VELIKA GNOJIŠTARKA

Coprinus comatus (O.F.Müll.) Pers.

Etimologija: comatus (lat.) = krošnjast. Po izgledu koji poprimi kada se razvije i kada se stvore crne rese.

Engleski naziv: Shaggy Ink Cap, Lawyer's Wig

Klobuk: 2-9 (15) cm širok, prvo je valjkast pa otvoren, poput izduženog zvona, uvijek zadrži zvonkolik oblik, rub je narebran; bjelkast, na kraju čitav pocrni i iz njega kapa crna tekućina, površina je s bijelim stršećim čehama, vrh klobuka je smećkast.

Stručak: 4-17 (22) cm visok i 1-1.3 (1.6) cm debeo, uzdužno je šupalj, zadebljan je na osnovi; bijel, kasnije crveni, na kraju postaje crn, manje ili više je bjelkasto vlaknast; nisko na klobuku nosi slobodni vjenčić koji brzo otpadne.

Listići: Vrlo su gusti, bijeli, od ruba postaju ružićasti ili crveni pa smeđi dok potpuno ne pocrnu i rastope se u crnu tekućinu, na oba su kraja uži, slobodni.

Spore: Eliptične, (10) 10.4 - 12.1 (12.9) × (5.8) 6.1 - 7.3 (7.5) µm, Q = (1.4) 1.6 - 1.8 (1.9), N = 60, Me = 11.3 × 6.7 µm, Qe = 1.7; otrusina je crna.

Meso: Tanko, mekano, bijelo, u starosti crno; miriše ugodno na gljive, a okus je malo slatkast.

Kemijske reakcije: Donji dijelovi kore stručka u dodiru s gvajakolom postanu plavkasto-zeleni, dok se meso stručka sa željeznim sulfatom oboji zlatnožuto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, busenasto, skupno ili pojedinačno, kao saprofit tla po parkovima, vrtovima, livadama, šumskim stazama, rubovima šuma, na tlu bogatom hranjivim tvarima, na zemlji, voli vlažna mjesta. Također je nematofag, odnosno može hifama uhvatiti i razgraditi male valjkaste gliste (nematode). 

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Ppredstavlja delikatesu, a upotrebljava se samo mlada gljiva prije nego što listići počnu dobivati crvenkasti ton.

Ljekovitost: Različite studije pokazuju različita fiziološka djelovanja ove gljive, kao što su antioksidativno, antikancerogeno, antiandrogeno, hepatoprotektivno, protuupalno, antidijabetičko, antipretilno, antibakterijsko, antifungalno, antinematodno i antivirusno. Osim pozitivnih fizioloških svojstava, gljiva ima i negativne osobine, na primjer, kožne reakcije kod pacijenata s dermatitisom i atopijskom predispozicijom, rizik od zamjene s otrovnim gljivama i kontaminaciju toksičnim elementima (National Library of Medicine. 2024. The two faces of Coprinus comatus—Functional properties and potential hazards; Chemical composition, nutritional profile and in vivo antioxidant properties of the cultivated mushroom Coprinus comatus; Isolation and biological activity of triglycerides of the fermented mushroom of Coprinus Comatus; Antioxidant Properties of Cap and Stipe from Coprinus comatus; Ethanol extract of the mushroom Coprinus comatus exhibits antidiabetic and antioxidant activities in streptozotocin-induced diabetic rats; A comparative overview of antioxidative properties and phenolic profiles of different fungal origins: fruiting bodies and submerged cultures of Coprinus comatus and Coprinellus truncorum; The Prebiotic-Like Effects of Coprinus comatus Polysaccharides on Gut Microbiota in Normal Mice and Those with Acute Alcoholic Liver Injury: A Comparative Study; The antioxidant activities of alkalic-extractable polysaccharides from Coprinus comatus on alcohol-induced liver injury in mice).

Napomena: Početnicima je slična naborana gnojištarka (Coprinopsis atramentaria) kojoj meso i listići nikada ne poprimaju crvenkastu boju. Ne postoji opasnost od zamjene s opasnim gljivama. Slično dekoriran klobuk ima i velika sunčanica (Macrolepiota procera) koja se najviše razlikuje po drugačijem obliku klobuka s grbicom na sredini. Vrsta Coprinus vosoustii je jestiva, ima jače dekoriran klobuk i nema vjenčića, ima sličnu bulbu na stručku i malu volvu koja se na gornjem dijelu razdvoji na režnjeve.

GLATKA KOŠARICA

Cyathus olla (Batsch) Pers.

Engleski naziv: Field Bird's Nest

Plodno tijelo: 0.5-0.8 (1.2) cm široko i 0.5-1.5 cm visoko, u obliku je male čašice s peteljkom koja je u mladosti zatvorena opnom koja se kasnije otvori i poprimi izgled ptičjeg gnijezda s jajima; peridij ili vanjska površina je u početku vunasto-maljava, sivkaste do smeđe boje; unutrašnja je površina glatka, nije nabrana, sivkasto-srebrnaste je boje, kasnije je smeđa ili tamnosmeđa, rub čašice je najprije savijen pa valovit; peridioli ili plodna tijela su uronjena na osnovi unutarnjeg dijela čašice i dosta su velika, u obliku su kovanice, najprije su bijela, a kasnije smeđe do crno-smeđe boje, u starosti se peridioli isperu pomoću kiše, a čašica ostane prazna.

Spore: Eliptične, 11-12 x 7-8 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Smeđo, žilavo, tvrdo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, na zemlji. Primjerke na posljednjoj slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Glogovac pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Plodna tijela koja se nalaze unutar čašice su velika i u obliku kovanice, sive su ili sivo-crnkaste boje, sjajna. Ova vrsta podsjeća na malo ptičje gnijezdo, a jaja predstavljaju peridioli koji se nalaze u čašici, spojeni peridioli sliče ribljoj ikri.

Cyathus stercoreus - created on October 2022 in Ornex, France by Juan Carlos Zamora

ĐUBRETARSKA KOŠARICA

Cyathus stercoreus (Schwein.) De Toni

Etimologija: stercus (lat.) = izmet, gnoj, balega, govno. Po staništu.

Engleski naziv: Dung Bird's Nest

Plodno tijelo: 0.5-1 (1.2) cm široko kada se otvori, zvonoliko je ili skoro izvrnuto-stožasto, te u obliku šalice sa sitnom peteljkom, pojedinačna su plodna tijela stisnuta jedno uz drugo i sa sitnim stručcima uronjena u micelij hrđastosmeđe boje, stručak je smeđ do tamnosmeđ, a na bazi hrđastosmeđ; vanjska površina je smeđa ili sivo-plavkasta, prekrivena je dugim dlačicama koje su nešto obilnije na gornjem dijelu; unutarnja je površina glatka, sjajna, izražene je sivo-plavkaste boje, kasnije je smeđa, tamnosmeđa ili skoro crna, nešto je tamnija na sredini; peridioli su okruglasti ili skoro okruglasti, te crni, u starosti se peridioli isperu pomoću kiše, a čašica ostane prazna.

Spore: Dosta su velike, gotovo kuglaste ili eliptične, 20-35 x 20-25 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Smeđo, žilavo. tvrdo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit na izmetu ili na pognojenom tlu, a također i po opožarenim terenima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Od nešto rasprostranjenije slične prugaste košarice (Cyathus striatus) razlikuje se po vanjskoj površini koja nije crtasta, te po nešto tamnijoj boji. Glatka košarica (Cyathus olla) ima nježno crtastu čitavu vanjsku površinu koja je dekorirana pamučastim dlačicama.

PRUGASTA KOŠARICA

Cyathus striatus (Huds.) Willd.

Etimologija: striatura (lat.) = crtasto, brazdasto, ižlijebljeno. Po unutarnjem izgledu.

Engleski naziv: Fluted Bird's Nest

Plodno tijelo: 0.5-1 (1.2) cm široko i 1-1.5 cm visoko, neobično, u mladosti podsjeća na mrkvu koja je izvana obavijena bijelom opnom, gore se prvo ukaže bijela opna koja štiti košaricu iznutra, kasnije puca i povlači se na rub pa poprimi izgled ptičjeg gnijezda s jajima; vanjska je površina tamnosmeđa, baršunasto-čekinjasta; unutarnja je površina glatka i uzdužno brazdasta, najprije je bjelkasta, a kasnije smeđa, sadrži više bijelih peridiola unutar kojih se nalazi gleba, u starosti se peridioli isperu pomoću kiše, a čašica ostane prazna.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 14-20 x 8-10 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Smeđo, žilavo, tvrdo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, u blizini panjeva i na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima, iglicama i lišćem. Drugu sliku snimila je Tihana Prcić, na lokalitetu u blizini Rovinja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Na dnu košarice se nalazi nekoliko lećastih zrna, a sve skupa podsjeća na ptičje gnijezdo s jajima. Slična je žuta košarica (Crucibulum laeve) koja raste na ostacima drva, osobito na suhim granama crnogoričnog drveća, ovijena je žutim, a ne bijelim ovojem. Glatka košarica (Cyathus olla) ima glatku vanjsku površinu.

SMEĐA HRAPAVICA

Cystoderma amianthinum (Scop.) Fayod

Etimologija: amianthinus (lat.) = azbestno. Po vlaknatosti.

Engleski naziv: Earthy Powdercap

Klobuk: 2-4 (6) cm širok, prvo je stožast pa otvoren ili s izvrnutim rubom, sredina je tupo ispupčena, lomljiv; žuto-narančast do oker, zrnast, rub je s bijelim čupavim ostacima parcijalnog ovoja, kožica je nekad žiličasto-zrakasto naborana.

Stručak: 3-5 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, vitak, šupalj; oker-žut, ispod prstenka je tamniji, gotovo tamnosmeđ, zrnat i uočljivo prekriven smeđim čehicama.

Listići: Bijeli su ili kremasti, prirasli su na stručak, nisu gusti, pomiješani su s lamelulama.

Spore: Eliptične, 5-6.5 x 3-4 µm; otrusina je bijela do krem-žućkasta.

Meso: Tanko, krhko, bjelkasto do žućkasto, u stručku je od vrha prema dolje sve tamnije, odnosno narančasto-oker; miris je neugodan na plijesan ili na staro sijeno, a okus je također neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla u crnogoričnim šumama, na terenima bogatim mahovinom. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, u prvoj polovici listopada.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog neugodnog mirisa i okusa mesa. Navodi se da je u rijetkim slučajevima uzrokovala gastrointestinalne probleme pa se ne savjetuje konzumacija veće količine, a najbolje ih je izbjegavati i zbog opasnosti od zamjene s otrovnim vrstama. Konzumiranje nekih vrsta hrapavica u sirovom stanju uzrokuje hemolitički sindrom trovanja, odnosno dovodi do razgradnje krvi.

Napomena: Slične su rijetka cinober hrapavica (Cystodermella cinnabarina) koja je narančasto-crvene boje, zrnata hrapavica (Cystodermella granulosa) koja ima smećkast i vrlo zrnast klobuk, te mirisava hrapavica (Cystoderma carcharias) kojoj je klobuk ametistne boje. Sve su nepreporučljive za konzumiranje. Vrsta Cystoderma fallax je slične boje, ali je mnogo jače dekorirana. Vrsta Cystoderma superbum je robustna i vinskocrvene boje.

Cystoderma carcharias - created on August 2019 in Distretto di Kehys-Kainuu, Finland by Federico Calledda

MIRISAVA HRAPAVICA

Cystoderma carcharias (Pers.) Fayod

Etimologija: karkaros (gr.) = oštro. Po obliku klobuka.

Engleski naziv: Pearly Powdercap

Klobuk: Promjera 2-6 (7) cm, prvo je polukuglast pa zvonolik i na kraju raširen i tupo ispupčen na sredini; nikad nije potpuno bijel, krem-smećkast ili svijetlosmećkast, kasnije oker-smećkast do crvenkasto-smećkast, sitno zrnasto-čehast, dekoracija je najgušća na sredini, s ruba vise zupčasti vlaknasti ostaci bijelog zastorka.

Stručak: 2-7 (8) cm visok i 3-6 (8) cm debeo, vitak, valjkast, na dnu je donekle zadebljan, blago je zakrivljen, šupalj; bjelkast je iznad kožastog zastorka, a ispod je zrnast, krem-okerast ili krem-smećkast, čehast; na gornjem dijelu s ostacima kožastog bijelog zastorka.

Listići: Veoma su tanki i gusti, nejednako su dugi, lagano su prirasli sa zupcem, kod mladih gljiva su prekriveni bijelim zastorkom koji ide koso od stručka prema rubu klobuka i ostavlja ostatke na rubu klobuka i stručku; najprije su bijeli ili lagano žućkasti, kasnije su blijedocrvenkasti.

Spore: Široko eliptične, gotovo kuglaste, glatke, 4-5.5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, krhko; neugodnog je mirisa na plijesan ili staro sijeno, a okus je također neugodan, odbojan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama, gotovo isključivo u šumama smreke, kod nas po planinskim predjelima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete zbog neugodnog okusa i mirisa mesa. Također je otkriveno da gljiva akumulira kadmij u svojim plodnim tijelima, a u zagađenim područjima koncentracije kadmija mogu čak premašiti 60 mg/kg suhe mase. Unutarstanični kadmij akumuliran u sporokarpima ove gljive povezan je s dvije izoforme metalotioneina. Nadalje, gljiva sadrži brojne organske spojeve od kojih su dimetilarsinoilacetat i trimetilarsoniopropionat prvi put zabilježeni u kopnenom okružju. Također, neke vrste hrapavica u sirovom stanju uzrokuju hemolitički sindrom trovanja, koji dovode do razgradnje krvi. Zbog svega navedenog dosta autora ovu vrstu smatraju nejestivom pa ju je možda bolje izbjegavati.

Napomena: Oblikom i veličinom slična je zrnata hrapavica (Cystodermella granulosa) koja je čitava cimetastosmeđe boje.

CINOBER HRAPAVICA

Cystodermella cinnabarina (Alb. & Schwein.) Harmaja

Etimologija: cinnabarinus (lat.) = cinobercrveno. Po boji.

Engleski naziv: Cinnabar Powdercap

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, stožasto-zvonolik pa raširen, rub je malo vijugav; cinobercrvene boje, hrapav, sitno oštro čehasto-zrnast, sredina je lagano ispupčena.

Stručak: 4-7 cm visok i 4-9 (12) mm debeo, pun, na bazi je lagano bulbozan; iznad prstena je bijel, na donjem dijelu je s crvenkastim čehama; bjelkasti vjenčić je uzdignut, opnasto-čehast.

Listići: Bijeli, tanki, uski, gusti, lomljivi, suženi uz stručak, prirasli, gotovo slobodni.

Spore: Eliptične, 3.5-5 x 2-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto, ispod kožice klobuka i vanjskog dijela stručka je žućkasto, svijetlosmećkasto ili crvenkasto-smeđe; miriše ugodno na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, kao saprofit na mahovini i ponekad na krupnim drvnim ostacima. Drugu i treću sliku snimio je Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja, sredinom rujna, a posljednje tri Zvonko Vuk.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog lošeg mirisa i okusa mesa. Neke vrste hrapavica sirove uzrokuju hemolitički sindrom trovanja, koji dovodi do razgradnje krvi.

Napomena: U skupini je smeđe hrapavice (Cystoderma amianthinum) koja ima upadljiviji cinobercrveni klobuk, te masivniji stručak i tvrđe meso.

Cystodermella granulosa - created in Finland by Tapio Kekki

ZRNATA HRAPAVICA

Cystodermella granulosa (Batsch) Harmaja

Etimologija: granulosus (lat.) = zrnast. Po dekoraciji površine klobuka.

Klobuk: 2-4 (6) cm širok, konveksan pa raširen, ispupčen je na sredini, kožica se ne odvaja; površina je nepravilno zrakasto-žiličasta, sve do ruba je gusto zrnasta, crvenkasto-smeđ, u starosti blijedi prema rubu pa postane smećkast, rub je bijelo obrubljen, a kožica resasto prelazi preko ruba.

Stručak: 1.5-5 (6) cm visok i 3-6 (8) mm debeo, ne odvaja se od klobuka, valjkast, malo je zadebljan na bazi, pun pa šupalj; crvenkasto-smeđ, s bijelim čehastim prstenkom na vrhu, malo je zrnast uz klobuk, ispod vjenčića je bjelkasto vlaknasto-čehast, baza je s bijelim čehastim ostacima micelija.

Listići: Lomljivi, uski, tanki, ne odvajaju se od mesa klobuka, prirasli su na stručak, osrednje su razmaknuti, oštrica je vijugava do nazubljena, izmiješani su s mnogo lamelula; bjelkasti, krem, žućkasti ili crvenkasto-smećkasti.

Spore: Eliptične, glatke, 3.5-5 x 2-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, prilično je čvrsto, bijelo do svijetlosmećkasto ili lagano crvenkasto-smećkasto; miriše na gljive, a okus je malo slatkast i neugodan, dosta podsjećaju na sunčanice (Lepiota).

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u crnogoričnim šumama, na mjestima obraslim mahovinom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog neugodnog mirisa i okusa mesa.

Napomena: Ova vrsta može se lako zamijeniti sa sličnom smeđom hrapavicom (Cystoderma amianthinum) koja je svijetložućkaste boje, dok je varljiva hrapavica (Cystoderma fallax) jače dekorirana.

Cystolepiota hetieri - created in Estonia by Allar Antson

HETIERIJEVA ŠTITARKA

Cystolepiota hetieri (Boud.) Singer

Klobuk: 1-3 (5) cm širok, najprije polukuglast, zatim konveksan pa poluotvoren, sredina malo ispupčena; bijele je boje, u starosti je hrđastosmeđ, posut bijelim čehicama, površina se poslije raspuca na mjestimične mrlje hrđastosmeđe boje, rub je podvijen i trepavičast.

Stručak: Valjkast, jako izdužen, osnova je malo zadebljana, šupalj, vrh se lako odvaja od klobuka; bijel, hrđastosmeđe pjegav, prekriven je s rijetkim bijelim zrncima, često je gotovo gladak, vjenčić samo u tragovima.

Listići: Osrednje gusti, do stručka zaokruženi, slobodni, izmiješani s lamelulama, oštrica je sitno nazubljena, bijeli.

Spore: Valjkaste, s lateralnim su pupoljkom (apiculus), 4-7 x 2-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, na presjeku malo posmeđi, a u starosti je hrđastosmeđe; miris nije izražen ili je slab na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, skupno, kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, uz potoke, na humusnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se dosta otrovnom vrstom poput svih malih sunčanica.

Napomena: Jedna je od najmanjih sunčanica. Vrlo je zanimljiva i po izgledu gotovo jedinstvena. Izgleda kao da je posuta brašnom ili maljava.

POLUGOLA ŠTITARKA

Cystolepiota seminuda (Lasch) Bon

Etimologija: semi (lat.) = polu + nudus (lat.) = gol. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Bearded Dapperling

Klobuk: 1-2 (3) cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan pa otvoren i malo ispupčen na sredini; bijel, u starosti je svijetlo ružičast, sredina je tamnija, žuto-smeđa do crvenkasto-smeđa, mjestimično sa crvenkastim do ružičastim mrljama, u mladosti je posut bijelim granuliranim, praškastim materijalom koji se lako briše, kožica prelazi preko listića, rub je trepavičast od ostataka ovoja.

Stručak: 3-4 cm visok i 1-2 mm debeo, valjkast, dosta je izdužen, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; bijel, na bazi je obično tamniji, crvenkasto-smeđ, lagano je praškast kao i klobuk, ubrzo postaje više ili manje gladak i počinje poprimati crvenkasto-ružičastu boju od baze prema gore, na vrhu je s teško uočljivom prstenastom zonom.

Listići: Gusti, gotovo su slobodni, zaokruženi su uz stručak, izmiješani su sa lamelulama, bijeli, kasnije su bijelo-žućkasti.

Spore: Valjkaste do izduženo eliptične, glatke, prozirne u KOH, žućkaste u Melzeru, 4-5 x 1.5-2.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se probati jer i sama proba može uzrokovati oštećenje organa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, na rubovima šuma, šumskim putevima, travnatim površinama, u vrtovima i na mjestima bogatim mahovinom. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Jagnjedovec pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se vjerojatno otrovnom vrstom poput svih malih sunčanica.

Napomena: Jedna je od najmanjih sunčanica. Najsličnija je vrsta Cystolepiota sistrata, koja ima nešto širi klobuk, koji je na rubu jako resast.

Disciseda bovista - created on May 2013 in Енотаевский р-н, Астраханская обл., Russian Federation by yury_rebriev

VELIKA OKRETNICA

Disciseda bovista (Klotzsch) Henn.

Plodno tijelo: 1-3 (4) cm široko, u mladosti kuglasto, donja kožica se ljušti, na kraju dozrijevanja gljiva se okreće i postaje pločasta, otvori za spore koji su bili dolje su gore kada sazriju, a dno je baznog diska prekriveno pijeskom; u početku bjelkasto, sivkasto, oker-sivo, kasnije smeđe do crno-smeđe.

Spore: Kuglaste, grubo bradavičave, 5-7.5 µm; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Bjelkasto, kasnije tamnosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprofit tla po suhim i pješčanim suhim travnjacima, livadama, parkovima, pješćanim nanosima, voli pjeskovito tlo, preferira otvorena mjesta s malo vegetacije, ne raste po šumama. U Hrvatskoj je pronađena samo na pješčarskom travnjaku s vlasuljom bradicom (Festuca vaginata) na Kloštarskim pijescima u blizini Đurđevca, a kako su pješčarska staništa u Hrvatskoj iznimno malobrojna i mala površinom, te da su plodna tijela ove vrste uočljiva cijele godine, vrlo je vjerojatno da su Kloštarski pijesci stanište jedine hrvatske populacije ove vrste.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakteristična je po staništu na kojem raste.

Disciseda candida - created in Norway by Klaus Høiland

MALA OKRETNICA

Disciseda candida (Schwein.) Lloyd

Plodno tijelo: 1-1.5 (2.5) cm široko, u mladosti kuglasto, donja kožica se ljušti, na kraju procesa zrenja gljiva se okreće i postaje pločasta, otvori spora koji su nekada bili dolje su u zrelosti gore; u početku bjelkasto, kasnije smeđe do crno-smeđe.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 4-6 µm; otrusina je tamnosmeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, kasnije tamnosmeđe ili maslinasto-smeđe; miris nije izražen, okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla na pješčarskim staništima, po suhim travnjacima, livadama, parkovima, pješčanim nanosima. U Hrvatskoj je pronađena samo na pješčarskom travnjaku s vlasuljom bradicom (Festuca vaginata) na Kloštarskim pijescima u blizini Đurđevca, a kako su pješčarska staništa u Hrvatskoj iznimno malobrojna i mala površinom, te da su plodišta ove vrste uočljiva cijele godine, vrlo je vjerojatno da su Kloštarski pijesci stanište jedine hrvatske populacije ove vrste.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakteristična je po staništu na kojem raste.

RAČVASTA TRNOVAČA

Echinoderma asperum (Pers.) Bon

Engleski naziv: Freckled Dapperling

Klobuk: 4-15 (17) cm širok, prvo je gotovo stožast, zatim zvonoliko izbočen pa raširen i vijugav, sredina je tupo ispupčena, mesnat; osnova je krem, cijela je površina prekrivena smeđim vlakancima koja se skupljaju u stršeće oštre čuperke koji su gušći na smeđoj sredini, rub je dugo vremena podvijen i s ostacima ovoja.

Stručak: 5-11 (14) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, vrlo je kratak, robustan, bulbozno je zadebljan na bazi, prvo je pun pa cjevasto-šupalj, lako se odvaja od klobuka; pri vrhu je bjelkast, s ispod vjenčića smećkast, vunasto-čehast, rijetko zrnast, dno je često bradavičavo-obrubljeno od ostatka ovoja; prolazni vjenčić se skupi i objesi, bijel, rub je smećkast zbog čehastih ostataka ovoja koje povuče s klobuka, kasnije se zalijepi za stručak i ostane samo u tragovima, vjenčić nije slobodan.

Listići: Bjelkasti, krem ili žućkasti, kasnije svijetlosmećkasti, vrlo su gusti, račvasti, slobodni, oštrica je valovita.

Spore: Izduženo vretenaste do eliptične, dekstroidne, (7) 7.2 - 8.4 (9.5) × (2.7) 2.8 - 3.5 (3.8) µm, Q = (2.2) 2.3 - 2.7 (2.8), N = 120, Me = 7.8 × 3.1 µm, Qe = 2.5; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, mekano, na sredini klobuka tvrdo; miris je jak i neugodan na plin, a okus je neugodno kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla u crnogoričnim šumama, po vrtovima, uz ceste, ruševine, voli vapnenasto tlo. Primjerke na prvoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Iako se ponekad navodi kao jestiva vrsta, pokazalo se da ova gljiva sadrži toksine koji uzrokuju gastrointenstinalni sindrom trovanja, a u kombinaciji s alkoholom može uzrokovati čak i po život opasna trovanja.

Napomena: Slična ježasta trnovača (Echinoderma hystrix) je manja rastom, a klobuk i stručak su joj prekriveni piramidalnim bradavicama.

Lepiota calcicola - created on October 2012 in Doss San Rocco, Trento, Italy by Marco Floriani

SVEČANA ŠTITARKA

Echinoderma calcicola (Knudsen) Bon

Etimologija: calx (lat.) = kreč + colo (lat.) = odijelo. Po staništu.

Klobuk: 3-7 (9) cm širok, dosta je mesnat, prvo je konveksan i spljošten, široko je ispupčen na sredini, rub je tanak i dugo vremena podvijen, kožica prelazi preko ruba, rub je u mladosti podvijen; dekoriran je prilično širokim čehama koje su djelomično priraštene za površinu, grubo su šiljaste, oko 2 mm duge, kremasto-smeđ, svijetlosmeđ do tamnosmeđ, nešto je tamniji na sredini, osnova je bjelkasta.

Stručak: 4-8 (10) cm visok i 5-9 (12) mm debeo, bulbozno je zadebljan na bazi, tamnosmeđ, upadljivo je dekoriran gustim vunastim smeđim stršećim čehama samo ispod vjenčića, a iznad vjenčića je bijel i kremast, fino crtast i gladak, s rijetkim prstenastim pojasom.

Listići: Bjelkasti, lagano kremasti ili kremasto-žućkasti, na ozlijeđenim mjestima s crno-smeđim mrljama, vrlo su gusti, izrezani su uz stručak, slobodni.

Spore: Eliptične do valjkaste, 4.3-6 x 2.6-3.3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, često s crvenkasto-smeđom ili ljubičasto-smeđom nijansom u bazi i uz koru stručka, vrlo žilavo; miris ugodan na gljive do odvratno kiselkast ispod kožice klobuka, poput spaljene gume, a okus je blag na gljive, kasnije je pomalo neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, po vrtovima i parkovima na vapnenastom tlu, voli blizinu koprive ili paprati.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: VJEROJATNO OTROVNA - Vjerojatno je otrovna vrsta kao i sve male sunčanice. Sumnja se da sadrži određenu količinu amatoksina ili drugih opasnih nepoznatih toksina pa se strogo zabranjuje konzumacija ove vrste.

Napomena: Slične su račvasta trnovača (Echinoderma asperum) i ježasta trnovača (Echinoderma hystrix) koje su obje dosta slične boje i jako dekorirane. Međutim, kod njih je dekoracija čitave gljive piramidalna i zašiljena, a nije čehasta.

Echinoderma hystrix - created on September 2013 in Huesca, Spain by Luis Ballester

JEŽASTA TRNOVAČA

Echinoderma hystrix (F.H.Møller & J.E.Lange) Bon

Etimologija: hystrix (lat.) = jež. Po ježastoj površini klobuka i stručka.

Klobuk: 2-6 (8) cm širok, kod mlađih gljiva polukuglast, a poslije je ispupčen; cijela površina je prekrivena čvrstim bradavičavim šiljastim piramidalnim ljuskama koje ne otpadaju, crveno-smeđe, tamnosmeđe ili smeđo-crnkaste boje, osnova je krem boje, rub krpast od ostataka ovoja.

Stručak: 5-9 (11) cm visok i 1-2 (2.5) cm debeo, zadebljan na bazi, svijetlosmećkast, iznad vjenčića je svjetliji, bijel i svijetlosmeđ, s izraženom rijetko čehastom prstenastom zonom na svjetlijoj osnovi, ispod je s rijetkim, tamnosmeđim stršećim bradavičavim čehama istim kao i na površini klobuka, baza je s bijelim nitima micelija.

Listići: Gusti, bjelkasti, kasnije svijetlokremasti, kod mladih gljiva su prekriveni zastorkom, slobodni, oštrica je tamnija, sitno nazubljena i vijugava.

Spore: Eliptične do valjkaste, 5.3-6.7 x 2.2-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto; miris ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u vlažnim bjelogoričnim i aluvijalnim šumama, često na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Po sitnom rastu je slična račvasta trnovača (Echinoderma asperum) koja je veća rastom, s klobukom promjera 5-12 cm, posuta je smeđim šiljatim ljuskama koje uskoro otpadnu, ostatak bijelog kožnog zastorka je dobro očuvan na stručku, meso je neugodna mirisa i okusa, nejestiva je vrsta.

Echinoderma perplexum - created in Norway by Jon Trygve Johnsen

ZAMRŠENA TRNOVAČA

Echinoderma perplexum (Knudsen) Bon

Etimologija: perplexus (lat.) = zamršen, krivudav.

Engleski naziv: Warty Dapperling

Klobuk: 3-9 (11) cm širok, najprije je lagano ispupčen pa ubrzo rašireno-spljošten; vlaknasto-svilenast, najprije je prekriven slobodnim piramidalnim čehicama tamnosmeđe boje koje su prolazne i često prisutne samo na sredini, crvenkasto-smeđ ili smeđ, osnova je krem do svijetlosmeđa, rub je dugo vremena podvijen, u starosti se izravna, prelazi preko listića.

Stručak: 5-9 (11) cm visok i 1-2 (3) cm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, šupalj u sredini, često je relativno kratak i debeo, prekriven je dobro uočljivim vlaknastim ovojem, žuto-smeđ ili svijetlosmeđ, na vrhu je svjetliji, na donjem dijelu je s prolaznim čehicama koje nisu priraštene, baza je smeđe bradavičava, malo korjenasta i s bjelkastim micelijem.

Listići: Bjelkasti, kremasti ili žućkasti, kasnije su svijetlosmećkasti, oštrica je u starosti vijugava, nešto su račvasti, slobodni, vrlo su gusti.

Spore: Eliptične do valjkaste, glatke, prozirne, 5.5-7 x 2.3-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto ili kremasto-žućkasto, u bazi i uz rub stručka žuto-smeđe do smeđe; miris je isti kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), neugodan na plin ili spaljenu gumu, a okus je malo neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po vrtovima, uz ceste, po blatu ili na terenu s bujnim raslinjem, ispod smreke, bukve, jele, hrasta, bora, breze, crne johe i ariša.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Dosta je otrovna vrsta, a pretpostavlja se da sadrži iste toksine kao i račvasta trnovača (Echinoderma asperum) i uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja. Ako se konzumira u kombinaciji s alkoholom može čak uzrokovati trovanje opasno po život.

Napomena: Od račvaste se trnovače razlikuje po izostanku vjenčića, manjim dimenzijama, listićima koji nisu račvasti, te po drugačijim sporama i cistidama, a od svečane štitarke (Echinoderma calcicola) po nešto manjim čehicama, nezakrivljenom klobuku, nešto svjetlijem tonu i drugačijim mikroskopskim karakteristikama.

ŽUTOZELENA KRUNAŠICA

Floccularia luteovirens (Alb. & Schwein.) Pouzar

Etimologija: luteus (lat.) = žuto + virens (lat.) = zeleniti se, biti zelen. Po žuto-zelenoj boji.

Engleski naziv: Yellow Bracelet

Klobuk: 4-7 (9) cm širok, vrlo mesnat, okruglast pa poluokruglast, sredina je lagano ispupčena; limunastožut ili slamnatožut, u starosti žuto-zelenkast, ispucano čehast, čitav je grubo prošaran koncentrično postavljenim bradavičavim čehama koje su od ruba prema sredini postepeno sve gušće, na rubu se nalaze obješeni ostaci bjelkastog ovoja, rub je u mladosti podvijen.

Stručak: 1.5-2.5 (3) cm visok i 1.5-2 cm debeo, vrlo kratak, valjkast, pun; iznad vjenčića je bijel, donji je dio s rijetkim žutim stršećim čehama; vjenčić je u tragovima, u obliku je žutog čehastog ovratnika koji obavija stručak.

Listići: Gusti, nisu jako široki, izmiješani s brojnim lamelulama, prirasli su uz stručak, spojeni su s prstenastim pojasom, bjelkasti ili žućkasti, kasnije žuto-okerasti.

Spore: Eliptične, glatke, (4.8) 5.1 - 6.2 (6.8) × (3.7) 4.1 - 4.9 (5.3) µm, Q = (1) 1.2 - 1.4 (1.5), N = 120, Me = 5.7 × 4.5 µm, Qe = 1.3; otrusina je bijela.

Meso: Bijelkasto, mekano; miris je ugodan voćni, podsjeća na lisičice, a okus je blag, slatkast, na voćni kompot.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u pjeskovitim crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće s borom, a rjeđe se pronađe po bjelogoričnim šumama; dosta je rijetka vrsta. Primjerci na slici snimljeni su u rujnu na lokalitetu Brezovac na Dinari, na 1650 m nadmorske visine.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. U nekim se zemljama, kao što je Italija, smatra cijenjenom jestivom gljivom.

Napomena: Najkarakterističnija je po tome što posjeduje vjenčić. Rijetka je vrsta, prelijepog je izgleda, ima žuto-zelenkasto nahukani klobuk i stručak, bogato je dekorirana poput hrapave ljuskavice (Pholiota squarrosa) koja je viša rastom i ima okeraste listiće.

MESNATOSMEĐA ŠTITARKA

Lepiota brunneoincarnata Chodat & C.Martín

Etimologija: brunneus (lat.) = smeđe, kestenjastosmeđe + carneus (lat.) = boje mesa. Po smeđoj i boji mesa.

Engleski naziv: Deadly Dapperling

Klobuk: 2-4 (5) cm širok, stožasto-konveksan pa se raširi, nije ispupčen, kožica lagano prelazi preko ruba; crvenkasto-smeđ, ružčasto-smeđ, ljubičasto-smeđ ili tamnosmeđ, površina se koncentrično raspucava na koncentrično postavljene čehice svijetlosmeđe boje na bijeloj ili blijedosmeđoj osnovi, raspoređene su skoro u pravilnim krugovima, ne raspucava se na sredini koja je malo zrnasta, rub je tanak i malo valovit, nije narebran.

Stručak: 2-5 (6) cm visok i 2-3 (5) mm debeo, pravilno je valjkast, malo je zadebljan na bazi i proširen na vrhu, pun je i šupljikav; bijel je iznad jedva izraženog vjenčića, a ispod je zrnast i s tamnijim zrncima, crnkastim ili ljubičasto-smeđim, nisu gusti, ali su dobro uočljivi; vjenčić je izražen u obliku bjelkaste ili svijetlosmeđe vlaknaste prstenaste zone, često je samo u tragovima, ispod prstenaste zone se formira jedan ili više ljubičasto-smeđih pojasa od ostataka ovoja.

Listići: Osrednje su gusti i izmiješani s lamelulama, prilično su tanki, lagano su trbušasti, odmaknuti su od stručka, slobodni, oštrica je sitno nazubljena; bjelkasti, kasnije su krem-žućkasti.

Spore: Eliptične, duguljaste, glatke, 8.9-10.2 x 4.8-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, na prerezu, ozlijeđenom mjestu ili kada se protrlja malo pocrveni; miris je slatkast, ugodan na voće, a okus je blag, ne smije se probati.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po šumskim putevima, šumskim čistinama, parkovima, vrtovima, vlažnim te pjeskovitim i travnatim mjestima. Primjerke na prve dvije slike snimio je Mladen Matišić, početkom listopada, a na ostalim slikama Anton Gračanin, krajem svibnja i polovicom rujna.

Doba rasta: 5, 6, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smrtno je otrovna vrsta, jer sadrži visoku razinu amatoksina, kao kod mesnatocrvenkaste štitarke (Lepiota helveola). Ne sakupljajte male sunčanice, jer je među njima dosta smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: U istoj je skupini kao i mesnatocrvenkasta štitarka koja je manja rastom i s prilično izraženom ljubičastom ili mesnatoružičastom bojom, a smatra se dosta otrovnom i opasnom vrstom.

KESTENJASTA ŠTITARKA

Lepiota castanea Quél.

Etimologija: kastanos (tur.) = kesten. Po kestenjastoj boji klobuka.

Engleski naziv: Chestnut Dapperling

Klobuk: 1-5 (7) cm širok, stožast je i tupo ispupčen na sredini, kožica se lako guli; tamnosmeđ, kožica se brzo raspucava na male koncentrično raspoređene čehice na bjelkastoj ili žutoj osnovi, rub je uglavnom povijen prema dolje.

Stručak:  2-5 (6) cm visok i 2-3 (5) mm debeo, sredina je djelomično šuplja, samo je malo bulbozan na bazi; može biti više bijel ili više smeđ ili crvenkasto-smeđ, na gornjem je dijelu uglavnom blijedosmeđ ili krem, površina je više ili manje bjelkasto vlaknasto-čehasta, ispod prstenaste je zone smećkastiji i u starosti rijetko čehast, u starosti ili na ozlijeđenim mjestima posmeđi; obično je bez vjenčića, a rijetko s prstenastom zonom ili vrlo rijetko s jednim ili više vjenčića koji se kod većih gljiva mogu odvojiti i kliziti gore-dolje po stručku.

Listići: Gusti, bjelkasti, blijedokremasti, kasnije su smećkasti, oštrica je bjelkasta, na pritisak se stvaraju crvenkasto-smeđe pjegice.

Spore: Eliptične, duguljaste, 9-13 x 3.4-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo je u klobuku i u dnu stručka, u stručku je blijedooker do narančasto-smeđe i vlaknasto; miris je ugodan na travu ili na voće, poput zelene jabuke, a okus je blag na gljive, samo je u starosti malo neugodno, ne smije se probati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, šumskim čistinama, parkovima, vrtovima, na sloju lišća i iglica, najčešće raste u blizini smreke i bukve; rijetka je vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Jagnjedovec pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom jer sadrži amatoksine. Manji dio autora navodi da u ovoj vrsti nisu pronađeni amatoksini, ali ih treba izbjegavati zbog opasnosti od zabune sa sličnim otrovnim vrstama.

Napomena: Dio je skupine sunčanica koje je teško determinirati samo na temelju izgleda. Ova vrsta je najkarakterističnija po tendenciji listića, a ponekad i stručka da pocrvene. Slična je jako otrovna mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola).

BIJELONOGA ŠTITARKA

Lepiota clypeolaria (Bull.) P.Kumm.

Etimologija: clypeus (lat.) = štit. Po uzdignutom obliku klobuka.

Engleski naziv: Shield Dapperling

Klobuk: 3-6 (8) cm širok, prvo je tupo stožast, zatim je koveksan ili raširen s istaknutim ispupčenjem; bijel, u starosti je žućkast, pokriven je sitnim čehicama na bijeloj osnovi, koje su sve gušće prema oker ili smeđoj sredini klobuka, rub uvijek izgleda odrpano od vunasto-pahuljastih ostataka ovoja.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 3-6 (8) cm debeo, valjkast, šupalj, lomljiv; bjelkast, u starosti je žućkast ili mjestimice smećkast, do visine je ruba klobuka obuven u vunenasta bijela vlakanca, a iznad je gladak; vjenčić je bijel, sastoji se od brzo prolaznih vlaknasto-opnastih ostataka zastorka, na kraju je obično samo u tragovima.

Listići: Nejednaki, gusti, slobodni, bijeli, u starosti su žućkasti.

Spore: Vretenaste, uvijek su zašiljene na jednom kraju, (10.6) 10.7 - 12.6 (13.3) × (4.5) 5.1 - 5.8 (6.2) µm, Q = (1.8) 2 - 2.3 (2.6), N = 100, Me = 11.5 × 5.4 µm, Qe = 2.1; otrusina je žućkasta do krem-žućkasta.

Meso: Bijelo, u donjem dijelu stručka je žućkasto, relativno mekano i nježno; miris je napadno slatkasto-kiselkast, sličan kao kod bijele sraštenice (Leucocybe connata), ponekad na spaljenu gumu, a okus je neugodan, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom najprije poprimi ružičastu boju, a nakon toga postane ciglastocrveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla, po nekoliko primjeraka zajedno ili pojedinačno, po svim tipovima šuma. Primjerke na trećoj i četvrtoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što jedan dio autora navodi da je nejestiva, a drugi je dio smatra jestivom.

Napomena: Moguća je zamjena sa žutonogom štitarkom (Lepiota magnispora) koja ima stručak obuven u vunenasta vlakanca žute boje. Slična je i nevaljala žutoispupčena štitarka (Lepiota erminea) koja raste po livadama i pašnjacima u blizini šuma, a naraste mnogo veća rastom i po klobuku nema tako sitne čehice.

SMRDLJIVA ŠTITARKA

Lepiota cristata (Bolton) P.Kumm.

Etimologija: cristatus (lat.) = s krestom, perjanicom, grebenom.

Engleski naziv: Stinking Dapperling

Klobuk: 2-5 (9) cm širok, prvo je stožasto-zvonkolik, ubrzo se raširi i tupo ispupči na sredini; svijetlosmeđ, prekriven je s koncentrično raspoređenim smeđim ili tamnosmeđim čehicama na bijeloj osnovi koje su prema sredini sve gušće tako da je ispupčenje izrazito smeđe.

Stručak: 1-5 (6) cm visok i 3-5 (7) mm debeo, tanak, valjkast, često se malo zadebljava prema vrhu i prema bazi, šupalj; svijetlosmećkast ili ružičasto na bijeloj osnovi, ispod klobuka je svjetliji, a prema dnu je uglavnom tamniji, u donjoj je četvrtini stručka crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ, osobito na zadebljanju; pri vrhu nosi tipični opnasti, jednostruki smećkasti vjenčić.

Listići: Gusti, nejednako su dugi, slobodni su ili često odmaknuti od stručka; bijeli, u starosti su žućkasti, oštrica je sitno pahuljičasta.

Spore: U obliku su klina, prozirne, (5.8) 6.1 - 7.1 (8.3) × (2.3) 2.5 - 3.4 (4.1) µm, Q = (1.6) 1.9 - 2.6 (2.8), N = 120, Me = 6.5 × 3 µm, Qe = 2.2; otrusina je bijela do žućkasta.

Meso: Tanko, bijelo; vrlo je oštra i neugodnog mirisa na plin, spaljene gume ili haringe, sličnog kao kod roda krumpirača (Scleroderma), a okus je neugodan na brašno.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom pocrveni, zatim postaje čokoladnosmeđe, dok s gvajakolom za nekoliko minuta poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, često na sloju lišća ili iglica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i cijeli niz malih i neuglednih gljiva iz ovog roda, koje su sve nejestive, otrovne ili čak smrtno otrovne.

Napomena: Smrtno otrovna mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola) ima bodljikasto-čekinjast i mesnatocrvenkasti klobuk i stručak. Ljubičasta je štitarka (Cystolepiota bucknallii) ljubičasta, bijelih listića i bez neugodnog vonja. Mačja sunčanica (Lepiota felina) ima trajan vjenčić, meso bez mirisa i obručasto postavljene čehice po klobuku.

ŽUTOISPUPČENA ŠTITARKA

Lepiota erminea (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: ermineus (lat.) = hermelin, mala životinja čije se krzno često koristi u izradi luksuznih tkanina, a često se povezuje s bijelom bojom s tamnim točkicama. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Dune Dapperling

Klobuk: 2-5 (6) cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini; površina je u mladosti prekrivena bijelim čehicama koje su kasnije kremaste, smeđe ili crvenkasto-smeđe, čehice su najgušće na sredini koja je obično tamnija, rub je sa svilenkasto-vlaknastim ili pahuljastim ostacima ovoja.

Stručak: 6-8 cm visok i oko 5 mm debeo, vitak, sužen je na gornjem dijelu, lomljiv, šupalj, malo je zadebljan na bazi; bijel, donji je dio s bijelim priraštenim čehicama, s bijelim je micelijem na bazi; nosi opnasto-pahuljasti i brzo prolazni vjenčić.

Listići: Dosta su debeli, trbušasti, lomljivi, prirasli, gotovo su slobodni; najprije su bijeli pa kasnije požute.

Spore: Vretenaste do eliptične, glatke, prozirne, (11) 11.4 - 13.7 (14.6) × (4.1) 4.8 - 5.9 (6.8) µm, Q = (2.1) 2.2 - 2.5 (2.8), N = 120, Me = 12.4 × 5.3 µm, Qe = 2.3; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus su slabi na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, po šumskim putevima, rubovima šuma i livadama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog opasnosti od zamjene sa sličnim malim sunčanicama koje su gotovo sve otrovne.

Napomena: Karakteristična je po ispupčenoj sredini klobuka kremaste boje.

SIVOZELENA ŠTITARKA

Lepiota griseovirens Maire

Etimologija: griseus (lat.) = sivo + viridis (lat.) = zeleno. Po boji.

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, ubrzo se raširi i tupo ispupči na sredini; sivo-zelenkast, čehav, čehice se razlažu od sredine prema rubu, sredina je obično zeleno-smeđa do crno-smeđa.

Stručak: Valjkast, obično je blago zakrivljen, više je ili manje vlaknasto-čehast, s crvenkastim micelijem na bazi; oker-smeđ, zeleno-smeđ, siv do sivo-zelenkast.

Listići: Slobodni, izmiješani su s brojnim lamelulama; bijeli.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, dekstroidne, (6.3) 6.5 - 7.5 (8) x (3.4) 3.5 - 3.9 (4.1) µm, Q = (1.6) 1.8 - 2 (2.1), N = 26, Me = 7.1 x 3.7, Qe = 1.9; otrusina je bijela.

Meso: Vlaknasto, bjelkasto, u klobuku je okerasto-sivo, u donjem dijelu stručka je svijetlocrveno; miris nije izražen ili je malo neugodan na zemlju, a okus je blag, ne smije se kušati, jer i sama proba može uzrokovati oštećenjem organa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima i vrtovima. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Glogovac kod Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smrtno je otrovna vrsta, jer sadrži amatoksine, kao kod mesnatocrvenkaste štitarke (Lepiota helveola). Ne sakupljajte male sunčanice, jer je među njima dosta smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Crvena boja mesa unutar donjeg dijela stručka glavna je karakteristika po kojoj se razlikuje od drugih sličnih štitarki. Najsličnije su vrste Lepiota echinella i kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), koje nemaju crvenu boju mesa u donjem dijelu stručka.

Lepiota helveola - created Spain by Emilio López Barchino

MESNATOCRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota helveola Bres.

Etimologija: helvus (lat.) = žućkasto.

Engleski naziv: Star Dapperling

Klobuk: 1-5 (6) cm širok, prvo je okruglast, zatim se raširi i blago ulegne s ispupčenom sredinom; bjelkast, pjegav, sredina je tamnije blijedoružičaste, mesnatocrvenkaste ili crveno-smeđe boje, na pritisak postane blago vinskicrven, vlaknasto-čehast, rub je uzdignut.

Stručak: 2-4 cm visok i 3-4 mm debeo, valjkast, u sredini je šupalj, baza je lagano bulbozno zadebljana; s bjelkastim je mrljama, bijelo vlaknast na mesnatocrvenkastoj do blijedoružičastoj osnovi, ispod klobuka je svjetliji, na pritisak postane blago vinskicrven; vjenčić je bjelkasto čehast ili opnast i prolazan.

Listići: Gusti, trbušasti, slobodni; bijeli ili blijedokremasti, oštrica je trepavičasta.

Spore: Eliptične, 6.5-8.6 x 3.4-5.3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo u klobuku, na dnu i sredini stručka, na prerezu lagano pocrveni ili poružičasti, osobito uz kožicu stručka; miris je slatkast, slab na brašno, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po livadama, šumskim stazama, uz rubove šuma i puteve, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta, kao i mnoge druge male sunčanice, može uzrokovati ozbiljno trovanje zbog prisutnosti helvelinske kiseline, koja se dugo vremena smatrala glavnim agensom kod hemolitičkog sindroma trovanja. Sadrži amatoksine koji mogu uzrokovati potencijalno smrtonosno oštećenje jetre. Amatoksini ili amanitini su skupina toksina koji se također nalaze u zelenoj pupavki (Amanita phalloides), kao i u nekim drugim vrstama iz rodova Lepiota i Galerina. Amatoksini su otporni na visoke temperature, sušenje i djelovanje želučanih sokova. Izazivaju amatoksinski sindrom trovanja s ishodom koji je najčešće smrtonosan. Amatoksinski se sindrom trovanja javlja nakon konzumiranja gljive nakon inkubacije od 5-15 dana s prvim simptomima koje karakteriziraju jaki gastrointestinalni poremećaji, grčevi u mišićima i znojenje. Jetra i bubrezi su također ugroženi. Ishod je općenito povoljan, a smrtni slučajevi su rijetki.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata). Male vrste iz ovog roda se izbjegavaju. Ima dosta neslaganja raznih autora oko ove vrste.

OGNJENA ŠTITARKA

Lepiota ignivolvata Bousset & Joss. ex Joss.

Etimologija: ignis (lat.) = oganj, vatra, paljba, žar. Po crvenoj boji kojom je nahukan ovoj na stručku koji sliči volvi.

Klobuk: 4-8 (12) cm širok, konveksan, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, kožica je suha; bijel, s oker-smeđom i glatkom sredinom, površina je prekrivena sitnim crvenkastim ido tamnosmeđim čehicama koje su koncentrično razlažu prema rubu gdje su najrjeđe.

Stručak: 4-9 (10) cm visok i 5-8 (10) mm debeo, valjkast, bulbozno je zadebljan na bazi, ubrzo postane šupalj i komorast; bijel, na bazi je ružičasto-smećkast i često zakrivljen te okružen narančasto-crvenom prstenastom zonom poput ovoja, koji je često nazubljen na vrhu, ovoj se pretvori u opnasti i nepravilni vjenčić srednje veličine i bijelu koprenu, vjenčić se nikada ne pomiče, lagano je svilenkast, uzdužno je vlaknast, bulba je kitnjasta, na pritisak ili na ozlijeđenom mjestu požuti.

Listići: Dosta gusti, široki, slobodni su s ovratnikom; bjelkasti, blijedokremasti ili više-manje svijetlosmeđi, oštrica je iste boje.

Spore: Bademaste, nisu amiloidne, 9-13 x 5-7.2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Dosta je debelo, čvrsto, bjelkasto; miris je neugodno oštar na spaljene gume, sličan kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, često u blizini bukve, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, iako je mnogi autori smatraju u najmanju ruku sumnjivom i vjerojatno otrovnom poput većine, ako ne i svih malih sunčanica, pa je zato potrebna velika pažnja kako se ne bi slučajno sakupljala za konzumaciju.

Napomena: Dio je skupine sunčanica pod nazivom Clypeolariae od kojih se razlikuje po karakterističnom izgledu osnove stručka, crvene boje koja skoro podsjeća na ovoj, ostaci ovoja su u vidu vjenčića i jedne koprene.

Lepiota lilacea - created on November 2018 in Provincia di Ferrara, Italy by Andrea Grossi

PLAVORUŽIČASTA ŠTITARKA

Lepiota lilacea Bres.

Etimologija: lilaceus (lat.) = ružičasto, plavoljubičasto. Po ružičastoj boji.

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, prvo je zvonolik, kasnije je raširen i ulegnut, kožica se lako guli; sivo-smeđ ili crvenkasto-ljubičast, sredina je ljubičasto-smeđa, širenjem se prema rubu razlaže na tamnosmeđe, crveno-smeđe ili sivo-smeđe čehice.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-3 mm debeo, najprije je bjelkast, kasnije je ljubičasto-ružičast, pri dnu je vinskicrvenkast, ponekad je prekriven ljepljivim vlakancima, u starosti je gol; vjenčić je opnast i u obliku ovratnika, uspravan, na gornjem dijelu je bijel, s donje je strane tamnoljubičast ili ljubičasto-smeđ, a rub je ružičasto-siv.

Listići: Bjelkasti ili kremasti, kasnije su smećkasti, slobodni, izmiješani su s kratkim lamelulama, oštrica je pahuljasta i bijela.

Spore: Eliptične, prozirne, 4-5.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, crvenkasto je u dnu stručka; miris nije izražen ili je lagan na voće; a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po livadama, parkovima, pašnjacima, rubovima šuma, šumskim putevima, na tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje trovanje koje je slično kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides), oštećuje bubrege i jetru, a simptomi su glavobolja, proljev pa čak i paraliza.

Napomena: Pripada skupini malih sunčanica s karakterističnim ljubičastim tonom klobuka, a najčešće raste na zemlji u lončanicama s cvijećem.

ŽUTONOGA ŠTITARKA

Lepiota magnispora Murrill

Engleski naziv: Yellowfoot Dapperling

Klobuk: 1-5 (7) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je stožast i na kraju raširen i tupo ispupčen; s oker, smećkastim ili narančastim čehicama na bijeloj osnovi, koje su prema sredini sve gušće pa je ispupčenje smeđe do narančasto i glatko, rub je odrpan od ostataka ovoja.

Stručak: 2-6 (8) cm visok i 4-7 (9) mm debeo, valjkast, prema gore je nešto uži; bjelkast, oker ili svijetlosmeđ, prekriven je vunastim čehicama žute boje; vjenčić je izražen u obliku vunaste prstenaste zone.

Listići: Bjelkasti ili blijedokremasti, nejednaki, slobodni.

Spore: Vretenaste, prozirne, 13-20 x 4-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bijelo, u struču je blijedokremasto; miris je neugodno kiselkast na voće ili na gljive, a okus je blag ili neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili po 2-3 primjerka zajedno, kao saprofit tla u miješanim i crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a vjerojatno je i otrovna kao i sve male sunčanice.

Napomena: Ime je dobila po karakterističnom izgledu spora. Od bijelonoge se štitarke (Lepiota clypeolaria) razlikuje po rastu samo u crnogoričnim šumama i što je stručak obuven u vunasta žućkasta vlakanca (ostatak ovoja), te što je stručak na bazi žućkasto-oker boje.

PLANINSKA ŠTITARKA

Lepiota oreadiformis Velen.

Klobuk: 2-5 (6) cm širok, u početku je konusan, zatim se raširi i blago ispupči; bjelkast, žućkasto-smeđ, narančasto-smeđ ili crveno-smeđ, u sredini je tamnije smeđe boje, djelobično je gladak ili vlaknasto-baršunast, rub je uvijek svjetliji, vijugav i resast od ostataka vjenčića.

Stručak: 4-5 cm visok, valjkast, često je zakrivljen, baza je obično zadebljana, šupalj; bjelkast do žućkast, iznad vjenčića gladak i bijel, od vjenčića do baze je vlaknast; s izraženom je prstenastom zonom.

Listići: Nejednako su dugi, do stručka su zaokruženi, slobodni; bijeli, poslije su svijetložuti do blago oker.

Spore: Eliptične do vretenaste, (9.5) 10.5 - 12.8 (14.7) × (3.7) 4.1 - 4.8 (5.5) µm, Q = (2.2) 2.4 - 2.8 (3), N = 120, Me = 11.5 × 4.4 µm, Qe = 2.6; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto do svijetložuto, pri dnu je malo smeđe vlaknasto; miriše ugodno na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprofit tla po planinskim predjelima, u šumama bora, na šumskim čistinama, po parkovima, livadama, pašnjacima, truloj travi i iglicama. Prve četiri slike snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetima Koprivnica i Kloštar Podravski kod Đurđevca.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva. U nekim regijama u Rusiji se smatra jestivom vrstom.

Napomena: Najsličnija je vrsta Lepiota pallida koja nema izuzetno pahuljičasti stručak i mnogo je manja. Klobuk joj je širok svega 1-1.5 cm, a cijela je površina oker i sitno čehasta. Nejestiva je vrsta.

Lepiota parvannulata - created in Finland by Matleena Pulkkinen

PROLAZNA ŠTITARKA

Lepiota parvannulata (Lasch) Gillet

Klobuk: 2-3 cm širok, zvonolik, poslije je otvoren, ispupčen; bjelkasto-krem, u sredini je tamniji, sitno je vlaknast, rub je sa zupčastim ostacima ovoja.

Stručak: 2-3 cm visok, valjkast, baza je zadebljana, iznad vjenčića je gladak, prema dolje je bijelo maljav, bijel; vjenčić je slabašan i brzo otpadne ili je prolazan.

Listići: Nejednako su dugi, do stručka su zaokruženi, slobodni, oštrica je malo maljava, bijeli.

Spore: Eliptične, 3-4.5 x 2-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano, tanko; miris i okus nisu određeni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na travnatim mjestima, uz rubove šuma i na čistinama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva.

Napomena: Vrlo je malena štitarka i, ako se isključi veličina, podsjeća na bijelonogu štitarku (Lepiota clypeolaria). Zanimljiva je samo istinskim znalcima i mikolozima.

CRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota subincarnata J.E.Lange

Etimologija: sub (lat.) = skoro + incarnatus (lat.) = boje mesa. Jer teži da poprimi boju mesa.

Engleski naziv: Fatal Dapperling

Klobuk: 3-5 (7) cm širok, ubrzo se nepravilno raširi; bjelkast sa ružičasto-smećkastim čehicama koje su najgušće na crvenkasto-smeđoj sredini i koje se kasnije raspucavaju.

Stručak: Valjkast; bjelkast je iznad vjenčića, a ispod je s svijetlosmećkastim ili crvenkasto-smećkastim pojasom koji nije izražen prema bazi; vlaknasta prstenasta zona je brzo prolazna.

Listići: Bijeli do svijetložuti, s ružičastom su nijansom, zaokruženi su uz stručak, slobodni, oštrica je ponekad ružičasta.

Spore: Eliptične, glatke, s tankim stijenkama, bez kličnog otvora, prozirne, amiloidne, 6-8 x 3-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, s ružičastom je nijansom, tanko, gotovo i da ne postoji; miris je na voće, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma i po parkovima; dosta je rasprostranjena vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom. Donedavno se opisivala i smatrala gljivom s otrovnim svojstvima, međutim nedavno su detaljne studije dokazale prisutnost amatoksina i u ovoj vrsti, kao i u blisko srodnim vrstama kao što su: mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola), lažna plavoružičasta štitarka (Lepiota pseudolilacea) i trinaest drugih vrsta.

Napomena: Ova sunčanica nije laka za determinaciju, najviše pozornosti obratiti na mesnatoružičastu boju klobuka i stručka, ali samo ispod vjenčića.

AMERIČKA PEČURKOVICA

Leucoagaricus americanus (Peck) Vellinga

Etimologija: Po geografskoj povezanosti.

Engleski naziv: Reddening Lepiota

Klobuk: 3-10 (20) cm širok, prvo je stožast, zatim se raširi i izraženo ispupči na sredini, ponekad je ispupčenje kao odrezano; u mladosti je bjelkasto-smeđ, kožica se svugdje osim na sredini raspada na smeđe ili crvenkasto-smeđe ljuskice, osnova je bjelkasto-žućkasta, rub je narebran i kod starijih primjeraka ispucan, na dodir požuti, a oštećena mjesta poprime crvenkasto-smeđu boju.

Stručak: 6-18 (21) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, prema dnu je sve deblji i završava vretenasto, ponekad je duboku ukopan u zemlji, šupalj, lako se odvaja od klobuka; iznad vjenčića je bjelkast, u srednjem dijelu je smeđ, a u donjem je dijelu crvenkasto-smeđ, površina je smeđe čehasta, u starosti je uzdužno vlaknast, na ozlijeđenom mjestu ubrzo intenzivno požuti pa poslije postane žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ; vjenčić je debeo, opnast, bijel sa smeđim rubom, učvršćen je za stručak.

Listići: Gusti, široki, trbušasti, slobodni, bijeli, u starosti ili na mjestu dodira postanu žuti ili žuto-crvenkasti, kasnije postanu crvenkasto-smeđi.

Spore: Eliptične, 9-11 x 6-7 µm; otrusina je bijelo-kremasta.

Meso: Mekano, bijelo, na prerezu prvo jako požuti, a zatim postane žuto-smeđe pa crvenkasto-smeđe; miriše na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima, na drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na staroj piljevini; na istom staništu kao i badhamova sunčanica (Leucoagaricus badhamii).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Jestiva je vrsta ako se temeljito termički obradi, međutim poznato je da može uzrokovati povraćanje, proljev i bolove u želucu pa je stoga smatramo otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je badhamova sunčanica koja ima svjetliji klobuk s crvenkasto-smećkastim pahuljama, osobito na sredini, a rub mu je svijetliji. Meso badhamove sunčanice na prerezu najprije požuti, a poslije poprimi crveno-smeđu boju.

Leucoagaricus badhamii - created on October 2020 in Stadtbezirke II, Essen, Germany by bjoerns

BADHAMOVA SUNČANICA

Leucoagaricus badhamii (Berk. & Broome) Singer

Etimologija: Po engleskom botaničaru i mikologu Charlesu Badhamu.

Engleski naziv: Blushing Dapperling

Klobuk: 2-10 (20) cm širok, najprije je stožast, zatim se raširi i uočljivo ispupči na sredini, nekada je ispupčenje kao odrezano; bijel, kremast, kožica se od ruba prema sredini razdvaja na koncentrično raspoređene smeđe ili crno-smeđe čehice koje su prema sredini sve gušće, sredina je crno-smeđa, na dodir požuti, a na ozlijeđenom mjestu prelazi u intenzivnu crvenu, narančasto-crvenu ili crno-crvenu boju, rub je narebran.

Stručak: 10-15 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, prema bazi se zadebljava i završava vretenasto, nekad je duboko ukopan u zemlji, šupalj, vrh se lako odvaja od klobuka; bjelkast, s crvenkasto-smećkastom je vlaknasto-čehastom dekoracijom, na vrhu je svjetliji, na dodir požuti, a na ozlijeđenom mjestu pocrveni pa postane narančasto-crven; vjenčić je opnast, nepokretan, bijel, kasnije je crvenkasto-smeđ.

Listići: Bijeli, na dodir požute, a kasnije postanu narančasto-crveni, široki, trbušasti, nejednaki, odvojeni su od stručka, slobodni.

Spore: Eliptične, 7-8.5 x 4.5-5.5 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bijelo, mekano, na presjeku je najprije žućkasto-smeđe, zatim narančasto-crveno i na kraju smeđe; miris je kiselkast na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s parama amonijaka pozeleni, a u dodiru sa slinom pocrveni.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima, na drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na staroj piljevini.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Dio je autora navodi kao jestivu vrstu ako se prethodno termički obradi, jer je sirova otrovna.

Napomena: Sliči velikoj sunčanici (Macrolepiota procera), ali ona na dodir ne mijenja boju i ima pokretni vjenčić.

Leucoagaricus barssii - created on October 2005 in Zaragoza, Spain by Luis Ballester

SVIJETLOKORJENASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus barssii (Zeller) Vellinga

Engleski naziv: Smoky Dapperling

Klobuk: 3-11 (16) cm širok, najprije je polukuglast, zatim konveksan pa se otvori i skoro izravna, tupo je ispupčen na sredini, prilično je mesnat; bijel, krem ili svijetlosmeđ, površina je bogato ukrašena svijetlosmeđom vlaknasto-čehastom dekoracijom, nešto je tamniji na sredini gdje dekoracija prianja uz površinu, rub je resasto-vlaknast.

Stručak: Dosta je dug i skoro uvijek je vijugav, baza je zadebljana, na samom dnu se sužava i korjenasto produžava duboko u zemlju, vrh se lako odvaja od klobuka; iznad vjenčića je bijel, a ispod vjenčića je svijetlosmećkast; vjenčić je bijel, opnast, dvostruk i nazubljen s donje strane.

Listići: Bijeli ili svijetlokrem, gusti su i dosta široki, zaokruženi, odvojeni su od stručka, slobodni.

Spore: Eliptične, glatke, 7.5-9 x 4.5-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, livadama i vrtovima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Rod Leucoagaricus je po boji i dekoraciji klobuka sličan rodu Macrolepiota. Ovu vrstu nije teško prepoznati po karakterističnom stručku koji je uvijek izdužen i skoro korjenast. Ponekad izgleda kao poljska pečurka (Agaricus campestris) s bijelim listićima.

Leucoagaricus carneifolius - created on Novemner 2023 in Sonvilier, Switzerland by Nicolas Schwab

CRVENKASTOLISNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus carneifolius (Gillet) Wasser

Klobuk: 3-11 (14) cm širok, na početku okruglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen i tupo ispupčen; bjelkast, krem, okerast ili smećkast, prekriven smeđim čehicama, osnova je svjetlija, rub je obično svjetliji, krpast i uzdignut prema gore.

Stručak: Valjkast, šupalj, baza je jako zadebljana, kao obrubljena korjenastim završetkom, vrh se lako odvaja od klobuka; bijel, kremast ili žut; vjenčić je slabašan, opnast i viseći.

Listići: Gusti, široki, do stručka zaokruženi, slobodni; najprije su bijeli ili kremasti, poslije su žuti, žuto-smeđi, blijedoružičasti, crvenkasti ili narančasto-crvenkasti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 6.4-9 x 4.4-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Žuto, u klobuku je bjelkasto, na prerezu postane žućkasto; miris nije izražen ili je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla po parkovima, vrtovima, livadama, njivama, grmlju, u svim tipovima šuma, voli travnate površine te svijetla i sunčana mjesta, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sve vrste iz roda Leucoagaricus često izazivaju alergijske reakcije pa je možda bolje izbjegavati njihovo sakupljanje u prehrambene svrhe.

Napomena: Ako se obrati pozornost na morfološka obilježja klobuka i stručka, nije moguća zamjena s drugim vrstama.

Leucoagaricus cinerascens - created Spain by David Molina Molina

SIVKASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus cinerascens (Quél.) Bon & Boiffard

Etimologija: cinereus (lat.) = pepeo, pepeljastosiva boja + -ascens (lat.) = nešto što je u procesu postajanja ili prelaska u određeno stanje. Po boji.

Klobuk: 4-7 (9) cm širok, najprije je okruglasto konveksan, kasnije se raširi i malo ispupči na sredini; siv, sivo-oker, sitno je sivkasto vlaknasto-čehav, osnova je svijetložuta.

Stručak: 6-10 cm visok, valjkast, baza je uočljivo zadebljana, vrh se lako odvaja od klobuka; bijel, svijetložut, oker, iznad vjenčića je malo maljav, vlaknast, na dodir ili lom postane žuto-okerast do smećkast; vjenčić je slabašan i opnast.

Listići: Gusti, široki, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, slobodni; najprije su bijeli, poslije su krem-sivkasti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 8-10 x 5.4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano, na prerezu postane lagano smećkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima i livadama, najčešće na zapuštenim i zatravljenim njivama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Neki autori je navode kao nejestivu, jer sve vrste iz roda Leucoagaricus često izazivaju alergijske reakcije pa je možda bolje izbjegavati njihovo sakupljanje u prehrambene svrhe.

Napomena: Promjenjive je boje pa može biti i tamnosiva. Možda postoji mala sličnost s svijetlokorjenastom pečurkovicom (Leucoagaricus barssii) koja je uočljivo dlakavo čehava i stručak nije na bazi gomoljasto zadebljan, već je vretenasto korjenast.

BJELKASTA PEČURKOVICA (TURKINJA)

Leucoagaricus leucothites (Vittad.) Wasser

Etimologija: leukos (gr.) = bijelo. Po boji klobuka.

Engleski naziv: White Dapperling

Klobuk: 3-11 (15) cm širok, a najčešće 4-7 cm, najprije je polukuglast, zatim je konveksan i na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, gladak, svilenast, kožica prelazi preko ruba; bijele je ili krem boje, na dodir blago požuti.

Stručak: 6-7 (9) cm visok i 1-2 (2.5) cm debeo, valjkast, šupalj, baza je vretenasto zadebljana, vrh se lako odvaja od klobuka; bijel ili blijedokremast; vjenčić je bijel, malo je crtast, gol.

Listići: Gusti, slobodni, lagano su trbušasti, bijeli, u starosti su ružičasti; oštrica je svjetlija i sitno nazubljena.

Spore: Eliptične, prozirne, 7-9.8 x 4.8-6.1 µm; otrusina je najprije bijela, a kasnije ružičasta.

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu posmeđi, ali ne požuti; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po livadama i vrtovima, nešto je češća vrsta u toplijim područjima; često raste zajedno s poljskom pečurkom (Agaricus campestris). Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Donedavno se smatrala jestivom gljivom, međutim kod pojedinaca često uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalni sindrom trovanja pa se smatra otrovnom vrstom. Također je treba izbjegavati zbog opasnosti od zamjene s bijelim pupavkama.

Napomena: Makroskopske su karakteristike dosta promjenljive. Listići ne pocrvene uvijek, a meso na prerezu potpuno posmeđi. Dosta teško se razlikuje od većine sličnih vrsta, kao što je primjerice crvenkastolisna pečurkovica (Leucoagaricus carneifolius). Izgleda kao poljska pečurka s bijelim listićima.

Leucoagaricus littoralis - created Spain by Antoni Conca Ferrús

PRIMORSKA PEČURKOVICA

Leucoagaricus littoralis (Menier) Bon & Boiffard

Klobuk: 5-12 cm širok, koveksan pa raširen, najprije je gladak, poslije je široko čehast, osobito po suhom i vjetrovitom vremenu; blijedokremast i s ružičastom je nijansom, sredina je crvenkasto-smeđa.

Stručak: Valjkast, baza je zadebljana; bijel je do okerast, na bazi i na vrhu je je svjetliji, bijel; vjenčić je bijel, viseći i lako otpadne.

Listići: Gusti, do stručka su zaokruženi, slobodni, na dodir ne mijenjaju boju, bijeli.

Spore: Limunaste ili bademaste, glatke, 7-9 x 4-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miriše na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u primorskim krajevima u borovim šumama, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Potkraj ljeta raste u priobalnom području Istre, na otocima i u Sredozemlju. Vrlo je osjetljiva na vjetrove i suho vrijeme pa joj se klobuk raspuca na široke čehice. Može sličiti vrsti Leucoagaricus wichanskyi, ali je manja rastom, klobuk je smeđo-crvenkast i 4-6 cm širok, te raste u bjelogoričnim šumama hrasta, graba i jasena.

Leucoagaricus pilatianus - created on October 2022 in Бегеч, Serbia by jelenaflg

CRVENOSMEĐA PEČURKOVICA

Leucoagaricus pilatianus (Demoulin) Bon & Boiffard

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Klobuk: 3-6 cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi i izravna, široko je ispupčen na sredini; svijetle je crvenkasto-smeđe ili ružičasto-smeđe boje, sredina je malo tamnija, rub izblijedi, površina je vlaknasto-pahuljasta, kožica prelazi preko ruba, rub je zupčast.

Stručak: 4-7 (12) cm visok i 0.5-1 cm debeo, baza je zadebljana i batinasta; bijel je ili bjelkast, u starosti je svijetlosmeđ ili crvenkasto-smećkast; vjenčić je opsežan, bijel, sa smećkastim je rubom.

Listići: Gusti, slobodni, trbušasti, bjelkasti, oštrica u starosti posmeđi.

Spore: Eliptične, s malim kličnim otvorom, 6-8 x 3.5-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto; miriše na cedrovinu i malo na jod, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, parkovima i vrtovima. U Hrvatskoj je pronađena u šumi hrasta lužnjaka i običnog graba, na samo jednom lokalitetu, u Zagrebu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Od badhamove se sunčanice (Leucoagaricus badhamii) razlikuje po nešto manjim dimenzijama, slabije izraženom mirisu mesa, te po glatkom stručku.

PURPURNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus purpureolilacinus Huijsman

Etimologija: purpureus (lat.) = purpurno, ljubičasto + lilacinus (lat.) = ljubičasto-plavkast. Po boji.

Klobuk: 2-7 (9) cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i grbavo ispupči na sredini; bjelkasto-žućkast, na sredini je tamniji, sa sitnim crvenkasto-ljubičastim čehicama, rub je svjetliji.

Stručak: Valjkast, bulbozno zadebljan na bazi, na vrhu je tanji, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; bjelkast; vjenčić je opnast, uzdignut prema gore, bijel sa žutim rubom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli.

Spore: Eliptične, 7.5-8.5 x 4.5-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bjelkasto; miris je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima, u grmlju, na pjeskovitom tlu, preferira mediteranska područja, ali se pronađe i u kontinentalnom dijelu. Rijetka je vrsta i potrebna je zaštita. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, sredinom listopada, na zaobalnom staništu uz rijeku Savu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je vrsta Lepiota kuehneri, koja ima žućkaste listiće i mnogo čehastiju površinu klobuka.

Leucoagaricus serenus - created on February 2018 in Novof, Slovakia by Milan Zajac

SNJEŽNOBIJELA ŠTITARKA

Leucoagaricus serenus (Fr.) Bon & Boiffard

Klobuk: 1-5 (7) cm širok, u mladosti je zvonolik, zatim se raširi i uvijek ispupči na sredini, kožica je glatka; snježnobijel ili bjelkast, svilenasto vlaknast, rub je ponekad uzdignut.

Stručak: Vitak, duguljast, gladak, na bazi je zadebljan, najprije je pun pa kasnije šupalj, vrh se lako odvaja od klobuka, bijel; vjenčić je bijel i najprije uzdignut, zatim je nepravilno obješen.

Listići: Gusti, nejednako su dugi, do stručka zaokruženi i slobodni; bjelkasti, kasnije su kremasto-žuti.

Spore: Eliptične, 6-9.5 x 3-5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Bijelo, vrlo tanko, na presjeku ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprofit tla u svim tipovima šuma i parkovima te u grmlju.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti, a i dio autora navodi da je vrlo sumnjiva kao otrovna vrsta.

Napomena: Najviše sliči žutoispupčenoj štitarki (Lepiota erminea), koja je mnogo većih dimenzija, stručak joj nije gladak, već je bijelo maljav i nema opnasti uzdignuti vjenčić.

SVILENKASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus sericifer (Locq.) Vellinga

Etimologija: sericum (lat.) = svila + ferre (lat.) = nositi, donositi. Po svilenkastoj površini klobuka.

Klobuk: 2-6 (9) cm širok, prvo je konveksan, ubrzo se raširi i ispupči na sredini sa širokom tupom grbicom; bijel, na sredini je lagano kremasto-crvenkast, površina je svilenkasta, sa sitnim bjelkastim vlaknastim čehicama, rub je valovit, prelazi listiće.

Stručak: 2-6 (8) cm visok i 3-7 (9) mm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi, često je zakrivljen, šupalj; bijel, slabo je čehast na smećkastoj osnovi; vjenčić je postojan, opnast, vrlo širok, visoko postavljen, bijel.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, u starosti su lagano žućkasti.

Spore: Eliptične, s uljnim kapljama, 9.5-12 x 4-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo; miris je slab ili malo neugodan, a okus je blag, ne smije se probati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u priobalnim bjelogoričnim šumama, po parkovima, vrtovima, voćnjacima, staklenicima, u lončanicama za cvijeće, u grmlju, na vlažnom, humusnom, pjeskovitom tlu, preferira mediteranska područja, ali se pronađe i u kontinentalnom dijelu. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, sredinom listopada, u zaobalnoj bjelogoričnoj šumi uz rijeku Savu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je vrsta Lepiota subalba, koja je mnogo manjih dimenzija, širina klobuka ne prelazi 2.5 cm, a miris mesa je dosta neugodan, na plin ili spaljene gume.

Leucocoprinus birnbaumii - created on May 2023 in Geidorf, Graz, Austria by Edith Stabentheiner

ŽUTA GNOJIŠTARKA

Leucocoprinus birnbaumii (Corda) Singer

Engleski naziv: Plantpot Dapperling, Flower Pot Parasol

Klobuk: 1-7 (7.5) cm širok, najprije je gomoljastog ili cilindričnog oblika, zatim se raširi do polukuglastog ili stožastog oblika, na kraju se spljošti ili ponekad ispupči na sredini; limunastožut do sumporastožut, površina je glatka ili blago brašnasta i prekrivena neravnim, vlaknastim čehama koje se lako uklanjaju, čehice u starosti postanu tamnožute ili smeđe i gušće koncentrirane prema središnjem disku gdje često tvore mrlju, dok su na rubovima rjeđe, rub je narebran i sa svjetlijom bojom unutar brazda, u mladosti je podvijen, a poslije se izravna.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 2-6 (15) mm debeo, valjkast, na bazi je batinast, komorasto je šupalj; limunastožut do sumporastožut, u starosti može postati smećkast, iznad zadebljane baze je prekriven sitnim zrnastim ili vunastim čehicama; vjenčić je tanak, opnast, može biti poziciniran bilo gdje između vrha i dna stručka i pomičan je, gornja je strana žuta, a donja je strana bjelkasta, ponekad je blijed i može nestati.

Listići: Gusti, često su dosta odmaknuti od stručka, slobodni, sumporastožuti.

Spore: Eliptične do bademaste, s velikom klicom, 7.7-10.5 x 5.9-7.3 μm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, u klobuku je u mladosti čvrsto, kasnije postaje mekše i lomljivije, bjelkasto; miris nije izražen ili je na gljive, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto, busenasto, kao saprofit u lončanicama od cvijeća na vrlo raspadnutoj biljnoj tvari (humusu ili kompostu).

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po busenastom rastu, dugom i tankom stručku, te boji i staništu na kojem raste. Kada se osuši, gljiva može postati žuto-smeđa ili smećkasta. Jedna značajka opisane vrste koja se često ne opisuje, ali je često uočljiva su sklerociji među micelijem na površini tla, što je neobična osobina pripadnica reda Agaricales. Obično se o sklerocijima najčešće govori u kontekstu tartufa ili u izazovima s kojima se pojedinci suočavaju u pokušaju uzgoja smrčaka pa se obično povezuju s velikim, stvrdnutim masama koje rastu pod zemljom. Sklerociji su kod opisane vrste maleni (500-820 μm), tvrdi, eliptičnog oblika, te bjelkasto-kremaste ili blijedožućkaste boje.

CRNOLJUSKAVA SUNČANICA

Leucocoprinus brebissonii (Godey) Locq.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog botaničara i prirodoslovca Vikont Alexandre Henri Gabriel vicomte de Cassinija, Viktora de Brebissona (1781.–1832.), koji se specijalizirao za proučavanje i klasifikaciju porodice suncokreta (Asteraceae) (tada poznate kao porodica Compositae).

Engleski naziv: Skullcap Dapperling

Klobuk: 1-6 (8) cm širok, najprije je zvonolik, zatim se malo otvori, nježan; bijel, sredina je crno-smeđa, dekoriran je sitnim tamnijim čehicama promjenljive boje, od bijele do smeđe, rub je narebran.

Stručak: Tanak, na bazi je izduženo bulbozan; bijel, na bazi je lagano smećkast, ispod vjenčića je pahuljast; vjenčić brzo otpadne.

Listići: Bijeli do žućkasti, osrednje su gusti, upadljivo su zaokruženi uz stručak, slobodni.

Spore: Eliptične do bademaste, 9-12.5 x 5.5-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto ili žućkasto, vrlo tanko, gotovo da i ne postoji, lomljivo; miriše lagano na spermu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla ispod bjelogoričnog drveća, u staklenicima ili lončanicama za cvijeće, voli toplija staništa; rijetka je vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti, a i sumnjiva je kao otrovna vrsta, kao i sve vrste iz ovog roda, međutim do sada nije prijavljen niti jedan slučaj trovanja. 

Napomena: Malena je gljiva s karakteristično prisutnim šiljatim snježnobijelim pahuljama po klobuku koje u starosti potamne. S karakterističnim je zadebljano-izduženim stručkom. Raste pojedinačno po nekoliko primjeraka zajedno kao i neke vrste iz roda Coprinus. Slična je vrsta Leucocoprinus straminellus koja je drugačije dekorirana i razlikuje se po mikroskopskim karakteristikama.

Leucocoprinus cepistipes - created on August 2022 in Hannover, Germany by Daniel

BIJELOREBRASTA SUNČANICA

Leucocoprinus cepistipes (Sowerby) Pat.

Engleski naziv: Onion-Stalk Parasol

Klobuk: 3-5 (7) cm širok, u početku je jajolik, zatim je konveksan poput kišobrana te ispupčen na sredini; bijel, prekriven je sitnim bjelkastim, žućkastim, žuto-zelenkastim ili smeđim čehicama na bijeloj osnovi, u starosti postaje smeđ, sredina je tamnija, rub je dugo podvijen, poslije je uočljivo narebran.

Stručak: Valjkast, tanak, često je batinasto zadebljan na bazi, zakrivljen, gladak, šupalj, u početku je redovito orošen; bjelkast je do siv, kasnije požuti ili posmeđi, s bjelkastim micelijem na bazi; vjenčić je opnast, slabašan, viseći i kratkotrajan.

Listići: Bijeli, slobodni, gusti, izmiješani s brojnim lamelulama, oštrica u starosti lagano posmeđi.

Spore: Eliptične, 7.5-11 x 6-7.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do blijedokremasto, tanko, lomljivo, više ili manje blago plavo prošarano; miriše na gljive, a okus je gorak.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, busenasto, kao saprofit tla ispod bjelogoričnog drveća, na raspadajućim biljnim ostacima, najčešće u staklenicima ili posudama za cvijeće, na humusnom tlu, voli toplinu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, jer nema nikakve uporabne vrijednosti, a i sumnjiva je kao otrovna vrsta, kao i sve vrste iz ovog roda.

Napomena: Na prvi pogled podsjeća na svilenu štitarku (Leucocoprinus cretaceus) koja ima pahuljičasto-brašnjavi klobuk i stručak te posve bijeli i glatki klobuk. Slična je i crnoljuskava sunčanica (Leucocoprinus brebissonii) čiji je klobuk na sredini crno-smeđ poput diska, ali raste u bjelogoričnim šumama i parkovima. Žuta gnojištarka (Leucocoprinus birnbaumii) raste skupno po staklenicima između cvijeća i po gredicama na humusnom tlu i cijela je žuta. Dolazi iz tropskih krajeva, a prenešena je s cvijećem, uglavnom orhidejama.

Leucocoprinus cretaceus - created Spain by Salvador Cardero Aguilera

SVILENA ŠTITARKA

Leucocoprinus cretaceus (Bull.) Locq.

Klobuk: 2-6 (8) cm širok, najprije je okruglast, zatim je konveksan, poslije se raširi; bijel, često požuti, na kraju je svijetlosmeđ, prekriven je bijelim stršećim čehicama poput bradavica koje se lako uklanjaju; rub je nazubljen i valovit.

Stručak: Valjkast, gladak, baza je batinasto zadebljana i malo korjenasto produžena; bijel, ispod vjenčića je posut bijelim stršećim čehicama poput bradavica kao na klobuku; vjenčić je bijel, gladak, viseći i prolazan.

Listići: Gusti, široki, tanki, jedva prirasli ili slobodni; bijeli, ponekad su s ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, 7-10 x 5-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, u starosti je kremasto-smeđe, vlaknasto; miris je neugodan na plin, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, u svim tipovima šuma, po jarugama i uz rubove šuma, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće kestena.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ima velike sličnosti s nekolicinom pečurkovica (Leucoagaricus), međutim, razlikuje se po tipičnom staništu i smećkastoj boji klobuka.

Lycoperdon caudatum - created in Finland by Aune Pisilä

REPATA PUHARA

Lycoperdon caudatum J.Schröt.

Engleski naziv: Pedicel Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko, djelomično je kuglasto, stručkoliko se sužava prema dnu; egzoperidij (vanjska ovojnica) je prekriven upadljivim piramidalnim šiljcima i bradavicama koje strše u čuparcima po tri, koje su najprije bijele ili bjelkaste, kasnije su svijetlosmeđe, šiljci se odvajaju od bradavica ostavljajući mrežni uzorak, vrlo je tanak, endoperidij (unutarnja ovojnica) je svijetlosmeđ.

Spore: Kuglaste, bradavičave, skoro glatke, 4-5 x 3-4 µm; otrusina je žuto-zelena.

Meso: Bijelo, u starosti je maslinasto-smeđe od sazrelih spora; miris nije izražen ili je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po travnatim šumskim stazama, u crnogoričnim šumama, često u šumama bora na pjeskovitom tlu; rijetka je vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada, a meso bijele boje.

Napomena: Slične bradavice, ali nešto kraće šiljke po površini ima ježasta puhara (Lycoperdon echinatum), koja karakteristično raste po močvarnim terenima i ima jedinstvene spore. Obično se miješa s drugim vrstama i može se pouzdano determinirati samo uz pomoć mikroskopske analize spora.

JEŽASTA PUHARA

Lycoperdon echinatum Pers.

Etimologija: echinatus (lat.) = opskrbljeno sa šiljcima. Po izgledu.

Engleski naziv: Spiny Puffball

Plodno tijelo: 2-6 (9) cm široko, okruglasto je ili kruškoliko, prekriveno je kosim dlačicama koje su međusobno slijepljene poput piramidalnih izraslina, čuperci su najprije oker-smeđi pa smećkasti, vrhovi su svjetliji, na površini se nakon otpadanja čuperaka može vidjeti mrežasti uzorak što nije slučaj kod smeđe puhare (Lycoperdon umbrinum), na vrhu se otvori okrugli otvor, na dnu je stručkoliko suženo.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 4-6 µm; otrusina je tamnosmeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: U mladosti je bijelo i čvrsto, kasnije je žućkasto, žuto-maslinasto do tamnosmeđe, u starosti je ljubičasto-crno do crno-smeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, najčešće na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete, ali samo dok je mlada, a meso bijelo. Prije uporabe treba odstraniti piramidalne izrasline.

Napomena: Slična je bijela puhara (Calvatia candida) koja je potpuno bijela, s piramidalnim izraslinama koje se ubrzo odvajaju od endoperidija. Kod smeđe se puhare na površini nakon otpadanja čuperaka ne vidi mrežasti uzorak.

VREĆASTA PUHARA

Lycoperdon excipuliforme (Scop.) Pers.

Engleski naziv: Pestle Puffball

Plodno tijelo: 10-30 cm je visoko, s prilično dugim i naboranim stručkom i okruglom glavom u kojoj se nalazi himenij; smeđe je ili smećkasto-crvenkaste boje; cijela površina je posuta sitnim zrncima koja se lako skidaju, sazrijevanjem spora na tjemenu glave stvori se otvor kroz koji izlaze spore u obliku prašine.

Stručak: Sastavni je dio plodnog tijela i u njemu se ne stvaraju spore.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 3.5 x 5.5 µm; otrusina je najprije bijela, zatim je maslinasta i u starosti ljubičasto-smeđa.

Meso (gleba): Najprije je bijela pa zatim zelenkasta i na kraju crno-smeđa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, te po livadama, pašnjacima i živicama. Primjerke na prve četiri slike snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Jagnjedovec pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijele boje. Vrlo je zdrava jer sadrži mnoge vitamine i minerale, kao što su cink, željezo, magnezij itd. Spore ponekad mogu izazvati alergijske reakcije ako se udišu.

Napomena: Karakteristična je vrsta po naboranom stručku i okrugloj glavi.

TRAVNJAČKA PUHARA

Lycoperdon lividum Pers.

Etimologija: lividum (lat.) = plavkasto, modro. Po boji.

Engleski naziv: Grassland Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm je visoko i do 3 cm široko, kuglasto je ili kruškoliko; najprije je bjelkasto, kasnije je sivo, oker ili smećkasto, površina je perutasto-zrnata, s nježnim je šiljcima koji potpuno prekrivaju glavu i kratki stručkoliki produžetak, kasnije je gola jer se šiljci isperu, endoperidij je svijetlosivo-smeđ, blistav, tanak, papirast, s bijelim je rizomorfima na bazi.

Spore: Kuglaste, sitno bradavičave, s ostacima sterigmi dužine do 5 µm, 4.8-6.8 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije maslinasto do tamnosmeđe, u starosti je crno-smeđe; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla uglavnom po suhim travnjacima, pješčanim nanosima, povremeno i na šumskim stazama, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je gljiva dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijele boje.

Napomena: Dosta je česta vrsta, a prepoznatljiva je po zrnatoj površini, karakterističnim ostacima pijeska po jamičastoj površini, te po karakterističnom staništu. Teško se razlikuje od vrste Lycoperdon ericaeum koja uglavnom ima nešto veće plodno tijelo, sitno bradavičavi endoperidij i jedva uočljivo bradavičave spore.

SISATA PUHARA

Lycoperdon mammiforme Pers.

Etimologija: mamma (lat.) = sisa, dojka + forme (lat.) = oblik. Po obliku sličnom dojci.

Engleski naziv: Flaky Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko, kruškoliko, prvo je bjelkasto, kasnije je smećkasto, ponekad s laganom svijetloružičastom nijansom, najprije je glatko jer je obavijeno bijelim ovojem koji se kasnije raspuca na vrlo nježne fragmente koji po kiši ili na dodir otpadnu i ne ostavljaju mrežasti uzorak, površina je pored fragmentiranih ostataka ovoja zrnata, nakon raspucavanja se stvori ovratnik između gornjeg dijela i donjeg stručkolikog nastavka, ponekad se samo na bazi mogu pronaći krupniji ostaci ovoja.

Spore: Kuglaste, bodljikave, 6-7 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: U mladosti je bijelo i čvrsto, kasnije postane žuto-smeđe i spužvasto, na kraju se pretvori u sivo-smeđi prah; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, na vapnenastom tlu; prilično je rijetka vrsta. Primjerke na slikama snimila je Tihana Prcić, u listopadu, na lokalitetu u blizini Rovinja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijele boje.

Napomena: Nemoguća je zamjena dok se na površini plodnog tijela nalaze fragmenti ovoja, međutim kada ostaci ovoja otpadnu, tada se eventualno može zamijeniti s vrećastom puharom (Lycoperdon excipuliforme).