Russula graveolens - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

PURPURNOCRVENA KRASNICA

Russula graveolens Romell

Etimologija: gravis (lat.) = težak, jak + oleo (lat.) = miris, mirisati. Po jakom mirisu.

Engleski naziv: Oldcrab Brittlegill

Klobuk: 4-10 cm širok, najprije je polukuglast, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, više je ili manje lijevkast, suh i bez sjaja, samo je u određenim uvjetima mjestimično sjajna, rijetko je pahuljast ili malo baršunast, lako se guli skoro do 1/2 promjera, vrlo je promjenjive boje, vinski crveno-ljubičast do vinskicrven, vinski crveno-smeđ, također potpuno smećkast ili sa zelenkastim nijansama na sredini, potpuno maslinastozelen, ponekad pojasast kao kod maslinaste krasnice (Russula olivacea) (Russula graveolens f. cicatricata), eventualno crveno-ljubičast (Russula graveolens f. purpurata), može biti crnkast na sredini, te čistije crvene boje (Russula purpurata var. rubida), ponekad izblijedi u ružičastu, a ponekad u oker tonove po cijeloj površini, rub je gladak, samo je u starosti slabo narebran.

Stručak: 3-8 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast ili gotovo batinast, proširen na vrhu gdje se mogu razviti spojne žile na spoju s listićima, pun, srž je kasnije malo grudvasta i djelomično šuplja, bijel, ponekad je s karmincrvenom nijansom na donjem dijelu ili na velikoj površini, trljanjem brzo posmeđi.

Listići: Gusti, eventualno su izmiješani s rijetkim lamelulama, široki su 4-10 mm, tanki, trbušasti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, u mladosti su bjelkasti, ponekad su sa slabim žućkasto-zelenkastim odsjajem, više su ili manje oker kad sazriju, oštrica je kasnije smeđa, a smeđa boja se širi na čitavu površinu.

Spore: Široko su eliptične, s tupim ili šiljastim stožastim, uglavnom izoliranim bradavicama visokim do 1 µm, ponekad grupiranih ili slabo povezanih s nekoliko tankih spojnih linija, rijetko s grebenima, amiloidne, 7.7-10 x 6.2-7.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-60 x 10-13.5 μm, cheilocistide su više ili manje  vretenaste ili s vršnim produžetkom, 70-110 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa, nepravilno širokih 3.5-5 μm, ponekad stanjenih, a ponekad i jasno zadebljanih, 6-10 μm, te malih, valjkastih, nekad djelomično vretenastih, višesegmentnih dermatocistida, širokih 5-8 μm; otrusina je svijetlooker do oker (IIIa-b).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je lagano crvenkasto, na prerezu brzo posmeđi; karakteristično jako miriše na haringe, ali samo u starosti, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane zeleno (+), s fenolom smeđe, s anilinom crveno, a s gvajakovom tinkturom više ili manje brzo i intenzivno plavo (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, parkovima, uz putove ili na rubu šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, grabom ili brezom, na vapnenastom ili pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Krasnice koje mirišu na ribu obično su blagog okusa i stoga jestive, dok miris nestaje tijekom pripreme.

Napomena: Pripada u podsekciju Xerampelinae, raste ispod bjelogoričnog drveća, osobito hrastova, izrazito je polikromatska vrsta, iako se epitet graveolens odnosi na formu s vinskicrvenim klobukom, poput jestive krasnice (Russula vesca), srednje je veličine, s kožicom klobuka bez sjaja ili samo djelomično sjajnom, često gotovo baršunastom, oker otrusinom, sporama prilično promjenjive veličine, ali ne pretjerano velikim, s više ili manje izoliranim bodljama, pileipelisom s relativno širokim i polimorfnim hifama i višesegmentnim dermatocistidama. U potpunosti se uklapa u podsekciju Xerampelinae, zbog smeđe boje, kemijskog sastava i organoleptičkih karakteristika mesa. Obično raste na otvorenim ili graničnim područjima na vapnenastom tlu, često u kamenjaru u mediteranskom području. Postoji čitav niz slabo opisanih, sličnih vrsta koje navodimo u nastavku. Russula graveolens var. megacantha razlikuje se po velikim bodljama na sporama koje su više od 1 μm. Russula graveolens f. cicatricata je po valovitoj površini klobuka slična maslinastoj krasnici, a razlikuje se po različito obojenim pojasevima i izraženom zelenom pigmentu, te kožici klobuka s dlačicama zadebljanim poput ampule. Russula amoenoides ima ljubičasti, baršunasti i pahuljasti klobuka i stručak s ružičastom nijansom, koji podsjećaju na ljupku krasnicu (Russula amoena). Russula gilvescens je ljubičaste boje, koja se polako pretvara u žuto-okerastu. Russula amoenoides var. gracilipes ima široke listiće, tanki stručak s crvenom nijansom i ljubičasti klobuk. Russula cretata ima ljubičasti ili djelomično maslinasti klobuk, prekriven vrlo finim pahuljama, kao kod crvene krasnice (Russula rubra), te otrusinu na granici između krem ​​i oker boje. Russula purpurissata ima ljubičasti klobuk, koji je ponekad crnkast na sredini. Russula quercetorum ima crveno-ljubičasti klobuk i raste ispod hrasta, a mikroskopski je usporediva s opisanom vrstom. Russula brunneoalba ima blijedi rub klobuka bjelkastih tonova, krem otrusinu i raste ispod hrasta. Russula barlae var. pseudomelliolens ima bakrenocrveni klobuk širok do 7 cm, spore s bodljama visokim do 1.5 μm, hife pileipelisa široke 3-7 μm i raste ispod bjelogoričnog drveća. Zaključno, moguće je da većina spomenutih vrsta predstavlja forme jednog entiteta sa slabo definiranim karakteristikama, kojeg bismo mogli definirati kao Russula graveolens sensu lato.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 889 str. Russula graveolens Romell

SIVA KRASNICA

Russula grisea Fr.

Etimologija: griseus (lat.) = sivo. Po boji klobuka.

Engleski naziv: False Charcoal Burner

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i ulegnut na sredini, kožica se guli 1/3 do 2/3 promjera, vlažan i sjajan kada se ubere, malo je valovit, prekrasne je nebesko plave, sivo-plave do svijetloplave boje, s ružičasto-ljubičastim je nijansama, koje su češće prema sredini ili s nepravilnim mrljama iste boje uz rub, osobito po vlažnom vremenu, te sivo-zelen, rijetko je potpuno tamnozelen, rub je tanak, gladak, u starosti je malo narebran.

Stručak: 3.5-6 cm visok i 1.4-2.2 cm debeo, tvrd, kratak, valjkast do gotovo batinast, malo je proširen na vrhu, bijel, može biti sa ružičasto-ljubičastom nijansom u gornjoj polovici i zelenom na donjem dijelu (Russula grisea var. pictipes), kasnije je mjestimično sa smeđim mrljama.

Listići: Gusti, tanki, prirasli ili malo zaokruženi uz stručak, rijetko su račvasti, izmiješani su s lamelulama, vrlo su lomljivi, bijeli, kasnije su krem, oštrica je glatka i često ružičasta po vlažnom vremenu.

Spore: Eliptične, sa niskim, sa tupo stožastim, četverokutnim su bradavicama visokim 0.6-1 µm, povezanih grebenima ili lancima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6.5-8.5 x 5.4-6.5 µm, bazidije su dosta izdužene, široke oko 7.5-10 μm, cheilocistide su velike, vretenaste, 70-115 x 8-13 μm, tupe na vrhu ili ponekad sužene ispod vrha, pileipelis se sastoji od uskih ili više ili manje šiljastih hifa, širokih 3.5-5.5 μm, s izraženo zadebljanim bazalnim segmentima, oko 5-8 μm, te jednosegmentnih, valjkastih do jako batinastih dermatocistida, širokih 4-7 μm, rijetko zadebljanih do 5-11 μm; otrusina je krem (IIc).

Meso: Čvrsto u mladosti, bijelo, ispod kožice klobuka i na oštećenim mjestima je više ili manje ružičasto-ljubičasto, na prerezu mjestimično posmeđi; miris nije izražen, pri sušenju je na voće, a okus je blag, u listićima je ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 polako postane ružičasto-narančasto (++), s gvajakovom tinkturom plavo (++), s fenolom tamnosmeđe, a reakcija listića s anilinom je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u bjelogoričnim šumama, grmlju, po livadama i uz rubove šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, osobito hrastom, bukvom ili brezom, u mediteranskom području ispod hrasta crnike (Quercus ilex), na svim vrstama tla, češće na vapnenastom. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, sredinom rujna na lokalitetu Subotica Podravska kod Koprivnice

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: U podsekciji Griseinae je prepoznatljiva po krem otrusini (oko IIc), prekrasnim ružičasto-ljubičastim ili plavkastim bojama (relativno rijetko je sa zelenim pigmentom), narančastoj reakciji sa FeSO4 i mesu koje spontano postaje ružičasto-ljubičasto na oštećenim mjestima. Listići po vlažnom vremenu također mogu biti iste boje, barem oštrica. Medu srodnim vrstama iste mikroskopske karakteristike, reakcije sa kemijskim reagensima i boju otrusine ima maslinastozelena krasnica (Russula stenotricha), koja se razlikuje samo po boji klobuka pa je moguća zamjena s vrlo rijetkim zelenim primjercima opisane vrste. Površnim pregledom bi se mogla zamijeniti sa smeđezelenom krasnicom (Russula heterophylla), čije meso snažno reagira sa FeSO4 i čiji su listići dovoljno žuti da pomislimo da ima krem otrusinu, medutim nešto je većih dimenzija, okus mesa je potpuno slatkast, a otrusina je bijela. Ljubičastozelena krasnica (Russula cyanoxantha) i njezine forme s ljubičasto nijansiranim stručkom, osobito Langeova krasnica (Russula langei), razlikuju se po bijeloj otrusini, potpuno slatkastom okusu mesa, mazavoj i sjajnoj površini klobuka te prvo negativnoj reakciji sa FeSO4, a zatim postaje sivkasto-zelena. Najsličnija je vjerojatno papigasta krasnica (Russula ionochlora), koja ima svijetlokrem otrusinu (IIa) i slabu reakciju sa FeSO4. Kod forme Russula grisea var. pictipes dominira zeleni pigment na stručku i većem dijelu klobuka i u tom je slučaju pravilo da je površina stručka trobojna, ljubičasta na vrhu, zelena u podnožju i bijela u srednjem pigmentiranom području.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 808. Siva krasnica (Russula grisea (Pers. ex Secr.) Fries), Sinonim: Russula palumbina Quél.; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 289. str., Russula grisea Persoon ex Fries

Russula grisescens - created on August 2018 in Saitta, Kutuselkä, Finland by Seppo Huhmarniemi

POSIVJELA KRASNICA

Russula grisescens (Bon & Gaugué) Marti

Etimologija: grisescere (lat.) = postajati siv, sivkast + -escens (lat.) = tendencija prema nečemu. Po mesu koje posivi.

Klobuk: 3-6.5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, mazav, sjajan, kožica se lako guli od 2/5 do 3/5 promjera, nekad je čitav ili samo na sredini fino hrapav, prekrasne je čiste crvene boje kao kod paprene krasnice (Russula emetica), više ili manje blijedi do ružičastih tonova počevši od ruba, ponekad izblijedi do kremaste ili sivkaste boje na većoj ili manjoj površini, rijetko je sa žuto-zelenom nijansom na sredini, rub je jasno narebran i malo raspucan u starosti.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.7-1.5 cm debeo, valjkast, ponekad je lagano proširen na vrhu, pun, kasnije je u sredini mekan i grudvast, bijel, po vlažnom vremenu ili u starosti posivi.

Listići: Gusti, široki su 3-5 mm, tanki, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, lomljivi, bijeli, sa sivkasto-crvenkastim odsjajem, oštrica je nekad nazubljena.

Spore: Široko eliptične, sa izoliranim su bradavicama visokim 0.6-0.7 µm, povezanih kratkim grebenima koji tvore prilično razvijeni mrežasti uzorak, 7-9 x 5.7-7.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-40 x 10-13 μm, cheilocistide su vretenaste, 45-75 x 8-14 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 2.5-4 μm, s relativno izduženim pojedinačnim segmentima, te brojnih valjkastih do više ili manje batinastih dermatocistida, 0-2-segmentnih, širokih 6-11 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Vodenasto i lomljivo, bijelo, kasnije posivi kada je promočeno, osobito u stručku, gdje može biti i blago žućkasto; miriše slabo na voće ili kokos poput paprene krasnice, a okus je veoma ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), normalnog intenziteta, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora (+), s formalinom negativna, a listića s amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u močvarnim miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, borom ili brezom, osobito u tresetnoj mahovini (Sphagnum) ili drugim vrstama mahovine, rjeđa je na suhom tlu bez mahovine.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj veličini i lomljivosti, klobuku koji je više ili manje ujednačene i zasićene crvene boje, bijelim listićima, stručku koji nikada nije sa ružičasto-crvenom nijansom, mesu koje posivi kada se navlaži, ljutom okusu i pozitivnoj reakciji sa gvajakovom tinkturom. Često se pronađe u zajednici sa paprenom krasnicom (Russula emetica), koja je prepoznatljiva po većim dimenzijama i mesnatosti, stručak ne posivi, reakcija s gvajakovom tinkturom je minimalna, a spore su nešto veće i sa višom dekoracijom. Druga vrsta koja također raste u tresetnoj mahovini i ima bijelu otrusinu je hrenova krasnica (Russula aquosa), koja se razlikuje po nešto većim prosječnim dimenzijama, češćim ljubičastim ili smeđim nijansama i samo blago paprenom okusu mesa, dok su karakteristike spora i kožice klobuka gotovo identične kao kod opisane vrste.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 575. str., Russula grisescens (Bon & Gaugué) Marti

Russula helios - created on November 2022 in Berchidda, Sardegna, Italy by Davide Puddu

SUNČANOŽUTA KRASNICA

Russula helios Malençon ex Sarnari

Etimologija: helios (gr.) = sunce. Po boji.

Klobuk: 5-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i jasno ulegnut na sredini, suh, kožica se guli, lijepe je limunastožute do zlatnožute boje, kao kod žutih primjeraka zlatne krasnice (Russula aurea), boja je najčešće ujednačena, ponekad je svjetliji na rubu ili sa slabim marelično narančastim nijansama na sredini, rub je gladak, na kraju je narebran u dužini 5-8 mm.

Stručak: 6-8.8 cm visok i 1.8-2.3 cm debeo, valjkast do batinast, više je ili manje raširen na vrhu, srž je mekana i spužvasta, na kraju je šuplja, naboran, bijel, nikad ne požuti, nekad je s nejasnim sivkastim odsjajem nakon kišnog vremena.

Listići: Gusti, široki su 6-9 mm, tanki, obično su bez lamelula, zaokruženi uz stručak, prirasli, više su ili manje račvasti, lomljivi, žuti, na kraju su izraženo žuto-narančasti.

Spore: Široko su eliptične ili jajolike, s vrlo brojnim, tupim, stožastim bradavicama, visokim do 1 µm, povezanim grebenima ili lancima koji tvore zebrasti ili djelomični mrežasti uzorak, nisu uvijek potpuno amiloidne, 8-9.5 x 6.3-7.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-58 x 11.5-16 µm, cheilocistide su gotovo vretenaste, uglavnom bez vršnog produžetka, 48-74 x 7-12 µm, pileipelis se sastoji od batinastih hifa, širokih do 7.5 µm i vrlo uskih primordijalnih hifa, širokih 2.5-4 µm, s pojedinačnim segmentima dugim 18-44 µm; otrusina je tamnožuta (IVd-e).

Meso: Osrednje je debelo i čvrsto, bijelo, na prerezu je slabo promjenjivo; miris je blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo slaba, praktički negativna (--).

Stanište: Raste u jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa hrastom crnikom ili hrastom plutnjakom, ali i listopadnih hrastova, voli svjetlija mjesta u prisutnosti bušina (Cistus), na vapnenastom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: U usporedbi s drugim vrstama iz podsekcije Chamaeleontinae, ova je vrsta karakteristična po relativno velikom klobuku, prekrasne zlatnožute boje, s blago narebranom rubu u starosti, neizraženom mirisu mesa, žućkasto-narančastim listićima kada sazriju, vrlo tamnoj otrusini, oko IVe i gotovo nepostojećoj reakciji s gvajakovom tinkturom. Raste u šumama hrasta crnike ili plutnjaka na vapnenastom tlu, a mnogo rjeđe u toplim šumama listopadnih hrastova. Prilično se lako razlikuje od žumanjčane krasnice (Russula risigallina) po većim dimenzijama plodnog tijela, nedostatku ili niskoj koncentraciji crvenog pigmenta, gusto bradavičavim sporama, s bradavicama koje su djelomično povezane kratkim lančanim grebenima, vrlo tankim primordijalnim hifama, širokim 2.5-4 µm i kraćim nego kod slične vrste, te nešto tamnijoj otrusini, možda čak i tamnijoj od IVe. Russula gilva je s otrusinom oko IVa i gotovo dvostruko širim primordijalnim hifama, širokim 4-7 µm.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1396. str. Russula helios Sarnari

Russula helodes - created on September 2008 in Järve, Estonia by Mall Vaasma

BARSKA KRASNICA

Russula helodes Melzer

Etimologija: helos (gr.) = močvara, bara, močvarno tlo. Po staništu.

Klobuk: 4.5-10 cm širok, prvo je konveksan, brzo se raširi i ulegne na sredini, nepravilan, valovit, režnjast, vlažan, ponekad je sjajan kada se ubere, uglavnom je bez sjaja i suh, kožica se vrlo kratko guli do 1/5 promjera, lijepe je više ili manje zasićene crvene boje kao kod crveno-bijele krasnice (Russula rubroalba), nešto je tamniji na sredini, crno-crven i s tragovima žuto-oker boje, rub je tanak, dugo je vremena podvijen, kasnije se izravna, nije narebran.

Stručak: 3-9 cm visok i 1-3.5 cm debeo, često je ekscentričan i malo zakrivljen, valjkast, blago je proširen na vrhu, ispod proširenja je često sužen, pun, zatim je mekan i malo ili nimalo šupalj, bjelkast, obično je sa ružičastom nijansom osim na bazi, koja je sa hrđastosmeđim mrljama, hrapav, vrhovi nabora posive.

Listići: Prilično su gusti, široki su 4-6 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, račvasti i anastomozirajući, izmiješani su s lamelulama, lomljivi, krem, kasnije su sa oker odsjajem.

Spore: Široko su eliptične do jajolike, sa tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, dobro povezanim tankim spojnim linijama i rijetkim, kratkim lančastim grebenima koji tvore potpuni mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.5 x 6.6–8.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-58 x 8-13 µm, sterigme su duge oko 5-6 µm, cheilocistide su vretenaste, 60-110 x 6-12 µm, pileipelis se sastoji od tupih, relativno krupnih hifa, širokih 4-5 μm, te nepravilno valjkastih dermatocistida, širokih 4-7 μm, s varijabilnim, tupim vrhom, koji se naglo sužava u dugi vrat, s rijetkim i vrlo dugim segmentima; otrusina je svijetlooker do oker (IIIa-b).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je crvenkasto, na prerezu i na oštećenim mjestima posivi, čak i kod mladih primjeraka koji nisu natopljeni vodom; miris je slab, nije izražen, a okus je blago ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 trenutno postane sivkasto-ružičasto (+), s fenolom žućkasto-smeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo spora i slaba (-), a s formalinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim i močvarnim crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili borom, u tresetnoj mahovini (Sphagnum).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisana je kao vrsta koja raste na kiselim tresetištima, srednje je velika i kompaktna, sa suhim i neprozirnim klobukom prekrasne krvavocrvene boje, krem otrusinom oko IIIb, mesom koje posivi, bez mirisa, umjereno ljutog okusa i slaboj reakciji sa gvajakovom tinkturom, velikim sporama i potpunim mrežastim uzorkom, te jednosegmentnim dermalocistidama, ne širim od 3-5 µm. Pripada skupini vrsta s ljutim mesom koje rastu ispod crnogoričnog drveća i imaju tipično crveni klobuk i stručak. Mladi primjerci, koji su manje natopljeni vodom i slabije uočljivo posive, lako se zamijene sa crvenonogom krasnicom (Russula rhodopus), a slična krvava krasnica (Russula sanguinea) preferira suhe šume bora, a meso joj teško posivi.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 626. str., Russula helodes Melzer

SMEĐEZELENA KRASNICA

Russula heterophylla (Fr.) Fr.

Etimologija: eteros (gr.) = drugačiji, različit + phyllon (gr.) = listić. Po nepravilnim, račvastim listićima.

Engleski naziv: Greasy Green Brittlegill

Klobuk: 5-12 cm širok, najprije je skoro kuglast pa otvoren, zatim je konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, režnjast, suh, po suhom se vremenu često raspucava na polja, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo više, uglavnom je maslinastozelen (Russula heterophylla f. heterophylla), ponekad je sa smeđim ili crnkastim nijansama u sredini ili oštro ograničenim narančastim mrljama (Russula heterophylla f. laeticolor), ponekad je potpuno smeđ (Russula heterophylla f. adusta), oker (Russula heterophylla f. pseudo-ochroleuca), čisto limunastožut, sa svjetlijom zelenom nijansom (Russula heterophylla var. chloridicolor) ili potpuno bjelkast s uočljivim hrđastosmeđim mrljama (Russula heterophylla var. virginea), naboran, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, prvo gladak, često je malo povučen pa listići vire iz ruba, nije narebran.

Stručak: 3-5 cm visok i 1-3 cm debeo, zdepast, čvrst je čak i u starosti, nekad je ekscentričan, valjkast, skoro uvijek je sužen i ponekad malo zakrivljen na bazi, pun, najprije je bijel, zatim je prošaran žuto-smeđim mrljama prema dnu, naboran.

Listići: Gusti, široki su 5-9 mm, tanki, s rijetkim su lamelulama, vrlo kratko se spuštaju po stručku, uz stručak se spajaju u gustu mrežu poprečnih žilica ili račva, anastomozirajući, prilično su mekani i elastični, u starosti su lomljivi, bjelkasti do krem, kasnije su s žućkastim odsjajem, na kraju su uočljivo hrđastosmeđe prošarani, oštrica je glatka i iste boje.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, s izoliranim su bradavicama visokim 0.2-0.4 µm, djelomično povezanim rijetkim spojnim linijama ili tankim grebenima, 5.3-7 x 4.2-5.6 µm, bazidije su vrlo tanke, 4-sporne, 35-66 x 7-8.5 μm, cheilocistide su vretenaste, duge do 94 μm, često su sa kvrgom ili drugim vršnim produžetkom, pileipelis se sastoji od vrlo izraženih hifa, formiranih od kratkih i zadebljanih bazalnih segmenata, širokih 5-8 μm, te igličastih, inkrustiranih hifa s debelom stijenkom prema sredini klobuka i neupadljivih dermatocistida, zbog minimalne veličine i rijetkosti, valjkastih, kratko batinastih ili stožastih, djelomično glavičastih, 18-42 x 3.4-7 μm, s oskudnim i slabo refrakcijskim sadržajem (cromushrooms: spore su (5.2) 5.5 - 6.7 (7.4) × (4.1) 4.4 - 5.5 (6) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.3 (1.5), N = 90, Me = 6.1 × 4.9 µm, Qe = 1.2, bazidije su 40.7-46.8 × 5.4-8.4 µm, N = 4, cheilocistide su 43.3-62.5 × 5.3-9.1 µm, N = 6, sferocistide su 17.4-23.5 × 12.3-17.5 µm, N = 7, hife pileipelisa su široke 5.3-7.3 µm); otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto čak i u starosti, bijelo, u starosti je sa žuto-smeđim mrljama, na oštećenim mjestima požuti ili posmeđi; miris je nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), s fenolom slabo smeđe, meso i listići s anilinom za nekoliko minuta žuti. Kod sinonima Russula galochroa meso s FeSO4 postane ružičasto-smeđe, srednjeg intenziteta, a s gvajakovom tinkturom intenzivno plavo, s fenolom tamnosmeđe, a reakcija mesa i listića s anilinom je negativna.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom ili johom, a vrlo rijetko borom, na umjereno kiselim tlima, voli topla i suha mjesta, u mediteranskom području. Drugu sliku snimio je Neven Ferenčak, u prvoj polovici lipnja, a ostale su snimljene početkom kolovoza, na lokalitetu Pila kod Zagreba.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete i jedna od najboljih jestivih gljiva.

Napomena: Prepoznatljiva je po vrlo velikim dimenzijama i tvrdoći, suhoj i neprozirnoj površini klobuka, rijetko baršunastom sredinom klobuka (Russula heterophylla var. livida), kratkom i masivnom stručku, gusto račvastim listićima koji se kratko spuštaju po stručku, bjelkastim, sa slabim žuto-zelenkastim odsjajem, koji se donekle lome pod pritiskom, bijeloj otrusini, mesu koje je u starosti sa žuto-smedim mrljama, narančastoj reakciji sa FeSO4 i listićima koji požute sa anilinom, neizraženom mirisu i slatkastom okusu. Također je karakteristična po mikroskopskim značajkama, ima sitne, fino bradavičave spore i pileipelis koji se sastoji od hifa sa zadebljanim bazalnim segmentima, neupadljivih dermatocistida zbog rijetkosti, male veličine i slabo refraktivnog sadržaja, te sporadičnih hifa prema sredini klobuka. Može sličiti zelenim formama ljubičastozelene krasnice (Russula cyanoxantha), jesive krasnice (Russula vesca), te nekih vrsta iz podsekcije Griseinae i podroda Amoenula. Zelene forme ljubičastozelene krasnice (Russula cyanoxantha f. peltereaui) prepoznatljive su po mazavoj i sjajnoj kožici klobuka, elastičnim listićima, mesu koje blago posivi u određenim uvjetima i sporoj zeleno-sivoj reakciji sa FeSO4. Rijetke zelene forme jestive krasnice (Russula vesca f. viridata) imaju listiće koji se ne spuštaju po stručku i ne račvaju na mjestu spoja, nemaju žuto-zeleni odsjaj, u prosjeku su manje zdepasti, imaju manje zasićenu pigmentaciju i nisu zamućeni tamnosmeđom bojom prema sredini klobuka. Spore su također nešto veće, a hife pileipelisa su sa bazalnim segmentima koji nisu tako kratki. U svakom slučaju, dvije navedene krasnice su vrlo slične, što pokazuje identična gustoća hifa s dugim, igličastim segmentima s debelim stijenkama u pokrovu na sredini klobuka. Medu ostalim vrstama koje se mogu usporediti sa opisanom vrstom su zelena forma suljupke (Russula amoenicolor f. olivacea), posebno zato što crveni pigment, karakterističan za ovu formu, često zahvaća stručak, ali se razlikuje po baršunastom klobuku i stručku, mirisu mesa na kuhane rakove, kremastoj otrusini i slaboj reakciji sa FeSO4. Razlikovanje brojnih vrsta s više ili manje zelenim klobukom iz podsekcije Ilicinae i najvećim dijelom iz podsekcije Griseinae, kao što su sivomaslinasta krasnica (Russula pseudoaeruginea), crnozelena krasnica (Russula atroglauca), maslinastozelena krasnica (Russula stenotricha), modrikasta krasnica (Russula parazurea) itd.) temelji se na krem, a ne bijeloj otrusini, ljutom okusu listića te slaboj reakciji sa FeSO4. Krem otrusinu ima samo rijetka zelena forma sive krasnice (Russula grisea), koja ima ljutkast okus listića, a površina stručka u dodiru sa FeSO4 polako postane narančasta.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 809. Smeđastozelena krasnica (Russula heterophylla (Fr.) Fries), Sinonim: Russula furcata (Gemelin ex Fr.) Fr. (ss. Ricken); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 252. str., Russula heterophylla (Fries : Fr.) Fries

Russula hortensis - created on November 2011, in Madrid, Spain by Juan Carlos Campos Casabòn

VRTNA KRASNICA

Russula hortensis Sarnari

Etimologija: hortensis (lat.) = vrtni. Po staništu.

Klobuk: 5-10 cm širok, prvo je polukuglast, ponekad je bubrežast, zatim je raširen i ulegnut na sredini, nepravilan, valovit, sredina je ponekad okružena nepravilnim grbicama, nekad je režnjast, kožica se guli gotovo do 1/2 promjera, sjajan po vlažnom vremenu, krem-sivkast, svijetlo sivo-smeđ kao kod upadljive krasnice (Russula insignis), ponekad je svjetliji, a ponekad tamniji na sredini, tamnosiv do tamnosmeđ, ponekad je s hrđastosmeđim mrljama, rub je duboko je narebran, žlijebovi su duboki 5-6 mm, kod dobro razvijenih primjeraka čak i više.

Stručak: 3.2-6 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, nepravilno je valjkast, blago je sužen ili gotovo batinasto zadebljan na bazi, uglavnom nije proširen na vrhu, ponekad je zakrivljen, najprije je komorasto šupljikav, zatim je šupalj, bijel, ponekad posivi kao kod kamember krasnice (Russula amoenolens), blago je oker na dnu, nije crveno-ljubičast na bazi kao kod zaobiđene krasnice (Russula praetervisa) ili sa žutim ostacima ovoja kao kod upadljive krasnice (Russula insignis).

Listići: 5/cm na rubu klobuka, široki su 4-7 mm, tanki, nisu jako lomljivi, prirasli ili su blago zaokruženi uz stručak, bjelkasti, zatim su svijetlokrem, na kraju su smeđi do sivkasto-smeđi.

Spore: Široko su eliptične do jajolike, rijetko su gotovo kuglaste, s bradavicama, povezanim grebenima koji tvore uglavnom potpuni mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9 x 6.2-7.7 µm, ponekad krupnije spore dosežu 10.2 x 9.6 µm, bazidije su 4-sporne, ponekad su 2-sporne, batinaste, s kratkim su stapkama, 42 x 58 x 8-14 µm, cheilocistide su nepravilno vretenaste, često su lagano sužene poput vrata na vrhu, 54-74 x 8-12 µm, pileipelis se sastoji od uglavnom kratkih i razgranatih hifa, širokih 3.5-6 µm, te tupih dermatocistida; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Lomljivo, slabo je elastično, bijelo, mjestimično je sa mrljama, sivkasto-smeđe uz površinu stručka, osobito u srži; miris je više ili manje na ribu (nije na gumu), osobito na prerezu ili trljanjem, slab kod mladih primjeraka, jako izražen u starosti, kada podsjeća na usoljene inćune ili bakalar (kao kod određenih vrsta iz podsekcije Violaceinae), osobito intenzivno i jasno od osušenih primjeraka, čak i nakon nekoliko tjedana poslije, a okus je potpuno blag, čak i u listićima mladih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane sivkasto-ružičasto (+), reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i prilično brza (+), a reakcija površine stručka s KOH je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u parkovima i vrtovima u urbanim područjima.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: U usporedbi sa srodnim vrstama, ističe se po sivkastom ili sivo-smeđem klobuku, okus mesa je potpuno blag, nije neugodan, a miris je slab, podsjeća na ribu, zatim na usoljene inćune ili pokvareni bakalar. Ova posljednja komponenta je posebno intenzivna i izražena u osušenoj gljivi, ostajući jasna čak i nakon tjedana poslije. Stručak je bez ostataka žutog ovoja i crveno-ljubičastih mrlja, prve karakteristike kod upadljive krasnice, kao i kod zaobiđene krasnice (Russula praetervisa). Spore po dekoraciji koja tvroi izraženi mrežasti uzorak i gotovo kuglastom obliku mogu biti slične kao kod ljubičastonoge krasnice (Russula violeipes).

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 469. str., Russula hortensis Sarnari sp. nov.

Russula hydrophila - created on August 2024 in Provincia autonoma di Trento, Italy by matteo_bevilacqua

SIVONOGA KRASNICA

Russula hydrophila Horniček

Etimologija: hydro (gr.) = voda + phyla (gr.) = ljubav, privlačnost. Po staništu.

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, kožica se lako guli do 2/3 promjera, sjajan, vlažan i ljepljiv, gladak, promjenljive je boje, može biti bjelkast, krem-okerast, okerast, crvenkast, crven, sivkasto-ružičast ili ružičast, bjelkasto izbljeđuje, rub je kratko narebran.

Stručak: 3-9 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, najprije je pun, kasnije je spužvasto šupalj, lomljiv, bijel, vremenom jasno posivi, kožica je fino žiličasta.

Listići: Razmaknuti, trbušasti, tanki, bez lamelula, rijetko su račvasti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, vrlo su lomljivi, oštrica je glatka, bijeli, bjelkasti, kasnije su kremasti, s blagom su sivkastom nijansom.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa izoliranim su bradavicama visokim 0.3-0.7 µm, povezanih spojnim linijama koje tvore nepravilni mrežasti uzorak, 7-9.5 x 6-8 µm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Mekano, lomljivo, bijelo, kasnije je sivkasto, osobito u stručku, često je jako crvljivo; miris nije izražen ili upadljivo miriše na voće ili slabo na kokos, a okus je veoma ljut.

Kemijske reakcije: Listići s anilinom polako postanu blijedo limunastožuti, a meso u stručku sa sulfavanilinom postane tamnoplavo, a s gvajakolom umjereno zelenkasto-plavo (+).

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen na vlažnim i močvarnim staništima, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće brezom ili bukvom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve vrste u skupini bljuvara, jer sadrži određene nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće količine ove gljive kod osjetljivih osoba može izazvati proljev, mučninu i povraćanje dok jedan primjerak kuhan u mješavini s drugim vrstama jestivih gljiva kod većine ljudi obično neće uzrokovati nikakve probavne tegobe. Ljute ili gorke krasnice su nejestive.

Napomena: Tipična paprena krasnica (Russula emetica) razlikuje se po nešto robusnijem rastu i u mladosti je nešto izraženije jarkocrvene boje.

ČESVINKA

Russula ilicis Romagn., Chevassut & Privat

Etimologija: Quercus ilex (lat.) = česvina. Po staništu.

Klobuk: 4-16 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je otvoren, potpuno spljošten i malo ulegnut na sredini, često je prilično nepravilan, ponekad režnjast, po vlažnom je vremenu mazav, najprije je blistav, kasnije je suh i bez sjaja, kožica se guli do 1/3 promjera, svijetle je boje, sivkasto-plavkast, djelomično je svijetloplav do tamnozelen, sa svijetloružičastom ili sivkastom nijansom, s velikim je krem područjima, cijela je površina često bezbojna, bjelkasta, rjeđe je sa svijetlozelenim ili zeleno-smeđim područjima, ponekad je u cijelosti te boje, s više je ili manje opsežnim hrđastosmeđim mrljama u starosti, rub je najprije podvijen, kasnije se izravna, gladak, ponekad je vrlo kratko narebran.

Stručak: 3-8 cm visok i 2-4 cm debeo, zdepast i robustan, valjkast, rijetko je malo zadebljan na bazi, na dnu je usko zaobljen, pun, kasnije je s mekšom jezgrom, bijel, nikad nije crvenkast, u starosti je s više ili manje izraženim smeđim mrljama, na vrhu je pahuljast, prilično je naboran, na bazi je malo ukorijenjen s čuperkom micelija.

Listići: Vrlo su gusti, relativno su niski, tanki, izmiješani su s lamelulama, rijetko su račvasti, na bazi su spojeni poprečnim žilicama, široki su do 8 mm, prirasli, zaokruženi su uz stručak, ujednačeno su dugi, elastični u mladosti, kasnije su lomljivi, bijeli, zatim su krem, oštrica je iste boje.

Spore: Kuglaste do eliptične, sa sitnim, gustim bradavicama visokim do 0.4 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6-8.6 x 5.2-6.5 µm, bazidije su vitke, 38-64 x 8-10 μm, cheilocistide su vretenaste, s većim su ili manjim vršnim produžetkom ili su višestruko sužene poput vrata, 60-120 x 9-13 μm, pileipelis se sastoji od tankih trakastih hifa, s dugim i dosta razgranatim segmentima, širokih 1.8-3.3 μm, te brojnih valjkastih dermatocistida, najtanje često završavaju s manje ili više uočljivim zadebljanjem, širokih 3-6 μm (cromushrooms: spore su (6) 6.4 - 7.6 (8.2) × (4.8) 5.2 - 6.2 (6.8) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 6.9 × 5.7 µm, Qe = 1.2, bazidije su 4-sporne, 47-58 × 8.8-10 µm, N = 11, cheilocistide su 61-79 × 9.1-10.6 µm, N = 3); otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Debelo, izdašno, čvrsto, tvrdo, lomljivo, bijelo; miriše ugodno na voće, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je negativna, zatim vremenom postane svijetlo ružičasto-sivo ili zelenkasto-sivo (--), s fenolom ljubičasto-smeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom pozitivna i spora (+), a mesa i listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u jesen među prvim gljivama nakon ljetnih suša u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće hrastom crnikom ili božikovinom, ali i alepskim borom ili listopadnim hrastovima, kada se nalazi u dubljoj sjeni raste u kolonijama po 10-ak primjeraka, voli vapnenačko tlo, najmasovnija je duž Jadrana uz samo more, na obali i po otocima. Slike su snimljene 23.9.2025., na lokalitetu Gala kod Sinja, u šumi hrasta medunca i graba.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Jedna je od najkvalitetnijih krasnica.

Napomena: Karakteristična je po povezanosti sa hrastom crnikom (Quercus ilex), srednjoj veličini, klobuku koji lako doseže 15 cm, zdepastom i masivnom stručku, mazavoj i sjajnoj kožici klobuka, svijetloj boji, ružičasto-ljubičastoj, sivo-zelenoj ili svijetlopavoj, na bjelkastoj osnovi, čvrstom i debelom mesu, tamnokrem otrusini (oko  IId), ljutkastom okusu nezrelih listića, neizraženom mirisu mesa i vrlo slaboj reakciji mesa sa FeSO4. Po negativnoj reakciji listića sa anilinom slična je Wernerova krasnica (Russula werneri), za razliku od ljubičastozelene krasnice (Russula cyanoxantha), čiji listići naknadno postanu hrđasto-narancasti, te od različitih vrsta iz podsekcije Heterophyllae, čija plodna tijela pod istim uvjetima požute. Mikroskopski su značajni niska dekoracija spora, djelomični mrežasti uzorak i pileipelis koji se sastoji od šilastih hifa, te jednako dugih i tankih dermatocistida bez segmenata. Wernerova krasnica je srodna zbog rasta ispod mediteranskih zimzelenih hrastova, reakciji s kemijskim reagensima i pileipelisu koji se sastoji od hifa i sličnih dermatocistida, ali se razlikuje po rastu ispod hrasta plutnjaka na vapnenastom tlu, tamnooker otrusini, oko IIIc, te sa još sitnijim bradavicama na sporama, koje je gotovo nemoguće vidjeti pod mikroskopom. Po mesnatosti, boji listića i svijetloj boji klobuka, koja je od sivo-zelene do djelomično ljubičaste, može biti slična sivozelena krasnica (Russula medullata), koja je izgledom manje zdepasta i glomazna, s oker otrusinom, potpuno slatkastim okusom mesa, slabim reakcijama s kemijskim reagensima i raste u hladnim bjelogoričnim ili crnogoričnim šumama. Test sa  FeSO4 koristan je za razlikovanje nekih svijetlih vrsta iz podsekcije Griseinae, koje obično rastu ispod hrasta crnike, kao sto su sivozelena krasnica i račvasta krasnica (Russula subterfurcata), a još važnija bi trebala biti provjera okusa mesa i boje otrusine.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 361. str., Russula ilicis Romagnesi, Chevassut & Privat

PRLJAVA KRASNICA

Russula illota Romagn.

Etimologija: illotus (lat.) = prljavo, neoprano. Po mrljama na klobuku.

Engleski naziv: Freckled Brittlegill

Klobuk: 4-13 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i malo ulegnut na sredini, kožica se teško guli, ljepljiv na rubu, ponekad sluz visi 2-5 mm s ruba, hrapav, krem, žuto-oker do žuto-smeđ, ponekad je sa slabom ljubičastom nijansom, zatim je crvenkasto-smeđ, u određenim uvjetima je čak i sivo-crnkast, po suhom je vremenu radijalno crtast, rub je narebran u starosti, u dužini 15-22 mm.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.8-3 cm debeo, valjkast ili vretenast, nije proširen na vrhu, prvo je komorasto šupalj, zatim je spužvasto šupalj, površina je hrapava, prošarana je tamnosmeđim točkicama, bjelkast, na donjem je dijelu hrđastosmeđ, a ponekad je više ili manje opsežno sivo-smeđ.

Listići: Prilično su gusti, široki su 6-8 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim kratkim lamelulama, prirasli ili zaokruženi uz stručak, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, zatim su krem, u starosti su smeđi, oštrica je sa karakterističnim crnkastim točkicama, po vlažnom vremenu izlučuju gutacijske kapljice.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, sa bradavicama visokim do 1.3 µm, povezanim krupnim grebenima koji tvore nepotpuni mrežasti ili zebrasti uzorak, amiloidne, 7-9.2 x 6.8-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-62 x 9-13 μm, cheilocistide su gotovo valjkaste, 50-85 x 10-13 μm, pileipelis se sastoji od gustih nakupina tupih, elastičnih hifa, širokih 2-4.5 μm, te valjkastih ili vretenastih dermatocistida, širokih 4-7.5 μm, uglavnom s kratkim vršnim produžetkom (cromushrooms: spore su (7) 7.1 - 8.7 (9.1) × (6.2) 6.4 - 7.5 (8) µm, Q = 1 - 1.1 (1.2), N = 75, Me = 7.5 × 7 µm, Qe = 1.1, bazidije su 49-62 × 8.8-12.8 µm, N = 16, cheilocistide su 50-72 × 9.5-11.2 µm, N = 7); otrusina je krem (IIb).

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo, u starosti je smećkasto ili hrđastosmeđe, uglavnom pri dnu i u sredini stručka; miris je jak i složen, na gorke bademe i kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), a okus je ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s fenolom crvenkasto-smeđe, s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a reakcija mesa i površine stručka s KOH je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen uglavnom u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, uglavnom bukvom ili hrastom, ponekad se pronađe i u planinskim crnogoričnim šumama, voli toplija staništa i tla bogata hranjivim tvarima. Slike su snimljene 13.08.2025., na lokalitetu Brlenić kod Krašića, u šumi bukve i hrasta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Neki je autori navode kao nejestivu vrstu, zbog neugodnog zadaha i ljutog okusa, ali se smatra otrovnom vrstom, jer sadrži određene nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće će količine ove gljive kod osjetljivih osoba izazvati proljev, mučninu i povraćanje. Ljute ili gorke krasnice nisu jestive gljive.

Napomena: Srednje je velika vrsta iz podsekcije Foetentinae, karakteristična je po više ili manje vitkom izgledu, duboko narebranom rubu klobuka, prljavo oker boji klobuka, često prošaranom kremastom bojom, koja se kasnije neujednačeno mijenja u hrđastosmeđu, te sa složenim, smrdljivim mirisom na gorke bademe, a oštrica listića i površina stručka su prošarani crnosmeđim točkicama po čemu je i dobila engleski naziv freckled, što znači pjegava. Druga osobina odnosi se na gluten na kožici klobuka koji bi, pod odgovarajućim uvjetima, trebao pokazivati karakterističnu sivo-ljubičastu prozirnost, što često nije uočljivo. Po mirisu na gorke bademe može se zamijeniti sa bademovom krasnicom (Russula grata), koja se prepoznaje po općenito ujednačenijoj boji, klobuku bez glutena i oštrici listića bez točkica. Smrdljiva krasnica (Russula foetens) je zdepasta i velika vrsta koja razvija složeni, neugodni, ali vrlo teško definirajući miris, ali isto tako nema točkastu oštricu listića i stručak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 864. Prljava krasnica (Russula illota Romagnesi); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 443. str., Russula illota Romagnesi

Russula inamoena - created on November 2022 in Caraidanu, Calangianus, Italy by Marco Floriani

NEPRIVLAČNA KRASNICA

Russula inamoena Sarnari

Klobuk: inamoenus (lat.) = neugodna, neprivlačna, ružna. Po izgledu. 

Klobuk: 3-11.5 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nepravilno je ljevkast, grbav, režnjast, kožica se guli do 1/3 promjera, sluzav i sjajan, nije uočljivo ljepljiv, osim po kišovitom vremenu, oker-smeđ do žuto-smeđ, tamnije je na sredini, mjestimično je žuto-oker, vremenom polako tamni, rub je duboko narebran.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.2-2.2 cm debeo, često je ekscentričan, nepravilno je valjkast, više je ili manje izbrazdan ili kvrgav pri dnu, ponekad je prekriven smeđim ljuskama, osobito prema dnu i kod zrelih primjeraka zbog fragmentacije kožice, pun, kasnije je šupalj u sredini, bijel, mjestimično je sa hrđastosmeđim mrljama.

Listići: Prilično su gusti, 6/cm na rubu klobuka, srednje su debeli, slabo su račvasti, prirasli, izmiješani su s rijetkim lamelulama, slabo su povezani poprečnim žilicama na bazi, lomljivi, bjelkasti do krem, ponekad su sa žućkastim odsjajem, kasnije postepeno postaju hrđastosmeđi, po vlažnom vremenu izlučuju gutacijske kapljice.

Spore: Gotovo su kuglaste, sa debelim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 1.4 µm, povezanim grebenima koji tvore više ili manje razvijeni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.4-8.5 x 5.8-7.2 µm, neke veće spore mogu biti 9 x 8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 42-54 x 9-13 μm, cheilocistide su vretenaste, rijetko su sa vršnim produžetkom, 65-110 x 6-14 μm, vrlo su brojne, sa žućkastim su sadržajem, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 2.3-4 μm, te šiljastih dermatocistida, s valjkastim bazalnim dijelom i glavičastim vršnim, s nehomogenim žućkastim sadržajem, širokih 4-5 μm; otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Nije previše debelo, lomljivo, bijelo, na prerezu odmah požuti u površinskim dijelovima, zatim postaje žuto-oker, mjestimično je sa hrđastosmeđim mrljama; miris je neugodan, s voćnom notom kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), a okus je ljut, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (+), s anilinom narančasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna (++), s KOH negativna ili vrlo spora, postane blago žućkasto (požutjeli dijelovi kod starih plodnih tijela postaju smeđi), a s amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u toplim, nizinskim i brdskim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ova vrsta iz podsekcije Foetentinae, za koju dostupni podaci sugeriraju da raste u mediteranskoj regiji, iako je prosječno nešto manja, izgledom podsjeća na mednožutu krasnicu (Russula subfoetens), koja nema gluten na kožici klobuka, meso na prerezu požuti, a meso u dodiru s KOH, barem kod tipične forme, postane karakteristično zlatnožuto.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 433. str., Russula inamoena Sarnari

Russula innocua - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

SMARAGDNA KRASNICA

Russula innocua (Singer) Romagn. ex Bon

Klobuk: 1.5-3.5 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije se otvori i blago ulegne na sredini, kožica se lako guli, gladak i sjajan po vlažnom vremenu, na kraju je suh i bez sjaja, fino je baršunast, više je ili manje svijetlo sivo-zelen, zelen, ponekad izblijedi do sivo-smeđe boje, barem na rubu ili je s nejasnim ružičasto-smeđim nijansama, rub je valovit i narebran.

Stručak: 2-3.8 cm visok i 4-10 mm debeo, valjkast ili batinast, blago je proširen na vrhu, pun, kasnije je pamučast i mekan, pahuljast na vrhu, bijel, bjelkast, poslije odozdo postaje sivkast, na vrhu dugo vremena ostane bijel, u starosti je žuto-smeđ.

Listići: Razmaknuti, oko 65 ih dopire do stručka, tanki, pomiješani su s lamelulama, nisu račvasti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, najprije su bijeli ili bjelkasti, kasnije su svijetlokrem, na oštećenim mjestima su sa sivkastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične do jajolike, sa izoliranim su bodljama visokim do 1 µm ili malo više, amiloidne, 8-11 x 6.4-8.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-60 x 11-14 μm, cheilocistide su vretenaste i s vršnim produžetkom, 60-100 x 8-14 μm, pileipelis se sastoji se od velikih, nepravilno širokih hifa, s kratkim segmentima, širokih 3.5-6 μm, te brojnih, nepravilno valjkastih dermatocistida, širokih 7-10 μm, 0-2-segmentnih, rijetko račvastih; otrusina je svijetlokrem (IIa).

Meso: Tanko, vrlo je lomljivo, bijelo, u vlažnim uvjetima posivi; miris je slab na pelargonije, a okus je slabo ljutkast u listićima i mesu klobuka, a nešto ljući u stručku.

Kemijske reakcije: Meso s formalinom postane svijetloružičasto (-), a reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo spora i umjerenog intenziteta, ali ponekad pozitivna unutar nekoliko sekundi (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim  drvećem, obično bukvom, brezom, kestenom, grabom ili lijeskom, na vlažnom i glinenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako većina izvora navodi da je nejestiva vrsta, smatramo je lagano otrovnom jer sadrži određene toksine koji uzrokuju alergijske reakcije, kao i neke druge nepoznate blage reakcije. Latencija traje od 30 minuta do 24 sata. Pojedinačni primjerci su sigurno bezopasni. Do sada nisu zabilježeni slučajevi ozbiljnijeg trovanja.

Napomena: Sitna je krasnica koja je dugo nosila naziv Russula smaragdina. Prepoznatljiva je po sitnim dimenzijama veličini, svijetlom sivo-zelenom klobuku, glatkom i sjajnom kada se ubere, bjelkastim, široko razmaknutim listićima, mesu koje posivi kada se navlaži, jedva primjetnom ljutkastom okusu i blagom, ali nepogrešivom mirisu na pelargonije. Također je s velikim, bodljikavo dekoriranim sporama i krupnim hifama pileipelisa.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 855. Smaragdna krasnica (Russula smaragdina Quélet); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 600. str., Russula innocua (Singer) Singer

UPADLJIVA KRASNICA

Russula insignis Quél.

Etimologija: insignis (lat.) = izuzetna, upadljiva, istaknuta. Po prepoznatljivom izgledu.

Klobuk: 3.5-9 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je spljošten i ulegnut na sredini, kožica se lako guli, ljepljiv, sjajan, nakon nekoliko sati od sakupljanja je bez sjaja, sa tamnijim je crticama od osnove, kremast, oker, smeđ, siv do sivo-smeđ, tamniji ili svjetliji na sredini, može biti sa hrđastosmeđim mrljama, rub je tanak duboko je narebran, u žlijebovima je sa uvijek vidljivim ostacima žutog ovoja izraženim u obliku ljuskica.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, blago je proširen na vrhu, prvo je komorasto šupalj, u starosti je šupalj, bjelkast, provodnjen je sivkast i žućkast na donjoj četvrtini, bazalni je micelij zgusnut u tanke žućkaste rizoide.

Listići: Gusti, široki su 5-9 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, više su ili manje usko prirasli, često su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su kremasti, oštrica je na kraju hrđastosmeđa.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim su bradavicama visokim do 0.8 µm, slabo povezanim spojnim linijama koje tvore nepotpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.5-8.2 x 5.5-6.2 µm, rijetko su veće, 7.3-9 x 5.8-7.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-48 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, široke do 10-11 μm, ovoj na stručku se sastoji od nakupina hifa koje se razlikuju po morfologiji terminalnog segmenta: a) inkrustiranih hifa, od rijetkih do više ili manje oštrih, primordijalnih hifa, koje su netipično umjereno otporne na kiseline, b) inkrustiranih hifa pravilnije širine, oko 4-5 μm, sa zaobljenim krajevima, c) hifa sa srednjom morfološkom karakterizacijom, pileipelis se sastoji se od tupih hifa, širokih 2.5-6 μm, te sporadičnih gotovo zašiljenih hifa, širokih 5-7.5 μm, prekrivenih vrlo finom žutom granulacijom koja tvori inkrustaciju, te rijetkih, slabo diferenciranih, tankih, igličastih dermatocistida, koje se lako zamijene s inkrustiranim hifama ovoja, koje također sadrže raspršenu sivkastu granulaciju; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Čvrsto, bijelo, sa sivo-smeđim mrljama u stručku; miriše slabo na voće ili je ponekad neugodan, a okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s gvajakovom tinkturom polako i srednje intenzivno plavo-zeleno (+), s fenolom smećkasto, a žuti dijelovi na donjem dijelu površine stručka s amonijakom, natrijevim hidroksidom i KOH postanu intenzivno crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom, ali i listopadnim hrastovima, na glinenastom ili vapnenastom tlu, čak i kamentom i slabo vlažnom tlu, često u mediteranskom području. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, početkom kolovoza.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Često raste u mediteranskom području, na toplim, suhim mjestima, osobito ispod hrasta crnike, međutim sposobna se razvijati s jednakom lakoćom u šumskim područjima i na ruderalnim ili urbanim područjima, povezana s raznim bjelogoričnim drvećem (prvenstveno hrastovima). Ova vrsta dijeli isti opći izgled i karakteristike kao i vrste iz linije Pectinata, a razlikuje se po ovoju, koji je izražen u obliku žućkaste naslage u podnožju stručka i kao minimalno, istobojnim ljuskicama u žlijebovima ruba klobuka (koristiti ručno povećalo). Ova karakteristika, prisutna na početku kod nezrelih primjeraka, stoga ne ukazuje na promjenu boje mesa, kako se pogrešno tumači u nekim mikološkim radovima. Bazalni micelij, sam po sebi žut, može pokazivati znakove stvaranja tankih rizoida, koji u dodiru sa KOH trenutno pocrvene. Sličan rezultat, iako manjeg intenziteta, dobiva se i s amonijakom.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 475. str., Russula insignis Quélet

SMEĐOKOŽA GOLUBAČA

Russula integra (L.) Fr.

Etimologija: integer (lat.) = cjelovit, netaknut. Po listićima koji su neprekinuti.

Engleski naziv: Nutty Brittlegill

Klobuk: 5-13 cm širok, najprije je gotovo kuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i široko ulegne na sredini, gladak, kožica se guli do 1/3 promjera ili malo više, više je ili manje uočljivo hrapava, mazava i sjajna, kasnije je suha, smeđ, ljubičasto-smeđ do tamno zeleno-smeđ, ružičasto-smeđ, često je izblijedjele žuto-smeđe boje, ali neke forme mogu biti potpuno crnkasto-ljubičaste (Russula integra f. purpurella), kao kod ljepljive krasnice (Russula viscida), ružičasto-smeđe, zućkaste (Russula integra f. flavella) ili uglavnom maslinastozelene (Russula integra f. pseudo-olivascens), rub je dugo vremena gladak, samo je u starosti ponekad kratko narebran.

Stručak: 4-11 cm visok i 1.5-4 cm debeo, valjkast do prilično batinast, blago je proširen na vrhu, pun, srž je na kraju omekšana i spužvasta, bijel, ponekad je s crveno-ružičastom nijansom na nekom dijelu (kod formi s crveno-ljubičastim klobukom), kasnije posmeđi, osobito na donjem dijelu.

Listići: Gusti, široki su 8-13 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, ponekad su na bazi poprečno spojeni žilicama, malo su račvasti na raznim mjestima, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, gotovo su slobodni, lomljivi, dugo su vremena bijeli, kasnije su žuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.4 µm, slabo povezanim u snopovima, ali bez pravih grebena ili ponekad s tankim spojnim linijama koje tvore zebrasti uzorak, amiloidne, 8.8-11.2 x 7.4-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-60 x 10-15 μm, cheilocistide su valjkaste, s tupim vrhom, 70-140 x 8-13 μm, pileipelis se sastoji od tankih, suženih i više ili manje zašiljenih hifa, te rijetkih, dugih i valjkastih ili kratkih i batinastih dermatocistida, višesegmentnih, širokih 4-8 μm, fino inkrustiranih, a kod tipičnih formi i sa primordijalnim hifama; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, u mladosti je tvrdo, kasnije je mekše, bijelo, ponekad je s tankim crveno-ružičastim slojem ispod kožice klobuka, na presjeku postane blago oker; miris nije izražen ili je blag na med kada se počne sušiti, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto, ali ne intenzivno (+), s fenolom tamnosmeđe do ljubičasto-smeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i više ili manje brza (+), listići s anilinom postanu žuti, a klobuk s KOH narančast.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, od srpnja do listopada, skupno, u suhim crnogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, obično borovima, smrekama ili jelama, na vapnenastom i vrlo kiselom tlu, u kontinentalnom i mediteranskom području. Sliku je snimila Mirna Katičić, 18.8.2024., ispod jele.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Kada u planinama, ispod crnogorice, naiđete na krupnu krasnicu blagog okusa i žutih listića, velika je vjerojatnost da se radi o opisanoj vrsti. Prepoznatljiva je po staništu, srednje velikim dimenzijama, čvrstom i debelom mesu, sjajnom klobuku, s crveno-smeđim do ružičasto-smeđim nijansama kod tipične forme, ali inače vrlo promjenjivim, mogu biti žute, zelene, crvenkasto-ljubičaste ili je u različitom stupnju višebojan, žućkastim listićima u zrelosti, žutoj otrusini, oko IVc, blagom okusu, neizraženom mirisu, sporama s bodljama, pileipelisu koji se sastoji od finih, oštrih hifa, inkrustiranih dermatocistida i primordijalnih hifa, koje nisu uvijek jasno izražene. Kompleks opisane vrste uključuje nekoliko formi, varijeteta i različitih vrsta, koje je teško razdvojiti, jer njihove granice nisu u potpuno definirane. Unutar raspona tipične forme, s pretežno smeđim ili ljubičasto-smeđim klobukom, gravitira nekoliko formi, koje se razlikuju po pigmentaciji, kao što su Russula integra f. purpurella, Russula integra f. grisella, Russula integra f. flavella (koja je trenutno prihvaćena kao zasebna vrsta) i Russula integra f. pseudo-olivascens. Varijetet Russula integra var. oreas razlikuje se od tipične forme po slabijoj mesnatosti i kompaktnosti, ljutkastom okusu nezrelih listića, velikim, batinastim dermatocistidama s trbuhom širokim 5.5-12.5 µm, relativno malim sporama, 8-10 x 6.7-9 µm i malo tamnijoj otrusini, IVd, kao kod Romellijeve krasnice (Russula romellii). Slična Russula campestris raste u nizinskim šumama bora, a karakteristična je po tupim hifama s kratkim segmentima i neinkrustiranim dermatocistidama. Po staništu i boji slična je Russula trimbachii, koja se razlikuje po svjetlijoj otrusini, oko IVa-b, manjim sporama, 9-10.5 x 7-7.5 µm i rijetko kristaliziranim, neinkrustiranim, vitkim, višesegmentnim dermatocistidama. Planinska krasnica (Russula integriformis) je s vrlo malim sporama, 6.6-8.8 x 5.8-7.2 µm, s brojnim, inkrustiranim dermatocistidama širokim do 7 µm. Među ostalim krasnicama koje rastu u crnogoričnim šumama, nevjerna krasnica (Russula adulterina) i cedrova krasnica (Russula badia) lako se razlikuju po ljutom okusu i mirisu mesa,  prva na pelargonije, a druga na cedrovo drvo, dok su veći primjerci ariševe krasnice (Russula laricina) prepoznatljivi po slabijoj čvrstoći mesa, narebranom rubu klobuka i mesu koje posivi zbog vlage.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 816. Smeđokoža golubača (Russula integra Linne ex Fries ss. R.Mre.), Sinonimi: Russula fusca Quélet, Russula polychroma (Sing.) Hora; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1087. str. Russula integra (L.) Fr.

Russula integriformis - created on August 2010 in Kuusamo, Porsanger, Tf, Finland by Federico Calledda

PLANINSKA KRASNICA

Russula integriformis Sarnari

Etimologija: integer (lat.) = čitav, neoštećen, nedjeljiv + -formis (lat.) = u obliku, oblika. Po izgledu.

Klobuk: 5-13 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, sjajan kada se ubere, češće je suh i bez sjaja, smeđ, tamniji na sredini, ružičasto-smeđ, žuto-smeđ do crveno-oker, na sredini je tamniji, ponekad poprimi bakrenocrvene nijanse, kao kod cedrove krasnice (Russula badia), crveno-smeđ ili čak potpuno crveno-ljubičast, vrlo je rijetko na sredini zelenkasto-oker, rub je gladak, slabo je narebran tek u starosti, valovit.

Stručak: 5-12 cm visok i 1.8-3 cm debeo, robustan, valjkast ili izraženo batinast, često je zakrivljen na dnu, pun, srž je kasnije omekšana, naboran, bijel, ponekad je sa ružičasto-crvenom nijansom, površina je mjestimično oker-smeđa, ali i sivkasta kod starijih primjeraka u vlažnim uvjetima.

Listići: Prilično su gusti, široki 5-7 mm, izmiješani su s lamelulama, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli ili su gotovo slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, žuti, na kraju su žuto-smeđi ili hrđastosmeđi na oštećenim mjestima.

Spore: Široko su eliptične, prekrivene su tupim, stožastim, gotovo izoliranim bradavicama visokim do 0.6 µm, povezanim rijetkim grebenima koji tvore kratki zebrasti uzorak, amiloidne, 6.6-8.8 x 5.8-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-54 x 10-14 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, 60-85 x 12-17.5 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih 2-4.2 μm, te valjkastih, inkrustiranih dermatocistida širokih 2.5-7 μm, 0-2-segmentnih; otrusina je žuta do tamnožuta (IVc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu postupno postaje žuto-oker na erodiranim mjestima, ali i sivkasto kod starijih primjeraka u vlažnim uvjetima; miris nije izražen, a okus je blag, samo je prolazno slabo ljutkast u nezrelim listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno ružičasto (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i brza (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u nizinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu, često na sjeveru Europe, a rjeđe u kontinentalnom dijelu Europe na većim nadmorskim visinama.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Raste prvenstveno na sjeveru Europe, a karakteristična je po srednjoj veličini, boji klobuka, koja je uglavnom smeđa ili crvenkasto-ljubičasta, slična onoj kod smeđokože golubače (Russula integra), žućkastim listićima u zrelosti, otrisini iste boje, oko IVc, robusnom stručku, rijetko s ružičastom nijansom na jednom dijelu, blagom okusu mesa, najviše slabo ljutkastom u nezrelim listićima. Spore su vrlo male u usporedbi s onima kod sličnih vrsta, sa stožastim, izoliranim i prilično niskim bradavicama, s pileipelisom s isprepletenim, tankim, valjkastim dermatocistidama, više ili manje inkrusturanim. Po obliku, boji klobuka, žutoj otrusini, inkrustacijama na pileipelisu i rastu ispod planinskog crnogoričnog drveća može sličiti smeđokožoj golubači, od koje se razlikuje po nedostatku primordijalnih hifa i dosta manjim sporama s nižom dekoracijom, dok mikroskopske karakteristike općenito podsjećaju na velenovsku krasnicu (Russula velenovskyi), koja se jasno razlikuje po crvenkastoj boji i oker otrusini. Jedna od najsličnijih vrsta vjerojatno je Russula integra var. oreas, koja je karakteristična po rastu u planinskim područjima, manjoj veličini spora u usporedbi s tipičnom vrstom i ljutom okusu. Russula trimbachii je sličnija po općem izgledu i nitastim dermatocistidama, ali je otrusina relativno svijetla, oko IVa, spore su krupnije i izraženo dekorirane, a dermatocistide glatkih stijenki. Russula fusconigra, koja raste u crnogoričnim šumama sjeverne Europe, ima vrlo tamni klobuk, oker otrusinu i mnogo grebenastije spore. Russula pseudocampestris se također jasno razlikuje po ogromnim sporama, oker otrusini i pileipelisu bez inkrustacija.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1056. str. Russula integriformis Sarnari

Russula intermedia - created in Finland by Jarkko Korhonen

RASKOŠNA KRASNICA

Russula intermedia P.Karst.

Engleski naziv: Intermediate Brittlegill

Klobuk: 5-17 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, kasnije se lagano raširi i pupčasto ulegne na sredini, gladak, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, naboran, dugo je sjajan na udubljenoj sredini, kasnije je suh, bez sjaja i blago baršunast, crven, crveno-smećkast do narančasto-smeđ kao kod močvarne krasnice (Russula paludosa), te narančasto-crven, može biti s mjestimičnim malim, žutim mrljama ili je čitava sredina takvog pigmenta, rub je tanak, gladak, tek u starosti kratko narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.5-2.8 cm debeo, kratak, valjkast, zaobljen i sužen na bazi, blago ili nimalo proširen na vrhu, pun, kasnije je spužvast, bijel, kasnije malo posivi zbog upijanja vode.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 8-11 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žućkasti, s prilično su jasnom narančastom nijansom, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Gotovo su kuglaste, s prilično velikim su bradavicama ili bodljama visokim 0.6-0.8 µm, povezanim debelim, više ili manje razgranatim grebenima, slabo su amiloidne, 6.4-8.3 x 6.2-7 µm, Qav = 1.1, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-50 x 9.5-12 μm, cheilocistide su batinaste ili sa tupim vrhom, široke 10-14 μm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, širokih samo 2-3.2 μm, malo čvornatih blizu spoja segmenata, s blago zadebljanim, glavičastim vrhom, te jednosegmentnih, valjkastih dermatocistida, ponekad stisnutih ispod vrha, širokih 4-8 μm; otrusina je tamnožuta (IVd).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, po nekim izvorima na prerezu lagano požuti; slabo miriše na voće i djelomično na kokos, kao kod vrsta u liniji Emetica, a okus je ljut, malo je gorkast i trpak na stražnjem dijelu jezika.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je slaba, postane žuto-ružičasto ili žuto-narančasto (-), s fenolom smeđe, s gvajakovom tinkturom više ili manje brzo plavo-zeleno (+), a listići s anilinom narančasto-smeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, na otvorenim, travnatim područjima, obično u simbiozi s brezom, ali i sa drugim bjelogoričnim drvećem, na kiselom i ne previše vlažnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Ova prekrasna krasnica karakteristična je po prilično zdepastom obliku i velikoj veličini, klobuk je od žive crvene do narančasto-crvene ili djelomično žućkaste boje, kožica je dugo vremena sjajna, osobito u pupčastoj udubini na sredini, međutim neprozirna je i čak gotovo baršunasta kada se osuši, listići su vrlo gusti, otrusina je tamnožuta, stručak je bijel, s nejasnim je sivkastim odsjajem po vlažnom vremenu, okus je više ili manje ljut i s gorkastom pozadinom, miris je slab na voće ili sličan kao kod paprene krasnice (Russula emetica), reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna, ponekad vrlo spora, sa FeSO4 je normalnog intenziteta, spore su male i kuglaste, bradavice su djelomično povezane lančano ili grebenima, pileipelis je sa hifama širokim 2-4 μm, često glavičastim, te s relativno tankim, valjkastim dermatocistidama. Prilično je česta vrsta u travnatim područjima ispod breza. Među srodnim vrstama slične su pjegava krasnica (Russula maculata), koja je manjih dimenzija, meso na prerezu izraženije požuti, raste ispod hrastova, ima mnogo veće spore i drugačiju dekoraciju, te narančasta krasnica (Russula aurantioflammans), koja se razlikuje po općenito narančastijim bojama, nešto manje gustim listićima, mogućoj ružičasto-crvenoj nijansi na stručku, ljućem okusu mesa, nije gorko, relativno duguljastim sporama s djelomično mrežastim uzorkom i gotovo batinastim dermatocistidama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 843. Raskošna krasnica (Russula mesospora Singer); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 710. str., Russula lundellii Singer ex Konrad & Maublanc

PAPIGASTA KRASNICA

Russula ionochlora Romagn.

Engleski naziv: Oilslick Brittlegill

Klobuk: 4-8.5 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo je raširen i lagano pupčasto ulegnut na sredini, više je ili manje režnjast, kožica se guli 1/3 do 1/2 promjera, suh ili čak baršunast, ponekad je izraženo pahuljast, osobito kod tamnijih primjeraka prema sredini, karakteristična je povezanost dvaju pigmenata, ljubičastog i zelenog, raspoređenih u različitim omjerima i mjestima, može primjerice biti s ljubičastim rubom i velikom zelenom ili žuto-zelenom sredinom, ili plavkasto-ljubičast i tamniji do crnkast na sredini, sivo-zelen s tamnijom sredinom, maslinastozelen, ponekad je istovremeno plavkasto-ljubičast, zelen i ružičast, rub je često zrakasto raspucan, slabo je narebran u starosti, ali ne uvijek.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-2.2 cm debeo, valjkast, ponekad je batinast, na bazi je nešto tanji, malo je proširen i pahuljast na vrhu, fino hrapav, pun, u starosti je spužvast, bijel, vrlo rijetko je s laganom ružičasto-ljubičastom nijansom, postupno posmeđi.

Listići: Gusti, s rijetkim su lamelulama, tanki, rijetko su račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, prilično su lomljivi, bjelkasti do krem, u starosti su smeđi, oštrica je glatka, iste boje ili ružičasta uz rub klobuka kao kod sive krasnice (Russula grisea).

Spore: Široko su eliptične, s malim, manje ili više gustim, bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim i grebene ili lance koji rijetko tvore zebrasti uzorak, 6.4-8 x 4.7-6 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-45 x 7-9 μm, cheilocistide su vretenaste, s više su ili manje izraženim vršnim produžetkom, oko 50-80 x 6,5-11 μm, pileipelis se sastoji od robusnih, dobro razgranatih hifa, širokih 5-10 μm, s krathim bazalnim segmentom, dok je vršni relativno izdužen, blago stožast ili šiljast, te više ili manje brojnih, valjkastih do lagano batinastih dermatocistida, općenito bez vršnog produžetka, širokih 5.5-8.5 μm; otrusina je svijetlokrem (IIa).

Meso:  Prilično je čvrsto i tvrdo, bijelo, na prerezu blago požuti, ispod kožice klobuka je ružičasto-ljubičasto; miris je slab, blago kiselkast, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima kod mladih primjeraka.

Kemijske reakcije:  Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s fenolom tamnosmeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je spora i pozitivna (+), a listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u vlažnim miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, grabom ili lipom, rijetko smrekom, preferira lagana, pjeskovita, umjereno kisela tla, vjerojatno ne raste u mediteranskom području. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Srdinac pokraj Novigrada Podravskog, u šumi bukve i hrasta.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva među drugim vrstama u podsekciji Griseinae po maloj veličini, kožici klobuka koja je barem djelomično baršunasta ili pahuljasta (ne uvijek), sadrži dva pigmenta sličnog intenziteta, ljubičasti i zeleni, pomiješana u različitim omjerima, stručku koji je ponekad za ružičasto-ljubičastom nijansom, ljutkastom okusu listića, slaboj reakciji sa FeSO4 i bjelkastim listićima. Mikroskopski su karakteristične po vrlo malim sporama prekrivenim bradavicama od 0.5 x 11 µm i pileipelisu koji se sastoji od velikih, dobro razgranatih hifa širokih 8-10 μm. Na sličnom staništu ispod bukve i općenito kontinentalnim bjelogoričnim šumama raste siva krasnica (Russula grisea), koja je slična po ljubičastoj ili djelomično zelenoj boji klobuka, a može biti sa ružičasto-ljubičastom nijansom na stručku i oštrici listića uz rub klobuka i u erodiranim dijelovima mesa, ali se razlikuje po tamnijoj otrusini, oko IIe, narančastoj reakciji sa FeSO4 i nešto većim dimenzijama. Slična je i priobalna krasnica (Russula monspeliensis), koja je nešto manjih dimenzija, vrlo ujednačeno zelena, drugačijeg mirisa, s relativno tamnijom otrusinom (IIb-d) i raste na drugačijem staništu u mediteranskom području. Primjerci s tamnijim klobukom mogu potpuno sličiti modrikastoj krasnici (Russula parazurea), koja ima gotovo istu boju otrusine, ali su spore s djelomičnim mrežastim uzorkom, a hife pileipelisa sastoje se od užih i izduženijih segmenata.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 811. Papigasta krasnica (Russula ionochlora Romagnesi); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 284. str., Russula ionochlora Romagnesi

Russula laccata - created on August 2020 in Halikko, Märynummi, Finland by Jukka Vauras

LAKIRANA KRASNICA

Russula laccata Huijsman

Etimologija: laccatus (lat.) = lakiran, sjajan poput laka. Po izgledu.

Engleski naziv: Willow Brittlegill

Klobuk: 2.5-4 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i malo ulegne na sredini, sjajan, u određenim uvjetima izgleda kao lakiran, lako se guli do oko 80% promjera, crvenkasto-smeđ sa slabom ljubičastom nijansom, crveno-ljubičast, često je crnkast na sredini, ljubičast ili sa sivo-zelenim nijansama na rubu pa je stoga izrazito višebojan, rub je gladak, samo je u starosti kratko narebran.

Stručak: 3-5 cm visok i oko 1 cm debeo, više je ili manje valjkast ili malo zadebljan na dnu, često je uvijen, nije proširen na vrhu, sjajan, svilenkast, isprva je pun, srž je kasnije mekana i spužvasta, bijel, vremenom je žuto-oker prema dnu, nekad je sa ružičasto-crvenim odsjajem.

Listići: Široki, razmaknuti, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli, vrlo su lomljivi, bijeli do bjelkasti, oštrica je više ili manje glatka.

Spore: Široko eliptične, sa stožastim je bradavicama visokim do 0.6 µm, prilično povezanim spojnim linijama ili rijetkim gremenima koji tvore gusti mrežasti uzorak, nisu amiloidne, 7-9 x 5.6-7.2 µm, cheilocistide su oko 85 x 13 µm, pileocistide su valjkaste do batinaste, široke su 10-12 µm, pileipelis se sastoji od finih hifa, širokih 2-3 μm, nešto širim prema sredini klobuka, gdje ponekad dosežu do 4 μm, te batinastih ili djelomično valjkastih dermatocistida, koje su ponekad u obliku boce ili vršno sužene poput vrata, širokih 6-9 μm, rijetko su višeegmentne, nisu inkrustirane; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Vrlo je lomljivo, bijelo do lagano žućkasto; miris je miješan na voće i kokos, sličan kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je vrlo ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto ili svijetlo ružičasto-narančasto (+), normalnog intenziteta i brzine, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, spora i intenzivna (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, po vlažnim dinama i močvarama, aluvijalnim šumama, parkovima, često blizu pašnjaka, obično u simbiozi sa raznim vrstama vrbe, na kiselom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Od srodnih je vrsta slična tamnocrvena krasnica (Russula atrorubens), koja je gotovo dvostruko većih dimenzija, miris je izražen na amil acetat ili na kolače, kokos kao kod lomljive krasnice (Russula fragilis), koja ima znatno uže spore i raste ispod crnogoričnog drveća.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 518. str., Russula laccata Huijsman

Russula laeta - created on August 2019 in Tårbæk, Cottageparken, Burgos, Denmark by Jens H. Petersen

VESELA KRASNICA

Russula laeta Jul.Schäff.

Etimologija: laetus, laeta, laetum  (lat.) = sretan, veseo, živih boja. Po općem izgledu.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 ili 2/3 promjera, ponekad je fino naboran, sjajan ili malo ljepljiv po vlažnom vremenu, međutim bez sjaja i djelomično ižlijebljen kada se osuši, lijepe je više ili manje zasićene crvene boje, također je ljubičast, ponekad bakrenocrven, izblijeđeno ružičast do ružičasto-smeđ, narančast, narančasto-oker, crveno-ljubičast ili s mjestimičnim svijetložutim tonovima, rub je u starosti kratko narebran.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, malo se sužava prema bazi, pun, brzo postane mekan i spužvast, naboran, bijel, može biti s vrlo nejasnim sivkastim odsjajem na vrhu nabora, vrlo je rijetko s ružičastom nijansom na nekom dijelu.

Listići: Prilično su gusti, široki su 6-11 mm, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, lomljivi, kremasti, zatim su žućkasti kada sazriju, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s izoliranim su bodljama visokim do 0.6-1 μm, rijetko povezanim grebenima u kratke lance po 2-3 bodlje koje rijetko tvore zebrasti uzorak, amiloidne, relativno su stabilne veličine u različitim kolekcijama, 7.4-9.2 x 6.4-7.8 μm, 6.8-8.8 x 5.8-7.3 μm, 7.2-9 x 6.3-8 μm, 7.4-9.6 x 6.4-7.8 μm ili 7.2-9 x 6.2-7.2 μm, bazidije su 4-sporne, 38-50 x 10-12 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, često su s vršnim produžetkom, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2-4 μm, rijetko tanjih od oko 1.8-2.5 μm, tupih, suženih u završni vrat, izravno iii nakon zadebljanog segmenta, te dermatocistida, širokih 2.5-4.5 μm, 0-3 segmentnih, sa zadebljanim vrhom od 6-12 μm, izraženo inkrustiranih; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris je obično dobro izražen, općenito je na voće ili malo na pelargonije, možda se slabom komponentom na cedrovinu, a okus je blag, slatkast, u listićima je blag do karakteristično pomalo trpak.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s fenolom ružičasto-smeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, spora i više ili manje intenzivna (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u suhim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom s bukvom, hrastom ili kestenom, u toplijim područjima, voli vapnenasto ili blago glinenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, s više ili manje sjajnom kožicom kada se ubere, crvene, bakrenocrvene, crveno-ljubičaste do narančasto-crvene boje, kratko narebranom rubu, žućkastim listićima kada su zreli, žutoj otrusini oko IVc i redovito bijelom stručku. Lako se zamijeni s vrstama s crvenkastim klobukom, blagim okusom i žutom otrusinom. Prepoznatljiv je poseban, blagi miris na voće, s jedva primjetnim notama na cedrovinu i blagi trpki okus, koji neće svi osjetiti. Mikroskopski je karakteristična po srednje velikim sporama s izoliranim bodljama, te pileipelisom koji se sastoji od vrlo dugih i tankih inkrustiranih dermatocistida, od kojih neke mogu predstavljati primordijalne hife, iako su morfološki uglavnom nedovoljno izražene. Uglavnom raste ispod kestena, graba, bukve, a posebno hrasta, listopadnog i zimzelenog. Slične su Russula aurea f. axantha, koja se razlikuje po otrusini koja je na donjoj granici žute, te neizraženom mirisu i okusu, Russula lutensis, koja je također sa svijetlom otrusinom oko IIIc i pileipelisom bez inkrustacija, kremastosmeđa krasnica (Russula cremeoavellanea) s više ili manje crvenim klobukom, koja je bez izraženog okusa ili mirisa, žutocrvena krasnica (Russula rutila), koja je prepoznatljiva po ljutom okusu i vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, te Russula pseudolaeta, koja se razlikuje se po općenito glatkom rubu klobuka, čak i u zrelosti, nedostatku mirisa, potpuno blagom okusu, sporama s bradavicama povezanim grebenima koji tvore mrežasti uzorak, dermatocistidama bez inkrustacija i otrusini oko IIId. Varijetet žumanjčane krasnice (Russula chamaeleontina var. ochrorosea), razlikuje se od tipične vrste po ružičasto-ljubičastom klobuku, djelomično prirasloj kožici klobuka i dermatocistidama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1111. str. Russula laeta Möl-ler & Jul. Schäff.

LANGEOVA KRASNICA

Russula langei Bon

Klobuk: 4-12 cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi i ulegne u sredini, sjajan, gladak, po vlažnom je vremenu mazav, kožica se guli do 1/2 promjera, dosta je promjenljive boje, može biti ružičast, ružičasto-crven, crven, sivo-ljubičast, plavo-ljubičast do ljubičasto-smeđ, nema nikakvih zelenih nijansi, na sredini je najviše okerast do oker-smeđ, redovito je nagrižen od puževa pa meso postaje ljubičasto, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 6-10 cm visok i 1-2 cm debeo, nekad je ekscentričan, valjkast, malo je zadebljan na bazi, često je zakrivljen, pun, gladak, bijel, malo je žućkast, na donjem je dijelu s jasnom ružičasto-ljubičastom nijansom.

Listići: Vrlo su gusti, tanki, jednako su dugi, nisu račvasti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, elastični, nisu masni, isprva su bijeli, ubrzo su krem.

Spore: Eliptične, s niskim su bradavicama, spojenim grebenima, 7.2-9 x 5.8-7 µm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Tvrdo, kompaktno, bijelo, ispod kožice klobuka je lagano ljubičasto, nepromjenjive je boje, lomljivo; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 ne mijenja boju, a zatim brzo postane prljavo zeleneo (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, kestenom, hrastom i jelom. Sliku je snimio Matija Josipović, 30.9.2025., na lokalitetu Kozarice kod Novske.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Vrlo je slična ljubičastozelena krasnica (Russula cyanoxantha), od koje se razlikuje po krem listićima, ljubičastoj nijansi stručka, tvrdoj konzistenciji mesa, koje u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) brzo postane prljavo zeleno, te dekoraciji spora, koja je u rasponu od grebenaste do nejasnog mrežastog uzorka, što nije u skladu sa izoliranim bradavicama koje se navode u literaturi. Posebno obilježje opisane vrste je nagriženi klobuk nakon čega meso poprimi ljubičastu nijansu. 

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 813. Langeova krasnica (Russula langei Bon); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 248. str., Russula langei Bon

Russula laricina - created on August 2020 in San Giacomo - Val di Vizze, Italy by Fabio Mauri

ARIŠOVA KRASNICA

Russula laricina Velen.

Etimologija: larix, laricis (lat.) = ariš. Po staništu.

Klobuk: 3.5-7 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nekad je sa sitnom grbicom na sredini, nepravilan ili režnjast, vlažan i sjajan kada se ubere, vrlo je rijetko suh, površina je nekad hrapava, kožica se guli 1/2 promjera, vrlo je promjenjive boje, ružičasto-ljubičast, vinskicrven do crveno-ljubičast, sredina je ponekad crnkasta ili teži maslinastozelenim tonovima, također može biti potpuno smeđ ili sivo-smeđ, djelomično žućkast ili oker-smeđ, rub je valovit i uočljivo narebran.

Stručak: 3.5-6.5 cm visok i 0.8-1.4 cm debeo, gotovo je valjkast ili jasno batinast, pun, srž je kasnije pamučasta, naboran, bjelkast, u vlažnim uvjetima sivi, po suhom vremenu može biti sa oker-smeđim mrljama.

Listići: Gusti, trbušasti, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, žućkasti, s narančastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim su bradavicama visokim 0.8-1 µm, djelomično povezanim tankim spojnim linijama ili grebenima koji tvore nepotpuni mrežasti uzorak, 6.5-9.5 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 36-50 x 10-13.5 µm, cheilocistide su vretenaste, sa zaobljenim vrhom, 45-80 x 9-13 µm, pileipelis se sastoji od valovitih hifa, širokih oko 3-5 µm i relativno brojnih dermatocistida, 0-3-segmentnih, najduži segment je valjkast i s više podsegmenata, a najkraći batinast, s trbuhom širokim 4-8 µm, s mjestimičnim izraslinama; otrusina je žuta (IVb-d).

Meso: Umjereno je čvrsto, bijelo, u vlažnim uvjetima postane sivkasto; miris nije izražen ili je blag na voće, a okus je blag ili jedva primjetno ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-sivkasto (+), s formalinom ružičasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, više ili manje brza i intenzivna, ali ponekad vrlo spora i slabog intenziteta (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično arišem, smrekom ili srebrnom jelom, obično na višim planinskim predjelima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Ova je vrsta doživjela evoluciju kod europskih mikologa. Vjerovanje u postojanje dvije specifično različite forme u kompleksu vrste sa žutom otrusinom u sekciji Tenellae dugo je poticalo znanstvenike koji su se bavili krasnicama da prepoznaju prvu vrstu s više ili manje izoliranim bradavičastim sporama, mekanu krasnicu (Russula nauseosa) i drugu s različitim stupnjem mrežaste dekoracije, borovu krasnicu (Russula cessans). P. Nicolaj (1978.) bio je prvi koji je službeno osporio ovo stajalište, teoretizirajući o postojanju treće vrste u podsekciji Laricinae na pola puta između dvije navedene vrste, sličnu prvoj po makroskopskim karakteristikama, a po mikroskopskim u nekim aspektima bližom posljednjoj. Autor je za ovu treću vrstu predložio naziv Russula laricina. S njegove točke gledišta, to je bila forma sasvim različita od mekane krasnice zbog povezanosti s arišima, ranije narebranog ruba klobuka, jakom sivljenju mesa, te nešto manjim i s brojnim grebenima. Nije nebitno da je bit ove teze prihvatio Romagnesi (1985.) koji je, međutim, kao jedinu razlikovnu karakteristiku prepoznao dekoraciju od lančano povezanih bradavica, a ne sa zebrastim uzorkom, kako je prikazano Nicolaj 1978. Stanište koje navodi posljednji autor se čini previše restriktivnim, budući da je sada jasno da opisana vrsta može biti u mikorizi sa smrekom i jelom, kao i arišem. Među ostalim vrstama koje rastu u planinskim crnogoričnim šumama, mekana krasnica makroskopski izgleda isto ili gotovo isto. U svakom slučaju, veličina bi trebala biti prosječno nešto manja, klobuk redovito bez grbice, a meso ne posivi tako izraženo. Russula olivina može sličiti rijetkim zelenim primjercima opisane vrste i s tragove grbice, a razlikuje se po rastu na sjeveru Europe, svjetlijem pigmentu, ogromnim sporama od 10-14 µm, s bodljama. Crnogorična krasnica (Russula sapinea) se starenjem uočljivo zamrljava žuto-smeđe i ima mnogo svjetliju otrusinu. Borova krasnica često raste u šumama bora na vapnenastom tlu, ima relativno kompaktno meso, narebran rub tek u starosti i ujednačenije boje, uglavnom vinskicrvenih nijansi.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1245. str. Russula laricina Velen.

Russula lepidicolor - created on September 2006 in Auritz, Spain by Luis García Bona

ČVRSTA KRASNICA

Russula lepidicolor Romagn.

Etimologija: lepidus (lat.) = šaren, graciozan, elegantan, veseo + color (lat.) = boja. Po boji.

Klobuk: 3-9 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, nekad je pupčast, kožica je priraštena, ne guli se, gladak, vlažan i sjajan, po vlažnom je vremenu ljepljiv i takav ostaje dugo na sredini, kasnije je suh i bez sjaja, fino je izbrazdan (koristiti ručno povećalo), ružičast, crven, crveno-smeđ, sivkasto-crven do sivkasto-smeđ, rub je gladak, nije narebran, raspucan u starosti.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 1.3-3 cm debeo, valjkast do batinast, pun, srž je kasnije omekšana i spužvasta, pahuljast, bijel, s crvenkastom je nijansom.

Listići: Gusti, do 17/cm uz stručak, široki su 4-10 mm, debeli, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, račvasti uz stručak, anastomozirani, na bazi su poprečno povezani žilicama, lomljivi, bjelkasti.

Spore: Široko su eliptične, s brojnim, tupim, polukuglastim bradavicama visokim 0.37 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični zebrasti ili mrežasti uzorak, amiloidne, 6.5-7.5 x 5.5-6.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-50 x 8-12 µm, sterigme su duge 4.5-7.5 µm, cheilocistide su batinaste i sa kratkim vršnim produžetkom, 43.5-64 x 8.5-11 µm, pleurocistide su batinaste, s kratkim valjkastim vršnim produžetkom, 52.5-79 x 7.5-13.5 µm, pileipelis se sastoji od horizontalno isprepletenih, višesegmentnih hifa širokih do 3.7 µm, te dermatocistida širokih do 7.5 µm; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Čvrsto, u mladosti je tvrdo, bijelo, nepromjenjivo, ispod kožice klobuka je crveno; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-sivkasto (+), s gvajakovom tinkturom polako i slabo intenzivno plavkasto-zelenkasto (--), s fenolom smećkasto, sa sulfovanilinom crveno, cijelo plodno tijelo sa sulfovanilinom ružičasto-crveno kada se osuši, svježi stručak svijetloružičast, a klobuk s KOH žut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, često na višim nadmorskim visinama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, uglavnom cedrom ili borom, na humusnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ovo se vrsta makroskopski dosta razlikuje od ostalih vrsta iz podsekcije Roseinae po prekrasnoj boji, priraštenoj kožici klobuka, koja je kasnije bez sjaja i tvrde konzistencije u mladosti.

Referentni izvori: Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 518. str., Russula lepidicolor Romagn.

Russula lilacea - created on August 2023 in Malga di Susà, Pergine Valsugana, Marselisborg, Italy by Marco Floriani

LILASTA KRASNICA

Russula lilacea Quél.

Etimologija: lilacea (lat.) = ljubičast, boje jorgovana. Po boji.

Engleski naziv: Lilac Brittlegill

Klobuk: 3.5-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i jasno ulegne na sredini, više je ili manje pupčast, nepravilan, nekad je režnjast, kožica se guli do 2/3 promjera ili malo više, suh i bez sjaja, pahuljast, crtast ili uočljivo raspucan, osobito na rubu, ružičasto-ljubičast do plavkasto-ljubičast, na sredini je obično tamniji, ljubičast ili crno-ljubičast, vremenom izblijedi, ponekad u ružičasto-smeđu, smeđu ili svijetlosmeđu boju, ponekad je maslinastozelen, rijetko žuto-smeđ ili čitav žuto-zelen (Russula lilacea f. flavoviridis), rub je uočljivo narebran u starosti, ponekad je duboko rascijepljen.

Stručak: 3-8 cm visok i 1-1.7 cm debeo, valjkast ili batinast, ponekad je malo sužen na dnu, a proširen na vrhu, ravan ili je malo zakrivljen, pun, srž je kasnije spužvasta, u starosti je šuplja, bijel, ponekad je s ružičastom nijansom na jednom dijelu.

Listići: Vrlo su gusti, izmiješani su s lamelulama, umjereno su široki, tanki, blago su trbušasti, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, često su račvasti, lomljivi, bijeli, u starosti su krem, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.2 µm, ponekad povezanim kratkim grebenima, amiloidne, 7-9 x 6-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-50 x 9-14 µm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 40-65 x 8-10.5 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 3.5-4 μm, te vrlo dugih primordijalnih hifa, širokih 3.5-6 μm, podijeljenih brojnim tupim, podjednakih ili izraženo kratkih segmenata, od kojih su posljednji najbrojniji i karakteristični; otrusina je bijela do bjelkasta (Ia-b).

Meso: Umjereno je debelo, više je ili manje čvrsto u mladosti, zatim je mekano i lomljivo, bijelo, na prerezu je vrlo slabo promjenjivo, na kraju je žuto-smeđe; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s fenolom crveno-smeđe, sa sulfovanilinom karmincrveno, zatim crveno-smeđe kada se osuši, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora, jasno plava za 1-2 minute (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u kontinentalnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće grabom, ali i bukvom ili hrastom, na kiselom, pjeskovito-glinenastom tlu, različite vlažnosti.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Raste ispod graba, ali i bukve, lipe, lijeske, hrasta ili breze. Prepoznatljiva je po skromnoj veličini i mesnatosti, potpuno sličnim kao kod vrsta iz sekcije Tenellae, od kojih se razlikuje po bijeloj otrusini i zrnatom, pahuljastom klobuku, što ukazuje na pileipelis s primordijalnim hifama. Druge prepoznatljive značajke uključuju rast na dobro dreniranom glinenasto-pjeskovitom tlu, klobuk ružičasto-ljubičaste, smeđe ili ponekad djelomično ili u potpunosti žuto-zelene boje, bijeli stručak, koji je često s karmin ružičastom nijansom, jedva promjenjivo meso, blagog okusa i neizraženog mirisa, srednje velike spore, s više ili manje izoliranim bodljama, te pileipelis s običnim hifama i primordijalnim hifama s postepeno suženim vrhovima. Ispod zimzelenih mediteranskih hrastova raste slična plavkasta krasnica (Russula subazurea), a ispod planinskog crnogoričnog drveća plavetna krasnica (Russula azurea), pri čemu je prva manja i lomljivija, sa sporama s gotovo mrežastim uzorkom, a druga je relativno robusna i mesnatija, s pileipelisom koji se sastoji od ogromnih batinastih hifa i krupnih primordijalnih hifa. Jasikina ljutica (Russula pelargonia) je ista po izgledu, lomljivosti i boji, a jasno se razlikuje po ljutom okusu mesa, mirisu na pelargonije, zatim na slane inćune tijekom truljenja, te glatkijoj, ako ne i uvijek sjajnoj površini klobuka. Kompleks opisane vrste također uključuje neke podvrste, forme ili varijetete čiji je značaj i danas kontroverzan. Singer opisuje podvrstu Russula retispora, koja se razlikuje od tipične vrste po donekle mrežastim sporama. Romagnesi je dao vlastito tumačenje podvrste, uvodeći kao daljnji element primordijalne hife koje su više tupe nego sužene, te boju klobuka koja je još više polikromna ili višebojna. Bresadola je spomenio Russula lilacea var. carnicolor, za koju Romagnesi navodi da ima maslinasto-smeđi klobuk s karmincrvenim rubom, slabo dekorirane spore i primordijalne hife široke do 5 pm. Blum smatra da je podvrsta Russula pseudolilacea sa suženim primordijalnim hifama, izraženijim bodljama na sporama i vrlo slabom rekcijom s gvajakovom tinkturom, a ustvari je samo spora.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1326. str. Russula lilacea Quél.

Russula livescens - created on November 2011 in Łopień, Beskid Wyspowy, Poland by Jerzy Opioła

OLOVASTA KRASNICA

Russula livescens (Batsch) Bataille

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo je raširen i udubljen, kožica se guli preko 1/3 ili čak 1/2 promjera, žućkasto pahuljast, kasnije je gladak, sjajan, vlažan, mazav po vlažnom vremenu, krem-smeđ, oker-smeđ do sivo-smeđ, sredina je tamnije sivo-smeđe boje, mjestimično s mrljama, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je vrlo kratko narebran.

Stručak: 2-7 cm visok i 0.7-1.7 cm debeo, valjkast, ispod listića je malo proširen, u mladosti je pun, zatim je šupljikav, bijel, bjelkast do sivkast, također je lagano ružičast, na bazi je žuto do limunastožuto pjegav, brašnjav, uzdužno je hrapav.

Listići: Gusti, široki su 4-9 mm, tanki, poneki se račvaju do stručka, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, račvasti, lomljivi, oštrica je glatka, bijeli, zatim su krem, u starosti su žuto-smeđi ili s mrljama.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, s ponekad izoliranim bradavicama visokim 0.62 µm, slabo povezanih kratkim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6.5-8.5 x 5-6.7 µm, bazidije su 4-sporne, 30-52 x 8.5-11 μ, cheilocistide su uglavnom vretenaste, 70-90 x 7-11 μ, završavaju malim vratom koji postaje sve duži, teži da se nekoliko puta zadebljava (vrh je često u obliku dojke), pileipelis se sastoji od višesegmentnih hifa, s općenito stožastim ili šiljastim vršnim segmentom, širokih 3.7-5-8.5 µm, te tanke dermatocistide, s malim izbočinama ili vršnim izraslinama, sa žućkastim sadržajem; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Tanko i prilično čvrsto, lomljivo, bijelo, zatim posivi ili posmeđi u stručku; miriše na voće, poput žučne krasnice (Russula fellea), a okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je pozitivna (+), a crvena površina stručka s amonijakom postane narančasta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, uz ceste, u travnatim područjima, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično s bukvom ili hrastom, a rjeđe u crnogoričnim šumama s borom, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova krasnica pripada skupini rebrastih krasnica sličnih rebrastoj krasnici (Russula pectinata). Međutim, opisana krasnica ima blagi okus mesa, klobuk je gladak, sjajan i vrlo kratko narebran, a stručak je uzdužno sitno brašnjav.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 868. Olovasta krasnica (Russula livescens Batsch ss. Bres.); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 354. str., Russula livescens ( Batsch) Quélet ss. Bres.

Russula luteotacta - created on August 2021 in Unter-Olberndorf, Glockenberg, Austria by Christian Apschner

ŽUTOPJEGAVA KRASNICA

Russula luteotacta Rea

Etimologija: luteus (lat.) = žuto + tactus (lat.) = dodirnuto, taknuto. Po žutim mrljama po površini klobuka.

Engleski naziv: Yellowstaining Brittlegill

Klobuk: 4-9 cm širok, najprije je konveksan, brzo je raširen i široko ulegnut na sredini, nepravilan, režnjast, kožica je priraštena, guli se samo na krajnjem rubu, sjajan po vlažnom vremenu, bez sjaja po suhom vremenu, čiste je crvene boje, ponekad je samo ružičast, jako izblijedi, s večim je ili manjim i oštro ograničenim kremastim područjima, ponekad cijela površina izblijedi i na kraju postane žuto-smeđ do oker, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, kasnije je malo narebran i valovit.

Stručak: 2.5-8 cm visok i 0.8-2.3 cm debeo, često je ekscentričan, varijabilnog je oblika, nejasno je valjkast ili malo trbušast, gotovo vretenast, a isprva čak i batinast, pun, srž je kasnije spužvasta i djelomično šuplja, bijel, može biti s ružičastom nijansom, na oštećenim mjestima je sa žutim mrljama (ne uvijek), a u rijetkim slučajevima čitava površina požuti već u mladosti.

Listići: Ponekad su gusti, a ponekad prilično razmaknuti, široki su 4-5 mm, izmiješani su s promjenjivim brojem lamelula, osrednje su debeli, prirasli su ili se ponekad vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, bijeli, na kraju jasno požute, oštrica je cjelovita, rijetko je erodirana kao kod Russula luteotacta var. serrulata), koja je potvrđena kao zasebna vrsta.

Spore: Široko su eliptične, s gotovo su izoliranim bradavicama visokim 0.6-0.7 µm, međusobno povezanim kratkim grebenima koji tvore djelomični zebrasti uzorak, 6.4-8.5 x 5.6-6.6 µm, nekad su nešto veće, 7-9 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste ili cilindrične, sa zaobljenim vrhom, široke 8-14 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih, valjkastih hifa, širokih 2-4 μm, te dugih, nepravilno oblikovanih dermatocistida, koje su mjestimično stisnute poput vrata, širokih 4-8 μm, jednosegmentne ili s rijetkim segmentima; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Isprva je gotovo čvrsto, zatim je mekano, bijelo, na oštećenim mjestima i na prerezu sporo i izraženo požuti; miriše slabo na voće ili kokos, a okus je jako ljut, ali može biti i blag, gorkast i trpak.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane umjereno intenzivno ružičasto-narančasto (+), s fenolom smećkasto, s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), požutjeli dijelovi s KOH crveni, a reakcija listića s amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, grabom ili kestenom, na blatnjavim putevima na glinenasto-vapnenastom i vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Neki je autori navode kao nejestivu vrstu, zbog ljutog okusa, ali se smatra otrovnom, jer sadrži određene nepoznate toksine, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće će količine ove gljive kod osjetljivih osoba uzrokovati proljev, mučninu i povraćanje. Ljute ili gorke krasnice nisu jestive gljive.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, krutoj konzistenciji, krvavocrvenom klobuku koji lako mijenja boju na kiši, više je ili manje ekscentričan ili režnjast, s dugo zakrivljenim, glatkim ili kratko narebranim rubom, kožicom koja se teško guli, dosta razmaknutim listićima koji se spuštaju po stručku kod tipične vrste, izlučivanju vodenastih kapljica po vlažnom vremenu, često ekscentričnom, bijelom stručku s ružičastom nijansom, ljutom okusu mesa, laganom mirisu na voće, te skupnom ili ponekad busenastom rastu ispod bjelogoričnog drveća, uglavnom graba ili hrasta. Najvažnija je značajka sporo žućenje ozlijeđenih dijelova. Lako se zamijeni različitim vrstama s ljutim mesom, crvenkastim klobukom i bijelom ili krem otrusinom, a među njima su jedine vrste sklone žućenju krvava krasnica (Russula sanguinea), koja raste ispod borova, ima tamnokrem otrusinu, a žute mrlje su moguće na izloženim dijelovima, osobito na listićima (Russula sanguinea var. pseudorosacea), iako se ponekad, po suhom vremenu, intenzivna promjena boje širi na cijelo plodno tijelo, te netaknuta krasnica (Russula persicina), koja je prepoznatljiva po listićima koji prosječno nisu toliko razmaknuti i ne spuštaju se po stručku, ima krem, a ne bijelu otrusinu, te povremeno slabije ili ograničeno požuti. Slična Maireijeva krasnica (Russula nobilis) raste tipično ispod bukve, ima prilično guste listiće, koji su zaokruženi uz stručak i s više je ili manje jasnim sivkastim odsjajem u mladosti. Od varijeteta Russula luteotacta var semitalis je slične veličine, ima guste i prirasle listiće, a meso malo ili uopće ne požuti.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 840. Žutopjegava krasnica (Russula luteotacta Rea); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 672. str., Russula luteotacta Rea

Russula maculata - created on October 2022 in Bocairente, Valencia, Spain by toniconca

PJEGAVA KRASNICA

Russula maculata Quél.

Etimologija: maculatus (lat.) = uprljati, zamazati, (za)mrljati. Po mrljama na klobuku.

Klobuk: 4.5-13 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, kasnije je otvoren i široko i blago ulegnut na sredini, nije previše valovit, rijetko je režnjast, kožica se guli do oko 1/3 promjera, mazav i sjajan kada se ubere, narančasto-crven, narančasto-oker, narančasto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, rijetko je crvene boje trešnje ili cinobercrven, sredina može izbijediti u različitoj mjeri ili postati oker, mjestimično je s laganim plavkastim nijansama, izblijeđeni primjerci su s obilnim hrđastosmeđim mrljama i pjegama, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, samo na kraju može biti slabo, kratko i nejasno narebran.

Stručak: 4-9 cm visok i 1.5-3 cm debeo, isprva je često batinast, zatim je valjkast, više je ili manje proširen na vrhu, zaobljen i hrđastosmeđ na bazi, pun, naboran, bijel, ponekad je dijelom s ružičasto-crvenom nijansom, kasnije je sa sve opsežnijim smeđim mrljama.

Listići: Gusti, 6-12 mm široki, debeli, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi uz stručak, prirasli, račvasti su uz stručak, lomljivi, dugo su vremena kremasti, žućkasti kad sazriju, ubrzo su hrđastosmeđi.

Spore: Gotovo su kuglaste, s tupim, stožastim bradavicama visokim 0.8-1 µm, slabo povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, umjereno su amiloidne, 8-10.4 x 7-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 10-14 μm, cheilocistide su vretenaste i sa vršnim produžetkom, 70-100 x 7-16 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih, valovitih hifa, čvornatih, širokih 2-3.7 μm, te brojnih, valjkastih ili batinastih dermatocistida, djelomično nejasno vretenastih, širokih 4.2-15 μm, 0-2-segmentnih; otrusina je žuta do tamnožuta (IVc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu postane krem-žuto do smeđe; miriše ugodno na voće, a okus je naknadno jasno papren u listićima, ali može biti i gotovo blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto ili ružičasto-sivkasto (-), s fenolom smeđe, s fenolanilinom crveno, zatim crno, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora (+), a listići s anilinom postanu tamnonarančasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u suhim, toplim bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom crnikom (Quercus ilex) u mediteranskom području, ali i drugim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Poznata je vrsta koja raste tipično u toplim, suhim šumama hrasta crnike na vapnenastom tlu, a možda i isključivo. Dio autora navodi da raste i ispod drugog bjelogoričnog drveća, a dio čak i ispod crnogoričnog drveća. Karakteristična je po crveno-narančastom pigmentu bez ljubičastih nijansi, međutim nekad može biti s laganim plavkastim pigmentom. Također je prepoznatljiva po srednjoj veličini, dobroj mesnatosti i kompaktnosti, vlažnoj i sjajnoj površini klobuka, od crvene boje trešnje do narančasto-oker boje, dugom stručku koji je ponekad s ružičasto-crvenom nijansom, žutoj otrusini, mesu koje polako postaje žuto-smeđe, različito ljutom okusu mesa, koji je ponekad gotovo blag, složenom mirisu s notama na cedrovinu, gotovo kuglastim, grebenastim sporama s djelomičnim mrežastim uzorkom i pileipelisom s velikim dermatocistidama s ili bez segmenata. Smeđenje je ključna karakteristika za determinaciju ove vrste po čemu se razlikuje od pjegave krasnice (Russula maculata) i velike skupine sličnih vrsta, kao što su raskošna krasnica (Russula intermedia) i narančasta krasnica (Russula aurantioflammans), koje karakteristično rastu ispod breza i imaju male spore, vinskoljubičasta krasnica (Russula vinosopurpurea), koja je s tamnim bojama, često vinskicrvenom ili djelomično smeđom i umjereno ljutim mesom, krhka krasnica (Russula veternosa), koja je manja i lomljivija, s ružičastim klobukom i mirisom sličnom medu, te bakrena krasnica (Russula cuprea), koja je s nepromjenjivim mesom, neizraženim mirisom i zasićeno crvenim klobukom, a samo je ponekad crveno-narančast.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 822. Pjegava krasnica (Russula maculata Quélet); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 695. str., Russula maculata Quélet & Roze

Russula medullata - created on September 2018 in the Cemetery, Pohjois-Savo, Rautalampi, Finland by Vauras, Jukka

SIVOZELENA KRASNICA

Russula medullata Romagn.

Etimologija: medulla  (lat.) = srž, moždina, unutrašnjost. Po boji.

Klobuk: 4-13 cm širok, prvo je polukuglast, zartim je konveksan, kasnije se izravna i pupčasto ulegne na sredini, gotovo je ljevkast, kožica se guli do 1/2 promjera, dugo je vremena vlažan i sjajan, zelen ili tipično blijedi, sivo-zelen, sivo-smeđ, ponekad je s ružičasto-ljubičastim ili ružičasto-smeđim mjestimičnim, velikim ili obrubljenim mrljama, izblijedi u krem-oker boju, može biti i sa zasićenim maslinastozelenim ili tamnozelenim tonovima koji podsjećaju na modrikastu krasnicu (Russula parazurea), te ružičasto-ljubičast sa sivo-zelenom sredinom, površina je praškasta, rub je dugo vremena podvijen, gladak, kasnije je izravnat i malo narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-3.5 cm debeo, valjkast, može biti blago proširen na vrhu, gol, bijel, na kraju je oker, sivo-smeđ, baza je sa hrđastosmeđim mrljama, u starosti je brazdast.

Listići: Gusti, široki su 6-12 mm, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, neki su povezani poprečnim žilicama na bazi, lomljivi, bijeli, kremasti, kasnije su izraženo oker, na pritisak požute.

Spore: Široko su eliptične, sa niskim, izoliranim bradavicama, mjestimično povezanim spojnim linijama, amiloidne, 6.6-8.8 x 5-6.4 µm, bazidije su 30-50 x 7-10 µm, cheilocistide su brojne, batinaste s tupim, 2.5-6 µm širokim vratom, 60-110 x 7-12.5 µm, pleurocistide su pomalo gomoljastog oblika, vrhovi su s malim, oštrim kljunom ili izbočinom, 80-100 x 5-7 µm, pileipelis se sastoji od tupih, razgranatih, ali relativno uskih hifa, širokih 3-5 μm, te rijetkih, valjkastih do vretenastih dermatocistida, širokih 4-8 μm, slabo uočljivih zbog osrednje refraktivnim sadržajem; otrusina je svijetlooker do oker (IIIa-b).

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo, na oštećenim mjestima postane žuto-smeđe; miris nije izražen ili je ugodan na voće, a okus je blag, čak i u listićima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je promjenjiva, slabog ili normalnog intenziteta (+-), s gvajakovom tinkturom je također promjenjiva, nekad brza i više ili manje intenzivna, a u drugim slučajevima slaba i spora (+-), a mesa i listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u hladnim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolom, brezom, vrbom ili biljkom osinicom (Dryas), ali i smrekom, na kiselim, manje ili više vlažnim, a ponekad i močvarnim tlima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po srednjoj veličini i dobroj mesnatosti, sjajnoj površini klobuka, žućkastoj nijansi zrelih listića, što ukazuje na neobično tamnu otrusinu za podsekciju Griseinae, oko IIIb, slatkastom okusu i neizraženom mirisu mesa. Boje su uglavnom svjetliji sivo-zeleni tonovi, ali i sa ružičasto-ljubičastom nijansom, kao kod ljubičastozelene krasnice (Russula cyanoxantha). Može biti s maslinastim ili više ili manje zasićenim zeleno-smeđim klobukom, slično kao kod modrikaste krasnice. Slične sive ili ponekad zelene boje može biti sivozelenkasta krasnica (Russula anatina), koja je manjih dimenzija, ima suhu, neprozirnu kožicu klobuka, koja je više ili manje raspucana na rubu, te preferira staništa hrasta. Po rastu ispod breza i potpuno slatkom okusu mesa je slična crnozelena krasnica (Russula atroglauca), međutim boja otrusine ne prelazi IId, površina klobuka je neprozirna, boje su tamnije, a reakcija sa FeSO4 slaba. Slična priobalna krasnica (Russula monspeliensis) također je dosta prepoznatljiva po rastu uz bušine (Cistus), prilično ujednačeno zelenom klobuku, boji otrusine oko IIc i ljutom okusu mesa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 347. str., Russula medullata Romagnesi

Russula melitodes - created on August 2012 in Sandbjerg Gods, Denmark by Jens H. Petersen

CRVENOSMEĐA KRASNICA

Russula melitodes Romagn.

Etimologija: melitōdēs (gr.) = sličan medu. Po mirisu.

Engleski naziv: Rosewood Brittlegill

Klobuk: 4-8 cm širok, prvo je gotovo kuglast, zatim je konveksan, rijetko je s grbicom na sredini, kasnije se izravna i ulegne na sredini, pravilan, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, vlažan i gladak, više je ili manje naboran, tipično je svjetlije ili tamnije smeđe, ljubičasto-smeđe, ružičasto-smeđe ili vinski crveno-smeđe boje, na sredini je izblijedjele maslinaste do maslinasto-smeđe boje, rub je gladak u starosti je slabo i kratko narebran.

Stručak: 4-7 cm visok i 1-2.5 cm debeo, kratak, valjkast, u početku je malo batinast, kasnije je valjkast, pun, srž je kasnije spužvasta, bijel ili bjelkast, mjestimično je malo žućkast ili prljavo slamnatožut, osobito prema bazi, baza je sa smeđim mrljama, površina je jasno ili čak grubo naborana, osobito na vrhu.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 5-9 mm, tanki, usko su prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, više su ili manje račvasti, lomljivi, na početku su krem ili žuti, ubrzo su tamnožuti, na kraju su žuto-oker.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1-1.4 µm, najviše mjestimično povezanim u nekoliko kratkih lanaca ili zebrastih spojnih linija, amiloidne, 7.4-10.5 x 6.8-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-68 x 11-15 µm, cheilocistide su vretenaste ili s vršnim produžetkom, 70-100 x 9-14 μm, pileipelis se sastoji od uskih hifa, širokih 4-5 μm, gotovo valjkastih ili batinastih dermatocistida s trbuhom širokim 5-10 μm, 0-3-segmentnih, s rijetkim, grubim izraslinama, te prosječno nešto debljih, inkrustiranih primordijalnih hifa; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je ljubičasto ili crveno-ljubičasto, na prerezu blago požuti; miris nije izražen ili je malo kiselkast na voće ili med kada se osuši, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane prljavo ružičasto ili ružičasto-smećkasto (+), s fenolom tamnosmeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je prilično intenzivna (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično grabom, hrastom, bukvom, lipom ili brezom, češće na vapnenastom tlu, ali i na ostalim vrstama tla.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Ova je gljiva male ili srednje veličine, s obično vrlo tamnim klobukom, uglavnom ljubičasto-smeđim, smeđim ili ružičasto-smeđim, na sredini postaje maslinastozelen ili ponekad crnkast, redovito nenarebranim rubom, malo valovitom površinom, ne previše sjajnom, zatim bez sjaja ili čak malo baršunastom po suhom vremenu, žućkastim listićima u zrelosti, svijetložutoj otrusini, stručkom koji je nekad s ružičasto-ljubičastom nijansom (Russula melitodes f. coloripes), polutvrdim mesom, crvenim slojem ispod kožice klobuka, koje na prerezu malo požuti ili mjestimično posmeđi, blagim okusom, slabim mirisom na med, te velikim sporama, s nešto nižim bradavicama nego kod smeđokože golubače (Russula integra). Međutim, najznačajnija karakteristika je mješovita struktura pileipelisa, koji se sastoji od dermatocistida širokih 4-10 μm, primordijalnih hifa širokih 3.5-6.5 μm, s golim, zašiljenim ili proširenim vrhom nalik lopatici, te zašiljenih hifa. Smeđokoža golubača je slična po tvrdoći mesa, boji, otrusini i mikroskopskim karakteristikama, međutim raste u crnogoričnim šumama, nešto je većih dimenzija i bez mirisa. Slična je i svilenkasta krasnica (Russula sericatula), koja je s izrazito manjim sporama, pileipelisom bez dermatocistida, baršunastijom kožicom klobuka i ponekad neugodnim mirisom u starosti, a ne mirisom na med.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1082. str. Russula melitodes Romagn.

Russula melliolens - created in Spain by Josep Roma Casanovas

MEDNA KRASNICA

Russula melliolens Quél.

Etimologija: mel (lat.) = med + olere (lat.) = miris ruke. Po mirisu.

Klobuk: 4-13 cm širok, prvo je izraženo konveksan, kasnije je raširen i zdjelasto ulegnut na sredini, vrlo nepravilan, više je ili manje režnjast, kožica se guli barem do 1/2 promjera ili malo dalje, vlažan i sjajan, gotovo je gladak ili djelomično valovit, promjenjivih je boja, od crvene do crveno-ljubičaste, više ili manje izblijedi prema rubu ili je s crnkastom sredinom (Russula meliolens f. atropurpurea, koja je potvrđena kao zasebna vrsta), također vinskicrven, bakrenocrven, bakrenosmeđ, crvenkasto-smeđ kao kod određenih vrsta iz podsekcije Foetentinae, s tamnijim dijelovima, ponekad više ili manje svijetloružičast ili marelično narančast, s oker područjima, često je sa hrđastosmeđim i žutim mrljama, te izrazito limunastožut ili limunasto-okerast kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes) i ljubičasto-smeđ sa žućkastom sredinom, kao kod Romelijeve krasnice (Russula romellii), rub je podvijen, gladak, kasnije se raširi, jedva je uočljivo narebran u starosti.

Stručak: 4-12 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, valjkast i češće batinast, rijetko je malo sužen na dnu, proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, bijel, mjestimično je žućkast, kasnije je s hrđastosmeđim mrljama na dnu, ponekad je s ružičasto-crvenom nijansom na jednom dijelu, žuti prije nego trljanjem ili vremenom potamni.

Listići: Gusti, široki su do 12 mm, debeli, izmiješani su s lamelulama, ponekad su zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su krem, s hrđastosmeđim su mrljama, zatim smeđe počevši od ozlijeđenih dijelova, oštrica je rijetko crvena nekoliko milimetara uz rub klobuka.

Spore: Gotovo su kuglaste, s vrlo niskim, gotovo nevidljivim bradavicama visokim 0.2-0.4 µm, povezanim tankim spojnim linijama koje tvore dobro razvijeni mrežasti uzorak, 9-11 x 7.7-9.8 µm, nekad su nešto manje, 8-9.8 x 7-8.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-60 x 9-15 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, relativno uske, s trbuhom širokim 8-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih ili vršno blago suženih hifa, širokih 1.8-5 μm, te valjkastih dermatocistida s prilično dugim segmentima, širokih 5-12 μm; otrusina je krem (IIb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je crveno, na prerezu izraženo žuti, počevši od površine, a zatim posmeđi, promjena je ponekad relativno slaba i spora; miris je slabo izražen u mladosti, u starosti ili sušenjem sve jače podsjeća na med, osobito u bazi stručka, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno ružičasto (+), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a s fenolom ružičasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, grabom, kestenom ili bukvom, uglavnom u kolonijama po vanjskom rubu šume, na umjereno pjeskovitom i kiselom tlu, voli toplija staništa, osobito u blizini hrasta medunca i plutnjaka, vrlo često u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Može se i sušiti.

Napomena: Ova dobro poznata vrsta nalazi se gotovo posvuda ispod bjelogoričnog drveća (po Romagnesiju čak i ispod crnogoričnog drveća), obično u umjereno pjeskovitim i kiselim tlima. Mikroskopski je vrlo prepoznatljiva po višesegmentnim dermatocistidama, s ponekad izraženim spojnim suženjem hifa, koje izgledaju poput lanca kobasica, te po velikim, kuglastim sporama, čija se veličina ističe naspram vrlo sitne mrežaste dekoracije, jedva vidljive pod mikroskopom, koju neki autori uspoređuju s paukovom mrežom. Ističe se među vrstama iz sekcije Polychromae po srednjoj veličini, jakom žućenju, vrlo svijetloj otrusini (druge vrste sličnog oblika i s blagim okusom mesa obično imaju žutu otrusinu), bojama klobuka od ružičaste, crvene, bakrenocrvene ili djelomično marelično narančaste, ponekad čak i ljubičaste s crnkastom sredinom, a jedan uzorak je bio ujednačene žućkaste boje. Relativno visoka koncentracija žute nijanse rezultira formama s bakrenosmeđim ili žućkasto-smeđim klobukom, koje podsjećaju na lasičju krasnicu (Russula mustelina) ili vrste iz podsekcije Foetentinae. Intenzitet promjene boje dragocjen su trag za prepoznavanje na terenu, jer većina žutih krasnica pripada podsekciji Puellarinae, a prepoznatljive su po lomljivosti mesa i prilično maloj veličini. Kako je ovaj fenomen izraz normalnog procesa starenja, determinacija nezrelih primjeraka mora prvenstveno uzeti u obzir druge karakteristike. Međutim, čak i kod takvih primjeraka, prvi znakovi početne promjene boje mogu se uočiti po eroziji prerano požutjelog mesa ili po intenzivnijoj hrđastosmeđoj boji nego inače na dnu stručka. Druga važna značajka, bitna za razlikovanje od ostalih vrsta unutar sekcije Polychromae, su izraženi i trajno svijetli listići, uz otrusinu koja je jedva krem (IIa-b). Ovu bljedoću treba tražiti na licu listića, a ne na oštrici, koja je više izložena atmosferskom utjecaju ili traumama, te stoga lako žuti iz razloga koji nisu povezani sa sazrijevanjem spora. Što se tiče mirisa nalik medu, bilo bi pogrešno osloniti se njegovu prisutnost u svrhu determinacije, jer se ne pojavljuje prije nego što se gljiva počne sušiti. Srednja veličina, smeđenje i krem otrusina su karakteristike po kojima se razlikuje od ljepljive krasnice (Russula viscida), koju, ne iznenađuje, Romagnesi, Bon i Singer svrstavaju u podsekciju Melliolentinae. Čini se da ova glomazna vrsta, koja raste ispod bukve ili smreke kasno u sezoni, voli i nizinske šume hrasta, a prepoznatljiva je po blago ljutom okusu i bazi stručka prekrivenoj hrđastožutim priraslim ovojem koji u dodiru sa KOH odmah pocrveni. Russula annae je mediteranska vrsta koja raste ispod hrastova, sa žutom otrusinom (IV), klobukom koji je uglavnom oker, bakreno-smeđ ili djelomično ružičast, a plodno tijelo je prosječno manje i lomljivije. Hrastova krasnica (Russula dryophila) je srednje veličine, zdepastog izgleda, suhe kožice klobuka bez sjaja, vrlo ujednačene vinskicrvene boje i s mesom koje posmeđi, bez prethodnog žućenja, a raste ispod listopadnih ili zimzelenih hrastova. Među ostalim vrstama iz sekcije Polychromae, koje se mijenjaju sličnim intenzitetom, ističe se grabova krasnica (Russula carpini) po izrazito polikromnim i šarenim bojama, često ljubičastim, djelomično zelenim ili smeđim, žućkastom otrusinom i rastom isključivo ispod graba. Tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea) razlikuje se od slično obojenih formi opisane vrste po mesu koje promočeno posivi, a ne požuti, te po ljutom okusu mesa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 917 str. Russula melliolens Quél.

Russula melzeri - created on July 2014 in Le Rive, Caldonazzo, Italy by Marco Floriani

MELZEROVA KRASNICA

Russula melzeri Zvára

Etimologija: U čast češkog mikologa Václava Melzera (1878.–1968.), koji je bio posebno poznat po svom doprinosu proučavanju roda Russula, te po izumu Melzerovog reagensa 1924. godine, koji je kombinacija joda, kalijeva jodida i kloral-hidrata, a izuzetno je koristan u mikroskopiji, jer otkriva amiloidne i dekstrinoidne reakcije spora. Po imenu.

Engleski naziv: Scurfy Brittlegill

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je gotovo polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne na sredini, nepravilan, valovit, kožica se guli, suh i fino baršunast, ponekad je nježno pahuljast na sredini, više je ili manje zasićene crvene boje, s laganom je ljubičastom nijansom na sredini, na rubu je općenito nešto svjetliji, gdje lako prelazi u ružičastu, u tonovima sitne krasnice (Russula minutula), također može biti smeđ, rub je gladak, kasnije je kratko narebran, nazubljen ili malo raspucan.

Stručak: 3-6 cm visok i 1-2 cm debeo, često je ekscentričan, lomljiv, valjkast ili zadebljan prema dnu, gotovo batinast, pun, srž je u starosti šuplja, naboran, sjajan, bijel, umjereno požuti samo na dnu.

Listići: Široki, trbušasti, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, malo su razmaknuti u zrelosti, izgledaju gotovo slobodni, povezani su poprečnim žilicama na bazi, nisu račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su oker, oštrica je iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s gustim tupim, stožastim, izoliranim bradavicama visokim do 1.15 μm, povezanim kratkim rijetkim grebenima koji tvore djelomični zebrasti uzorak, amiloidne, 6.6-8.7 x 5.6-7 µm, rijetko su nešto veće, 7-9 x 5.6-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-44 x 10-13 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, 40-80 x 6-12 μm, pileipelis se sastoji od kratkih hifa, širokih 4-10 μm, s tupim, valjkastim vršnim segmentom i zadebljanim bazalnim segmentom, te prilično brojnih, valjkastih, višesegmentnih dermatocistida, širokih 4-8 μm, malo suženih na spoju segmenata; otrusina je oker (IIIb).

Meso: Tanko, mekano, vrlo je lomljivo, bijelo, vrlo slabo mijenja boju, uglavnom ne požuti; miris nije izražen ili je slab na voće tijekom truljenja, a okus je blag ili vrlo slabo ljutkast u djeliću sekunde.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (+), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a s fenolom crveno-ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u kontinentalnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s kestenom, grabom ili bukvom, često na vlažnom tlu obraslom mahovinom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po sitnoj veličini, relativno zdepastom izgledu, baršunastoj, fino istočkanoj i raspucanoj površini klobuka, širokim listićima, zaokruženim uz stručak, s prilično jasnim oker odsjajem u zrelosti, sukladnom boji otrusine, tankom, lomljivom mesu, s laganim mirisom na voće, blagom okusu, eventualno prolazno ljutkastom u nezrelim listićima, a reakcija na gvajakovu tinkturu može biti jaka i brza ili slaba, pa čak i negativna. Mikroskopski je karakteristična po sporama dekoriranim s izoliranim bradavicama, za razliku od veličine, koja je varijabilnija. Po veličini, baršunastom klobuku i crvenoj boji je slična sitna krasnica, koja se lako razlikuje po mirisu na ružmarin koji je uvijek prisutan kada se ubere, te potpuno bijelim listićima i otrusini. Russula rhodella je sa sličnom oker otrusinom, ali je površina klobuka prilično glatka i sjajna. Mrežastosporna krasnica (Russula arpalices) prepoznatljiva je po izraženom žućenju mesa, mirisu na voće i pelargonije, te relativno sjajnoj, neraspucanoj kožici klobuka. Opisana vrsta izbjegava toplu klimu mediteranskog područja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1207. str. Russula melzeri Zvára

Russula messapica - created on November 2018 in Provincia di Lecce, Italy by Nicolò Oppicelli

MESSAPIJSKA KRASNICA

Russula messapica Sarnari

Etimologija: Messapis = iz Messapije, povezana s Messapijom. Antičko ime za jugoistočni dio Italije, današnju Apuliju (Puglia), koja je bila naseljena starim talijanskim narodom zvanim Messapi. Po geografskom području.

Klobuk: 2-5.2 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i blago ulegnut na sredini, više je ili manje nepravilan ili režnjast, kožica se guli do 3/4 promjera, suh i bez sjaja, zrnast na sredini, sa žućkastim pahuljastim ostacima ovoja (koristiti povećalo), pahulje su sve rjeđe i uzdignutije prema rubu, pretežno je sa žutim nijansama ili svjetliji, ponekad je s jedva primjetnom narančasto-oker nijansom ili marelično narančast, oker ili svjetliji na rubu, mednožut, rijetko je s prilično izraženim crvenim mrljama, također može biti s dva različita pigmenata, žutim i crvenim, poput male zlatne krasnice (Russula aurea), rub je gladak, slabo narebran u starosti.

Stručak: 2.5-6 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, valjkast, rijetko je batinast, srž je prvo mekana, kasnije je šuplja, kasnije je šupalj, bijel, na donje dvije trećine je žut, vrlo rijetko je čitav žut, pod povećalom su uočljivi žućkasti pahuljasti ostaci ovoja, trljanjem postane hrđastooker.

Listići: Osrednje su gusti, 6-9 listića/cm na rubu klobuka, široki su 5-7 mm, trbušasti, tanki, zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, lomljivi, bjelkasti, zatim su kremasti i s više su ili manje izraženim ružičastim odsjajem, na kraju su žućkasti.

Spore: Široko su eliptične, s bradavicama su visokim do 1 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 8.2-10.4 x 6.9-8.8 µm, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, batinaste, 31-54 x 12-16 µm, s velikim su i dugim sterigmama, cheilocistide su rijetke, batinaste ili češće vretenaste, obično su bez vršnog produžetka, 52-85 x 9-13 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 2.7-4 µm, te rijetkih kratkih, valjkastih ili gotovo batinastih elemenata širokih 2-6 μm, izvana sličnih dermatocistidama, ali slabo uočljivim zbog slabo refraktivnog sadržaja i male velicine; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Mekano, bijelo, često lagano požuti na erodiranim dijelovima; miris prvo nije izražen, kasnije nakon skladištenja postaje vrlo jak, na pečene dunje ili kajganu, a naknadno se pojačava zbog alkoholno-voćne komponente, a okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je umjerenog intenziteta (+), s FeSO4 vrlo spora i slabog intenziteta, postane ružičasto-sivkasta (-), s fenolom svijetlo sivo-smeđa, požutjela površina klobuka i stručka s 30% KOH vatreno crvena do krvavocrvena, s intenzitetom i trajanjem proporcionalnim stupnju razvoja ovoja, od nekoliko sekundi do nekoliko minuta u ekstremnim uvjetima (test se može provesti i na suhim primjercima, ali je tada boja manje živopisna).

Stanište: Raste u jesen, u bjelogoričnim šumarcima u blizini obale, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex) i hrastom oštrikom (Quercus coccifera), na pjeskovitom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Raste karakteristično ispod mediteranskih hrastova crnike i oštrike, na vapnenastom tlu s visokim udjelom pijeska. Prepoznatljiva je po vrlo maloj veličini, izrazito baršunastim ostacima ovoja (vidljivim pomoću povećala), dva pigmenta na klobuku, žutom i crvenom ili potpuno zlatnožutom, glatkom i debelom rubu, nenarebranom, vrlo tankim, širokim i trbušastim listićima, žućkasto-oker kada sazriju, blagom okusu, osebujnom, intenzivnom i prodornom mirisu, iako kasnom, koji podsjeća na pečene dunje ili kajganu. Najvažnija karakteristika je prisutnost žutog ovoja koji prekriva cijelu površinu stručka, iako je uočljiviji na donjoj polovici. Izraženo crvena reakcija s KOH jasno odvaja ovu vrstu od drugih sličnih vrsta. S obzirom na žuti pigment na klobuku i stručku, može se zamijeniti s manjim primjercima zlatne krasnice, koja je dvostruko većih dimenzija, bez ovoja, s umjereno debelim i čvrstim mesom i bez mirisa. Ispod hrasta crnike raste i slična lažna brezova krasnica (Russula pseudoimpolita), koje je gotovo dvostruko veća, s klobukom i posebno stručkom bez žutog pigmenta, te slabim mirisom u različitim fazama razvoja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1291. str. Russula messapica Sarnari

SITNA KRASNICA

Russula minutula Velen.

Etimologija: minutula (lat.) = izuzetno mala, najmanja. Po minimalnim dimenzijama.

Engleski naziv: Minute Brittlegill

Klobuk: 1.5-4 cm širok, prvo je nepravilno je konveksan, brzo se izravna i blago ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera ili više, suh i bez sjaja, u određenim je uvjetima blago baršunast, ponekad je pravilno raspucan na rubu, neujednačene je ružičasto-crvene boje ili izblijedi na sredini, ponekad je s ljubičastom nijansom, rijetko je s intenzivnije obojenim pojasom na rubu, rub je dugo vremena podvijen, gladak, na kraju je slabo narebran i često raspucan.

Stručak: 1-3.2 cm visok i 4-8 mm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi, gotovo gomoljast, pun, srž je kasnije je omekšana, na kraju je šuplja, lagano je pahuljast (koristiti ručno povećalo), bijel, rijetko je s crvenkastom ili ružičastom nijansom na donjem dijelu.

Listići: Prilično su razmaknuti, široki su oko 5 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, često su s poprečnim žilicama na bazi, ponekad su račvasti, lomljivi, oštrica je rijetko crvena nekoliko milimetara uz rub klobuka, bjelkasti.

Spore: Široko eliptične do gotovo kuglaste, s niskim, stožastim bradavicama visokim 0.4-0.6 µm, povezanim brojnim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore zebrasti ili mrežasti uzorak, 6.4-8 x 5.6-6.4 µm, ponekad su nešto veće,  6.3-8.2 x 5.5-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 20-40 x 10-12 μm, cheilocistide su vretenaste, 40-65 x 6-12 µm, pileipelis se sastoji od izrazito kratkih i tupih hifa, širokih 3-5 μm, te kratkih, tupih, valjkastih, višesegmentnih primordijalnih hifa, širokih do 5.5 μm; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo; miris je slab i ugodan na ružmarin kada se ubere, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 nakon jedne minute je negativna, zatim postane svijetlo ružičasto-sivo (--), s gvajakovom tinkturom negativna (--), s fenolom postane svijetlosmeđe, sa sulfovanilinom ružičasto-crveno ako je osušeno, a svjetlije ako je svježe, ali i dalje pozitivno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično kestenom, grabom ili bukvom, na vapnenasto-glinenastom tlu, često u mahovini, vrlo rijetko u mediteranskom području. Sliku je snimio Matija Josipović, 29.9.2025., na lokalitetu Jamaričko brdo kod Lipika.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Ova je sićušna vrsta prepoznatljiva je po ružičasto-crvenom klobuku, baršunastoj i raspucanoj kožici klobuka, dugo vremena glatkom rubu, bijelim listićima i otrusini, valjkastom ili blago gomoljastom stručku, rijetko s ružičastom nijansom prema dnu, tankom i lomljivom mesu, blagom okusu i osebujnom mirisu na ružmarin kada se ubere, te vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, dok sa sulfovanilinom pocrveni u suhom stanju. Mikroskopski su značajne male, sitno bradavičave spore, djelomično povezane tankim grebenima, te pileipelis s kratkim, valjkastim primordijalnim hifama, koje u presjeku podupiru veliki, više ili manje kuglasti ili eliptični elementi. Raste u bjelogoričnim šumama na vlažnom, umjereno kiselim tlu s propusnim i humificiranim površinskim slojem, a najčešći partneri su kesten, grab i, rjeđe, hrast ili bukva, ali i lipa i lijeska. Miris je ugodan, sličan ružmarinu, a po nekim autorima je neugodan ili kiseo, kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata) i ponekad ispucane krumpirače (Scleroderma citrinum). Priroda ovog mirisa, koji se ne spominje u mikološkim radovima, sugerira da su odgovorne prilično hlapljive kemijske tvari i da ih proizvodi isključivo micelij, a ne aktivnost unutar plodnog tijela. Među čisto crvenim vrstama, otrovnocrvena krasnica (Russula emeticicolor i Russula zvarae var. pusilla nemaju izražen miris, vrlo slabo reagiraju sa sulfovanilinom i imaju nešto manje raspucanu ili narebranu kožicu klobuka, kao rezultat manje izražene pseudoparenhimatozne teksture. Treba napomenuti da podsekcija Rhodellinae uključuje vrste sa suhim, baršunastim klobucima, poput Melzerove krasnice (Russula melzeri), brezove krasnice (Russula fontqueri) i lažne brezove krasnice (Russula pseudoimpolita), koje imaju neizražen miris, vrlo slabe reakcije s kemijskim reagensima i oker ili žutu otrusinu.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1351. str. Russula minutula Velen.

Russula monspeliensis - created on November 2023 in Oristano, Sardegna, Italy by Federico Calledda

PRIOBALNA KRASNICA

Russula monspeliensis Sarnari

Etimologija: Cistus monspeliensis (lat.) = ljepljivi bušin. Po biljci.

Klobuk: 2-8 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i široko ulegne na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo manje, malo je vlažan kada se ubere, svijetlozelen do zelen, više je ili manje svjetliji ili tamniji na sredini, rijetko je s blagom ljubičastom nijansom na sredini ili sa slabim ljubičastim mrljama, slabo je hrapav, rub je kasnije kratko i slabo narebran, te fino nazubljen.

Stručak: 2.5-7 cm visok i 0.8-1.8 cm debeo, valjkast ili se blago sužava prema dnu, više je ili manje proširen i pahuljast na vrhu (koristiti ručno povećalo), pun, kasnije je spužvast u sredini, bijel, na vrhu je sa smeđom nijansom, također je hrđastosmeđ na erodiranim dijelovima.

Listići: Gusti, 6-8/cm na rubu klobuka, široki su 4-6 mm, tanki, vrlo se kratko spuštaju po stručku, račvasti na spoju sa stručkom, lomljivi, kremasti.

Spore: Široko su eliptične, prekrivene su brojnim izoliranim bradavicama, visokim 0.4-0.6 µm, povezanim najviše po dvije zajedno kratkim grebenima, slabo su amiloidne, 7.2-9 x 5.6-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-64 x 9-10.4 µm, cheilocistide su vretenaste, bez produžetka, 60-90 x 8.5-14 µm, pileipelis se sastoji od izraženih hifa, s bazalnim segmentom širokim 4-9 μm i tupim vršnim segmentom, te brojnih dermatocistida, širokih 5-9 μm, rijetko su sa vršnim produžetkom ili glavičaste, relativno su kratke i gotovo vretenaste, a dijelom valjkaste i izdužene; otrusina je kremasta (IIb-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na oštećenim je mjestima lagano požuti ili posmeđi; miris je nježan i aromatičan, s notom voća pomiješanog s pelargonijama ili borovicama, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), srednjeg intenziteta, a s gvajakovom tinkturom polako plavo (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, uglavnom po čistinama u šumama hrasta plutnjaka, osobito u opožarenim područjima, također u svijetlim priobalnim šumama bora, često po rubovima šikarama u blizini bušina (Cistus), na pjeskovitom ili vapnenastom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po mirisu mesa, više ili manje zasićenoj i ujednačenoj zelenoj boji klobuka, nikada nije sivkast ili svijetlo sivo-zelen kao kod sivozelene krasnice (Russula medullata), malim dimenzijama, krem otrusini, vrlo krupnim i relativno rijetkim hifama pileipelisa, te isključivoj povezanosti s bušinima. Zbog karakterističnog staništa na kojem raste ne bi trebalo biti problema sa determinacijom ove vrste, jer se bitno razlikuje od tirenske krasnice (Russula tyrrhenica) i bušinove krasnice (Russula cistoadelpha), jedinih srodnih vrsta koje rastu uz bušine. Međutim, mogu se pojaviti poteškoće kada se pronađe na rubu šikara s bušinima, gdje bogata mikoflora hrasta crnike stvara situaciju koja je nerazumljiva s mikoriznog gledišta. U tom je slučaju vrlo visok rizik od zabune sa sivomaslinastom krasnicom (Russula pseudoaeruginea), koja je prepoznatljiva po većim dimenzijama, slabom ili neizraženom mirisu mesa i rastu na vapnenastom tlu. Veličina je u toj jednadžbi ograničeno pouzdana, jer opisana vrsta ponekad u pjeskovitim obalnim šumama bora može dostići neobičnu veličinu, usporedivu s onom od sivomaslinaste krasnice. Stoga svi primjerci pronađeni na drugim staništima, a ne uz bušine, zahtijevaju mikroskopsku analizu. Ovo bi trebalo riješiti sve nedoumice, budući da spore sa djelomičnim mrežastim uzorkom i pileipelisu s kratkim bazalnim i izduženim terminalnim segmentima kod sivomaslinaste krasnice rezultiraju bitno drugačijom mikroskopskom slikom. Uz rub staništa sa bušinom ponekad se susreće varijetet Russula monspeliensis var. sejuncta, prepoznatljiv po nešto većim dimenzijama, pahuljastoj i ispucaloj površini klobuka te hifama širokim 6-12 µm. Također je slična i račvasta krasnica (Russula subterfurcata), koja ima više ili manje ujednačeno obojen klobuk, ponekad dosta svjetliji, miris mesa nije izražen, spore su bitno manje i raste u šumama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 305. str., Russula monspeliensis var. monspeliensis Sarnari

Russula mustelina - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

LASIČJA KRASNICA

Russula mustelina Fr.

Etimologija: mustela (lat.) = lasica. Po boji sličnoj krznu navedene životinje.

Engleski naziv: Russet Brittlegill

Klobuk: 5-10 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je raširen i malo ulegnut na sredini, više je ili manje režnjast, nepravilan i kvrgav, valovit, gladak, vlažan i malo mazav po vlažnom je vremenu, na kraju je suh, više je ili manje sjajan, rijetko je bez sjaja, kožica se guli do 1/3 promjera, mednosmeđ, smeđ, narančasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, nekad je maslinast, nešto je tamniji na sredini, s nešto je svjetlijim mrljama od tamnije osnove, rub je oštar, dugo je vremena podvijen, često je nepravilan i iskrivljen, obično je gladak, rijetko je kratko narebran.

Stručak: 5-10 cm visok i 1.5-3.5 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast do batinast, valovit, ponekad je zakrivljen na dnu, pun, u starosti je komorasto-spužvast, bjelkasto-krem, zatim je sa hrđastosmeđim mrljama ili opsežno oker-smećkast.

Listići: Gusti, široki su 5-8 mm, tanki, izmiješani su s brojnim lamelulama, slabo su račvasti, prirasli, zaokruženi uz stručak, gotovo su elastični, krem do žućkasti, oštrica je kasnije smeđa.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa izoliranim su bradavicama visokim do 0.45 µm, slabo povezanim spojnim linijama koje tvore nepotpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 7-9.7 x 5.8-7.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 50-70 x 6-10 μm, cheilocistide su vretenaste, s više su ili manje izraženim vršnim produžetkom, 70-100 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa, vrlo tankih stijenki, s blago zadebljanim bazalnim segmentima, širokih 7-8 μm, te teško uočljivih dermatocistida zbog slabo refraktivnog sadržaja, nepravilno valjkastih, jednosegmentnih, širokoh 4-6 μm; otrusina je krem (IIb).

Meso: Debelo, čvrsto, tvrdo, umjereno je elastično, bijelo, ispod kožice klobuka je žućkasto, vremenom ili u dodiru sa zrakom postane oker-smeđe; miris nije izražen, u starosti je izražen i neugodan na pokvarenu ribu ili na pečenu koru krumpira, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane narančasto (+), reakcija s gvajakovom tinkturom je prilično brza i intenzivna (++), a meso i listići s anilinom polako postanu žuti.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u planinskim miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, obično jelom ili smrekom, a rijetko bukvom, voli pjeskovito-vapnenasto i kiselo tlo, siromašno hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva po srednjoj veličini, ne previše sjajnoj površini klobuka, kod mladih primjeraka je čak i zrnast, boja varira od žućkasto-smeđe, mednosmeđe do brončane, krem otrusini, gotovo čvrstom mesu, koje posmeđi u dodiru sa zrakom, sa slatkastim okusom i neizraženim mirisom mesa i narančastoj reakciji sa FeSO4. Osim spora, koje su prilično različito dekorirane, pileipelis je s karakterističnim velikim hifama, s vrlo tankom stijenkom, te sa slabo uočljivim dermatocistidama, kao kod raznih vrsta iz podsekcije Heterophyllae. Po boji je slična smrdljiva krasnica (Russula foetens) od koje se razlikuje po izostanku mirisa i glatkom rubu klobuka. Sumračnica (Russula consobrina) koja raste na istom staništu je mnogo manjih dimenzija, slična je po boji, ali ima jako ljuto meso, meso i stručak su joj ponekad crvenkasto obojeni, a i lagano je narebrana na rubu klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 815. Lasičja krasnica (Russula mustelina Fries), Sinonim: Russula elaphantina Fr.; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 266. str., Russula mustelina Fries

Russula nana - created on August 2021 in Passo Gavia - Valfurva, Italy by Fabio Mauri

PLANINSKA BLJUVARA

Russula nana Killerm.

Etimologija: nanus (lat.) = patuljak, mali. Po veličini.

Engleski naziv: Alpine Brittlegill 

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je kuglast do nepravilno eliptičan, zatim je konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, kožica se lako guli do 1/2 promjera, ljepljiv i sjajan, valovit, više je ili manje kvržičast na sredini, crven, cinobercrven, može biti nešto tamniji ili crnkast na sredini, ponekad mjestimično ili čitava površina naglo izblijedi u krem-sivkastu boju, rub je gladak, narebran je samo u starosti.

Stručak: 1-3 cm visok i 0.5-1.1 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast do gotovo batinast, više je ili manje proširen na vrhu, najprije je pun, kasnije je spužvasto šupalj, naboran, bijel, vremenom jasno posivi zbog upijanja vode.

Listići: Razmaknuti, tanki, ujednačene su dužine ili su izmiješani s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, bijeli, kasnije su sa slabim sivkastim odsjajem ili jasno sivkasti.

Spore: Široko su eliptične do jajolike, sa bradavicama su visokim do 0.5 µm, djelomično povezanih grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore uglavnom zatvoreni mrežasti uzorak, 7.2-9.7 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-52 x 9-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 50-90 x 7-10.5 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, djelomično s blago zadebljanim vrhovima, širokih 3.5-5.5 μm, te brojnih, uglavnom valjkastih dermatocistida, 0-2-segmentnih, širokih 4-8.5 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Nije debelo, lomljiv, bijelo, ispod kožice klobuka je s tankim crvenim slojem; miris nije izražen ili je slab na voćni kompot, a okus je nakon nekoliko sekundi ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 trenutno postane ružičasto (+), reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, srednje brza (+), a listići s anilinom polako postanu žućkasti, s blagom plavkastom aureolom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po planinskim livadama i manjim šumama, u simbiozi sa zeljastom vrbom (Salix herbacea) i gospinim plaštem (Alchemilla pentaphyllea), te na tepisima drijasa (Dryas octopetala) na vapnenastom tlu, također u nizinskim šumama smreke i breze na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Podjednako raste u nizinskim i planinskim područjima u zajednici s patuljastim vrbama i drijasom. Prepoznatljiva je po potpuno bijelim i razmaknutim listićima, ljutom okusu mesa i ujednačeno crvenom klobuku, malim dimenzijama, lomljivosti, mesu koje blago posivi zbog upijanja vode, pozitivnoj reakciji sa gvajakovom tinkturom, slabom mirisu na voće i staništu. Ima fino dekorirane spore (važna karakteristika koja isključuje cijelu liniju Emetica) i pileipelis koji se sastoji od ne previše debelih valjkastih hifa i dermatocistida. Vrlo je slična posivjela krasnica (Russula grisescens), kojoj se listići prosječno duže spuštaju po stručku, izraženije bradavičave spore, batinaste dermatocistide i nešto uže hife.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 570. str., Russula nana Killerman

MEKANA KRASNICA

Russula nauseosa (Pers.) Fr.

Etimologija: nauseosus (lat.) = slabo ugodnog okusa.

Engleski naziv: Nauseous Brittlegill

Klobuk: 3-5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se malo povlači s ruba, gotovo se potpuno guli, vlažan i sjajan, zatim je bez sjaja, osim na ulegnutoj sredini, vrlo je promjenjivih boja, od vinski crveno-ljubičaste, ružičasto-ljubičaste do ljubičasto-smeđe, nije ujednačeno obojen, dosta je često svjetliji na rubu, mjestimično je oker i ponekad sa žutim ili zelenkastim mrljama, potpuno ružičast, rijetko je potpuno ili djelomično smeđ ili oker-smeđ, također je ponekad potpuno limunastožut, sa slabom maslinastom nijansom na sredini, rub je opnast, proziran, nazubljen, uglavnom je dugo narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.9-1.4 cm debeo, vrlo je lomljiv, više je ili manje valjkast, rijetko je malo batinast, pun, srž je kasnije omekšana i grudvasta, na kraju je šuplja, bijel, ne požuti, kasnije se s baze šire oker mrlje.

Listići: Osrednje su gusti, kasnije su relativno razmaknuti, široki su 4-8 mm, trbušasti, tanki, nekad su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, vrlo su lomljivi, u mladosti su krem, kasnije su žućkasti, sa slabim su narančastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim, izoliranim bradavicama visokim 0.8-1.2 µm, slabo povezanim rijetkim tankim spojnim linijama ili kratkim grebenima, djelomično su amiloidne, 7.8-10 x 6.6-7.8 µm, nekad su nešto manje, 7.2-9 x 6.3-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 8-13 μm, cheilocistide su široke 7-11.5 μm, pileipelis se sastoji od relativno velikih, razgranatih hifa, širokih 2.5-5 μm, s tupim ili suženim vrhom, ponekad naglo i nakon zadebljanog segmenta, te brojnim dermatocistidama varijabilnog oblika, batinastim ili gotovo vretenastim, s jednosegmentnim, također naglo proširenim vrhom poput zmijske glave, druge su više ili manje valjkaste i višesegmentne, široke 4-9 μm; otrusina je svijetložuta do žuta (IVb-c).

Meso: Nježno, mekano, bijelo, umjereno posivi zbog vlage; miris je najprije blag, slijedeći dan je na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s gvajakovom tinkturom srednje intenzivno plavo (+), a s fenolom smećkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, osobito smrekom, ali i jelom ili arišem, na tlu bogatom hranjivim tvarima. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, na lokalitetima Glogovac i Jagnjedovec pokraj Koprivnice, ispod smreke (Picea excelsa).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Mala je i lomljiva vrsta iz sekcije Tenellae, koja raste u crnogoričnim šumama, prilično rano u sezoni, od sredine ili kraja lipnja. Slična je Russula cupreola, od koje se razlikuje po sićušnim dimenzijama, višebojnom klobuku, izraženo narebranom rubu, vlažnoj, sjajnoj kožici klobuka, relativno razmaknutim listićima, žućkastim u zrelosti, što je u skladu s bojom otrusine oko IVb, te lomljivom mesu bez mirisa i blagom okusu. Raste ispod planinskog crnogoričnog drveća, prvenstveno smreke. Za razliku od Romagnesija, koji je primijetio blago žućenje mesa, Bon predviđa mogućnost blagog sivljenja. Međutim, potvrđeno je sivljenje, pa treba uzeti u obzir arišovu krasnicu (Russula laricina), podjednako čestu u šumama smreke i teško prepoznatljivu samo po makroskopskim značajkama. Borova krasnica (Russula cessans) raste u šumama bora na vapnenastom i na više ili manje pjeskovitom tlu, srednje je velika, zdepastija i mesnatija gljiva, s blago narebranim rubom klobuka, naknadnim mirisom na zrelo voće, spore su gotovo kuglaste, a dekoracija s djelomičnim mrežastim uzorkom. Mirisna je krasnica (Russula odorata) prepoznatljiva po rastu ispod bjelogoričnog drveća, žućenju mesa, ugodnom mirisu na pelargonije i voće u starosti.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1239. str. Russula nauseosa (Pers.) Fr.

CRNA KRASNICA

Russula nigricans (Pers.) Fr.

Etimologija: nigricans (lat.) = koji potamni ili pocrni. Po boji.

Engleski naziv: Blackening Brittlegill

Klobuk: 5-20 cm širok, u početku je polukuglast do konveksan, nepravilan, kasnije je raširen i ljevkasto ulegnut na sredini, ljevkast, kožica je prirasla, vrlo se kratko guli, gladak, suh, sjajan u udubljenju, u početku je bjelkast do kremast, kasnije je žućkasto-smeđ, smeđ, sivo-smeđ, crvenkasto-smeđ do potpuno crn, po suhom vremenu čitava površina može biti izgledati kao gravirana i prošarana pukotinama, rub je obično valovit, nije narebran, ponekad je rascijepljen.

Stručak: 4-7 cm visok i 1.6-3.4 cm debeo, tvrd, često je ekscentričan, relativno je kratak i debeo, valjkast, nekad je zakrivljen na dnu, više je ili manje proširen na vrhu, pun, kasnije je komorasto šupalj, gladak, bijel, kasnije je siv ili sivo-crn, smeđi od baze, na pritisak postane ružičast, kasnije posivi ili čak pocrni.

Listići: Široki su 8-13 mm, 4-5/cm na rubu klobuka, široki, debeli, jasno su razmaknuti, zaokruženi su uz stručak, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, izmiješani su s brojnim lamelulama, vrlo su lomljivi, po vlažnom vremenu izlučuju gutacijske kapljice, bjelkasti, krem ili oker, u starosti su svijetlo oker-narančasti, smeđi, sivi do crni, na pritisak blago pocrvene.

Spore: Jajolike do široko eliptične, s niskim su bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore gusti mrežasti uzorak, 7.2-9.2 x 6-7.5 µm, Qav = 1.2, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, batinaste, 38-55 x 6-8 µm, sterigme su duge 8-10 µm, cheilocistide su valjkaste do batinaste, 40-70 x 5-7 µm, pleurocistide su 30-55 x 3.4-7 µm, pileipelis se sastoji od hifa, širokih oko 10 μm, promjenjivog oblika, s ujednačenim ili suženim vršnim segmentom; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, tvrdo, bijelo, na prerezu polako pocrveni, kasnije postupno posivi pa pocrni; miriše na gljive ili blago na voće, a okus je blag, u listićima je ljut, ali ne uvijek.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane tamnozeleno (++), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo-zeleno (++), s fenolom smeđe, a listići s anilinom crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće sa bukvom, ali i sa hrastom, borom ili smrekom, na pjeskovitom i kiselom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada dok je meso mekano.

Napomena: Pripadnica je sekcije Compactae, koja doseže najveće dimenzije, s klobukom koji može biti širok i do 20 cm ili više. Njezino meso je s tipičnom dvostrukom promjenom boje, na prerezi više ili manje pocrveni, a zatim polako pocrni. U šumama se često pronađu primjerci iz prethodne sezone, jer se stara plodna tijela potpuno osuše i izgledaju pougljenisano. Druge karakteristike uključuju više ili manje suhu površinu klobuka, slatkasti ili jedva primjetno ljutkasti okus te prepoznatljivu mesnatost i tvrdoću. Ali ono što je najvažnije za determinaciju su široki, široko razmaknuti listići, oker ili svijetle oker-narančaste boje s prljavim sivkastim odsjajem, koji skrivaju čistu bijelu otrusinu. Takav razmak je pravi rekord za rod krasnica, kao i kod nekih vrsta iz sekcije Archaeinae, od kojih se dosta razlikuju po mikroskopskim značajkama i boji stručka, koji je sa smeđim, a ne crnim mrljama. Skupina crnih krasnica ima lamelule, dok su one kod obojenih krasnica rijetke ili potpuno izostaju. Slične su bijelocrna krasnica (Russula albonigra), koja ima nešto gušće listiće, meso na prerezu izravno pocrni bez prethodnog crvenjenja, te ima osvježavajući, mentolni okus, ljutolisna krasnica (Russula acrifolia), koja je prepoznatljiva po mazavoj, sjajnoj površini klobuka, više ili manje gustim listićima i vrlo ljutom okusu mesa, te gustolistićava krasnica (Russula densifolia), koja slično mijenja boju na prerezu, ali se razlikuje po mnogo manjim dimenzijama i gusto zbijenim listićima. Literatura obično ne priznaje ovu vrstu. Einhellinger (1985.) je dobar primjer, jer je odbacuje pozivajuci se na izjavu J. Schaeffera (1952.), prema kojem se radi o krasnici "lako prepoznatljivoj po ogromnom razmaku širokih listića i vrlo žilavom mesu, koje prvo pocrveni, a zatim pocrni". Takav komformizam ne čini se u potpunosti opravdanim s obzirom na brojne uočene anomalije kod ove vrste. Prva se iznimka odnosi na crvenjenje mesa, koje je ponekad vrlo slabo ili gotovo nepostojeće, nakon čega je slijedio jednako nejasan prijelaz u sivu ili sivo-crnkastu boju. Razmak listića također je pokazao neke zanimljive varijacije, a bio je značajno manji kod primjeraka iz šuma kestena na pjeskovitom tlu. Također su zabilježene prilično polimorfne velike hife, s proširenjima do 18 μm. Međutim, najzanimljiviji slučaj predstavlja pileipelis s još relativno brojnim i dobro izraženim dermatocistidama. Europska, američka i azijska literatura prilično je jednoglasna u karakterizaciji ove vrste kao vrste s homogenim pileipelisom, te se nakon uočavanja razmaka listića manjeg od prosjeka počela stvarati ideja o zasebnom entitetu. Tek je s vremenom konačno prevladalo uvjerenje da je opisana vrsta, suprotno konvencionalnom mišljenju, zasebna vrsta. Doista, jedina naknadna varijacija uočena u strukturi pileipelisa odnosila se na gustoću i stupanj diferencijacije pileocistida. Mnoge iznimke nesumnjivo kompliciraju usporedbe sa srodnim vrstama. lz te perspektive, proces identifikacije mora uzeti u obzir sve značajke, a osobito fizionomiju himenija, koja je bitna za determinaciju vrste.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 849. Crna krasnica (Russula nigriscans (Bull.) Fries); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 154. str., Russula nigricans Fries

Russula nigrifacta - created on August 2024 in Somerniemi, Kirkkomäki, hautausmaa, Finland by Stefan Jakobsson

POCRNJELA KRASNICA

Russula nigrifacta De Lange & Adamčík

Etimologija: niger (lat.) = crn + facere (lat.) = učiniti, postati, praviti. Po tendenciji da pocrni.

Klobuk: 5-10.5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna, na sredini je ulegnut do pupčast, u starosti postaje više ljevkast, kožica se guli do najviše 1/3 promjera, gladak, ponekad je blago ispucan na rubu, suh, po vlažnom je vremenu bez sjaja do pomalo ljepljiv, bjelkast do krem, boje pijeska, bijelo-žućkast, s tamnijim je svijetlosmeđim, sivkasto-narančastim, žućkasto-smeđim do tamnosmeđim mrljama, rub je u mladosti blago podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran, trljanjem lagano pocrveni pa pocrni.

Stručak: 3-6 cm visok i 1.9-3 cm debeo, valjkast, čvrst, gladak, bijel, vremenom postaje narančasto-smeđ, trljanjem lagano pocrveni pa pocrni.

Listići: Uski, široki su 2-4 mm, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, s brojnim su lamelulama različitih duljina bez jasnog pravilnog uzorka, rijetko su račvasti, lomljivi, oštrica je iste boje, bijeli do žućkasti, rijetko su sa slabim plavkastim odsjajem, vremenom crne.

Spore: Široko su eliptične, s niskim, gustim, izoliranim bradavicama visokim 0.2–0.4 μm, povezanim kratkim, tankim spojnim linijama koje tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 7.5-8.5 x 5.5-6.5 µm, Q = 1.18-1.51, N = 30, Me = 8.12 x 6.03 µm, Qe = 1.35, bazidije su 4-sporne, valjkaste, usko vretenaste do usko batinaste, 50-79 x 8-11 μm, cheilocistide su valjkaste do usko vretenaste, ponekad su usko batinaste, na vrhu su s tupim dodatkom ili se sužavaju prema vrhu, tankih stijenki, 37-119 x 7-11 μm, pleurocistide su valjkaste do usko batinaste, 15-30 x 4-10 μm, hife pileipelisa blizu ruba klobuka su raspršene, s 1-4 segmenta, vrlo duge, bez dodataka i račvanja na vrhu, 41-235 x 5-9 μm, a hife blizu središta klobuka su valjkaste, na vrhu su tupe ili s blagim suženjem, 1-2-segmentne, 64-220 x 4-7 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Čvrsto, oko 6-7 mm debelo na sredini klobuka, bijelo, na prerezu pocrni, bez prethodnog crvenjenja; miris je na voće, a okus je blag, često blago hladi poput mentola.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane zelenkasto (-), s gvajakovom tinkturom odmah tamnoplavo (++), a s KOH žućkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercis ilex), hrastom lužnjakom (Quercus robur), hrastom plutnjakom (Quercus suber) ili običnim grabom (Carpinus betulus), voli toplija staništa, uglavnom u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog lošeg okusa.

Napomena: Karakteristična je po bogatije dekoriranim sporama (nepotpuna mrežica), tankoj kožici klobuka i staništu ispod raznih vrsta hrastova i graba, uglavnom na mediteranskom području. Ove značajke dijeli sa bijelocrnom krasnicom (Russula albonigra), koja se lako razlikuje od ostalih vrsta u kompleksu po sadržaju uljnih kapljica u cistidama.

Russula nitida - created on August 2023 in Resenbro, Denmark by Uffe Nygaard

BREGANKA

Russula nitida (Pers.) Fr.

Etimologija: nitidus (lat.) = blistavo, briljantno, sjajno, blještavo. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Purple Swamp Brittlegill

Klobuk: 2.5-8.5 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, ponekad je sa izraženom grbicom na sredini koja nije uvijek prisutna, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, površina je fino hrapava, vlažan i sjajan, na kraju je bez sjaja, ružičasto-ljubičast, više je ili manje zasićeno vinskicrven, na sredini može biti tamniji ili čak crnkast, ponekad je svijetlo crveno-ljubičast, inače izblijedi do ružičaste boje, ujednačene ili izblijedi na sredini do oker-maslinaste nijanse, može biti mjestimično smećkast, crveno-smeđ ili smeđ, također može biti čitav maslinastozelen, sivkasto-smeđ ili oker, rub je kratko narebran.

Stručak: 3.5-7 cm visok i 0.7-2 cm debeo, obično je batinast, više je ili manje proširen na vrhu, naboran, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, bijel, donje dvije trećine su nekad s crvenom nijansom, kasnije postane blago sivkast zbog upijanja vode, na dnu je mjestimično smeđ do sivo-smeđ.

Listići: Osrednje su gusti, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, često su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su oker kad sazriju, oštrica je često crvena uz rub klobuka.

Spore: Široko su eliptične, s gotovo izoliranim su bodljama ili bradavicama visokim 0.6-1.2 µm, mjestimično lančano povezane grebenima koji ponekad tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 8-12 x 6.5-8.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 9-13 μm, cheilocistide su vretenaste, široke 6-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih dlačica širokih 2.5-4 μm, te cilindručnih do batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, s malo segmenata, s trbuhom širokim 4-8.5 μm, sa slabo refraktivnim sadržajem; otrusina je oker do tamnooker (IIIb-c).

Meso: Osrednje je debelo i čvrsto, prilično je lomljivo, bijelo, u stručku je sa žućkastim mrljama, malo je sivkasto zbog promočenosti, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen ili je blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a s fenolom smećkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, parkovima, travnjacima i po vlažnom močvarnom tlu, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično brezom, a vrlo rijetko ispod crnogoričnog drveća, uglavnom smrekom, na kiselom tlu i u tresetnoj mahovini (Sphagnum).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Karakteristično raste na močvarnim tresetištima bogatim brezama. Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, glatkoj i sjajnoj površini klobuka, često prolaznom, ali ponekad vrlo jasnom grbicom na sredini, stručku s ružičasto-crvenom nijansom, karakteristikom koja je prisutna kod većine vrsta koje rastu ispod breza, mesu s blagim okusom i bez mirisa, oker listićima kad sazriju, te oker otrusinom oko IIIb-c. Klobuk je često crveno-ružičast ili ružičasto-ljubičast, a na sredini može izblijedjeti u maslinasto-oker boju, a ponekad i čitava površina (Russula nitida var. olivaceoalba). Relativno su rijetki primjerci s brončano-smeđim ili smeđim klobukom. Mikroskoski su karakteristične velike spore s bodljama, a moguća je i prisutnost tankih spojnih linija, osobito često kod varijeteta Russula nitida var. subheterosperma, dok se pileipelis sastoji od tankih valjkastih hifa i slabo segmentiranih dermatocistida. Singer je opisao nekoliko podvrsta opisane vrste, kao što su Russula sphagnophila f. olivaceoalba, s maslinastim klobukom i potpuno bijelim stručkom, Russula sphagnophila var. subingrata, s ljutim okusom, svijetloružičastim klobukom i jednako depigmentiranim stručkom, te Russula sphagnophila var. subheterospora, s mrežastim uzorkom na sporama. Ispod breze raste i slična šarolika krasnica (Russula versicolor), koja je prepoznatljiva po žućenju mesa, odsutnosti pigmenta na stručku, redovito ljutom okusu, te mnogo manjim i drugačije dekoriranim sporama. Tresetna krasnica (Russula robertii) je sa svjetlijim i više razmaknutim listićima, krem otrusinom, izuzetno lomljivim stručkom, rijetko s crveno-ružičastom nijansom, a spore su sa izraženijim mrežastim uzorkom. Izblijedjela krasnica (Russula exalbicans) je prilično velika i čvrsta, s izrazito promjenjivim bojama klobuka i mesom koje posivi kada se ovlaži. Vrbova krasnica (Russula saliceticola) je sićušna vrsta s ljubičasto-crnkastim klobukom, crveno-ljubičastom oštricom listića kod tipičnih primjeraka, a raste u višim planinskim predjelima na tepisima zeljaste vrbe (Salix herbacea). Borealna krasnica (Russula taigarum) je lako prepoznatljiva po srednjoj veličini, baršunastoj kožici klobuka, staništu ispod smreke i gotovo kuglastim sporama s djelomičnim mrežastim uzorkom.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1275. str. Russula nitida (Pers. : Fr.) Fr.

MAIREIJEVA KRASNICA

Russula nobilis Velen.

Engleski naziv: Beechwood Sickener

Klobuk: 4-7.5 cm širok, najprije je konveksan, kasnije je raširen i lagano ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, vlažan i trajno sjajan, rijetko je suh i bez sjaja čak i po vlažnom vremenu, uglavnom je mjestimično valovit, prekrasne je čiste i zasićene crvene, svijetlocrvene ili ružičaste boje, nekad je sa ljubičastom nijansom, a ponekad je sa bjelkasto-kremastim mrljama, rub je gladak, u starosti je malo narebran.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 1-2 cm debeo, relativno je robustan, valjkast ili je blago batinast, malo je ili nimalo proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta i grudvasta, površina je malo svilenkasta, bijel, kasnije je oker prema dnu, nikad nije s crvenom nijansom.

Listići: Gusti, široki su 4-8 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, oštrica je cjelovita ili rijetko malo nazubljena, bijeli, sa sivkastim su odsjajem, osobito u mladosti, ali ne uvijek.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa sitnim, stožastim bradavicama visokim  do 0.6 µm, donekle povezanih rijetkim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore različito razvijen mrežasti uzorak, 6.7-8.5 x 5.6-6.7 µm, nekad su nešto veće, 7.2-9.2 x 6.2-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-45 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 48-90 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa s vrlo tankim stijenkama, širokim 4-6 μm, zaobljenim ili zašiljenim na vrhu, te valjkastih dermatocistida, bez vršnog produžetka, širokih 6-8.5 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Čvrsto, gotovo je tvrdo u mladosti, bijelo, rijetko blago požuti, a zatim sušenjem lagano posivi; miris je slab na kokos kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je izuzetno ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane žuto-ružičasto (-), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), s fenolom smeđe, formalinom polako svijetloružičasto, s KOH žućkasto, s amonijakom polako postane žućkasto, a listići s anilinom narančasti, zatim hrđastosmeđi, postupno s plavkastom aureolom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, na različitim tipovima tla. Primjerak na slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta koja uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja, osobito kada se konzumira sirova i u većim količinama.

Napomena: Prepoznatljiva je po malim dimenzijama, prilično gustim, bijelim listićima s više ili manje izraženim sivo-zelenim odsjajem kod mladih primjeraka, obično pozitivnoj reakciji sa gvajakovom tinkturom i rastu u svježim bjelogoričnim šumama. Najsličnija je gorska paprena krasnica (Russula silvestris), koja raste u simbiozi sa kestenom ili hrastom, ali i borom, u mahovini, reakcija sa gvajakovom tinkturom je spora i slaba, a slaba plavkasta nijansa i manji razmak listića nisu uvijek pouzdane karakteristike. Slične su netaknuta krasnica (Russula persicina), koja je prepoznatljiva po stručku, koji je ponekad sa ružičasto-crvenkastom nijansom i tvrđi, te krem otrusinom koja listićima kod zrelih primjeraka daje slabi žućkasti odsjaj, žutopjegava krasnica (Russula luteotacta), koja ima obično prilično razmaknute listiće koji se kratko spuštaju po stručku, a meso na oštećenim dijelovima požuti, te crvenocrna krasnica (Russula rhodomelanea), koja je vrlo slična po vanjskom izgledu, a raste u toplim šumama hrasta, obično uz staze, listići su razmaknutiji, a meso polako postaje crno-sivo zbog upijanja vode.

Referentni izvori: Josipović, Matija. 2019. Gljive. Leo-commerce d.o.o. Rijeka. – 271. str. Mairejeva krasnica (Russula nobilis Velen.), Sinonim: Russula mairei Singer; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 563. str., Russula mairei Singer

Russula nuragica - created on November 2023 in Nueno, Huesca, Spain by Javier Garcia Arregui

NURAGIJSKA KRASNICA

Russula nuragica Sarnari

Etimologija: nuraghe (lat.) = drevne kamene građevine karakteristične za Sardiniju (Italija), a potječu iz nuragijske civilizacije (oko 1900. – 730. pr. Kr.). Po kulturno-prirodnoj baštini otoka.

Klobuk: 4-8.5 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli 1/2 do 2/3 promjera, gladak ili malo hrapav, ljepljiv i sjajan, bez sjaja kada se osuši, tipična forma je je lijepe vinskicrvene boje ili je djelomično ružičasto-ljubičast, ponekad je mjestimično hrđastosmeđ, ali pigment je češće djelomično ili potpuno ispran pa je mjestimično krem-žućkast ili bjelkasto-sivkast, ponekad je čitav žućkast (Russula nuragica f. holoxantha), rub je gladak, cjelovit, tek je u starosti kratko i nejasno narebran.

Stručak: 5-11 cm visok i 1.5-2.3 cm debeo, valjkast, batinast, na samoj je bazi sužen i blago zašiljen pa je stoga nejasno vretenast, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, kod razvijenih je primjeraka uočljivo neravan, bijel, može biti hrđastosmeđ na dnu, izraženo posivi u dovoljno vlažnim uvjetima, u istoj mjeri kao tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea).

Listići: Gusti, široki su 3.5-6 mm, tanki, prirasli, izmiješani su s lamelulama, kasnije su dobro razmaknuti, rijetko su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 1 µm i širokim 0.5-0.75 µm, djelomično povezanim grebenima koje tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 7-10.4 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-65 x 11-14.5 μm, cheilocistide su vretenaste, trbušaste, na vrhu su sa suženim produžetkom dugim 10-14 μm, 60-120 x 11.5-16.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2.8-6 μm, te jednosegmentnih, valjkastih, neinkrustiranih dermatocistida, rijetko višesegmentnih, kraćih od 50-80 μm, i dugih do 300 μm, širokih 5-10 μm, djelomicno stisnutih poput vrata, glavičastih ili batinastih; otrusina je svijetložuta (IVb-c).

Meso: Čvrsto, kasnije omekša, bijelo, posivi zbog promočenosti vodom, osobito u stručku i kod dobro razvijenih primjeraka; miriše slabo na voće, nešto jače na prerezu, a okus je blag ili naknadno i prolazno jedva primjetno ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s fenolom vrlo sporo smećkasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora (+), a s formalinom, KOH i amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex), a vrlo rijetko sa hrastom plutnjakom (Quercus suber) ili drugim vrstama hrastova (Quercus ceris, Quercus pubescens), na vapnenastom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Komparativna analiza pokazala je izrazitu sklonost opisane vrste prema šumama hrasta crnike na vapnenastom tlu, osobito prema dobro razvijenim, starim šumama. Često se ugnijezdi u podnožju debla hrasta crnike, između račvi debelog korijenja. Zabilježeno je da je pronađena i izvan granica mediteranske regije. Prepoznatljiva je po prosječnoj visini i vitkom stasu, pravilnom i glatkom rubu klobuka, sjajnoj kožici crvene ili djelomično vinskicrvene boje, s izuzetkom potpuno žuto-oker forme, prilično tankim i dobro razmaknutim listićima, žućkastoj otrusini, mesu koje posivi zbog promočenosti, kao kod topolove krasnice (Russula clariana) ili tamnopurpurne krasnice. Okus listića je blag ili jedva primjetno ljut, miris nije izražen, a reakcije s FeSO4 i gvajakovom tinkturom su vrlo slabe. Mikroskopski je karakteristična po velikim, grebenasto-mrežastim sporama, s više ili manje izraženim bodljama i glomaznim, jednosegmentnim dermatocistidama, vrlo dugim i bez inkrustacija. Druga važna karakteristika odnosi se na prisutnost granula ljubičasto-crvenog pigmenta, uvijek prisutnih u pileipelisu. Ovo je vrsta koju je teško klasificirati, ovdje je svrstana u podsekciju Integriforminae, iako kombinira karakteristike spora kao kod zlatne krasnice (Russula aurea) sa sadržajem pileipelisa koji je prikladniji ljutim vrstama iz sekcije Russula, primjerice podsekcije Sardoninae, te karakteristikičnim značajkama, kao što su glatki i tanki rub klobuka, uski listići, te više ili manje vretenasti stručak. Ključ makroskopske identifikacije opisane vrste leži u kombinaciji karakteristika, kao što su sivljenje mesa, žućkasti listići i (gotovo) blagi okus, karakteristika koje isključuju sve ostale vrste mediteranskih krasnica. Međutim, korisne su značajke zasićenost pigmenta i dobar razmak između listića. Među najsličnijim vrstama po vanjskom izgledu je varljiva krasnica (Russula decipiens), koja je karakteristična po žućkastim listićima kada su zreli, što ukazuje na vrlo tamnu otrusinu, točnije IVe, crvenijim i zasićenijim bojama, te prilično velikim i kompaktnim plodnim tijelima. Što se tiče okusa, postoje forme varljive krasnice s blagim okusom mesa i blago ljutim listićima što sugerira da se test okusa koristi s oprezom. Tpolova krasnica je gotovo ista po izgledu, boji i sivljenju mesa, a prepoznatljiva je po vrlo svijetloj otrusini i listićima, koji su bjelkasti u zrelosti, izrazito ljutom okusu i jakom mirisu na pelargonije. Može biti slična i primorska krasnica (Russula seperina), koja se jasno razlikuje po kožici klobuka bez sjaja i mnogo debljem i tvrđem mesu, koje polako crni, a ponekad blago pocrveni na prerezu. Među ostalim vrstama povezanim s hrastom crnikom, postoji mogućnost zamjene nezrelih primjeraka opisane vrste s česvinkom (Russula ilicis), koja se lako razlikuje po boji listića, velikoj razlici u veličini, mesnatosti, izgledu i promjeni boje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 966 str. Russula nuragica Sarnari

Russula nympharum - created on September 2024 in Provincia di Pisa, Italy by alessiopierotti

NIMFINA KRASNICA

Russula nympharum F.Hampe & Marxm.

Etimologija: Odnosi se na mjesto prikupljanja dviju kolekcija, Val des Nymphes u Francuskoj. Po mjestu.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast ili jajolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, gol, sjajan, kožica se guli do 1/3 promjera, krem ​​sa svijetloužičastim do svijetlonarančastim zonama ili narančasto-crvenkast do ružičasto-crven ili tamnocrven, često bljeđi do krem ​​na sredini, uglavnom je više ili manje prekriven malim, smeđim ili crvenkastim mrljama, rub je nazubljen i narebran u starosti.

Stručak: 3-12 cm visok i 1-3.5 cm debeo, čvrst, valjkast do blago batinast sa zaobljenom bazom, bjelkast, trljanjem ili vremenom postane žuto-smeđ do smeđ, osobito prema bazi, površina je sitno naborana.

Listići: Gusti, prirasli, više su ili manje račvasti, tanki, lomljivi, kremasti, zatim su žućkasti, vremenom ili na ozlijeđenim mjestima sa žutosmeđim ili smeđim mrljama, oštrica je glatka, iste boje ili malo crvenkasta prema rubu klobuka.

Spore: Široko su eliptične, s izoliranim su bradavicama visokim 0.3-0.6 μm, povezane su s rijetkim do čestim kratkim ili duljim, tankim spojnim linijama, koje su često srasle u kratke lance ili grebene, koji su često razgranati, ali rijetko tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.8 x 6.5-7.9 µm, Me = 9.2 x 7.3 µm, Q = 1.14-1.27, Qav = 1.19, bazidije su 4-sporne, batinaste, 39-62 x 9-14 µm, cheilocistide su batinaste do valjkaste, s tupim vrhovima, s produžetkom dugim 1-10 µm, 15-33 x 3-9 µm, pleurocistide su vretenaste ili rijetko batinaste, s oštrim do oštro zašiljenim vrhovima i s 2-11 µm dugim dodatkom, tankih stijenki, 60-140 x 8-15 µm, hife pileipelisa blizu ruba klobuka su brojne, usko do široko batinaste ili vretenaste, uglavnom s jednim segmentom, ponekad su s 2-3 segmenta, terminali je segment 26-132 x 4-15.5 µm, a hife blizu središta klobuka se vrlo brojne, često su u grozdovima, vrlo su varijabilnog oblika i veličine, dijelom su uske i valjkaste, dijelom slične onima blizu ruba klobuka (batinaste ili vretenaste), ali obično su manje, terminalni je segment 18-119 x 3-10.5 µm; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Čvrsto, bjelkasto, na prerezu postane žuto-smeđe do smeđe; miriše na voće ili na drvo cedra, a okus je ljut, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom i FeSO4 je negativna ili vrlo slaba (--).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex) i planikom (Arbutus unedo), u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Karakteristična je po staništu na kojem raste i negativnom reakcijom mesa sa gvajakovom tinkturom i željeznim sulfatom (FeSO4).

ŽUĆKASTOBIJELA KRASNICA

Russula ochroleuca Fr.

Etimologija: ochros (gr.) = oker boje + leukos (gr.) = bijelo. Po blijedoj oker boji.

Engleski naziv: Ochre Brittlegill

Klobuk: 5-11.5 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i pupčasto ulegne na sredini, više je ili manje nepravilan, često je režnjast, kožica se guli do polovice promjera, blago je naboran, sjajan po vlažnom vremenu, češće je suh i bez sjaja, više je ili manje zasićene limunastožute ili žuto-oker boje, žućkasto-smeđ na sredini, vrlo rijetko je s blagom svijetlozelenom nijansom, ponekad na rubu, a ponekad na sredini, rub je izvrnut, valovit, gladak, samo je u starosti kratko narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, često je ekscentričan, u mladosti je jasno batinast, ali ne uvijek, kasnije je više ili manje valjkast, slabo je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, bijel, kasnije dosta posivi zbog upijanja vode, pri dnu je s oker-smeđim zrnasto-baršunastim ostacima ovoja, koji su u nekim slučajevima izraženiji i visoko postavljeni (Russula ochroleuca var. granulosa).

Listići: Prilično su gusti, široki su 5-6 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, bijeli, bjelkasti, zatim su kremasti, kasnije su hrđastosmeđi na ozlijeđenim mjestima.

Spore: Široko su eliptične, sa brojnim, stožastim, ponekad tupim bradavicama, a ponekad tankim i šiljastim bodljama visokim do 1 µm, dobro povezanim tankim spojnim linijama koje tvore jasan mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9.8 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-56 x 8-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, s trbuhom koji ne prelazi 10 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa širokih 2-5.7 μm, vrlo dugih, razgranatih, neke od njih prepoznatljive su po finom zlatnožutom pigmentu inkrustacije, također drugih hifa širokih 5-6 μm, s debelim i pomalo zrnastim stijenkama, koje izgledaju poput nejasnih primordijalnih hifa, te rijetkih dermatocistida, širokih 5-7 μm (cromushrooms: spore su (7.2) 7.3 - 8.6 (9.7) × (5.8) 6.2 - 7.1 (8.1) µm, Q = (1.1) 1.14 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 7.9 × 6.6 µm, Qe = 1.2, bazidije su 40-51 × 8-11 µm, N = 9, cheilocistide su 32-53 × 6.2-9.6 µm, N = 15); otrusina je bijela, ali nije kodirana po Romagnesiju.

Meso: Čvrsto, ponekad je tvrdo u mladosti, kasnije je mekano i lomljivo, bijelo, kasnije je lagano posivi zbog promočenosti; miris nije izražen, a okus je ljut u svim dijelovima, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s fenolom crvenkasto-smeđe, meso s anilinom žuto, zatim narančasto-crvenkasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, više ili manje brza i intenzivna (+), a požutjeli dijelovi stručka s KOH odmah postanu crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim tipovima šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, bukvom ili kestenom, voli kiselo tlo, uglavnom u kontinentalnom području. Slike su snimljene 31.10.2025., na lokalitetu Cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Ova krasnica raste ispod raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, sve rjeđe kako se krećemo prema mediteranskoj regiji. Umjereno je mesnata i čvrsta gljiva, sa žućkastim klobukom, ponekad sa smeđim ili nejasnim maslinastim nijansama, i, s izuzetkom jedne zelene forme u nijansama zelene krasnice (Russula aeruginea), s bijelim listićima i otrusinom, mesom koje blago posivi zbog vlage, neizraženim mirisom, umjereno ljutim okusom, sporama srednje veličine dekoriranim bodljama povezanim tankim spojnim linijama koje tvre gusti mrežasti uzorak, te rijetkim malim dermatocistidama, prekrivenim finim žutim pigmentom koji inkrustira. S ove točke gledišta, hrđastooker područja na dnu stručka su od velike važnosti i smatraju se ostacima ovoja, osobito zato što u dodiru sa KOH trenutno pocrvene, kao kod ljepljive krasnice (Russula viscida). Po izgledu su slične žučna krasnica (Russula fellea), koja raste ispod bukve, meso joj na prerezu postane žuto-oker, okus je jako ljut, miris je karakterističan na voće i pelargonije, a na dnu stručka nema ostatke ovoja i koji sa KOH ne pocrveni. Žute forme ljepljive krasnice se razlikuju po većoj mesnatosti, robusnosti i tvrdoći plodnih tijela, manje ili više gomoljastom stručku i mesu koje na prerezu polako posmeđi, ali nikada ne posivi. Žute forme tamnopurpurne krasnice (Russula viscida var. dissidens) identične su po izgledu, veličini i boji, mese koje posivi, bijelom otrusinom i ljutim okusom, ali rastu na drugačijem staništu, u toplim šumama mediteranskog područja.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 858. Limunskožuta krasnica (Russula citrina Gillet); 862. Žućkastobijela krasnica (Russula ochroleuca (Pers.) Fries); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 861 str., Russula ochroleuca Pers.

Russula odorata - created on November 2011 in Abba Fritta, Aggius, Italy by Marco Floriani

MIRISNA KRASNICA

Russula odorata Romagn.

Etimologija: odoratus (lat.) = mirisno, mirisavo. Po mirisu.

Klobuk: 3.5-6.5 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, ubrzo se raširi i blago ulegne na sredini, više je ili manje nepravilan i ponekad režnjast, mazav i sjajan kada se ubere, kasnije je suh i bez sjaja, kožica se lako guli, dosta je promjenjivih boja, obično je svijetloljubičast, vinskicrven ili crveno-ljubičast, ponekad je s primjesama smeđe, sredina je crnkasta ili obrnuto, s oker nijansom, ponekad je mjestimično žuto-zelen, vrlo je rijetko cijela površina maslinastozelena, također je više ili manje svijetlo sivo-smeđ, krem-ružičast, nekad je s hrđastosmeđim mrljama ili crticama, osobito kod formi s kremastim ili rijetko potpuno izblijeđenim tonovima, ali može biti i lijepe svijetle, čiste crvene boje od samog početka kao kod vrlo rijetkog varijeteta Russula odorata var. rutilans, rub je proziran i narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, valjkast je ili blago batinast, blago je proširen na vrhu, ali ne uvijek, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, bijel, kasnije mjestimično požuti, zatim i posmeđi.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s različito dugim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, bijeli, u zrelosti su žuti, sljedeći dan su sa slabim narančastim odsjajem, na kraju su hrđastosmeđi.

Spore: Široko su eliptične, sa zašiljenim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, dobro povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7-8.8 x 5.6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 28-42 x 10-14 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, kratke, 38-52 x 9-13.5 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih hifa, širokih 1.8-4 μm, te višesegmentnih, nepravilno valjkastih, neinkrustiranih dermatocistida, širokih 5-8 μm, rijetko su na završnom segmentu široke do 10 μm; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Umjereno je debelo i čvrsto, bijelo, na prerezu ili ozlijeđenom mjestu postupno izrazito požuti, počevši od srži i baze stručka; miris je karakterističan, kompleksan na voće i pelargonije kod vrlo zrelih primjeraka, kao kod žučne krasnice (Russula fellea), medutim nije jako primjetan kod mladih primjeraka, trljanjem listića oslobađaju se neugodni, ali teško definirajući mirisi, poput željeza ili kao kod zaobiđene krasnice (Russula praetervisa), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno ružičasto-narančasto (++), s fenolom smećkasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intezivna (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, parkovima, po stazama i uz robove cesta, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili grabom, na različitim vrstama tla, preferira topla i sunčana mjesta, u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Od brojnih malih, lomljivih vrsta s vrlo brojnim dermatocistidama koje spadaju u sekciju Tenellae, razlikuje se po rastu ispod bjelogoričnog drveća, mazavoj i sjajnoj površini klobuka, vrlo promjenjivim bojama, od ružičasto-ljubičaste, vinski crveno-smeđe do djelomično maslinaste (osim svijetle, čisto crvene boje kod vrlo rijetkog varijeteta Russula odorata var. rutilans), srednje žutoj otrusini, oko IVc, umjerenom žućenju mesa, blagom okusu i neobičnom mirisu. Taj miris nije primjetan u mladosti, kada trljanje listića oslobađa slabi i neugodni miris, donekle sličan kao kod zaobiđene krasnice. Tek kasnije, sazrijevanjem plodnih tijela, otkriva se dobro poznata aroma na voće i pelargonije. Mikroskopska analiza, bitna za isključivanje sličnih vrsta, otkriva srednje velike spore s uglavnom zašiljenim bradavicama povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak i pileipelis s višesegmentnim dermatocistidama. Može se zamijeniti s raznim vrstama iz sekcije Tenellae, kao i s vitkim vrstama iz sekcije Polychromae, kao što su grabova krasnica (Russula carpini), koja raste ispod graba, a razlikuje se po zvonolikom klobuku, ranijem i intenzivnijem žućenju mesa, u hrđastooker tonove, debljem i čvršćem mesu, neizraženom mirisu, velikim sporama s izoliranim bodljama, zimzelena krasnica (Russula prinophila), te Russula annae, koja je slična po žućenju mesa, blagom okusu i dekoraciji spora s djelomičnim mrežastim uzorkom, a razlikuje se po bljeđim bojama, od oker-crvenkaste do bakrenosmeđe, ranijem i intenzivnijem žućenju mesa, relativno svijetloj otrusini, kuglastim sporama s nižom dekoracijom, višesegmentnim dermatocistidama, s blako refraktivnim sadržajem. Russula suberetorum je možda najsrodnija vrsta iz podsekcije Puellarinae, a razlikuje se po relativno velikim dimenzijama, klobukom širokim 5-8 cm, otrusini na donjoj granici žute, oko IVa-b, kao kod podvrste Russula lilacinicolor, kraćim i više segmentiranim dermatocistidama, te rastu na vapnenastom tlu ispod zimzelenih hrastova. Lažna mirisna krasnica (Russula parodorata) raste uglavnom ispod hrastova u mediteranskom području, a karakteristična je po srednjoj veličini, suhoj i pomalo baršunastoj kožici klobuka, širim hifama pileipelisa i batinastim dermatocistidama. Linija Odorata uključuje neke vrlo rijetke oblike, kao što su Russula pseudoruberrima, koja je prepoznatljiva po tamnocrvenom klobuku i jače dekoriranim sporama, a koja je najsličnija podvrsti Russula lilacinicolor, s obzirom na sićušnu veličinu (klobuk širok samo 2.5 cm), nešto svjetliju otrusinu i višesegmentne dermatocistide, te Russula lilacinocremea, kojoj su dermatocistidije gotovo u potpunosti bez segmenata, a otrusina svjetlija, oko IVa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1175. str. Russula odorata Romagn.

MASLINASTA KRASNICA

Russula olivacea (Schaeff.) Fr.

Etimologija: olivaceus (lat.) = maslinaste boje. Po boji klobuka.

Engleski naziv: Olive Brittlegill

Klobuk: 6-17 cm širok, čvrst, ali nije tvrd, prvo je skoro kuglast, zatim je raširen i uglavnom ulegnut na sredini, više je ili manje valovit ili režnjast, kožica obično prelazi listiće, kratko se guli, ponekad do 1/2 promjera, valovit, suh, bez sjaja, fino je baršunast, dosta je promjenjivih boja, ujednačen ili višebojan, vinskicrven, ružičasto-smeđ, ružičasto-ljubičast, vinski crveno-smeđ, smeđ, djelomično ili na većem dijelu žućkasto-zelen, maslinastozelen, nekad je crveno-narančast ili čak siv s mjestimičnim plavičastim nijansama, podsjeća na određene vrste iz podsekcije Griseinae, lako izblijedi u oker na sredini, ali kod vrlo tipičnih primjeraka pigment je obično neravnomjerno, fino pojasasto raspoređen, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 4-11 cm visok i 2.3-3.8 cm debeo, valjkast ili batinast, ponekad je sužen na bazi, proširen je na vrhu, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta ili grudvasta, u starosti je vrlo jasno hrapav, pahuljast ili raspucan, bijel, s više je ili manje opsežnom ružičastom nijansom, osim na vrhu, međutim ne uvijek, pigment se uglavnom povlači prema gornjem dijelu i rastvara u uskom pojasu ispod listića, na bazi je mjestimično hrđastosmeđ.

Listići: Gusti, široki su do 17 mm, debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, račvasti, lomljivi, žućkasti u zrelosti, oštrica je cjelovita i iste boje, vrlo je rijetko ljubičasta uz rub klobuka.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.3 µm, najviše najviše udvojenim ili mjestimično povezanim kratkim grebenima, amiloidne, 8.5-11.2 x 8-9.2 µm, nekad su nešto manje, 7.5-9.8 x 7.3-8.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-65 x 10-14 μm, s dugim sterigmama, cheilocistide su vretenaste, široke 9-15 μm, pileipelis je bez dermatocistida ili inkrustiranih hifa, sastoji se od velikih hifa, širokih 4-6 μm, s relativno kratkim segmentima, od kojih je terminalni tup ili blago sužen, ali češće zadebljan, a zatim s proširenjima do 10-12 μm, a dio ovih hifa izgleda kao primordijalne hife, posebno zato što je u nekim slučajevima uočena prisutnost refraktivnog sadržaja; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, kasnije umjereno smeđi, počevši od erodiranih dijelova; miris nije izražen ili je blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane intenzivno narančasto do narančasto-sivkasto (++), s fenolom intenzivno ljubičasto, s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a meso i listići s KOH žućkasto-crveni.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, uglavnom u bjelogoričnim šumama u simbiozi s bukvom, na vapnenastom i kiselom tlu, nekoliko autora navodi da raste ispod smreke, na više ili manje močvarnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo temeljito termički obrađena, jer sirova ili nedovoljno kuhana uzrokuje ozbiljni gastrointestinalni sindrom trovanja. Nisu poznati slučajevi trovanja kod gljiva koje su bile dovoljno kuhane (najmanje 10 minuta). U ovom se slučaju radi o tzv. lažnom trovanju gljivama uzrokovanom prekomjernim uživanjem pokvarenih gljiva, sirrovih gljiva ili zbog netolerancije na ovu vrstu gljive koja uzrokuje umjerene do teške želučane i crijevne smetnje, mučninu, povraćanje, osjećaj punoće i pritisak u želucu, a vrijeme latencije je 5 minuta do 4 sata.

Napomena: Raste ispod bukve, međutim, Romagnesi navodi da raste ispod smreke, na tresetnim, vlažnim ili otvorenim močvarnim tlima. Prepoznatljiva je po rastu ispod bukve, srednjoj do velikoj veličini, manje ili više hrapavom, baršunastom i lagano pojasasto obojenom klobuku kod tipičnih primjeraka, kožici klobuka koja prelazi preko ruba listića, vrlo promjenjivim bojama, najčešće vinskicrvenoj, ljubičasto-smeđoj ili u različitoj mjeri zelenkastoj, žućkastim zrelim listićima, otrusini oko IVc, stručku s ružičasto-crvenom nijansom, koja se povlači u pojas ispod listića, debelom i čvrstom mesu, koje s fenolom polako postaje ružičasto-ljubičasto, blagom okusu i neizraženom mirisu. Mikroskopski su značajne velike spore s više ili manje izoliranim bodljama, te pileipelis s vrlo širokim hifama od koji neke sliče primordijalnim hifama. Slična je uštavljena krasnica (Russula alutacea), koja se prepoznaje po manjim dimenzijama, rastu ne isključivo ispod bukve i nikada ispod crnogoričnog drveća, glatkijoj i svjetlijoj površini klobuka, koja nije baršunasta ili pojasasto obojena, sporama s niskim bradavicama, dobro povezanim grebenima koji tvore mrežasti uzorak. Gotovo identična vrsta izvan podsekcije je gorka krasnica (Russula amarissima), vrlo rijetka vrsta iz podsekcije Lepidinae, prepoznatljiva po svjetlijim listićima, krem otrusini, naknadnoj promjeni boje u šafranastožutu, vrlo slaboj reakciji s fenolom i vrlo neobičnom, gorkom okusu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 806. Maslinasta krasnica (Russula olivacea (Schff. ex Secr.) Fries); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1459. str. Russula olivacea (Schaeff.) Pers.

Russula olivascens - created on August 2021 in Innlandet, Norway by Andreas Svensen

ŽUTOZELENA KRASNICA

Russula olivascens Fr.s.Romagnesi

Etimologija: olivascens (lat.) = maslinasto obojen, koji postaje maslinastozelen. Po boji.

Klobuk: 4-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i duboko ulegnut na sredini, pupčast, često je režnjast, kožica se lako guli, obično je sjajan kada se ubere, kasnije je suh i bez sjaja, gladak, pomalo je višebojan, svijetlo maslinastozelen, sivo-zelen do žuto-zelenkast kod tipičnih primjeraka, može biti s ljubičastim ili vinski crveno-smeđim mrljama, ali je uglavnom ili gotovo u potpunosti ove posljednje boje, rijetko je ljubičastih tonova ili svijetle, zasićene i ujednačene žute boje, kao kod određenih primjeraka zlatne krasnice (Russula aurea), rub je podvijen, kasnije se izravna, jasno je narebran u starosti.

Stručak: 3-6 cm visok i 1.3-2 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast do do jasno batinast, srž je spužvasta, na kraju je šuplja, naboran, bjelkast, kasnije je lagano oker-smećkast na dnu.

Listići: Gusti, kasnije su široki i trbušasti, relativno su debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, prvo su krem, zatim su prilično zasićeno žuti, s narančastom su nijansom, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične do jajolike, sa stožastim, uglavnom izoliranim bradavicama, visokim do 1 µm, slabo povezanim kratkim lancima od 2-3 elementa ili kratkim grebenima, nepotpuno su amiloidne, 8-10.2 x 7-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 9.5-14 µm, cheilocistide su vretenaste, 60-90 x 7-12 µm, pileipelis se sastoji od batinastih hifa širokih 3-6 µm i tupih primordijlnih hifa širokih 4-6 µm; otrusina je tamnožuta (IVd-e), kao kod bakrene krasnice (Russula cuprea) i Romellijeve krasnice (Russula romellii), vrlo rijetko je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, slabo je promjenjivo; miris nije izražen ili je ponekad slab aromatičan, podsjeća na voće i ružmarin, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je srednjeg intenziteta, ponekad je vrlo spora (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom, srebrnom jelom ili borom, ali ponekad i bukvom, voli svjetla, travnata mjesta, na vapnenastom ili pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova je krasnica prepoznatljiva po rastu na svijetlim mjestima ispod planinskog crnogoričnog drveća, u normalnim uvjetima u zajednici sa smrekom ili srebrnom jelom, prilično malim dimenzijama, glatkoj ili fino baršunastoj kožici klobuka, ne previše sjajnoj u vlažnim uvjetima, žuto-zelenoj, svijetloljubičastoj ili djelomično smećkastoj boji, rijetko ujednačenoj, svijetloj i zasićenoj žutoj boji, podvijenom i slabo narebranom rubu klobuka u starosti, širokim i trbušastim listićima, vrlo tamnoj otrusini, oko IVd-e, što daje izrazitu narančastu nijansu himeniju kod zrelih primjeraka. Miris nije izražen kod mladih primjeraka, kasnije je aromatičan na ružmarin i uvele ruže, a ponekad je slab na jod u dnu stručka. Primjećeno je da većina plodnih tijela ne razvija značajne mirise kada su svježa, zadržavajući tu karakteristiku nepromijenjenom sve do truljenja. Međutim, budući da je ponekad intenzivan miris otkriven u primjercima omekšanim dugotrajnom kišom, čini se da je odgovorna kemija možda posljedica vremenskih promjena. Spore su prilično velike i dekorirane uglavnom izoliranim bodljama, dok pileipelis sadrži batinaste hife i valjkaste primordijalne hife, obično ne šire od 6 µm. Među sličnim vrstama koje rastu u crnogoričnim šumama, ametistna krasnica (Russula amethystina) i Turco-Lazzarijeva krasnica (Russula turci) razlikuju se po pravilnijem i simetričnijem obliku, baršunastoj i pahuljastoj površini klobuka, uglavnom pojasasto obojenoj, mesu koje je gotovo u potpunosti neosjetljivo na gvajakovu tinkturu, te svjetlijoj otrusini, na donjoj granici žute boje. Kremastosmeđa krasnica (Russula cremeoavellanea) raste ispod bjelogoričnog drveća, meso joj posivi, listići su žućkasti, otrusina je relativno svijetla, oko IVc, hife su jednostavne, a ne batinaste, primordijalne hife su vrlo tanke, a spore relativno male.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1405. str. Russula olivascens Pers. → Fr.

Russula olivina - created on August 2011 in Rovaniemi, Burgos, Finland by Federico Calledda

BLIJEDOMASLINASTA KRASNICA

Russula olivina Ruots. & Vauras

Etimologija: oliva (lat.) = maslina + -ina (lat.) = sličnost, boja. Po boji

Klobuk: 4-8 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi i blago ulegne na sredini, više je ili manje režnjast, nekad je sa jedva vidljivom grbicom na sredini, kožica se guli do 2/3 promjera ili malo manje, dugo je vremena vlažan je i sjajan, zelen, maslinastozelen do žućkasto-zelen, često je s neujednačenim nijansama, ponekad je tamniji na sredini, tamnosmeđ ili čak crnkast, rub je proziran, kasnije je narebran, čak i dulje kod dobro razvijenih primjeraka.

Stručak: 3-9 cm visok i 0.8-2.5 cm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi, malo je proširen na vrhu, naboran, pun, srž je kasnije omekšana, na kraju je šuplja, bijel, kasnije postane sivkast zbog upijanja vode.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s lamelulama, usko su prirasli, lomljivi, postupno su žućkasti, s narančastim su odsjajem slijedeći dan, na kraju posmeđe na ozlijeđenim mjestima.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim ili valjkastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.6 µm, amiloidne, 9-12.8 x 7.4-10.4 µm, ponekad dosegnu 14 x 11.5 µm, bazidije su 2-sporne, batinaste, 37-58 x 9-15 µm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, 45-98 x 9-15.5 µm, pileipelis se sastoji od valjkastih i izraženo tupih hifa širokih 2.5-4 μm, te dermatocistida, valjkastih ili s blago zadebljanim posljednjim segmentom, širokih 4-8 μm, 0-3-segmentnih ili s kraćim segmentima, mjestimično račvastih; otrusina je svijetložuta do žuta (IVb-c).

Meso: Umjerene je debelo, lomljivo kao kod većine vrsta iz podsekcije Laricinae, bijelo do bjelkasto, tanki sloj ispod kožice klobuka je žuto-zelen, vremenom lagano posivi; miriše na tijesto ili blago na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i prilično brza (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično sa smrekom, na umjereno vlažnom, vapnenastom tlu, uglavnom na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Vrlo je rijetka krasnica, koja raste na sjeveru Europe i vjerojatno Azije, a karakteristična je po maloj ili srednjoj veličini plodnih tijela, vitkom izgledu, lomljivoj strukturi, dugo vremena vlažnoj i sjajnoj kožici klobuka, maslinastozelenom ili djelomično žućkastom, ponekad tamnijem na sredini, tamno brončanom ili čak crnkastom, žutoj otrusini, mesu koji je slabo promjenjivo, blagog okusa i neizraženog mirisa, staništu u šumama smreke na vapnenastom tlu, u ne previše vlažnim ili čak relativno suhim mjestima. Mikroskopski je karakteristična po velikim sporama s bodljama, koje lako prelaze 12 x 10 µm, te 2-spornim bazidijama. Posljednja karakteristika je vrlo važna jer je dijele samo dvije europske vrste, Russula pseudocampestris i  Russula heterochroa, obje pronađene na sjeveru Europe. Slični su vrlo rijetki zeleni primjerci arišove krasnice (Russula laricina), prepoznatljive po sivljenju i mikroskopskim karakteristikama, mnogo manjim sporama s djelomičnim mrežastim uzorkom i 4-spornim bazidijama. Među ostalim vrstama s dominantnim zelenim pigmentom koji rastu u crnogoričnim šumama, žutozelena krasnica (Russula olivascens) je prepoznatljiva po kožici klobuka bez sjaja, izraženom šafranastožutom odsjaju zrelih listića, tamnijoj otrusini, oko IVd-e, ponekad ljuskavom stručku i primordijalnim hifama pileipelisa. Maslinastosmeđa krasnica (Russula olivobrunnea) je još jedna rijetka sjeverna vrsta koja raste ispod smreke, sa sličnim bodljama na sporama, lomljivom mesu, bez mirisa i blagog okusa, dok su veličina i čvrstoća općenito veći, klobuk još šareniji, s dominantnim ljubičasto-smeđim pigmentom, relativno tamnijom otrusinom, oko IVd, nešto manjim sporama i strogo 4-spornim bazidijama. Zamjena sa zelenim primjercima smeđokože golubače (Russula integra) bila bi opravdana zbog rasta ispod crnogoričnog drveća, blagog okusa, žute otrusine, izražene mesnatosti i čvrstoće, pileipelisa miješane strukture, s primordijalnim hifama i inkrustiranim dermatocistidama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1256. str. Russula olivina Ruots. & Vauras

Russula olivobrunnea - created on August 2024 in Provincia autonoma di Trento, Italy by matteo_bevilacqua

MASLINASTOSMEĐA KRASNICA

Russula olivobrunnea Ruots. & Vauras

Etimologija: olivo (lat.) = maslinast + brunnea (lat.) = smeđa, tamnosmeđa. Po boji.

Klobuk: 4-10 cm širok (prema Ruotsalaineu i Vaurasu 3-18 cm), najprije je polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, ljepljiv i sjajan kada se ubere, nekad je i sluzav, kasnije je suh, smeđ, ružičasto-smeđ, zelenkasto-smeđ do ljubičasto-smeđ, često je maslinastozelen na sredini, gdje ponekad može biti i tamniji, čak i crnkast, rub je jasno narebran.

Stručak: 5-9.5 cm visok i 1-2.2 cm debeo, gotovo je batinast do vretenast, malo je ili nimalo proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana pa šuplja, naboran, bjelkast.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 8-13 mm, osrednje su debeli, su s rijetkim lamelulama, više su ili manje prirasli, mogu biti slabo račvasti, lomljivi, žuti, oštrica je rijetko crveno-smeđa uz rub klobuka.

Spore: Široko eliptične, sa izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 1.6 µm, jako su amiloidne, 9-11.2 x 7.2-9.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 37-71 x 13-20 μm, cheilocistide su 65-105 x 10-19 μm, pileipelis se sastoji od tupih, nepravilnih, valovitih hifa širokih 1.5-4 μm, te valjkastih dermatocistida ili s donekle zadebljanim vršnim segmentom, s trbuhom širokim 4-8 μm, 0-4-segmentnih, s velikim brojem izraslina, češće sitnih, ali i većih; otrusina je tamnožuta (IVb).

Meso: Osrednje je debelo, lomljivo, bijelo; miris je jedva primjetan na spaljeni rog, osobito slijedeći dan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno svijetlo ružičasto-narančasto (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je intenzivna i brza (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, često u močvarnim područjima, u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu, najčešće na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Srednje je velika krasnica, vitke i krhke građe, iako meso u nekim slučajevima može biti čvrsto i kompaktno. Ostale karakteristike uključuju vlažnu, sjajnu površinu smeđeg, zelenkasto-smeđeg ili ljubičasto-smeđeg klobuka, s mogućom crnkastom ili maslinastozelenom sredinom, dugo narebrani rub, bijelo meso, s neizraženim mirisom i blagim okusom, te stanište u šumama smreke, na vapnenastom tlu, uglavnom močvarnom, hranjivom tlu po vlažnim depresijama i uz obale potoka, na sjeveru Europe. Slična je Russula olivina, prvenstveno po velikim sporama, žutoj otrusini, bodljasto dekoriranim sporama, lomljivosti, izostanku mirisa i blagom okusu mesa, međutim razlikuje se po gotovo upola manjim dimenzijama, dominaciji žuto-zelenog pigmenta, relativno svijetloj otrusini, oko IVb, još krupnijim sporama i redovito 2-spornim bazidijama. Međutim, osim staništa u crnogoričnim šumama i nedostatku ljutine, izgled, boja i lomljivost plodnog tijela podsjeća na vrste iz podsekcije Urentes i linije Cuprea, koje također imaju visoke bodljama na sporama (Russula gigasperma) i dermatocistide pileipelisa s brojnim izraslinama. Planinska krasnica (Russula integriformis) nije rijetka na istim staništima ispod smreke na sjeveru Europe, a prepoznatljiva je po čvršćem mesu i dugo narebranom rubu klobuka, mogućoj prisutnosti ružičasto-crvenog pigmenta na stručku, rijetko ljutom okusu, dosta manjim sporama i pileipelisom s usko valjkastim, malo inkrustiranim dermatocistidama. Smeđokoža golubača (Russula integra) je izrazito južnija vrsta, s još debljim i čvršćim mesom, općenito glatkim rubom klobuka i pileipelisom miješane strukture s primordijalnim hifama i jednako inkrustiranim dermatocistidama. Određena sličnost po makroskopskim i mikroskopskim karakteristikama sugerira usporedbu s Russula fusconigra, koja ima nešto manje spore, 8-11 x 6.8-8 μm, s djelomično povezanim bradavicama, otrusinu oko IIIa-c i uže cheilocistide, samo 8-12 μm. Međutim, vrlo su bliske i neke vrste iz sekcije Tenellae, kao što su mahovinska krasnica (Russula sphagnophila) i tresetna krasnica (Russula robertii).

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1012. str. Russula olivobrunnea Routs. & Vauras

Russula pallescens - created on August 2023 in Snjodalen, Voss, Ve, Norway by Perry Gunnar Larsen

PJEŠČANA KRASNICA

Russula pallescens P.Karst.

Etimologija: pallescere (lat.) = blijedjeti, postajati blijed. Po boji.

Engleski naziv: Mountain Brittlegill

Klobuk: 1.5-3 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je raširen i široko ulegnut na sredini, kožica je prirasla i teško se guli, oker, na sredini je blago smeđe pjegav, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: Oko 2 cm visok i 6 mm debeo, valjkast, pun, u starosti je malo komorasto šupalj, bijel.

Listići: Malo su razmaknuti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, bijeli, zatim su krem.

Spore: Široko su eliptične do gotovo kuglaste, sa niskim su bradavicama visokim do 0.5 µm, slabo povezanim grebenima koji tvore zebrasti uzorak, 7.2-9 x 6.4-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 8.5-10.5 μm, cheilocistide su brojne, vretenaste, sa papilom na vrhu, 70-120 x 6-12 μm, pileipelis se sastoji od glomaznih, tupih hifa, širokih 3-8 μm, te brojnih, više ili manje vretenastih dermatocistida, širokih 6-8 μm, često glavičastih na vrhu; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris je ugodan na voće kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes), a okus je ljut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u planinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema podataka o jestivosti ove vrste i nema nikakve vrijednosti pa je smatramo nejestivom vrstom.

Napomena: Pripada u podsekciju Farinipedes i vrlo je bliska brašnjavonogoj krasnici, koja ima žuto-krem klobuk, ugodan miris na voće, bijelu otrusinu i brojne, vretenaste dermatocistide. Opisana se vrsta dosta razlikuje po većim, gotovo kuglastim, bradavičavim i djelomično grebenastim sporama i rastu ispod crnogoričnog drveća.

Russula pallidospora - created on October 2023 in Castellón, Spain by jorgemartin71

BLIJEDOSPORNA KRASNICA

Russula pallidospora J.Blum ex Romagn.

Etimologija: pallidus (lat.) = blijedo + spora (gr.) = spora, sjeme. Po otrusini koju ispušta.

Klobuk: 5-13 cm širok, najprije je konveksan, zatim se nepravilno raširi i izraženo ulegne na sredini, ljevkast, suh, kožica se kratko guli, uglavnom je bijel, kasnije je oker, zatim polako postaje hrđastosmeđ, dlakav na rubu i fino baršunast na sredini (vidljivo ručnim povećalom), gladak i naboran kod starijih primjeraka, rub je tanak, oštar, dugo je vremena podvijen, kasnije je često valovit, gladak, nije narebran.

Stručak: 4-4.5 cm visok i 1.8-2.8 cm debeo, kratak, valjkast, sužen je na bazi, proširen je na vrhu, često je nepravilnog oblika, vrlo je tvrd, pun, bez sjaja, bijel, u starosti je sa hrđastosmeđim mrljama, s bazalnim je jamicama i pukotinama.

Listići: Prilično su razmaknuti, široki su 5-6 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, suženi su uz stručak, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije su gotovo oker i sa karakterističnim narančastim odsjajem, na oštećenim dijelovima su smeđi, oštrica je glatka i smećkasta u starosti.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa sitnim, izoliranim bradavicama visokim do 0.7 µm, povezanim uskim spojnim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7.2-9 x 5.9-6.8 µm, nekad su nešto veće, 8-9.6 x 6.7-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 48-62 x 8-11 μm, cheiloistide su vretenaste, vrlo izdužene, s trbuhom širokim 7-10.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih samo 1.3-2.5 μm, vrlo dugih i sraslih u snopove, te valjkastih, tupih, vrlo dugih dermatocistida, širokih 5-7 μm; otrusina je krem (IIc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bijelo, u bazi stručka je oker, na erodiranim ili ozlijeđenim mjestima postaje oker pa zatim smeđe; miris je složen, manje ili više intenzivno na voće, a okus je blag, možda je malo osvježavajući, zatim je tipično gorak i trpak, na kraju je u grlo malo kiseo, nije ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (+), s gvajakovom tinkturom je brzo i intenzivno tamnopalvo (++), s fenolom ljubičasto-smeđe, a reakcija s formalinom je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u dosta velikim skupinama, u miješanim i bjelogoričnim šumama, grmlju, te u parkovima, duboko ukopana u zemlji, u simbiozi sa određenim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom, na vapnenastom i manje ili više pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete.

Napomena: lako Romagnesi navodi da raste u šumama bukve, u kontinentalnom se dijelu uglavnom pronalazi ispod kestena i hrasta, a u mediteranskom području ispod hrasta crnike, hrasta plutnjaka i u grmlju. Duboko je ukopana u tlu, a raste u skupinama ili čak u krugovima. Prepoznatljiva je po razmaknutim listićima i po boji koju poprimi od otrusine po površini, nešto je tamnijeg tona od slične modrolisne krasnice (Russula delica), kojoj su listići sa laganim plavkastim, a ne narančastim odsjajem, te zelenkaste krasnice (Russula chloroides), koja ima guste i uske listiće.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 204. str., Russula pallidospora Blum ex Romagnesi