Pečurke

Dvoprstenasta pečurka (Agaricus bitorquis)		Poljska pečurka (Agaricus campestris)
Mala šumarica (Agaricus sylvaticus)		Šumska pečurka (Agaricus sylvicola)
Kračunasta pečurka (Agaricus crocodilinus)		Otrovna pečurka (Agaricus xanthodermus)

Pečurke su u kontinentalnom dijelu Hrvatske dosta zapostavljen rod i vrlo rijetki ih konzumiraju, vjerojatno zbog velike sličnosti s otrovnim pupavkama. Na drugoj strani u Dalmaciji i priobalnom dijelu su mnogo češće i često nađu u gljivarskim košaricama.

U kontinentalnom dijelu nisu tako česte gljive i najčešće nailazimo na nekoliko vrsta. Dvoprstenastu pečurku (Agaricus bitorquis) ćemo najčešće pronaći po travnatim terenima u gradskim parkovima, poljsku pečurku (Agaricus campestris) i otrovnu pečurku (Agaricus xanthodermus) po poljima i livadama, šumsku pečurku (Agaricus sylvicola) i malu šumaricu (Agaricus sylvaticus) po miješanim i crnogoričnim šumama, a kračunastu pečurku ili kračun (Agaricus crocodilinus) po livadama na malo većim nadmorskim visinama.

U Hrvatskoj je poznato 30-35 različitih vrsta pečurki i općenito možemo reći da se uglavnom radi o vrlo kvalitetnim i relativno bezopasnim gljivama. Nekima od njih meso na prerezu manje ili više intenzivno pocrveni, kao primjerice poljskoj pečurki i maloj šumarici, međutim sve su one kvalitetne jestive gljive. Najveći dio njih ima debelo i čvrsto meso te ugodan miris. Tri vrste smatramo nejestivim zbog malo neugodnog mirisa, uglavnom po jodu ili dezinfekcijskim sredstvima. I konačno, ukupno pet vrsta smatramo otrovnim, a to su otrovna pečurka (Agaricus xanthodermus), šarena pečurka (Agaricus moelleri), smeđoljuskava pečurka (Agaricus phaeolepidotus), pilatova pečurka (Agaricus pilatianus) i lažna pečurka (Agaricus pseudopratensis). Navedene otrovne vrste mogu uzrokovati bolove u trbuhu i probavne smetnje, međutim nekad se konzumiraju i bez ikakvih zdravstvenih problema. Svih pet otrovnih vrsta ima dvije zajedničke karakteristike po kojima se lako razlikuju od jestivih vrsta, prva je malo neugodan miris mesa po tinti, a druga što meso na prerezu u bazi stručka manje ili više požuti, što je jasno uočljivo na slici ispod.

Rupičarke i njihova determinacija

Brezina guba (Fomitopsis betulina)	Smolasta sjajnica (Ganoderma resinaceum)
Škriplin (Polyporus squamosus)	Šarena tvrdokoška (Trametes versicolor)

Rupičarke su raznolika skupina gljiva čija se himenijalna ili plodna površina sastoji od pora ili rupica. U skupinu rupičarki ne ubrajamo vrganje i dio slijepljenih ili razraštenih gljiva koje su zasebne skupine gljiva. Dakle naša skupina rupičarki se sastoji od gljiva koje uglavnom rastu na drvu kao saprofiti i koje se najčešće nazivaju gube i trameti. Manji dio rupičarki raste na zemlji ili prividno za zemlji izmiješanom sa sitnim drvnim ostacima. Spore se stvaraju unutar cjevčica čiji krajevi čine površinu koja se sastoji od mnoštva pora. Za razliku od vrganja, sloj cjevčica se kod rupičarki obično teško uklanja. Plodna tijela ili klobuci rupičarki obično nisu okruglasti poput klobuka vrganja i obično su bez središnjeg stručka, a meso je najčešće tvrdo i vrlo žilavo.

Rupičarke su saprofiti krupnijih drvnih ostataka koji pomažu u razgradnji mrtvog drveta, a u nekim su slučajevima paraziti koji polako ubijaju svoje domaćine. Micelij rupičarki različito troši drvo, ovisno o vrsti. Neke vrste konzumiraju lignin i uzrokuju bijelu trulež drva, dok druge konzumiraju celulozu i uzrokuju smeđu trulež.

Determinacija rupičarki varira od lakih do vrlo teških. Pažljiva analiza makroskopskih osobina gljive ponekad je dovoljna za sigurnu determinaciju.

Prva važna značajka za determinaciju rupičarki su izgled i boja pora. Pore mogu biti sitne, široke, okrugle, višekutne, izdužene, a ponekad površina izgleda poput labirinta. 

Druga značajka je podloga ili drvo domaćin na kojem raste, to je češće mrtvo drvo, ali neke vrste rastu i na živom drveću. Ponekad je drvo u završnoj fazi truljenja pa je dosta teško odrediti o kojoj se vrsti drveća radi.

I treća važna značajka je vrsta drveta na kojem gljiva raste, odnosno da li raste na crnogoričnom ili bjelogoričnom drveću. Određene vrste preferiraju samo jednu vrstu drveća,druge razno bjelogorično drveće, treće crnogorično drveće, dok dio vrsta rastu i na bjelogoričnom i na crnogoričnom drveću

Što je to pepelnica i kako se suzbija

Ružmarin zaražen pepelnicom

Pepelnica se razvija tijekom godine kao parazit na lišću, peteljkama, grozdovima, plodovima, voća i drugim dijelovima biljke i radi velike štete u voćnjacima, vinogradima, vrtovima ili lončanicama.

Infekcija se suzbija različitim fungicidima koji su poznati poljoprivrednicima i voćarima. Ispod je navedeno jedno učinkovito prirodno sredstvo koje vam može pomoći u suzbijanju pepelnice kada je otkrijete u svojim lončanicama na cvijeću ili začinskom bilju. To se sredstvo lako napravi od komponenti koje svatko ima u svom domaćinstvu.

Potrebno je napraviti smjesu koja se sastoji od slijedećih komponenti: vode, deterdženta za pranje posuđa, mlijeka, sode bikarbone, češnjaka i ulja neema (ako ga imate), a koja se priprema na slijedeći način. Preko noći močiti 3 zdrobljena češnja češnjaka u 2 dl vode. Ujutro procijediti vodu, dodati 1 kap deterdženta za pranje posuđa, 2 žličice sode bikarbone 1 dl mlijeka i 1 žličicu ulja neema.

Prije tretmana biljaka pripremljenom smjesom preporučuje se biljke prvo poprskati vodom, a nakon toga pripremljenom smjesom koju je najbolje uliti u neku plastičnu prskalicu. Zatim dobro poprskajte sve dijelove biljke, kao i gornji sloj supstrata iz kojega biljka izrasta. To ponavljajte nekoliko dana dok ne potrošite čitavu smjesu. Slijedeći dan čitavu biljku dobro isperite vodom i nadajte se da ste se riješili pepelnice.

Askus sa sporama pepelnice	Spore pepelnice

Sunčanice

U svim našim krajevima, na svim staništima, od otoka, morske obale pa sve do visokih planina, raste dosta različitih vrsta sunčanica koje se dosta često pronađu u košaricama s gljivama. Jedan dio gljivara ih dosta dobro poznaje, a drugi dio dosta površno. Ovi zadnji navedeni obično razlikuju jestive od nejestivih i otrovnih vrsta po prisutnosti pokretnog ili slobodnog vjenčića na stručku. To nije daleko od istine, jer prisustvo pokretnog vjenčića uglavnom i određuje jestive vrste sunčanica, ali ima i izuzetaka, jer i neke otrovne vrste mogu imati pokretni vjenčić, a isto tako ima i jestivih vrsta koje nemaju pokretni vjenčić. Osim vjenčića na stručku, važna makroskopska ili vizualno uočljiva obilježja koja se uzimaju u obzir kod determinacije različitih vrsta sunčanica su veličina klobuka, prisutnost i građa vjenčića na stručku, promjena boje mesa na prerezu, te miris i okus mesa. Cilj ovog rada je izvršiti analizu makroskopskih obilježja najvećeg dijela sunčanica koje rastu na našim prostorima kako bi se pomoglo u determinaciji pojedinih vrsta te podignula svijest sakupljača gljiva o opasnostima koje proizlaze iz površnog i slabog poznavanja različitih vrsta sunčanica.

Rasprava

Ovom je analizom obuhvaćeno ukupno 37 različitih vrsta sunčanica, koje rastu na našim prostorima. Taksonomski gledano, sve su navedene sunčanice dio devet različitih rodova, to su Chlorophyllum, Cystolepiota, Echinoderma, Lepiota, Leucoagaricus, Leucocoprinus, Macrolepiota, Melanophyllum i Phaeolepiota. Svi navedeni rodovi pripadaju porodici listićavki (Agaricaceae). Od svih devet rodova, samo tri roda (Leucoagaricus, Leucocoprinus i Macrolepiota) sadrže jestive vrste (7 vrsta, 18,9 %), dok ostalih šest rodova sadrži nejestive (9 vrsta, 24,3 %), vjerojatno otrovne (1 vrsta, 2,7 %), otrovne (15, vrsta, 40,5 %) i smrtno otrovne (5 vrsta, 13,5 %) vrste. Općenito govoreći ne bi bilo pogrešno ako bi se reklo da sunčanice najvećim dijelom obuhvaćaju otrovne vrste. Otrovnost je sunčanica dosta varijabilna, dio njih je samo lagano otrovan, a simptomi trovanja su lakši gastrointestinalni poremećaji, međutim konzumiranje nekolicine vrsta može završiti i smrtnim ishodom. Trovanje sunčanicama uglavnom uzrokuje dva najčešća sindroma trovanja, a to su gastrointestinalni i amatoksinski sindrom trovanja. Amatoksinski je sindrom trovanja posebno opasan jer može završiti i smrtnim ishodom. Amatoksini pronađeni u sunčanicama su isti kao i kod zelene pupavke (Amanita phalloides), bijele pupavke (Amanita verna), smrdljive pupavke (Amanita virosa) i obrubljene patuljice (Galerina marginata), koje su sve smrtno otrovne vrste. Rodovi kojima pripadaju otrovne vrste koje pretežno uzrokuju amatoksinski sindrom trovanja su Cystolepiota, Lepiota i Leucocoprinus, dok gastrointestinalni sindrom trovanja uglavnom uzrokuju vrste iz rodova Leucoagaricus, Chlorophyllum i Macrolepiota. Trovanje određenim vrstama sunčanica u rijetkim slučajevima može uzrokovati antabusni, hemolitički ili koprinski sindrom trovanja, kao i trovanje teškim metalima i cijanidom.

Prvi i najvažniji kriterij za odvajanje jestivih od nejestivih i otovnih vrsta sunčanica je širina klobuka. Sve vrste kojima je širina klobuka manja od 10 cm su nejestive i otrovne (21 vrsta), od kojih je samo jedna vrsta jestiva, a to je jestiva glinasta pečurkovica (Leucocoprinus cretaceus). Glinastoj pečurkovici širina klobuka ne prelazi 8 cm, čitava je bijela, a klobuk i stručak su karakteristično prekriveni bijelim stršećim čehicama poput bradavica koje se lako uklanjaju po čemu se razlikuje od svih sličnih vrsta. Uvijek treba imati u vidu da je širina klobuka relativan pojam, jer je njegova širina kod mladih gljiva uvijek manja od naše referentne širine. Stoga je širina klobuka koju uzimamo u obzir uvijek širina klobuka dobro razvijenih gljiva.

Slijedeći kriterij koji ćemo uporabiti za selekciju jestivih vrsta od preostalih 16 vrsta sunčanica je pokretni vjenčić na stručku. Sve vrste kojima širina klobuka uglavnom prelazi 10 cm i koje imaju pokretni vjenčić su jestive vrste, osim dvije otrovne vrste kojima meso na prerezu uočljivo pocrveni, a to su pilatova sunčanica (Chlorophyllum brunneum) i otrovna sunčanica (Macrolepiota venenata). Od preostalih vrsta koje nemaju pokretni vjenčić su jestive samo dvije vrste, a to su primorska pečurkovica (Leucoagaricus littoralis), koja raste samo u prmorskim krajevima u šumama bora, klobuk je do 12 cm širok i s karakterističnom je ružičastom nijansom, te crvenkastolisna pečurkovica (Leucoagaricus carneifolius), kojoj širina klobuka ne prelazi 14 cm i kojoj meso na prerezu trajno požuti. Meso na prerezu može požutiti kod još nekih vrsta, ali nakon toga žuta boja prelazi u crvenkastu, narančastu ili smeđu. Sve ostale vrste koje imaju nepokretni vjenčić ili je on drugačije izražen ili ga uopće nemaju su nejestive ili otrovne.

Slijedeća tablica sadrži jednostavan ključ koji može pomoći pri determinaciji jestivih, nejestivih i otrovnih sunčanica.

Zaključak

Kod sakupljanja sunčanica je od životne važnosti biti svjestan opasnosti koja može biti rezultat površnosti kod branja ovih vrsta gljiva. Iz svega gore navedenoga proizlazi najvažniji savjet kod branja sunčanica, a on glasi: „Ne sakupljajte male sunčanice za jelo, jer je među njima nekoliko smrtno otrovnih vrsta“.

Kako bi u najvećoj mogućoj mjeri pojednostavnili selekciju najvećeg mogućeg broja jestivih sunčanica i u potpunosti izbjegli nejestive i otrovne vrste trebamo se pridržavati samo tri kriterija, prvi je da širina klobuka gljive prelazi 10 cm, drugi je da se na stručku nalazi pokretni vjenčić i treći je da meso na prerezu ne pocrveni. Na taj se način sakupljanje sunčanica svodi na četiri najkvalitetnije od ukupno sedam jestivih vrsta što je svakako prihvatljivije od mogućnosti zamjene s nekom otrovnom vrstom.