Lactarius pubescens - created in Finland by Matti Kyröläinen

MALJAVA MLIJEČNICA

Lactarius pubescens Fr.

Etimologija: pubescens (lat.) = koji je prekriven vunicom ili dlačicama, dlakavo, maljavo. Po dlačicama po površini klobuka.

Engleski naziv: Bearded Milkcap

Klobuk: 2-8 (12) cm širok, prilično je malen, otvoren je i ulegnut na sredini, lijevkast, po vlažnom je vremenu malo mazav; bjelkast je ili kremast, u sredini je oker-narančast ili mesnatoružičast, obično nema koncentričnih krugova, cijela je površina bijelo vunasto-dlakava, rub je resast od kratkih vlaknastih dlačica, najprije je dosta dugo vremena podvijen, a poslije se izravna.

Stručak: 2-4 cm visok i 0.4-1.2 cm debeo, prilično je vitak, valjkast, na donjem dijelu je malo sužen, zakrivljen, pun, poslije se prošuplji; bjelkast, blijedokremast, mesnatoružičast ili ljubičasto-smeđ, malo je pahuljast, u starosti je gol.

Listići: Gusti, različito su dugi, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, oštrica je glatka; najprije su bijeli, kasnije su oker, nekad su s ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, mrežasto-krestaste, 5.4-7.4 x 4-5.2 µm; otrusina je blijedožuta.

Meso: Bjelkasto, čvrsto, tanko; miris je blag voćni ili cvijetni na pelargonije, a okus je veoma ljut; mlijeko je bijele boje, u dodiru sa zrakom minimalno požuti, u mladosti je obilno, poslije slabije, veoma je ljutog okusa.

Stanište: Raste u ljeto i početkom jeseni u miješanim i bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi samo s brezom, tamnim mjestima, na vlažnom i kiselom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata. Bijele mliječnice koje su ljute, gorke ili opore nisu jestive gljive. To također uključuje ljuto mlijeko. U istočnoeuropskim se zemljama ove mliječnice jedu ukiseljene unatoč njihovoj toksičnosti.

Napomena: Slična je runjava mliječnica (Lactarius torminosus) koja je veća rastom, dlakavija, tamnije boje i po klobuku ima koncentrične krugove. Ova je mliječnica vjerojatno u skupini s vrstom Lactarius scoticus.

LJUTA MLIJEČNICA

Lactarius pyrogalus (Bull.) Fr.

Etimologija: pyr-pyros (gr.) = oganj, vatra + gala (gr.) = mlijeko. Po žarećem mlijeku.

Engleski naziv: Fiery Milkcap

Klobuk: 3-11 cm širok, mesnat, konveksan do potpuno ravan, kasnije je ulegnut i lijevkast, po vlažnom je vremenu ljepljiv, žuto-siv, žuto-smeđ, sivo-smeđ, maslinast, sivo-maslinast do ljubičasto-smeđ, s koncentričnim jer krugovima, rub je dugo vremena podvijen i zupčast.

Stručak: 2.5-7 cm visok i 1-2 cm debeo, vitak, baza je više ili manje zadebljana, na donjem dijelu je šupalj, a inače je pun, svjetliji je od klobuka, sivkasto-smećkast, ponekad je s malim žuto-smeđim do sivo-smeđim jamicama ili pjegama po površini kao kod kolobaraste mliječnice (Lactarius circellatus).

Listići: Rijetki, izrazito su razmaknuti, debeli, prirasli su na stručak, bjelkasti, krem-okerasti, žuto-okerasti ili žuto-narančasti.

Spore: Široko eliptične, bradavičave s nepotpunom mrežicom, prozirne, 7-9 x 5.5-7 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Tanko, čvrsto, bijelo, žućkasto ili svijetlooker; miris nije izražen, a okus je vrlo trpak, gorak i blago kiselkast; na prerezu obilno istječe veoma ljuto bijelo mlijeko.

Kemijske reakcije: Mlijeko u dodiru s kalijevom lužinom veoma brzo postane zlatnožuto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u simbiozi samo s lijeskom. Sve slike snimio je Danijel Mulc, prve dvije sredinom rujna, a treću sredinom listopada, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom zbog vrlo ljutog okusa mesa, koje sadrži toksične, terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), a simptomi trovanja su teže probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Mliječnica je vrlo ljutog okusa mlijeka, jako žarećeg. Tipično raste ispod lješnjaka. Slična je kolobarasta mliječnica.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 772. Ljuta mliječnica (Lactarius pyrogalus Bull. ex Fr.)

HRASTOVA MLIJEČNICA

Lactarius quietus (Fr.) Fr.

Etimologija: quietus (lat.) = mirno. Vjerojatno po okusu mlijeka koje nije papreno.

Engleski naziv: Oakbug Milkcap

Klobuk: 3-8 (11) cm širok, prilično je mesnat, elastičan, spljošteno-konveksan, ubrzo je ulegnut i lijevkast, nikada nije ispupčen, samo je u mladosti malo mazav, ali je ubrzo suh i bez sjaja; svijetlosmeđ, narančasto-smeđ, ružičasto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, po suhom je vremenu svjetliji; pojasast i s tamnijim vodenastim pjegama prema rubu, rub je najprije podvijen, kasnije je izvrnut i valovit.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, pun je ili šupljikav, valjkast, nešto je širi na vrhu i na bazi; boje je klobuka, svijetlosmeđ, narančasto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, nešto je tamniji na bazi, na pritisak pocrveni, često je pahuljast.

Listići: Osrednje su gusti, do stručka su račvasti, nejednaki, prilično su široki, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; najprije su bjelkasti s ružičastom nijansom, kasnije su smećkasti.

Spore: Široko eliptične do kuglaste, prekrivene su finim, više ili manje izduženim bradavicama visokim 0.3-0.9 μm, spojene su finim linijama i niskim grebenima koji formiraju nepotpunu mrežicu, 6.5-9 x 5.5-7 µm (cromushrooms: spore su (6.5) 7 - 8.2 (9.2) × (5.5) 5.6 - 6.6 (7.2) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.3 (1.5), N = 90, Me = 7.6 × 6.1 µm, Qe = 1.2, bazidije su 29-35 × 7.8-8.6 µm, N = 2); otrusina je blijedožućkasta.

Meso: Svijetlosmeđe do crvenkasto-smeđe, u sredini stručka je bjelkasto, na pritisak postane crveno-smeđe; miriše neugodno na lisne uši, a okus je blag pa gorkast; na presjeku ispušta vrlo malo bijelog mlijeka koje teži da požuti, osušeno je žuto-zelenkasto, okus je najprije blag pa zatim gorkast.

Kemijske reakcije: Meso, listići i kožica klobuka u dodiru s gvajakovom tinkturom odmah postanu sivo-zeleni, meso s fenolanilinom najprije postane vinskocrveno pa zatim prelazi preko čokoladne i bordocrvene do tamnoljubičaste boje.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u simbiozi samo s hrastom, na kiselom tlu. Slike su snimljene 31.10.2025 i 10.10.2024., na lokalitetu Cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je gljiva osrednje kvalitete zbog okusa koji ne sviđa svima, ali je dobra u malim količinama za miješanje s drugim gljivama.

Napomena: Raste tipično ispod hrasta, ima slatkasto mlijeko kao i narančasta mliječnica (Lactarius aurantiacus). Dosta joj sliči sladunjava mliječnica (Lactarius subdulcis) koja je ispupčena na sredini klobuka, raste na kiselom tlu po bukovim i grabovim šumama, otrusina joj je bijele boje, te na klobuku nema koncentričnih krugova. Mirodijska mliječnica (Lactarius helvus) u mladosti ima ispupčen klobuk, te raste ispod breza i po crnogoričnim šumama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 757. Hrastova mliječnica (Lactarius quietus Fries)

Lactarius romagnesii - created in Norway by unknown

ROMAGNESIJEVA MLIJEČNICA

Lactarius romagnesii Bon

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, najprije je konveksan i ispupčen, poslije je raširen i naglašeno udubljen na sredini, suh; tamnosmeđ, tamnosivo-smeđ do crno-smeđ, s blagom svijetlijom crveno-smeđom nijansom, kao baršunast, površina je bez koncentričnih krugova, rub je trajno podvijen i obično s kvrgavim utorima.

Stručak: 4-10 cm visok, valjkast, zakrivljen, prvo je pun, kasnije je šupalj, često je kao stisnut, prema bazi je najčešće sužen; svijetlosmeđ do sivo-smeđ kao i klobuk, na vrhu je svjetliji, točkasto je prošaran poput zmijske kože.

Listići: Rijetki, poneki se račvaju, široki su do 5 mm, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; bjelkasti, kremasto-žuti ili žuto-okerast.

Spore: Kuglaste, krestaste, 8-8.7 x 7-7.5 µm; otrusina je žuto-oker sa svijetloružičastom nijansom.

Meso: Čvrsto, bijelo, na presjeku za 10-15 minuta postane ružičasto do ružičasto-narančasto; miris je slab po lisnim ušima kao kod hrastove mliječnice (Lactarius quietus), a okus blag, kasnije gorak i trpak; ispušta malo bijeloga mlijeka nepromjenljive boje.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u bjelogoričnim šumama, osobito u šumama bukve, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jedva je jestiva gljiva, ali se smatra nejestivom vrstom zbog vrlo lošeg okusa mesa.

Napomena: Opisana mliječnica ima neke sličnosti sa smrekovom mliječnicom (Lactarius picinus) od koje se bitno razlikuje po staništu i rijetkim listićima. Donekle je bliska i garava mliječnica (Lactarius lignyotus), koja raste samo u crnogoričnim šumama, a klobuk joj je hrapav i znatno tamniji, kao i stručak.

Lactarius rubrocinctus - created in Spain by Joseba Castillo Munsuri

CRVENOPOJASNA MLIJEČNICA

Lactarius rubrocinctus Fr.

Etimologija: ruber (lat.) = crveno + cintus (lat.) = ograda, pojas. Po crvenim pramenovima koji dekoriraju stručak.

Klobuk: 3-10 (12) cm širok, mesnat, lomljiv, najprije je spljošteno-konveksan, zatim je malo ulegnut, a rjeđe i lagano ispupčen; oker-smeđ, narančast do crvenkasto-smeđ, nešto je crvenkastiji na sredini, vodenast, kasnije blijedi u žuto-smeđu do svijetlosmeđu boju, površina je u mladosti glatka, kasnije je sve kvrgavija i radijalno naborana, naborana poput površine mozga, mjestimično je tamnosmeđe do crno-smeđe pjegav, rub je isprva ravan, kasnije je podijeljen na režnjeve.

Stručak: 4-5 cm visok i 1.2-1.4 cm debeo, valjkast, zašiljen je na bazi, u starosti je šupalj; uvijek je svjetliji od klobuka, s blijedožućkastim je pahuljama na gornjem dijelu, a ostatak je žuto-smeđ, narančast ili narančasto-smeđ, često je prošaran s tamnim crveno-smeđim mrljama, na vrhu je uvijek crvenkasti prstenasti pojas po čemu je ova vrsta i dobila ime, uzdužno je naboran i neravan.

Listići: Gusti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, dosta su račvasti, povezani su poprečnim žilicama; u mladosti su kremasti, kasnije su ružičasto-smeđi do crvenkasto-smeđi, na pritisak postanu ljubičasto-smeđi, s mrljama, oštrica je smeđo-maslinasta.

Spore: Kuglaste, bodljikave, mrežaste, 6.6-8.5 x 6-7.5 µm; otrusina je svijetložuta do kremasta.

Meso: Prilično je čvrsto, bjelkasto, na pritisak posmeđi; miris je neugodan na lisne uši kod hrastove mliječnice (Lactarius quietus), a okus je gorak i trpak; mlijeko je bijelo, vodenasto i nepromjenljive boje, najprije je blago pa gorko i ljuto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim drvećem, najčešće bukvom i hrastom, na mjestima bogatim mahovinom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog ljutog okusa mesa, a i malo je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Po boji je slična prijesna mliječnica (Lactifluus volemus). Od navedene vrste se razlikuje po prstenastom pojasu po kojem je i dobila ime, te po nešto tamnijoj boji.

Lactarius rufus - created in Finland by Allar Antson

RIĐA MLIJEČNICA

Lactarius rufus (Scop.) Fr.

Etimologija: rufus (lat.) = crveno. Po boji

Engleski naziv: Rufous Milkcap

Klobuk: 2-9 (12) cm širok, dosta je konveksan i skoro stožast sa šiljatom postojanom grbicom na sredini, kasnije je otvoren i ulegnut na sredini te široko ispupčen, lijevkast, neravan; tamnocrven, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, s dosta je svjetlijim rubom, površina je sitno pahuljasta, osobito na rubu, nema koncentrične krugove.

Stručak: 2-7 (9) cm visok i 0.6-1.3 (1.6) cm debeo, valjkast, donekle je zakrivljen, najprije je pun, u starosti je šupalj, gladak; svjetliji je od klobuka, kod mladih gljiva je bjelkast s ružičastom ili crvenkasto-smeđom nijansom, kasnije sve više crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ, na mjestu dodira postane više crvenkast ili smećkast, u donjem je dijelu obmotan micelijskim vlaknima.

Listići: Gusti, nejednako su dugi, vrlo se kratko spuštaju po stručku; u mladosti su krem boje, kasnije su crvenkasto-okerasti, kod starijih su gljiva prekriveni bijelim poispadalim sporama; oštrica je glatka.

Spore: Široko eliptične, mrežaste, 6.8-9.5 x 5.2-7.4 µm; otrusina je blijedokremasta s blagom ružičasto-narančastom nijansom.

Meso: Čvrsto, krhko, bjelkasto, u bazi stručka je crvenkasto-smeđe; miriše na smolu, a okus je u početku blag, nakon otprilike jedne minute postane vrlo ljut, navodi se da kod osjetljivih ljudi može izazvati herpes; mlijeko je bijelo, obilno, veoma je ljuto, ne mijenja boju u dodiru sa zrakom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikoj množini, u svim tipovima šuma, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, brezom i bukvom, na većim nadmorskim visinama, na kiselu tlu bogatom mahovinom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom. Iako je ljutog okusa, u istočnoj se Europi nakon posebne pripreme konzerviraju u zaslađenom octu, slično kao i paprike. Vjerojatno je blago otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Slična Breadolova mliječnica (Lactarius zonarioides) raste po smrekovim šumama, po nizinama ispod bjelogoričnog drveća trpka mliječnica (Lactarius acerrimus), a pod borovima u nizinama u kasnu jesen rastu jetrena mliječnica (Lactarius hepaticus) i kamforna mliječnica (Lactarius camphoratus).

JELOVA RUJNICA

Lactarius salmonicolor R.Heim & Leclair

Etimologija: salmonicolor (lat.) = boja lososa. Po nešto svijetloj boji.

Klobuk: 4-10 (15) cm širok, prilično je mesnat, prvo je ispupčen, poslije je plitko ulegnut na sredini, lijevkast, kožica je mazava i sluzava; neujednačeno je narančasto-žut ili narančast, prošaran je bijelom bojom, lagano je pojasast sa zelenkastim tonom, na dodir pocrveni, rub je dugo vremena podvijen, blijedožut i oštar.

Stručak: 4-9 (12) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, čvrst, valjkast, šupalj; bjelkast, narančasto-žut ili narančast; s uraslom je vlaknatom mrežicom i duguljastim narančastim, crvenkastim ili narančasto-crvenkastim jamicama po površini, skoro je gladak, pri dnu je sa svijetlookerastim micelijskim vlaknima.

Listići: Gusti, tanki, lomljivi, različito su dugački, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; najprije su blijedookerasti, kasnije su narančasti ili narančasto-oker, mjesta koja se dodirnu postaju vinskicrvena.

Spore: Kuglaste, mrežaste, 8-10 x 6.7-7.5 µm; otrusina je blijedooker.

Meso: Bjelkasto, na prerezu je narančasto-crvenkasto od mlijeka; miriše ugodno na voće, a okus je malo gorkast; mlijeko je narančasto-crvene ili narančaste boje, za oko 2 sata na zraku postane narančasto-smeđe ili vinskicrveno. Na četvrtoj i šestoj slici se vidi promjena boje mlijeka za 30 minuta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen samo u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, uglavnom jelom; česta je vrsta. Prvih šest slika snimio je Neven Ferenčak, krajem rujna na lokalitetu Trakošćan, a sedmu sliku snimio je Danijel Mulc, sredinom listopada na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Malo je slabije kvalitete od plemenite rujnice (Lactarius deliciosus), a kvalitetnija od polukrvne mliječnice (Lactarius semisanguifluus). Nemojte se bojati krvavocrvene mokraće. Boja sadržana u mlijeku ostaje u mokraći do sljedećeg dana, ali je potpuno bezopasna kao i crvenkasta nijansa stolice.

Napomena: Jedna je od 5 jestivih vrsta rujnica s narančastim mlijekom. Cijela gljiva je narančaste boje, krugovi na klobuku su uski i neizraziti; mlijeko ne pozeleni ili tek neznatno pozeleni. Razmjerno malo pozeleni plemenita rujnica koja ima narančasto mlijeko.

KRVNA RUJNICA

Lactarius sanguifluus (Paulet) Fr.

Etimologija: sanguifluus (lat.) = teče krv. Po boji mlijeka.

Engleski naziv: Bloody Milkcap

Klobuk: 5-16 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i ulegne na sredini, lijevkast, prilično je mesnat, gladak, po vlažnom je vremenu malo mazav, krem-narančast, narančast, narančasto-smeđ, u starosti sa zelenkastim ili zelenkasto-plavkastim mrljama, često je bjelkasto prošaran, s manje ili više uočljivim koncentričnim krugovima, rub je u mladosti dosta podvijen.

Stručak: 4-6 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, kratak, prvo je pun pa šupalj, tvrd, ujednačene je debljine ili je nešto tanji prema dnu, bjelkasto pahuljast na vinskicrvenoj osnovi, cijelom su dužinom uočljive plitke jajolike udubine ili jamice crvenkaste boje, na ozlijeđenim mjestima pocrveni.

Listići: Vrlo su gusti, račvasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli su ili se lagano spuštaju po stručku, najprije su blijedooker, narančasto-oker ili crvenkasto-smeđi, na ozlijeđenim su mjestima krvavocrvene boje, u starosti su sa zelenkastim mrljama.

Spore: Kuglaste do eliptične, zašiljene, prozirne, 8-10 x 7-9 µm; otrusina je žućkasto-okerasta.

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, zrnaste je strukture, blijedokremasto, uz rubove je svijetlonarančasto i kremasto-žuto; miriše ugodno na gljive ili voće, a okus je malo ljutkast; na presjeku ispušta obilno krvavocrveno do vinskicrveno mlijeko, u dodiru sa zrakom nakon 20 minuta postane zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen samo u šumama bora u simbiozi s borom, ponekad se može pronaći i izvan šume, češća je u mediteranskom području. Česta je po svim šumama bora u Istri i Hrvatskom primorju. Zadnje tri slike snimio je Safet Omerović - Basso, 1.11.2025., na nepoznatom lokalitetu u središnjoj Istri.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Kvalitetnija je od plemenite rujnice (Lactarius deliciosus). Nemojte se bojati krvavocrvene mokraće. Boja sadržana u mlijeku ostaje u mokraći do sljedećeg dana, ali je potpuno bezopasna kao i crvenkasta nijansa stolice.

Napomena: Slična je polukrvnoj rujnici (Lactarius semisanguifluus) koja ispušta narančasto mlijeko koje za nekoliko minuta postane crveno poput krvi, te rujnici koja ispušta narančasto mlijeko. Krvna rujnica odmah ispušta mlijeko crveno poput krvi.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 744. Krvna rujnica (Lactarius sanguifluus (Paulet ex Fr.) Fries)

JAMIČASTA MLIJEČNICA

Lactarius scrobiculatus (Scop.) Fr.

Etimologija: scrobis (lat.) = jama. Po jamicama na stručku.

Engleski naziv: Spotted Milkcap

Klobuk: 6-20 (25) cm širok, vrlo velik, u mladosti je masivan, prvo je izbočen, zatim se otvori i malo ulegne na sredini, lijevkast; žut, žuto-crvenkast ili svijetlosmećkast, na ozlijeđenim je mjestima žuto-okerast ili krem-okerast, lagano je čehasto-dlakav, pojasast, s tamnijim je koncentričnim krugovima koje tvore kratke crvenkaste dlačice i pjegice, rub je uglavnom ravan, prvo je malo podvijen, u starosti je redovito ravan, s tendencijom da se izobličava i rascjepljuje.

Stručak: 3.5-6 x 2-3.5 cm, tvrd, valjkast je ili tanji prema dnu, u mladosti je pun, kasnije je šupalj; bijel, s mnogo je žućkasto-smeđih jamica.

Listići: Gusti, pomiješani su s lamelulama, lagano se spuštaju po stručku; blijedo-kremasti, nekad su sa smeđo-crvenim mrljama.

Spore: Široko eliptične, bradavičave, bradavice do 0.8 µm visoke, 9-11 x 7.5-9 µm; otrusina je svijetlooker.

Meso: Lomljivo, bijelo, požuti oko šupljine u stručku; miriše na voće ili kiselkasto na limun, a okus je vrlo ljut i gorak; na pritisak ili na slomljenom mjestu ispušta mnogo bijelog ili kremastog mlijeka koje na zraku brzo postane sumporastožuto.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s laktofenolom postane ljubičasto-smeđe, a listići s gvajakolom postanu lagano ljubičasto-karmin.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u manjim skupinama, u miješanim i crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, u grmlju, uz rubove šuma i po šumskim čistinama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili jelom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom zbog sadržaja toksičnih tvari i osobito ljutog okusa. Jedna je od rijetkih otrovnih mliječnica. Mliječnice s bijelim mlijekom koje je ljuto, gorko ili oporo nisu jestive gljive. Unatoč tome, ova gljiva se konzumira u istočnoj Europi gdje se smatra vrlo dobrom jestivom gljivom. Općenito je štetna jer sadrži iznimno visoke razine radioaktivnog cezija-137, kao i terpenoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi) koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Slične jestiva plemenita rujnica (Lactarius deliciosus) ima narančasti klobuk i narančasto-crveno mlijeko, podvrnuta mliječnica (Lactarius resimus) i runjava mliječnica (Lactarius torminosus) nemaju jamice po stručku i dlakave su, rasprostranjena mliječnica (Lactarius repraesentaneus) ima ljubičasto mlijeko. Sve navedene mliječnice su otrovne. Limunasta mliječnica (Lactarius citriolens) je dosta slična vrsta, također joj mlijeko požuti na zraku, a nema jamičast stručak i sitne dlačice. Žuto mlijeko ima lažna rujnica (Lactarius chrysorrheus), ali joj mlijeko u dodiru sa zrakom postane narančasto.

POLUKRVNA RUJNICA

Lactarius semisanguifluus R.Heim & Leclair

Etimologija: semisanguifluus (lat.) = pulukrvno. Po boji mlijeka nakon oko 10 minuta.

Klobuk: 3-11 (13) cm širok, gladak, u mladosti je s rupicom na tjemenu, zatim je lijevkast; blijedooker, narančast ili narančasto-oker ili narančasto-crven, s tendencijom da pozeleni na rubnom dijelu, na pritisak nakon dužeg vremena pozeleni, pojasast, kožica se teško skida, rub je dugo vremena podvijen i oštar, često je valovit.

Stručak: 5-8 cm visok i 1-2.5 cm debeo, kratak, na dnu je sužen, gladak, ubrzo postane šupalj; žućkast je ili okerast, u starosti teži da pozeleni, ponekad je crvenkasto zamrljan na bazi, na donjem je dijelu često zelenkast, površina je s narančastim ili crvenkastim jamicama.

Listići: Prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, gusti, veoma su različito dugi, uski, 3-4 mm; najprije su oker pa blijedonarančasti ili narančasto-oker, u starosti su s tamnozelenkastim ili zelenklasto-plavim odsjajem, na ozlijedenim ili pritisnutim mjestima stvaraju se tamnozelene mrlje.

Spore: Eliptične do skoro kuglaste, 8-10 x 7-8 µm; otrusina je blijedooker.

Meso: Vrlo je tanko, drobljivo, bjelkasto je ili malo žućkasto, na rubu je stručka crvenkasto, kasnije je tipično zelenkasto-plavo; miris je na voće, a okus je gorak i ljut; mlijeko je najprije narančasto ili narančasto-crveno pa za oko 10-ak minuta u dodiru sa zrakom postane krvavocrveno kao kod krvne rujnice (Lactarius sanguifluus).

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakolom naglo postaje sivo-vinskicrveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen samo u crnogoričnim šumama, osobito na rubu šuma, u simbiozi s crnim borom (Pinus nigra). Naša je najmasovnija gljiva, brojnija je čak i od mliječnice, nema je jedino na sredozemnom području. Primjerke na slikama snimio je Matija Josipović.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Gorkasto i ljutkasto meso gubi žestinu kada se ukiseli ili ispirja, nakon čega je dosta kvalitetna. Nemojte se bojati krvavocrvene mokraće. Boja sadržana u mlijeku ostaje u mokraći do sljedećeg dana, ali je potpuno bezopasna kao i crvenkasta nijansa stolice.

Napomena: Slična smrekina rujnica (Lactarius deterrimus) ima izraženije mrlje zelene boje, raste tipično po šumama smreke i jele, a ne bora. Jelova je rujnica (Lactarius salmonicolor) sa svijetlonarančastom bojom mlijeka, boje mrkve, nije promjenljivo ni nakon određenog vremena, a meso joj je također nepromjenljive boje.

Lactarius serifluus - created in Finland by Minna Viljanen

GRBAVOČAĐAVA MLIJEČNICA

Lactarius serifluus (DC.) Fr.

Etimologija: serus (lat.) = sukrvica, surutka, djelomično vodenasto mlijeko + fluo (lat.) = teći, strujati. Po vodenastom mlijeku.

Engleski naziv: Watery Milkcap

Klobuk: 3-7 cm širok, ubrzo je otvoren i ulegnut na sredini; zagasite, tamnocrvene, tamnosmeđe ili smeđo-crnkaste boje, rub je prilično tanak.

Stručak: Skoro je boje klobuka, crvenkasto-smeđe boje, nešto je tamniji na bazi; valjkast.

Listići: Kratko se spuštaju po stručku, dosta su gusti, stisnuti; žuto-smeđi su i oker.

Spore: Kuglaste, mrežasto-bradavičave, 6-8 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Okerasto; slabo miriše na lisne uši kao hrastova mliječnica (Lactarius quietus), a kada se osuši na cikoriju, okus je blag; mlijeko je bjelkasto, obilno, pomalo je vodenasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, na kiselom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete zbog lošeg okusa mesa.

Napomena: Mliječnica je kojoj sliči dosta vrsta iz skupine kamforne mliječnice (Lactarius camphoratus). Uvijek se može lako determinirati po tome što je krupnija rastom i nešto mesnatija od drugih sličnih mliječnica.

SLADUNJAVA MLIJEČNICA

Lactarius subdulcis (Pers.) Gray

Etimologija: sub (lat.) = skoro + dulcidulus = slatkasto. Po slatkastom i gorkom mlijeku.

Engleski naziv: Mild Milkcap

Klobuk: 2-7 (9) cm širok, nepravilno je konveksan, zatim se otvori i ulegne na sredini; crvenkasto-smećkast, okerasto-smećkast, cimetastosmeđ ili tamnosmeđ, površina je najprije pahuljasta, sitno je zrnasta, nema koncentričnih krugova, rub je naglašeno uzdignut, tanak i kratko podvijen.

Stručak: Valjkast, sužen je na bazi, vijugav, zakrivljen, pun, kompaktan; blijede je crvenkasto-oker boje ili je blijedosmećkast, na vrhu je svjetliji, na bazi je često maljav od bjelkastog micelija, gusto je pahuljast.

Listići: Gusti, izmiješani su su lamelulama, stisnuti, kratko se spuštaju po stručku sa zupcem; najprije su bjelkasti, kasnije su blijedooker ili oker, na kraju su smeđo-crvenkasti.

Spore: Eliptične, bradavičave, bradavice do 1 µm visoke, 7.3-9.5 x 6.2-8 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Blijedosmećkasto, malo vodenasto; miriše neugodno po stjenicama ili po nečem sličnom kao hrastova mliječnica (Lactarius quietus), a okus je lagano gorkast, gotovo blag; ispušta bijelo mlijeko koje se brzo osuši, ne mijenja boju, na početku je slatkastog, a kasnije gorkog okusa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen tipično po šumama bukve, u simbiozi s bukvom, rijetko na krupnim drvnim ostacima, na kiselom i neutralnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete zbog gorkosti.

Napomena: Najprepoznatljivija je po svijetloj blijedožutoj boji i po staništu ispod bukve. Slična je hrastova mliječnica.

Lactarius subumbonatus - created in Spain by endika ussia apraiz

NEISPUPČENA MLIJEČNICA

Lactarius subumbonatus Lindgr.

Etimologija: sub (lat.) = skoro + umbonatus = grbav. Po jedva uočljivoj grbici.

Klobuk: 3-7 (9) cm širok, prilično je malen, ubrzo se otvori i ulegne na sredini; tamnocrven, smeđo-crvenkast, tamnosmeđ ili crno-smeđ, površina je malo naborana i valovita, rub je kružno podvijen i s jasno široko narebran.

Stručak: 2-5 cm visok, nepravilno je valjkast ili zadebljan na bazi, obično je blago zakrivljen, pun; žućkast, žuto-smeđ, žuto-narančast ili žuto-crven, vrh je svjetliji, lagano je vlaknasto-pahuljast, na vrhu su uočljive uzdužne brazdice u nastavku listića.

Listići: Prilično su gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; blijedožućkasti, žuto-okerasti ili žuto-smeđi, na kraju su skoro narančasti.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, mrežaste, 6-7.5 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Okerasto do narančasto-smećkasto, tamnije je u stručku; miriše neugodno na lisne uši kao hrastova mliječnica (Lactarius quietus), a kada se osuši na cikoriju, okus je blag; mlijeko je bjelkasto, vodenasto, okus nije papren.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, vrtovima, parkovima i uz rubove putova, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, voli vlažnije terene.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete zbog lošeg okusa mesa.

Napomena: Dekoracija po rubu klobuka i tipična boja površine klobuka su dovoljne karakteristike za determinaciju ove vrste.

ŽUTOMLIJEČNA MLIJEČNICA

Lactarius tabidus Fr.

Etimologija: tabidus (lat.) = otopiti. Po raspadanju?

Engleski naziv: Birch Milkcap

Klobuk: 3-6 (7) cm širok, raširen, malo je ulegnut i ponekad s malim ispupčenjem na sredini; okerast, narančasto-crvenkast ili crvenkasto-smeđ, vremenom blijedi, naboran, rub je ponekad prozirno narebran.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, postepeno se iskrivi, ubrzo postane šupalj, gladak; boje je klobuka, okerast, svijetlosmeđ, narančasto-crvenkast, crvenkasto-smeđ, mjestimično s crvenkastim pjegicama, na dnu su vidljivi ostaci micelija.

Listići: Prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, prilično su razmaknuti, izmiješani su s brojnim lamelulama, račvasti; blijedooker i s narančasto-crvenim odsjajem.

Spore: Široko eliptične, bradavičave, bradavice do 1.2 µm visoke, uglavnom izolirane, ali je nekoliko njih povezano krestama, 8-10 x 6-8 µm; otrusina je blijedokrem s narančasto-ružičastom nijansom.

Meso: Tanko, blijedocrvenkasto; miris nije izražen, a okus je malo gorkast i smolast; mlijeko je bijelo, a nakon nekoliko sekundi na rupčiću postane malo sumporastožuto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s brezom, na mahovini.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog gorkastog mesa.

Napomena: Pripada skupini mliječnica malih rastom, a koje rastu na mahovini, te na travnatim i vlažnim terenima. Ova vrsta najlakše se prepoznaje pomoću testa tkiva. Nakon samo nekoliko sekundi, inače bijelo mlijeko na rupčiću postaje lagano sumporastožuto.

RUNJAVA MLIJEČNICA

Lactarius torminosus (Schaeff.) Gray

Etimologija: torminosus (lat.) = izmučena, uzrokovati grčeve. Jer izaziva probavne smetnje.

Engleski naziv: Woolly Milkcap

Klobuk: 4-10 (14) cm širok, prvo je konveksan, zatim se otvori i ulegne na sredini, lijevkast; krem-narančast, mesnatoružičast ili narančasto-crven, osnova je svjetlija, s jasno je uočljivim koncentričnim krugovima, čitava je površina prekrivena s često nepravilno postavljenim isprepletenim nitima što je najuočljivije na rubu, rub je jako podvijen i s gustim dlačicama dodiruje stručak.

Stručak: 2-6 cm visok i 0.8-2 cm debeo, čvrst, pod klobukom je debeo, a prema dolje je sve tanji, ponekad je valjkast, malo je šupljikav; bjelkast, žuto-smeđ, ružičast ili ružičasto-smeđ, sitno je pahuljast.

Listići: Prilično su gusti, čvrsti, izmiješani su s mnogo lamelula, račvasti, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku; bjelkasti, krem, na kraju su s mesnatoružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, 8-10.2 x 5.8-6.6 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Izdašno, čvrsto, blijedoružičasto, vodenasto; miriše neugodno na voće ili terpentin, a okus je vrlo ljut; na prerezu ispušta prilično ljuto mlijeko bijele boje, u dodiru sa zrakom požuti kada se nanese na rupčić.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru  s gvajakovom tinkturom trenutno postane sivo-zeleno, zatim jako zeleno, dok s fenolom posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim šumama te po parkovima i vinogradima, skoro uvijek u simbiozi isključivo s brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Ako se nepromišljeno konzumira, ova vrsta može uzrokovati vrlo neugodne gastrointestinalne tegobe. Dio autora navodi da je ova mliječnica jestiva nakon što je prethodno posoli i ukiseli, dok mnogi drugi tvrde da je treba tretirati kao otrovnu vrstu, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Po morfološkim je značajkama vrlo slična jestivim mliječnicama, međutim, zbog staništa, dosta ljutog bijelog mlijeka i iznad svega zamršeno dlakavog klobuka se ne može zamijeniti jestivim mliječnicama. Sličan izgled, ali nešto svjetlije boje i bez koncentričnih pojaseva po površini klobuka ima maljava mliječnica (Lactarius pubescens) koja je rjeđa, manjih dimenzija i bijele boje. Također je otrovna vrsta.

Lactarius trivialis - created in Finland by Allar Antson

PROSTA MLIJEČNICA

Lactarius trivialis (Fr.) Fr.

Etimologija: trivialis (lat.) = prosto, obično, trivijalno. Po rasprostranjenosti.

Engleski naziv: Tacked Milkcap

Klobuk: 4-15 (25) cm širok, spljošteno-konveksan, zatim je ulegnut na sredini, poslije je lijevkast, mesnat, kožica se lako guli, po vlažnom je vremenu jako mazav i sluzav, a po suhom je vremenu srebrnasto svilenast; sivo-smeđe do ljubičasto-smeđe boje, prema rubu izblijedi, na kraju je s mješavinom tonova ljubičaste, oker i mesnatocrvene boje, nejasno je pojasast i često je s koncentrično raspoređenim vodenastim mrljama ili pjegama, rub je podvijen i pahuljkast.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-3.5 cm debeo, valjkast, malo je batinasto zadebljan na bazi, robustan je i lomljiv, najprije je pun, na kraju je šupalj, mazav je i sluzav; bjelkast je ili svijetlosmeđ, s tamnijim je pjegama kao i po klobuku, čitava je površina s malim plitkim jamicama.

Listići: Skoro su gusti, nejednako su dugi, do stručka su račvasti, tanki, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku; najprije su blijedožuti ili krem-žuti, kasnije su žuto-ružičasti, na pritisak i na ozlijeđeni mjestu nastaju zelenkasto-sive mrlje.

Spore: Eliptične, krupno bradavičave, nepravilno mrežaste, 8.3-8.9 x 6.7-7.1 µm; otrusina je svijetložuta do krem-žućkasta.

Meso: Lomljivo, bijelo, zatim je smećkasto, ispod kožice klobuka je sivo-ljubičasto; jako miriše na voće, miris je malo neugodan, a okus je prvo slatkast, poslije je jako ljut; na presjeku ispušta dosta bijelog mlijeka koje u dodiru sa zrakom kasnije postane sivo-zeleno do sumporastožuto.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom postane sivo-zelenkasto, listići sa sulfoformolom polako poplave, dok se meso sa sumpornom kiselinom najprije oboji žućkasto-maslinasto pa potom postane čokoladnosmeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u močvarnim miješanim i crnogoričnim šumama te po tresetištima planinskih predjela, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, ali i s brezama; dosta je rasprostranjena vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog ljutog okusa mesa, a i blago je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Ova mliječnica se po izgledu ponekad može zamijeniti s borovom mliječnicom (Lactarius vietus) ili s mliječnicama iz skupine ljute mliječnice (Lactarius pyrogalus). Uzrok sličnosti je dosta promjenljiva boja. Boja može biti ljubičasta, ljubičasto-smeđa, ljubičasto-siva ili svjetlija do svijetle mesnatocrvenkaste boje, osobito kada se gljiva razvije. Prepoznatljiva je po staništu ispod crnogoričnog drveća, te po glatkom stručku i klobuku. Na listićima se mogu uočiti sitne kapljice mlijeka od kojih poprime sivo-zelenu boju. Prosta mliječnica može dosta sličiti viskoznoj mliječnici (Lactarius blennius) koja raste samo po šumama bukve, zbog čega je mogućnost zamjene isključena.

BLIJEDOŽUTA MLIJEČNICA

Lactarius tuomikoskii Kytöv.

Etimologija: U čast finskog mikologa i biologa. Risto Tuomikoski (1911-1989) bio je poznat po svom radu na proučavanju gljiva, a njegovo ime se često povezuje s opisom i klasifikacijom različitih vrsta gljiva, posebno onih iz roda Lactarius.

Klobuk: 4-12 (16) cm širok, prvo je konveksan, zatim se otvori i tupo ispupči na sredini, na kraju je ulegnut; blijedožut, krem-žut do žut, nije pojasast, više je ili manje dlakav, rub je vunasto-dlakav, dugo je vremena podvijen.

Stručak: 3.510 cm visok i 1.5-3 cm debeo, valjkast, na bazi je zašiljen, pun, ubrzo postane šupalj; bjelkast, žućkast do žuto-smeđ, mjestimično je s malim udubinama po površini, osobito na donjem dijelu.

Listići: Vrlo su gusti, uz stručak su često račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; bjelkasti ili krem; mlijeko je bijelo, ubrzo postane sumpornožuto.

Spore: Eliptične, s razbacanim bradavicama, 7.5-10 x 6-7.5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Izdašno, čvrsto, bijelo do blijedo žućkasto, na ozlijeđenim mjestima postane žuto-oker; miriše na voće, a okus je prvo blag, brzo postane gorak i lagano ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s KOH veoma postaje narančasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim šumama i parkovima, skoro uvijek u simbiozi sa smrekom, na vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje teške gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Sličan izgled, ali nešto svjetlije boje i bez koncentričnih pojaseva po površini klobuka ima maljava mliječnica (Lactarius pubescens) koja je rjeđa, manjih dimenzija i bijele boje.

RUŽNA MLIJEČNICA

Lactarius turpis (Weinm.) Fr.

Etimologija: turpis (lat.) = sramotan, ružan. Po prljavoj boji.

Engleski naziv: Ugly Milkcap

Klobuk: 3-15 (18) cm širok, prvo je konveksan, zatim je spljošten i jasno ulegnut na sredini, lijevkast, prilično je mazav, mesnat, tvrd; promjenljive je boje, žuto-maslinaste, prljavomaslinaste, tamnosmeđe ili crnkaste; koncentrični krugovi su uočljivi samo u mladosti, površina je dlakavo-baršunasta, rub je jako podvijen.

Stručak: 4-6 cm visok i 2-3 cm debeo, zdepast je ili valjkast, tvrd, prvo je pun, kasnije je šupalj, po vlažnom je vremenu mazav i ljepljiv; nešto je svjetliji od klobuka, žućkasto-smeđ do maslinast, često je s tamnijim pjegama i jamicama.

Listići: Vrlo su gusti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; bijeli ili krem, samo na dodir ispuštaju bijelo mlijeko koje u dodiru sa zrakom posmeđi, oštrica je često smeđa.

Spore: Kuglaste, mrežaste, 5.9-8.4 x 5-6.5 µm; otrusina je kremasto-žuta.

Meso: Vrlo čvrsto, debelo, bijelo do blijedožuto, na presjeku posmeđi ili se oboji sivo-ljubičasto; miris nije izražen ili je lagan na smolu, a okus je vrlo ljut; mlijeko je bijele boje, okus je gorak i ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru  sa sumpornom i dušičnom kiselinom polako postane maslinasto-sivo, s amonijakom ljubičasto, dok meso u dodiru s gvajakovom tinkturom za nekoliko minuta postanei svijetlosivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama, u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće brezom. Sliku je snimio Neven Ferenčak, 10.10.2025.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Na granici je jestivosti zbog ljutog okusa mesa. U nekim je sjevernoeuropskim zemljama postojala tradicija kuhanja ove mliječnice, koju su koristiti za začinjavanje drugih jela od gljiva. Međutim, postoje zabrinjavajući dokazi da je ova gljiva kancerogena, pa se stoga treba smatrati smrtno otrovnom. Otkriveno je da sadrži mutageni nekatorin (=7-hidroksikumaro(5,6-c)cinolin), te se stoga nikako ne smije konzumirati. Kuhanje smanjuje koncentraciju ovog spoja, ali ga ne eliminira u potpunosti.

Napomena: Vrlo je upadljiva vrsta i po svom izgledu daleko odskače od ostalih mliječnica tako da nije moguća zamjena s nijednom vrstom. Karakteristične je tamnozelene boje. Slična je viskozna mliječnica (Lactarius blennius) čija je zelenkasta forma uvijek djelomično žućkasta. Ružna mliječnica miriše po amonijaku i lijepe je intenzivne ljubičaste boje po čemu je uvijek prepoznatljiva.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 794. Ružna mliječnica (Lactarius necator (Pers. ex Fr.) Karst.), Sinonim: Lactarius turpis (Wenm.) Fr.

Lactarius uvidus - created on October 2022 in Renan, Switzerland by Nicolas Schwab

POKISLA MLIJEČNICA

Lactarius uvidus (Fr.) Fr.

Etimologija: uvidus (lat.) = mokro. Po staništu koje najviše voli.

Engleski naziv: Shiner Milkcap

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i ulegne na sredini, nekad je slabo ispupčen, gladak, prilično je mesnat, vlažan je i blago mazav; kremast, blijedoljubičast, sivkast, oker ili sivo-smeđ, na ozlijeđenim mjestima postane ljubičast, vrlo je rijetko sa ljubičasto-smeđim koncentričnim krugovima ili uopće ne postoje, rub je tanak, gladak i dugo podvijen.

Stručak: 6-8 cm visok i 0.6-1.2 cm debeo, valjkast, ubrzo postane šupalj, ljepljiv je i sluzav; bjelkast, kremast, krem-sivkast ili okerast, s ljubičastim je mrljama po površini, cijelom je dužinom manje ili više jamičast.

Listići: Prilično su gusti, tanki, lagano se spuštaju po stručku, uz stručak su poneki rašljasti; bjelkasti ili krem, samo na lagani pritisak ili na ozlijeđenom mjestu ispuštaju bijelo mlijeko i oboje se ljubičasto.

Spore: Lagano eliptične do kuglaste, mrežaste, bradavičave, na jednoj strani završavaju šiljato, 8-11 x 6-9 µm; otrusina je bijela do žućkasta.

Meso: Mekano, lomljivo, bjelkasto do žućkasto, na prerezu brzo postane ljubičasto; miris je na voće, a okus je gorak i trpak; na presjeku ispušta obilno bijelo mlijeko koje u dodiru sa zrakom ubrzo poljubičasti, okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u sjenovitim i vlažnim bjelogoričnim, crnogoričnim i miješanim šumama smreke i breze, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog gorkog i trpkog okusa mesa, a i blago je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Ima još mliječnica koje na presjeku postanu ljubičaste. Ljubičasta mliječnica (Lactarius violascens) je nešto tamnija, ima koncentrične krugove po površini klobuka i raste po crnogoričnim šumama. Rasprostranjena mliječnica (Lactarius repraesentaneus) puno je veća rastom, rub klobuka je zamršeno-dlakav, pronađe se i u bjelogoričnim šumama. Skoro je ista jamičasta mliječnica (Lactarius scrobiculatus) kojoj mlijeko u dodiru sa zrakom požuti. Sve su navedene vrste jestive, osim jamičaste mliječnice i rasprostranjene mliječnice koje se smatraju otrovnim vrstama.

Lactarius vinosus - created on December 2004 in Torre Grande, Oristano, Italy by Marco Floriani

VINSKA RUJNICA

Lactarius vinosus Quél.

Klobuk: 5-12 cm širok, najprije je konveksan, zatim se otvori i ulegne u sredini; najprije je narančast, ubrzo je vinskicrven s blagom ljubičastom nijansom, vrlo često je koncentrično pojasast, sitno je maljav, rub je valovit.

Stručak: 2-4.5 cm visok, kratak, valjkast, prema bazi se sužava, prašnjav, pjegav, najprije je pun, poslije je komorasto šupalj; iste je boje kao klobuk.

Listići: Gusti, uski, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; ljubičasti su do sivo-zelenkasti.

Spore: Kuglaste do eliptične, kružno bradavičave, 7.5-8.7 x 6.2-7.2 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Čvrsto, lomljivo, blijedokremasto, kremasto-žuto, ispod kožice klobuka i stručka je vinskicrveno; miris je ugodan na gljive ili voće, a okus blag do malo trpak; na presjeku ispušta tamnu krvavocrvenu  do vinskicrvenu tekućinu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, ispod raznih varijeteta primorskog bora (Pinus pinaster) uz obale Jadrana i po otocima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sve vrste mliječnica s crvenim mlijekom su jestive. Nemojte se bojati krvavocrvene boje mokraće nakon konzumacije. Boja ostaje u mokraći do sljedećeg dana, ali je potpuno bezopasna i podsjeća nas na pretjerani unos cikle. Također uzrokuje i bezopasnu crvenkastu nijansu stolice.

Napomena: Postoji velika sličnost s krvnom rujnicom (Lactarius sanguifluus) koja raste na istim staništima. Razlikuje se uglavnom po vinskicrvenoj boji klobuka i stručka koji imaju najčešće blagu ljubičastu nijansu.

Lactarius violascens - created on October 2007 in Izki, Álava, Spain by Felipe Hidalgo

LJUBIČASTA MLIJEČNICA

Lactarius violascens (J.Otto) Fr.

Etimologija: violascens (lat.) = postane ljubičasto, poljubičasti. Po boji.

Engleski naziv: Violet Milkcap

Klobuk: 4-10 (13) cm širok, prilično je mesnat, prvo je konveksan, zatim se raširi i manje ili više izraženo ulegne na sredini; sive, sivo-smeđe, te tamne oker-smeđe ili ljubičasto-smeđe boje, sredina je nešto tamnija, sa slabo je uočljivim koncentričnim pojasevima, kožica je glatka i malo maljava na rubu.

Stručak: Pun, gladak; blijedosivkast, krem-sivkast ili okerast, gol ili s izoliranim oker jamicama.

Listići: Prilično su gusti i široki, prirasli se ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; najprije su bjelkasti i krem, teže ka smeđoj boji, na oštećenim mjestima s ljubičastim mrljama.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, krestaste, skoro mrežaste, 9-11 x 7-9 µm; otrusina je krem.

Meso: Bjelkasto ili blago žućkasto, na prerezu brzo postaje ljubičasto, što je najizraženije u klobuku, u stručku je žućkasto; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je gorak i trpak, nakon nekog vremena postaje ljut; bijelo mlijeko je obilno, u dodiru sa zrakom nakon nekog vremena  postane ljubičasto, gorkog je okusa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno, u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog i trpkog okusa mesa, a također je i blago otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Lako je prepoznatljiva po ljubičastoj promjeni boje na ozlijeđenim mjestima i smeđem klobuku. Ova se mliječnica razlikuje od pokisle mliječnice (Lactarius uvidus) po pojasastom i mesnatijem klobuku. Vrsta Lactarius luridus također nema pojasasti klobuk.

POJASASTA MLIJEČNICA

Lactarius zonarius (Bull.) Fr.

Etimologija: zona (lat.) = svitak, svežanj, trak, pojas. Po pojasevima.

Klobuk: 4-19 cm širok, ubrzo se spljošti, zatim se široko ulegne na sredini, bez sjaja, površina je prilično mazava, krem, blijedožut, narančast, oker-smeđ ili narančasto-smeđ, vodenast, često jedva uočljivo, nešto upadljivije prema vanjskom dijelu, u mladosti je sitno dlakav (koristiti povećalo), ljuskav, s koncentričnim je pojasevima, rub je podvijen i često valovit.

Stručak: 2-6 cm visok i 1-3 cm debeo, sužava se od vrha prema bazi, teži da postane valjkast, u mladosti je pun, kasnije je šupljikav, najprije je bjelkast, kasnije je krem, blijedožut ili žuto-oker, mjestimično je s oker-smeđim jamicama, na bazi su uvijek prisutni ostaci žutih micelijskih hifa.

Listići: Gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, stisnuti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, račvasti su uz stručak; bjelkasti su do žućkasti, kasnije su oker-smeđi.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, nepravilno mrežasto-bradavičave, (6) 6.5 - 7.7 (8.1) × (5.8) 6.2 - 7.2 (7.7) µm, Q = 1 - 1.1 (1.2), N = 120, Me = 7.1 × 6.7 µm, Qav = 1.1; otrusina je svijetlooker.

Meso: Tvrdo je i kompaktno, bijelo, na prerezu postane svijetloružičasto, kasnije malo posmeđi, osobito u stručku; prilično je jakog i dosta karakterističnog mirisa na voće ili je kiselkast, a okus je vrlo ljut; mlijeko je bijelo, nepromjenljive je boje, a okus mu je jako ljut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, te u parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom ili grabom, voli vapnenasto tlo. Prve dvije slike snimljene su 1.10.2025., na lokalitetu Zelovo kod Sinja, u šumi hrasta i graba, a treća u Pili kod Stubičkih Toplica, 19.10.2024., u miješanoj šumi hrasta, bukve i smreke.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa, ali se smatra blago otrovnom, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata. Mliječnice s ljutim okusom mlijeka nisu jestive gljive.

Napomena: Slične su Breadolova mliječnica (Lactarius zonarioides) i trpka mliječnica (Lactarius acerrimus) od kojih se razlikuje po nešto svjetlijoj boji klobuka koji nije narančasto-crvene boje.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 759. Pojasasta mliječnica (Lactarius zonarius (Bull.) Fries); 762. Pojasastojamičasta mliječnica (Lactarius zonarius var. scrobipes Kühn.); 763. Bjelonoga mliječnica (Lactarius insulsus Fries)

Lactifluus bertillonii - created on August 2023 in Provincia di Sondrio, Italy by gianni_giana

BERTILONIJEVA MLIJEČNICA

Lactifluus bertillonii (Neuhoff ex Z.Schaef.) Verbeken

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Burning Milkcap

Klobuk: 5-12 (18) cm širok, ubrzo se spljošti, zatim se izravna i ulegne na sredini, bez sjaja, kožica se teško guli i prelazi preko ruba; bijel ili kremast, na dodir ili u starosti sa oker ili smećkastim mrljama, kožica se raspucava, sitno je baršunast, rub je zaokružen i uvijek karakteristično podvijen.

Stručak: 4-6 cm visok, kratak je i dosta krupan, valjkast je ili se lagano sužava prema bazi, nije uvijek centralan; bjelkast ili žućkast, na dodir posmeđi, najprije je pahuljast, a kasnije je gladak.

Listići: Relativno su razmaknuti, nisu široki, oštrica se često širi do mesa klobuka, prisutne su i lamelule koje su ponekad račvaste uz stručak, zakrivljeni, spuštaju se po stručku; bijeli, kasnije su krem, na ozlijeđenim mjestima ili na dodir postanu smećkasti ili ružičasti.

Spore: Eliptične, bradavičave, 7-8 x 6-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Izdašno, kompaktno, tvrdo, bijelo, na prerezu postane žućkasto do prljavocrvenkasto; miris je neugodan na mrtvu ribu, a okus je vrlo ljut; mlijeko je bijelo, u dodiru sa zrakom postane žućkasto, vrlo je ljuto.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom postane narančasto-crveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno, u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, osobito kestenom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa, ali se smatra lagano otrovnom, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Dio je skupine u kojoj je tipična vrsta baršunasta mliječnica (Lactifluus vellereus) koja ima nešto manji klobuk i uvijek je s prema unutra kružno podvijenim rubom klobuka. Skoro je ista modrolisna krasnica (Russula delica) kojoj površina klobuka nije zaprljana zemljom. Kemijska reakcija je najsigurnija za determinaciju ove vrste.

ŽUĆKASTA MLIJEČNICA

Lactifluus luteolus (Peck) Verbeken

Etimologija: luteolus (lat.) = žućkasto. Po boji.

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, u ranoj je mladosti konveksan, ubrzo se raširi i manje ili više ulegne na sredini, površina je suha; bjelkast, kasnije je blijedooker do oker-smeđ, na oštećenim mjestima posmeđi, maljav je i baršunast, rub je do kraja jako podvijen, oštar, često valovito iskrzan i nije crtast.

Stručak: 3.5-6 cm visok i 1.8-2.5 cm debeo, valjkast, ponekad je proširen na bazi, čvrst, kratak je u odnosu na stručak, pun; bjelkast je ili krem, na ozlijeđenim mjestima i na dodir posmeđi, lagano je pahuljast, baršunast.

Listići: Gotovo su rijetki, nejednako su dugi, ponekad su račvasti, široki su do 5 mm, zaokruženi su uz stručak, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; u mladosti su bijeli ili krem, a kasnije slamnatožuti, u starosti i na pritisak postanu posmeđe.

Spore: Eliptične, stožasto bradavičave, 6-8 x 4-5 µm; otrusina je okerasta.

Meso: Čvrsto, bjelkasto, na prerezu najprije požuti, kasnije posmeđi; miriše poput prijesne mliječnice (Lactifluus volemus), podsjeća na haringe, a okus je gorak; na presjeku ispušta dosta bijelog mlijeka koje u dodir sa zrakom nakon 15 minuta posmeđi.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom ubrzo postane zeleno-plavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s određenim bjelogoričnim drvećem, osobito hrastom, voli toplija staništa, pronađe se i u mediteranskom i u kontinentalnom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog dosta gorkog okusa mesa, a i malo je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Rijetka je vrsta. Lako se determinira po maljavo-baršunastom klobuku, do kraja podvijenom rubu, te po mesu, listićima i bijelom mlijeku koji na presjeku ili na dodir jako posmeđe. Skoro je bijele boje. Po više osobina je slična prijesna mliječnica kojoj na prerezu curi obilno mlijeko krem boje, istog je mirisa i posmeđi. Od navedene se vrste razlikuje po nepostojanju cistida koje su kod presnaca brojne. Smatra se sličnom naboranoj mliječnici (Lactifluus rugatus).

PERGAMENTNA MLIJEČNICA

Lactifluus pergamenus (Sw.) Kuntze

Etimologija: Po boji pergamenta s mrljama.

Klobuk: 5-12 cm širok, u mladosti je ravan, zatim se raširi i ulegne na sredini, lijevkast, nije mazav, suh, bez sjaja; bijel je ili bjelkast, često je mjestimično prljavo žut, na ozlijeđenim je mjestima žuto-smeđ, na dodir posmeđi, nije pojasast, površina je često mrežasto naborana, neravna i s plitkim jamicama, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, vrlo je promjenljivog oblika, valjkast, ponekad je sužen na bazi, pun, tvrd, gladak, pjegav, često je ekscentrično postavljen u odnosu na klobuk, bijel.

Listići: Veoma su uski i gusti, nejednaki, lagano se spuštaju po stručku, ponekad su račvasti; blijedi su pa kremasti, na ozlijeđenom mjestu požute.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, vrlo sitno bradavičave, gotovo točkaste, samo djelomično međusobno crtasto povezane, nisu amiloidne, 8-9.5 x 5.5-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Elastično, tvrdo, lomljivo, debelo, bijelo, na prijelomu je zrnasto, miris nije izražen, a okus je ljut i gorak; mlijeko je obilno, bijelo, veoma je ljutog okusa.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s formolom postane intenzivno ljubičasto-plavo, a mlijeko s kalijevom lužinom sumporastožuto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen (javlja se i u sušnim mjesecima kada raste malo drugih gljiva), u raštrkanim skupinama, u bjelogoričnim šumama nižih predjela, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, hrastom ili grabom, rijetko raste ispod crnogoričnog drveća; jedna je od najmasovnijih vrsta gljiva.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali ima gorko i neprobavljivo meso zbog gumaste konzistencije. Najbolja je osušena i samljevena.

Napomena: Slične su druge dvije mliječnice, to su paprena mliječnica (Lactifluus piperatus) i zelenomrljasta mliječnica (Lactifluus glaucescens), zadnja je i najrjeđa, a ozlijeđena mjesta i mlijeko joj ne postanu zelenkasti, već žuti. Paprena mliječnica na ozlijeđenim mjestima postaje zelenkasto-plava, dok opisana vrsta posmeđi. Paprena mliječnica se zaprlja smeđe i ima stručak duži od širine klobuka, te ravne listiće. Naša je vrsta manja rastom i vitkijeg izgleda.

PAPRENA MLIJEČNICA

Lactifluus piperatus (L.) Roussel

Etimologija: piperatus (lat.) = papreno. Po okusu.

Engleski naziv: Peppery Milkcap

Klobuk: 3-13 (16) cm širok; najprije je konveksan, kasnije je lijevkast, vrlo je mesnat i suh; potpuno je bijel, u starosti je oker-smeđe išaran, kožica je uglavnom poprečno naborana, površina se nakon dužeg suhog razdoblja raspuca, rub je podvijen i valovit.

Stručak: 2-7 cm visok i 1-3 cm debeo, pun, tvrd, gol je i gladak, prilično je kratak, prema dnu je nešto uži, bijel, mjestimično s točkastim oker-smeđim mrljicama.

Listići: Neobično su gusti, uski, prirasli su ili se lagano spuštaju po stručku; bjelkasti su ili kremasto-žuti, mjestimično su sa sivo-zelenkastim ili plavičastim mrljama.

Spore: Eliptične, lagano bradavičave, 7-10 x 6-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tvrdo, bijelo, u bazi stručka je žućkasto, na prerezu se stvaraju zelenkasto-plave mrlje; miris nije izražen, a okus je vrlo papreno ljut; na prerezu ispušta vrlo mnogo bijelog mlijeka izrazito ljutog okusa, ne postaje zelenkasto kao kod slične zelenomrljaste mliječnice (Lactifluus glaucescens).

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakovom tinkturom odmah postane plavo-zeleno, s fenolanilinom purpurno, dok s laktofenolom polako postane ljubičasto-plavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, linijama, krugovima ili pojedinačno, u svim tipovima šuma; česta je vrsta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete i dvojbena delikatesa zbog jako ljutog okusa mesa.

Napomena: Ako ne pazimo na guste listiće, lako je moguća zamjena s nejestivom baršunastom mliječnicom (Lactifluus vellereus) kod koje su listići široki i prilično račvasti. Može se zamijeniti i s pergamentnom mliječnicom (Lactifluus pergamenus) koja je nešto vitkija i meso joj na ozlijeđenim mjestima posmeđi, a ne postaje zelenkasto-plavo kao kod opisane vrste. Opisana se vrsta razlikuje od sličnih vrsta i po koncentrično naboranoj rubnoj zoni klobuka.

BARŠUNASTA MLIJEČNICA

Lactifluus vellereus (Fr.) Kuntze

Etimologija: vellereus (lat.) = baršunasto. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Fleecy Milkcap

Klobuk: 6-20 (25) cm širok, mesnat, izdašan, tvrd, suh, prvo je konveksan, zatim se raširi i ulegne u sredini, lijevkast; bijel ili bjelkast, u starosti je oker, s mrljama oker boje, površina je baršunasta (pod povećalom izgleda kao okrečen), rub je u mladosti jako podvijen, a u starosti je slabije podvijen ili ravan.

Stručak: 3-6 x 1-2.5 cm, pun, tvrd, debeo, sitno je baršunast kao i klobuk; bijel, boje je klobuka.

Listići: Gusti, lagano se spuštaju po stručku, često se račvaju; bijeli, kasnije su prošarani s blijedookerastim mrljama, u starosti su žuti.

Spore: Kuglaste, sitno bradavičave, 9-12 x 7-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tvrdo, čvrsto, lomljivo, bijelo, na prerezu poprimi krem-žućkastu do krem-narančastu boju; miris je ugodan, u starosti je na ribu, a okus je vrlo ljut; na prerezu ispušta malo bijelog mlijeka, osušeno je oker boje, okus je lagano gorkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakovom tinkturom trenutno trajno pozeleni, dok sa željeznim sulfatom odmah postane crvenkasto pa nakon 10-tak minuta poprimi prljavo jarkocrvenkastu boju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem. Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Svakako je nejestiva zbog paprenog okusa. Njezino je tanko bijelo meso čvrsto i vrlo ljutog i trpkog okusa što je prilično iznenađujuće, jer je mlijeko prilično blagog okusa, ali ljuto kad se kuša zajedno s mesom. Međutim, ovu je gljivu najbolje tretirati kao otrovnu, jer može uzrokovati ozbiljne gastrointestinalne probleme, a ta se preporuka uporno zanemaruje u nekim dijelovima istočne Europe gdje se ljute gljive tradicionalno sakupljaju za jelo. Smatra se otrovnom i zbog sadržaja terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Slična je paprenoj mliječnici (Lactifluus piperatus) koja je jestiva i isto tako ljutog okusa, ali s mnogo gušćim listićima i na prerezu ispušta mnogo bijelog mlijeka. Ako pazimo samo na široko smještene i račvaste listiće, ne možemo je zamijeniti s jestivom paprenom mliječnicom. Meso pergamentne mliječnice (Lactifluus pergamenus) požuti, dok kod paprene mliječnice postane zeleno-plavkasto. Topolova mliječnica (Lactarius controversus) je mnogo većih dimenzija, ali joj je boja ružičastog tona, osobito listića, dok je klobuk gladak. Sve se navedene vrste smatraju jestivim, ako su ljutog okusa i mogu se konzervirati.

PRIJESNA MLIJEČNICA (PRESNAC)

Lactifluus volemus (Fr.) Kuntze

Etimologija: pirum volemum (lat.) = svojstvo velike kruške koja ispuni šupljinu na ruci (skupljenih prstiju). Po načinu rasta.

Engleski naziv: Fishy Milkcap

Klobuk: 4-17 (23) cm širok, mesnat, pravilan, najprije je konveksan, zatim je izravnat i ulegnut na sredini, lijevkast, površina je suha i glatka; narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđ ili crvenkasto-narančast, crvenkast je na sredini, u starosti je često raspucan, rub je u mladosti dosta podvijen.

Stručak: 5-12 (14) cm visok i 1.5-3 (3.5) cm debeo, mesnat, pun, valjkast, sužen je i zakrivljen na bazi; boje je klobuka, svijetlosmeđ, blijedooker-smećkast ili narančasto-smećkast, na pritisak posmeđi, površina je pahuljasta, ubrzo je naborana, a na dnu je redovito zakrivljen.

Listići: Prilično su gusti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, izmiješani su s brojnim lamelulama; blijedožuti, žućkasto-oker ili oker, na pritisak više ili manje posmeđe.

Spore: Skoro potpuno pravilno kuglaste, mrežaste, (6.4) 7.4 - 9.2 (9.6) × (5.9) 7 - 8.3 (9.3) µm, Q = 1 - 1.1 (1.2), N = 60, Me = 8.2 × 7.7 µm, Qav = 1.1; otrusina je blijedokremasta.

Meso: Tvrdo, bjelkasto, u starosti i na ozlijeđenim mjestima je hrđastosmeđe; miriše tipično na haringe, a okus je ugodan na gljive; na presjeku ispušta mnogo bijelog mlijeka, osušeno postane tamnosmeđe, ljepljivo, okus je slatkast.

Kemijske reakcije: Meso i kožica klobuka u dodiru s kalijevom lužinom postanu prljavo-krem-žuti, dok meso s gvajakovom tinkturom za nekoliko minuta postane sivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a jestiva je čak i sirova. Kuhanjem se izgube neugodan miris i okus mesa.

Napomena: Slična je narančasta mliječnica (Lactarius aurantiacus) koja na sredini ima malo šiljato ispupčenje, tanje meso i vitki stručak. Ako prijesnu mliječnicu duže držimo u ruci, nakon nekog vremena ruka će nam mirisati na haringe. Nema opasnosti od zamjene s opasnim mliječnicama.

LJUTOLISNA KRASNICA

Russula acrifolia Romagn.

Etimologija: acer-acris (lat.) = resko, ljuto + folia (lat.) = list, listić. Po ljutom okusu listića.

Engleski naziv: Hotlips Brittlegill

Klobuk: 5-13 cm širok, prvo je lagano konveksan, zatim je raširen i ulegnut na sredini, duboko je ljevkast, nepravilan, gol, gladak, valovit ili režnjast, sluzav, ljepljiv i sjajan, kožica se guli od 1/4 promjera, rjeđe do 1/3, može biti oker-smećkast, svijetlosmeđ, smeđ do narančasto-smeđ, na sredini je tamniji, tamnosmeđ, sa crveno-smeđim mrljama, rub je dugo podvijen, zatim je izravnat, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-5 cm visok i 1.2-2.5 cm debeo, valjkast do batinast, ponekad je sužen na dnu, pun, tvrd, relativno je kratak, uočljivo je jamičast i naboran, najprije je bijel, zatim je siv do sivo-smećkast, trljanjem pocrveni.

Listići: Umjereno su gusti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, tanki, lomljivi, krem, kasnije su sivkasto-oker, često su s narančastim odsjajem, na pritisak prvo pocrvene, kasnije lagano pocrne.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, s izoliranim su bradavicama visokim do 0.4 µm, donekle povezanim spojnim linijama koje tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, prozirne, 7-9.4 x 6-7.4 µm, Q = 1.16-1.3, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 6-9.5 µm, cheilocistide su s kraćim ili dužim vršnim produžetkom, 60-95 x 4.5-8 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih 3-6 µm i valjkastih dermatocistida širokih 5-6 µm (cromushrooms: (7) 7.1 - 8.1 (9.5) × (5.8) 6.1 - 7.4 (8.9) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 120, Me = 7.5 × 6.8 µm, Qe = 1.1); otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bijelo, na presjeku umjereno crveni, zatim polako crni; miris nije izražen, a okus je jako ljut u listićima, a nešto slabiji u mesu.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane zelenkasto (-), s gvajakovom tinkturom brzo tamnoplavo (++), s fenolom smeđe ili crvenkasto-smeđe, a listići s anilinom crvenkasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim ili crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, kestenom, brezom ili borom, na svim vrstama tla, vrlo dobro podnosi pjeskovita i kisela tla. Slike su snimljene 28.9.2025., na lokalitetu Zelovo kod Sinja, u šumi bukve i hrasta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom osrednje kvalitete. Sve su krasnice u sekciji crnih krasnica (Compactae ili Nigricantine) kojima listići pocrnu jestive.

Napomena: Raste ispod bjelogoričnog ili crnogoričnog drveća, a prepoznatljiva je po srednjoj veličini, sluzavoj i sjajnoj površini klobuka crvenkasto-smeđe boje, više ili manje gustim listićima, krem ili s narančastim odsjajem, jakom ljutom okusu, mesu koje na prerezu i na pritisak crveni prije nego što pocrni. Mikroskopski su karakteristične duge valjkaste hife pileipelisa. Slične su antracitna krasnica (Russula anthracina), kojoj se gusti listići nikada ne spuštaju niz stručak i na presjeku jako pocrni, gustolistićava krasnica (Russula densifolia), koja ima vrlo guste listiće, često s plavkastim odsjajem, crna krasnica (Russula adusta), kojoj meso nikada ne pocrni, te bijelocrna krasnica (Russula albonigra), kojoj meso odmah pocrni.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 851. Ljutolisna krasnica (Russula acrifolia Romagnesi); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 149. str., Russula acrifolia Romagnesi

Russula adulterina - created by Amadej Trnkoczy

NEVJERNA KRASNICA

Russula adulterina Fr.

Klobuk: 5-11 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo se raširi i ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, gladak, valovit, relativno je sjajan i kada se osuši, uglavnom je smeđ, s maslinastozelenim primjesama na sredini, može biti tamnoljubičast, gotovo crnkast kada se osuši, rub je gladak, samo je u starosti blago narebran.

Stručak: 4-8.5 cm visok i 2-3 cm debeo, više je ili manje valjkast, malo je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta ili šuplja, bjelkast, s hrđastosmeđim mrljama na donjem dijelu, trljanjem malo potamni.

Listići: S rijetkim su lamelulama, široki su 8-11 mm, tanki, poneki se račvaju, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, oštrica je glatka, najprije su bjelkasto-krem, kasnije su tamnožuti, slijedećeg su dana s prilično jasnom narančastom nijansom.

Spore: Široko su eliptične, vrlo velike, sa izoliranim, stožastim, rjeđe valjkastim bodljama visokim 1.6-2 µm, amiloidne, 7.5-12 x 7-9.5 µm, mogu biti i nešto veće, 10.5-13 x 9-10.4 µm, pileipelis se sastoji od dugih, tankih hifa, više ili manje zašiljenih, širokih 2.7-3.6 μm, te valjkastih ili batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, višesegmentnih, s trbuhom od 4.5-10 μm; otrusina je tamnožuta (IVe).

Meso: Prilično je debelo, bijelo, na prerezu postupno postaje sivo-smeđe; miris je složen, na voće i na pelargonije kao kod žučne krasnice (Russula fellea), a okus je u početku blag, ali nakon nekoliko sekundi postane vrlo ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane tamno ružičasto-sivo (++), s gvajakovom tinkturom prilično brzo tamnoplavo (++), a s fenolom smećkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, osobito smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Klobuk je po nekim autorima mnogo polikromniji: ljubičast, ljubičasto-smeđ, žuto-smeđ, s maslinastozelenim mrljama, sivo-smeđ ili potpuno žut. Prepoznatljiva je po staništu u planinskim crnogoričnim šumama smreke ili jele, na vapnenastom tlu, srednje je veličine, dosta promjenjivih boja, od ljubičasto-smeđe, crno-ljubičaste do maslinasto-oker, listići i otrusina su lijepe tamnožute boje, oko IVe, stručak kasnije postaje sivkasto-smeđ, okus je papren, a miris na voće kao kod žučne krasnice, što je osobito izraženo na prerezu. Spore su dosta velike, po Romagnesiju (7.5) 8-10.7 (13-15) x 7-9.2 (11.5) µm, međutim njegove dimenzije, u usporedbi s onima u literaturi, ističu uznemirujuću varijabilnost. Slične su smeđokoža golubača (Russula integra), koja se razlikuje po blagom okusu, neizraženom mirisu, glatkijem stručku i većoj čvrstoći plodnog tijela, cedrova krasnica (Russula badia), koja ima mnogo svjetlije zrele listiće i otrusinu, stručak sa često ružičasto-crvenom nijansom, miris mesa na cedrovinu, gotovo tvrdo meso koje sporo reagira s gvajakovom tinkturom, te postojana krasnica (Russula firmula), koja je gotovo dvostruko manjih dimenzija, više je ljubičaste nego ljubičasto-smeđe boje, meso lagano žuti i to samo kada truli, a ne postane sivo-smeđe. Po staništu, vrlo tamnoj otrusini i mirisu na pelargonije je slična Russula urens, a izgledi za razlikovanje su upitni čak i uz mikroskop, s obzirom na određenu varijabilnost karakteristika spora.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 888. Nevjerna krasnica (Russula adulterina Fr. ss. Melz. & Zvara), Sinonim: Russula urens Romell; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 745. str., Russula adulterina Fries

NAGORJELA KRASNICA

Russula adusta (Pers.) Fr.

Etimologija: adustus (lat.) = spržen, zapečen, prepečen. Po boji.

Engleski naziv: Winecork Brittlegill

Klobuk: 5-16 cm širok, u početku je polukuglast do konveksan, nepravilan, kasnije je raširen i ljevkasto ulegnut na sredini, nepravilan, često je režnjast, kožica je priraštena, ne može se guliti ili se guli do oko 1/5 promjera, vlažan i sjajan, gladak, u početku je bjelkast, zatim je smećkast, kasnije je prošaran svijetlosmeđim, tamnosmeđim do sivo-smeđim nijansama, pjegav, na kraju je smećkasto-crn ili potpuno crn i vrlo sporo trune, hrapav, rub je obično svjetliji, više je ili manje narančasto-smeđ, valovit, gladak, nije narebran.

Stručak: 3.5-7.5 cm visok i 2-4 cm debeo, tvrd, relativno je kratak i debeo, često je ekscentričan, valjkast do gotovo batinast, često je zakrivljen na dnu, gladak, najprije je bijel, kasnije je siv, sivo pjegav, nikad potpuno crn, trljanjem poružičasti pa polako postane sivo-smeđ, baza je često s malim jamicama ili izbočinama, na vrhu je pahuljast, donja je polovica često izbrazdana.

Listići: Gusti, debeli, prirasli ili su blago zaokruženi uz stručak, izmiješani su s lamelulama, vrlo su lomljivi, krem, kasnije su sa sivkasto-plavim ili svijetlosmeđim odsjajem, nekad su sa laganom ružičastom nijansom, u starosti su smeđi, sivo-smeđi do sivo-crni, na pritisak blago pocrvene, oštrica vremenom postaje crnkasta.

Spore: Gotovo kuglaste do široko eliptične, s vrlo niskim, izoliranim su bradavicama visokim do 0.2 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 7.8-9.6 x 5.8-7.2 µm (cromushrooms: (6.2) 6.4 - 7.7 (8.3) × (5.3) 5.6 - 6.6 (7.1) µm, Q = (1) 1.1 - 1.2 (1.4), N = 120, Me = 7.1 × 6.2 µm, Qav = 1.2), bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne, batinaste, 40-60 x 8-11 µm, sterigme su duge do 7 µm, cheilocistide su vretenaste, s različitim vršnim produžetkom, 60-96 x 6-8 µm, pleurocistide su 50-100 x 11 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa širokih 3-10 μm i rijetkih dermatocistida približno iste debljine, koje se vršno se granaju na 2-3 dijela; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Tvrdo, lomljivo, bijelo do sivkasto-smeđe, u stručku je svijetlosmeđe, na prerezu polako poružičasti, kasnije polako postaje sivo, sivo-smeđe do tamnosivo, prijelaz kroz ružičaste nijanse uočljiviji je u gornjim slojevima; miris je karakterističan, podsjeća na stare vinske bačve, a okus je blag ili ljutkast u listićima kod mladih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto pa maslinastozeleno (++), s gvajakovom tinkturom prilično brzo tamnoplavo ili zelenkasto-plavo (++), a listići s fenolom žuti pa svijetlooker.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, najčešće u planinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, uglavnom jelom, borom ili smrekom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete, ali samo mlada dok je meso mekano.

Napomena: Prepoznatljiva po velikim dimenzijama, mazavoj i sjajnoj prirasloj kožici, žilavom mesu, manje osjetljivom na oksidaciju nego kod drugih vrsta iz sekcije Compactae, polako postaje sivkasto-ružičasto i crni samo prilikom sušenja, razmaknutim, krem listićima, koji su dugo vremena bez mrlja i obično zakrivljenom i hrapavom stručku pri dnu. Okus je potpuno slatkast, a miris neobičan, bolje je izražen kod malo starijih primjeraka (prema J. Schaefferu na stare vinske bačve). Pileipelis se sastoji od relativno tankih, valjkastih hifa s jednako uskim dermatocistidama, koje se vršno se granaju na 2-3 dijela. Baza stručka je sitno jamičasta.  Pojavljuje se dosta kasno u sezoni. Slične su crna krasnica (Russula nigricans), koja je ima još šire i razmaknutije listiće te na prerezu brđe mijenja boju, ljutolisna krasnica (Russula acrifolia), koja je prosječno manjih dimenzija, slabije je mesnata i izraženo je ljuta u listićima, kada se prereže, meso i površinski dijelovi pocrvene, a zatim prilično brzo pocrne, spore su s relativno grubom dekoracijom. S obzirom na široku rasprostranjenost ove vrste u obalnim zajednicama hrasta crnike i borova, ne može se isključiti da se neki mediteranski nalazi odnose na gotovo slatkaste ili slabo crneće primjerke ljutolisne krasnice.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – Nagorjela krasnica (Russula adusta (Pers.) Fries); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 159. str., Russula adusta (Pers. : Fr.) Fries

ZELENA KRASNICA

Russula aeruginea Lindblad ex Fr.

Etimologija: aerugo-aeruginis (lat.) = bakarna rđa. Po zelenkastoj boji.

Engleski naziv: Green Brittlegill

Klobuk: 4-11.5 cm širok, masnat, u mladosti je skoro polukuglast, zatim je raširen i pupčasto ulegnut na sredini, nekad je režnjast, vlažan i sjajan, kasnije je suh, kožica se lako guli do 1/2 promjera, obično je ujednačene zelene ili sivo-zelene boje, nekad tamniji na sredini ili izblijedi u krem tonove, rijetko je sa narančastim ili ružičastim nijansama, više je ili manje sa sitnim hrđastosmeđim mrljama, rub je gladak, slabo je narebran samo u starosti.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.2-2 cm debeo, kratak, prilično je tvrd, valjkast, proširen je na vrhu i blago sužen na dnu, ali ne uvijek, pun, kasnije je spužvast, bjelkast, teži da postane oker-smeđ, uzdužno je crtast.

Listići: Prilično su gusti, široki su 4-7 mm, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, više su ili manje zaokruženi uz stručak, račvasti, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije krem do okerasti i sa hrđastosmeđim pjegama.

Spore: Eliptične, sa sitnim bradavicama visokim do 0.6 µm, slabo povezane tankim spojnim linijama s malo ili nimalo grananja, koje tvore djelomični mrežasti uzorak, 7-8.8 x 4.8-6.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, vitke, 38-50 x 7-8.7 μm, cheilocistide su valjkaste do vretenaste, 50-90 x 7-11.5 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih, tupih hifa, širokih 2.5-4.5 μm, te nepravilnih valjkastih i tupih ili vretenastih i glavičastih dermatocistida, 100-130 μm x 4-6 μm (cromushrooms: spore su (7) 7.2 - 8.4 (8.8) × (5.4) 5.7 - 6.2 (6.3) µm, Q = (1.2) 1.24 - 1.4 (1.5), N = 120, Me = 7.7 × 5.9 µm, Qe = 1.3, bazidije su 38-49 × 7.5-9.9 µm, N = 14, cheilocistide su s vršnim produžetkom, 59-88 × 7.3-10.9 µm, N = 8); otrusina je krem (IIc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, mjestimično blago posmeđi ili požuti; miris nije izražen, a okus je blag, samo je u listićima malo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto, normalnog intenziteta (+), s fenolom tamnosmeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i brza (++), postane zeleno-plavo, s formalinom pozitivna, listića s anilinom negativna, a klobuka s KOH pozitivna, postane svijetložut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično sa brezom, a u crnogoričnim šumama sa smrekom ili borom, na svijetlim mjestima i blago kiselom, malo vlažnom tlu. Prva slika snimljena je 28.7.2023, na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, a četvrta i peta 31.10.2025, na lokalitetu Cret Dubrava kod Zaprešića.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. U velikim je količinama navodno uzrokovala gastrointestinalne tegobe, ali to nije potvrđeno. Za sada nije poznat nijedan slučaj trovanja, ali za svaki slučaj treba biti na oprezu s ovom vrstom.

Napomena: Srednje je velika krasnica sa mazavom i sjajnom površinom klobuka u normalnim uvjetima. Klobuk je više je ili manje u potpunosti zelen, ponekad je smeđ na sredini, ali bez ikakvih tragova ljubičastog pigmenta koji se nalazi kod većine vrsta iz podroda Heterophyllidia. Po boji klobuka, mesu koje na prerezu posmeđi, kremastim listićima, krem otrusini, čvrstom mesu bez mirisa, ljutkastom okusu nezrelih listića i pozitivnoj reakciji sa FeSO4 je kao tipična vrsta iz podsekcije Griseinae. Najbolje se determinira mikroskopski, zbog tankih i valjkastih hifa pileipelisa koje su uvjerile Romagnesija da je prebaci u skupinu sa česvinkom (Russula ilicis), pozicija je bila na pola puta između podsekcija Griseinae i Ilicinae, iako kožica klobuka podsjeća na posljednju. Međutim, čak su i izdužene eliptične spore, sa slabo povezanim bradavicama, dobra značajka za determinaciju. Na sličnom staništu raste crnozelena krasnica (Russula atroglauca), koja je s prosječno tamnijim ili plavičastim nijansama klobuka, neprozirnom kožicom klobuka, potpuno slatkastim okusom mesa i negativnom reakcijom sa FeSO4. Mogu biti slične maslinastozelena krasnica (Russula stenotricha), koja snažno reagira sa FeSO4 i raste samo ispod bjelogoričnog drveća, te priobalna krasnica (Russula monspeliensis), koja je sitna mediteranska vrsta koja raste uz bušine (Cistus), sa izraženijim zelenim pigmentom na klobuku i nježnim aromatičnim mirisom mesa.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 810. Zelena krasnica (Russula aeruginea Lindblad), Sinonim Russula graminicolor Ricken; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 370. str., Russula aeruginea Lindblad ex Fries

Russula albonigra - created on September 2019 in Ruissalo, Tammimäki, Finland by Vauras, Jukka

BIJELOCRNA KRASNICA

Russula albonigra (Krombh.) Fr.

Etimologija: albus (lat.) = bijelo + niger (lat.) = crno. Po kontrastu između boje listića i boje klobuka.

Engleski naziv: Menthol Brittlegill

Klobuk: 5-14.5 cm širok, pravilan, najprije je konveksan, zatim se proširi i pupčasto ulegne na sredini, lijevkast, nepravilan ili režnjast, malo je kvrgav, suh, bez sjaja, gladak, kožica je priraštena, guli se samo 1/8 promjera, u početku je bjelkast, sivo-smeđ, kasnije je žuto-smeđ, smećkast, crno-smeđ do crn, trljanjem odmah pocrni, rub je rascijepljen, valovit i zakrivljen, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-4 cm debeo, kratak, zdepast, često je ekscentričan, u mladosti je malo zadebljan na bazi, zatim je valjkast ili malo zašiljen na bazi, tvrd, pun, suh, gladak, bijel, trljanjem brzo pocrni, ponekad je naboran i hrapav na dnu.

Listići: Gusti, tvrdi, voštani, nejednaki, rijetko su račvasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, debeli i lomljivi, bjelkasti, krem ili okerasti, vremenom ili na ozlijeđenim mjestima pocrne, dosta su kontrastni u odnosu na ostali dio plodnog tijela.

Spore: Široko su eliptične, ponekad su izdužene, sa niskim, izoliranim bradavicama visokim 0.1-0.2 µm, vrlo fino povezanim spojnim linijama koje uglavnom tvore potpuni mrežasti uzorak, 7.5-9.4 x 5.8-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, lagano batinaste, 50-66 x 7-9 μm, cheilocistide su brojne, tupo valjkaste, s mnogu uljnih kapljica, široke 6-8 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, vrlo tankih stijenki, širokih 4-8 μm, s više ili manje dugim segmentima, te ponekad dugih, valjkastih ili malo batinastih dermatocistida s 0-2 segmenta, širokih 6-8 μm, a ponekad čak i debljih, širokih do 10 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na ozlijeđenom mjestu pocrni, na prerezu nakon 1-3 minute postaje ljubičasto-crno, a iznad listića lagano pocrveni; miris je voćni ili malo na kuhano mlijeko, sličan kao kod suhe puževice (Hygrophorus penarius), a okus je blag, čak i u listićima, gdje je karakteristično osvježavajući poput mentola.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-crvenkasto (+), s gvajakovom tinkturom zelenkasto-plavo (+), s formalinom brzo crveno, s fenolom crvenkasto pa crno, a listići s anilinom narančasto-crvenkasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u dosta velikim skupinama, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično na umjereno pjeskovitim i kiselim tlima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sve krasnice u sekciji crnih krasnica (Nigricantine) kojima listići pocrnu su jestive.

Napomena: Ako uzmemo u obzir sveukupne makroskopske, mikroskopske i kemijske karakteristike, opisana se vrsta čini kao najbolje identificirana vrsta unutar sekcije Compactae. Prepoznatljiva je po osvježavajućem okusu listića, intenzivnoj promjeni boje u sivo-crnu, izravnoj ili onoj kojoj prethodi crvenjenje (Russula albonigra f. pseudonigricans), srednje razmaknutim listićima, gušćim nego kod crne krasnice (Russula nigricans) i nagorjele krasnice (Russula adusta), ali izraženo manje nego kod gustolitićave krasnice (Russula densifolia), antracitne krasnice (Russula anthracina) i srodnih vrsta. Mikroskopska slika je vrlo karakteristična, sa sporama s vrlo finim mrežastim uzorkom, jedva vidljivim pod mikroskopom, te prilično velikim dermatocistidama i refrakcijskoj prirodi njihovog sadržaja. Kao što joj i ime govori, postoji veliki kontrast između bijelih listića i tamne, skoro crne boje klobuka. Dosta su slične antracitna krasnica, koja se razlikuje po listićima sa ružičastim odsjajem i mesu koje teži da mnogo brže pocrni, ljutolisna krasnica (Russula acrifolia), koja se jasno razlikuje po izrazito ljutom okusu u listićima, sluzavoj i sjajnoj kožici klobuka i uglavnom crvenkasto-smeđem klobuku, te pepeljasta krasnica (Russula atramentosa), koja se lako prepoznaje po gotovo upola manjim dimenzijama, gušćim listićima, jedva primjetnom osvježavajućem okusu i mesu koje prije crnjenja nikada ne pocrveni, a najznačajnija razlika odnosi se na pileipelis bez dermatocistida.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 852. Bijelocrna krasnica (Russula albonigra Krombholz); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 177. str., Russula albonigra (Krombholz) Fries

Russula alnetorum - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

JOHINA KRASNICA

Russula alnetorum Romagn.

Klobuk: 2-5.3 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i malo ulegne na sredini, režnjast, vlažan i sjajan kada se ubere, ubrzo je suh i bez sjaja, guli se od 2/5 do 1/2 promjera, gladak, vinskicrven do intenzivo plavkasto-ljubičast, ponekad je svijetloplav kao kod Nuragijske krasnice (Russula nuragica), mjestimično izblijedi u krem nijanse, ponekad je ružičasto-ljubičast s oker ili maslinasto-oker sredinom, iznimno izblijedi u oker-sivkaste tonove kao kod jasikine ljutice (Russula pelargonia), rub je kasnije više ili manje narebran i valovit.

Stručak: 2.8-5.5 cm visok i 0.7-1.6 cm debeo, valjkast ili izraženo batinast, uglavnom je sužen na bazi, naglo se širi na vrhu, pun, kasnije je srž mekana, šupljikava i grudvasta, pahuljast na vrhu, najprije je bijel, kasnije je hrđastooker na donjem dijelu, zatim postane sivkast i sivkasto-smeđ zbog omekšavanja i upijanja vode, u određenim uvjetima opsežno požuti.

Listići: Prilično su razmaknuti, tanki, izmiješani su s lamelulama, 3-8 mm široki, nisu ili su rijetko račvasti, na bazi su spojeni poprečnim žilicama, trbušasti, vrlo su lomljivi, prirasli, bjelkasti, kasnije su žućkasti.

Spore: Eliptične do jajolike, relativno su izdužene, s malim su bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore fini mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.4 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-52 x 10-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 60-90 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od vrlo tupih hifa, širokih 3.2-5.5 μm, formiranih od relativno kratkih članaka, te valjkastih dermatocistida s 0-4 kraća ili duža segmenta, neki su vrlo duge, ali su uglavnom kratko batinaste i jednosegmentne, nisu inkrustirane; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Umjereno čvrsto, lomljivo, bijelo, jasno posivi zbog vlage, mjestimično lagano požuti, osobito u srži stručka; miris nije izražen, a okus je gotovo blag, samo su listići prolazno ljutkasti kod mladih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (kod Russula alnetorum var. pumila crveno) (+), normalnog intenziteta, s fenolom smećkasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, spora i umjerenog intenziteta, postane plavo (kod Russula alnetorum var. pumila je brza i intenzivna) (+), a s formalinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u vlažnim šumama, grmlju, po livadama uz potoke i uz morsku obalu u simbiozi s crnom ili bijelom johom (Alnus glutinosa ili Alnus incana) te u planinskim područjima u simbiozi s planinskom johom (Alnus viridis). U Hrvatskoj je nađena uz crnu johu, samo na dva lokaliteta, u Hrvatskom zagorju i na otoku Krku.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu po planinama ispod planinske, crne ili bijele johe, maloj veličini, vlažnoj i sjajnoj površini klobuka, čija boja varira od plavo-zelene, ružičasto-ljubičaste do vinskicrvene, s tamnijom, crnkastom sredinom, bjelkastim, dosta razmaknutim listićima, stručku koji je ponekad odmah žut, ali više ili manje vremenom posivi, sve do sivo-smeđe nijanse tipične za stara, vodom natopljena plodna tijela, miris uglavnom nije izražen, a okus je blag ili jedva primjetno ljutkast. Od srodnih vrsta iz podsekcije Russula, kojima meso posivi su tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea), koja je prepoznatljiva prvenstveno po znatno većim diomenzijama i mesnatosti. Slične su lomljiva krasnica (Russula fragilis) i tamnocrvena krasnica (Russula atrorubens), kojima je meso vrlo ljutog okusa, miriše na amil acetat ili kolače, na prerezu malo promijene boju i rastu na drugačijem staništu. Po mesu koje posivi, boji klobuka i vrlo svijetlim listićima slična je jasikina ljutica, koja se prepoznaje po mirisu na pelargonije, vrlo ljutom okusu mesa, krem otrusini i povezanosti s topolama, hrastovima, kestenima i bukvama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 891. Patuljasta krasnica (Russula pumila Rouzean & Massart); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Johina krasnica (Russula alnetorum Romagn.); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 531. str., Russula alnetorum Romagnesi

Russula alutacea - created on August 2014 in Provincia di Pavia, Italy by Federico Calledda

UŠTAVLJENA KRASNICA

Russula alutacea (Fr.) Fr.

Etimologija: alutaceus (lat.) = boje kože. Po boji.

Klobuk: 4-12 cm širok, prvo je kuglast do konveksan, kasnije je otvoren i vrlo izraženo ulegnut na sredini, manje je ili više nepravilan, može biti režnjast i brežuljkast, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, donekle je vlažan i sjajan, ali ne uvijek, zatim je suh i bez sjaja, crveno-ljubičast, ružičasto-ljubičast, vinski crveno-smeđ, smeđ, može biti mjestimično oker-maslinast, nekad je tamniji na udubljenoj sredini, gotovo crnkast ili izraženo izblijeđen, s oker mrljama koje mogu biti brojne, s oštrim ili nejasnim rubovima, rijetko je čitav ružičast, uglavnom je bez drugačije obojenih pojasa, kao kod maslinaste krasnice (Russula olivacea), rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-8 cm visok i 1.3-2.6 cm debeo, često je ekscentričan, nepravilno je valjkast, malo je sužen na dnu i više ili manje proširen na vrhu, tvrd, pun, srž je kasnije omekšana, bijel, prilično je rijetko s ružičastom nijansom na donjem dijelu, kasnije je s oker mrljama na bazi, koje postaju izraženije rukovanjem.

Listići: Gusti, široki su 6-11 mm, uglavnom su bez lamelula, debeli, mogu biti račvasti, zaokruženi su ili suženi uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, krem, na kraju su žućkasti i sa slabim narančastim odsjajem kada se gledaju sa strane, oštrica je gotovo ravna.

Spore: Široko su eliptične do gotovo kuglaste, s tupim, stožastim ili polukuglastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični ili zatvoreni mrežasti uzorak, amiloidne, 8.5-11.2 x 8-9.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-62 x 10-15 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste i s vršnim produžetkom, široke 9-15 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih i tupih hifa, širokih 2.5-5 μm, te određenog broja manje ili više valjkastih, višesegmentnih, neinkrustiranih primordijalnih hifa koje se morfoloski dosta razlikuju po dužini, s refraktivnim sadržajem, širokih 3.8-6 μm, s jednakim ili nešto užim gornjim segmentom; otrusina je svijetložuta (IVb), možda malo svjetlija nego kod vinskosmeđe krasnice (Russula vinosobrunnea).

Meso: Prilično je debelo i čvrsto, bijelo, u srži stručka je hrđastosmeđe, zatim je oker; miris je slab na voće, a okus je blag.

Kemijski reagensi: Meso s FeSO4 postane svijetlo narančasto-crveno (+), s fenolom nakon nekoliko minuta intenzivno ljubičasto, brže u mesu ispod kožice klobuka, a reakcija s gvajakovom tinkturom je spora i normalno intenzivna, postane plavo (+), meso i listići s KOH postanu žuto-narančasti, a listići s anilinom crvenkasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično listopadnim ili zimzelenim hrastovima (Quercus pubescens, Quercus ilex), ali i drugim bjelogoričnim drvećem, osobito bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Prilično se razlikuje od vinskosmeđe krasnice po relativno glatkoj i sjajnoj kožici klobuka, bez obojenih pojasa, većim, kuglastim i slabo dekoriranim sporama, s izraženim mrežastim uzorkom, relativno sporoj reakciji s fenolom, rijetko prisutnoj ružičastoj nijansi na stručku, čiji je pigment slabiji nego kod slične vrste, kod koje je često ružičasto-ljubičast, kao kod vrsta iz podroda Amoenula.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1465. str. Russula alutacea (Pers. : Fr.) Fr.

Russula amarissima - created on August 2009 by Gerhard Koller

GORKA KRASNICA

Russula amarissima Romagn. & E.-J.Gilbert

Klobuk: 5-12 cm širok, najprije je nepravilno konveksan, poslije je raširen i malo i nimalo ulegnut na sredini, režnjast, površina je raspucana i jasno naborana, kožica je polusraštena, suh i bez sjaja, crveno-ružičast, ružičasto-ljubičast, ponekad je ljubičasto-smeđom ili smeđom nijansom, može biti s oker mrljama ili različito izblijedi do žuto-oker tonova od sredine prema rubu, vrlo je rijetko relativno čiste crvene boje, kao kod tvrde krasnice (Russula rosea), rub je dugo vremena podvijen, gladak, nije narebran.

Stručak: 5-9 cm visok i 1.7-3 cm debeo, batinast do nepravilno valjkast, pun, srž kasnije postane spužvasta, naboran ili duboko izbrazdan, bijel, ponekad je na gornje dvije trećine ili na dnu s ružičastom nijansom, s oker-smeđim mrljama na dnu, kasnije jasno požuti.

Listići: Gusti, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, u početku su bijeli, zatim su žuti, sušenjem postaju šafranastožuti, postepeno od oštrice prema licu, oštrica je ravna i često ljubičasta.

Spore: Kuglaste, s više ili manje zašiljenim bradavicama visokim 0.8-1 µm, prilično povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7.6-9.5 x 6.4-8.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 8-10 μm, cheilocistide su brojne, izdužene, 70-115 x 9-13 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 3-4 μm, te brojnih, vrlo dugih, valjkastih, inkrustiranih dermatocistida, sa ili bez segmenata, s trbuhom širokim 4-6 μm, s refraktivnim sadržajem, kao i valjkastih, tupih primordijalnih hifa, širokih 4-4.5 μm; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na erodiranim dijelovima i ispod kožice klobuka je ljubičasto, na prerezu požuti, sušenjem postaje izrazito hrđastožuto; miriše na voće, a okus je izrazito gorak, u listićima može biti malo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s gvajakovom tinkturom brzo postane plavo do plavo-zeleno (++), a s fenolom crvenkasto-smeđe.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u kontinentalnim bjelogoričnim šumama i uz rubove šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom ili hrastom, voli vapnenasto i kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Vrlo je rijetka vrsta, prepoznatljiva po srednjoj veličini, klobuku u rasponu od vinski crveno-ružičaste do crvenkasto-smeđe boje, rijetko smeđe. Osim prekrasne i dovoljno čiste crvene boje koja podsjeća na tvrdu krasnicu, kožica klobuka je suha i fino baršunasta, stručak je tvrd i promjenjivog oblika, može biti s ružičastom nijansom, meso je izrazito čvrsto i debelo, listići su vrlo svijetli, često s crvenkastom  oštricom, a otrusina je svijetlokrem. Ključne karakteristike unutar podsekcije Lepidinae su gorak, ponekad prethodno ljut okus i sporo, ali ponekad uočljivo žućenje listića. Ovaj oblik promjene boje, pojačan toplim i suhim vremenom, može biti sličnog intenziteta kao kod izrazitije požutjelih primjeraka žutopjegave krasnice (Russula luteotacta). Zbog izražene mesnatosti, površine klobuka bez sjaja, crvene pigmentacije na stručku i ponekad na oštrici listića, te obično odsutnosti ljutine bi se mogla zamijeniti s maslinastom krasnicom (Russula olivacea) i sličnim vrstama, koje se jasno razlikuju po žutoj otrusini, ružičasto-ljubičastoj reakciji s fenolom i potpuno blagom okusu. Zabuna s nekim vrstama iz podroda Amaenula bila bi mnogo manje razumljiva. Međutim, čini se da stari primjerak isključuje zamjenu s ljubičastonogom krasnicom (Russula violeipes) zbog čvrste, ali ne i tvrde konzistencije, gotovo suženog stručka, crvene oštrice listića, te baršunastije površine klobuka i stručka nego inače. Medna krasnica (Russula melliolens) je sasvim drugačija po ukupnim karakteristikama i jedva je prepoznatljiva zbog kuglastih spora i krem otrusine. Slična tvrda krasnica je s klobukom koji varira od čisto crvene do narančasto-crvene boje, mesom koje lagano požuti kada se osuši, listićima koji nikada ne postanu šafranastožuti, te osvježavajućim, a ne gorkim okusom mesa.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 829. Gorka krasnica (Russula amarisima Romagn. & Gilb.); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1136. str. Russula amarisima Romagn. & E.-J.Gilbert

AMETISTNA KRASNICA

Russula amethystina Quél.

Etimologija: amethystos (gr.) = ametistno, dragi kamen ljubičaste boje. Po boji.

Engleski naziv: Amethyst Brittlegill

Klobuk: 3.5-10 cm širok, prvo je konveksan, ubrzo zatim se raširi i uglavnom ulegne na sredini, kožica se guli na većem dijelu, vrlo je ljepljiv nakon kiše, ubrzo je suh i baršunast, dosta je promjenljivih boja, ružičasto-ljubičast, ljubičast do crveno-ljubičast, sredina je ponekad tamnija, maslinasto-siva ili žuto-zelena, vrlo je rijetko maslinasto-smeđ, žut na sredini ili ujednačeno smeđ (žumanjčanožuta boja karakteristična je za starije, kišom natopljene primjerke), rub je dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat, kratko narebran i malo ili nimalo raspucan.

Stručak: 4-7 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, valjkast do batinast, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je komorasto šuplja, brašnjav, bjelkast, kasnije je mjestimično je s oker-smeđim mrljama.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 6-12 mm, tanki, rijetko su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije su kremasto-žuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim, uglavnom izoliranim bradavicama visokim oko 0.6-1 µm, djelomično povezanim kratkim, malo ili nimalo razgranatim grebenima i tankim spojnim linijama, amiloidne, 8-9.7 x 7-8.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-52 x 9-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s malo sadržaja, 55-90 x 8-13 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih hifa, nekad s blago zadebljanim vrhovima, širokih 4-5 μm, te velikih, višesegmentnih, tupih, grubo inkrustiranih primordijalnih hifa, širokih 5-6.5 μm, nekad s još debljim segmentima; otrusina je svijetložuta (IVa).

Meso: Debelo, umjereno je čvrsto, ali lomljivo, bijelo, na prerezu postane blago oker-smeđe; izraženo miriše na jod, osobito u dnu stručka, kao kod Turco-lazzarijeve krasnice (Russula turci), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s gvajakovom tinkturom slabo intenzivno plavkasto-zeleno (-), a s fenolom polako tamnosmeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, osobito jelom i smrekom, voli kiselo i vapnenasto tlo.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Među srednje je velikim i čvrstim krasnicama, s blagim okusom mesa i više ili manje žutom otrusinom koja raste ispod crnogoričnog drveća, a prepoznatljiva je po fino baršunastoj kožici klobuka, dosta višebojnoj, ljubičastoj kod tipičnih primjeraka, sa sredinom koja često postane žuta, brašnjavom stručku, ponekad s ružičastom nijansom i s više ili manje izraženim oker-smeđim mrljama pri dnu, otrusinom oko IIIc-IVa, gotovo nepostojećom reakcijom mesa s gvajakovom tinkturom, blagom okusu i mirisu na jod ili ljuske oraha, iako slabom i ne uvijek primjetnom. Mikroskopski je karakteristična po srednje velikim sporama s kratkim ili slabo razgranatim grebenima, te pileipelisom s isprepletenim primordijalnim hifama širokim 4-8 μm, rijetko debljim. Raste u planinskim crnogoričnim šumama na vapnenastom tlu, najčešće ispod smreke ili jele. Slične su pupača (Russula caerulea) prepoznatljiva po neizraženom ili slabom mirisu na voće, glatkoj i sjajnoj površini klobuka, s karakterističnom grbicom u obliku bradavice na sredini, te žutozelena krasnica (Russula olivascens), koja raste ispod crnogoričnog drveća, a razlikuje se po relativno glatkoj kožici klobuka, vrlo tamnoj otrusini, oko IVd ili IVe, što se lako može zaključiti jednostavnim pregledom himenija kod zrelih plodnih tijela. Ali najzanimljivija paralela odnosi se na Turco-lazzarijevu krasnicu, vrstu toliko sličnu po općim karakteristikama da je teško prepoznati odstupanje od opisa. Prije svega, očito je kako, osim spora, koje su kod Turco-lazzarijeve krasnice prepoznatljive po mrežastijem uzorku i nižoj dekoraciji, granice između vrsta uvelike variraju prema iskustvu različitih autora. Uzimajući u obzir opće mišljenje, najvažnija karakteristika kod opisana vrste su spore s relativno visokim bradavicama, bez mrežastog uzorka i s rijetkim zebrastim vezama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 818. Ametistna krasnica (Russula amethystina Quélet); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1369. str. Russula amethystina Quél.

LJUPKA KRASNICA

Russula amoena Quél.

Etimologija: amoenus (lat.) = ugodno, dopadljivo. Po izgledu.

Klobuk: 2.5-4.5 cm širok, nije velik, prvo je konveksan, zatim se raširi i lagano pupčasto ulegne na sredini, ponekad je nepravilan, kožica se guli do 1/2 promjera, bez sjaja, suh i bez sjaja, lijepe je crveno-ljubičaste, ljubičaste, tamnoljubičaste, ljubičasto-crne ili plavkasto-ljubičaste boje, rijetko je sa maslinastozelenom ili plavkasto-zelenom nijansom u obliku ograničenih mrlja ili se širi na cijelu površinu (Russula amoena f. viridis), te zasićeno crven poput otrovnocrvene krasnice (Russula emeticicolor), jako je baršunast i malo bijelo pahuljast, vremenom postane izbrazdan, rub je gladak, nije narebran, tanak, kasnije je uzdignut i često vijugav.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, valjkast, zatim se postupno sužava prema dnu, pun, kasnije je komorasto šupalj, bjelkast, gotovo čitav je sa karmincrvenom ili ljubičastom nijansom, osim na samom vrhu, sitno je pahuljasto-baršunast.

Listići: Najprije su gusti, ubrzo zatim su razmaknuti, uski, široki su 2-4 mm, tanki, malo su trbušasti, uglavnom nisu račvasti, s rijetkim su lamelulama, prirasli, na osnovi su poprečno povezani žilicama, bjelkasti do oker, oštrica je iste boje ili crvenkasta, osobito prema rubu klobuka.

Spore: Jajolike do široko eliptične, sa polukuglastim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezani debelim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6.4-8 x 5.5-6.4 µm, bazidije su blago batinaste, 60-70 x 9-12 μm, cistidiformne hife su više ili manje rijetke, uske, s trbuhom širokim samo 7.5-12 μm, pileipelis se sastoji od karakterističnih hifa s vršnim segmentima u obliku sablje ili šila, dugih do 90 μm, postavljenih na kratkim bazalnim člancima, od kojih su neki zadebljani, širokih do 14 μm; otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Relativno je debelo i prilično čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka i kore stručka je malo crvenkasto-ljubičasto; miriše na na kuhane rakove ili haringe kao kod prijesne mliječnice (Lactifluus volemus) ili također na gusjenice vrbotoča (Cossus cossus), odnosno krupnog leptira čije su gusjenice štetnici na vrbama i drugom bjelogoričnom drveću, te voćkama (kruški, jabuci, trešnji, dudu i dr.), kao kod gusjenične puževice (Hygrophorus cossus), a okus je blag.   

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je slaba (-), s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora (+), s fenolom postane ružičasto-ljubičasto, a kožica klobuka s KOH svijetložuta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, uglavnom sa jelom, smrekom ili kestenom, a nešto rjeđe ispod hrasta, bukve ili breze, voli rubove šuma, raste na kiselom ili malo vapnenastom tlu, rijetko u mediteranskom području. Primjerke na slikama snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva po malim dimenzijama, suhom i baršunastom klobuku, prekrasnoj crveno-ljubičastoj ili ljubičastoj boji kod tipične forme, rijetko je zeleno pjegav, ali i potpuno maslinastozelenom, svijetlim listićima, s istobojnom ili crvenom oštricom, krem otrusini, oko IIb, baršunastom stručku, gotovo uvijek djelomično ili opsežno obojenom karmincrvenom nijansom, potpuno blagom okusu i blagom, ali karakterističnom mirisu na haringe, kao kod prijesne mliječnice. Kora stručka u dodiru s fenolom polako postaje ljubičasta, za razliku od suljupke (Russula amoenicolor) i ljubičastonoge krasnice (Russula violeipes), kod kojih postaje tamnija, crveno-smeđa ili smeđa (osobito posljednja). Njezine zelene forme (Russula amoena f. viridis) nisu rjeđe od sličnih, nepoznatih zelenih formi suljupke (Russula amoenicolor f. olivacea). Od srodnih vrsta suljupka je vrlo česta u mediteranskom području, a dvostruko je većih dimenzija od opisane vrste, s tamnijom otrusinom (IId-IIIa), smećkastom reakcijom sa fenolom i cistidoformnim hifama na kožici klobuka, širokih 12-18 mm. Ljubičastonoga krasnica je prepoznatljiva po većim dimenzijama, prevladavajućoj limunastožutoj boji i smećkastoj reakciji sa fenolom. Miris mesa na kuhane rakove je isti kao kod haringove krasnice (Russula xerampelina), ali tek u starosti kao kod prijesne mliječnice.

Russula amoenicolor - created on May 2020 in Padru, Sardegna, Italy by salvatore_bacciu_paola_mereu

SULJUPKA

Russula amoenicolor Romagn.

Etimologija: Po sličnoj boji kao kod ljupke krasnice (Russula amoena).

Klobuk: 4.5-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i malo ulegnut na sredini, valovit, režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo manje, suh, izraženo je baršunast, često je pahuljast na sredini, od ljubičaste do vinski crveno-smeđe boje kao kod jestive krasnice (Russula vesca) ili potpuno smeđ, crveno-ljubičast kao kod određenih formi ljupke krasnice, tamnoljubičast, ljubičasto-crn (Russula amoenicolor f. nigrosanguinea), ponekad je mjestimično smeđ, ljubičast ili zelen u promjenjivim omjerima i intenzitetima, čitav može biti vrlo lijepe maslinastozelene boje (Russula amoenicolor f. olivacea), rub je gladak, samo u starosti može biti kratko narebran.

Stručak: 3-7 cm visok i 1.5-3 cm debeo, nekad je ekscentričan, uglavnom je kratak i robustan, valjkast, blago se sužava prema bazi, proširen na vrhu, ponekad je stisnut, pun, srž je kasnije spužvasta, veći dio ili čitava površina je baršunasta, bijel, s karmincrvenom je nijansom, na vrhu je obično bjelkast, na bazi je sa hrđastožutim mrljama, rijetko je čitav bijel.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 5-8 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, na bazi su poprečno povezani žilicama, gotovo su elastični ili slabo lomljivi, barem u mladosti, bjelkasti, kremasti u zrelosti, zatim su s oker odsjajem, oštrica je često crvenkasto-ljubičasta.

Spore: Skoro su kuglaste, s velikim, tupim stožastim bodljama visokim 0.7-1 µm, dobro povezanih grebenima koji tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, 6.7-8.4 x 5.6-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 9-13 μm, cistidoformne hife su s velikim trbuhom, široke do 19-20 μm, pileipelis se sastoji od velikih hifa sa zašiljenim vršnim segmentom i lančanim bazalnim segmentima, malo ili nimalo zadebljanih, širokih 4-11 μm; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Debelo, osrednje je čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka i kore stručka je crvenkasto; miriše na kuhane rakove ili haringe, osobito osušeno, kao kod prijesne mliječnice (Lactifluus volemus), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je vrlo slaba (-), postane svijetlo žuto-narančasto, s gvajakovom tinkturom je slaba i spora (-), postane polako plavo, s fenolom smećkasto, a listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s listopadnim i zimzelenim hrastovima u mediteranskom području, rjeđe ispod drugog bjelogoričnog drveća, na vapnenastom ili čak izrazito pjeskovitom tlu, a Romagnesi navodi da raste u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Jedna je od najčešćih krasnica diljem mediteranske regije, a raste ispod hrastova crnike i plutnjaka, na pjeskovitom tlu. Također je zabilježena u nizinskim i brdskim bjelogoričnim šumama hrasta, iako vrlo rijetko. U usporedbi sa srodnim vrstama, tipična forma je karakteristična po rastu na suhim staništima, smećkastoj reakciji mesa s fenolom, ogromnim cistidiformnim hifama na kožici klobuka čiji trbuh lako doseže 18 µm, bazalnim segmentima hifa pileipelisa, koji su blago ili uopće nisu zadebljani, te otrusini na donjoj granici oker boje (IId-IIIa). Slična je ljupka krasnica (Russula amoena), koja je prepoznatljiva je po upola manjoj veličini, relativno svjetlijoj otrusini i mesu koje s fenolom postaje ljubičasto, donekle slično kao kod vrsta u podsekciji Olivaceinae. Slična ljubičastonoga krasnica (Russula violeipes) ima izrazito svjetlije listiće i otrusinu, te miris na kuhane rakove, kao kod haringove krasnice (Russula xerampelina), dok je miris kao kod prijesne mliječnice primjetan tek dan nakon berbe, te preferira rast u hladnijim šumama kestena, graba i bukve. Romagnesi je opisanu vrstu predstavio kao izrazito polikromnu ili višebojnu vrstu, za razliku od relativno ujednačeno obojenih srodnih vrsta.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 389. str., Russula amoenicolor var. amoenicolor RomagnesI

KAMEMBER KRASNICA

Russula amoenolens Romagn.

Etimologija: amoenus (lat.) = ugodno, dopadljivo + olere (lat.) = ispušta miris, mirisavo. Po mirisu.

Engleski naziv: Camembert Brittlegill

Klobuk: 3-6 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, gotovo je ljevkast, često je režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera, vlažan i sjajan, lagano je mazav po vlažnom vremenu, siv do crno-smeđ, malo je svjetliji na rubu, žuto-smeđ do smeđ, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, tanak, ubrzo je izraženo narebran.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 1-1.4 cm debeo, dosta je pravilan, valjkast, malo je sužen na dnu i proširen na vrhu, ali ne uvijek, sjajan, najprije je komorasto šupalj, kasnije je šupalj, bijel, kasnije lagano posivi, baza stručka je ponekad lagano crveno-smeđa.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 5-6 mm, tanki, s rijetkim su lamelulama, usko su prirasli, lomljivi, krem, na oštećenim mjestima posmeđe.

Spore: Široko su eliptične, sa vrlo tupim, stožastim ili djelomično polukuglastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezanim rijetkim, kratkim spojnim linijama, slabo su amiloidne, 6.5-8.5 x 5.2-6.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, ne šire od 10 μm, cheilocistide su vretenaste, s različitim su vršnim produžetkom, 90-120 x 8-10 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 2.5-4.2 μm, te od stožastih dermatocistida, često sa vršnom papilom, širokih su 4-6 μm (cromushrooms: spore su 7 - 8.7 (9.2) × (5) 5.4 - 6.6 (7.6) µm, Q = (1) 1.1 - 1.4 (1.6), N = 120, Me = 7.6 × 6 µm, Qav = 1.3); otrusina je krem (IIb).

Meso: Relativno je debelo, mekano, lomljivo, bijelo, na prerezu postane lagano sivkasto, osobito u stručku, mjestimično potamni; miris je složen, podsjeća na haringe, kao kod ljupke krasnice (Russula amoena), ali vremenom i po spermi ili drugim notama (po nekim autorima na pljesnivi sir camembert), a okus je izraženo ljut nekoliko sekundi nakon kušanja.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna (++), postane plavo-zeleno, s FeSO4 ružičasto-sivo (+), s formalinom sivkasto-ružičasto, s fenolom smećkasto, a kora i meso stručka s formalinom ružičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, po šumskim putevima, parkovima i na rubu šikara uz bušin (Cistus), u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom plutnjakom, ali i listopadnim hrastovima ili bukvom, a rjeđe s borom u obalnim crnogoričnim šumama, na glinenastom tlu i tlu siromašnom hranjivim tvarima, češće u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Prepoznatljiva po prilično malim dimenzijama, na donjoj granici u svojoj podsekciji, duboko narebranom rubu klobuka, srednje tamnim bojama, od žućkasto smeđe do smeđe, žućkasto-crnkaste, stručku koji lagano posivi, jakom ljutom okusu, krem otrusini, a u dodiru sa gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno pocrni. Miris je složen i teško ga je definirati, osobito kod mladih primjeraka može podsjećati na dimljene haringe, kao kod prijesne mliječnice (Lactifluus volemus) ili ljupke krasnice, ali se može pojaviti i nota na spermu. Najvažnija mikroskopska značajka odnosi se na spore, čiji izduženi oblik predstavlja dobar kriterij za razlikovanje od sestrinske krasnice (Russula sororia). Može se zamijeniti i sa brašnjavonogom krasnicom (Russula farinipes) i rebrastom krasnicom (Russula pectinata), koje se jasno razlikuju po žutim-oker boji klobuka, ili s upadljivom krasnicom (Russula insignis) i zaobiđenom krasnicom (Russula praetervisa), koje imaju blagi okus mesa, a posljednja ima drugačiji miris, koji podsjeća na gumu i ribu, te klobuk sa pretežno oker nijansama. Sestrinska krasnica (Russula sororia) je prepoznatljiva po gotovo dvostrukoj visini, hrđastosmeđim mrljama na površinski klobuka i mirisu na spermu na prerezu, a nikada ne miriše na haringe.

Russula anatina - created on November 2022 in Calangianus, Italy by Davide Puddu

SIVOZELENKASTA KRASNICA

Russula anatina Romagn.

Etimologija: anas (lat.) = patka, plovka. Po boji.

Klobuk: 3-10 cm širok, osrednje je veličine, prvo je okruglast i ispupčen, zatim se otvori i malo ulegne na sredini, često je nepravilan ili režnjast, savitljiv, prvo je bez sjaja, zatim je gladak i sjajan, po vlažnom je vremenu ljepljiv, kasnije je suh i bez sjaja, kožica se guli do 1/2 promjera, promjenjive je boje, pepeljastosiv, ponekad je sa svijetlije do tamnije zelenim ili nejasnim ružičasto-ljubičastim nijansama, često je djelomično oker ili svijetlosmeđ, više je ili manje baršunast od ruba prema sredini (vidljivo ručnim povećalom), poslije se raspuca, osobito uz rub, rub je gladak, te je u starosti nejasno narebran.

Stručak: 2.5-6 cm visok i 1-2.2 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast ili blago batinast, kasnije je više ili manje proširen na vrhu i donekle sužen na donjoj trećini, pun, kasnije je spužvast u sredini, bijel, baza je sa hrđastosmeđim mrljama, sitno je uzdužno žiličast ili naboran, u mladosti je pahuljast.

Listići: Gusti, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, u mladosti su elastični, kasnije su lomljivi, krem, kasnije su prošarani smeđim mrljama.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, s niskim, izoliranim bradavicama visokim 0.5-0.7 µm, slabo povezanim kratkim grebenima, 5.5-7.8 x 4.8-5.8 µm, bazidije su 4-sporne, vitke, 38-50 x 7-8.8 μm, cheilocistide su vretenaste, s većim su ili manjim vršnim produžetkom, 60-110 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od krupnih hifa, širokih 5-9 μm, s tupim vršnim segmentom, nejasno šiljastih ili suženih u tanki vrat, te batinastih ili vretenastih, jednosegmentnih dermatocistida, širokih 5-9 μm; otrusina je svijetlooker (IIIa).

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu postane lagano oker; miris nije izražen, starenjem sve više na voće, a okus je blag i malo ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je vrlo slaba, postane svijetloružičasto (-), zatim ružičasto-narančasto normalnog intenziteta kod primjeraka s čvrstim mesom, a tek nakon dužeg vremena (nakon nekoliko desetaka minuta) postane sivkasto-zeleno, a s gvajakovom tinkturom je pozitivna, postane plavo-zeleno, ponekad slaba i spora (++), s fenolom tamnosmeđe, a mesa i listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, obično hrastom, rijetko ispod drugog bjelogoričnog drveća, na vapnenastom ili glinenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali je malo teže probavljiva.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, suhoj, baršunastoj, pahuljastoj i više ili manje  raspucanoj kožici prema rubu, rijetko je glatka i sjajna, klobuk je pretežno sivkast ili zelen, može biti i sa ružičasto-ljubičastim nijansama, raste uglavnom na travnatim mjestima ispod hrastova, spore su sa malim i izoliranim bradavicama, a kožica klobuka sa ogromnim dlačicama. Kada kožica nije raspucana lako se zamijeni s drugim vrstama iz podsekcije Griseinae, kao što su crnozelena krasnica (Russula atroglauca), koja raste ispod breze, ima potpuno slatkasti okus mesa i slične spore, modrikasta krasnica (Russula parazurea), koja ima prosječno tamniji klobuk, bez pukotina u normalnim uvjetima i svijetlokrem otrusinu, te račvasta krasnica (Russula subterfurcata), koja ima manje i grebenaste spore, nešto uže hife pileipelisa, a površina klobuka nije tako baršunasta.

Russula anthracina - created in Finland by Ville Kälviäinen

ANTRACITNA KRASNICA

Russula anthracina Romagn.

Etimologija: anthrax (gr.) = ugljen, ugljen za loženje, antracit. Po crnkastoj boji.

Engleski naziv: Coal Brittlegill

Klobuk: 5-12 cm širok, najprije je konveksan, zatim se izravna i ulegne na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli do najviše 1/3 promjera, vlažan po vlažnom vremenu, brzo je suh i bez sjaja, hrapav, sitno je pahuljast, u mladosti je bjelkast do kremast, kasnije je na većem dijelu ili čitav siv do čak crnkast, također je smeđ do maslinasto-smeđ, općenito je najčešće vrlo šaren, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran, može biti malo valovit.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, valjkast je ili malo zadebljan na bazi, pun, srž je rijetko šupljikava, hrapav, bijel, ubrzo je mjestimično sivo-smeđ, žućkasto-smeđ ili čak crnkast, na kraju je potpuno crn, na ozlijeđenom mjestu pocrni.

Listići: Prilično su gusti, uski, široki su 4-7 mm, 11-12/cm na rubu klobuka, debeli, izmiješani su s brojnim lamelulama, račvasti, suženi su uz stručak, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, bjelkasti do krem, bez sivkastog odsjaja, s ružičasto-crvenom su nijansom, kasnije su s crnkastim mrljama, oštrica vremenom pocrni.

Spore: Široko su eliptične, s niskim, brojnim, polukuglastim bradavicama visokim do 0.37 µm, povezanim tankim spojnim linijama koje tvore djelomično mrežasti uzorak, 7.7-9.7 x 6.7-8 µm, Q = 1.2-1.35, bazidije su 4-sporne, 43-72 x 7-11.5 µm, cheilocistide su vretenaste, sa suženim vršnim produžetkom, 57-100 x 5.7-9 µm, pileipelis se sastoji od višesegmentnih hifa širokih 2.7-9 µm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bijelo, zatim je crnkasto-sivo ili sivo, ponekad je s ljubičastom nijansom, vjerojatno zbog crvenila koje se nejasno pojavljuje iznad listića ili na oštećenim mjestima, na prerezu odmah pocrni; miris je slab na voće, kiselkast, a okus je blag, samo je u listićima slabo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane slabo sivo-zeleno ili zelenkasto (-).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim ili čak močvarnim bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili javorom, a možda i smrekom, na vapnenastom tlu, tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sve su vrste iz sekcije Compactae (= Nigricantine) kojima listići pocrnu jestive.

Napomena: Pripada skupini crnih krasnica koje imaju zajedničku osobinu da im listići ekstremno pocrnu. Karakteristična je po hifama pileipelisa koje su često veće nego kod drugih vrsta iz sekcije Compactae.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 850. Antracitna krasnica (Russula anthracina Romagnesi); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 209. str., Russula anthracina Romagn.

Russula aquosa - created on August 2023 in Stoklund, Denmark by Jens H. Petersen

HRENOVA KRASNICA

Russula aquosa Leclair

Etimologija: aquosa (lat.) = vodena. Po staništu na vlažnim mjestima.

Engleski naziv: Red Swamp Brittlegill

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna i više ili manje ulegne na sredini, nepravilan, valovit, ponekad je režnjast, gladak, vlažan i sjajan, hrapav, osobito na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo više, prilično je ujednačene boje, crvenkast, crveno-ljubičast do ružičasto-ljubičast, rub je gotovo uvijek svjetliji, na sredini je do crnkasto-ljubičast, krajnji uski dio ruba je ponekad tamniji, rub je tanak i gladak, kasnije je slabo narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-3 cm debeo, malo je nepravilan, valjkast, manje je ili više zadebljan na bazi, postepeno se sužava prema vrhu, srž je mekana, kasnije je šupalj u zadebljanom dijelu, naboran, prilično je sjajan, bijel, izuzetno je rijetko sa ružičastom nijansom, kasnije je sivkasto-smeđ, izraženije sivkast u starosti.

Listići: Gusti, osrednje su široki, tanki, izmiješani su s lamelulama, suženi su i račvasti uz stručak, prirasli, lomljivi, bijeli ili bjelkasti.

Spore: Široko su eliptične, s bradavicama su visokim 0.6-0.7 µm, prilično povezanim tankim spojnim linijama koje tvore dosta razvijeni mrežasti uzorak, umjereno su amiloidne, 6-8.2 x 5.5-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-52 x 9-11 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim ili kraćim vršnim produžetkom, 50-95 x 8-12.5 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih, valjkastih hifa, širokih 1.8-3.5 μm, te prilično brojnih, batinastih, nepravilno valjkastih dermatocistida, ponekad stisnutih poput vrata, rijetko višesegmentnih, širokih 7-10 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, najprije je dosta čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, na prerezu i u starosti postane sivo i sivo-smeđe, intenzivnije nakon 24-36 sati; miris je slab i nedefiniran, a okus gotovo potpuno blag ili vrlo slabo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane jasno lagano sivkasto-smeđe (-), reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je vrlo slaba i spora, nakon 1-2 minute polako postane plavkasto (-), s fenolom ljubičasto-smeđe, s formalinom svijetloružičasto, s formalinom negativna ili blago ružičasto, s sulfovanilinom crveno-ljubičasto, a mesa i listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama i močvarama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično jelom, ali ponekad i brezom, na vlažnom tlu obraslom tresetnom mahovinom (Sphagnum).

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu u močvarnim crnogoričnim šumama sa tresetnom mahovinom ili drugim mahovinama, više ili manje crvenom klobuku, s karmincrvenim ili ponekad smećkastim primjesama, srednjoj veličini, vrlo lomljivom vodenastom mesu, koje je u starosti postane lagano sivkasto-smeđe, mekom stručku, suženom u gornjoj trećini, izuzetno rijetko s ružičastom nijansom, jedva primjetnom mirisu i gotovo blagom okusu. Reakcija u dodiru sa gvajakovom tinkturom je prilično nestabilna, obično se vrlo slabo oboji. Mnogo je češća u sjevernoj Europi, osobito u tresetnim močvarama. Slična su paprena krasnica (Russula emetica), koja je prepoznatljiva po nešto većim dimenzijama, svjetlijem i ujednačenije obojenom crvenom klobuku, nepromjenjivom mesu, gotovo neosjetljivom na gvajakovu tinkturu, te izrazito paprenom okusu, brezova paprena krasnica (Russula betularum), koja je manjih dimenzija i lomljivija, s ružičastim ili izblijeđenim klobukom, ponekad potpuno bezbojnim, s narebranim rubom klobuka, fino erodiranom oštricom listića kod tipične forme, izrazito ljutim okusom i minimalnom reakcijom u dodiru s gvajakovom tinkturom, posivjela krasnica (Russula grisescens), koja je umjereno mesnata, s više ili manje crvenim klobukom ili je s nejasnim bakrenim odsjajem, relativno razmaknutim listićima koji se vrlo kratko spuštaju po stručku, mesu koje promočeno vodom uočljivo posivi, a u dodiru s gvajakovom tinkturom postane plavkasto. Crvene forme tamnocrvene krasnice (Russula atrorubens) prepoznatljive su po jakom ljutom okusu i mirisu na amil acetat ili kokos, kao kod lomljive krasnice (Russula fragilis), intenzivnoj oksidacijskoj reakciji i varijabilnim bojama, a čisto crveni primjerci su prava rijetkost.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 499. str., Russula aquosa Leclair

Russula archaeosuberis - created on November 2020 in Santa Margherita Ligure GE, Italy by Nicolò Oppicelli

PLUTNJAKOVA KRASNICA

Russula archaeosuberis Sarnari

Etimologija: archaios (gr.) = star, drevan + suber (lat.) = hrast plutnjak (Quercus suber). Po staništu.

Klobuk: 3.5-11 cm širok, isprva je polukuglast do konveksan, ubrzo se izravna i ulegne na sredini, nepravilan, često je režnjast, suh, kožica je priraštena, guli se od 1/4-1/3 promjera, isprva je krem, ubrzo je oker do smećkast, kasnije je cimetastosmeđ, rijetko je ujednačene oker boje kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes), kasnije izblijedi u sivkasto-oker do smećkastu boje bijele kave, male crvenkasto-smeđe mrlje, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 3-7 cm visok i 1-2.8 cm debeo, robustan, nejasno je valjkast, ponekad je zakrivljen, više je ili manje proširen na vrhu, često je izdubljen žljebovima koji ukazuju na sklonost bifurkaciji ili spajanju dvaju stručaka, baza je često malo ukorijenjena, površina je pahuljasta na vrhu (koristiti ručno povećalo), bijel, na kraju je oker-smeđ.

Listići: 4-12/cm, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli ili zaokruženi uz stručak, vrlo su debeli (kod velikog primjerka do 1.2 mm), široki su 5-8 mm, rijetko su račvasti, s malo ili bez poprečnih žilica na bazi, lomljivi, kremasti sa sivkastim odsjajem, na kraju su hrđastosmeđi, osobito na oštećenim mjestima.

Spore: Široko su eliptične, prekrivene su sitnim četverokutnim ili polukuglastim bradavicama, visokim 0.2-0.3 µm, slabo su amiloidne, 5.3-7 x 4-5.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, tanke, široke 7-8 µm, cheilocistide su valjkaste, bez produžetka, široke su 4-6 µm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 3-4.5 µm i rijetkih, valjkastih dermatocistida iste debljine; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bjelkasto, sivo u dnu stručka, na prerezu postane oker-smeđe; miris nije izražen u mladosti, kasnije je ponekad na voće, nakon 24-48 h nakon ubiranja može biti na haringe ili kuhane školjke, a okus je slatkast, ponekad je malo ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (++), s fenolom smećkasto, možda malo ljubičastije nego inače, s KOH svijetlo limunastožuto, s formalinom vrlo svijetlo sivkasto-ružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je trenutna i intenzivna (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u suhim bjelogoričnim šumama hrasta plutnjaka i miješanim šumama hrasta crnike i bora, na pjeskovitom ili više ili manje kiselom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom loše kvalitete.

Napomena: Svrstava su u podrod Compacta zbog žilavog i debelog mesa, vrlo nejednakih listića, nedostatka pigmenta na klobuku i čisto bijele otrusine. U tom smislu, oker-smeđa promjena boje mogla bi opravdati zamjenu s vrstama iz sekcije Lactarioides, a posebno sa modrolisnom krasnicom (Russula delica), koja se razlikuje po pravilnijim listićima koji se spuštaju po stručku, kremastom, a ne bijelom otrusinom, većim klobukom i vrlo kratkim stručkom, bez bazalnih nabora. Zabuna sa vrstama iz sekcije Compactae trebala bi biti praktički nemoguća, uzevši u obzir promjenu boje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 217. str., Russula archaeosuberis Sarnari sp. nov.

Russula arpalices - created on October 2022 in Trento, Trentino-Alto Adige, Italy by Federico Calledda

MREŽASTOSPORNA KRASNICA

Russula arpalices Sarnari

Klobuk: 3-5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut, nepravilan, površina je više ili manje hrapava na sredini, na ostalom dijelu je glatka, kožica je bez sjaja, guli se do 1/3 promjera ili malo više, vlažan i sjajan kada se ubere, sušenjem ostaje bez sjaja, bakrenocrven, crveno-smeđ, ružičasto-crven s tamnijom ili ljubičastom sredinom, na oštećenim mjestima požuti, kao kod medne krasnice (Russula melliolens), rub je kratko narebran u starosti.

Stručak: 2.5-4 cm visok i 1-1.8 cm debeo, ponekad je ekscentričan, jasno je batinast, više je ili manje raširen na vrhu, ponekad je uvijen ili stisnut, pun, srž je kasnije omekšana, bjelkast, ubrzo je hrđastosmeđ pri dnu, zatim se više ili manje opsežno oboji žuto-smeđe.

Listići: Umjereno su razmaknuti u zrelosti, 4-6/cm na rubu klobuka, relativno su debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, u starosti su oko 10 mm široki, na bazi su poprečno povezani žilicama, ponekad su račvasti, vrlo su lomljivi, bjelkasti do krem, na kraju su oker, mjestimično su s hrđastosmeđim mrljama.

Spore: Široko su eliptične, relativno su izdužene, s tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, slabo povezanim širokim gremenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 7.5-9.6 x 6.3-7.5 µm, bazidije su batinaste, 48-60 x 10-14 μm, s dugim sterigmama od 6-8 μm, cheilocistide su više su ili manje batinastei rijetke, 65-90 x 8-13 μm, pileipelis se sastoji od dugih, tankih, oštrih, rijetko tupih hifa širokih 2-4.5 μm, te više ili manje valjkastih dermatocistida, s trbuhom širokim 4-8 μm, 0-2-segmentnih, neinkrustiranih; otrusina je tamnooker (IIIc).

Meso: Mekano, bijelo, na prerezu postane mjestimičnim žuto-smeđe; miris je prilično jak na voće ili pelargonije, podsjeća na žučnu krasnicu (Russula fellea) ili Queletovu krasnicu (Russula queletii), a okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je negativna (--), a s gvajakovom tinkturom pozitivna i prilično brza (+), postane plavkasto-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili topolom trepetljikom (Populus tremula).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je po rastu ispod bukve, relativno svijetloj površini klobuka, koja se kreće od bakrenocrvene, crveno-smeđe do ružičasto-crvene, tamno oker otrusini, oko IIIc ili nešto tamnijoj, mesu s mjestimičnim žutim mrljama, negativnoj reakciji s FeSO4, blagom okusu i mirisu na voće pomiješanom s pelargonijama, kao kod žučne krasnice. Među brojnim vrstama iz sekcije Tenellae usporedivim po pigmentaciji i oker ili žućkastoj otrusini, Melzerova krasnica (Russula melzeri) je prosječno manje veličine, sa suhim i baršunastim klobukom, sitno točkastim ili raspucanim, a meso je gotovo nepromjenjivo. Ispod bukve raste i Russula rhodella, koja se razlikuje po slaboj reakciji s FeSO4 i slabijom promjenom boje mesa. Obje prethodno navedene slične vrste imaju nešto svjetliju otrusinu od opisane vrste, oko IIIb. Lažna brezova krasnica (Russula pseudoimpolita) raste ispod zimzelenih mediteranskih hrastova, s pahuljastom, baršunastom kožicom klobuka i gotovo nepromjenjivom bojom mesa na prerezu. Slična se Russula fluxicolor razlikuje po odsutnosti mirisa, tupim hifama pileipelisa, te pozitivnoj i slaboj reakciji s FeSO4, meso postane svijetloružičasto.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1230. str. Russula arpalices Sarnari

Russula atramentosa - created on September 2023 in Kalkstrand, Finland by Tapio Kekki

PEPELJASTA KRASNICA

Russula atramentosa Sarnari

Etimologija: atramentum (lat.) = mastilo, crnilo. Po boji.

Klobuk: 4-9.5 cm širok, isprva je konveksan, kasnije se izravna, blago pupčasto ulegne na sredini, više je ili manje ljevkast, često je režnjast, kožica se guli do 2/5 promjera, površina je suha, glatka ili fino baršunasta, isprva je bijel do bjelkasto-kremast, kasnije je ujednačeno siv, na kraju je čitav sivo-crnkast, bez smeđe boje, na ozlijeđenim mjestima uočljivo pocrni, rub je tanak, dugo je podvijen, kasnije se izravna, malo je ili nimalo valovit, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 1-1.8 cm debeo, zdepast, često je ekscentričan, valjkast, ponekad je malo zadebljan pri dnu, bijel do bjelkast, ljuskav, na ozlijeđenim mjestima ili u starosti pocrni, gotovo je gladak, naboran kod razvijenih primjeraka, na vrhu je pahuljast.

Listići: Gusti, 12-13/cm na rubu klobuka, široki su 2-5 mm, tanki, prirasli ili su blago zaokruženi uz stručak, izmiješani su s brojnim lamelulama, lomljivi, krem, zatim su oker-smećkasti, u starosti su sivi, na pritisak brzo pocrnu.

Spore: Široko eliptične, sa izoliranim su bradavicama visokim do 0.5 µm, potpuno povezanim spojnim linijama koje tvore uglavnom potpuni mrežasti uzorak, 7-9 x 5.4-7 µm, rijetko su veće, 7.2-9.6 x 5.7-7.4 µm ili izrazito male, 6.8-8.2 x 5-6 µm, bazidije su 4-sporne, 38-50 x 7-10 μm, cheilocistide su vretenaste, obično su bez dodatka, 57-100 x 6-10 μm, pileipelis se sastoji od velikih, tupih, valjkastih hifa, tankih stijenki, širokih 4-8 μm (rijetki blago zadebljani segmenti mogu dosegnuti do 11 μm); otrusina je bijela (Ia).

Meso: Tvrdo, debelo, bijelo, na prerezu odmah pocrni; miris je blag na voće nekoliko minuta nakon rezanja, okus je blag, čak i u listićima kod nezrelih primjeraka, pomalo osvježavajući i jedva primjetno gorkast na stražnjem rubu jezika.

Kemijske reakcije: Meso s gvajakovom tinkturom polako postane plavo ili zelenkasto-plavo (+), s FeSO4 ružičasto, zatim polako zelenkasto prije nego što pocrni (+), a meso i listići s formalinom postanu više ili manje jarko crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u bjelogoričnim šumama i grmlju, u simbiozi s hrastom crnikom, rjeđe s hrastom plutnjakom ili listopadnim hrastovima, voli toplija staništa, uglavnom u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog lošeg okusa.

Napomena: Razlikuje se od ostalih vrsta iz sekcije Nigricantinae po srednjim dimenzijama, suhoj, baršunastoj površini klobuka, meso na prerezu brzo postaje sivo-crno bez crvenjenja, listići su gusti, blago kremasti ili sa krem-okerastim odsjajem, okus mesa je osvježavajući i raste ispod hrasta crnike na vapnenastom tlu, a može se sporadično naći i u sumama hrasta plutnjaka i listopadnih hrastova. Najsličnija je bijelocrna krasnica (Russula albonigra), koja je većih dimenzija, s razmaknutijim listićima, meso na prerezu nakon 1-3 minute postaje ljubičasto-crno, a iznad listića lagano pocrveni, a okus nije osvježavajući na mentol, dok ljutolisna krasnica (Russula acrifolia) ima izrazito ljut okus mesa. Po vrlo gustim je listićima slična i antracitna krasnica (Russula anthracina) od koje se razlikuje po suhom i baršunastom klobuku, trenutnom crnjenju na dodir, pileipelisu s velikim hifama i po odsutnosti dermatocistida, dok se slična vrsta ističe ljutim mesom, odsutnošću osvježavajućeg okusa u listićima, relativno velikim sporama s djelomično mrežastim uzorkom i mnogo krupnijim bazidijama, 43-72 x 7-11.5 μm.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 173. str., Russula atramentosa Sarnari

Russula atroglauca - created on August 2023 in Artogne, Italy by Federico Calledda

CRNOZELENA KRASNICA

Russula atroglauca Einhell.

Etimologija: ater, atra, atrum (lat.) = crn + glauca (lat.) = sivkast, modro-zelenkast, blijedoplav. Po boji.

Klobuk: 4–12 cm širok, prvo je polukuglast zatim je konveksan do izravnat i ulegnut na sredini, više je ili manje ljevkast, suh, kožica se guli do 1/2 promjera, zelen, maslinastozelen, plavo-zelen do sivo-zelen, na sredini je tamniji, crnkasto-zelen, ponekad je mjestimično sa crvenkasto-smeđim nijansama, a rijetko ljubičastim, naboran, gotovo je baršunast ili blago ljuskav, ljuskice su u početku bjelkaste do kremaste, kasnije su smeđe, rub je fino nazubljen ili ljuskav, gladak, u starosti je kratko i slabo narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.2-2.5 cm debeo, valjkast, čvrst, pun, u starosti je spužvast u sredini, bjelkast, fino je naboran, sa hrđastosmeđim mrljama na bazi, ponekad požuti na ozlijeđenim mjestima, provodnjen je sa sivkasto-zelenom nijansom.

Listići: Umjereno gusti, oko 7/cm na rubu klobuka, na kraju su rijetki, tanki, prirasli, elastični, lomljivi, slabo su račvasti, bijeli do krem, kasnije su s oker odsjajem, kasnije posmeđe na oštećenim dijelovima.

Spore: Jajolike do eliptične, sa bradavicama visokim do 0.6 µm, djelomično povezanim niskim, tankim grebenima, amiloidne, 6.4-8 x 5.6-6.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 50-72 x 9.5-10.5 µm, cheilocistide su vretenaste, ponekad su sa produžetkom, 65-110 x 10.5-12 µm, pileipelis se sastoji od krupnih hifa, širokih 5-10 μm, sa slabo diferenciranim vršnim segmentom, te valjkastih, batinastih ili vretenastih dermatocistida, 40-80 x 6-9 μm, bez vršnog produžetka; otrusina je krem (IIb).

Meso: Debelo, lomljivo, bijelo, na prerezu umjereno posmeđi, sušenjem izraženo požuti; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto do ružičasto-smeđe, srednjeg intenziteta, zatim postupno tamni (+), s fenolom smećkasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, spora i srednjeg intenziteta, postane plavkasto-zeleno (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim tipovima šuma, priobalnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim ili crnogoričnim drvećem, obično brezom, topolom ili smrekom, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Kada je tamnije boje klobuka slična je modrikasta krasnica (Russula parazurea), a ako je boja manje zasićena onda se lako zamijeni sa sivomaslinastom krasnicom (Russula pseudoaeruginea) ili sa zelenom krasnicom (Russula aeruginea), koja je slična po zelenom klobuku i staništu, a razlikuje se po izraženijem smeđem pigmentu, ljutkastom okusu, normalnoj reakciji sa FeSO4 i općenito bljeđim ili manje plavičastim tonovima. Na istom staništu raste i sivozelena krasnica (Russula medullata), koja je također sa slatkastim okusom mesa, ali se razlikuje po uobičajenoj bljedoći, prisutnosti ljubičastog ili sivo-zelenog pigmenta i oker otrusini.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 332. str., Russula atroglauca Einhellinger

TAMNOPURPURNA KRASNICA

Russula atropurpurea (Krombh.) Britzelm.

Etimologija: ater (lat.) = crno, tamno + purpureus (lat.) = purpurne boje. Po boji klobuka.

Engleski naziv: Purple Brittlegill

Klobuk: 4.5-12 cm širok, najprije je gotovo kuglast, zatim je konveksan, kasnije se polako proširi i malo ulegne na sredini, nepravilan, valovit ili režnjast, ljepljiv i sjajan kada se ubere, zatim je suh i više ili manje bez sjaja, kožica se guli do 2/3 promjera, prilično je promjenjive boje, ljubičast s crnkastom sredinom kod tipične forme, ponekad je svijetloružičast do ružičasto-ljubičast sa sivkasto-bijelim dijelovima (Russula atropurpurea var. depallens), također može biti čitav žut ili žuto-zelen (Russula atropurpurea var. dissidens), iznimno je miješanih boja, djelomično smećkast (Russula atropurpurea f. pantherina) ili žuto-zelen i smeđ na ljubičastoj osnovi, može biti tamnoljubičast, te potpuno izblijeđen, sivkast, gotovo ujednačeno ružičast ili s preostalim ružičastim mrljama, može biti mjestimično hrđastooker, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, slabo je narebran samo u starosti.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.5-2.8 cm debeo, valjkast ili blago batinast, proširen je na vrhu, srž je mekana i spužvasta, bijel, natopljen vodom jako posivi, mjestimično je žuto-smeđ, osobito na bazi.

Listići: Prilično su gusti, 5-7 mm široki, na bazi su poprečno povezani žilicama, rijetko su račvasti, usko prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, tanki, lomljivi, bjelkasti, sa žućkastim su odsjajem, malo su sivkasti po vlažnom vremenu, oštrica je glatka i iste boje, sa hrđastosmeđim mrljama u starosti.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa stožastim su bradavicama visokim 0.6-0.7 µm, povezanim tankim spojnim linijama koje tvore različito razvijenu, uglavnom nepotpuni mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9 x 5.7-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-55 x 8.5-12 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, sa produžetkom, 70-100 x 7-13 μm, pileipelis se sastoji od razgranatih, tupih, relativno krupnih hifa, širokih 4-6 μm, te brojnih, valjkastih dermatocistida, 0-2-segmentnih, često u obliku boce ili glavičastih, širokih 6-9 μm, bez inkrustacija (cromushrooms: spore su (7) 7.2 - 8.7 (9.4) × (5.6) 5.8 - 6.9 (7.3) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.3 (1.5), N = 150, Me = 8 × 6.4 µm, Qe = 1.2, bazidije su 36-52 × 8.5-11.9 µm, N = 22, cheilocistide su 79-87 × 9.9-12.9 µm, N = 4, hife su široke 4.1-6 µm); otrusina je bijela (Ia).

Meso: Isprva je čvrsto, u klobuku je debelo 8-10 mm, bijelo, ispod kožice klobuka je vinskicrveno do ljubičasto, promočeno je sivo; miriše slabo na voće, a okus je umjereno ljut nakon nekoliko sekundi.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane prljavo ružičasto-narančasto (+), s fenolom ružičasto- smećkasto, s anilinom narančasto-smeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, spora ili brza (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, uz puteve, u parkovima i bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom ili grabom, na vlažnim mjestima, po nekim autorima raste i u crnogoričnim šumama. Prva slika snimljena je 16.10.2021, na lokalitetu Galgovo kod Zagreba, druga 9.10.2022., na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, a ostale 31.10.2025., na lokalitetu Cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali ne u velikoj količini, jer zbog svoje ljutine može izazvati iritaciju želuca. Nisu sve krasnice koje su u početku ljute nejestive ili otrovne, postoje i neke jestive vrste.

Napomena: Ova vrsta može biti u bezbroj kombinacija boja, ali se prepoznaje po srednjoj veličini, čisto bijelom stručku, slabom slamnatožutom nijansom listića, umjereno ljutom okusu, slabom mirisu na voće, sivkastom izgledu zbog upijanja vode i blagoj žuto-smeđoj nijansi po suhom vremenu, osobito na dnu stručka. Obično raste u šumama kestena, graba, te listopadnog ili zimzelenog hrasta. Po staništu, boji, okusu i boji listića je slična ljepljiva krasnica (Russula viscida), od koje se razlikuje po baršunastoj žuto-smeđoj dekoraciji na bazi stručka, koja u dodiru sa KOH odmah pocrveni. Slične su lomljiva krasnica (Russula fragilis), koja je prepoznatljiva po izrazito ljutom okusu, mirisu na kolače, lomljivijem i nepromjenjivom mesu, fino nazubljenoj oštrici listića i negativnoj reakciji s gvajakovom tinkturom, tamnocrvena krasnica (Russula atrorubens), koja je manjih dimenzija, okus i miris kao kod lomljive krasnice, te raste na vlažnim, mahovinom obraslim mjestima ispod planinskog crnogoričnog drveća. Postoji i malo poznati varijetet žute ili djelomično maslinaste boje (Russula atropurpurea var. dissidens), što je čest uzrok netočnih determinacija. Budući da je jedina karakteristika koja razdvaja linije Citrina i Atropurpurea višebojnost klobuka, neizbježno je da se navedeni varijetet zamijeni sa okerzelenkastom krasnicom (Russula citrinochlora), koja je upola manjih dimenzija, ima svijetlokrem otrusinu i spore s potpunim mrežastim uzorkom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 819. Tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea Krombholz); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 492. str., Russula atropurpurea (Krombholz) Britzelmayr

Russula atrorubens - created in Finland by Allar Antson

TAMNOCRVENA KRASNICA

Russula atrorubens Quél.

Etimologija: ater (lat.) = crno, tamno + rubens (lat.) = crvenkasto. Po boji.

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast ili konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, više je ili manje nepravilan, kožica se guli do 3/4 promjera ili nešto manje, ljepljiv i sjajan, osušen je bez sjaja, ispod kožice je fino crtast, prilično je promjenjivih boja, kod najtipičnije je forme crveno-ljubičast s crnkastom sredinom, ponekad je crveno-ružičast ili djelomično crveno-ljubičast sa zelenom ili ljubičasto-smeđom nijansom, može biti sivo-zelen ili čak potpuno maslinastozelen, često je tamniji ili čak crnkast na sredini, osobito kod mladih primjeraka, rub je kratko prozirno narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.8-1.7 cm debeo, valjkast ili batinasto zadebljan na bazi, najprije je pun, srž je kasnije mekana i grudvasta, kora je debela oko 1.5 mm, sjajan, naboran, bijel, rijetko je s ružičastim odsjajem, kasnije može biti s mjestimičnim žutim do žuto-smeđim mrljama.

Listići: Prilično su razmaknuti, nisu široki, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli ili gotovo slobodni, izmiješani su s lamelulama, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su blago kremasti, oštrica je glatka i iste boje.

Spore: Eliptične, sa niskim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.6 µm, povezanim spojnim linijama ili rijetkim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6.4-8 x 5.2-6.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-48 x 8-10 μm, cheilocistide su vretenaste, obično su široke do 10 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 2.5-4.7 μm, te brojnih, višesegmentnih, često batinastih dermatocistida, bez vršnog produžetka, s trbuhom širokim 5-10 μm; otrusina je bijela ili bjelkasta (Ia-b).

Meso: Osrednje je debelo, mekano, bijelo, starenjem lagano žuti, osobito u dnu stručka; miriše na amil acetat, na kolače ili kokos poput lomljive krasnice (Russula fragilis), a okus je izrazito ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s fenolom smećkasto, a s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, rijetko jelom ili borom, a po nekim autorima također ispod bjelogoričnog drveća, kao što su vrba, breza jasen ili bukva, na relativno suhim ili vlažnim mjestima, u tresetnoj mahovini (Sphagnum), na kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Nejestiva je vrsta kao i sve krasnice ljutog okusa, ali se smatra otrovnom jer sadrži različite nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji u većim količinama izaziva slabije probavne smetnje, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu na planinskim livadama, srednje je veličine, klobuk je višebojan, stručak je bijel i pomalo svilenkast, samo je ponekad s ružičastim odsjajem, listići su bijeli, a otrusina Ia-b, okus je ljut, miris je na amil acetat kao kod lomljive krasnice, meso sa gvajakovom tinkturom brzo poplavi, a spore su sitne i mrežaste. Sličnih je karakteristika i lakirana krasnica (Russula laccata), koja raste na poplavljenim mjestima ispod bjelogoričnog drveća. Ne bi trebala rasti po obalnim, mediteranskim, šumama bora. S obzirom na hipotezu da raste ispod hrasta crnike (Quercus ilex), može se pomiješati sa lomljivom krasnicom, koja raste ispod bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, reakcija mesa sa gvajakovom tinkturom je negativna, oštrica listića je nazubljena, a spore su veće. Tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea) je prepoznatljiva po većim dimenzijama i čvršćoj konzistenciji, okus nije tako papren, miris je blag na voće, meso posivi zbog provodnjenosti i raste na suhom tlu, uglavnom ispod bjelogoričnog drveća.

Russula aurantioflammans - created on August 2022, in Castelìr, Predazzo, Italy by Marco Floriani

NARANČASTA KRASNICA

Russula aurantioflammans Ruots., Sarnari & Vauras

Etimologija: aurantius (lat.) = narančast, boje naranče + flammare (lat.) = plamtjeti. Po boji.

Klobuk: 4-15 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, rjeđe je tupo ispupčen, vlažan, sjajan, kožica je polusraštena, samo se kratko guli, kasnije je ponekad je hrapav, prekrasne je narančaste do narančasto-oker boje, blijedi do žućkasto-oker tonova na sredini, rub je ponekad malo crvenkast, vrlo je rijetko u potpunosti žut, rub je više ili manje valovit, gladak, nije narebran u normalnim uvjetima, eventualno je slabo narebran kod starih i osušenih plodnih tijela.

Stručak: 4-9 cm visok i 1.7-3 cm debeo, robustan, valjkast ili slabo batinast, više je ili manje raširen na vrhu, malo je sužen na sredini, nekad je malo uvijen na vrhu, bijel, nekad je s ružičastom nijansom na jednom dijelu, naboran.

Listići: Gusti, široki su do 11 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama ili ih nema, rijetko su račvasti, prirasli ili zaokruženi uz stručak, manje su ili više lomljivi, postupno postaju žućkasti, sljedeći dan su sa slabim narančastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, sa tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezane su grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7-9 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, ponekad su 2-sporne, batinaste, 40-58 x 9-14 μm, cheilocistide su batinaste, zaobljene na vrhu, 40-80 x 9-15 μm, pileipelis se sastoji od vrlo tupih, nejasno glavičastih hifa, širokih 3-4 μm, te batinastih do nepravilno valjkastih, 1-4-segmentnih dermatocistida, širokih 4-6.5 μm; otrusina je žuta (IVb-c).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, nekad je sa slabim sivkastim odsjajem u određenim uvjetima, tanki sloj ispod kožice klobuka je ružičast ili narančasto-crven; slabo miriše na voće, a okus je jako ljut.

Kemijske reakcije: Meso s alfa-naftolom postane ljubičasto do crno, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna (+), a s FeSO4 slaba (-).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uglavnom na sjeveru Europe u simbiozi sa brezom, a ponekad i sa smrekom, na više ili manje vapnenastom i vlažnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Široko je rasprostranjena u sjevernoj Europi, gdje se dugo vremena miješala sa raskošnom krasnicom (Russula intermedia) ili s njezinim sinonimom Russula mesospora, od kojih se razlikuje po prosječno manjoj veličini, stručku koji je ponekad s ružičasto-crvenom nijansom, ljutom, a ne gorkom okusu mesa, nešto svjetlijoj otrusini, duguljastim i eliptičnim sporama s izraženijim mrežastim uzorkom, te relativno kratkim i širokim dermalocistidama. Slična vrsta koja raste u parkovima i travnatim šumama breze je brezova krasnica (Russula fontqueri), koja je lako prepoznatljiva po manjoj veličini, lomljivosti i potpuno blagom okusu.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 717. str., Russula aurantioflammans Routsalainen, Sarnari & Vauras sp. nov.