Phaeoclavulina myceliosa - created in Netherlands by Theo Strik

OPLETENA CAPICA

Phaeoclavulina myceliosa (Peck) Fanchi & M.Marchetti

Etimologija: myceliosa (lat.) = micelij. Po bazi panja opletenoj bijelim micelijem.

Plodno tijelo: 2-6 cm visoko i 2-5 (9) cm široko, u obliku je koralja s vrlo tankim panjom, višestruko je grana; blijedožuto, žuto-oker ili zlatno-smeđe, ne mijenja boju, grančice su vrlo tanke, najviše 1 mm debele, blijedožućkaste, grane završavaju s 2-3 oštra vrška, u obliku velikoga slova V.

Panj: Vrlo je tanak, gotovo ne postoji, opleten je bijelim rizomorfama.

Grančice: Vrlo su tanke, do 1 mm debele, žućkaste, rašlje su najčešće u obliku velikoga slova V, vršci grančica završavaju s 2-3 oštra šiljka; blijedožute ili žuto-smeđe.

Spore: Skoro kuglaste do eliptične, sa šiljatim bradavicama, 4.5-6.2 x 2.6-3.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Žućkasto, lomljivo, na prerezu ne mijenja boju; miris je ugodan, a okus je blago gorkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen uglavnom u crnogoričnim šumama, osobito ispod jela, smreka i borova, vrlo rijetko u bjelogoričnim šumama s jasenom, grabom i hrastom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opletena se capica lako može zamijeniti s mlitavom capicom (Phaeoclavulina flaccida), koja također raste potkraj ljeta u crnogoričnim šumama. Međutim, ona ima eliptične i znatno veće spore (6.5-8.5 x 3-5 µm). Također postoji velika sličnost s lijepooblikovanom capicom (Ramaria eumorpha), koja također ima znatno veće spore (5.7-8.1 x 3-4.2 µm). Baza panja je jako opletena bijelim micelijem s kojim je povezana sa supstratom.

ŽUTOSMEĐA TOLJAGA

Clavariadelphus flavoimmaturus R.H.Petersen

Plodno tijelo: 12-15 cm visoko, ima oblk duge batine ili toljage, zadebljano je tek u gornjem dijelu, vrh je zaokružen, gotovo 2/3 plodišta znatno je tanje i često zavojito, površina je suha i uzdužno brazdasto-naborana, osnova je često zavijena; dok je mlado, ima limunastožutu boju, poslije je oker-smećkasto, na dodir ili pritisak najprije posmeđi i zatim pocrni.

Spore: Eliptične, glatke, 11-13 x 6-7 µm.

Meso: Prilično mekano, bijelo; miris nije osobito izražen, okus gorak.

Stanište: Rasti u kasno ljeto i jesen, u primorskim krajevima, u crnogoričnim šumama ispod crnike (Quercus ilex) i bora.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer zbog svojih dimenzija nema gotovo nikakvu uporabnu vrijednost.

Napomena: Opisana toljaga može se zamijeniti s velikom toljagom (Clavariadelphus pistillaris), koja najčešće raste po bukovim šumama. Međutim, spomenuta vrsta često ima jako zadebljan vrh i može biti čak do 8 cm debela. Osim toga njezina se površina znatno razlikuje po boji i na pritisak ne postaje najprije smeđa i konačno crna. Žutosmeđa je toljaga u primorskim krajevima vrlo česta i redovito se pojavljuje na izložbama gljiva.

Clavariadelphus ligula - created on August 2015 in La Thuile AO, Italy by Nicolò Oppicelli

SIVA KIJAČARKA

Clavariadelphus ligula (Schaeff.) Donk

Etimologija: lingula (lat.) = jezičak, mali jezik. Po obliku.

Engleski naziv: Ochre Club

Plodno tijelo: 2-6 (7) cm visoko i 0.7-1.8 (2.7) cm široko, jednostruko, izduženog je batinastog i nepravilnog oblika sa zašiljenim panjem, stisnuto je ili ponekad kao razdvojeno na 2 dijela, vrh je tup i sužen na bjelkasto maljavoj osnovi, ostali je dio gol i obično jako naboran i izbrazdan, žućkasto, žuto-smeđe, oker do sivkasto.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, sa zrnatim sadržajem, 8-15 x 3-6 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bijelo do žućkasto, na prerezu mjestimično malo posmeđi, osobito uz rub, mekano, spužvasto; miris nije izražen, okus je blag do gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, često u velikim skupinama, kao saprofit tla po crnogoričnim šumama planinskih predjela, osobito na sloju borovih iglica na kiselom tlu ili tlu siromašnom hranjivim tvarima i na zemlji izmiješanoj s biljnim ostacima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali zbog dimenzija se nema veće uporabne vrijednosti.

Napomena: Najsličniji su velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris) i odsječena toljaga (Clavariadelphus truncatus) s kojima se eventualno može zamijeniti. Od navedenih vrsta jasno se razlikuje po manjim dimenzijama, kao i po mikroskopskim značajkama.

VELIKA TOLJAGA

Clavariadelphus pistillaris (L.) Donk

Etimologija: pistillum (lat.) = tučak, tucalo. Po obliku.

Engleski naziv: Giant Club

Plodno tijelo: 3-15 cm visoko i 1-2.5 (3.5) cm debelo, u obliku je toljage ili buzdovana, nekad je prilično dugo, a rjeđe kratko i zdepasto, te s jajolikim zaokruženim vrhom (nekad je izravnato na vrhu), sužava se prema dolje; krem, žućkasto, smećkasto, crvenkasto-smećkasto, zelenkasto, sivo-zeleno ili smećkasto-zeleno, površina je prvo glatka pa uzdužno naborana.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, (10) 10.1 - 12.3 (13.7) × (5.9) 6.2 - 7.4 (8.2) µm, Q = 1.6 - 1.7, N = 30, Me = 11 × 6.7 µm, Qav = 1.6; otrusina je bijelo-žućkasta.

Meso: Bijelo do svijetložuto, na prerezu lagano posmeđi, čvrsto, vlaknasto, puno; miris je ugodan na gljive, a okus blag ili ponekad gorkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom trenutno postane zlatnožuto, s gvajakovom tinkturom odmah poplavi, dok sa željeznim sulfatom postane sivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, pojedinačno ili u skupinama, u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve, na vapnenastom tlu. Prve dvije slike snimljene su krajem listopada na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića, treća krajem listopada na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, četvrta i peta krajem rujna na lokalitetu Gladovec Kravarski kod Kravarskog, a šestu i sedmu sliku snimio je Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, početkom listopada na lokalitetu Brezovac na Dinari.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete jer je meso često gorkog okusa, a dio je autora navodi kao nejestivu vrstu.

Napomena: Skoro uvijek je karakterističnog batinastog oblika, a vrh je zaokružen. Ova vrsta raste isključivo ispod bjelogoričnog drveća. Slična je žutosmeđa toljaga (Clavariadelphus flavoimmaturus), koja raste na kamenitom tlu pod hrastom crnikom i borom. Odsječena toljaga (Clavariadelphus truncatus) ima plodno tijelo koje je na vrhu kao odrezano, manja je rastom i raste samo po višim planinskim predjelima u crnogoričnim šumama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1507. Velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris (Fr.) Donk)

Clavariadelphus truncatus - created in Finland by Tapio Kekki

ODSJEČENA TOLJAGA

Clavariadelphus truncatus Donk

Etimologija: truncatus (lat.) = odsječeno, odrezano, deblo, panj. Po obliku.

 Engleski naziv: Truncated Club

Plodno tijelo: 5-15 cm visoko i 1-2 (3) cm široko, batinastog je oblika ili uvijeno, vrh je poprečno izravnan, kao da je odsječen i zarastao, gornji rub je zupčast, donji uži dio je kratak i trbušasto se širi prema gore; na površini su neujednačene svijetle narančasto-smeđe pjege i uzdužni nabori, žućkasto je do žućkasto-oker, te nekad s ljubičastim odsjajem, prema osnovi je bjelkasto, trusište se nalazi na površini plodnog tijela.

Spore: Eliptične, glatke, lateralno zašiljene, 9-13 x 5-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijele do krem boje, čvrsto, na prerezu postane vinskicrveno; miriše na gljive, a okus je blago slatkast ili nakon dužeg žvakanja lagano gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, najčešće u miješanim i crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, često u šumama jele, voli blizinu smreke, jele, bukve i breze, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete kada se ukloni površinski sloj, a meso je karakteristično gorkasto.

Napomena: Po obliku je slična velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris) kojoj je donji dio plodnog tijela jednako visok, a gornji zadebljani dio ima zaobljen vrh, dok naša vrsta ima odsječen vrh, po čemu je i dobila ime. Najčešće raste po crnogoričnim šumama. Ponekad je i drugačijeg oblika.

Phallogaster saccatus - created on July 2016 in Provincia di Brescia, Italy by Nicolò Oppicelli

VREĆASTA STRŠKOVICA

Phallogaster saccatus Morgan

Etimologija: saccatus (lat.) = u obliku vreće, vrećast. Po obliku.

Plodno tijelo: 1-3 (6) cm široko, dosta je promjenljivog oblika, batinasto je i okruglasto, površina je dosta pravilna, također je izbrazdana poput površine mozga, potpuno je nabrano-režnjevita, baza je mesnata, više je ili manje debela, te se stručkoliko produžava, sužava se do baze i dijelom je bogat s bjelkastim ili lagano ružičastim rizomorfnim nitima; mesnatoružičasto s bijelim i žućkastosmeđim područjima, površina je uglavnom baršunasta, glatka, rascjepi se na 3-4 režnja koji podsjećaju na zvijezdu.

Spore: Valjkaste do usko eliptične, glatke, 4-5.5 x 1.5-2.5 µm; otrusina je zeleno-smeđa.

Meso: Najprije je bijelo, kasnije je žućkasto do srebrnastosivo, podijeljeno na nekoliko komora s bijelom želatinoznom jezgrom, gleba je kasnije zelena, u starosti se pretvara u prah; miriše na strvinu, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u miješanim i crnogoričnim šumama, uz rubove cesta, po šljunčarama i skladištima drva, najčešće u planinskim područjima, kao saprofit sitnijih drvnih ostataka. U Hrvatskoj je nađena u šumi bukve, jele i smreke, samo na jednom lokalitetu, u okolici Mrkoplja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Prilično je rijetka vrsta karakterističnog i jedinstvenog oblika.

Sebacina epigaea - created on October 2017 in Puszczxa Niepołomicka, Poland by Jerzy Opioła

VOŠTANA DRHTALICA

Sebacina epigaea (Berk. & Broome) Bourdot & Galzin

Plodno tijelo: 3-10 (> 30) cm široko i oko 1 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, na samom početku razvoja pojavljuju se okruglaste mrljice koje se poslije spajaju, po vlažnom je vremenu mazavo, po suhom je vremenu suho; od bijele do sive boje, plavo-ljubićasto, naborano-vijugavo, rub je malo dlakav i vrlo nepravilan.

Spore: Eliptične, glatke, sa zrnatim sadržajem, prozirne, 8-14 x 4-9 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Želatinozno, voštano, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao simbiont i saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog crnogoričnog drveća, osobito jele, te biljnih ostataka.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Vrste unutar roda Sebacina najčešće imaju jednoličan sustav hifa. Sve vrste imaju hyphobazidije koje su uzdužno pregrađene s 2-4 epibazidije (sterigme). Konzistencija im je najčešće želatinozna ili voštano-želatinozna. Sve spomenute vrste ubrajaju se u saprofite jer žive na krupnim drvnim ostacima bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Za rod Sebacina se kaže da su simbiozne gljive koje žive u zajednici s grmljem, mahovinama i algama. Ovu tezu ne dijele svi autori, posebno kad se radi o određenim vrstama.

Sebacina incrustans - created on October 2022 in Pyrénées-Atlantiques, Aquitaine, France by Ibai Olariaga

RAŠČUPANA DRHTALICA

Sebacina incrustans (Pers.) Tul. & C.Tul.

Engleski naziv: Enveloping Crust

Plodno tijelo: 3-8 (12) cm široko, posve prilegnuto na supstrat, razrašteno, čvrsto srašteno s podlogom, formira plahtice debele 1 mm, najčešće obavija busen trave pa ima raščupan izgled, površina glatka do valovita, kvrgava, koraljna i izobličena; bijelo do krem, kasnije je žućkasto, žuto-narančasto ili žuto-crvenkasto.

Spore: Izduženo eliptične, glatke, sa zrnatom strukturom, prozirne, slabo amiloidne, 17.5-20.5 x 6.5-8.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto do žućkasto, hrskavičavo ili voštano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim tipovima šuma kao simbiont i saprofit na goloj zemlji, na mahovini i na biljnim ostacima ili se penje i obavija živu travu i drugo bilje.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po glatkoj do valovitoj kvrgavoj površini i rastu na tlu.

Brevicellicium olivascens - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

MASLINASTA KRASTOKORKA

Brevicellicium olivascens (Bres.) K.H.Larss. & Hjortstam

Etimologija: olivascens (lat.) = teži prema maslinastoj boji. Po boji.

Engleski naziv: Granulated Crust

Plodno tijelo: Posve prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto srašteno s podlogom, formira tanke voštano tvrde plahtice široke nekoliko centimetara; površina je sitno bradavičava, bjelkasta do krem boje, katkad ima zelenkastu nijansu.

Spore: Kuglaste, na jednome kraju imaju šiljak, glatke, prozirne, 3.5-5.5 x 3-4.2 µm.

Meso (trama): Tanko, voštano-mekano, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta 1978. godine svrstana u rod Brevicellicium, zbog kratkih i jako napuhanih subhimenijalnih hifa. Makroskopski se ističe bjelkastom bojom koja ima blagu zelenkastu nijansu, te sitno bradavičavom površinom plodišta.

Trechispora cohaerens - created in Finland by Unto Söderholm

GLATKOSPORNA KRASTOKORKA

Trechispora cohaerens (Schwein.) Jülich & Stalpers

Etimologija: cohaerere (lat.) = biti povezan, držati se zajedno. Po povezanosti plodnog tijela.

Plodno tijelo: 1-8 (12) cm široko i 0.3 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je priraslo za podlogu, formira tanke membranozne plahtice; površina je bijela, prljavobijela, zatim krem do oker-smeđa, najprije je glatka, poslije je malo hrapava, zrnasto-bradavičava, bradavice su tupe, na rubovima su tanki razgranati rizomorfi koji su bjelkasti, kerm ili žućkasti.

Spore: Kuglaste do eliptične, na jednom kraju šiljate (apiculus), glatke, s debelim stijenkama, prozirne, 2.5-4.2 x 2.4-3.2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, pamučasto, lomljivo, bijelo do oker-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, na donjoj strani ležećeg drva, te na otpadnom drvu, biljnim ostacima i mahovini, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Zbog slične se boje može zamijeniti s vrstom Phlebiella christiansenii. Međutim spomenuta vrsta raste na krupnim drvnim ostacima crnogoričnog drveća. Osim toga, znatno se razlikuje i po mikrostrukturi, osobito po obliku spora koje su bradavičavo-šiljate.

Trechispora mollusca - created in Estonia by Urmas Ojango

SNJEŽNOBIJELA KRASTOPORKA

Trechispora mollusca (Pers.) Liberta

Etimologija: molluscus (lat.) = mekan. Po konzistenciji.

Plodno tijelo: 2-10 (20) cm široko, posve je priraslo za supstrat, razrašteno, labavo je pričvršćeno i lako se odvaja od podloge, formira isprekidane plahtice; površina je bodljikava do sitno porozna, u početku je vunasta, fino baršunasta, bijela, bjelkasta, kasnije je žuta do žuto-smeđa, rub je bjelkast, isprekidan i sitno dlakav poput paučine, s jako suženim i vlaknastim micelijskim nitima.

Rupice/cjevčice: Vrlo su nepravilne, sitne, gotovo su labirintne, 3-4/mm², rubovi su zašiljeni i bodljikavi, bjelkaste, kasnije su žute do žuto-smeđe; cjevčice su vrlo kratke.

Spore: Široko eliptične, sitno bradavičavo-šiljate, s uljnom kapljom, prozirne, 2.8-4.6 x 2.1-3.2 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Vrlo je mekano, lako se odvaja od podloge, bjelkasto je do žuto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnih drvnih ostataka (panjevi, trupci) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, uglavnom s donje strane ležećih trupaca, voli vlažna mjesta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: U prirodi raste još bijelih vrsta koje su posve srasle na supstrat. Od sličnih gljiva koje rastu isključivo ispod povaljenih stabala razlikuje se po bradavičavo-šiljatim sporama i hifama koje su mjestimice napuhane poput balona.

ZDJELIČASTA CAPICA

Artomyces pyxidatus (Pers.) Jülich

Etimologija: pyxis (gr.) = zdjelica, plitica, kalež, čašica, pehar. Po krajnjem obliku.

Engleski naziv: Crown-Tipped Coral Fungus

Plodno tijelo: 3-11 (13) cm visoko, 3-20 cm široko, sliči na morske koralje, razvija se iz zajedničke mesnate osnove ili panja oker-kremaste boje, iz osnove se prema vrhu, u obliku buzdovana, granaju deblje i tanje grane, koje se zatim dalje granaju na još 2-3 mjesta, a na kraju ili na vrhu tih grana su vršci u obliku nazubljenog pehara, vršci su zapravo udubljenja okružena sa 4-6 roščića i podsjećaju na kraljevsku krunu, cijelo plodno tijelo s granama i vršcima u obliku pehara podsjeća na puno malih svijećnjaka, grančice su glatke i nešto svjetlije od panja, bjelkasto-oker boje ili sa ružičastim daškom, a vršci starenjem postaju smećkasti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 4-5 x 2-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, svijetložuto, elastično, na ozlijeđenom mjestu posmeđi; miris aromatičan na gljive, okus blag do lagano gorkast i malo trpak nakon duljeg žvakanja.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili češće skupno po nekoliko grmova zajedno, u svim tipovima šuma kao saprofit krupnih drvnih ostataka (oboreni trupci) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve, topola, vrba i javora, a rijetko crnogoričnog drveća ili prividno na tlu izmiješanom s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog žilavog i gorkog okusa mesa.

Napomena: Ako se obrati pozornost na blijedu boju plodnog tijela, rast na drvetu i na vrške u obliku krune ili nazubljenog pehara, teško se može zamijeniti s nekom drugom vrstom.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je u obliku koralja; 2. plodno tijelo je krem do oker boje; 3. plodno tijelo je jako razgranato; 4. vršci grančica su u obliku nazubljenog pehara s 4-6 roščića koji podsjećaju na krunu; 5. raste na krupnim drvnim ostacima bjelogoričnog drveća

OBIČNA ŽLIČARKA

Auriscalpium vulgare Gray

Etimologija: auriscalpium (lat.) = stomatološki instrument s ogledalom. Po izgledu.

Engleski naziv: Earpick Fungus

Klobuk: 0.6-2 (3) cm širok, polukružnog, bubrežastog ili srcolikog oblika, tanak, kožast, površina je čekinjasto dlakava; najprije svijetlosmeđ, kasnije crveno-smeđ, tamnosmeđ do crno-smeđ, rub je čekinjast.

Stručak: 4-8 cm visok i 0.2-0.5 cm debeo, dug je i vitak, valjkast, ravan, za klobuk je uvijek lateralno učvršćen, žilav; cijelom dužinom je maljav, smeđe do crno-smeđe boje.

Šiljci: Sitni, duguljasti, žilavi, oštri, 1-2.5 mm dugi; svijetlosmeđi do crno-smeđi, vrhovi su obično malo tamniji.

Spore: Kuglaste, bezbojne, 3.5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je tanko, u sredini klobuka je do 1 mm debelo, kožasto je i žilavo, bijelo je pa kasnije smećkasto pa gotovo crno; miris nije izražen, a okus je malo ljutkast.

Stanište: Raste tijekom godine (u razdobljima bez mraza) kao saprofit raspadajućih borovih ili smrekovih češera ili češera koji su djelomično ukopani u tlo. Prvu sliku snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica, a ostale Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog kožaste i žilave konzistencije mesa.

Napomena: Predstavlja kuriozitet među gljivama, malena je rastom i karakteritično masovno raste po šumama bora i smreke na otpalim češerima.

Najvažnije za determinaciju: 1. klobuk je bubrežastog ili srcolikog oblika; 2. klobuk je obično smeđ do tamnosmeđ; 3. površina klobuka i stručka je izraženo čekinjasto dlakava; 4. šiljci su sitni, žilavi, bijeli do smećkasti, vrhovi su obično malo tamniji; 5. stručak je lateralno spojen s klobukom, rijetko je ekscentričan; 6. raste na borovim i smrekovim češerima

ŽILAVA ANISKA

Lentinellus cochleatus (Pers.) P.Karst.

Etimologija: coclea (lat.) = puž. Po obliku klobuka.

Engleski naziv: Aniseed Cockleshell

Klobuk: 1-5 (7) cm širok, buseni od više plodnih tijela su široki do 20 (30) cm, žilav, trubast, lijevkast ili školjkast, elastičan, duboko je ulegnut, nikada nije potpuno otvoren, gladak je ili lagano naboran; žućkasto-smeđ, smećkast ili smeđ, po suhom vremenu izblijedi, rub je dugo vremena jako podvijen, kasnije je valovit i podijeljen na režnjeve.

Stručak: 3-7 cm visok i 0.4-1 cm debeo, šupalj, najčešće je lateralan, ali nekad i ekscentričan, gol, žilav, elastičan, duboko je ukorijenjen u drvo; smeđ, nešto je tamniji na bazi, izbrazdan.

Listići: Dugo se spuštaju po stručku, žilavi, oštrica je nepravilno nazubljena; bjelkasti do svijetlosmeđi, u starosti su crvenkasto-smeđi.

Spore: Kuglaste, amiloidne, 3.9-5.3 x 3.9-4.8 µm; otrusina je bjelkasta do žućkasta.

Meso: Tanko, žilavo, mekano, blijedosmeđe ili smeđe, na dnu stručka je tamnosmeđe; miris i okus su jaki na anis.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, busenasto, u svim tipovima šuma kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo dok je mlada, jer im meso kasnije postane prilično žilavo, kožasto i malo teže probavljivo. Zbog svojih je začinskih svojstava je dobra za miješanje s drugim gljivama, jer miris anisa ne bude napadan, već se pretvara u ugodnu komponentu.

Napomena: Na svom se staništu uvijek osuši, nikada ne istrune. Po svojim se morfološkim značajkama prilično razlikuje od ostalih gljiva, tako da nije moguća zamjena s drugim gljivama. Kao i sve vrste iz roda Lentinus i Lentinellus, ima karakteristično pilaste listiće po čemu se razlikuje od drugih sličnih gljiva, npr. od lopataste školjkarice (Hohenbuehelia petaloides).

LEPEZASTA BUSENJAČA

Lentinellus flabelliformis (Bolton) S.Ito

Klobuk: 1-3.5 cm širok, u mladosti je lepezast, poslije je iskrivljen i nepravilan, gladak, slabo je mesnat, elastičan; blijedosmećkast do tamnosmeđ, rub je tanak i poslije raspucan, po vlažnom je vremenu narebran.

Stručak: Vrlo je kratak ili ne postoji, ako postoji, postavljen je lateralno u odnosu na klobuk, bijel.

Listići: Srednje su gusti, poneki se račvaju, široki, spuštaju se po stručku, oštrica je nepravilno pilasta, bijeli.

Spore: Eliptične, 5-6 x 4-5 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Vrlo je tanko, elastično, vodenasto blijedokrem; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasnu jesen, pojedinačno, na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća, osobito smreke. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Gornji Mosti pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Na istom se staništu može pronaći donekle sličnu lepezastu busenjaču (Lentinellus vulpinus). Ona nema stručak, već se plodno tijelo izravno drži za supstrat. Klobuk je gladak i smeđ, listići su vrlo gusti i rub je klobuka dugo vremena podvijen.

Lentinellus micheneri - created in Finland by Tapio Kekki

ISPUPČENA BUSENJAČA

Lentinellus micheneri (Berk. & M.A.Curtis) Pegler

Klobuk: 1-4 (5) cm širok, skoro je opnast, na kraju je pupčast; sivkasto-žut, žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, kasnije izblijedi, rub je valovito zakrivljen.

Stručak: 2-4 cm visok i 3-6 mm debeo, centralno je postavljen, tanak, najprije je pun, kasnije je šupalj; smećkast, prema dnu je tamniji, vrh je okerast, bez dekoracije, jamičastje i s duguljastim žlijebovima.

Listići: Kratko se spuštaju po stručku, nisu gusti, tanki, oštrica je nazubljena ili pilasta; najprije su bjelkasti, kasnije su oker ili žuto-smeđi.

Spore: Eliptične do kuglaste, izbrazdane, prozirne, amiloidne, 4-5 x 3-5.5 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tanko, elastično, žilavo, smećkasto, u stručku je tamnije; miriše na gljive ili lagano na anis, a okus je ljut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno, u svim tipovima šuma kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanom sa drvnim ostacima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Po dimenzijama i staništu na drvu je srodna s vrstama iz roda Omphalina. Ima jasno pilaste listiće, što je karakteristično za vrste iz roda Lentinellus.

MEDVJEĐA BUSENJAČA

Lentinellus ursinus (Fr.) Kühner

Etimologija: ursus (lat.) = medvjed + -inus (lat.) = pripadnost ili sličnost s nečim. Po boji ili po dekoraciji.

Engleski naziv: Bear Lentinus

Klobuk: 3-8 (11) cm širok, prilično je malen, žilave je konzistencije, jezičast, školjkast ili je bubrežast, također je poput uha; sivkasto-smeđ, okerast, svijetlosmeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, baršunast, rub je dugo vremena podvijen, valovit i često rascijepljen.

Stručak: Vrlo kratak ili ne postoji, lateralno je spojen sa klobukom, blijedo-krem ili svijetlosmeđ, uzdužno je brazdast, prema dnu je tamniji, smeđe je čehast.

Listići: Osrednje su razmaknuti, prilično su široki, prisutne su i kratke lamelule, oštrica je jasno pilasta; bjelkasti su ili blijedokrem, često su sa ružičastim odsjajem.

Spore: Eliptične, široko eliptične ili gotovo kuglaste, bezbojne, gusto bradavičave, s uljnim kapljama, zakrivljene, 3.3-4.5 x 2.6-3.5 µm; otrusina je kremasta do svijetložuta.

Meso: Uz listiće je bijelo, inače je smećkasto ili krem-smećkasto; miris je aromatičan, na gljive, a okus je gorak i žestok.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve, vrbe, breze ili kestena, rjeđe se pronađe na crnogoričnom drveću, obično smreki ili jeli. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Plavšinac pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog gorkog i ljutog okusa mesa.

Napomena: Površina je klobuka uočljivo gusto baršunasta, dok je vanjski dio skoro gladak.

BODLJIKAVI IGLIČAR

Hericium cirrhatum (Pers.) Nikol.

Etimologija: cirrus (lat.) = pramenast, kovrčast. Po obliku.

Engleski naziv: Tiered Tooth

Plodno tijelo: 5-20 (25) cm široko, dosta mesnato, iz zajedničke mesnate baze raste bez reda i s različitim nagibom više terastasto postavljenih pojedinačnih školjkastih klobuka, od kojih je većina nepravilno režnjevita, rub je često obješen ili podvijen, nešto kraći šiljci rastu i na gornjoj površini terasastih klobuka; bijelo, kasnije je prljavožuto, u starosti može biti s narančastom, ružičastom ili crvenkastom nijansom.

Šiljci: Rastu s obje strane klobuka, ujednačene su dužine, ispod klobuka su duži, 1-1.5 cm dugi, žilavi su i zakrivljeni; najprije su bjelkasti pa žučkasti.

Spore: Široko eliptične do gotovo kuglaste, glatke, prozirne, 2.8-4.5 x 3-4.2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, kremasto ili žućkasto, prilično je debelo, mekano, u starosti je žilavo, lomljivo, na ozlijeđenim mjestima požuti; miris je ugodan na gljive, sličan kao kod žutog kruha (Laetiporus sulphureus), a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće busenasto po više primjeraka zajedno, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, polegli trupci) bjelogoričnog drveća, najšešće bukve ili breze; izaziva bijelu trulež drva. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Za ovu je vrstu iz roda Hydnum karakterističan rast na drvu, a ne na zemlji. Izgledom podsjeća na razgranati koraljni grm ili je školjkastog oblika, snježnobijele boje i dosta mekane konzistencije pa se može konzumirati. Resasti se igličar (Hericium erinaceus) razlikuje po dosta čvršćoj konzistenciji i šiljcima koji su smješteni samo na donjoj strani klobuka koji je lopatastog oblika i ima samo jedan klobuk. Sličan je i koraljasti igličar (Hericium coralloides) čiji se osnovni stručak grana u sve manje isprepletene stručke koji završavaju visećim svežnjićima šiljaka dugih oko 1.5 cm, izgledom podsjeća na koralj.

BJELOGORIČNI IGLIČAR

Hericium clathroides (Pall.) Pers.

Etimologija: clathri (lat.) = pregrada, rešetka + eidos (gr.) = sličnost. Po izgledu?

Plodno tijelo: 3-12 (25) cm široko, dosta je velikih dimenzija, izgleda poput nabrekle snježne grude, formirano je od zajedničkog stručka koji se mnogostruko grana i završava s busenasto visećim snopovima šiljaka; najprije je bijele pa krem boje, u starosti i po suhom vremenu teži da požuti pa posmeđi.

Šiljci: Do 1 cm su dugi, gusti, raspoređeni su poput zubaca češlja, a nisu raspoređeni poput čuperaka, karakteristično su jednako dugi, u starosti vise prema dolje.

Spore: Eliptične, glatke, 4-5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Sočno, žilavo, lomljivo, zgnječeno ispušta vodu, bijelo je pa žućkasto-smeđe; miris je ugodan ili slab na rotkvice, a okus je neznatno gorak.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka bjelogoričnog drveća, uglavnom bukve, ali i drugih vrsta bjelogoričnog drveća, često je i više grmova u nizu, osobito po debljim poleglim trupcima; česta je vrsta u Gorskom kotaru i Lici, a u nekim je krajevima uopće nema.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje vrijednosti. Po nekim autorima predstavlja delikatesu i jednu od najukusnijih gljiva, a navodi se da joj je okus ugodno pikantno-kiselkast, a aroma opojna. Preporučuje se pirjana ili skuhana pa ohlađena za salatu. Može se konzumirati sve dok ne posmeđi.

Napomena: Sličan je koraljasti igličar (Hericium coralloides) koji raste na crnogoričnom drveću i ima 5-20 mm duge iglice. Od slične vrste također se razlikuje po jednako dugim iglicama na vrhu grana koje su jednako duge i podsjećaju na zupce češlja, u mladosti je manjih dimenzija. Resasti igličar (Hericium erinaceus) uglavnom izbija iz duplji živih hrastova, bukava i nekih voćaka, ima još krupnije iglice, a izbijaju iz jednog trupa.

KORALJASTI IGLIČAR

Hericium coralloides (Scop.) Pers.

Etimologija: corallium (lat.) = koraljno. Po obliku sličnom koralju.

Engleski naziv: Coral Tooth

Plodno tijelo: 3-12 (25) cm široko i oko 1.5 cm debelo, formirano je od razgranatog panja koji se produžava u brojne isprepletene grančice, u obliku je koralja, dio sa šiljcima nalazi se na donjoj strani; bijelo, kasnije je prljavožuto ili s mesnatocrvenom nijansom.

Grančice: Tanke, guste, mesnate, usmjerene su prema gore, u starosti su viseće, boje su plodnog tijela.

Šiljci: Dugi su 1-1.5 cm, lomljivi, u starosti su savijeni prema bazi, tako da im je vrh iskrivljen, postavljeni su na donjoj strani spljoštenih grančica; bjelkasti su ili žućkasti.

Spore: Eliptične do kuglaste, prozirne, 4-5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo je ili bjelkasto, mekano, u starosti je malo žilavo, izdašno, lomljivo; miriše lagano na rotkvice, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u starim bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka i odumrlih dijelova starih stabala bukve, rijetko drugog bjelogoričnog drveća. U Hrvatskoj je poznata s petnaestak lokaliteta u kontinentalnom dijelu zemlje (Lika, Banovina, sjeverozapadna Hrvatska i Slavonija), dok u primorskim područjima nije zabilježena. Primjerak na slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Ljekovitost: Znanstvene su studije pokazale da sadrži bioaktivne kemijske tvari koje posjeduju antioksidativne, imunomodulatorne, protuupalne i protualergijske učinke (National Library of Medicine. 2024. Medicinal Mushroom Extracts from Hericium coralloides and Trametes versicolor Exert Differential Immunomodulatory Effects on Immune Cells from Older Adults In Vitro; Hericium coralloides Ameliorates Alzheimer’s Disease Pathologies and Cognitive Disorders by Activating Nrf2 Signaling and Regulating Gut Microbiota).

Napomena: Lako je prepoznatljiva vrsta po karakterističnom izgledu koji podsjeća na koralj, po čemu je i dobila ime. Može se i uzgajati.

RESASTI IGLIČAR

Hericium erinaceus (Bull.) Pers.

Etimologija: ericius (lat.) = kudrav, ježast, kovrčast. Po izraženim resicama.

Engleski naziv: Bearded Tooth

Plodno tijelo: 2-20 (60) cm je visoko i široko, veoma je veliko, srcolikog je oblika, sastoji se od jedva razlučivog zajedničkog debelog stručka koji se mnogostruko grana u duge i viseće šiljke (iglice); najprije je bijele, kasnije je krem ili žućkast, a u starosti je crvenkasto-smeđe.

Stručak: Veoma je kratak i mesnat, debljine je do 6 cm, iz njega se formiraju dugi šiljci koji su tijesno priljubljeni i usporedno vise.

Šiljci: 2-5 (6) cm dugi i 1.5-2 (2.5) mm debeli, produžetak su kratkih grana, veoma su dugi, gusti, ravni, cjevasti, glatki, elastični, žilavi, ujednačene debljine i kao posuti prahom; u mladosti su bijeli, a kasnije postanu krem ili žućkasti.

Spore: Kratko eliptične do kuglaste, glatke do sitno bradavičave, 5-7 x 4-6 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bijelo, zatim žućkasto, nepromjenljive je boje, krhko, debelo, vlaknasto, žilavo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste od rujna do studenog u bjelogoričnim šumama kao parazit starih stabala ili kao saprofit krupnijih drvnih ostataka, prvenstveno bukve, nešto rjeđe hrasta, a vrlo rijetko drugog bjelogoričnog drveća, voli vlažna mjesta. U Hrvatskoj je osim na bukvi i hrastu pronađena i u duplji živog stabla tatarskog javora (Acer tataricum), a poznata je samo s tri lokaliteta, na planinama Medvednici i Ličkoj Plješivici te u okolici mjesta Lipovca u Slavoniji.

Doba rasta: 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Ljekovitost: Znanstvene su studije pokazale da sadrži bioaktivne kemijske tvari koje su učinkovite protiv bolesti povezanih s neurološkom degeneracijom, pokazalo se da oporavlja ili barem poboljšava širok raspon patoloških stanja mozga kao što su Alzheimerova bolest, depresija, Parkinsonova bolest i ozljeda leđne moždine (National Library of Medicine. 2024. Hericium erinaceus in Neurodegenerative Diseases: From Bench to Bedside and Beyond, How Far from the Shoreline?; Key Mechanisms and Potential Implications of Hericium erinaceus in NLRP3 Inflammasome Activation by Reactive Oxygen Species during Alzheimer’s Disease; Therapeutic Potential of Hericium erinaceus for Depressive Disorder; Hericium erinaceus and Coriolus versicolor Modulate Molecular and Biochemical Changes after Traumatic Brain Injury; Potential Antidepressant Effects of Scutellaria baicalensis, Hericium erinaceus and Rhodiola rosea), jačanje imuniteta (National Library of Medicine. 2024. Polysaccharides from Hericium erinaceus Fruiting Bodies: Structural Characterization, Immunomodulatory Activity and Mechanism), regulaciju crijevne mikrobiote te gastrointestinalne poremećaje poput gastritisa i upalnih bolesti crijeva (National Library of Medicine. 2024. Hericium erinaceus, a medicinal fungus with a centuries-old history: Evidence in gastrointestinal diseases; Digestive Characteristics of Hericium erinaceus Polysaccharides and Their Positive Effects on Fecal Microbiota of Male and Female Volunteers During in vitro Fermentation).

Napomena: Nije je teško prepoznati zbog kompaktnog, jedinstvenog izgleda plodnog tijela (nije podijeljeno na slojeve i nije razgranato), te vrlo dugih i pravilnih šiljaka. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama. Ova se gljiva dosta uzgaja jer je jako cijenjena gljiva u gastronomiji, gdje se mladi primjerci smatraju najboljima. Ova se gljiva uz shii-take (Lentinula edodes) i bukovu krivonošku (Pleurotus ostreatus) koristi kao specijalna gljiva ili gljiva najveće gastronomske vrijednosti. Njezin se okus može usporediti s onim od jastoga. Proizvodnja specijalnih gljiva je u SAD-u između 2010. i 2018. godine porasla za oko 23%. Plodna tijela ove gljive sadrže 57% ugljikohidrata (od čega 8% vlakna), 4% masti i 22% proteina.

JELOV IGLIČAR

Hericium flagellum (Scop.) Pers.

Plodno tijelo: 3-12 (60) cm je široko i visoko, veoma je veliko, razgranava se od veoma kratkog i mesnatog zajedničkog panja u viseće bjelkasto-žućkaste šiljke.

Šiljci: U mladosti su bijeli, a kasnije postanu bjelkasto-žućkasti.

Spore: Kuglaste, 4.5-6 x 4.5-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, mekano, u starosti žilavo i više žućkasto; miris je ugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od rujna do studenog, u starim crnogoričnim šumama, kao saprofit krupnih drvnih ostataka i odumrlih dijelova stabala jele ili smreke. Kod nas je poznata s desetak lokaliteta, u Lici, Gorskom kotaru i sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Doba rasta: 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Ljekovitost: Znanstvene su studije pokazale da sadrži bioaktivne kemijske tvari s potencijalom za liječenje neurodegenerativnih bolesti (National Library of Medicine. 2024. Two New Cyathane Diterpenoids from Mycelial Cultures of the Medicinal Mushroom Hericium erinaceus and the Rare Species, Hericium flagellum; Hericioic Acids A–G and Hericiofuranoic Acid; Neurotrophic Agents from Cultures of the European Mushroom Hericium flagellum).

Napomena: Karakteristična je po staništu na kojem raste.

DVOBOJNI POJASNIK

Laxitextum bicolor (Pers.) Lentz

Etimologija: bi (lat.) = dva, dvobojan + color (lat.) = boja. Po dvije boje.

Engleski naziv: Two Tone Parchment

Plodno tijelo: 4-14 (30) cm široko i 1.5-3 cm visoko od supstrata, rašireno je i razrašteno, priraslo je na supstrat, donjim je dijelom spojeno za supstrat uz koji je kao odrezano, lateralno ili su klobuci sve do sredine valovito poredani, lako se odvaja od podloge; gornja je površina s pojasevima tamnosmeđe i crnkasto-smeđe boje, rub je bjelkast do narančasto-smećkast, mekana, kožasta, maljava, na kraju je bez dekoracije koja otpadne; donji je himenijalni sloj u mladosti bijele boje gipsa, u starosti je slabo oker ili smećkast, gladak i nepravilne debljine od 1-1.5 mm.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, s uljnim kapljama, amiloidne, prozirne, 4-6 x 2.4-3.6 µm; otrusina je bijela.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, uglavnom hrasta, bukve, lijeske, johe ili breze; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6,7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova rupičarka obično izgleda mnogo jednostavnije od većine rupičarki i za sigurnu determinaciju je potrebna mikroskopska analiza spora, jer je najčešće gotovo nemoguće identificirati gljivu samo na temelju makroskopskih karakteristika.

Dentipellis fragilis - created in Norway by Rune Solvang

KRHKA IGLOKOŠKA

Dentipellis fragilis (Pers.) Donk

Plodno tijelo: 6-10 (30) cm dugo, manje tvorevine kasnije srastu u veće površine, razrašteno, valovito, zakrivljeno; bjelkasto, sivo, krem-oker, žuto-smeđe ili crvenkasto-smeđe, pri sušenju cijela gljiva žuti i postaje svijetlooker boje, rub je bjelkast, ali može nestati nakon nekog vremena, sterilan, površina je sa šiljcima, u početku fino baršunasta.

Šiljci: Bjelkasti do kremasto-oker, također s crvenkastom nijansom, u starosti žućkasti tijekom sušenja, oblika su šila.

Spore: Široko eliptične, 4.5-6 x 4-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto do kremasto-oker, krhko; miris je ugodno aromatičan, a okus je blag.

Stanište: Raste od srpnja do listopada u miješanim i bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnih drvnih ostataka bjelogoričnog drveća, prvenstveno bukve i javora, uglavnom na donjoj strani oguljenog trupca, pronađe se i na crnogoričnom drveću, obično boru, smreki i jeli. U Hrvatskoj je pronađena na trupcima bukve, u šumi bukve, jele i smreke te u šumi bukve na devet lokaliteta, od čega je osam u Nacionalnom parku Plitvička jezera, a jedan na planini Velebitu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Kod prepoznavanje obratiti pozornost na stanište, himenijalnu površinu sa šiljcima i aromatični miris mesa.

ŽEMLJASTA RUPIČARKA

Albatrellopsis confluens (Alb. & Schwein.) Teixeira

Etimologija: confluens (lat.) = stjecište, utok, teći, utjecati. Po stručcima koji su međusobno srasli u busen.

Plodno tijelo: Više gljiva raste iz zajedničkog stručka ili panja, stručak je srašten s klobukom.

Klobuk: 3-18 (30) cm širok, vrlo mesnat, u mladosti gladak, poslije po suhom vremenu ispucan, nepravilan, iskrivljen i razdijeljen na režnjeve, oštro podvijenog ruba; žut, narančasto-smeđ do žućkasto-crvenkast, sušenjem poprima ciglasto-crvenkastu nijansu; kožica se teško guli.

Stručak: Kratak, nepravilan, dolje je uži, a prema gore je lepezasto raširen u više stručaka koji bez oštre granice prelaze u klobuke, usađen je duboko u zemlji, pun, a kod starih gljiva je pregradasto šupljikav, gladak, bjelkast.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, zelenkasto-bjelkaste su pa žućkaste do narančasto-ljubičaste sa žuto-smeđim pjegama; cjevčice su kratke, spuštaju se po stručku, teško se odvajaju od mesa stručka, bjelkaste.

Spore: Eliptične, 5-6 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo-krem, u dodiru sa zrakom ne mijenja boju, kod mladih gljiva je mekano i blago gorko, a kod starih gljiva tvrdo, suho i veoma gorko; miris je ugodan na gljive, s okus je gorak, osobito kožica i cjevčice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, uglavnom u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, najšešće smrekom i borom, na većim nadmorskim visinama; kod nas je veoma česta gljiva. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, a jestive su samo mlade gljive kojima se skinu kožica s klobuka i cjevčice, jer su gorkog okusa. Stare gljive su suviše gorke, tvrde i nejestive. Meso pri kuhanju blago pocrveni.

Napomena: Slične su ovčja rupičarka (Albatrellus ovinus), kojoj meso na prerezu najprije poplavi pa požuti, grebenasta rupičavka (Laeticutis cristata), koja je žuto-zelenkaste do maslinasto-smeđe boje i maljavi ježek (Hydnellum versipelle), koji ima valjkasti stručak i čiji se himenij sastoji od šiljaka.

Najvažnije za determinaciju: 1. klobuk je žuto-smeđ do narančasto-smeđ; 2. klobuk je nepravilan, iskrivljen i razdijeljen na režnjeve; 3. stručak bez oštre granice prelazi u klobuk; 4. cjevčice se spuštaju po stručku; 5. meso je blago gorko; 6. raste u crnogoričnim šumama

OVČJA RUPIČARKA

Albatrellus ovinus (Schaeff.) Kotl. & Pouzar

Etimologija: ovis (lat.) = ovca. Jer je vole jesti ovce.

Engleski naziv: Forest Lamb

Klobuk: 3-18 (30) cm širok, u mladosti je konveksan i ispupčen pa se raširi, poslije je nepravilno oblikovan; površina je suha, dlakava, bijela, poslije s prljavobijelim, žućkastim, sivkasto-žutim ili žuto-smeđim pjegama, s karakterističnim zelenkastim crtežom, kožica se raspucava na nepravilne kvadratiće; rub je režnjevit, vijugav i podvijen; često su po 2-3 klobuka zajedno međusobno sraštena.

Stručak: 2-3 cm visok i 1-2 cm debeo, kratak, nepravilan, dolje je sužen, prema gore bez oštre granice prelazi u klobuk, najčešće je ekscentričan, šupljikav, često je zakrivljen, perutast; bjelkast sa sivkasto-smećkastim, žuto-smeđim do tamnosmeđim pjegama.

Rupice/cjevčice: Sitne, skoro su okrugle, bijele do bjelkasto-zelenkaste; cjevčice su vrlo kratke, spuštaju se po stručku.

Spore: Kuglaste, prozirne, glatke, s uljastom jezgrom u sredini, 3-5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, na prerezu najprije poplavi pa požuti, krhko, čvrsto; ugodnog je mirisa na gljive, okus blag, gorak samo u starosti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama, po višim planinskim predjelima, u miješanim šumama, uglavnom u simbiozi sa smrekom, često je po više gljiva zajedno srašteno; dosta je česta gljiva. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, češća je i mekša od slične žemljaste rupičarke (Albatrellopsis confluens). Naziva se ovčja rupičarka, jer je ovce rado jedu.

Napomena: Slična je žemljasta rupičarka kojoj meso ima gorak okus, mnogo je mekše konzistencije i na klobuku nema zelenu nijansu, te slična rupičarka (Albatrellus subrubescens) kojoj meso na prerezu najprije poplavi, zatim pocrveni pa požuti, a klobuk nakon što se protrlja poprimi žućkastu boju i više ili manje pocrveni.

Najvažnije za determinaciju: 1. klobuk je nepravilan, vijugav i režnjevit; 2. površina klobuka je dlakava, sa zelenkastim crtežom i raspucava se na nepravilne kvadratiće; 3. cjevčice se spuštaju po stručku; 4. stručak bez oštre granice prelazi u klobuk; 5. meso na prerezu poplavi pa požuti; 6. raste u crnogoričnim šumama

Albatrellus subrubescens - created in Finland by Antti Johannes Soininen

SLIČNA RUPIČARKA

Albatrellus subrubescens (Murrill) Pouzar

Klobuk: 3-18 (30) cm širok, povezan je s jednim stručkom ili je više njih srašteno na razgranatom stručku, nepravilan, okruglast, zatim raširen, režnjevit, lepezast s valovitim rubom; površina je perutava, po suhom vremenu ispucana, u starosti se ljušti, najprije je bijel, kasnije prljavobijel, žućkast do ružičast, nakon što se protrlja površina poprimi žućkastu boju i više-manje pocrveni.

Stručak: Najčešće ekscentričan u odnosu na klobuk, pun, tvrd, na osnovi zašiljen, okruglast ili spljošten; bjelkast, poslije sa sivo-smeđim, žuto-smeđim do narančasto-crvenkastim pjegama, na ozljeđenom mjestu jako požuti, a ponekad i pocrveni, poslije fino čehast.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, 2-4/mm², okruglaste i višekutne, bijele, poslije limunastožute ili bjelkasto-zelenkaste, na pritisak požute; cjevčice su vrlo kratke, spuštaju se po stručku.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, na sredini vidljiva uljna kaplja, sitno bradavičave, amiloidne, 3.5-5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Bijelo, čvrsto, lomljivo, na prerezanom mjestu na pritisak najprije poplavi, zatim pocrveni pa požuti; miris ugodan na gljive, a okus je blag, ponekad samo u starosti gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, u skupinama, u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, uglavnom smrekom, na humusnom tlu ili sloju iglica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Konzumiranje sirovih gljiva može uzrokovati alergijske reakcije.

Napomena: Slična je ovčja rupičarka (Albatrellus ovinus), koja je smeđe pjegava, a plodno tijelo je žuto-smeđe.

Najvažnije za determinaciju: 1. klobuk je nepravilan, vijugav i režnjevit; 2. protrljana površina klobuka postane žućkasta i više ili manje pocrveni; 3. cjevčice se spuštaju po stručku; 4. stručak bez oštre granice prelazi u klobuk; 5. meso na prerezu poplavi, zatim pocrveni pa požuti; 6. raste u crnogoričnim šumama

Leucogaster nudus - created on October 2023 in Alins, Pallars Sobira, Spain by Ita Paz Conde

GLATKA BJELOTRBUŠKA

Leucogaster nudus (Hazsl.) Hollós

Engleski naziv: Honeycomb Truffle

Plodno tijelo: 1-3 cm široko, nepravilno je okruglasto; u početku bijelo sa žutim mrljama koje kasnije postaju oker-smeđe ili crveno-smeđe, ponekad je potpuno žuto, peridij debljine 0.2-0.5 mm, prisutni su rizomorfi bijele ili oker boje.

Spore: Kuglaste, 12 x 15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, zatim je žuto ili zeleno, osušeno je tvrdo, na ozlijeđenom mjestu izlučuje oskudno bijelo vodenasto mlijeko, s malim je nepravilnim ćelijama promjera 0,7-2 mm koje su ispunjene vodenastim mlijekom nalik gelu; miris je intenzivan, kiselkast na voće, a okus jak na kvasac ili aceton.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, a vjerojatno i jelom. U Hrvatskoj je nađena u šumi bukve i jele, na samo jednom lokalitetu, na planini Medvednici.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Rijetka je vrsta, a karakteristična je po oskudnom vodenastom mlijeku koje curi na ozlijeđenom mjestu.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto s bijelim rizomorfima na osnovi; 2. površina je bijela, žuta, oker do smeđa; 3. meso je bijelo, žuto do zeleno, s maim ćelijama ispunjenim vodenastim mlijekom; 4. na prerezu curi oskudno vodenasto mlijeko; 5. raste podzemno u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama

MAGLEN

Scutiger pes-caprae (Pers.) Bondartsev & Singer

Etimologija: pes caprae (lat.) = kozji papak. Po obliku.

Engleski naziv: Goats Foot

Klobuk: 5-20 (30) cm širok, nepravilan, polukuglast, bubrežast, najprije je ispupčen, zatim je raširen i ulegnut na sredini, suh; najprije je tamnosmeđ, cimetastosmeđ, s hrapavim je crno-smeđim stršećim baršunastim čehama po čitavoj površini, kožica je raspucana, rub je tanak i vijugav.

Stručak: 2-5 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast je ili trbušast, zadebljan je na bazi, tvrd, ekscentrično je spojen sa klobukom, nekad je lateralan, tvrd; bjelkast, žućkast ili žućkasto-smeđ, fino je čehast, često je s uočljivim jamicama, nepravilan je i ekscentrično postavljen u odnosu na klobuk.

Rupice/cjevčice: Vrlo su široke, nepravilno su višekutne, nazubljene, najprije su bijele, zatim su žućkaste; cjevčice su bijele, na pritisak požute, dugo se spuštaju po stručku.

Spore: Eliptične ili u obliku sjemenke jabuke, glatke, 8-11 x 5.8-6.9 µm, Q=1.15-1.66, N=30, Me=9.41 x 6.3 µm, Qav=1.5; otrusina je bjelkasta.

Meso: Izdašno, čvrsto, tvrdo, elastično, žilavo, bjelkasto je do svijetložuto; miris je ugodan aromatičan ili na gljive, a okus je blag, podsjeća na lješnjake ili mlade orahe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, skupno ili pojedinačno, u svim tipovima šuma kao saprofit tla, najčešće ispod bora, smreke, jele ili bukve; nešto je rjeđa vrsta. U Hrvatskoj je poznata s dvadesetak lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Slavoniji i Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ima ekscentrično spojen stručak s klobukom. Slična je grebenasta rupičavka (Laeticutis cristata), koja ima sitne cjevčice, te manje izdašno meso, dok je srnjači crnogoričnoj (Sarcodon imbricatus) površina klobuka također smeđo čehasta, boja klobuka je svjetlija, ali se trusište sastoji od bodljika po čemu se značajno razlikuje od opisane vrste koja ima široke rupice. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

PLANINSKA RUPIČARKA

Bondarzewia mesenterica (Schaeff.) Kreisel

Engleski naziv: Mountain Polypore

Klobuk: 4-30 (200) cm širok, lepezast, često se grana ili dijeli na režnjeve, valovitog ruba; može biti hrapav i baršunast, na površini su zamjetni pojasevi, oker do smeđe boje.

Stručak: Vrlo je kratak i debeo, pun, razgranava se u klobuke, dlakav; bijele do žute boje, osnova je bjelkasta sa smećkastim mrljama.

Rupice/cjevčice: Nazubljene, postavljene su poput labirinta, sitne, bijele, svjetlokrem do žućkaste, na pritisak ne mijenjaju boju; cjevčice su vrlo kratke i dugo se spuštaju po stručku.

Spore: Kuglaste, šiljate, prozirne, 5-8 x 5-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do svijetložućkasto, na presjeku ne mijenja boju, u mladosti je mekano i spužvasto, a u starosti postane lomljivo; miris ugodan na gljive, a u ranoj mladosti i malo na anis, okus je u mlaosti blag, zatim izrazito ljut.

Stanište: Raste busenasto, najčešće po višim planinskim predjelima, kao parazit na korijenu raličitog crnogoričnog drveća, najčešće smreke i jele; prilično je rijetka vrsta. Treću je sliku snimio Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je gljiva osrednje kvalitete, ali samo mlada jer je poslije tvrde konzistencije i ljutog okusa mesa.

Napomena: Paziti da se ne zamijeni sa sličnom orijaškom rupičavkom (Meripilus giganteus) koja je također lepezastog oblika, a stručak joj se razgranava na klobuke, od nje se razlikuje po mesu koje ne pocrni i koje nije crno-smeđe nijanse, što je tipično za orijašku rupičavku. Najznačajnija je razlika što orijaškoj rupičavki meso na presjeku ili na pritisak pocrni, dok meso planinske rupičarke ostane bijelo.

STARA RUPIČARKA

Heterobasidion annosum (Fr.) Bref.

Etimologija: annosus (lat.) = puno čitave godine, staro.

Engleski naziv: Root Rot

Plodno tijelo: 5-20 (30) cm širok, lepezastog je oblika, klobuci su često nepravilno srašteni, tanak, često se razvije lažni stručak ili je ponekad razdijeljen na režnjeve, površina je nepravilna, jamičasta, nepravilno grbava, gruba, izbrazdana; svijetlosmeđ pa crvenkasto-smeđ, kasnije je crno-smeđ, rub je stanjen, oštar i često s bijelom zonom.

Rupice/cjevčice: 0.25-0.6 mm široke, 4-6/mm², okruglasto-višekutne, bjelkaste su ili žućkaste; cjevčice su u često nejasnim slojevima, po sloju su do 3 mm duge.

Spore: Skoro kuglaste ili eliptične, 3-8 x 4.5-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto je ili žućkasto, erodirano, plutasto, na kraju je odrvenjeno; miris je kiselkast, a okus nije izražen.

Stanište: Raste tijekom godine (jednogodišnje ili višegodišnje) kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, trupci, korijenje) raznog crnogoričnog drveća, obično bora ili jele, rjeđe se pronađe na bjelogoričnom drveću kao što su javor ili joha; izaziva crvenu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog drvenaste konzistencije mesa.

Napomena: Plodno je tijelo postepeno sve izbrazdanije, nepravilno korasto i lepezasto, gornja površina je crnkasta, a himenijalni je dio bijele i često leži na kori drveta ili je obrašteno mahovinom. Radi velike štete u šumama jer uništava svako stablo na kojem se razvije.

Adelphella babingtonii - created on September 2009 in Altarliden, Lycksele Lappmark, Sweden by University of Oslo

RAZNORODNA DRVOKOŠKICA

Scytinostromella heterogenea (Bourdot & Galzin) Parmasto

Plodno tijelo: 3-12 (15) cm široko, razrašteno, proviruje iz kore poput kore ili probija koru; u mladosti je bijelo do žuto, kasnije je žuto-smeđe, površina s mnogo sitnih zrnastih točkica ili bradavica.

Spore: Kobasičasto zakrivljene, 3.5-5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, u starosti je žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog crnogoričnog drveća, rjeđe bjelogoričnog drveća, na vlažnim mjestima. U Hrvatskoj je pronađena u šumi bukve, jele i smreke, u bazi starog stabla jele samo na jednom lokalitetu, u Nacionalnom parku Plitvička jezera.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Za točnu je determinaciju neophodna mikroskopska analiza spora.

Peniophora aurantiaca - created in Estonia by Anna Baklan

JOHINA OPNATICA

Peniophora aurantiaca (Bres.) Höhn. & Litsch.

Etimologija: aurantiacus (lat.) = narančast, zlatno-narančast. Po boji.

Plodno tijelo: 1-4 (20) cm široko i oko 1 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira plahtice; površina je u početku glatka, kasnije je bradavičava ili nepravilno kvrgava, blijedonarančasta, žuto-narančasta, narančasta, narančasto-crvena do ružičasto-narančasta, blijedi, rub je svjetliji, jedva je uočljivo vlaknast, a u mladosti može biti i resast.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, s uljnim kapljama, 16-18 x 8-9 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, voštano, hrskavičavo, bjelkasto do svijetloružičasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine u planinskim predjelima na krupnijim drvnim ostacima (grane, panjevi, trupci) zelene johe (Alnus viridis); uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana vrsta može rasti na krupnim drvnim ostacima s korom ili bez nje. Izbirljiva je u odnosu na stanište, jer raste samo na zelenoj ili alpskoj johi. Može se pronaći na vrhu Medvednice kod Zagreba.

SIVA OPNATICA

Peniophora cinerea (Pers.) Cooke

Etimologija: cinereus (lat.) = pepeljastosiv, siv. Po boji.

Plodno tijelo: 2-40 (100) cm široko i 0.1-1 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, često je u slojevima, čvrsto je srašteno s podlogom, formira tanke plahtice, bez sjaja; površina je glatka i malo bradavičava, siva, sivo-ljubičasta do sivo-plavkasta, u starosti izblijedi ili postane smećkasta, rub je svjetliji i tek primjetno dlakavo-maljav.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, amiloidne, 6.6-9.2 x 2.6-3.4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Sivo, čvrsto je srašteno za drvo, vrlo tanko, kruto, voštano, po suhom vremenu tvrdo poput kore; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine po grmlju i živicama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) različitih vrsta bjelogoričnog drveća, najčešće bukve ili lijeske.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Moguća je zamjena s drugim vrstama iz roda Peniophora, kao što su jasenova opnatica (Peniophora limitata), jasenova opnatica (Peniophora rufomarginata) i s vrstom Peniophora polygonia, koja raste na krupnim drvnim ostacima topole trepetljike (Populus tremula).

Peniophora laeta - created on July 2017 in Linnep, Germany by Milan Björn Sothmann

GRABOVA OPNATICA

Peniophora laeta (Fr.) Donk

Etimologija: laeta (lat.) = radostan, veseo, sretan. Po staništu.

Engleski naziv: Hornbeam Crust

Plodno tijelo: 0.5-1.2 (50) cm široko, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira vijugave plahtice, glatko, vlažno; površina može biti bradavičavo-raduloidna (sitno šiljata), žućkasto-okerasta, žućkasto-narančasta do narančasto-crvena, po suhom je vremenu svijetlooker do sivo-ljubičasta, rub je oštro ograničen.

Spore: Valjkaste, prozirne, slabo amiloidne, 9-15 x 3.5-4.5 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Narančasto, mekano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi) različitog bjelogoričnog drveća, osobito graba; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana vrsta stvara plodno tijelo ispod kore kao i obična voskokorka (Vuilleminia comedens), a tek se nakon potpunog razvoja pojavljuje na površini kore trupca ili grane. Donekle može sličiti vrsti Peniophora incarnata, ali ona ne probija koru drveta, nego raste na površini. Vrlo često raste u susjedstvu s promjenjivom šupljikavkom (Schizopora paradoxa) i s naboranom drhtalicom (Tremella mesenterica) koja je prozirna te ima želatinoznu konzistenciju.

Peniophora limitata - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

JASENOVA OPNATICA

Peniophora limitata (Chaillet ex Fr.) Cooke

Etimologija: limitata (lat.) = ograničen. Po rubu.

Plodno tijelo: 3-50 cm široko i 0.5 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira plahtice, nepravilne su pojedinačne krpice odvojene i posložene jedna do druge; površina je glatka ili blago kvrgava, sivo-ljubičasta do plavo-crna, rub se po suhom se vremenu uzdigne i crvene je boje.

Spore: Valjkaste, glatke, prozirne, slabo amiloidne, 8-10 x 2.5-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Voštano, po suhom vremenu postane lomljivo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka jasena, a prema literaturi se pronađe i na drvu jorgovana.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Iako je opisana vrsta jako promjenljiva, lako je prepoznatljiva zbog staništa i pojedinačnih limitiranih sivo-ljubičastih krpica. Po obliku je najbliža lipova opnatica (Peniophora rufomarginata), međutim, spomenuta vrsta ima nešto manje spore i poneke bazidije imaju sekundarnu pregradu.

Peniophora lycii - created on January 2024 in Bredower Forst, Brieselang, Brandenburg, Germany by ulrich__loock

SIVOPLAVA OPNATICA

Peniophora lycii (Pers.) Höhn. & Litsch.

Etimologija: lykoi (gr.) = vuci. Po boji.

Engleski naziv: Ashen Crust

Plodno tijelo: 1-3 (>5) cm široko, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira male i tanke raštrkane membranozne krpice, debele do 80 µm, sliči na lišaje, u starosti je ispucano; površina je glatka, s ponekom je bradavicom, sivkasta do sivo-plava uz blagu ljubičastu nijansu, rub je sitno dlakavo-maljav.

Spore: Valjkaste, prozirne, glatke, slabo amiloidne, 9-11 x 3-4 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Sivo, voštano, vrlo tanko; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine po grmlju kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane) različitog bjelogoričnog drveća, osobito vrba.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Zbog osobitog staništa (šikare) nije nadohvat ruke pa je brojni autori i ne spominju.

Peniophora piceae - created on April 2021 in Graz-Umgebung, Austria by gfriebes

JELOVA OPNATICA

Peniophora piceae (Pers.) J.Erikss.

Etimologija: picea (lat.) = smreka. Po staništu.

Plodno tijelo: 1-15 (25) cm široko, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno za podlogu, debelo je do 300 µm; površina je glatka i mjestimice je malo bradavičava, po suhom je vremenu nepravilno ispuca, svijetloružičasta, narančasto-smeđa, kasnije je sivo-ljubičasta, ljubičasto-smećkasta ili sivkasta, rub se ubrzo izdigne s podloge.

Spore: Valjkaste, prozirne, slabo amiloidne, 5.8-8.8 x 2.3-3.8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Sivo, tvrdo, voštano; miris je kiselkast, na voće, a okus nije izražen.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) različitog crnogoričnog drveća, osobito jele ili smreke.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisanu je vrstu moguće zamijeniti sa sličnom sivom opnaticom (Peniophora cinerea), koja raste samo na krupnim drvnim ostacima bjelogoričnog drveća. Osim toga, spomenuta vrsta ima duže bazidije (40-50 µm) i lamprocystide su smećkaste.

Peniophora quercina - created on November 2021 in Blickling, Norwich, England, United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland by Richard Jacob

HRASTOVA OPNATICA

Peniophora quercina (Pers.) Cooke

Etimologija: quercus (lat.) = hrast. Po staništu.

Engleski naziv: Oak Crust

Plodno tijelo: 4-13 (50) cm široko i do 2 (3) mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno za podlogu, formira membranozne plahtice; površina je glatka, bradavičava ili grbava, po vlažnom je vremenu mesnatoružičasto, sivo-ljubičasto, ružičasto-ljubičasto do plavkasto-ljubičasto, po suhom vremenu postane sivo-ljubičasto, malo ispuca i rub se okrene prema gore i debelo samo 0.2-0.5 mm, ispod uzdignutog ruba je tamno do crno-smeđe, po vlažnom vremenu je voštanog izgleda.

Spore: Valjkaste, glatke, prozirne, amiloidne, 9-12 x 3-4 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Bjelkasto do smećkasto, staklasto, mekano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka različitog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta, a rjeđe bukve.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisanu je vrstu moguće zamijeniti sa sličnom lipovom opnaticom (Peniophora rufomarginata), koja raste na krupnijim drvnim ostacima lipe. Međutim, spomenuta vrsta ima valjkaste lamprocystide i poneke bazidije imaju sekundarnu pregradu.

Peniophora rufomarginata - created in Netherlands by Jan Plaisier

LIPOVA OPNATICA

Peniophora rufomarginata (Pers.) Bourdot & Galzin

Etimologija: rufus (lat.) = crven, kestenjast + marginata (lat.) = rub, obrubljen. Po boji ruba.

Plodno tijelo: 1-5 (>10) cm široko i 0.3-0.4 (0.5) mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno za podlogu, formira krastave plahtice; površina je glatka i blago valovito-grbava, ružičasta ili siva s ljubičastom nijansom, po suhom je vremenu tamnosiva te jako raspucana i raskoljena na manje okruglaste krpice, neplodni je rub u mladosti maljavo-dlakav i bjelkast, poslije se izdigne i zakrivi prema gore, ispod je crnkast.

Spore: Valjkaste, glatke, prozirne, slabo amiloidne, 8.2-11 x 2.5-3.5 µm; otrusina je crvenkasta.

Meso: Sivo-ružičasto do svijetloružičasto-plavo, tanko, voštano, žilavo, po suhom vremenu postane tvrdo i lomljivo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine u grmlju i po živicama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane) različitih vrsta bjelogoričnog drveća, osobito lipe.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisanu je vrstu moguće zamijeniti s hrastovom opnaticom (Peniophora quercina), koja najčešće raste na krupnijim drvnim ostacima hrasta. Međutim, spomenuta se vrsta znatno razlikuje po mikrostrukturi jer njezine bazidije nemaju sekundarnu pregradu i lamprocystide su stožaste.

Scytinostroma odoratum - created in Norway by Tove Jacobsen

MIRISNA DRVOKOŠKA

Scytinostroma odoratum (Fr.) Donk

Plodno tijelo: 3-15 (30) cm široko, razrašteno, proviruje iz kore poput kore ili probija koru; u mladosti je bjelkasto do svijetložuto, kasnije je kremasto-sivo do žuto-smeđe, površina je s mnogo sitnih zrnastih mrlja ili bradavica, u starosti je ispucana.

Spore: Eliptične, glatke, nisu amiloidne, 7-8.5 x 4-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Plutasto, kožasto, bjelkasto do smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka (kora, grane, panjevi) crnogoričnog drveća, obično jele, vrlo rijetko bjelogoričnog drveća. U Hrvatskoj je pronađena u šumi bukve, jele i smreke samo na jednom lokalitetu, u Nacionalnom parku Plitvička jezera.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Za točnu je determinaciju potrebna mikroskopska analiza spora.

Xenasma tulasnelloideum - created on October 2011 in Mørkvasslia, Vestfold og Telemark, Norway by University of Oslo (UiO)

SREBRNASTA VOSKOKORKA

Xenasma tulasnelloideum (Höhn. & Litsch.) Donk

Etimologija: Po sličnosti s vrstama iz roda Tullasnea.

Plodno tijelo: 1-2 (5) (99) cm široko, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira tanke voštane plahtice; površina je neravna, i kvržičasta, bjelkasto-sivkasta do plavkasto-siva, u starosti je žuto-smeđa, rub je maljavo resast.

Spore: Široko eliptične, bradavičave, prozirne, 4.5-5.4 x 3.1-4.3 µm; otrusina je bjelkasta do žućkasta.

Meso: Po vlažnom je vremenu želatinozno, po suhom vremenu krastavo i tvrdo, bjelkasto-sivkasto, u starosti je žuto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen na krupnim drvnim ostacima (daske, grane, panjevi, trupci) različitog bjelogoričnog drveća, s donje strane drva.

Doba rasta:  5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Najznačajnija karakteristika gljiva unutar rodova Xenasma i Xenasmatella po postojanju pleurobazidija koji mogu imati 2-6 sterigmi. Bradavičavi je ornament spora kod vrsta u rodu Xenasma topljiv u KOH, dok ornament spora kod vrsta u rodu Xenasmatella nije topljiv. Zajednička je karakteristika svih vrsta iz spomenutih rodova da imaju želatinozno plodno tijelo.

Xenasmatella vaga - created in Finland by Seppo Huhmarniemi

ŽUTA PAUČINARKA

Xenasmatella vaga (Fr.) Stalpers

Etimologija: vagus (lat.) = lutajući, putujući. Po načinu rasta.

Engleski naziv: Yellow Cobweb

Plodno tijelo: 1-4 (6) cm široko i 0.2-0.5 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je priraslo na podlogu, formira tanke membranozne ili čehasto-vlaknaste plahtice, poput pamuka; na sredini je gusto bradavičavo-zrnasto, žućkasto-sivkasto, žuto do žuto-smeđe, u starosti je smećkasto, na rubu je s dugim i razgranatim sumporastožutim rizomorfima koji su na samom kraju bijeli.

Spore: Eliptične, kratko bodljikave, prozirne, 3.8-5.6 x 2.9-3.6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vlaknasto, bijelo je do žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, trupci) različitog crnogoričnog drveća, uvijek s donje strane drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Vrlo je raširena i lako prepoznatljiva zbog dugih granatih rizomorfa i sumporastožutog plodnog tijela. Raste isključivo ispod povaljenih trupaca pa je potreban napor uz prevrtanje ležećih stabala i trupaca da se otkrije. U pojedinom je razvojnom stadiju moguća zamjena s vrstom Piloderma bicolor, koja raste na mrtvom drvu crnogoričnog drveća i provlači se između iglica i lišća sa žumanjčanožutim micelijem. Međutim, spomenuta vrsta ima znatno manje spore (3-3.5 x 2.5-3 µm) koje su glatke i nemaju na površini šiljke.

GREBENASTA RUPIČAVKA (ZELENO VIME)

Laeticutis cristata (Schaeff.) Audet

Etimologija: cristatus (lat.) = s krestom, perjanicom, grebenom. Po obliku klobuka.

Engleski naziv: Crested Polypore

Klobuk: 4-12 (20) cm širok, jako je nepravilno iskrivljen, režnjevit, često je po više klobuka zajedno zbijeno, valovit; žuto-smeđ, žuto-zelenkast ili maslinastozelen, može biti i tamnosmeđ, površina je lagano čehasto-baršunasta, kasnije se raspuca u ljuskava polja, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 3-7 (9) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, ekscentrično je postavljen u odnosu na klobuk, vrlo je kratak, tvrd; bjelkast je do žuto-zelenkast.

Rupice/cjevčice: Višekutne, okruglaste, nepravilne, iskrzane, guste, 1-4/mm², najprije su bijele, kasnije su žućkaste; cjevčice su 1-4 mm duge, vrlo su kratke, spuštaju se po stručku gotovo do baze, bijele.

Spore: Eliptične, glatke, s jednom velikom uljnom kapljom, prozirne, slabo su amiloidne, (5) 5.6 - 6.5 (7) × (3.8) 4.1 - 4.8 (5.2) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.5 (1.6), N = 120, Me = 6 × 4.5 µm, Qav = 1.3; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Prilično je tvrdo, suho je žilavo i kožasto, u starosti omekša i postane krhko, u mladosti je bijelo, iznutra je zelenkasto, kasnije je žuto; miris je neugodan i smrdljiv, ponekad je ugodan na gljive, a okus je neugodan i gorak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sumpornom kiselinom poljubičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na humusnom tlu u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, poput bukve, hrasta ili kestena, rjeđe s crnogoričnim drvećem, obično jelom, arišom ili smrekom, vrlo se rijetko pronađe na drvnim ostacima ili na korijenju pomiješanim sa zemljom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde i žilave konzistencije mesa.

Napomena: Nije osobito česta gljiva, ali mjestimice raste u velikim količinama i prava je šteta što ima gorak okus, te tvrdo i žilavo meso. Može se zamijeniti s ovčjom rupičarkom (Albatrellus ovinus) kojoj je klobuk ujednačeno zelenkasto obojen i drugačije konzistencije, žilave, te je također nejestiva vrsta. Ako se ne pazi na stanište može se zamijeniti sa žutim johovcem (Gyrodon lividus) koji je dobre kvalitete.

Lactarius acerrimus - created in Estonia by Allar Antson

TRPKA MLIJEČNICA

Lactarius acerrimus Britzelm.

Etimologija: acerrimus (lat.) = vrlo resko. Po paprenom okusu mesa.

Engleski naziv: Two-Spored Milkcap

Klobuk: 4-10 (13) cm širok, meso je čvrsto i kruto, najprije je konveksno-pupčast, zatim je lijevkast, po vlažnom je vremenu mazav; blijedožućkast, žuto-oker ili žućkasto-smeđ, s nešto je tamnijim pojasevima, rubna je zona često oker-ružičasta, po suhom je vremenu raspucan, rub je rascijepljen i zakrivljen, a na kraju je valovit.

Stručak: 2-4 cm visok i 1.5-3 cm debeo, kratak, sužen je prema bazi, skoro je stožast, najprije je pun, u starosti je šupalj, s tvrdim je mesom, lomljiv; bjelkast, kasnije je oker i mjestimično pjegav.

Listići: Gusti, na bazi su povezani žilicama, kratko se spuštaju po stručku, gusti; krem su do žuto-oker, na dodir posmeđe.

Spore: Kuglaste, krupno bradavičave, 12-14 x 10-13 µm; otrusina je žuto-oker s ružičastim odsjajem.

Meso: Bjelkasto, oker je u stručku, žilavo; miris je voćni na pekmez od dunja, a okus ljut i žestok; mlijeko je bijele nepromjenljive boje, najprije je obilno, a kasnije je oskudno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, kestenom ili hrastom, na brežuljkastom i planinskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, a i malo je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata. Bijele mliječnice čije je meso ljuto, gorko ili žestoko nisu jestive gljive. 

Napomena: Prepoznatljiva je po žuto-smećkastoj boji i po prisutnim dosta upadljivim pojasevima. Raste isključivo ispod bjelogoričnog drveća, za razliku od slične Breadolove mliječnice Lactarius zonarioides koja raste ispod smreke. Pojasasta mliječnica (Lactarius zonarius) je nešto tamnije boje, a pojasasta je samo na rubu klobuka.

OPORA MLIJEČNICA

Lactarius acris (Bolton) Gray

Etimologija: acer (lat.) = rezak. Po žarećem mlijeku.

Engleski naziv: Raspberry Milkcap

Klobuk: 3-11 (14) cm širok, ubrzo se spljošti ili izvrne, poprimi skoro lijevkast oblik, upadljivo je pupčast na sredini, izgleda blistavo ili prozirno, po vlažnom je vremenu mazav; smećkast ili krem-siv, kasnije je sivo-smeđ ili tamnosmeđ, ponekad je s jedva uočljivom maslinastom nijansom, već je od mladosti narebran ili naboran, veći dio površine je manje je ili više radijalan, nekad i bez osobitog reda, više je ili manje nejasno pojasast ili nepravilno zrnasto-pjegav, rub je tup, nepravilno je valovit i tanak.

Stručak: Valjkast, skoro je ujednačene debljine ili se sužava prema bazi, također je često zakrivljen, najprije je pun, u starosti je šupalj, površina je najprije mazava i ljepljiva, kasnije je suha; najprije je bjelkast, kasnije je nešto tamniji, sivkasto-oker, samo je u mladosti lagano pahuljast, gladak je ili malo naboran.

Listići: Prilično su gusti, s prisutnim su lamelulama različite dužine, nisu široki, osrednje su debeli, spuštaju se po stručku; blijedožuti, kasnije su svijetlooker, nešto su tamniji kod razvijenih gljiva zbog prisutnosti sazrelih spora, na oštećenom mjestu ili na mjestu uboda oštrim predmetom su prisutne kapljice bijelog mlijeka koje nakon određenog vremena, kada se mlijeko osuši, poružičaste.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 7-9 x 6.6-8.1 µm; otrusina je oker.

Meso: Bijelo, na prerezu odmah postane crvenkasto, kasnije crvenkasto-smeđe ili vinskicrvenkasto-smeđe; miris nije izražen, a okus je vrlo papren; mlijeko je obilno, bijelo, papreno, u dodiru sa zrakom oksidira i odmah postane ružičasto, a kasnije crvenkasto-smeđo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim vrstama, najčešće bukvom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, a i malo je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata. Bijele mliječnice čije je meso ljuto, gorko ili žestoko nisu jestive gljive.

Napomena: Dio je skupine s tipičnom smrekovom mliječnicom (Lactarius picinus) koja je slična našoj vrsti. Razlikuje se od bespojasne mliječnice (Lactarius azonites) koja je dosta slična po obilnom mlijeku koje ubrzo poružičasti, ali mlijeko nakon određenog vremena postane ružičasto, međutim ne odvojeno od mesa, odnosno i meso i mlijeko su iste boje. Nalazi se na listi zaštićenih vrsta.

Lactarius albocarneus - created on October 2022 in St. Corona am Wechsel, Austria by Christian Apschner

MAZAVOBLIJEDA MLIJEČNICA

Lactarius albocarneus Britzelm.

Klobuk: 3-7 (8) cm širok, najprije je konveksno-spljošten, ubrzo je lijevkast, na kraju je manje ili više nepravilan, blistav, prekriven je debelim slojem sluzi; blijede je sivo-ljubičaste i okeraste ili sivo-smeđe boje, mjestimično je s pjegama, po suhom je vremenu srebrnasto pahuljast, rub je najprije podvijen, s bjelkastim mrljama dužine 1-1.5 mm, po suhom je vremenu oštar i naboran.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, često je zakrivljen, stisnut, najprije je šupljikav, kasnije je šupalj, sluzav, po suhom je vremenu blistav; bjelkast je do svijetlosmećkast, sa žutim je pjegama, na bazi je dlakav od micelijskih je niti.

Listići: Prilično su rijetki, nejednaki, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku; bijeli do okerasto, na mjestima gdje se mlijeko osuši nastaju svijetložute mrlje.

Spore: Kuglaste, malo izdužene, bradavice tvore mrežicu, 9-10 x 7-9 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Bjelkasto, na oštećenim mjestima požuti, spužvasto, elastično; miris nije izražen ili je na voće, a okus je vrlo rezak i gorak; mlijeko je bjelkasto, na ozlijeđenom mjestu požuti, najprije je gorko pa žestoko.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, skupno, u simbiozi s raznim crnogoričnim vrstama, najčešće u šumama smreke i jele.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, a i malo je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata. Bijele mliječnice čije je meso ljuto, gorko ili žestoko u grlu nisu jestive gljive.

Napomena: Ima karakteristično jako mazav klobuk na kojem su najčešće zakačene iglice bijele jele s kojom raste u simbiozi.

NAKOSTRIJEŠENA MLIJEČNICA

Lactarius atlanticus Bon

Klobuk: 2-7 (9) cm širok, najprije je konveksan i malo ispupčen, ubrzo se raširi, gladak je ili hrapav; oker-smeđ, narančasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, po vlažnom je vremenu vodenast, sitno je maljav, rub je valovit i uzdignut.

Stručak: 3-6 cm visok, valjkast, gladak; svijetlosmeđ, svijetlooker, narančast ili crveno-smeđ, na donjem je dijelu karakteristično bijelo dlakavo-čekinjast.

Listići: Gusti, pomiješani su s brojnim lamelulama, poneki se račvaju, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku; svijetlosmeđi ili svijetlooker, kasnije postanu crveno-smeđe pjegavi.

Spore: Eliptične, mrežasto-bradavičave, 7-9 x 6.5-8.5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Žućkasto ili krema, kasnije je crvenkasto-smeđe, u donjem dijelu stručka mnogo tamnije, lomljivo; miriše neugodno na lisne uši, slično kao kod hrastove mliječnice (Lactarius quietus), a okus je blag; ispušta malo vodenastog, bjelkastoga mlijeka blagog okusa.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u mediteranskim krajevima u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s određenim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom, ali i borom, voli toplija staništa. Prvu je sliku snimio Neven Ferenčak, krajem studenog na otoku Krku, a ostale slike Tihana Prcić, na lokalitetu u blizini Rovinja, ispod hrasta crnike.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, a i malo je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Karakteristična je prvenstveno po rastu u blizini mora.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 803. Nakostriješena mliječnica (Lactarius atlanticus f. strigipes Bon)

NARANČASTA MLIJEČNICA

Lactarius aurantiacus (Pers.) Gray

Etimologija: aurantiacus (lat.) = narančaste boje. Po boji.

Engleski naziv: Orange Milkcap

Klobuk: 2-6 (8) cm širok, dosta mesnat, prvo je zvonolik, zatim se izravna i blago ulegne na sredini, po vlažnom je vremenu mazav, nema koncentrične krugove; žućkasto-smeđ, narančast ili je tamnije crveno-narančaste boje, rub je najprije podvijen pa se izravna, nešto je svijetlije žućkasto-narančaste boje.

Stručak: 3-8 cm visok i 0.4-1 cm debeo, gladak, skoro je vitak, stanjen je na bazi, lomljiv, u starosti je šupalj; boje je klobuka, narančasto-oker ili narančasto-smeđ, blago je izbrazdan.

Listići: Gusti, prirasli, rijetko se spuštaju po stručku, izmiješani su s lamelulama; najprije su žućkasti, kasnije su žuto-crvenkasti ili narančasto-smećkasti, mjestimice su narančasto pjegavi, oštrica je glatka.

Spore: Kuglaste do eliptične, bradavičave, 8-10 x 6-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: U klobuku je tanko, bijelo, žućkasto do blijedonarančasto, najprije je dosta čvrsto pa skoro spužvasto; miris je malo oštar, na ružmarin ili na lisne uši kao kod hrastove mliječnice (Lactarius quietus), a okus je blag, ponekad je malo gorkast i smolast; mlijeko je bijelo, u dodiru sa zrakom ne mijenja boju, također može biti malo gorko.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno i često usamljeno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće brezom ili smrekom; dosta je česta vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete. Dio je autora smatra nejestivom vrstom.

Napomena: Narančasta mliječnica i ariševa mliječnica (Lactarius porninsis) često rastu zajedno.

BESPOJASNA MLIJEČNICA

Lactarius azonites (Bull.) Fr.

Etimologija: a (gr.) = odricanje nečega + zonites = područje, pojas, zona. Po tome što nema pojasast klobuk.

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, mesnat, prvo je konveksan, ubrzo se raširi i jako tupo ispupči na sredini; skoro je bjelkast, blijedožućkast ili sivkasto-smećkast, s velikim sivkasto-smećkastim pjegama, često je ujednačeno obojen, smeđ, bez dekoracije, u starosti je ispucan, rub je tanak i žućkast, najprije je podvijen, zatim je izravnat, valovit i uzdignut.

Stručak: 3-7 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, sužen je na vrhu, baza je zašiljena, tvrd, pun, lomljiv; bjelkast, u starosti ili na pritisak postane smećkast.

Listići: Gusti, zatim su nešto razmaknutiji, prirasli su ili se vrlo kratku spuštaju po stručku, izmiješani su s lamelulama; bjelkasti, kasnije su žućkasto-ružičasti, s ružičastim pjegama od mlijeka.

Spore: Skoro kuglaste, mrežasto-bradavičave, 8-8.6 x 7.4-7.9 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Bijelo do žuto-smećkasto, u dodiru sa zrakom postane ružičasto; miris je odbojan na voće ili sapun, a okus je u početku blag, a zatim je gorak; mlijeko je bijelo i obilno, u dodiru sa zrakom s ružičastim mrljama (ali samo u dodiru s mesom, inače ostaje bijelo), okus mu je najprije blag pa gorak, ali nije ljut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer je vrlo loše kvalitete i malo otrovna. Sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata. Bijele mliječnice čije je meso ljuto, gorko ili žestoko u grlu nisu jestive gljive.

Napomena: Dio je skupine mliječnica s bijelim mlijekom koje u dodiru sa zrakom više ili manje poružičaste, nepojasasta mliječnica promijeni boju za oko 3 minute, dok grabova mliječnica (Lactarius pterosporus) i opora mliječnica (Lactarius acris) odmah promijene boju. Čađava mliječnica (Lactarius fuliginosus) promijeni boju u jednom sloju, a ima smeđi klobuk boje lješnjaka. Slične garava mliječnica (Lactarius lignyotus) i smrekova mliječnica (Lactarius picinus) su nešto tamnije boje, dok reska mliječnica raste isključivo na vapnenastom tlu. Naša mliječnica raste ispod hrasta i ima karakteristične spore po kojima je i dobila ime.