PRAVI SMRČAK

Morchella esculenta (L.) Pers.

Engleski naziv: Morel

Klobuk: 3-7 (9) cm širok i 5-12 (16) cm visok, vrlo je nepravilnog oblika, okruglast, jajolik je ili tupo-stožast, krajnjim je donjim dijelom, odnosno kolutastim ovratnikom, prirastao za stručak, nadolje se spuštaju relativno paralelna rebra koja izgledom podsjećaju na pčelinje saće, s dubokim i nepravilnim ulegnućima, šupalj; žuto-smeđ, žuto-siv, žuto-zelenkast, oker-smeđ ili svijetlosmeđ, rijetko je tamnosmeđ, vrhovi su rebara uvijek tamniji.

Stručak: 2-4 (6) cm visok i 1-1.5 (2) cm debeo, valjkast, malo je širi prema dnu, uočljivo je nepravilno naboran, šupalj, vrlo je elastičan; bjelkast, kasnije je blijedožućkast ili žućkasto-smećkast.

Spore: Eliptične, glatke, s tankim stijenkama, bezbojne, (14-)14.8-20(-20.8) x (8.8-)8-10(-10.2) µm, Q=1.5-2.15, N=30, Me=17.03 x 9.49 µm, Qav=1.79; otrusina je svijetlokrem.

Meso: Bjelkasto ili svijetložuto, malo je hrskavičasto, voštano; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, u manjim skupinama, kao saprofit tla u vlažnim bjelogoričnim šumama, po rubovima šuma, šumskim livadama, parkovima, vrtovima i malču od kore, na pjeskovitom tlu uz obale rijeka, vrlo je vjeran lokacijama. Smatra se da smrčci iz vlažnih šuma imaju bolji okus od smrčaka na malču od kore. Primjerke na četvrtoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan jer sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci uzrokuju gastrointestinalne poremećaje. Kod pojedinaca se može javiti tzv. Morchella sindrom, a simptomi su osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, drhtanje, poremećaji kretanja i nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takve simptome trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Ljekovitost: Znanstvenim je istraživanjema utvrđeno da sadrži određene tvari sa antioksidativnim svojstvima (ResearchGate. 2024. Antioxidant activities, metal contents, total phenolics and flavonoids of seven Morchella species). Antioksidativna svojstva gljiva obično se povezuju sa fenolnim spojevima, kao što su peroksidaza ili polifenol oksidaza, koji su prisutni u visokim količinama u gljivama. Fenolni spojevi kao što su flavonoidi, fenolne kiseline i tanini se smatraju glavnim doprinositeljima antioksidativnog djelovanja. Ovi antioksidansi također djeluju protuupalno, antiarterosklerotski i antikancerogeno, a to se djelovanje može povezati s njihovim antioksidativnim djelovanjem.

Napomena: Od sličnih se vrsta razlikuje po stožastom obliku i po vrhovima rebara koji teže da pocrnu. Slični su rebrasti smrčak (Morchella costata) koji ima tamnija rebra i crvenkasti stručak, te visoki smrčak (Morchella elata) kojem klobuk izgleda samo kao produžetak stručka, nema ovratnika. Postoje mnogi varijeteti ove vrste, a moguća je zamjena i sa sličnim uvjetno jestivim običnim smrčkom (Morchella vulgaris) i debelonogim smrčkom (Morchella crassipes).

Morchella eximia - created on April 2023 in Motaičiai, Šiaulių r. sav., Lithuania by Lina

RUDERALNI SMRČAK

Morchella eximia Boud.

Klobuk: 5-15 (20) cm visok i 3-8 cm širok, stožast i šiljat, najčešće je okruglasto-ovalan ili nepravilan, uzdužna su rebra pravilna i gotovo paralelna te jako istaknuta, poprečna su rebra nepravilna kao i alveole; može biti maslinast do sivo-smeđ, a u ranoj mladosti je gotovo je crn, bridovi su rebara uvijek tamniji.

Stručak: Do 20 cm visok, šupalj, vrlo je nepravilan, ponekad je vijugav ili nepravilno napuhan; bijel, poslije je bijelo-krem, oker-žut ili svijetlosmeđ, može biti uzdužno brazdast, cijela je površina sitno zrnata.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 25-28 x 9.5-13 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Elastično, hrskavičavo, voštano, tanko, lomljivo, bjelkasto; miris je ugodan, ali nije osobit, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, u travnju i svibnju, na ruderalnim terenima, smetlištima, ruševinama, hrpama pijeska i odbačenoj šuti od centralnog grijanja, te ispod starih krpa, papira i madraca.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Ruderalni je smrčak vrlo neobičan i može se pronaći samo na opisanom staništu. U okolici Zagreba ima, na žalost, mnogo smetlišta na kojima se odlažu ruševine, stare krpe, madraci itd. Na takvim se staništima pronađe i stotinu primjeraka smrčaka na jednome mjestu. Ruderalni se smrčak vrlo jednostavno može uzgajati na takvim mjestima. Potrebno je zrelo plodno tijelo dobro zdrobiti u kanti vode i vodu u kojoj su razmućene spore poprskati po takvom tlu. Nakon toga tlo treba pokriti kartonima, novinskim papirom ili starim krpama te pustiti da pokrovni materijal leži do kraja ožujka. Tada se spomenuti materijali maknu i za 10-20 dana možete ubrati punu košaru smrčaka.

Morchella gigas - created on April 2009 by Lebrac

ZVONASTI SMRČAK

Morchella gigas (Batsch) Pers.

Klobuk: 2-4.5 (6) cm širok i 2-3 cm visok, zvonast, za stručak se drži gornjom trećinom unutarnje strane, a donje dvije trećine vise nad stručkom kao zvono, alveole su duguljaste, imaju nepravilan izgled i gotovo da nisu transverzalno pregrađene, žuto-smeđ, oker-sivkast, svijetlosmeđ, tamnosmeđ, a rebra su tamnija, unutarnja je viseća strana zrnata te ima istu boju kao i alveole.

Stručak: 3-5 cm visok, šupalj, vrlo kratak i na osnovi je zadebljan; bjelkast, kremast, žućkast ili žuto-smeđ, nije longitudinalno brazdast, površina je sitno zrnata.

Spore: Široko eliptične, glatke, prozirne, 20-27 x 10-18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Elastično, voštano, vrlo lomljivo, tanko, bjelkasto do žućkasto; miris ugodan, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće u bjelogoričnim i miješanim šumama, te uz rubove šuma i u grmlju.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre je kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Zvonasti je smrčak vrlo rijedak. Može se zamijeniti s hibridnim smrčkom (Morchella semilibera), koji je znatno veći i raste masovno u ravničarskim šumama. Od spomenutog se smrčka bitno razlikuje i po tome što unutarnja viseća strana klobučića ima istu boju kao i alveole, odnosno kao vanjska strana klobučića. Unutarnja viseća strana klobučića hibridnoga smrčka bijela je kao i stručak.

Morchella elata - created on March 2021 in Treviso TV, Italy by Giorgio Desidera

VRTNI SMRČAK

Morchella hortensis Boud.

Klobuk: 3-8 cm širok i do 15 cm visok, najčešće ima koničan ili ovalan oblik, šupalj, prirastao je za stručak s tankom kružnom valekulom, rebra su prilično pravilna i teku gotovo paralelno, alveole su nepravilne, u ranoj mladosti je bijel, poslije postane sivkast, zatim oker-smeđ, na kraju je potpuno crn, alveole ne pocrnu i ostanu smeđe do kraja.

Stručak: Vrlo je nepravilan, šupalj, hrapav ili kvrgav, na baza je proširen i duboko brazdast; cijelom je dužinom bijel, žuto-oker ili svijetlosmeđ, pahuljast.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 20-26 x 12-14 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bjelkasto, tanko, lomljivo, voštano, hrskavičavo; miris je ugodan, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće na kultiviranome tlu, po parkovima, vrtovima, rubovima šuma i šumskim livadama.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Vrtni smrčak nije osobito čest. Značajna je karakteristika da je plodno tijelo u ranoj mladosti bijelo, a poslije postaje krem, zatim smećkasto i konačno gotovo crno.

Morchella intermedia - created in Spain by Luis García Bona

PRIJELAZNI SMRČAK

Morchella intermedia Boud., 1897

Klobuk: 2-3 cm širok i 3-5 cm visok, šupalj, može biti koničan, tupo koničan ili okruglast, udubine su prilično široke i duboke te nepravilne, sivkasto-oker, rebra su nepravilno isprepletena i najprije su crnkasto zrnata, zatim postanu sivo zrnata, kod tek ubranog plodnog tijela ubrzo poprimi sivi ton, prirastao je za stručak sa širokom kružnom brazdom (valekula), šupljina je bjelkasta i zrnata.

Stručak: 2.5-3.5 cm visok, šupalj, na donjem je dijelu zadebljan i katkad nepravilno brazdast; po cijeloj je dužini bijel i sitno zrnat, šupljina je bijela i zrnata.

Spore: Eliptične, glatke, na oba kraja s raspršenim sitnim uljnim kapljama, prozirne, 18.5-25 x 9-14 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tanko, elastično, hrskavičavo, voštano, bijelo ili bjelkasto; miris i okus su ugodni, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće u višim predjelima u crnogoričnim šumama, osobito ispod jela.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Prijelazni smrčak ima neobičnu karakteristiku, jer tek ubran za 10-ak minuta mijenja sivo-oker boju u sivu s izrazito zrnatom strukturom rebara koja postanu crnkasta. Vrlo je sličan i raste na istome staništu kao i slasni smrčak (Morchella deliciosa). Međutim, spomenuti smrčak ima vrlo jak i ugodan miris i, kad se ubere, ne mijenja brzo boju.

RUŽIČASTI SMRČAK

Morchella purpurascens (Krombh. ex Boud.) Jacquet.

Klobuk: 3-6 cm visok, može biti ovalan ili koničan, na stručak je prirastao širokom valekulom, rebra su debela i prilično paralelna, alveole (šupljine) su duguljaste i duboke, rebra i alveole imaju jednoličnu ružičastu boju, rebra u starosti postanu crnkasta.

Stručak: Valjkast, prilično je pravilan; bijel s ružičastom nijansom, ima sitno zrnatu strukturu, šupljina je bijela i zrnata.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 20-22 x 13-16 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Elastično, hrskavičavo, voštano, lomljivo, bjelkasto; miris je blag i ugodan, okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, u travnju i svibnju, kao saprofit tla u crnogoričnim šumama i uz rubove šuma u travi, osobito ispod jela i smreka. Nije česta vrsta, a pronađe se na lokalitetu uz rub jelove šume u blizini Ravne Gore u Gorskom kotaru. Primjerke na slikama snimila je Helena Petrić u ožujku 2024. godine na lokalitetu Medvednica pokraj Zagreba.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Opisani je smrčak jedan oblik slasnog smrčka (Morchella deliciosa), a ističe se ružičastom bojom i povrh svega vrlo debelim i paralelnim rebrima. Hrvatska je inače bogata gljivama, a posebice je bogata brojnim vrstama smrčaka.

HIBRIDNI SMRČAK

Morchella semilibera DC.

Engleski naziv: Semifree Morel

Klobuk (mitra): 2-4.5 (6) cm širok, stožast, šupalj, sa stručkom je spojen na polovici ili gornjoj trećini svoje visine, dok je druga polovica slobodna i visi, sliči na zvono, s uzdužnim je crnkastim ili tamnosmeđim rebrima koja su nepravilno povezana poprečnim pregradama iste boje, alveole ili rupe između rebara su žuto-smeđe, svijetlosmeđe ili tamnosmeđe.

Stručak: 3-12 (20) cm visok, valjkast, prema dnu je nešto širi, šupalj; bjelkast, svijetlokrem, žućkast ili žuto-smeđ, uzdužno je brazdast, površina je malo gruba i zrnasta.

Spore: Eliptične, prilično velike, 20-27 x 10-18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, voštano, čvrsto, veoma je lomljivo, bjelkasto, sivkasto ili žućkasto; miris je ugodan, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirov otrovan poput svih smrčaka.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od veljače do lipnja, u kontinentalnom području od travnja do lipnja, u razbacanim skupinama ili pojedinačno, kao saprofit tla u miješanim, bjelogoričnim i aluvijalnim šumama, po dvorištima, često u blizini rijeka i potoka u neposrednoj blizini topola ili u malču od kore.

Doba rasta: 2, 3, 4, 5, 6

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali je meso dosta tvrdo. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja. Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Slični su češka smrčkovica (Verpa bohemica) i prstasta smrčkovica (Verpa conica), kod kojih je mitra sraštena sa stručkom samo na vrhu i obično je zaobljen na vrhu. Dosta se teško pronalaze, jer najčešće rastu dobro skrivene u proljetnom raslinju. Svake godine rastu na istom mjestu. Nema nikakve opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

Morchella steppicola - created on April 2013 in Larissa, Greece by stergios

SPUŽVASTI SMRČAK

Morchella spongiola (Pers.) Gray

Klobuk: 4-6 cm visok i 2-3 cm širok, najčešće je okrugastog oblika, šupalj, alveole su male i nepravilnog oblika, rebra su potpuno iskrivljena i nepravilna, izravno je spojen sa stručkom tako da nema valekule (kružne brazde); žuto-oker ili hrđastosmeđ, rebra su nešto tamnija.

Stručak: 3-5 cm visok, šupalj, valjkast, tvrd, relativno kratak; cijelom je dužinom bijel, površina je sitno zrnasta.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 18-23 x 11-15 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bjelkasto, tanko, voštano, krhko, hrskavičasto; miris i okus su ugodni, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće kao saprofit tla po pašnjacima na pjeskovito-šljunkovitom tlu viših predjela, uz putove ili izravno na šljunkovitom tlu.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Vrlo je sličan običnom smrčku (Morchella vulgaris), od kojeg se razlikuje po okruglastijem klobuku. Po obliku je sličan i pravi smrčak (Morchella esculenta), ali on ima pravilnije alveole i klobuk je gotovo crno-smeđ.

OBIČAN SMRČAK

Morchella vulgaris (Pers.) St-Amans

Klobuk: 2-6 (8) cm širok, može biti okrugast, ovalan ili koničan, šupalj, alveole (šupljine) su vrlo nepravilne i porilično široke, unutrašnjost je alveola glatka, bridovi nepravilno iskrivljenih rebara su svjetliji i uglavnom horizontalno poredani za razliku od visokog smrčka (Morchella elata), alveole (šupljine) su jako duboke, vrlo nepravilne, prilično široke, glatke, svijetlosmeđe, tamnosivo-smeđa ili može biti izblijedjelo smeđa, ponekad s mjestimčnim hrđastosmeđim pjegama, bez žuto-oker tonova, rub je prirastao za stručak bez udubljenja.

Stručak: 2.5-4 (5) cm visok, na bazi je 1.3-3.6 (4) cm debeo, piramidalno se sužava prema vrhu, šupalj, tvrd, na bazi je zadebljan i duboko brazdast; bjelkast.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 16-23 x 7-12 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Elastično, voštano, lomljivo, bjelkasto do žućkasto; miris je ugodan na gljive ili više ili manje na spermu, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, u manjim skupinama, kao saprofit tla u vlažnim i mračnim aluvijalnim, bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, te po vrtovima i parkovima, voli vapnenasto i pjeskovito tlo, raste uvijek na istom mjestu.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Od sličnih se smrčaka bitno razlikuje po čađavoj boji alveola koje su vrlo nepravilne i velike, a najčešće su duguljaste. Plodno tijelo nikada nema žuto-oker boju kao primjerice pravi smrčak (Morchella esculenta).

ČEŠKA SMRČKOVICA

Verpa bohemica (Krombh.) J.Schröt.

Etimologija: Po Češkoj.

Engleski naziv: Wrinkled Thimble Morel

Klobuk (mitra): 1-5 cm visok i 2-3 (4) cm širok, nepravilno je stožast ili zvonolik, vrh je najčešće zaokružen, vrlo je rijetko zašiljen, iznutra je šupalj, vijugavi labirintni nabori su u mladosti češće obli i uzdužno postavljeni, poprečna rebra su niža i plosnatija, u starosti se nabori stanje, promjenjive je boje, žuto-smeđ, svijetlosmeđ ili tamnosmeđ, slobodan je uz stručak, za njega se drži samo tjemenom, himenij ujednačeno pokriva cijelu površinu, unutarnja sterilna površina je brašnjava i bijela, rub je na donjem dijelu bjelkast i zakrivljen prema gore.

Stručak: 7.5-14.5 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast je ili stisnut, na bazi je zadebljan, pun, kasnije je komorast, šupalj, lako je lomljiv, unutrašnjost je pahuljičasto-spužvasta; bjelkast, žućkast, žuto-smeđ ili oker, često je s crvenkastom nijansom, površina je prošarana poput zmijske kože zbog bijelih pahuljastih čehica.

Spore: Eliptične, s debelim stijenkama, glatke, dosta velike, 48-86 x 14.5-20 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Relativno je tanko, debljine je oko 1 mm, voštano, veoma je lomljivo, osobito u stručku, bjelkasto, prema rubu stručka je žućkasto do žuto-smeđe; kod svježih gljiva malo miriše na gljive ili spermu, u starosti miriše na ribu, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, od sredine ožujka do sredine svibnja, u nizinskom i brežuljkastom području umjerenog pojasa, a od svibnja do srpnja u gorskom području, kao saprofit tla u svijetlim miješanim i bjelogoričnim šumama, u grmljacima i na rubovima šuma, najčešće u kontinentalnim područjima, u nizinama i dolinama velikih rijeka te na brežuljcima koji ih okružuju, pretežno uz topolu, vrbu, jasen, lijesku ili trešnju, rjeđe uz bijelu johu, poljski brijest, poljski jasen ili hrast lužnjak, nešto je rjeđa na Jadranu. U Hrvatskoj je pronađena na 20 lokaliteta, gotovo isključivo na području sjeverozapadne Hrvatske.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Može izazvati teško gastrointestinalno trovanje ako se konzumira sirova ili nedovoljno termički obrađena. Prema najnovijim istraživanjima sadrži dovoljne količine toksina monometilhidrazina, koji se koristi u mješavini raketnih goriva, a koji čak i u tragovima može izazvati ozbiljne gastrointestinalne poremećaje i nedostatak mišićne koordinacije.

Napomena: Rod Verpa karakterizira potpuno slobodni klobuk uz stručak, nasađen je na vrh stručka. Slični su hibridni smrčak (Morchella semilibera) kod kojeg je klobuk spojen sa stručkom na polovici svoje visine, a klobuk je obično zašiljen na vrhu i prstasta smrčkovica (Verpa conica) kod koje je klobuk spojen sa stručkom samo na vrhu, klobuk je zaobljen na vrhu, a stručak je komorasto šupalj. Svake godine rastu na istom mjestu. Nema nikakve opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

PRSTASTA SMRČKOVICA

Verpa conica (O.F.Müll.) Sw.

Engleski naziv: Conic Morel

Klobuk (mitra): 1.5-3.5 cm visok i 2-3 (4) cm širok, koničan, u obliku je nepravilnog naprstka do zvonolik, gladak je do plitko vijugav (ali ne naboran), pričvršćen je sa stručkom samo na vrhu, gornja je himenijalna površina gola, u mladosti je svijetlosmeđa ili žuto-smeđa, kasnije je pomalo naborana, smeđa, narančasto-smeđa ili crveno-smeđa, donja je površina neplodna, blijeda i maljava, rub je isprva podvijen, nepravilan do valovit, u starosti je često blago zakrivljen, tanak, bjelkast.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-2.5 cm debeo, lomljiv, okrugao do malo spljošten, pri dnu je ponekad ižlijebljen, ujednačeno se sužava prema vhu, u starosti je često zakrivljen, u mladosti je s pamučastom srži, a kasnije je obično šupalj, gol; bjelkast, kasnije sa smećkastim ili oker čehicama, sitno je zrnast.

Spore: Eliptične, glatke, 28-34 x 15-19 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, voštano, pamučasta srž unutar stručka je bjelkasta, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od svibnja do srpnja, usamljeno ili u malim skupinama, kao saprofit tla na velikom broju različitih tipova staništa, najčešće su to bjelogorične šume u nizinama i riječnim dolinama, u blizini jasena, topole, vrbe, divlje trešnje, bijele johe, javora ili poljskog brijesta, te u grmljacima i na rubovima šuma kontinentalnih i primorskih krajeva, s lijeskom, crvenim grabom, crnim jasenom ili šumama bora u sredozemnom području, ma različitim tipovima travnjaka, u obalnim zonama rijeka i potoka, poljima te voćnjacima i vrtovima. U brdovitim područjima dopire do 800 m nadmorske visine. U Hrvatskoj je pronađena na 30 lokaliteta.

Doba rasta: 5, 6, 7

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljive značajke ove vrste uključuju smeđi do okerasto-smeđi stožasti klobuk, često s valovitim rubom, stručak je pričvršćen samo na vrhu klobuka. Češka smrčkovica (Verpa bohemica) ima karakterističan naborani klobuk i ponekad se miješa sa srodnim smrčcima (Morchella) koji imaju klobuke s vijugama.

Peziza celtica - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

KELTSKA ZDJELIČARKA

Pachyella celtica (Boud.) Häffner

Etimologija: Po prastanovnicima Francuske (Keltima).

Plodno tijelo (apotecij): 1.5-3.5 cm je široko, u obliku je zdjelice bez stručka koja se izravno naslanja na zemlju; unutarnja je himenijalna površina glatka, po vlažnom je vremenu blistava, plavo-ljubičasta je ili nešto tamnija u starosti, također može biti i svjetlija; vanjska je površina nešto svjetlija, siva do sivo-ljubičasta, glatka je ili lagano pahuljasta, rub je valovit, u mladosti je podvijen prema unutarnjoj strani.

Spore: Eliptične, duguljaste, bradavičave i sitno šiljaste, 17-21 x 9-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, voštano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po šumskim stazama, na zemlji.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Po boji su slične ljubičasta zdjeličarka (Geoscypha violacea) i Peziza praetervisa, ali se razlikuju po staništu, rastu po opožarenim terenima.

Pachyella peltata - created in Estonia by Irma Zettur

ŠTITASTA VODOLJUPKA

Pachyella peltata Pfister & Cand.

Plodno tijelo (apotecij): 1-7 cm široko, u obliku je diska, gornja je himenijalna površina smeđa, tamnosmeđa ili crno-smeđa.

Spore: Eliptične, glatke, 27-30 x 13-15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Želatinozno, do 3 mm debelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit na povremeno ili stalno natopljenim, vrlo trulim trupcima i uspravnim suhim stablima i na tlu oko njih u šumama s vrbama, johama i poljskim jasenom; supstrat čine trupci vrbe, crne johe ili sremze (Prunnus padus); vrsta je strogo vezana uz vodena staništa sporih i brzih tekućica te uz jezera. U Hrvatskoj je pronađena na 3 lokaliteta, na područjima slijeva donjeg toka rijeke Kupe, srednjeg toka rijeke Korane i Plitvičkih jezera.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je babingtonova vodoljupka (Adelphella babingtonii) koja je mnogo manjih dimenzija.

LJUBIČASTOCRNA VODOLJUPKA

Pachyella violaceonigra (Rehm) Pfister

Engleski naziv: Midnight Disco

Plodno tijelo (apotecij): 5-12 cm široko, u obliku je vrlo otvorenog i nepravilnog diska ili čašice bez stalka; unutarnja je himenijalna površina blago valovita, naborana, grbava, smeđa do tamnocrvenkasto-smeđa, s ljubičastim odsjajem; vanjska je strana je svjetlija, blijedokremasta, glatka i sluzava.

Spore: Eliptične, velike, glatke, fino bradavičave, 21-30 x 10-18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Voštano, debelo, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, u planinskom području, a na sredozemnom području od ožujka do travnja, kao saprofit na ležećim, povremeno ili stalno natopljenim, vrlo trulim trupcima, često obraslim mahovinom, te na tlu oko njih; strogo je vezana uz vodena staništa sporih i brzih tekućica. U Hrvatskoj je do sada pronađena samo na krupnim drvnim ostacima vrbe, a poznata je samo s jednog lokaliteta, iz srednjeg toka rijeke Krke.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slične su žilasta tavica (Disciotis venosa) koja miriše na klor, biserna pločarica (Discina ancilis) koja ima ornamentirane spore, nisu glatke i valovita pločarica (Rhizina undulata) koja je manje lomljiva i mesnata.

PJEŠČARSKA ZDJELIČARKA

Peziza ammophila Durieu & Lév.

Engleski naziv: Dune Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-5 (7) cm široko, prvo je poluloptasto i bez stalka, kasnije se otvori, uglavnom se širi u obliku zvijezde; unutarnja je himenijalna površina smeđa do crvenkasto-smeđa, često je s tamnijim mrljama, vanjska je površina svijetlosmeđa ili sivo-smeđa, hrapava od pijeska, zrnasta, rub rascijepan, svjetliji i često je savijen prema van.

Spore: Eliptične, glatke, 14-16 x 9.5-10.5 µm; mješinice s 8 spora, 160-200 x 10-15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Svijetlosmeđe, lomljiva; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od veljače do lipnja, kao saprofit na primorskim obalnim dinama uz pješčarsku milavu (Ammophila arenaria) te na kontinentalnim pješčarskim staništima. U Hrvatskoj raste na pješčarskom staništu s vlasuljom bradicom (Festuca vaginata); plodna tijela su barem djelomično ukopana u pjeskovito tlo. Kod nas je poznata samo s Kloštarskih pijesaka u blizini Đurđevca. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, krajem listopada i u studenom, na lokalitetu Kloštar Podravski kod Đurđevca.

Doba rasta: 2, 3, 4, 5, 6

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakteristična je po obliku i staništu na kojem raste.

ARVERNENSKA UŠKA

Peziza arvernensis Roze & Boud.

Etimologija: Po imenu pokrajine u Francuskoj.

Plodno tijelo (apotecij): 3-15 (22) cm širok, dosta je velik, u obliku je okruglaste čašice ili se nešto otvori, nepravilan; unutarnja je himenijalna površina konveksna, glatka, djelomično je brazdasta, krem-smeđa, svijetlosmeđa ili je narančasto-smeđa, u starosti je maslinasto-smeđa; vanjska je površina je prema bazi glatka, na vrhu je prema rubu sitno zrnasta, obično je nešto svjetlija od unutarnje površine, bjelkasta, krem-smeđa ili je maslinasto-smeđa; rub je neravan, valovit i sitno nazubljen.

Spore: Eliptične, lagano zrnaste, prozirne, 14-18 x 8-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bžuto-smeđe; miris je ugodan do slab na gumu ili u starsoti na spermu, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve kao saprofit krupnih i sitnih (grane, ostaci nakon sječe drva) drvnih ostataka, uglavnom na pjeskovitom i glinenastom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrste, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Samo po izgledu se ne može sa sigurnošću determinirati, a jedina sigurna metoda je mikroskopska analiza spora.

Peziza cerea - created in Netherlands by peter peperkamp

VOŠTANA ZDJELIČARKA

Peziza cerea Sowerby

Etimologija: cereus (lat.) = voštano, blijedo poput voska. Po izgledu i konzistenciji.

Engleski naziv: Cellar Cup

Plodno tijelo (apotecij): 1-4 (5) cm široko, najprije je kuglasto zatvoreno, zatim se otvori u obliku zdjelice ili čašice bez stalka ili je nekad nepravilno rašireno; unutarnja je himenijalna površina blijedooker, žuto-smeđa ili je oker, malo je naborana; vanjska je strana nešto svjetlija, bjelkasto pahuljasta na žuto-smeđoj osnovi, rub je nepravilan.

Spore: Eliptične, prozirne, 13.8-17.5 x 7.8-10.9 µm; otrusina je bjelkasta do blijedožuta.

Meso: Tanko, žilavo, voštano, lomljivo, svijetlooker je do svijetlosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u svijetlim šumama, grmlju, po pukotinama zidova u zgradama, kao saprofit sitnijih drvnih ostataka, na vapnenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Dosta je rasprostranjena mješinarka, a po makroskopskim osobinama je najkarakterističniji po svijetloj boji i voštanoj konzistenciji mesa.

KUĆNA ZDJELIČARKA

Peziza domiciliana Cooke

Plodno tijelo (apotecij): 2-9 (11) cm široko, u obliku je duboke šalice bez stalka, u starosti je nepravilno ulegnuto i valovito; unutarnja je himenijalna strana glatka, nije sjajna, grbava je ili nepravilno brazdasta, ponegdje je skoro ispresavijana, oker, svijetlosmeđa, narančasto-smeđa do tamnosmeđa, što je prosušenije to je tamnije; vanjska je strana bjelkasta ili oker, ljepljiva, zrnasta; rub je svjetliji, proziran i valovito nazubljen.

Spore: Pravilno eliptične, 12-19 x 6-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto je do svijetlosmeđe, oko 2 mm debelo, dosta je tvrdo i ne tako lomljivo kao kod većine pločarica, voštano, izlučuje bjelkastu prozirnu tekućinu; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u gustim kolonijama, uglavnom međusobno sraštenim, kao saprofit tla redovito uz tekućice, po gradilištima, odlagalištima otpada, staklenicima, poplavljenim kućama, lončanicama s cvijećem, trulom drvu i gipsanim pločama na pjeskovitom tlu, često na pijesku izmješanom s pepelom, a rijetko na hranjivom tlu; jedna je od naših najčešćih pločarica, a raste u sredozemnom području.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer po navodima nekih autora može uzrokovati tešku bolest pluća (egzogeni alergijski alveolitis) pa je bolje biti na oprezu s ovom vrstom.

Napomena: Slična je mjehurasta zdjeličarka (Peziza vesiculosa) koja nije ovisna o pijesku, nego o gnoju i smeću, a meso joj je veoma lomljivo i kvarljivo, bez mirisa i arome.

Peziza echinospora - created in Estonia by Bellis Kullman

ŠILJATOSPORNA ZDJELIČARKA

Peziza echinospora P.Karst.

Engleski naziv: Charcoal Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-8 cm široko, ima nepravilan peharasto-tanjurasti oblik; unutarnja je himenijalna površina glatka i tamnosmeđa, vanjska je sterilna strana bjelkasta ili svijetlosmeđa, te jako bradavičavo-zrnasta, rub je uvijen prema unutra i zupčast.

Spore: Eliptične, bradavičave, prozirne, 14-17 x 7-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo, tanko, smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, pojedinačno ili po nekoliko primjeraka u busenu, na mjestima gdje se proizvodio drveni ugljen i u opožarenim šumama na tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Na opožarenom tlu ili na mjestima gdje izletnici peku roštilj ili ražanj rastu brojne zdjeličarke. Međutim, opisanu je zdjeličarku lako prepoznati po kontrastno smeđoj unutarnjoj himenijalnoj strani i bjelkastoj vanjskoj strani koja je izrazito bradavičavo-zrnasta. Znanstveni naziv echinospora dobila je zbog šiljato bradavičavih spora.

KRATKONGA ZDJELIČARKA

Peziza micropus Pers.

Etimologija: micro (gr.) = mali + pous (gr.) = noga. Po kratkom stručku.

Engleski naziv: Pedicel Cup

Plodno tijelo (apotecij): 0.8-1 (2) cm širok, u obliku je nepravilne čašice ili zdjelice, skoro je zatvoreno i rastegnuto, s kratkim je stručkom spojeno na supstrat; unutarnja je himenijalna strana glatka, skoro je blistava, žuto-smeđa, smeđa ili je crvenkasto-smeđa; vanjska je površina boje unutarnje površine ili nešto svjetlija, bijelo zrnasta, osobito na rubnom dijelu, rub je podvrnut prema unutarnjoj strani.

Spore: Eliptične, glatke, bezbojne, 13.8-16 x 8.5-10.2 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Tanko, lomljivo, žućkasto; miris je oštar na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit sitnijih drvnih ostataka bukve, na vlažnim mjestima. Primjerke na slikama snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Po izgledu i karakteristikama je dosta slična raznolika zdjeličarka (Peziza varia) od koje se razlikuje po unutarnjoj opni koja najčešće ne postoji.

Peziza moravecii - created in Norway by unknown

MORAVECOVA ZDJELIČARKA

Peziza moravecii (Svrček) Donadini

Plodno tijelo (apotecij): 1-3 cm široko, u ranoj je mladosti polukuglasto, kasnije je zdjelast, u starosti se raširi i postane gotovo pločasto, bez stalka; unutarnja je himenijalna površina u mladosti oker, kasnije je svijetlosmeđa i glatka, vanjska je sterilna strana po suhom vremenu bjelkasta do sivkasta, a po vlažnom je vremenu nešto svjetlija od unutarnje himenijalne površine, poslije postane zrnata, rub je valovit i nije rascijepljen.

Spore: Eliptične, glatke, u starosti postanu točkaste, prozirne, 13-16 x 6-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po poljima i livadama na izmetu goveda i na tlu pognojenom mokraćom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Na sličnom staništu (gnojište, tlo pognojeno mokraćom) rastu brojne zdjeličarke (koprofilne zdjeličarke) koje nije jednostavno odrediti. Slična je đubretarska zdjeličarka (Peziza fimeti), koja naraste do 2.5 cm široko. U mladosti je okruglasta, a poslije se otvori u prilično pravilan pehar sa smeđom ili žuto-smeđom unutarnjom himenijalnom površinom, vanjska je strana slične boje, a rub je sitno nazubljen i zrnat, a spore eliptične, glatke, velike 15-18 x 9-10 µm i raste na izmetu goveda.

Peziza proteana - created in Spain by Aurelio García Blanco

PROMJENLJIVA ZDJELIČARKA

Peziza proteana (Boud.) Seaver

Engleski naziv: Bonfire Cauliflower

Plodno tijelo (apotecij): 2-5 (7) cm široko, u mladosti je okruglasto, poslije se čašasto ili tanjurasto raširi, bez stalka; unutrašnja je himenijalna površina žuta i glatka, vanjska je strana žuto-smeđa, svijetlosmeđa, djelomično je bjelkasta, zrnasta, baršunasta i ljepljiva, rub je žuto-smećkast, grubo nazubljen, lako lomljiv i nepravilno raspucan na iskrivljene režnjeve.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, s dvije uljne kaplje, prozirne, 9.2-12 x 4.5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, vodenasto, bjelkasto do kremast; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po požarištima, odlagalištima smeća i novim cestama, na golom, mineralima bogatom pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Značajna je karakteristika promjenljive zdjeličarke busenasti rast plodnih tijela i to što naraste vrlo velika.

Peziza varia - created on October 2016 in Богатовский р-н, Самарская обл., Russian Federation by Vladimir Travkin

RAZNOLIKA ZDJELIČARKA

Peziza varia (Hedw.) Alb. & Schwein.

Etimologija: varius (lat.) = različito, raznoliko, promjenljivo. Po boji.

Engleski naziv: Layered Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-10 (15) cm široko, dosta je promjenljivog oblika, u obliku je čašice ili zdjele, nekad je potpuno rašireno, uglavnom je bez stalka ili je ponekad vrlo kratak, rijetko je duži; unutarnja je himenijalna površina svijetlosmeđa oker-smeđa ili smeđa, glatka, žilasto naborana, vanjska je površina smećkasta ili okerasta, bjelkasto zrnasta, rub je rascijepljen i nazubljen.

Spore: Eliptične, glatke, bezbojne, 11-16.5 x 6-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, slojevito, voštano, svijetlosmeđe; miris je ugodan na gljive do blago kiselkast, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, češće u proljeće, uglavnom u bjelogoričnim šumama, obično šumama bukve, u vrtovima i grmlju, kao saprofit sitnijih ili krupnijih drvnih ostataka, nekad i na piljevini, rjeđe na sloju iglica.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Sigurna je determinacija gljiva u obliku čašice često moguća samo uz pomoć mikroskopske analize spora.

Peziza vesiculosa - created on October 2022 in Nentershausen, Germany by Dirk Petersmann

MJEHURASTA ZDJELIČARKA

Peziza vesiculosa Bull.

Etimologija: vesiculosus (lat.) = s malim mjehurićima. Po ornamentaciji.

Engleski naziv: Blistered Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-10 (12) cm je širok, dosta je promjenljivo i nepravilno, najprije je kuglasto i zdjelasto s vrlo kratkim bjelkastim do svijetlosmeđim stalkom, skoro uvijek je lateralno stisnuto zbog busenastog načina rasta, kasnije je zvonoliko, na kraju je u obliku manje ili više otvorene čašice ili mjehura; unutarnja je himenijalna površina glatka, oker, svijetlosmeđa do tamnosmeđa, vanjska je strana oker do svijetlosmeđa, ljepljiva, rub je uvijen prema unutarnjoj strani, valovit i neujednačeno nazubljen.

Stručak: Skoro je nepostojeći ili vrlo kratak, samo u začetku.

Spore: Eliptične, prozirne, 20-22 x 10-13 µm; otrusina je svijetlooker.

Meso: Tanko, lomljivo, voštano, gotovo je prozirno ako je vlažno, bjelkasto je do svijetlosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u skupinama, obično po više pojedinačnih primjeraka zajedno (spljoštenih sa strane) po svim tipovima šuma, po dobro pognojenim poljima i vrtovima, u lončanicama s cvijećem, na lišću, gnoju, te na zemlji s organskim, prvenstveno drvnim ostacima.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete jer je slabo probavljiva. Sirova u većim količinama izaziva probavne smetnje pa je prije uporabe potrebna temeljita termička obrada.

Napomena: Prepoznatljiva je po čašastom obliku te po voštanoj i lomljivoj konzistenciji. U skupini je mješinarki čašastog oblika u kojoj postoji mnoštvo vrsta koje je međusobno gotovo nemoguće razlikovati bez mikroskopske analize spora. Slična je doratasta zdjeličarka (Peziza badia), koja je 3-8 cm široka, na unutarnjoj površini nije kestenjastosmeđa, a vanjska joj je površina svjetlija i sitnozrnasta. Nema stalak već samo snop bijelih vlakanaca.

Adelphella babingtonii - created on June 2022 in Novof, Slovakia by Milan Zajac

BABINGTONOVA VODOLJUPKA

Adelphella babingtonii (Berk. & Broome) Pfister, Matočec & I.Kušan

Etimologija: Po engleskom botaničaru i arheologu Charles Cardale Babingtonu (1808.-1895.).

Plodno tijelo (apotecij): 3-4 (6) mm široko, najprije je jajoliko, kasnije je spljošteno i u obliku diska, dosta je nepravilno; površina je po vlažnom vremenu blistava, žuto-smeđa, smeđa ili crveno-smećkasta, rub je valovit.

Spore: Valjkaste, zaobljene na vrhu, glatke, bezbojne, iznutra su zrnaste, 13.5-19.5 x 10-12 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Vanjski je dio prilično tvrd, a unutrašnji voštano-želatinozan, žuto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, združeno s mnogobrojnim drugim plodnim tijelima, kao saprofit krupnih drvnih ostataka natopljenih vodom, na zemlji, a također i na smrekovim češerima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dosta je tipična vrsta po tvrdoj kožastoj konzistenciji vanjske površine, kao i po boji.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1835. Pachyella babingtonii (Berk.) Berk.

KOVRČASTA ZDJELIČARKA

Daleomyces phillipsii (Massee) Seaver

Plodno tijelo: 10-25 (30) cm široko, sastoji se od brojnih isprepletenih kovrčastih grebena ili labirintno razgranatih trakastih ogranaka, rubovi su nepravilno vijugavi i mogu se zatvoriti formirajući različite uške, u mladosti može izgledati poput površine ljudskog mozga, vrlo je lomljivo; prljavobijelo do žućkasto, kasnije je ružičasto-smeđe, u starosti je tamnosmeđe, iznutra je bijelo s svijetlo ljubičastim nijansama.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, s dvije uljne kaplje, prozirne, 9-13 x 4-7 µm; otrusina je bijela do svijetložuta.

Meso: Nježno, vodenasto, bjelkasto do žućkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i ranu jesen, a u mediteranskom području i u zimu, kao saprofit tla na opožarenim terenima, odlagalištima otpada, svježim zemljanim nasipima, novim cestama, na golom i mineralima bogatom tlu, pjeskovitom tlu, te rijetko u bjelogoričnim šumama, najčešće ispod bukve. Ovo je prvi potvrđeni nalaz u Hrvatskoj. Primjerke na slikama pronašao je i snimio Safet Omerović - Basso, 2. veljače 2024. godine, na lokalitetu Valdabek kod Pule, na opožarenom terenu na panju crnog bora i u blizini hrasta crnike. Odmah nakon pronalaska je izvršena mikroskopska analiza spora i nalaz je objavljen na društvenim mrežama, što je pridonijelo da se gljiva već za nekoliko dana nađe na izložbenoj polici Muzeja gljiva u Zagrebu.

Doba rasta: 1, 2, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Opisana vrsta raste u zbijenim busenima i svakako se ubraja među najveće zdjeličarke. Lako je prepoznatljiva zbog zbijenog i kovrčastog izgleda pa podsjeća na kovrčastu kokicu (Sparassis crispa) ili na hrčke (Gyromitra). Vrlo je slična promjenljiva zdjeličarka (Peziza proteana), ali joj plodno tijelo nije zbijeno ni kovrčasto.

Galactinia granulosa - created in Finland by Kaisa Tervonen

ZRNATA ZDJELIČARKA

Galactinia granulosa (Gillet) Le Gal

Plodno tijelo (apotecij): 0.3-2.5 cm široko, u mladosti je nepravilnog oblika pehara, a poslije se otvori i podsjeća na plitki tanjurić te na rubu mjestimice pukne, na osnovi nema stručka ili batrljice; unutarnja je himenijalna strana glatka, u mladosti je maslinasto-smećkasta, a u starosti postane smećkasta, vanjska je strana iste boju s tamnijim čehicama, rub je u starostu zupčast.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 19-22 x 10-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Svijetlosmeđe ili žuto-smeđe, lomljivo, tanko; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen (od srpnja do rujna) u šumama, parkovima i vrtovima kao saprofit na vlažnom tlu i na trulim biljnim ostacima.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisanu je zrnatu zdjeličarku lako prepoznati po maslinasto-smećkastom himeniju i po tamnijim čehicama s vanjske, neplodne strane plodnog tijela. Također je bitno zabilježiti da himenij staroga plodnog tijela postane smećkast ili tamnosmeđ poput ljuske zrelog lješnjaka. Na izmetu goveda i na plodnome tlu zalivenu mokraćom raste slična moravecova zdjeličarka (Peziza moravecii). Ona u mladosti ima himenij oker boje koji poslije postane smeđ poput ljuske lješnjaka. Spore su joj eliptične i točkaste, a velike su 13-15 x 6-8 µm, te su mješinice znatno kraće (190-200 µm).

DORATASTA ZDJELIČARKA

Legaliana badia (Pers.) Van Vooren

Etimologija: badius (lat.) = smeđe, kestenjasto. Po boji.

Engleski naziv: Bay Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-15 (20) cm široko i 2-5 (6) cm visoko, u početku je polukuglasto sa uvijenim glatkim rubom, kasnije je tanjurasto, zdjelasto ili je čašasto bez stalka; unutarnja je himenijalna površina crvenkasto-smeđa ili je tamnosmeđa; vanjska je strana malo svjetlija, crvenkasto-smeđa ili je sivo-smeđa, prekrivena je sitnim crvenkastim zrncima, na dnu je bijelo maljav od micelija; rub je često deformiran, valovit i djelomično urezan.

Spore: Eliptične, zrnaste, mrežaste, s 1-3 uljne kaplje, 15-18 x 8-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, 2 mm debelo, voštano, krhko, crvenkasto-smeđe, luči vodenastu tekućinu; miris i okus su aromatični na gljive, ne smije se kušati jer je sirovo vrlo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, najčešće šumama hrasta, te po parkovima, uz staze i rubove šuma, u travi na kiselom, vlažnom glinenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo dobro prokuhana, jer je sirova jako otrovna.

Napomena: Postoji mnoštvo mješinarki čašastog oblika, prepoznatljiva je prvenstveno po smeđoj boji svih dijelova. Doratasto-zbunjujuća zdjeličarka (Peziza phyllogena) ima mnogo tanje bradavice na sporama. U proljeće po crnogoričnim šumama raste crnkasta zdjeličarka (Pseudoplectania nigrella), koja je u mladosti crna samo na disku, dok je izvana crnkasto-smeđa, u starosti poprimi zagasitocrnu boju.

Legaliana limnaea - created in Finland by Stefan Jakobsson

MOČVARNA ZDJELIČARKA

Legaliana limnaea (Maas Geest.) Van Vooren

Etimologija: limne (gr.) = močvara. Po staništu.

Plodno tijelo (apotecij): 2-4 (5) cm široko, uhasto, zdjelasto ili je tanjurasto bez stalka; unutarnja je himenijalna površina dosta promjenljive boje, u mladosti je smeđa, kasnije je narančasto-smeđa ili crveno-smeđa, naborana poput vena; vanjska je strana u mladosti sitno zrnasta, u starosti je skoro glatka, rub je uvijek izvrnut.

Spore: Eliptične, bradavičave, nisu mrežaste, s 2 teško uočljive uljne kaplje, prozirne, 14.1-17.6 x 7.8-9.9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Žilavo, vrlo je lomljivo, žućkasto je do žuto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla po vrlo vlažnim močvarnim područjima, rubovima tresetišta i bara, uz putove, po livadama, parkovima i šumskim čistinama, često u blizini hrasta ili bukve, na glinenasto-ilovastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova vrsta često raste skupno, ali je teško prepoznatljiva zbog neupadljive boje i staništa. Doratasta zdjeličarka (Legaliana badia) raste na drugačijem staništu i ima drugačije ornamentirane spore.

Malvipezia howsei - created in Norway by Sieglinde Hansen [1939-2019]

DVOBOJNA ZDJELIČARKA

Malvipezia howsei (Roze & Boud.) Van Vooren

Plodno tijelo (apotecij): 1-2 (3) cm široko, prilično je pravilno, u obliku je pehara, poslije je rašireno i pločasto; unutarnja je himenijalna strana promjenljive boje, može biti smeđa, tamnosmeđa, crvena iii ljubičasta, u starosti je oker-smeđa, često je sa žutim pjegama, vodenasta, kasnije izblijedi, glatka ili malo naborana na dnu, sjajna, vanjska je sterilna strana bjelkasta, sivkasta, svijetlosmeđa ili oker-smeđa, sitno je zrnasto-maljava, uz rub je žućkasta, rub postane valovit.

Stručak: Smećkast, kratak, gotovo nepostojeći, baza je bjelkasto maljava.

Spore: Eliptične, zrnaste, s dvije velike uljne kaplje, prozirne, 16-19 x 7-8 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Tanko, lomljivo, sočno, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama i po šumskim čistinama, često na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana dvobojna zdjeličarka ima jako promjenljivu boju himenija i slična je zdjeličarki Peziza howsei. Međutim, spomenuta zdjeličarka ima znatno jače istaknutu boju unutarnje himenijalne površine.

Mattirolomyces terfezioides - created on September 2023 in Provincia di Alessandria, Italy by Nicolò Oppicelli

KVRGAVA GOMOLJAČA

Mattirolomyces terfezioides (Mattir.) E.Fisch.

Plodno tijelo: 1-20 cm široko, pravilnog je loptastog oblika, jako je kvrgavo i mjestimice udubljeno, u pravilu nema izraženu osnovu, peridij je vrlo tanak, trajno gladak, isprva je bjelkast, kasnije je oker ili sivkasto-oker.

Spore: Kuglaste, mrežasto-saćaste, sa širokim, pravilnim i višekutnim alveolama, 16-18 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Izdašno, tvrdo, isprepleteno je širokim sterilnim bijelim žilicama, ograničene su fertilne zone nepravilne i različite veličine, prema periferiji su sve manje, najprije je bjelkasto, a poslije oker-smeđe; miris je u početku blago aromatičan, kasnije je vrlo neugodan, okus je vrlo sladak i postojan.

Stanište: Raste tijekom godine, a spore se razvijaju od kolovoza do studenog, uglavnom podzemno na pješčanom tlu s visokim sadržajem humusa, te u šumama akacije (Robinia pseudoacacia), rjeđe se pronađe ispod naranče, smokve ili trešnje. Česta je gljiva u Mađarskoj gdje se beru u komercijalne svrhe i prodaju po cijeni od oko 130 €/kg.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali se zbog svoje jedinstvene i karakteristične slatkoće uglavnom koristi za izradu deserata, poput sorbeta, sladoleda i kolača.

Napomena: Opisana se gomoljača znatno razlikuje od drugih gomoljača iz roda Terfezia i Tirmania zbog duguljastih mješinica te raste u kontinentalnim predjelima na obrađenom i ruderalnom tlu. Nije vezana za primorske krajeve. Plodno je tijelo karakteristićke bjelkaste do sivkaste boje po čemu se razlikuje od gomoljača s bjelkastim mesom, kao što su sredozemna gomoljača (Terfezia arenaria), sardinijska gomoljača (Terfezia olbiensis) i glatka bjelotrbuška (Leucogaster nudus).

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto; 2. površina je bjelkasta, oker ili sivkasto-oker; 3. meso je tvrdo, isprepleteno je širokim sterilnim bijelim žilicama, bjelkasto do oker-smeđe; 4. miris je blago aromatičan, kasnije je vrlo neugodan; 5. raste u kontinentalnim krajevima, podzemno u pjeskovitom tlu ispod akacije

Pachyphlodes melanoxantha - created in Norway by unknown

CRNOŽUTA GOMOLJAČA

Pachyphlodes melanoxantha (Tul. & C.Tul. ex Berk.) Doweld

Engleski naziv: Black Pachyphloeus

Plodno tijelo: 1-3 cm široko, okruglasto ili bubrežasto, na bazi ima malo udubljenje u kojem se nalaze hife bazalnog micelija; površina je žuto-smeđa do crno-smeđa, formirana je od vidljivih piramidalnih bradavica, bradavice mogu biti okruglaste ili spljoštene, a mogu i otpasti, ispod njih je površina tamnooker, peridij je vidljiv i debeo 0.5 mm, na presjeku ima tamnosmeđi sloj i parehimsku strukturu.

Spore: Kuglaste, glatke, kasnije prekrivene šiljcima visokim 1.5-2.5 µm, prozirne, 13-16 µm.

Meso: Mramorirano, isprepleteno bijelo-žućkastim žilicama, najprije je žuto-zelenkasto, ubrzo postane žuto-smeđe, u starosti je crvenkasto-smeđe; miris je vrlo slab ili na guljenu koru jasena ili vrbe, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u kasno proljeće i ljeto, podzemno, u bjelogoričnim šumama, osobito ispod hrasta cera (Quercus cerris).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisana je gomoljača vrlo rijetka. Na presjeku su plodnog tijela vidljive bijele okruglaste čahure. Po staništu i boji je slična vijugava mirisnica (Choiromyces meandriformis), koja je ne raste podzemno, već poluukopano i plodno joj tijelo uvijek napola proviruje iz tla.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto; 2. površina je žuto-smeđa do crno-smeđa; 3. površina je prekrivena okruglastim ili spljoštenim piramidalnim bradavicama; 4. peridij je debeo 0.5 mm, tamnosmeđ; 5. meso je isprepleteno bijelo-žućkastim žilicama, žuto-zelenkasto, žuto-smeđe do crvenkasto-smeđe; 6. miris nije izražen; 7. raste podzemno u u bjelogoričnim šumama, obično ispod hrasta

Paragalactinia michelii - created in Norway by Reidun Braathen

MICHELLIJEVA ZDJELIČARKA

Paragalactinia michelii (Boud.) Van Vooren

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Plodno tijelo (apotecij): 3-9 (12) cm široko, prilično je veliko, najprije je u obliku šalice pa se raširi i spljošti poput zdjelice s vrlo kratkim bjelkastim stalkom; unutarnja je himenijalna površina glatka, malo je pahuljasta prema rubu, crvenkasto-smeđa s ljubičastom nijansom, vanjska je strana najprije žućkasta, kasnije je narančasto-smeđa ili crvenkasto-smeđa, hrapava i zrnasta, rub je manje ili više valovit.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, 13-17 x 7-9 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tanko, svijetlosmeđe, na prerezu ispušta bezbojnu vodenastu tekućinu, kasnije postane žućkasta; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do rujna, kao saprofit tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, po putevima i po opožarenim područjima na goloj zemlji.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Prilično je rijetka vrsta, a prepoznatljiva je po lijepoj narančasto-smeđoj boji i po tekućini koja curi na prerezu.

IZLUČUJUĆA ZDJELIČARKA

Paragalactinia succosa (Berk.) Van Vooren

Etimologija: Po tekućini koju ispušta.

Engleski naziv: Yellowing Cup

Plodno tijelo (apotecij): 1-2 (3) cm široko, u obliku je nepravilne zdjelice ili šalice, naslonjeno je na zemlju, bez stalka; unutarnja je himenijalna površina glatka, bez sjaja, naborana je prema sredini, u početku je ljubičasto-smeđa, kasnije je žuto-siva, smeđa ili siva, vanjska je površina nešto svjetlija, žuto-siva, žuto-maslinasta ili siva, sitno je zrnasta, rub je neravan i uvijen prema unutarnjoj strani.

Spore: Eliptične, krupno bradavičave, s dvije uljne kaplje, prozirne, 14-15 x 7-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tvrdo, žućkasto, na prijelomu ili prerezu ispušta bijelu tekućinu, ubrzo postane žuto do žuto-zelenkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, parkovima i vrtovima kao saprofit tla na zemlji između lišća, na glinenastom i vapnenastom tlu. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, u drugoj polovici lipnja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dosta je promjenljive boje, izblijeđuje, najprepoznatljivija je po tome što na prerezu ispušta karakteristično bijelo mlijeko koje ubrzo požuti.

Phylloscypha boltonii - created in Netherlands by Kees van den Dungen

TAMNOZRNATA ZDJELIČARKA

Phylloscypha boltonii (Quél.) Van Vooren & Hairaud

Plodno tijelo (apotecij): 2-4 cm široko, čašasto bez stručka; unutarnja je himenijalna površina glatka, tamnoljubičasta, kasnije smeđa; vanjska je površina svjetlije ljubičasto-smeđe boje, potpuno je prekrivena malim ljubičasto-crnkastim dlačicama karakterističnim za ovu vrstu; rub je valovit i nepravilan.

Spore: Eliptične, bradavičave, 16-18 x 8.3-9.2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, ljubičasto; miriše na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće i jesen, u studenom i prosincu kao saprofit na primorskim obalnim dinama i bušicima (vegetacija Cistus spp.) na pjeskovitom tlu, te u ožujku i travnju na pjeskovitim prirodnim obalama rijeke Save, kao i po opožarenim površinama. U Hrvatskoj je pronađena na 4 lokaliteta: dva uz rijeku Savu na području grada Zagreba, jedan na otoku Braču i jedan na otoku Biševu.

Doba rasta: 3, 4, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakteristična je po ljubičasto-crnkastim dlačicama na vanjskoj strani apotecija.

DORATASTO-ZBUNJUJUĆA ZDJELIČARKA

Phylloscypha phyllogena (Cooke) Van Vooren

Engleski naziv: Common Brown Cup

Plodno tijelo (apotecij): 4-10 (13) cm široko, u mladosti je pravilnog oblika dublje šalice, kasnije je prošireno u obliku zdjelice bez stalka; unutarnja je himenijalna površina tamnoljubičasto-smeđa, tamnocrveno-siva ili tamnosmeđa s ljubičastom nijansom, relativno je glatka, vanjska je strana crveno-smeđa ili tamnocrveno-siva, boja je slična boji unutarnje površine, zrnasta je i ljepljiva, rub je tanak, oštar, savijen, raspucava se na lapove, sušenjem postaje crn.

Spore: Pravilno eliptične do vretenaste, sitno bradavičave, prozirne, 13.8-23 x 6.4-13 µm; otrusina je bijela do svijetlokrem.

Meso: Tanko, 2-4 mm debelo, lomljivo, bjelkasto je do ružičasto, u starosti je crvenkasto-smeđe, na prerezu curi vodenasta tekućina; miris je oštar, odbojan, a okus nije izražen, ne smije se kušati jer je sirova otrovna.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla po ravničarskim krajevima, u svim tipovima šuma, po parkovima, šljunčarama, šumskim stazama i uz puteve, na pjeskovitom ili pjeskovito-glinenom tlu, prvenstveno građevinskom, a često i na smeću gdje ima papira, voli toplija staništa, češća je u mediteranskim područjima. Prve tri slike snimio je Mladen Matišić, početkom travnja, a ostale Safet Omerović, u drugoj polovici ožujka, na lokalitetu Šišan kod Pule.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sirova je vrlo otrovna i mora se termički obrađivati najmanje 8 minuta, a oštar miris tijekom termičke obrade brzo iščezava.

Napomena: Ova je vrsta nastala zbog konfuzije oko dosta slične dorataste zdjeličarke (Legaliana badia) od koje se razlikuje po tamnijoj unutarnjoj himenijalnoj površini s crvenkastom nijansom, oštrom odbojnom mirisu, rastu na ruralnim mjestima i crveno-smeđem mesu, dok je meso dorataste zdjeličarke crvenkasto-smeđe i raste u šumama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1724. Doratasto-zbunjujuća zdjeličarka (Peziza badioconfusa Korf.)

LJUBIČASTOSMEĐA ZDJELIČARKA

Purpureodiscus subisabellinus (Le Gal) Van Vooren

Etimologija: sub (lat.) = pod, manje nego + isabellinus (lat.) = blijedo žućkasta ili žućkasto-sivkasta nijansa. Po svjetlijoj dekoraciji od boje apotecija.

Plodno tijelo (apotecij): 1-4 (6) cm širok, isprva je diskolik, kasnije je u obliku čašice bez stalka, izravno je učvršćeno na supstrat s bjelkastim micelijem, rub je zakrivljen, unutarnja je himenijalna površina prvo blijedo žućkasta, žućkasto-sivkasta, blijedo crvenkasta do crvenkasto-smeđa, kasnije je crvenkasta, crvenkasto-ljubičasta do ljubičasto-smeđa; vanjska je površina je svijetlosmeđe zrnasta.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, s mnogo sitnih žuto-zelenih uljnih kapljica, osobito na krajevima, amiloidne, 17-28 x 9-16 µm; otrusina je bijela.

Meso: Prilično izdašno, čvrsto, lomljivo, bjelkasto do svijetlo crvenkasto-smeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće ljeto i jesen na vlažnim staništima, riječnim adama, i obalama, tresetištima i močvarama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće topole, te na prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, krajem svibnja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Samo po izgledu se ne može sa sigurnošću determinirati, a jedina sigurna metoda je mikroskopska analiza spora. Najsličnija je mješinarka Geoscypha violacea, koja je s vanjske strane glatka, a ne izraženo zrnasta.

Terfezia arenaria - created on April 2018 in Provincia di Carbonia-Iglesias, Italy by Davide Puddu

SREDOZEMNA GOMOLJAČA

Terfezia arenaria (Moris) Trappe

Engleski naziv: Moroccan Desert Truffle

Plodno tijelo: 3-6 (8) cm široko, okruglasto je ili kruškoliko, na bazi ima kratki sterilni produžetak, glatko; najprije je bjelkasto, poslije postane žuto-smeđe, u starosti je crno-smeđe, peridij je često ispucan.

Spore: Kuglaste, grubo bradavičave ili tupo zvjezdaste, 25-46 x 25-40 µm; otrusina je crveno-smeđa.

Meso (gleba): Inicijalno je bjelkasto, a poslije smećkasto, isprepleteno je s bjelkastim žilicama te ima mramorirani izgled, fertilne su zone nepravilno ograničene; miris i okus su na gljive.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto (ožujak - srpanj) podzemno u priobalnim mediteranskim područjima i na polupustinjskim terenima u unutrašnjosti, u sjevernoj Africi i Španjolskoj, osobito ispod hrastova i borova te u blizini biljaka iz roda sunčanica (Helianthemum spp.).

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Sredozemna ili pješčana gomoljača poznata je iz antičkih vremena. Sakuplja se osobito na Cyrenaiki i na otoku Lesbosu, a dobro je poznata u islamskim zemljama pod imenom Terfaz. Primjerci ove gomoljače su se pojavili na determinaciji gljiva u gljivarskom društvu "Kamilo Blagaić" u Zagrebu, a doneseni su iz Maroka. Po staništu i boji su najsličnije sardinijska gomoljača (Terfezia olbiensis), koja ima bijelo-ružičasto meso, borchijev tartuf (Tuber borchii), kojem meso miriše na češnjak i siromašni tartuf (Tuber oligospermum), koji miriše na gljive ili gorke bademe.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto; 2. površina je bjelkasta do žuto-smeđa; 3. površina je glatka; 4. meso je bjelkasto do smećkasto, isprepleteno je s bjelkastim žilicama; 5. miris mesa je na gljive; 6. raste podzemno u mediteranskim i polupustinjskim područjima ispod bjelogoričnog i crnogoričnog drveća

Terfezia olbiensis - created in Spain by Críspulo Toledano Botella

SARDINIJSKA GOMOLJAČA

Terfezia olbiensis (Tul. & C.Tul.) Sacc.

Etimologija: Olbia. Po mjestu na Sardiniji, gdje je prvi put pronađena.

Plodno tijelo: 2-5 cm široko, prilično je pravilno, može biti okruglasto ili gomoljasto; peridij je isprva bjelkast i sitno bjelkasto maljav, kasnije je blijedoružičast, oker, ružičasto-smeđ, crvenkasto-smeđ do crvenkasto-crn, tanak, nije ga moguće odvojiti.

Spore: Kuglaste, sa šiljcima visokim 1-2 µm, 16-19 µm.

Meso (gleba): Najprije je bijelo, poslije je sivkasto-ružičasto, u starosti je maslinastozeleno s bijelo-ružičastim žilicama; miris je slab, karakterističan, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u proljeće i kasno ljeto podzemno u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, osobito ispod nakupljenog lišća u šumama hrasta i šumama bora, u mediteranskom području.

Doba rasta: 4, 5, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Po staništu i boji su slične sredozemna gomoljača (Terfezia arenaria), kojoj je meso prošarano bijelim, a ne ružičastim žilicama, te borchijev tartuf (Tuber borchii), kojem meso slabo miriše na češnjak.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto; 2. površina je bjelkasta do crvenkasto-smeđa; 3. meso je bijelo do sivkasto-ružičasto; 6. miris mesa nije izražen; 7. raste podzemno u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u mediteranskim područjima

LJUBIČASTA KRUNAŠICA

Sarcosphaera coronaria (Jacq.) J.Schröt.

Etimologija: coronarius (lat.) = dio krune. Po obliku i rascijepljenom rubu.

Engleski naziv: Violet Crowncup

Plodno tijelo (apotecij): 3-14 (18) cm široko, isprva je u obliku poluukopane zatvorene šuplje kugle, zatim se poluloptasto ili čašasto otvori, kasnije se zvjezdasto raspuca na trokutaste lapove, poput krune, unutarnja je himenijalna površina mesnatoružičasta ili ljubičasta, u starosti je ljubičasta ili ljubičasto-smeđa, skoro je glatka ili je lagano baršunasta, vanjska je strana prekrivena kožastim ovojem bijele ili blijedoljubičaste boje, stručak ne postoji ili je jedva izražen, u obliku je korijena.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 11.9-22 x 5.2-9 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Bjelkasto, tvrdo, krhko, voštano, hrskavičasto, slabo je elastično, žilavo, debelo je 0.5 cm; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće ili uglavnom ljeti, u većim skupinama, ali ne u velikoj množini, po nizinskim predjelima, a u višim planinskim predjelima tek u kolovozu, kao saprofit tla u miješanim i crnogoričnim šumama (bor, smreka); nije česta vrsta. Primjerci na slici pronađeni su polovicom svibnja u borovoj šumi u selu Zelovo pokraj Sinja.

Doba rasta: 5, 6

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog tvrdog mesa i teške probavljivosti, a sirova je jako otrovna i uzrokuje teške gastrointestinalne poremećaje kao i rani hrčak (Gyromitra esculenta). Kuhanjem toksini ispare pa je prije upotrebe treba kuhati najmanje 20 minuta, odliti vodu i gljive oprati čistom vodom. Nije preporučljiva za konzumiranje.

Napomena: Nedovoljno iskusan sakupljač mogao bi je zamijeniti s drugim smeđim krunašicama ili s praznom puharom. Karakteristična je ljubičasta boja trusišta na unutarnjoj površini čašice. Smatra se najvećom gljivom čašastog oblika i obično se lako identificira.

Ascobolus behnitziensis - created in Netherlands by Laurens van der Linde

RASPUCANONOGA BALEGARKA

Ascobolus behnitziensis Kirschst.

Plodno tijelo (apotecij): 3-10 mm široko, najprije je kuglasto zatvoreno, zatim je otvoreno, u starosti je potpuno izravnato i zdjelasto; unutarnja je himenijalna strana maslinastosmeđa, kasnije je tamnije do crno-smeđe boje, vanjska je strana maslinastosmeđa, s ljepljivom glazurom, rub je oštar.

Spore: Eliptične, s debelim su i visokim gustim mrežastim grebenima, 15-26 x 9-16 µm; otrusina je tamnosmeđa do tamnoljubičasta.

Meso: Tanko i skoro nepostojeće, voštano, lomljivo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do lipnja, te od listopada do studenog, kao saprofit na golom ili humusnom, više ili manje pjeskovitom i muljevitom tlu, uz rijeke i potoke, u grmljacima vrba, rjeđe u miješanim šumama na rubovima šumskih puteva. Kod nas je pronađena na tri lokaliteta s ovom vrstom, uz rijeku Savu u okolici Zagreba, rijeku Kupu u okolici Vukove Gorice te u Gorskom kotaru. 

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Za točnu je determinaciju potrebna mikroskopska analiza spora.

Ascobolus epimyces - created in Spain by Joseba Castillo Munsuri

MASLINASTA BALEGARKA

Ascobolus epimyces (Cooke) Seaver

Plodno tijelo (apotecij): U obliku je zdjelice, čašice ili se izravna poput diska, nema stalak, izavno izrasta iz supstrata; zelenkasto-žut, zatim je maslinast, gornja je himenijalna površina nešto bljeđe boje.

Spore: Široko vretenaste, 20 x 10 µm; otrusina je tamnosmeđa do tamnoljubičasta.

Meso: Tanko i skoro nepostojeće; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste od svibnja do studenog kao saprofit na trajno vlažnom humusnom tlu s ostacima trulih listova hrasta, bukve, bora i jele, na rubovima šumskih puteva ili uz prirodne obale kontinentalnih slatkovodnih tekućica te uz morske obale na sredozemnom području sa šumama primorskog bora (Pinus pinaster). Kod nas je poznat samo jedan lokalitet s ovom vrstom, uz rijeku Savu u okolici Zagreba. 

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Determinacija je nemoguća bez mikroskopske analize spora.

Caloscypha fulgens - created on April 2019 in Москва, Russian Federation by Иван Матершев

SJAJNA POZELENKA

Caloscypha fulgens (Pers.) Boud.

Etimologija: fulgens (lat.) = sjajno, blistavo, briljantno. Po boji.

Engleski naziv: Golden Cup

Plodno tijelo (apotecij): 1-6 (8) (15) cm širok, najprije je polukuglasto pa prilično rašireno; unutarnja, himenijalna površina je žuto-narančasta, narančasta ili crveno-narančasta, te s mjestimičnim zelenkastim ili plavo-zelenim pjegama i sjajna; vanjska je površina žuta, lješnjaksmeđa ili maslinasto-smeđa, te maljava i zrnasta; nema stručka već je izravno spojeno sa supstratom.

Spore: Gotovo kuglaste, glatke, prozirne, 5.5-7 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Tanko, vrlo je lomljivo, voštano, žućkasto, prozirno, na presjeku postane zelenkasto-žuto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, od ožujka do lipnja, ovisno o podneblju, samo u gorskim krajevima, kao saprofit tla u crnogoričnim i miješanim šumama s različitim vrstama jele, smreke i bora, te u grmlju, najčešće na vapnenastom tlu; nespolni stadij živi na sjemenkama jele, smreke i bora. U Hrvatskoj je poznata s petnaest lokaliteta, na području Gorskog kotara, Like i Hrvatskog zagorja, isključivo u šumama s jelom.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Razlikuje se od sličnih vrsta iz rodova Lamprospora i Pulvinula koje su nešto manjih dimenzija i na prerezu ne pozelene. Slična ljubičasta krunašica (Sarcosphaera coronaria) u mladosti izgleda poput šuplje bjelkaste kugle, a kasnije se plodno tijelo na sredini krunasto raspuca i ukaže se baršunasta unutrašnjost sivo-ljubičaste ili smeđo-ljubičaste boje, naraste od 5-15 cm široko.

BOROVA BODLJOČAŠKA

Desmazierella acicola Lib.

Etimologija: acicola (lat.) = stanovnik na iglicama, odnosno igličastom lišću bora i drugog crnogoričnog drveća i grmlja. Po staništu.

Plodno tijelo (apotecij): 1-3 (4) mm široko, čašastog je, okruglastog ili zdjelastog oblika; tamnosmeđe, izvana je crno-smeđe do postojane crne boje, dlačice su 0.2 mm duge.

Stručak: Vrlo je kratak ili nepostojeći.

Spore: Eliptične, 15-21 x 9-12 µm; mješinice su široke, cilindrične, 200-250 x 12-15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Gotovo nepostojeće, tamnosmeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste od siječnja do svibnja kao saprofit na starim, vlažnim i plijesnivim otpalim oglicama različitih vrsta borova u gorskim šumama te u nasadima šumskog i crnog bora. U Hrvatskoj je poznata samo s jednog lokaliteta, na planini Medvednici.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiva je po obliku i staništu na kojem raste.

POUCHETOV PEHAR

Neournula pouchetii (Berthet & Riousset) Paden

Etimologija: Po francuskom liječniku i mikologu Albertu Maxime Pouchetu (1880-1965). Po  određenom imenu.

Engleski naziv: Devil's Urn

Plodno tijelo (apotecij): 1-4 (5) cm široko, u mladosti je polukuglasto, u obliku čašice ili pehara, kasnije se raširi u obliku zdjelice ili diska sa stalkom; unutarnja je himenijalna površina smećkasta, smeđa, crvenkasto-smeđa do crno-smeđa, glatka, blistava, vanjska je strana žuto-siva do sivo-smeđa do crno-smeđa, rub je iskrzan i raspucan.

Stručak: Šupalj, ljepljiv, bjelkast do smećkast.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 22-25 x 8-10 µm; otrusina je smećkasta.

Meso: Tanko, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, kao saprofit tla u crnogoričnim šumama, obično ispod cedra, ali i ispod drugog crnogoričnog drveća. Vrlo je rijetka vrsta i do sada je zabilježena samo u Istri. Gljivu je prvi pronašao i snimio Michel Horvatinovic, na lokalitetu Kaštelir Labinci.

Doba rasta: 3, 4, 5

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Na istom staništu raste slična sumnerijanova zakopanka (Geopora sumneriana), kojoj je unutarnja himenijalna površina isprva svijetložut, a kasnije smećkasta. Ovo je novootkrivena gljiva u Hrvatskoj, koja je prvi put zabilježena 2010. godine, a prvi je nalaz determinirao i potvrdio Neven Matočec.

Otidea alutacea - created in Norway by unknown

DVOBOJNA UŠKA

Otidea alutacea (Pers.) Massee

Etimologija: alutaceus (lat.) = boje kože. Po boji.

Engleski naziv: Tan Ear

Plodno tijelo (apotecij): 2-9 (11) cm široko, u obliku je stisnute šalice ili čašice, valovito, nije otvoreno poput uha, zatvoreno je i rascijepljeno na dva režnja ili su režnjevi zbijeni jedan uz drugi; unutarnja je himenijalna površina okerasta, zatim je smeđa ili tamnosmeđa, bez sjaja, vanjska je površina nešto svjetlija, kasnije blijedi u svijetlosmeđu, sitno je zrnasta, baza je bijela i s micelijskim vlakancima.

Spore: Eliptične, izdužene, glatke, s dvije uljne kaplje, 12-17.5 x 6-9 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Prilično je žilavo, lomljivo, smećkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uglavnom busenasto, a rijetko pojedinačno, kao saprofit tla u miješanim i crnogoričnim šumama, obično šumama smreke, i po rubovima šuma, na pjeskovitom tlu; rijetka je vrsta.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Biti na oprezu s ovom vrstom jer sadrži vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne. 

Napomena: Razlikuje se od drugih rodova mješinarki po karakterističnom apoteciju koji je uvijek lateralno rascijepljen.

OBIČNA UŠKA

Otidea bufonia (Pers.) Boud.

Engleski naziv: Toad's Ear

Plodno tijelo (apotecij): 1-3 (4) cm široko i 3-6 cm visoko, u obliku je rascijepljene šalice ili uha, na jednoj je strani rascijepljeno, vrlo je nepravilno i dugo je vremena s uvrnutim rubovima; unutarnja je himenijalna površina glatka, maslinasto-smeđa, cimetastosmeđa, crveo-smeđa ili tamnosmeđa, sitno je bradavičava i jako naborana; vanjska je strana najprije oker, kasnije je smeđa, crveno-smeđa, ljubičasto-smeđa ili tamnosmeđa.

Stručak: Kratak, bjelkast, sužava se prema vrhu.

Spore: Vretenaste, glatke, s dvije uljne kaplje, prozirne, 13-15.7 x 6.1-7.1 µm; otrusina je bjelkasta, bezbojna.

Meso: Bjelkasto je do svijetlosmeđe, lomljivo; miriše slabo na brašno, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, osobito ispod hrastova ili smreka, na vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta. Vjerojatno sadrži vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne.

Napomena: Za sličnu se vrstu Otidea grandis navodi da je himenijalna površina žuto-oker i da je kratki stručak prekriven bijelim maljama. Po izgledu plodnog tijela je slična smeđa uška (Otidea cochleata) koja je nešto manja te ima veće spore (16-19 x 9-11 µm), račvaste parafize su joj račvaste i jako zakrivljene na vrhu.

Otidea cantharella - created in Finland by Tapio Kekki

MALA ŽUTOUŠKA

Otidea cantharella (Fr.) Quél.

Engleski naziv: Cupped Ear

Plodno tijelo (apotecij): 2-6 (8) cm široko i 1-5 cm visoko, najčešće je postrance rascijepljeno, nema jasan oblik uha ili čašice, rub je uvijen prema unutarnjoj strani; unutarnja je himenijalna strana glatka i svijetle limunastožute boje, nema crvenkastih pjega, vanjska je strana hrapava i iste boje.

Stručak: Kratak, baza je bjelkasta.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 10-13 x 5-6 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Lomljivo, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, osobito ispod bukve.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a vjerojatno sadrži vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne ako se gljiva temeljito termički obradi.

Napomena: Mala žutouška raste na istome staništu i u isto vrijeme sa sličnom velikom žutouškom (Otidea onotica). Spomenuta je žutouška znatno veća i na himenijalnoj površini ima crvenkaste pjege. Vrlo je slična i žilasta uška (Otidea phlebophora), međutim ona raste isključivo u crnogoričnim šumama, osobito ispod smreka ili jela.

SMEĐA UŠKA

Otidea cochleata (L.) Fuckel

Etimologija: coclea (lat.) = puž. Po veoma kovrčastom obliku.

Engleski naziv: Brown Ear

Plodno tijelo (apotecij): 2-11 (15) cm široko, mesnato, bez stručka, nepravilnog je oblika, izgleda poput stisnute čašice, uzdužno se sve do zemlje iscijepa na latice ili režnjeve koji su poput svežnja, rub je uglavnom jako uvijen prema unutarnjoj strani; unutarnja je himenijalna površina smeđa ili tamnosmeđa; vanjska je strana svijetlosmeđa, smeđa, crvenkasto-smeđa ili ljubičasto-smeđa, glatka, jednim je dijelom s anastomozirajućim rebrima.

Spore: Eliptične, duguljaste, s dvije uljne kaplje, (13) 13.9 - 16 (16.8) × (6.5) 6.9 - 7.7 (8.1) µm, Q = (1.8) 1.9 - 2.2 (2.3), N = 120, Me = 15 × 7.3 µm, Qe = 2.1; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Oker je do smećkasto, žilavo, lomljivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u brojnim skupinama i busenasto, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, te na opožarenim područjima, na zemlji između lišća i mahovine.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti. Neki izvori navode da može sadržavati vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne.

Napomena: Prepoznatljiva je po mikroskopskim karakteristikama, te po prilično neobičnom izgledu kovrčavog apotecija uhastog oblika.

Otidea onotica - created in Finland by Jarkko Korhonen

VELIKA ŽUTOUŠKA

Otidea onotica (Pers.) Fuckel

Etimologija: onos (gr.) = magarac + ous (gr.) = uho. Po obliku.

Engleski naziv: Hare's Ear

Plodno tijelo (apotecij): 1-7 (9) cm široko i 3-8 (11) cm visoko, oblika je zdjelice ili nepravilnog uha s bočnim urezom po cijeloj dužini, sužava se na bazi, skoro korjenasto; unutarnja je himenijalna strana glatka, bjelkasta, žuto-oker ili svijetlosmeđa, često je s crvenkastim odsjajem, ponekad s malim crvenkastim mrljama; s vanjske je strane brašnast, žuto-oker, gladak, rub je kovrčast i često uvijen prema unutrašnjoj površini; na bazi je bijel i malo narebran.

Spore: Široko eliptične, glatke, s dvije uljne kaplje, prozirne, 10.5-14.3 x 4.8-7.5 µm; otrusina je bjelkasta do kremasto-žuta.

Meso: Tanko, prilično je elastično, žilavo, lomljivo, žuto-smeđe je do svijetlosmeđe; miris je oštar na gljive, a okus je slatkast na bademe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, rijetko pojedinačno, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u mahovini, voli suho i pjeskovito tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, prvenstveno zbog dobrog okusa. Nažalost, pronađene su male količine toksina giromitrina, ali u neznatnim količinama pa gljivu prije uporabe treba dobro termički obraditi ili osušiti kako bi i te male količine giromitrina isparile.

Napomena: Dio je skupine s nešto konzistentnijim mesom, za razliku od skupine gdje se nalazi žilasta tavica (Disciotis venosa) kojoj je meso tvrdo i lomljivo. Ime je dobila po karakterističnom obliku koji podsjeća na uho. Od ostalih je vrsta iz roda Otidea slična smeđa uška (Otidea cochleata) koja je u obliku gnijezda, s vanjske strane je smeđa i glatka, a s unutarnje smeđa ili tamnosmeđa, raste zbijeno s drugim plodnim tijelima. Ima dosta gljiva koje su sličnog oblika, ali s gledišta jestivosti uglavnom nisu interesantne.