: Kuglaste, bodljikave, 7-9 x 6-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, često je vodenasto, vlaknasto, crvenkasto; miris je osvježavajući, lagano aromatičan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim šumama ili na rubovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Po izgledu se razlikuje od sličnih vrsta po bazi stručka koji je karakteristične ljubičaste boje. Slična je crvenkasta gljivica (Laccaria laccata) koja je nježne ljubičaste boje kao i smeđocrvenkasta gljivica (Laccaria proxima), Laccaria striatula i savitljiva gljivica (Laccaria tortilis), kao i mnoge druge vrste. Kod determinacije je vrijedno zapamtiti da gljive iz ovog roda nikada nemaju kvržicu ili grbicu na sredini klobuka, kao ni prsten, a sve vrste su jestive.

CRVENKASTA GLJIVICA

Laccaria laccata (Scop.) Cooke

Etimologija: laccare (lat. medievale) = obojiti, omastiti. Po boji listića.

Engleski naziv: Deceiver

Klobuk: 1-8 (10) cm širok, najprije je polukuglasto-pupčast, zatim je lijevkast, sjajan; okerast, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, vodenast, kasnije blijedi pa postane skoro bijel, bez dekoracije pa je vlaknasto-brašnast ili sitno čehast, rub je dugo vremena podvijen i nazubljen.

Stručak: 3-8 cm visok i 6-10 mm debeo, tanak, vitak, pun, žilav, nešto je širi na vrhu, uvijen, zakrivljen; crvenkast je ili smećkast, bjelkasto je vlaknast i narebran, malo je maljav na bazi.

Listići: Dosta su debeli, široki, rijetki, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, izmiješani su s brojnim lamelulama; bjelkasti s primjesom crvenkaste, kasnije su ružičasto-smeđi, u starosti pobjele od poispadalih zrelih spora.

Spore: Kuglaste do blago eliptične, s bodljama dugim 1-2 µm, 8-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, nešto je svjetlije boje od klobuka, oker, smeđe ili crvenkasto-smeđe; miriše lagano na gljive ili je aromatičan, začinski, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Kožica stručka i klobuka u dodiru s kalijevom lužinom posmeđe, dok meso s gvajakovom tinkturom polako postaje svijetloplavkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, a ponekad busenasto, u miješanim šumama, uz putove i u grmlju, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično borom, bukvom ili brezom, na vlažnim mjestima. Primjerke na prvoj slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Glogovac pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Po morfološkim je značajkama skoro ista ljubičasta gljivica (Laccaria amethystina) koja se razlikuje po ljubičastoj boji na svim dijelovima. Također postoji vrsta smeđocrvenkasta gljivica (Laccaria proxima) koja je veća rastom i ružičasto-ljubičaste boje, osobito na stručku koji je crtast. Dvobojna gljivica (Laccaria bicolor) ima glatki stručak koji je ljubičast na bazi. Ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama. Kod determinacije je vrijedno zapamtiti da gljive iz ovog roda nikada nemaju kvržicu ili grbicu na sredini klobuka, kao ni prsten, a sve vrste su jestive.

Laccaria lateritia - created on December 2004 in Pineta di Arborea, Arborea, Italy by Marco Floriani

OPEKASTA GLJIVICA

Laccaria lateritia Malençon

Klobuk: 1-2 (3) cm širok, najprije je konveksan, ubrzo se raširi i malo ulegne u sredini; ciglasto-crven, narančasto-smeđ, crveno-smeđ ili mesnatoružičast, vodenast, po suhom vremenu izblijedi i postane maljav, narebran je skoro do sredine, rub je ispucan, zakrivljen ili nepravilno uzdignut.

Stručak: 2-3 cm visok, valjkast, gladak, ubrzo postane šupalj, zakrivljen; ciglastocrven, narančasto-smeđ ili crveno-smeđ, uzdužno je bjelkasto vlaknast, ponekad je prošaran poput zmijske kože.

Listići: Vrlo su rijetki, debele, lamelule su kratke, prirasli su na stručak sa zubcem; crvenkasti, ponekad i s ružičastim tonom.

Spore: Kuglaste do eliptične, šiljate, 8-11 x 8-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vodenasto smeđe do crvenkasto; miris nije izražen ili je lagano aromatičan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, na vlažnim mjestima u mahovini i uz obale šumskih potočića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Bez obzira na male dimenzije, sve vrste iz ovog roda su dobre jestive gljive.

Napomena: Najsličnija je savitljiva gljivica (Laccaria tortilis) od koje se bitno razlikuje po obliku spora. Opekasta gljivica ima okruglasto-eliptične (produžene), a savitljiva gljivica okrugle spore. Kod determinacije je vrijedno zapamtiti da gljive iz ovog roda nikada nemaju kvržicu ili grbicu na sredini klobuka, kao ni prsten, a sve vrste su jestive.

SMEĐOCRVENKASTA GLJIVICA

Laccaria proxima (Boud.) Pat.

Etimologija: proximus (lat.) = blizak, najbliži, susjedni. Vjerojatno po sličnosti s crvenkastom gljivicom (Laccaria laccata).

Engleski naziv: Scurfy Deceiver

Klobuk: 1-8 (10) cm širok, prilično je velik, najčešće je polukuglast, kasnije se raširi i lagano ulegne ili ispupči na sredini, gladak, tankomesnat; mesnatocrvenkast, crvenkasto-smećkast ili narančasto-smeđ, vodenast, kasnije izblijedi, sitno je čehast, rub je nepravilno valovit i malo narebran.

Stručak: 2-15 (18) cm visok i 3-8 (13) mm debeo, prilično je dug, valjkast, na bazi je malo zadebljan, šupalj, tvrd, lomljiv, često je uvijen, zakrivljen; tamniji je od klobuka, crvenkasto-smeđ, uzdužno je bjelkasto vlaknast.

Listići: Slabo su prirasli za stručak sa zupcem, prilično su gusti, izmiješani su s lamelulama; crvenkasti, mesnatoružičasti ili ružičasto-smeđi, također s blagom ružičastom i ljubičastom nijansom.

Spore: Eliptične, 8-11 x 7-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, oker-smeđe ili sivo-smeđe, u stručku je žilavo; miris je malo aromatičan na anis, a okus je ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama ili krasnim krugovima, u miješanim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, često s borovima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Veoma je slična crvenkasta gljivica od koje se razlikuje po većim dimenzijama i po staništu, a spore ponekad nisu okrugle. Postoji i jedna varijacija dvobojna gljivica (Laccaria bicolor) koja ima ljubičaste listiće, ljubičasto-crvenkasto-smeđi klobuk, a baza stručka je ljubičasta. Savitljiva gljivica (Laccaria tortilis) ima vrlo mali klobuk, svega 1-2 cm širok. Ova vrsta nije preporučljiva za jelo. Kod determinacije je vrijedno zapamtiti da gljive iz ovog roda nikada nemaju kvržicu ili grbicu na sredini klobuka, kao ni prsten, a sve vrste su jestive.

Laccaria pumila - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

MOČVARNA LAKOVKA

Laccaria pumila Fayod

Engleski naziv: Willow Deceiver

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, pupčast; svijetlosmeđ, sredina je tamnija, rub je bljeđi i prozirno nazubljen.

Stručak: Šupalj, gol; tamniji je od klobuka, smeđ, vlaknast.

Listići: Prirasli su na stručak, široko su razmaknuti; bjelkasti, svijetloružičasti ili mesnatoružičasti.

Spore: Eliptične do gotovo kuglaste, 11-17 x 10-15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Crvenkasto, prljavo crveno-bijelo; miris nije izražen ili je lagano aromatičan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, po parkovima, šumskim putevima i u grmlju, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće johama i vrbama, na vlažnim staništima kao što su tresetišta i vlažne šume. Kod nas je poznata samo s dva lokaliteta, s cretova Lepenice i Tršća u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Od slične savitljive gljivice (Laccaria tortilis) se teško može razlikovati bez mikroskopske analize spora. Kod determinacije je vrijedno zapamtiti da gljive iz ovog roda nikada nemaju kvržicu ili grbicu na sredini klobuka, kao ni vjenčić, a sve vrste su jestive.

Laccaria tortilis - created in Finland by Jarkko Korhonen

SAVITLJIVA GLJIVICA

Laccaria tortilis (Bolton) Cooke

Etimologija: tortilis (lat.) = savitljiv. Po izgledu stručka.

Engleski naziv: Twisted Deceiver

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, vrlo je sitan, ubrzo se spljošti, skoro je opnaste konzistencije, ulegnut je na sredini, pupčast, površina postane glatka; svijetlosmeđ do crvenkasto-smećkast, sredina je tamnija, po suhom je vremenu nešto svjetliji, vodenast, blijedi od ruba prema sredini, rub je prozirno narebran.

Stručak: 2-4 cm visok, nepravilno je valjkast, uglavnom je zakrivljen, gol, šupalj; blijedocrvenkast do crvenkast, vlaknast.

Listići: Jasno su razmaknuti, izmiješani su s kratkim lamelulama, prilično su široki, vijugavi, prirasli su na stručak ili su lagano suženo-silazeći s kukicom; bjelkasti, svijetloružičasti, mesnatoružičasti, oštrica je bijela.

Spore: Kuglaste, s dugim šiljcima, 9.5-16 µm; otrusina je bijela.

Meso: Blijedocrvenkasto do crvenkasto, tanko, gotovo da i ne postoji; miris nije izražen ili je malo aromatičan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po šumskim stazama, parkovima, u grmlju, najčešće u simbiozi s johama, ali i drugim vrstama bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Bez obzira koliko su malih dimenzija, svi vrste iz ovog roda su dobre jestive gljive.

Napomena: Prepoznatljiva je prvenstveno po bogato dekoriranim kuglastim sporama, te 2-spornim bazidijama po čemu se najlakše razlikuje od većine sličnih vrsta. Kod determinacije je vrijedno zapamtiti da gljive iz ovog roda nikada nemaju kvržicu ili grbicu na sredini klobuka, kao ni prsten, a sve vrste su jestive.

Galerina jaapii - created in Finland by Mika Toivonen

OVJENČANA PATULJICA

Galerina jaapii A.H.Sm. & Singer

Klobuk: 1-2 (3) cm širok, prvo je konveksan, kasnije je poluloptast, a kada se raširi zvonolik, često s grbicom na sredini, kožica je po vlažnom mazava i ljepljiva, a po suhom vremenu potpuno glatka; svijetlosmeđ, oker-žut, narančasto-žut, žuto-smeđ, crveno-smeđ do tamnosmeđ, sredina je tamnija, vodenast, poprilično izblijedi do žuto-smeđe boje, rub je gladak i blago radijalno narebran.

Stručak: 1-4 (5) cm visok i 1-3 (4) mm debeo, šupalj, slabašan, tanak, valjkast, uglavnom je dug; žuto-smeđ, prema bazi je narančasto-smeđ, pahuljast je na vrhu, uzdužno vlaknast; vjenčić je bjelkast do svijetlosmeđ, s gornje je strane uglavnom smeđ, a s donje strane bjelkast, uzdignut, dugo je prisutan, rijetko potpuno prolazan.

Listići: Prilično su rijetki, nisu široki, prirasli su na stručak, suženi su uz stručak, prirasli, kratko se spuštaju po stručku sa zupcem, izmiješani su s lamelulama, oštrica svjetlija i nazubljena; oker, žuto-smeđi, žuto-narančasti, svijetlosmeđi ili svijetlocimetasto-smeđi.

Spore: Bademaste, s nešto debljim stijenkama, sitno bradavičave, 11-14 x 5.5-7 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, smećkasto, žućkasto-smeđe ili hrđastosmeđe, u klobuku je žućkasto, prema bazi je tamnosmeđe; miris slab, na plijesan, a okus blag, pomalo na drvo, ali nikad nemojte probati meso patuljica.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit u aluvijalnim i močvarnim šumama, po močvarama, cretovima i rubovima voda stajaćica u mahovini ili na mrtvim dijelovima rogoza, trske, šaša i osušene trave koja zadržava vlagu. U Hrvatskoj je nađena samo na jednom lokalitetu, na cretu Lepenici kraj Fužina.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Iako često ne sadrže smrtonosni alfa-amanitin, sve slične vrste treba izbjegavati, jer se samo mikroskopski razlikuju od smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je po upadljivo crtastom klobuku koji teži da pocrveni i po bradavičavim sporama.

REBRASTA PATULJICA

Galerina marginata (Batsch) Kühner

Etimologija: marginatus (lat.) = odsječeno, obrubljeno. Po crtastom rubu klobuka.

Engleski naziv: Funeral Bell

Klobuk: 1-7.5 cm širok, prvo je konveksan ili tupo stožast pa raširen i obično tupo ispupčen na sredini, rijetko oštro ispupčen, tankomesnat, gol; po vlažnom je vremenu žuto-smeđ, svijetlosmeđ, tamnooker-smeđ ili tamnosmeđ i s uočljivo prozirno narebranim rubom, vodenast, po suhom je vremenu žućkast i nije narebran.

Stručak: 2-9 cm visok i 0.3-1.8 cm debeo, tanak, malo zadebljan na bazi, uglavnom je šupalj, vitak, nježan, gladak, nije čehast; svijetlosmeđ, žuto-smeđ ili crno-smeđ, na vrhu je svjetliji, srebrnasto-bijelo čehasto-vlaknast, na bazi je bijelo maljav; na sredini nosi tanki, slabi, opnasti i često prolazni vjenčić, obično je slabo izražen ili u tragovima.

Listići: Gusti, uski, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, nejednako su dugi; žućkasto-smeđi, svijetlosmeđi ili cimetastosmeđi, oštrica je svjetlija.

Spore: Bademaste do eliptične, fino bradavičave, s uljnim kapljama, 7-10.5 x 4-6 µm (cromushrooms: (7) 7.7 - 9.2 (10) × (4.6) 4.8 - 5.8 (6.2) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.9), N = 120, Me = 8.5 × 5.2 µm, Qe = 1.6; bazidije (14.8) 18.6 - 22.8 (25.5) × (4.2) 5.8 - 7.7 (7.8) µm, N = 12); cheilocistide (37.6) 45.5 - 69.5 (71.6) × (9.1) 11.3 - 14.1 (19.2) µm, N = 13; otrusina je hrđastosmeđa do cimetastosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, žućkasto-smeđe, smećkasto ili hrđastosmeđe, u klobuku je žućkasto, a prema dnu stručka tamnije smeđe boje; miris je odvratan na plijesan, trulo drvo, brašno ili rotkvice, a okus je također neugodan na drvo. Samo kušanje može uzrokovati teška oštećenja organa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi, oboreni trupci) raznog crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima, pronađe se i na drvu bukve. Prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, treću Danijel Mulc, a četvrta je snimljena u drugoj polovici travnja, na lokalitetu Stupnik kod Zagreba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Otrovna je vrsta, a toksini koji se nalaze u ovoj gljivi poznati su kao amatoksini. Sadrži alfa i beta amanitin kao i najotrovnije vrste iz roda Amanita. Amatoksini pripadaju obitelji bicikličkih derivata oktapeptida sastavljenih od aminokiselinskog prstena premošćenog atomom sumpora. Ti su spojevi odgovorni za više od 90% smrtonosnih trovanja gljivama u ljudi. Smrtna doza je 100-150 g gljive što je oko 12 gljiva. Intenzitet toksina rebraste patuljice je oko 35% intenziteta toksina zelene pupavke. Toksin se prirodno nakuplja u stanicama jetre, a poremećaj metabolizma koji je uslijedio uzrokuje tešku disfunkciju jetre uzrokovanu amatoksinima. Amatoksini također dovode do zatajenja bubrega jer, dok bubrezi pokušavaju filtrirati otrov, oštećuju zavijene tubule i ponovno ulaze u krv koja se recirkulira i uzrokuje veća oštećenja. Razdoblje latencije je obično 6-12 sati, a rijetko 3-36 sati. Početni simptomi nakon gutanja uključuju jake bolove u trbuhu, povraćanje i proljev koji mogu trajati 6-9 sati. Osim ovih simptoma, toksini ozbiljno utječu na jetru što rezultira gastrointestinalnim krvarenjem, komom, zatajenjem bubrega ili čak smrću, obično unutar 7 dana od konzumiranja. Po nekim autorima nije otrovna nakon termičke obrade, ali je ipak treba svrstati u skupinu vrlo otrovnih gljiva.

Napomena: Druge nesmrtonosne patuljice također izgledaju vrlo slično i sa sigurnošću se mogu razlikovati od opisane vrste samo uz pomoć mikroskopa. To su smeđonoga patuljica (Galerina badipes), koja ima blijede hrđastosmeđe čehice iznad prstena, sitno čehasti rub klobuka, a meso joj miriše na gljive, te vrste Galerina stylifera i Galerina pruinatipes koje nemaju izraženu prstenastu zonu. Ali kao i kod drugih opasnih rodova, zbog smrtonosnog rizika od zabune treba izbjegavati sve slične vrste.

Galerina paludosa - created in Finland by Tapio Kekki

MOČVARNA PATULJICA

Galerina paludosa (Fr.) Kühner

Etimologija: paludosus (lat.) = močvarni. Po staništu.

Engleski naziv: Bog Bell

Klobuk: 1-2.5 (3.5) cm širok, zvonolik pa nešto otvoreniji i konveksan; žut do glinenastosmeđ ili crvenkasto-smeđ, po suhom je vremenu oker, rub je bijelo obrubljen, u mladosti s ostacima ovoja.

Stručak: 2.8 (10) cm visok i 1-4 (6) mm debeo, valjkast, duguljast, žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, s uzdužnim je vlaknastim i čehastim ostacima ovoja bijele boje, dekoracija je prošarana poput zmijske kože, osobito ispod vjenčića; vjenčić je slab, opnasto-maljav.

Listići: Oker, svijetlosmeđi ili hrđastosmeđi, prilično su rijetki, izmiješani su s lamelulama, prirasli ili se kratko spuštaju sa zupcem.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, 9-12 x 5-7 µm; otrusina je hrđastosmeđa do narančasto-smeđa.

Meso: Gotovo da i ne postoji, tanko, crvenkasto, također s oker-ružičastom nijansom; miris nije izražen, a okus je slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u velikoj množini kao saprofit tla po livadama i na mahovinskim tresetištima. U Hrvatskoj je poznata s četiri lokaliteta na acidofilnim cretovima: Dubravica u Hrvatskom zagorju, Tršće i Sungerski lug u Gorskom kotaru te Vrhovinsko polje u Lici.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Biti na oprezu jer dio autora navodi da je vjerojatno otrovna vrsta, jer su bjelkasta vlakna i miris na brašno tipične karakteristike smrtno otrovnih patuljica.

Napomena: Prepoznatljiva po kovrčavom bijelom ovoju na gotovo čitavoj dužini stručka. Nema vrijednosti i slična je nekim malim gljivama koje su najvjerojatnije otrovne.

ŠLJEMASTA PATULJICA

Galerina pumila (Pers.) Singer

Engleski naziv: Dwarf Bell

Klobuk: 0.5-1.5 (2) cm širok, može biti koničan ili zvonolik, sredina je glatka; žućkast, narančast, oker ili crvenkasto-smeđ, vodenast, po suhom vremenu izblijedi, narebran je gotovo do sredine, valovit, rub je često bijelo obrubljen od ostataka ovoja.

Stručak: 2-9 (10) cm visok i 1-3 (5) mm debeo, vrlo vitak, valjkast, ubrzo šupalj, vlaknast, zrnast, mnogo duži u odnosu na promjer klobuka jer se izvlači iz visoke mahovine; žućkast, svijetlosmeđ ili oker i bijelo zrnast, na bazi je tamniji.

Listići: Prilično su rijetki, nejednako su dugi, prirasli su za stručak, svijetlosmeđe su ili oker boje.

Spore: Eliptične, 10-13.5 x 5-7 µm; otrusina je žuto-narančasta.

Meso: Vrlo je tanko, gotovo da i ne postoji, svijetlosmeđe, vlaknasto; miris je slabo izražen ili malo po rotkvicama, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, kao saprofit tla po livadama, parkovima i šumskim stazama, uz rubove šuma, na tlu obraslom mahovinom, a najčešće ispod paprati.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Zbog opasne prirode patuljica treba izbjegavati sve slične vrste, bez obzira što često ne sadrže smrtonosni alfa-amanitin. Često se samo mikroskopski razlikuju od smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Kako i sinonim pokazuje, vrlo je slična šljemovkama (Mycena) i jedna je od brojnih vrsta iz roda Galerina koje rastu na tlu obraslom mahovinom. Od ostalih gljiva razlikuje se po sitno bijelo maljavom stručku.

Galerina sphagnorum - created on June 2023 in Klokočov, Slovakia by Filip Fuljer

MAHOVINSKA PATULJICA

Galerina sphagnorum (Pers.) Kühner

Etimologija: sphagnum (lat.) = mahovina koja raste u močvarama i na kiselim tlima + -orum (lat.) = prisustvo ili pripadnost. Po rastu na tresetnoj mahovini.

Klobuk: 1-2 (4) cm širok, najprije je konveksan, a zatim raširen, jako narebran, gladak, sredina je tupo ispupčena; po vlažnom je vremenu žut, žuto-okerast do crvenkasto-smeđ, a po suhom vremenu izblijedi, rub je obrubljen bijelim ostacima ovoja.

Stručak: 5-7 (8) cm dug i 1-1.5 (2) mm debeo, valjkast, šupalj, zavojit; ispod klobuka žuto-oker, prema osnovi sve tamniji, na bazi je crveno-smeđ do tamnosmeđ, uzdužno vlaknast; vjenčić jedva primjetan i prolazan.

Listići: Rijetki, nejednako dugi, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, žuto-smeđi, svijetlosmeđi ili hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične, 8-10.5 x 5-6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, oker, crvenkasto do crvenkasto-smeđe; miris nije izražen, a okus je slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, kao saprofit tla u močvarnim područjima, na tlu obraslom mahovinom i u crnogorričnim šumama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Biti na oprezu jer su bjelkasta vlakna i miris na brašno tipične karakteristike nekih otrovnih patuljica.

Napomena: Unutar ovog roda postoji čitav niz malih patuljica koje su međusobno veoma slične i nije uvijek jednostavno točno odrediti vrstu. Na sličnom staništu u mahovini rastu močvarna patuljica (Galerina paludosa), cretna patuljica (Galerina tibiicystis), Galerina gibbosa, Galerina fallax i brojne druge vrste. Sve su spomenute patuljice otrovne.

Galerina tibiicystis - created in Finland by Seppo Huhmarniemi

CRETNA PATULJICA

Galerina tibiicystis (G.F.Atk.) Kühner

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, s grbicom je na sredini; žut do žuto-narančast, sredina je nešto tamnija, izraženo je radijalno narebran.

Stručak: Boje je klobuka, žut do žuto-narančast, uglavnom je povijen, baza je bijelo baršunasta od micelija.

Listići: Bjelkasti, žuti, svijetlosmeđi, žuto-narančasti, samo su malo svjetliji od boje ostalih dijelova, zaokruženi uz stručak, prirasli.

Spore: Eliptične do vretenaste, 9.3-10.3 x 5.1-5.9 µm; bazidije s 2 ili 4 spore; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Svijetlosmeđe; miriše na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u velikoj množini kao saprofit tla u svim tipovima šuma, na tlu obrasnom mahovinom i na mahovinskim tresetištima. U Hrvatskoj je poznata s 4 lokaliteta na acidofilnim cretovima: Dubravica u Hrvatskom zagorju, Tršće i Sungerski lug u Gorskom kotaru te Banski Moravci pokraj Karlovca.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Smatra se otrovnom vrstom jer uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja.

Napomena: Nalazi se na listi kritično ugroženih gljiva.

Galerina vittiformis - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

POKRIVENA PATULJICA

Galerina vittiformis (Fr.) Singer

Etimologija: vitta (lat.) = ovoj, pokriveno ovojem. Po izgledu klobuka?

Engleski naziv: Hairy Leg Bell

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, vrlo je sitan, zvonolik je ili konveksan i ispupčen na sredini; žućkasto-smeđ, na sredini je skoro tamnosmeđ, vodenast, pomalo staklastog izgleda, do vrha je prozirno narebran

Stručak: 1-6 (7) cm visok i 0.5-1 (1.2) cm debeo, slabašan, šupalj, zadebljan je na bazi, uglavnom je izdužen; boje je klobuka, hrđastosmeđ ili tamnosmeđ, vlaknast, nešto je tamniji prema bazi, pahuljast je na vrhu, s bijelim je rizomorfama na bazi.

Listići: Prilično su rijetki, nisu široki, prirasli su na stručak, samo ih nekolicina dopire do stručka, boje su klobuka, žućkasti, svijetlosmeđi, oker-smeđi ili hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične do bademaste, sitno bradavičave, hrapave, 9-13 x 6-7 µm; bazidije su uglavnom s 2 spore; cistide su vretenasto proširene; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, lomljivo, žućkasto ili svijetlosmeđe; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u miješanim šumama, često u blizini smreke, uz rubove šuma, stazama, te po parkovima po vlažnim livadama i travnjacima, obično na mahovini.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Dio autora navodi je kao vjerojatno otrovnu vrstu. Pokazalo se da gljiva bioakumulira različite teške metale iz onečišćenog tla. Vrste iz ovog roda se nikada ne smiju konzumirati jer zamjena s otrovnim vrstama može završiti i smrtnim ishodom.

Napomena: Dosta je monotone smeđe ili mednožute boje nakon određenog vremena ili kada se osuši. Sliči nekim vrstama koje također rastu na istom staništu, a od kojih se može razlikovati samo uz pomoć mikroskopske analize spora.

Gymnopilus bellulus - created on August 2016 in Montagna Grande, Pergine Valsugana, Italy by Marco Floriani

LIJEPA PLAMENKA

Gymnopilus bellulus (Peck) Murrill

Etimologija: bellus (lat.) = ljupko, lijepo, graciozno. Po boji i dimenzijama.

Klobuk: 1-2 (3) cm širok, prilično je sitan, polukuglast do konveksan, skoro je gladak, gol, suh; crvenkasto-smeđ, narančasto-smeđ ili žuto-crvenkast i oker-crvenkast, malo je zamrljan, u mladosti je prekriven finim žutim ovojem.

Stručak: 1-2 (2.5) cm visok i 1-2 (3) mm debeo, zakrivljen, često raste bočno od podloge, žućkasto-crvene je ili nešto tamnije narančasto-crvene boje, na dnu je bjelkast do kremasto-žut, lagano je crtast na vrhu, a ispod je vlaknast i gladak.

Listići: Žućkasti ili žuto-smeđi, često su sa smeđim mrljama, prilično su gusti, izmiješani su s lamelulama, prirasli.

Spore: Eliptične, grubo bradavičave, 4.5-5.7 x 2.5-3.6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Gotovo da i ne postoji, crvenkasto-smeđe, vlaknasto; miris nije izražen, a okus je gorak.

Stanište: Raste od srpnja do listopada u šumama planinskih područja kao saprofit krupnih drvnih ostataka (prvenstveno velikih trupaca) jele i smreke, rjeđe drugog crnogoričnog drveća. U Hrvatskoj je pronađena samo na dva lokaliteta, u Nacionalnom parku Plitvička jezera i u okolici Mrkoplja.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Ova je vrsta iz roda Gymnopilus dosta sitna rastom, boja joj izblijedi pa ju je teško sa sigurnošću razlikovati od sličnih vrsta samo na temelju izgleda, jedina je sigurna metoda pri determinaciji ove vrste mikroskopska analiza spora, a spore su dosta sitne.

DIVNA PLAMENKA

Gymnopilus junonius (Fr.) P.D.Orton

Engleski naziv: Spectacular Rustgill

Klobuk: 3-20 (26) cm širok, u mladosti je polukuglast pa se kasnije otvori i ispupči na sredini, prilično je gladak, po vlažnom je vremenu malo mazav i sjajan; najprije je lijepe žute, zlatnožute, žuto-narančaste ili narančaste boje, u starosti je crvenkasto-smeđ, pokriven je tamnosmeđim čehama na narančasto-smeđoj osnovi koje se kasnije izgube, u starosti s mjestimičnim pjegama, maljav, uzdužno je vlaknast, nije vodenast.

Stručak: 4-15 (17) cm visok i 1-5 (6) cm debeo, najčešće je debelo trbušast i na kraju je skoro korjenasto izdužen, valjkast, zadebljan je na bazi i korjenast; žućkast, narančasto-smeđe baršunast, osnova je blijedožuta, vlaknast, vrh je bjelkast, na bazi je crvenkasto-smeđ; nosi tipični baršunasti, opnasti, uzdignuti, žućkasti vjenčić po čemu se lako prepoznaje, prolazan, rijetko je potpuno odsutan, u starosti je hrđastosmeđ od praha poispadalih zrelih spora.

Listići: Gusti, uski, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, žućkasti, krem-žuti, u starosti su hrđastosmeđi, izmiješani s lamelulama, oštrica je valovita i iste boje.

Spore: Eliptične, hrapave, s debelim stijenkama, 7-11 x 4-6.5 µm; otrusina je smeđa, narančasto-smeđa ili hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, žućkasto, kasnije je žuto-narančasto i u starosti malo smećkasto, debelo, čvrsto u klobuku, a vlaknasto u stručku, u starosti je spužvasto; miris je kiselkast, na drvo, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, busenasto ili pojedinačno, uglavnom kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog bjelogoričnom drveća, rijetko crnogoričnog drveća, na piljevini i tresetu, ponekad kao parazit na živom korijenju. Primjerke na slici snimila je Helena Petrić, u rujnu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom jer je otkriveno da uz razne toksine sadrže i razne halucinogene koji imaju sličan učinak kao psilocibin i psilobin. Može uzrokovati trovanje slično kao panterova muhara (Amanita pantherina), međutim s kraćim latencijskim razdobljem i s više psihotropnih učinaka, kao i ozbiljn pad krvnog tlaka. Prijavljeni su slučajevi trovanja kod kojih su se simptomi povukli nakon nekoliko sati. Psilocibin nije uvijek uključen, uvelike varira od regije do regije i često sadrži samo tvari koje uzrokuju gastrointestinalne tegobe. Ova gljiva također može opteretiti krvožilni sustav i uzrokovati ozbiljne probleme koji zahtijevaju hospitalizaciju. Nejestiva je zbog gorkog okusa.

Napomena: Postoji dosta sličnih gljiva, i po morfološkim obilježjima i po staništu. Sjajna ljuskavica (Pholiota lucifera) raste i u crnogoričnim šumama. Pjenasta ljuskavica (Pholiota spumosa) ima jaču dekoraciju stručka i raste na jelovim panjevima. Sve su spomenute vrste nejestive.

Gymnopilus liquiritiae - created on September 2018 in Bergua, Huesca, Spain by Joseba

BJELONOGA PLAMENKA

Gymnopilus liquiritiae (Pers.) P.Karst.

Klobuk: 1-3 (5) cm širok, konveksan, slabo je mesnat i nikada nije raširen; najprije je zlatnožut, kasnije svijetlosmeđ ili narančasto-smeđ, rub je tanak, blago narebran i malo valovit.

Stručak: Valjkast, šupalj, zadebljan je na bazi; na početku je svilenasto bijel, zatim je žuto-smeđ il narančast, u starosti je hrđastosmeđ, na vrhu je svjetlije narančasto-smeđe boje, na bazi je bijelo maljav.

Listići: Najprije su zlatnožuti, žuto-smeđi ili žuto-narančasti, u starosti su hrđastosmeđi ili crvenkasto-smeđi, na pritisak ili na ozlijeđenom mjestu pocrvene, izmiješani su s lamelulama, nejednako su dugi, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku.

Spore: Eliptične, 7-9 x 5-6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, u klobuku je zlatnožuto ili žuto-narančasto, u stručku je hrđastosmeđe; miriše na plijesan, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u manjim skupinama, kao saprofit gotovo raspadajućih krupnijih drvnim ostataka (panjevi, grane) raznog crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Osnovno se obilježje ove vrste krije upravo u njezinom nazivu. Plodno tijelo u početku ima svilenasto bijeli stručak, koji poslije postane gladak i hrđastosmeđ. Niti jedna od poznatih plamenki nema u početku tako izrazito svilenasto bijeli stručak.

RAZORNA PLAMENKA

Gymnopilus penetrans (Fr.) Murrill

Etimologija: penetrans (lat.) = koji se uvlači, prodire. Po prodoru u supstrat.

Engleski naziv: Common Rustgill

Klobuk: 2-8 (12) cm širok, tankomesnat, prvo je zvonoliko-konveksan pa malo izravnat, ponekad je malo ulegnut, gladak, gol, suh; žućkasto-smeđ ili cimetasto-smeđ ili narančast, sredina je nekad s crvenkastom nijansom, izblijedi i postane žućkast, rub može biti nazubljen i obično je svjetlije žućkasto-narančaste boje.

Stručak: 4-8 (12) cm visok i 4-9 (12) mm debeo, pun je pa šupalj, valjkast, baza je zadebljana i bjelkasto maljava, rijetko je korjenast; bjelkast, žućkast, crvenkasto-smeđ, jako je vlaknast, često s izraženom vlaknastom prstenastom zonom.

Listići: Gusti, nisu trbušasti, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, najprije su svijetložuti, ubrzo su narančasti i s hrđastosmeđim mrljama, a na kraju su hrđastosmeđe nijanse, izmiješani s lamelulama, oštrica je sitnodlakava i svjetlija.

Spore: Eliptične ili u obliku sjemenke jabuke, duguljaste, sitno bradavičave, 6-8.5 x 3.7-5.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Nježno, vodenasto, vlaknasto, žućkasto, žuto-narančasto ili žuto-smeđe, u starosti hrđastosmeđe; miriše na drvo, a okus je jako gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno ili busenasto, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi, povaljeni trupci) raznog crnogoričnog drveća, osobito bora.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa, ali se smatra otrovnom jer su otkriveni toksini koji uzrokuju hemolizu (razgradnju crvenih krvnih zrnaca) i aglutinin (skupljanje crvenih krvnih zrnaca).

Napomena: Prilično je upadljiva gljiva po žuto-narančastoj boji klobuka, raste uz više ili manje trule panjeve. Prepoznatljiva je po gorkom okusu mesa što je ujedno i karakteristika većeg dijela vrsta iz skupine kojoj pripada, primjerice jelove plamenke (Gymnopilus sapineus), koja raste tipično ispod smreke, ima vunenasto-vlaknastu kožicu klobuka i rano se raspuca. Slična je hibridna plamenka (Gymnopilus hybridus) koja ima jače izražen vjenčić. Sve su spomenute vrste nejestive zbog gorkog okusa mesa.

Gymnopilus picreus - created in Finland by Stefan Jakobsson

GORKA PLAMENKA

Gymnopilus picreus (Pers.) P.Karst.

Etimologija: picros (gr.) = gorko, resko. Po okusu mesa.

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, tankomesnat, zvonoliko-konveksan pa raširen, gladak, gol, nije mazav po vlažnom vremenu; cimetastosmeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, po suhom vremenu izblijedi.

Stručak: Prilično je tanak, cjevast, često je stisnut, sužava se prema vrhu, jedva je malo zadebljan na bazi i dosta korjenast; u mladosti je svijetlosmeđ, kasnije je tamnosmeđ ili crvenkasto-smeđ, nešto je svjetliji na vrhu, uzdužno je vlaknast i pahuljast.

Listići: Gusti, stisnuti, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku sa zupcem, najprije su svijetložuti ili limunastožuti, kasnije postanu hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, 7-10 x 4.5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Svijetlosmeđe, tanko, vodenasto; miris je ugodan, a okus je gorak.

Stanište: Raste od kolovoza do listopada u crnogoričnim šumama planinskih područja (rijetko nizinskih) kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog crnogoričnog drveća, osobito smreke, vrlo rijetko bjelogoričnog drveća, ponekad prividno na tlu izmiješanom s drvnim ostacima. U Hrvatskoj je poznata s osam lokaliteta, u nacionalnim parkovima Plitvička jezera, Risnjak i Sjeverni Velebit, na tri lokaliteta u Gorskom kotaru te na planini Medvednici.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Smatra se otrovnom vrstom jer uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja. Gljive iz ovog roda nikada nisu jestive, gotovo uvijek su gorke, a često i otrovne.

Napomena: Veoma je slična lijepa plamenka (Gymnopilus bellulus) koja se razlikuje samo po mikroskopskim osobinama, ima mnogo veće spore.

Gymnopilus sapineus - created in Finland by Tapio Kekki

JELOVA PLAMENKA

Gymnopilus sapineus (Fr.) Murrill

Engleski naziv: Scaly Rustgill

Klobuk: 2-8 (10) cm širok, prilično mesnat, robustan, u početku konveksan ubrzo iskrivljen i raspucan; žućkasto-smeđ, sredina je malo tamnija, hrđastosmeđe čehav na žućkastoj osnovi, rub je dulje vrijeme podvijen.

Stručak: 4-8 (10) cm visok i 0.6-1.2 (1.6) cm debeo, čvrsto je srašten za supstrat, na bazi je sužen, mesnat, pun; žućkast ili narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđe prošaran, u starosti je hrđastosmeđ, sitno dlakav, vlaknast, bjelkasto naprašen na bazi koja poslije potamni; na vrhu s prstenastom zonom koja je hrđastosmeđa od praha poispadalih zrelih spora, na vrhu se često nalaze fragmentirani ostaci žućkaste koprene.

Listići: Prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, oštrica je nepravilno nazubljena i valovita; zlatnožuti poput klobuka, poslije su narančasto-smeđi i hrđastosmeđi, na pritisak ili na lom postanu hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, hrapave, 6.5-10 x 4-5.5 µm; otrusina je narančasto-smeđa do hrđastosmeđa.

Meso: Prilično debelo, vlaknasto, bjelkasto, žuto do žuto-narančasto, u starosti crvenkasto-smeđe; miris je ugodan na drvo, slatkast, a okus je uglavnom gorak, ponekad je gorčina jedva primjetna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u manjim skupinama, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) jele.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: VJEROJATNO OTROVNA - Nejestiva je zbog gorkog okusa, a i sumnja se da sadrži manju količinu psilocibina.

Napomena: Može joj sličiti hibridna plamenka (Gymnopilus hybridus) jer ima prilično velik i mesnat klobuk. Raste na panjevima i ostacima bora, klobuk ima tanak rub, koji se ubrzo izvrne prema gore i listići nisu nikada rđasto maljavi. Zbog gorkog okusa također nije za jelo.

KASNA PLAVULJA

Hebeloma birrus (Fr.) Gillet

Etimologija: birrum (lat.) = smeđo-crvenkasto. Po boji klobuka.

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, prvo je okruglast, zatim se raširi, gladak, bez ostataka ovoja; žuto-smeđ, oker-smeđ, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, bjelkasto vlaknast, sitno je čehast na sredini, rub je svjetliji, žućkasti i malo narebran.

Stručak: 3-6 (8) cm visok i 5-8 (10) mm debeo, valjkast, prema dnu je sve deblji pa na kraju zašiljen, vretenast, korjenast, robustan, često savijen, ; bjelkast, kremast, okerast ili smećkast, na vrhu je bjelkast i sitno čehast, prekriven je bijelim vlakancima po čitavoj površini, prema dolje je smeđe prošaran poput zmijske kože, često s izraženom prstenastom zonom zbog smeđeg praha od poispadalih zrelih spora.

Listići: Kremasto-žuti, blijedosmećkasti, kasnije su tamniji, također sa smeđim mrljama, prirasli, izmiješani s lamelulama, oštrica je u mladosti prekrivena sitnim kapljicama, koje se kasnije osuše u hrđastosmeđe mrlje, gusti.

Spore: Bademaste, hrapave, 9-11.7 x 4.5-6 µm; otrusina je smeđa do cimetastosmeđa.

Meso: Čvrsto, bijelo, oboji se u ljubičasto-smećkastu nijansu; ugodno miriše na gljive, kakao ili rotkvice, a okus je gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u većim skupinama, u miješanim i bjelogoričnim šumama, često s hrastovima i bukvama, kao saprofit uglavnom na ukopanim drvnim ostacima i krupnijim drvnim ostacima (panjevi) raznog bjelogoričnog drveća, uglavnom na kiselom tlu. Posljednje četiri slike snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta kao i sve plavulje, a dio autora navodi da može uzrokovati gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Vrste iz roda Hebeloma su međusobno teško raspoznatljive. Prepoznatljive su po zdepastom rastu, stručak je zadebljan i miriše po rotkvicama, što je i tipična osobina vrsta iz ovog roda.

BLIJEDA PLAVULJA

Hebeloma crustuliniforme (Bull.) Quél.

Engleski naziv: Poisonpie

Klobuk: 1-6 (7) cm širok, mesnat, prvo je okruglastm zatim je polukuglast, na kraju se otvori, nema ostataka ovoja, gol, za kišnih dana je malo mazav i ljepljiv; blijedokremast, okerast ili svijetlosmeđ, sredina je malo tamnija.

Stručak: 2-7 (8) cm visok i 5-8 (10) mm debeo, valjkast, pun, na dnu je lagano zadebljan i batinast, često završava s bijelim užim korijenom; bijel ili bjelkast, često je malo smećkasto čehast, osobito na bazi, na vrhu je sitno pahuljast.

Listići: U mladosti su bjelkasti ili sivkasto-smeđi, kasnije su hrđastosmeđi ili sivo-smeđi, prirasli, gusti, izmiješani su s lamelulama, oštrica je po vlažnom vremenu s mrljama od hrđastosmeđog praha od spora i zupčasta.

Spore: Bademaste do limunaste, 8.8-13.1 x 5-7.6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Bijelo, čvrsto; miris je vrlo neugodan na rotkvice, a okus je gorak poput rotkvice.

Kemijske reakcije: Ako se na meso nakapa fenol, ono posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno ili u krugovima, u svim tipovima šuma, osobito u šumama bukve, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom, brezom i topolom. Primjerke na slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta, jer izaziva neugodne gastrointestinalne smetnje. Vrste iz roda plavulja koje mirišu na rotkvice su obično otrovne.

Napomena: Slična je gorušičina plavulja (Hebeloma sinapizans) koja je mnogo veća i čvršća, s veoma je jakim zadahom po rotkvicama, a šećerna je plavulja (Hebeloma sacchariolens) mnogo manja rastom i tipično miriše po karameliziranom šećeru.

Hebeloma gigaspermum - created on October 2010 in Massy, France by Strobilomyces

VELIKOSPORNA BLJEDUNJAVKA

Hebeloma gigaspermum Gröger & Zschiesch.

Etimologija: gigas (lat.) = golemo, ogromno + spermum (gr.) = spora, sjeme. Po izgledu spora.

Klobuk: 3-5 cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi; glinenosmeđe je ili oker boje.

Stručak: Boje je klobuka, prema vrhu je malo svjetliji.

Listići: Prirasli, boje su klobuka.

Spore: Bademaste do limunaste, 13–17 × 7–9 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Miris je jak i slatkast na cvijet naranče.

Stanište: Raste od kolovoza do listopada u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća i grmlja (najčešće s vrbom i johom), na vlažnim staništima kao što su vlažne šume i cretovi. Kod nas je poznata samo s jednog lokaliteta, na cretu Tršću u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Razlikuje se od drugih vrsta po rastu na karakterističnom staništu, po močvarnim bjelogoričnim šumama.

TAMNOGLAVA PLAVULJA

Hebeloma mesophaeum (Pers.) Quél.

Etimologija: mesos (gr.) = pola + phalos (gr.) = tamno. Po tamnoj sredini klobuka.

Engleski naziv: Veiled Poisonpie

Klobuk: 2-8 (10) cm širok, slabo mesnat, prvo je stožast pa zvonolik kasnije se raširi i ispupči na sredini, mazav; žuto-smeđ, oker-smeđ ili tamnosmeđ, nešto je tamnije crvenkasto-smeđe boje na sredini, rub je svjetliji, kremast ili smećkast, često sa žućkastim ostacima ovoja na rubu koji je u mladosti spojen za stručak, na kraju je gol.

Stručak: 4-7 (8) cm visok i 3-7 (8) cm debeo, šupljikav; bjelkast ili blijedokremast, s ostacima je ovoja blijedookeraste boje, svjetliji je na vrhu, često s vlaknastim prstenastim pojasom.

Listići: Skoro su gusti, izmiješani su s lamelulama, prirasli su na stručak; najprije su bjelkasti ili sivkasto-smeđi, kasnije su smećkasti ili tamnosmeđi, oštrica je bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, jako bradavičave, 7.9-10.5 x 4.6-6 µm; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Bjelkasto je ili kremasto u klobuku i gornjoj polovici stručka, a svijetlosmeđe u donjoj polovici stručka, debelo; miriše na  rotkvice ili lagano na voće, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, obično u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, a rijetko s brezom. Prve tri slike snimio je Danijel Mulc, sredinom listopada, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru, a posljednje tri Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom jer sadrži manju količinu toksina. Ako se konzumira u većoj količini uzrokuje gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Dio je osrednje velikih gljiva iz roda Hebeloma, a karakteristična je po tamnijoj boji na sredini klobuka zbog okrugle smećkaste mrlje, ostali je dio upadljivo svjetliji, miriše na rotkvice, dok su druge vrste iz ovog roda obično drugačijeg mirisa. Slična je šećerma plavulja (Hebeloma sacchariolens) koja je manja rastom, smećkasta i miriše na cvijet naranče ili na zaprženi (karamelizirani) šećer. Druge vrste iz ovog roda često mirišu na kakao.

Hebeloma populinum - created in Spain by Paco Otero Pérez

TOPOLOVA PLAVULJA

Hebeloma populinum Romagn.

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, najprije je polukuglasto-konveksan, zatim se malo otvori i tupo ispupči na sredini, mesnat, prilično je pravilan, gladak, po vlažnom je vremenu mazav; kremast, sivkasto-smećkast, svijetlosmeđ, narančasto-smeđ ili tamnosmeđ, na sredini je malo tamniji, vodenast, mjestimično je smeđe pjegav, rub je svjetliji, tanak i iskrivljen.

Stručak: 4-9 (11) cm visok i 5-8 (9) mm debeo, valjkast, na bazi je zadebljan; bjelkast, sitno je čehast, vrh je svjetliji, prema dnu je smećkast.

Listići: Srednje su gusti, nejednako su dugi, prirasli su za stručak; najprije su bijel, poslije su smećkasti ili tamnosmeđi, oštrica je svjetlija, nepravilno nazubljena i valovita.

Spore: Vretenaste do limunaste, 9-15 x 6-8.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, debelo; lagano miriše na rotkvicu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama ili krugovima, u simbiozi s topolom ili brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Dio je autora navodi kao nejestivu vrstu, međutim kod osjetljivih ljudi često uzrokuje lakše gastrointestinalne tegobe pa je smatramo otrovnom.

Napomena: Jedna je od tipičnijih i prepoznatljivijih plavulja. Karakteristična je po staništu, mirisu na rotkvice i mnogo je svjetlija od sličnih vrsta. Na istom se staništu može pronaći gotovo bijela plavulja Hebeloma ochroalbidum, koja nema zadebljanu bazu stručka, meso joj intenzivno miriše na rotkvicu i se ne može konzumirati.

Hebeloma radicosum - created on September 2022 in 94481 Grafenau, Germany by Elisabeth Mettler

KORJENASTA PLAVULJA

Hebeloma radicosum (Bull.) Ricken

Etimologija: radicosus (lat.) = korjenasto. Po obliku.

Engleski naziv: Rooting Poisonpie

Klobuk: 5-10 (12) cm širok, mesnat, polukuglast, zatim je raširen i malo ispupčen na sredini, mazav; bjelkast, kremasto-smećkast, svijetlosmmeđ ili smeđo-okerast, prekriven širokim crvenkastim čehama, rub je podvijen i s krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 5-15 (30) cm visok i 1-2 cm debeo, pun, vretenast, prema dolje je tanji, završava dugim debelim korijenom; na vrhu je bjelkast, ispod vjenčića je čehast i sivkasto-smeđ; pod klobukom se nalaze ostaci zastorka u obliku prolaznog vjenčića.

Listići: Izrezani su uz stručak, uglavnom su slobodni, nejednako su dugi; najprije su bjelkasti, kasnije su svijetlosmeđi, oštrica je svjetlija.

Spore: Eliptične, zašiljene na jednom kraju, sitno bradavičave, 8-10 x 5-6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bijelo; jako miriše na gorke bademe, a okus je gorak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom za nekoliko minuta postane crvenkasto, zatim zeleno, sa sulfovanilinom se oboji u prolazno ljubičastu boju, dok sa željeznim sulfatom postane žućkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u šumama, kao saprofit na zemlji bogatoj s drvnim ostacima ili na krupnijim drvnim ostacima (panjevi) raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom jer je prilično gorkog okusa i kod osjetljivih ljudi izaziva gastrointestinalne probleme pa se stoga ne smije konzumirati.

Napomena: Najprepoznatljivija je po vretenastom stručku, te debelom i dugom korijenu, koji može biti duži i od samog stručka.

Hebeloma sacchariolens - created on September 2023 in Corminboeuf, Switzerland by Nicolas Schwab

ŠEĆERNA PLAVULJA

Hebeloma sacchariolens Quél.

Etimologija: sakara (sanskrtski jezik) = šećer, šećerno. Po mirisu mesa.

Engleski naziv: Sweet Poisonpie

Klobuk: 2-5 (6) cm širok, konveksan, zatim konveksan, poslije se izravna i lagano ispupči, gol, vlažan, mazav i ljepljiv; sivkasto-smećkast, oker-smećkast ili smeđ, također s crvenkasto-smeđim pjegama, rub je svjetliji, bjelkast.

Stručak: 3-6 (7) cm visok i 0.4-1 (1.2) cm debeo, prilično je slabašan, skoro je valjkast, pun, prilično je krut; bjelkast do okerasto-smeđ, na vrhu je bjelkast, a na bazi je smećkast, površina je sitno vlaknasto-čehasta.

Listići: Osrednje su gusti, lagano su trbušasti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, sivkasto-smeđi, krem-smećkasti, okerasti ili svijetlosmeđi, u starosti su hrđastosmeđi.

Spore: Vretenaste do bademaste, izraženo dekorirane, 15-18 x 5.5-7.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, mekano, bjelkasto ili kremasto; jakog je ugodnog mirisa na cvijet naranče ili na spaljeni šećer, a okus je na rotkvice i malo gorkast.

Stanište: Najčešće raste u jesen, skupno i pojedinačno, po parkovima, rubovima šuma i šumskim stazama u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a po nekim je izvorima i otrovna.

Napomena: Pripada brojnoj skupini Denudati iz roda Hebeloma kojima je zajednička karakteristika uočljivi ovoj, te suha oštrica listića i rubne batinaste dlačice. Ima dosta jak i osebujan miris po čemu je uvijek prepoznatljiva, te velike vretenaste spore.

Hebeloma sarcophyllum - created on November 2017 in Provincia dell'Ogliastra, Italy by Davide Puddu

GRIMIZNA PLAVULJA

Hebeloma sarcophyllum (Peck) Sacc.

Klobuk: 3-6 (7) cm širok, najprije je polukuglasto-konveksan, zatim je otvoren, ulegnut i široko je ispupčen; bjelkast, krem-žut ili oker,  često s ružičastom nijansom, sredina je tamnija, žuto-smeđa, smeđa  ili crvenkasto-smeđa, vodenast, malo je radijalno vlaknast, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: Valjkast, prilično je dug, šupalj, baza je zadebljana; bjelkast, pahuljast, osobito na vrhu, sitno je vlaknast, u mladosti su vidljivi ostaci ovoja koji poslije nestanu.

Listići: Gusti, prirasli su za stručak, najprije su bjelkasti ili krem, kasnije su ružičasti do ružičasto-smeđi, crveno-smeđi, u starosti su smeđe boje duhana, oštrica je svjetlija i sitno nazubljena.

Spore: Eliptične, 9.3-13 x 5.4-7 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, vlaknasto; miris i okus su slatkasti, ugodni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u crnogoričnim šumama, u simbiozi s borom i čempresom, rjeđe s hrastom, češća je u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Karakteristična je prvenstveno po staništu na kojem raste i dosta dugom stručku.

GORUŠIČINA PLAVULJA

Hebeloma sinapizans (Paulet) Gillet

Etimologija: sinapis (lat.) = gorušica. Po boji.

Engleski naziv: Bitter Poisonpie

Klobuk: 3-8 (11) cm širok, prvo je konveksan, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i tupo ispupčen, mesnat, gladak, po vlažnom je vremenu malo mazav; može biti krem-žućkast, oker-smećkast, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, rub je svjetliji, podvijen, malo valovit i s rijetkim tragovima ovoja.

Stručak: 5-12 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, tvrd, pri dnu je lagano ili gomoljasto zadebljan, malo je korjenast, šupalj; bjelkast, kasnije je svijetlosmeđ i s priraštenim smećkastim čehama ili vlakancima, donji je dio čehast, šupalj, od sredine klobuka prema cjevastoj šupljini visi meso klobuka popit viska, odnosno sige, a to se dobro uočava na uzdužnom presjeku.

Listići: Prilično su gusti, uski, poput zaokruženi su uz stručak, prirasli, ponekad su trbušasti i slobodni; sivkasto-smeđi ili smećkasti, oštrica je sitno pahuljasta.

Spore: Eliptične, lagano bradavičave, 9.5-13 x 6.5-8 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Prilično je debelo, čvrsto, bijelo; miriše neugodno na rotkvice, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama ili krugovima, u miješanim šumama, na vapnenastom i glinenastom tlu, često se može pronaći po parkovima, osobito u simbiozi s brezama. Posljednje dvije slike snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Plavulje koje mirišu na rotkvice su obično otrovne.

Napomena: Česta je vrsta i predstavnik je roda Hebeloma u kojem niti jedna vrsta nije jestiva. Karakteristična je po šupljini na sredini stručka po čemu se lako razlikuje od sličnih vrsta. Lako se zamijeni s također nevaljalom blijedom plavuljom (Hebeloma crustuliniforme) koja ima svjetliji i ujednačeno obojeni klobuk i uvijek puni stručak. Gorušičina je plavulja tamnija na sredini, a svjetlija na rubu klobuka jer joj je površina bjelkasta. Također jako miriše na rotkvice.

Phaeocollybia christinae - created in Finland by Tapio Kekki

NARANČASTOCRVENA KORJENJAČA

Phaeocollybia christinae (Fr.) R.Heim

Klobuk: 1-5 (6) cm širok, najprije je konično-zvonolik, poslije se raširi i oštro ispupči na sredini, mazav, gladak; žive je crvenkasto-smeđe, narančasto-smeđe ili narančasto-crvene boje, rub je često nepravilno režnjevit.

Stručak: 4-12 cm visok, valjkast, šupalj, gladak, korjenast; narančast, narančasto-smeđ do vinskicrven, u donjem je dijelu tamniji s crveno-smeđim pjegama.

Listići: Do stručka su zaokruženi, prirasli, oštrica je nazubljena i vijugava; u početku su svijetlosmeđi, kasnije su crvenkasto-smeđi, često su sa smeđim mrljama, u starosti su narančasto-smeđi.

Spore: Eliptične, 9-11 x 4.3-5.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, u stručku je žilavo i vlaknasto, svijetlosmeđe, u sredini je stručka bjelkasto; miriše na rotkvice, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve, hrasta i breze, te crnogoričnim i miješanim šumama, kao parazit na korijenskom sustavu drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Postoji i vrlo slična korjenjača (Phaeocollybia arduennensis), odnosno sinonim narančastosmeđa šiljatonoška (Phaeocollybia jennyae), koja ima manji tamnosmeđi klobuk (1-3 cm), nije oštro ispupčen, stručak je cijelom dužinom tamnosmeđ, raste po crnogoričnim šumama i također nije za jelo.

Phaeocollybia jennyae - created in Finland by Päivi Saikkonen

NARANČASTOSMEĐA ŠILJATONOŠKA

Phaeocollybia jennyae (P.Karst.) Romagn.

Klobuk: 1-5 (7) cm širok, spljošten s grbicom, malo je mazav, bez sjaja, po suhom je vremenu gladak; crvenkasto-smeđ je do narančasto-crven, izblijedi u žuto-narančastu boju.

Stručak: 4-10 (12) cm visok i 3-6 (8) mm debeo, vretenast, vrlo je dug, šupalj, žilav, korjenasto je sužen, gladak; crvenkasto-smeđ, vrh svjetlije narančasto-oker boje, s malim je bjelkastim čehicama.

Listići: Prirasli, izmiješani su s lamelulama, oštrica je valovita; žućkasto-narančasti, žuto-crveni, crveno-smeđi ili su tamnonarančasti.

Spore: Eliptične ili u obliku kapi, skoro glatke, slabo hrapave, 4.5-6 x 2.9-4.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Žuto-narančasto, crvenkasto-smeđe, narančasto-smeđe ili tamnosmeđe, hrskavičasto, elastično; miriše na gljive, gorke bademeili rotkvice, a okus je blag do gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u crnogoričnim, rjeđe bjelogoričnim šumama, kao parazit na korijenju crnogoričnog drveća, duboko ukopana u zemlji. U Hrvatskoj je nađena u šumi šumskog kestena, hrasta kitnjaka i bukve, samo na jednom lokalitetu, u okolici Samobora.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Tipična je po korjenastom završetku stručka koji je duboko ukopan u zemlji.

Psilocybe coronilla - created in Norway by Roger Andersen

OKRUNJENA VITIČARKA

Psilocybe coronilla (Bull.) Noordel.

Etimologija: umanjenica od corona (lat.) = kruna. Po vjenčiću.

Engleski naziv: Garland Roundhead

Klobuk: 2-8 (10) cm širok, najprije konveksan pa nekad raširen, gladak, ljepljiv; blijedožut, žut ili je žuto-oker, ponekad može biti malo čehast, u starosti je ispucan, rub nije narebran, ali je često s ostacima zastorka.

Stručak: 2-4 (5) cm visok i 5-9 (11) mm debeo, sužen je na bazi, najprije je pun, kasnije je šupalj; bijel, ispod vjenčića je lagano žućkast ili crvenkasto-smeđ, ispod vjenčića je bjelkasto zmijoliko prošaran do čehast, na bazi je brazdast i s bijelim micelijskim nitima; nosi karakterističan slabi, uski, opnasti, viseći i s gornje strane krunasto nazubljeni vjenčić koji podsjeća na krunu, crtast je od sredine do ruba, najprije je bijel, kasnije je s gornje strane crnkast s ljubičasto-smeđim prahom od spora.

Listići: Prilično su gusti, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem; u mladosti su sivkasto-smeđi, kasnije su sivo-ljubičasti ili ljubičasto-smeđi, u starosti su crnkasti, oštrica je svjetlija i resasta.

Spore: Eliptične, glatke, s debelim stijenkama, s jedva uočljivim kličnim otvorom, 7-10 x 3.5-5 µm; otrusina je ljubičasto-smeđa.

Meso: Relativno je debelo, kruto, lomljivo, bijelo je ili žućkasto; miriše neugodno na rotkvice, nije na brašno kao kod rane livadarke (Agrocybe praecox), a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, najčešće pojedinačno, kao saprofit tla po obradivim terenima, pašnjacima, poljima, uz putove, na odlagalištima otpada i skladištima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, a može izazvati ozbiljna trovanja kod osjetljivih osoba. Poznat je jedan slučaj žene s invaliditetom koja je duže od 6 sati imala teške gastrointestinalne tegobe, ali bez psihotropnih znakova. Vrijeme inkubacije je bilo oko 1.5 sat. Smatra se da gljiva sadrži vrlo male količine psilocibina, međutim nisu poznati smrtni slučajevi.

Napomena: Često se može pronaći u lončanicama s cvijećem. Osim zdepaste polukuglaste strnišnice (Protostropharia semiglobata) slične su i bijela vitičarka (Stropharia albonitens) i Protostropharia luteonitens koje imaju malo zvonolik oblik klobuka. Karakteristični vjenčić je široko brazdast, tako da se na gornjoj strani ističu zupci rebara na koje padnu sivo-ljubičaste spore pa vjenčić dobiva konačan izgled krune.

Psilocybe semilanceata - created in Finland by Martti Moisander

ŠILJATA KLOBUČICA

Psilocybe semilanceata (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: semi (lat.) = pola, polu + lancea (lat.) = koplje. Po šiljatom obliku klobuka.

Engleski naziv: Magic Mushroom, Liberty Cap

Klobuk: 1-2 (3) cm širok, stožasto-zašiljen ili je suženo zvonolik, oštro ispupčen, gladak, malo je mazav; žućkast, žuto-smećkast, svijetlosmeđ, žuto-maslinast. maslinasto-oker, u starosti je s zelenkasto-plavom nijansom, rub je sitno narebran.

Stručak: Tanak, slabašan, vrlo je dug u odnosu na dimenzije klobuka, hrskavičast, valovit; blijedosmećkast je ili smećkast, na bazi je često modar ili zelenkasto-plavkast, po vlažnom je vremenu malo vodenast.

Listići: Tanki, uski, smećkasti su ili sivo-smeđi, kasnije su ljubičasto-crni, oštrica je bijela.

Spore: Eliptične, glatke, s debelim stijenkama, 11-15 x 6.4-8 µm; otrusina je crveno-smeđa do tamnosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, blijedožućkasto, u stručku je smećkasto, na pritisak polako postane zelenkasto-plavo; miriše na travu ili na rotkvice, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u manjim skupinama, kao saprofit tla po livadama ili pašnjacima u travi, na mjestima bogatim hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta jer sadrži psilocibin koji ima halucinogeno djelovanje, a sadržaj psilocibina može biti gotovo 0,8-1 (2,2)% suhe tvari.

Napomena: Karakteristična je po zašiljenom klobuku po čemu je i dobila ime, a sadrži sastojke s halucinogenim djelovanjem, donji je dio stručka zelene ili ljubičasto-plave boje.

Flammula alnicola - created in Finland by Petri Roponen

GORKA LJUSKAVICA

Flammula alnicola (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: alnus (lat.) = joha. Po najomiljenijem staništu.

Engleski naziv: Alder Scalycap

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, polukuglast, mazav i ljepljiv; u mladosti svijetložut ili sumporastožut, kasnije žuto-zelenkast do žuto-smećkast, sredina je nešto tamnija, narančasto-smeđa do crvenkasto-smeđa, sa smeđim mrljama na sredini, rub je dugo prekriven s vlaknastim ostacima ovoja.

Stručak: 0.5-1 cm debeo, busenasto je srašten sa drugim stručcima, šupalj; žućkast, kasnije narančasto-crvenkast, ispod prstenaste zune narančasto-smeđe čehast, prema dnu postaje smećkast.

Listići: Žućkasti ili oker, kasnije hrđastosmeđi, sa smeđim ili narančasto-crvenkastim pjegicama, gusti, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku.

Spore: Eliptične, 8-9 x 4-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: U klobuku je žuto, a u stručku narančasto, na pritisak postane lagano žuto-smeđe; miris je na voće, slatkast, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, uglavnom vrbe, johe, lijeske ili breze, rijetko jele i smreke, na stabljikama biljaka, te prividno na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete i lako se zamijeni s otrovnim vrstama pa je možda bolje ne konzumiratri ovu vrstu.

Napomena: Pripada u skupinu malih vrsta iz roda Flammula, raste busenasto i ima tipično suženi stručak na vrhu, teško se može zamijeniti s drugim vrstama zbog karakterističnog mirisa na voće.

DLAKAVA SUŠIČARKA

Crinipellis scabella (Alb. & Schwein.) Murrill

Etimologija: scabella (lat.) = šuplje, grubo. Po dlakavoj dekoraciji.

Engleski naziv: Hairy Parachute

Klobuk: 1-1.5 (2) cm širok, izravnat, vlažan, mazav, žućkast do hrđastosmeđ, smeđe vunasto-čehast na bijeloj osnovi, sredina je tamnija, rub je valovit i narebran.

Stručak: Tanak, pun, rijetko je šupalj, crvenkast do hrđastosmeđ, na vrhu je svjetliji.

Listići: Dosta su rijetki i razmaknuti, prirasli, bjelkasti do sivkasti.

Spore: Široko eliptične, s tankim stijenkama, na jednom kraju zašiljene, prozirne, 7.5-9.5 x 5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Gotovo da i ne postoji, vrlo je tanko, u klobuku je bjelkasto, a u stručku smećkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, kao saprofit po livadama, travnjacima, šumskim čistinama i u svim tipovima šuma na humusu, travi ili lišću. Primjerke na prvoj slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Kloštar Podravski kod Đurđevca.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pripada skupini sitnih vrsta gljiva koje po izgledu klobuka neodoljivo podsjećaju na otvoreni padobran.

PRIMORSKA DLAKAVICA

Crinipellis subtomentosa (Peck) Singer

Etimologija: sub (lat.) = ispod, skoro + tomentum (lat.) = dlakav, pokriven dlačicama ili pahuljast. Po dlakavoj dekoraciji klobuka.

Klobuk: 1-3 cm širok, prvo je stožast do konveksan, kasnije je izravnat i tupo ispupčen na sredini, krem, sivo-oker, narančasto-oker do blijedo smeđ, sredina je ponekad smeđa, nekad je malo pojasast, dlakav.

Stručak: 1.5-3.5 cm visok i 2-4 mm debeo, tanak, valjkast, često je zadebljan na bazi, boje je klobuka, nešto je tamniji u donjoj polovici zbog dlakavosti, na vrhu je izbrazdan, krem do smeđ.

Listići: Dosta su rijetki, prirasli do slobodni, bjelkasti do krem.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, amiloidne, (7.5) 8.2 - 10.1 (10.8) x (4.7) 5.1 - 6.3 (6.8) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.9 (2.0), N = 84, Me = 9.1 x 5.6 µm, Qav = 1.6; otrusina je bijela.

Meso: Gotovo da i ne postoji, vrlo je tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, po livadama i travnjacima.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pripada skupini sitnih vrsta gljiva koje po izgledu klobuka neodoljivo podsjećaju na otvoreni padobran.

BULLIARDOVA SUŠIČARKA

Marasmius bulliardii Quél.

Klobuk: 0.3-0.5 (0.7) cm širok, izravnat, pupčasto je ulegnut na sredini, podsjeća na padobran, radijalno je brazdast; bijel, kasnije je blago žućkast, oker ili smećkast, sredina je tamnija, tamnosmeđa, rub je dugo vreman podvijen i grubo narebran.

Stručak: 2-4 cm visok, vrlo tanak, gotovo nitast, žilav, tvrd; tamnosmeđ, crvenkasto-smeđ do crn, vrh je svjetliji i često gotovo bjelkast.

Listići: Vrlo su rijetki i razmaknuti, prirasli su za ovratnik koji se ne drži za stručak, bjelkasti.

Spore: Eliptične ili u obliku sjemenke jabuke, prozirne, glatke, s vrlo tankim stijenkama, (4.6) 6.1 - 8.4 (9.8) × (2.3) 2.8 - 4 (4.9) µm, Q = (1.4) 1.7 - 2.5 (2.8), N = 120, Me = 7.1 × 3.4 µm, Qav = 2.1; otrusina je bijela.

Meso: Gotovo da i ne postoji, vrlo je tanko, u klobuku je bjelkasto, a u stručku je smećkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, kao saprofit biljnih ostataka, te lišću i granama raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pripada skupini sitnih vrsta gljiva iz roda Marasmius koje nemaju gotovo nikakvu vrijednost, a po izgledu klobuka neodoljivo podsjećaju na otvoreni padobran. Lako se prepoznaje jer raste izravno iz lista. Slična koturasta sušičarka (Marasmius rotula) je većih dimenzija i raste isključivo ma granama ili komadima drva. Gotovo je potpuno ista Wettsteinova sušičarka (Marasmius wettsteinii) koja raste na iglicama raznog crnogoričnog drveća, obično smreke. Iako neki autori smatraju da se radi samo o sinonimu opisane vrste ipak se radi o zasebnoj vrsti.

Marasmius buxi - created on June 2020 in Renan, Switzerland by Nicolas Schwab

ŠIMŠIROVA PRITAJNICA

Marasmius buxi Fr.

Engleski naziv: Box Parachute

Klobuk: 1-3 (5) mm širok, bjelkast, žućkast, žućkasto-smeđ, sredina je djelomično udubljena i tamnija, manje je ili više crvenkasto-smeđa, rub je bjelkasto vunast, sitno je čehast.

Stručak: Tanak je poput konjske dlake, krut, gladak; crveno-smeđ je ili crno-ljubičast, sa sitnim je čekinjastim dlačicama pri dnu, na vrhu je gol.

Listići: Bijeli do žućkasti, razmaknuti, rijetki, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, više ili manje silazeći.

Spore: U obliku brodice do bademaste, 10-11 x 4-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Gotovo da i ne postoji, bjelkasto je ili žućkasto, opnasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do studenog, kao saprofit otpalih listova šimšira (Buxus sempervirens i Buxus balearica). Razvija se prvenstveno u autohtonoj vegetaciji sa šimširom, a rijetko se pronađe uz kultivirani šimšir (što je slučaj u Hrvatskoj). Kod nas je poznata samo s dva lokaliteta, u okolici Siska i u Skradu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakteristična je po staništu na kojem raste.

Marasmius cohaerens - created in Estonia by Allar Antson

BUSENASTI KLINČAC

Marasmius cohaerens (Pers.) Cooke & Quél. (1878)

Etimologija: corhaero (lat.) = sjedinjen, jednoličan, zbijen, složan. Po busenastom načinu rasta.

Engleski naziv: Bristled Parachute

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, najprije je okruglast, zatim je konveksan, neravan, bez sjaja; krem-smeđ, žuto-smeđ, svijetlosmeđ ili je cimetastosmeđ, nešto je tamniji na sredini, vodenast, baršunast, rub je narebran.

Stručak: Valjkast, zadebljava se od baze prema vrhu, gladak, blistav je kao da je lakiran, osobito na donjem dijelu gdje je tamniji; na vrhu je bjelkast, sredina je žućkasta, na bazi je tamnosmeđ.

Listići: Razmaknuti, prirasli su na stručak, na osnovi su poprečno povezani žilicama (vidljivo samo pomoću povećala); žućkasti, sivkasto-oker, u starosti su žućkasto-smeđi, oštrica je tamnija i valovita.

Spore: Eliptične, 8-10.5 x 4-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Žilavo, u klobuku je bijelo, a u skoro kožastom stručku je žućkasto ili žuto-smeđe boje; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno, u miješanim i bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnih drvnih ostataka i otpalog lišća raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, male je uporabne vrijednosti.

Napomena: Ova je vrsta iz roda Marasmius prepoznatljiva po izgledu površine stručka koji je dijelom crnkast, gladak i blistav, kao da je lakiran.

BRŠLJANOVA SUŠIČARKA

Marasmius epiphylloides (Rea) Sacc. & Trotter

Etimologija: Po sličnosti sa listožilnoj pritajnici (Marasmius epiphyllus)

Engleski naziv: Ivy Parachute

Klobuk: 2-6 (8) mm širok, najprije je polukuglast, kasnije je opnast i raširen, gol, široko je narebran, bijel.

Stručak: Vrlo je dug, končast, tanak, nešto je deblji na vrhu, krut, zakrivljen, često je polegnut, bjelkast, pri dnu je svijetlo crvenkasto-smeđ, fino je dlakav.

Listići: Vrlo su rijetki, razmaknuti, malobrojni, prirasli; bijeli.

Spore: Eliptične, 11-17 x 2-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo mi ne postoji, opnasto, žilavo, bjelkasto, u stručku je crveno-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit na otpalom lišću bršljana, rijetko na lišću drugog drveća.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slična je igličava pritajnica (Marasmius hudsonii), koja raste na lišću hrasta crnike.

Marasmius epodius - created in Spain by Eduardo Abad Gamito

TRAVNJAČKA PRITAJNICA

Marasmius epodius Bres.

Klobuk: 0.5-1.2 cm širok, najprije je lagano polukuglast, zatim je konveksno-izravnat i s uočljivom kvržicom na sredini; blijedonarančast do narančasto-oker i smećkast, na sredini je uglavnom nešto tamniji, narančasto-oker, u starosti je do blijedožućkast, vodenast, uvijek je crtast, površina je izbrazdana i izgleda poput padobrana.

Stručak: 1.5-3 cm visok i oko 1 mm debeo, končast, gladak, blistav; na vrhu je krem i limunastožut, prema bazi je narančast i crveno-smeđ ili napadno crno-smeđ, na supstrat prianja sa crvenkasto-smeđim dlakavim diskom.

Listići: Jedva su prirasli na stručak, izgledaju skoro slobodni, razmaknuti, trbušasti; krem su i smećkasti, oštrica je uočljivo tamnija, smeđa.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, prozirne, 12-19.5 x 4-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Žilavo, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do prosinca, na suhim travnjacima kao saprofit biljnih ostataka. U Hrvatskoj je poznata s dva lokaliteta, u okolici Požege i na planini Učki.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Po izgledu je slična vrsta Marasmius graminum koja ima nešto manje spore i listiće koji su ovratnikom spojeni sa stručkom.

Marasmius hudsonii - created on May 2023 in Città metropolitana di Roma Capitale, Italy by matteo_bevilacqua

IGLIČAVA PRITAJNICA

Marasmius hudsonii (Pers.) Fr.

Engleski naziv: Holly Parachute

Klobuk: 2-8 (10) mm širok, vrlo je nježan; bijel, u starosti blijede crvenkasto-smeđe boje, naboran, prekriven sitnim dlačicama dužine oko 1 mm.

Stručak: Zadebljan je na bazi, nitast, tanak, vrlo dugačak, krut, savijen, često je u horizontalnom položaju; crveno-smeđ, na vrhu je bjelkast, po površini je bijelo brašnast.

Listići: Vrlo su rijetki, dosta su razmaknuti, ponekad su samo u zametku poput nabora, prirasli; bijeli, u starosti su okerasti.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke prozirne, 8-13 x 4-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, crvenkasto-smeđe u stručku, tanko, opnasto, žilavo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen i zimu (u stanovima može rasti cijele godine), od rujna do travnja, u bjelogoričnim šumama i parkovima kao saprofit na otpalim listovima božikovine (Ilex aquifolium), rijetko na listovima hrasta i drugog bjelogoričnog drveća, a u mediteranskom se području često pronađe na lišću hrasta crnike. U Hrvatskoj je poznata s pet lokaliteta, na Žumberačkom gorju.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiv je po dlakavom klobuku i tamnom brašnjavom stručku, koji je na vrhu bjelkast.

VILIN KLINČAC

Marasmius oreades (Bolton) Fr.

Etimologija: oreades (lat.) = planinska vila. Po legendi o vilama.

Engleski naziv: Fairy Ring Champignon

Klobuk: 1-6 (7) cm širok, prvo je konveksan ili zvonolik, zatim se raširi i najčešće lagano ispupči na sredini, gladak; oker, svijetlosmeđ ili je crvenkasto-smeđ, u kišnim se uvjetima oko ruba stvori vodenasti pojas, rub je malo narebran.

Stručak: 3-7 (9) cm visok i 2-5 (6) mm debeo, valjkast, rijetko je zadebljan ili bulbozan na bazi, vitak, tanak, pun, čvrst, žilav; svijetlosmeđ, na vrhu je svjetliji, a na bazi je tamnosmeđ.

Listići: Rijetki, odmaknuti su od stručka, jedva su prirasli na stručak, na osnovi su redovito poprečno spojeni žilicama, izmiješani su s lamelulama, anastomozirajući; prvo su bjelkasti, kasnije su žućkasti, žuto-smeđi ili svijetlosmeđi.

Spore: Široko eliptične, glatke, prozirne, nisu amiloidne, (7) 7.1 - 8.2 (9.4) × (3.9) 4.5 - 5.2 (5.7) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.8), N = 60, Me = 7.6 × 4.8 µm, Qav = 1.6; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo je ili bjelkasto, tanko, vlaknasto; jakog je mirisa na gorke bademe, cijanovodičnu kiselinu ili klinčiće, trpak, ali ugodan na gljive, okus je na gljive, vrlo ugodno aromatičan, poput sivolisnate panjevčice (Hypholoma capnoides).

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom posmeđi, s fenolanilinom pocrveni pa postane tamnosmeđe, dok sa sulfovanilinom poprimi prolaznu ljubičasto-crvenu boju.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, busenasto ili u krugovima, po parkovima, vrtovima, travnjacima, livadama, pašnjacima, u svim tipovima šuma, po šumskim putevima, rubovima šuma i skladištima drva. Micelij gljive tijeko rasta oslobađa razne dušične spojeve koji često oboje okolnu travu u intenzivnu zelenu boju.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete zbog izvanredno jakog mirisa. Navodi se da ova vrsta može uzrokovati gastrointestinalne probleme, međutim to su mogle uzrokovati termički nedovoljno obrađene gljive jer sadrži različite količine cijanovodične kiseline (cijanida), a 1 mg cijanida po kilogramu tjelesne mase može biti koban za ljude. Cijanovodična kiselina sušenjem ili zagrijavanjem vrlo brzo ispari, zbog čega se ova gljiva uglavnom bez problema može jesti kada se dobro prokuha ili osuši. Inače se gljiva uz pomoć cijanovodične kiseline štiti od puževa. Ako se puž stavi u teglu s ovom gljivom, uginut će za nekoliko sati. Dobra je za sušenje.

Napomena: Wyneijev klinčac (Marasmius wynneae) također iznad baze ima crnkast stručak i klobuk ljubičastog tona. Nema nikakve opasnosti od zamjene s nejestivim gljivama.

Marasmius rotula - created in Norway by Theodor Korsgaard

KOTURASTA SUŠIČARKA

Marasmius rotula (Scop.) Fr.

Etimologija: rotula (lat.) = mali kotač, kotačic. Po crtežu oko stručka.

Engleski naziv: Collared Parachute

Klobuk: 0.5-1.5 (2) cm širok, u pravilu je konveksan, na sredini je jasno pupčasto ulegnut, neodoljivo podsjeća na padobran, lijevkast, opnast; dugo je vremena bjelkast, kasnije je krem, žućkast do okerast, pravilno je i duboko radijalno brazdast.

Stručak: 2-7 cm visok, vrlo je tanak, nitast, dug, žilav, sjajan; tamnosmeđ do crvenkasto-smeđ, samo je ispod klobuka nešto svjetliji, bjelkast do crvenkasto-smeđ, a na bazi je tamnosmeđ do crn.

Listići: Vrlo su rijetki, pri vrhu stručka su pričvršćeni za ovratnik (collarium), ovratnik je slobodan, odnosno, ne drži se za stručak, bijeli su ili žućkasti.

Spore: Vretenaste, prozirne, 8-12 x 3.5-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je tanko, gotovo da i ne postoji, prozirno, bijelo je do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u bjelogoričnim šumama i parkovima kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane) raznog bjelogoričnog drveća, ponekad i na stabljikama ili granama kupine i drugim biljnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Prilično je slična nitasta sušičarka (Gymnopus androsaceus) koja raste na istom staništu, samo je mnogo manja rastom. To su uglavnom gljive bez osobite vrijednosti, a predstavljaju samo djelić bogatstva prirode.

WETTSTEINOVA SUŠIČARKA

Marasmius wettsteinii Sacc. & P.Syd.

Etimologija: U čast švicarskog botaničara Richarda Wettsteina (1862–1931), koji je dao značajan doprinos u taksonomiji biljaka i gljiva.

Klobuk: 0.3-0.5 (0.7) cm širok, izravnat, pupčasto je ulegnut na sredini, podsjeća na padobran, radijalno je brazdast; bijel, blago žućkast, ubrzo je oker ili smećkast, sredina je tamnija, rub je podvijen i krupno narebran.

Stručak: Vrlo tanak, gotovo nitast, dug, krhak; tamnosmeđ, crvenkasto-smeđ do crn, vrh je svjetliji i često gotovo bjelkast.

Listići: Vrlo su rijetki i razmaknuti, prirasli su za ovratnik koji obuhvaća vrh stručka, bjelkasti.

Spore: Eliptične ili valjkaste, prozirne, 7.5-11 × 3-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Gotovo da i ne postoji, vrlo je tanko, u klobuku je bjelkasto, a u stručku je smećkasto, prozirno; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, kao saprofit na sloju smrekovih iglica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pripada skupini sitnih vrsta gljiva iz roda Marasmius koje nemaju gotovo nikakvu vrijednost, a po izgledu klobuka neodoljivo podsjećaju na otvoreni padobran. Lako se prepoznaje jer raste izravno na sloju smrekovih iglica. Slična bulliardova sušičarka (Marasmius buillardii), koja raste na granama i lišću bjelogoričnog drveća.