MIRISAVI VRGANJ

Lanmaoa fragrans (Vittad.) Vizzini, Gelardi & Simonini

Etimologija: fragrans (lat.) = miomirisan, mirišljav, mirisan. Po ugodnom mirisu.

Engleski naziv: Fragrant Bolete

Klobuk: 4-12 (15) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je jastučast, nepravilan i valovit; tamnosmeđ ili crvenkasto-smeđ, ponekad je ljubičasto prošaran, na pritisak pocrni, kožica je baršunasto-maljava, u starosti je skoro gladak i bez dekoracije, rub je dugo vremena podvijen i zakrivljen.

Stručak: 6-8 (10) cm visok i 2-4 cm debeo, u mladosti je trbušast, kasnije je često vretenast i korjenast; žućkast ili žućkasto-smeđ, na donjem je dijelu crvenkasto-smeđ, mjestimično je s crvenkastim pjegama, crvenkasto točkast, na dodir je vrlo osjetljiv tako da trenutno posmeđi, mrežica nije izražena.

Rupice/cjevčice: Sitne su i okrugle, u mladosti su žućkaste, kasnije su žuto-zelenkaste ili zelenkaste, na dodir lagano poplave; cjevčice su žute, prirasle su ili slobodne uz stručak.

Spore: Eliptične, duguljaste, 9-14 x 4.5-6.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto do svijetložuto, neposredno ispod kožice klobuka je crvenkasto, na presjeku postane lagano plavo do zelenkasto-plavo; miris je jak na gljive ili aromatičan na cikoriju ili je s karbolnom komponentom, a okus slatkast i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u toplim miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim šumama, uglavnom bukvom, hrastom ili pitomim kestenom, rijetko se pronađe s crnogoričnim drvećem, kao što je bor, voli svijetla staništa (proplanci, rubovi šuma). U Hrvatskoj je poznata s trinaest lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i na Kordunu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakterističan je po kontrastu između smeđe boje klobuka i žute boje himenija. Samo na mali dodir promijeni boju. Može rasti čak i busenasto, ali je najčešće u skupinama. Slični su vretenasti baršunovac (Aureoboletus moravicus), kojemu meso na prerezu mijenja boju i kestenjasti baršunovac (Imleria badia), kojemu je meso bjelkasto, a stručak manje osjetljiv na dodir. Od ostalih vrganja je sličan ljupki vrganj (Butyriboletus fuscoroseus).

PLEMENITI HRAPAVAC

Leccinellum crocipodium (Letell.) Della Magg. & Trassin.

Etimologija: croceus (lat.) = boje šafrana (Crocus sativus), šafranasto-žuto + podium (gr.) = malo stopalo, mala baza. Po žutoj boji stručka.

Engleski naziv: Saffron Bolete

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, najprije je polukuglast, zatim se raširi; najprije je svijetložut, kasnije je oker-smeđ ili narančasto-smeđ, na pritisak potamni, fino je baršunast, tijekom sušnog vremena se kožica brzo nepravilno raspuca na karakteristična brojna mala polja.

Stručak: 3-11 (13) cm visok i 0.8-1.1 (1.3) cm debeo, pun, na početku je trbušast, kasnije se izduži, korjenasto je sužen na bazi, malo je sužen na vrhu; blijedožut, kasnije je žuto-oker, lagano je mrežasto-brazdast, prekriven je smeđim ili crnim čehicama.

Rupice/cjevčice: Okruglasto-višekutne, četvrtaste, žute, žuto-smeđe, u starosti su žuto-zelenkaste, na pritisak postanu sivo-ljubičaste; cjevčice su vrlo duge, slobodne su uz stručak, najprije su žute pa žuto-maslinaste.

Spore: Eliptične, 12-18 x 6-8 µm; otrusina je žućkasto-smeđa.

Meso: U klobuku je prilično čvrsto, u stručku je tvrdo i vlaknasto, žućkasto, na presjeku karakteristično prvo poružičasti ili pocrveni, zatim posmeđi i na kraju pocrni; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom pozeleni, s fenolanilinom poružičasti, sa sulforomolom požuti, dok s kalijevom lužinom postane narančasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili bukvom, voli velike vrućine.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu koja je sadržana u žutoj boji mesa pa je obvezna temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Jedini je vrganj u skupini Leccinum sa žutim cjevčicama, jer su kod svih ostalih vrsta iz ove skupine uglavnom sivkaste. Najlakše se prepoznaje po karakteristično ispucanoj kožici klobuka u polja i po mesu koje na prerezu pocrni. Eventualno se može zamijeniti s nježnim hrapavcem (Leccinellum lepidum), čiji je stručak prekriven žućkastim čehicama. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

NJEŽNI HRAPAVAC

Leccinellum lepidum (H.Bouchet ex Essette) Bresinsky & Manfr.Binder

Etimologija: lepidus (lat.) = dražesno, ljubazno, ljupko. Po izgledu.

Klobuk: 3-9 (13) cm širok, prvo je okruglast, zatim sje otvoren i pravilno poluloptast, po vlažnom je vremenu sjajan, malo mazav i skoro vlažan kao vrste iz roda Suillus, po suhom je vremenu skoro bez sjaja i gladak, kožica prelazi rub; u mladosti je žuto-crven, kasnije je žuto-smeđ, smeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, ujednačeno je obojen, po suhom je vremenu sitno baršunast.

Stručak: 6-12 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, dosta je pravilno valjkast, često je trbušast ili vretenast, sužava se prema bazi, najčešće je zakrivljen; žućkast, dekoriran je sitnim čehicama iste boje, prema dnu teži da posmeđi, na dodir posmeđi.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, sitne, bjelkaste do žute, u starosti postanu crnkaste, na pritisak posmeđe; cjevčice su zaokružene uz stručak, vrlo su duge, skoro su iste kao kod vrganja u skupini turčina (Leccinum duriusculum), bjelkaste do žute.

Spore: Vretenaste, duguljaste, 13.5-21 x 5-6 µm; otrusina je sivkasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, bjelkasto-žuto, ispod kožice klobuka je malo ružičasto, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u kasnu jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom (Quercus ilex) ili borom, uglavnom u sredozemnom području i na otocima.

Doba rasta: 10, 11, 12

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Neki autori navode da je sirov otrovan pa je potrebna temeljita termička obrada.

Napomena: Dosta je česta vrsta na staništu na kojem raste, najčešće uz morsku obalu i na otocima ispod hrasta crnike ili česvine. Neki autori smatraju da se radi o sinonimu plemenitog hrapavca (Leccinellum crocipodium) od kojeg se razlikuje po klobuku koji nije suh, već mazav, a najčešće je smeđ. Meso ima tendenciju da malo pocrni, često je ružičasto-plavo nahukano.

GRABOV DJED

Leccinellum pseudoscabrum (Kallenb.) Mikšík

Klobuk: 3-8 (13) cm širok, prvo je okruglast, zatim je polukružan i otvoren, gladak, kožica se ne guli; promjenljive je boje, od žuto-maslinaste, svijetlosmeđe, tamnosmeđe, tamnosive do sivo-smeđe, površina je nepravilna, naborana ili namreškana (kao da je izudarana čekićem), nekad je u starosti ispucana s krupnim poljima, rub je gladak i često nešto svjetliji, blijedožut.

Stručak: 4-12 (14) cm visok i 0.6-1.2 (1.4) cm debeo, pun, suh, gotovo je uvijek zakrivljen; bjelkast sa sitnim crno-smeđim ili sivo-crnim čehicama, na prerezu postane sivo-ljubičast, a nakon kratkog vremena pocrni.

Rupice/cjevčice: Okruglaste su ili lagano višekutne, bjelkaste, krem do žuto-oker, kasnije su sivkasto-oker, na pritisak postanu smećkaste do ljubičasto-crnkaste ili crne; cjevčice su vrlo duge, nekad i 30 mm, uz stručak su kraće.

Spore: Vretenaste, glatke, s tankim stijenkama, nisu amioloidne, 16-28 x 4-7 µm; otrusina je oker do smeđa.

Meso: U stručku je čvrsto, a u klobuku teži da se razmekšava kao žutog johovca (Gyrodon lividus), bijelo, u blizini baze je plavkasto, na prerezu najprije postane crvenkasto, nakon nekoliko minuta sivo-ljubičasto do crno-ljubičasto, kuhanjem pocrni; miris i okus su ugodni na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično graba ili lijeske.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete iako meso kuhanjem pocrni, a upotrebljava se samo klobuk jer je stručak tvrd. Puno je kvalitetnija od brezovog djeda (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Meso teži da prelazi od crvenkaste preko plave na crnu boju. Brezov djed ima promjenljivu boju klobuka, ali raste isključivo ispod breza, a meso na prerezu ne mijenja boju. Postoji vrlo mnogo vrsta s više ili manje svijetlosmeđim klobukom ili skoro bijelim. Ima dosta sličnih vrsta, a to su topolov djed (Leccinum duriusculum) koja ima svijetlu boju klobuka i meso na prerezu postane plavkasto, crni djed (Leccinum melaneum) ima smeđi klobuk i stručak prekriven crnim čehicama i nepromjenljivo meso bijele boje, opekasti turčin (Leccinum versipelle) je veći rastom, snježnobijele je boje, osim donjeg dijela stručka koji je zelenkasto-plavkast. Šaroliki djed (Leccinum variicolor) ima dosta taman klobuk i meso u bazi stručka postane tamnoplavo.

BARŠUNASTI VRGANJ (ZELENJAČA)

Neoboletus praestigiator (R.Schulz) Svetash., Gelardi, Simonini & Vizzini

Etimologija: erythros (gr.) = crveno + pus (gr.) = noga. Po boji.

Engleski naziv: Scarletina Bolete

Klobuk: 4-20 (25) cm širok, robustan, prvo je polukuglast pa dugo vremena konveksan i na kraju raširen, kožica je prvo malo baršunasto-maljava, a u starosti glatka i po vlažnom vremenu mazava, ne guli se; ujednačeno i pravilno obojen, tamnosmeđ, djelomično s žutim pjegama i više-manje s maslinastim tonom.

Stručak: 5-15 cm visok i 2-5 cm debeo, mesnat, debelo je trbušast, nema tragova mrežice, ali je čitav prekriven gustom zrnatom strukturom krvavocrvene boje koja poslije malo izblijedi u crveno, granulacija na bazi može biti smećkasta; osnova je žuta što se osobito zapaža ispod klobuka, donji dio tamniji, smeđo-maslinast.

Rupice/cjevčice: Sitne, guste, okrugle, tamne su krvavocrvene boje, na pritisak postanu plavkasto-crnkaste; cjevčice su duge, zaokružene su do stručka, najprije su žute pa zatim zelenkaste.

Spore: Eliptične do vretenaste, 12-18 x 4.5-6.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, kompaktno, u starosti je mekano, lijepe je limunastožute boje, gotovo nikad nije izgriženo crvima, na presjeku u dodiru sa zrakom odmah postaje crno-plavo, što se osobito zapaža u klobuku, a nakon nekoliko sati postaje sivo-žuto; miris ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u svim tipovima šuma, najčešće u crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, ali se pronađe i po bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je bez obzira što na prerezu promijeni boju mesa. Sirova je otrovna pa je prije uporabe treba temeljito termički obraditi.

Napomena: Gotovo dva stoljeća zelenjača je bila Boletus erythropus, bez obzira raste li u crnogoričnim ili bjelogoričnim šumama. Sada je Boletus erythropus, zelenjača razdvojen na dvije vrste: Neoboletus luridiformis i Neoboletus praestigiator. Razlika je što Neoboletus praestigiator ima baršunastiju i tamniju kožu klobuka, a sve ostalo je jednako. Neoboletus luridiformis preferira bjelogorične šume, a Neoboletus praestigiator crnogorične. Jasno se razlikuje od mrežastonogog vrganja (Suillellus luridus) koji je sličan, međutim nema mrežicu već zrnasti stručak, meso je tipične žute boje, površina ispod rupica nije narančaste boje, te ima baršunastu površinu klobuka. Queletov vrganj (Suillellus queletii) također nema mrežicu na stručku, ali je granulacija stručka mnogo sitnija, skoro neprimjetna, te stručak završava korjenasto i na bazi je crveno obojen. Sjajnocrveni vrganj (Rubroboletus dupainii) ima jarkocrveni i sjajni, skoro lakirani klobuk. Teški vrganj (Imperator torosus) ima rupice koje najprije požute pa pocrvene, na dodir se stvaraju crne ili plavo-crnkaste pjege. Lažna ludara (Rubroboletus legaliae) i vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) imaju žućkasto meso. Dio navedenih vrsta se smatra otrovnim, dok su neke vrste jestive (teški, sjajnocrveni i queletov vrganj). Vrganji s crvenim stručkom na prerezu obično poplave, a rijetko se dogodi da gljive ne potamne. Međutim, oni su još uvijek iste vrste i, naravno, savršeno jestivi. Uzrok tamnjenja mesa je taj što gljive povremeno stvaraju varijante drugačijeg specifičnog izgleda ili im nedostaje neki od sastojaka. Tamnjenje u plavu/zelenu/crnu boju uzrokovano je sastojcima (obično kiselinama) koji u kombinaciji s kisikom mijenjaju boju mesa gljive. Osim toga, potpuno je bezopasna za ljude.

IZBLIJEDJELA ZELENJAČA

Neoboletus xanthopus (Klofac & A.Urb.) Klofac & A.Urb.

Engleski naziv: False Yellow Bolete

Klobuk: 4-20 (25) cm širok, polukuglast je ili jastučast, kasnije se raširi, ljepljiv; krem-smeđ je ili tamnosmeđ, s maslinastim je tonom, djelomično je i žuto točkast, baršunast.

Stručak: 5-15 cm visok i 2-5 cm debeo, baza je lagano bulbozna i zadebljana, na samom dnu se naglo sužava i završava šiljato; s malim je žućkastim i crvenkastim čehicama na žutoj osnovi.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, vrh je crven, dno je žuto; cjevčice su izrezane uz stručak, prirasle, žute.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, 10-16 x 3.8-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žuto, na presjeku odmah postane crno-plavo, u bazi više ili manje ostaje žućkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i ranu jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom. Posljednje dvije slike snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Iako neki izvori navode da je nejestiva vrsta, smatramo je jestivom vrstom izvrsne kvalitete.

Napomena: Ranije je bio pogrešno identificiran kao pahuljasti vještičji vrganj. Bečki su molekularni biolozi konačno otkrili da se gljiva sa smeđim, baršunastim klobukom i blago bulboznim stručkom sa žutim čehicama bitno razlikuje po strukturi DNK.

KREDASTA GOMOLJKA

Octaviania asterosperma Vittad.

Engleski naziv: Chalky False Truffle

Plodno tijelo: 1-3 (4) cm široko, jajoliko je ili okruglasto, često je izobličeno; bijelo, kasnije je prljavosmeđe ili sivkasto-smeđe, na dodir postane sivo-smeđe do maslinasto-smeđe, na bazi je s vrlo kratkim stručkolikim bjelkastim produžetkom.

Spore: Zvjezdaste, kvrgave, bradavičave, 10-14 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, u mladosti je mramorirano bijelo, kasnije je žućkasto ili žuto-smeđe, u starosti je maslinasto do crveno-smeđe; miris nije izražen, u starosti je na svježi kvasac, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, obično u šumama bukve, najčešće na tlu bogatom hranjivim tvarima. Primjerke na slikama snimio je Matija Josipović, sredinom rujna i početkom listopada.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Veoma je prepoznatljiva po uvijek prisutnoj karakterističnoj šupljini na sredini plodnog tijela, ne smatra se jestivom vrstom jer je vrlo loše kvalitete. Sličan je bijeli tartuf (Tuber magnatum), koji raste podzemno.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je nepravilno okruglasto s vrlo kratkim stručkolikim produžetkom; 2. površina je bijela, smećkasta do sivkasto-smeđa; 3. površina na dodir postane sivo-smeđa do maslinasto-smeđa; 4. meso je bijelo, žućkasto do žuto-smeđe, mramorirano i s karakterističnom šupljinom u sredini; 5. raste u bjelogoričnim šumama

PARAZITSKI BARŠUNOVAC

Pseudoboletus parasiticus (Bull.) Šutara

Etimologija: parasiticus (lat.) = parazit. Jer parazitira druge vrste gljiva.

Engleski naziv: Parasitic Bolete

Klobuk: 2-6 (9) cm širok, isprva je polukuglasto ispupčen, kasnije je skoro spljošten, suh, kožica se ne guli; žuto-smećkast, svijetlosmeđ ili zelenkasto-smeđ, površina je s tamnosmeđim točkicama ili pjegama, baršunast, po suhom je vremenu ispucan.

Stručak: 2-6 (8) cm visok i 0.5-1 (1.5) cm debeo, pri dnu je zakrivljen i istanjen, pun; žućkast je ili svijetlosmeđ, uzdužno je vlaknast, mjestimično je s tamnosmeđim mrljama, na dnu je sa bjelkastim pamučastim micelijem.

Rupice/cjevčice: Velike, široke, višekutne, uz stručak se izdužuju u listiće, žućkaste, prljavo žute do žuto-maslinaste, u starosti su lagano žuto-crvenkaste; cjevčice su osrednje duge, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku.

Spore: Valjkaste, 12-18.5 x 3.5-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa do gotovo hrđastosmeđa.

Meso: Čvrsto, limunastožuto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, busenasto, na vlažnim mjestima u rijetkim crnogoričnim i miješanim šumama kao parazit na ljusci ispucane krumpirače (Scleroderma citrinum) i ne dopušta joj da dosegne zrelost spora, te poslije kao saprofit razgrađuje njezino plodno tijelo. Obično raste kao simbiont i s vlastitim micelijskim nitima stvara mikorizu s drvećem, a ispucanu krumpiraču inficira tek kada nema dovoljno hranjivih tvari za ishranu. Primjerke na slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - jestiva je vrsta dobre kvalitete. Imati u vidu da je domaćin, odnosno ispucana krumpirača otrovna vrsta i da uzrokuje teške gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Za ovu vrstu parazitski rast na drugoj vrsti gljive toliko je karakterističan da se ne može zamijeniti s nekom drugom vrstom.

Pulchroboletus roseoalbidus - created on June 2019, in Provincia di Livorno, Italy by Massimo Tabone

BLIJEDORUŽIČASTI BARŠUNOVAC

Pulchroboletus roseoalbidus (Alessio & Littini) Gelardi, Vizzini & Simonini

Etimologija: roseus (lat.) = rozo, ružičasto + albidus (lat.) = bjelkast. Po boji.

Klobuk: 4-8 (10) cm širok, u početku je poluloptast, kasnije je konveksan do konveksno izravnat, kasnije je gladak; žućkast, ružičast, crvenkasto-smeđ, s crvenkastim mrljama, kožica je po suhom vremenu ispucana, rub kožice je kraći od cjevčica.

Stručak: Sužen je na bazi, često je zakrivljen, naboran, često je s izraženom mrežicom; žućkast, prema dnu je crvenkasto-smeđ, na pritisak poplavi, na bazi je s bjelkastim micelijem.

Rupice/cjevčice: Žute, prirasle ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 12.8-17.5 x 5.9-7.8 µm; otrusina je žuto-maslinasta.

Meso: Žuto, ružičasto, na pritisak postaje zeleno-plavo, kasnije pocrveni; miris je gljivlji do kiselkast i na voće, a okus je blag, lagano kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, parkovima, na rubovima šuma i cesta, voli toplija staništa, u mediteranskim područjima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali je zbog rijetkosti treba zaštititi.

Napomena: Sličan je marelični baršunovac (Rheubarbariboletus armeniacus), kojemu je klobuk izraženije narančaste boje, a meso ispod kožice klobuka ružičasto-narančasto.

MARELIČNI BARŠUNOVAC

Rheubarbariboletus armeniacus (Quél.) Vizzini, Simonini & Gelardi

Etimologija: armeniacus (lat.) = koje se odnosi na marelicu. Po boji marelice.

Klobuk: 2-8 (10) cm širok, polukuglast, zatim je konveksan i raširen, kožica je u starosti skoro uvijek raspucana, površina je suha; žuto-ružičast, žuto-narančast narančast, narančasto-crven do crvenkasto-smeđ, skoro je baršunast, sličan je kao kod crvenoraspucanog baršunovca (Xerocomellus chrysenteron).

Stručak: 4-10 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, sužen je na bazi, vretenast, skoro je korjenast; žuto-narančast, žućkasto-crvenkast, narančast ili je crvenkasto-narančast, uzdužno je crveno crtast i zrnast, na bazi je žućkast i bijelo maljav.

Rupice/cjevčice: Široke, okruglaste su do nepravilno višekutne, najprije su svijetložute do zlatnožute, kasnije su žuto-maslinaste do okerasto-maslinaste, na pritisak lagano poplave; cjevčice su zaokružene uz stručak, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku.

Spore: Vretenaste do eliptične, glatke, (10) 11 - 13.1 (14.8) × (3.6) 3.9 - 4.8 (5.3) µm, Q = (2.1) 2.5 - 3.1 (3.3), N = 120, Me = 12 × 4.3 µm, Qe = 2.8; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Dosta je čvrsto, prilično je vlaknasto, uglavnom je žućkasto, u donjoj polovici stručka je žuto do narančasto-oker, a ispod kožice klobuka je ružičasto-narančasto, na prerezu u klobuku i gornjoj polovici stručka poplavi; miris nije izražen, a okus je blag, ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u svim tipovima šumama i parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, lipom, kestenom ili borom, voli toplija staništa, česta je u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Sličan je krvavi baršunovac (Hortiboletus rubellus) od kojeg se razlikuje po dosta svjetlijem klobuku, boje marelice i po stručku koji nije djelomično crven, već je crveno-smeđ pa sa žutom nijansom.

DEMONSKI VRGANJ

Rubroboletus demonensis Vasquez, Simonini, Svetash., Mikšík & Vizzini

Etimologija: demonensis (lat.), odnosi se na antičko ime Valdemone, što je bila jedna od tri doline (valli) ili stvarne domene (reali dominii) u kojoj je regija Sicilija bila podijeljena od muslimanske dominacije do razdoblja Bourbona. Valdemone, u odnosu na Val di Noto i Val di Mazzara, čini sjeveroistočni dio Sicilije, područje koje blisko odgovara stvarnom staništu opisane vrste. Nadalje, epitet demonensis dobro podsjeća na izražena obilježja vrste, tj. plamenocrvenu boju klobuka i rupica, obilježja koja dijele s drugim bliskim đavoljim vrstama, koje pripadaju istom rodu (Rubroboletus satanas). Štoviše, nepredvidive okolnosti htjele su da je jedno od prvih mjesta rasta opisane vrste bio lokalitet Pizzo Inferno (Pakleni vrh) na lancu Nebrodi, u zajedničkom dijelu Floreste.

Klobuk: 6-15 (24) cm širok, u početku je poluloptast, zatim je ispupčen, suh, po vlažnom je vremenu ponekad gladak i ljepljiv, kožica se teško guli; na samom je početku bjelkast, blijedosiv, blijedooker, ubrzo je, počevši od ruba, blijedo ružičasto-ljubičast, zatim ovisno u uvjetima jako varira od svijetlosive do ružičasto-ljubičaste ili ljubičasto-crvene boje, na ozlijeđenim mjestima postaje krvavocrven, po suhom vremenu blijedi u sivo-smeđu ili u blijeđi ton s tendencijom prema krem-bjelkastoj, na početku je tipično maljav, rub je u mladosti više ili manje pravilan, ubrzo je neravan i valovito-režnjevit, osobito kod razvijenih primjeraka.

Stručak: 8-12 (15) cm visok i 4-8 (9) cm debeo, glomazan, robustan i širok, valjkast, prema dnu se često postupno zadebljava ili je batinast; rijetko je na samom početku žuto-narančast, na bazi je ljubičast, na sredini je narančasto-crvenih tonova, na dnu je svijetlocrven, krvavocrven, ljubičasto-crven, često je tamniji pri dnu, u gornjem je dijelu često s vidljivom tamnožutom ili žuto-narančastom trakom (5-15 mm širokom), na oštećenim je mjestima uočljiva žuta boja mesa, mrežica je s pravilnim očicama, dobro je raspoređena na najmanje 3/4 visine, tamnija je od boje osnove, na bazi je prekriven bjelkastim zrnastim, baršunastim slojem.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, obično od početka ljubičasto-crvene, tamnocrvene, u starosti su žuto-narančaste prema rubu, na dodir poplave; cjevčice su 5‒12 (20) mm duge, slobodne, tamnožute do maslinastozelene.

Spore: Vretenaste do eliptične, glatke, 12.6-13.6 x 4.7-5.1 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, žuto, tamnožuto, limunastožuto, posebno je intenzivno u ozlijeđenim mjestima, u dodiru sa zrakom brzo poplavi, zatim blijedi u blijedu sivo-krem boju, ponekad se u donjem dijelu stručka mogu se pojaviti ljubičasto-crvene nijanse; miris je slab, ugodan na gljive, a okus je slatkast, blago kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u skupinama, u toplim bjelogoričnim šumama, u planinama ili u nekim slučajevima u miješanim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično raznim vrstama hrastova, kestenom ili bukvom, nikad u čistim crnogoričnim šumama, tipično na kiselim i silikatnim tlima, voli toplija staništa, česta je u mediteranskim područjima. Primjerke na slici snimio je Matija Josipović.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve vrste iz ovog roda, a sirova je sigurno otrovna.

Napomena: Od sličnog se skerletnog vrganja (Suillellus rubrosanguineus) i lažne ludare (Rubroboletus legaliae) razlikuje po mrežici s većim očicama i debljim rebrima.

SJAJNOCRVENI VRGANJ

Rubroboletus dupainii (Boud.) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: Po francuskom mikologu Jean-Louis Dupainu.

Engleski naziv: Dupain's Bolete

Klobuk: 4-12 (17) cm širok, najprije je poluloptast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i tupo ispupči na sredini, sjajan, malo je sluzav, kasnije je suh; crvenkasto-narančast do crven, poslije izblijedi u žuto-zelenkastu boju.

Stručak: 5-10 cm visok i 3-8 cm debeo, valjkast, batinast, trbušast, pun; bijel, gotovo na samom vrhu je žućkast, od sredine do baze je prekriven sitnim svijetlonarančastim, narančastim, crvenkasto-narančastim ili crvenim čehicama, nema mrežicu, na pritisak poplavi.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste su i lagano višekutne, svijetlocrvene, blizu ruba klobuka su žute do narančaste, na pritisak upadljivo postanu plavo-crne; cjevčice su limunastožute, na ozlijeđenim mjestima poplave, zaokružene su uz stručak, slobodne.

Spore: Vretenaste, glatke, 9-17 x 4-8 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, žuto, ispod kožice klobuka je s crvenom nijansom, u dodiru sa zrakom poplavi; miris je ugodan na gljive, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s hrastovima i šumskim kestenom, rjeđe s drugim vrstama bjelogoričnog drveća, na vapnenačkom tlu; nije česta vrsta. U Hrvatskoj je poznata s osam lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, na Kordunu, na otocima Krku i Cresu, te u okolici Dubrovnika. Rijetka je vrsta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Po nekim je izvorima jestiva vrsta, ali je smatramo otrovnom kao i sve vrste iz ovog roda.

Napomena: Vrlo je lijepa vrsta vrganja zbog lijepe jarkocrvene boje klobuka, s malo veće udaljenosti izgleda poput blistave jabuke. Slična mu je kraljevka (Butyriboletus regius) s ružičasto-crvenim klobukom, žutim rupicama i mesom koje na pritisak ne poplavi.

LAŽNA LUDARA

Rubroboletus legaliae (Pilát & Dermek) Della Magg. & Trassin.

Klobuk: 5-12 (17) cm širok, najprije je okruglast, zatim je dosta vremena polukuglast, kasnije se raširi i tupo ispupči na sredini, kožica je prirasla, suha, svilenkasta; prvo je bjelkast, sivkast, svijetlocrvenkast, crvenkasto-oker ili svijetlosmeđ, kasnije je neujednačeno ružičasto-crven ili ljubičasto-ružičast, samo na mali dodir poplavi, mjestimično je sa smećkastim do crnkastim uzdignutim čehastim područjima, pomalo je baršunast, oštećena mjesta od puževa su u početku žućkasta, zatim postanu crvenkasta, rub je svjetliji, tanak, najprije je podvijen, zatim se izravna, često tvori režnjeve.

Stručak: 5-10 cm visok i 2-5 cm debeo, masivan je i bulbozan, u mladosti je trbušast, kasnije je batinast do skoro valjkast; na na vrhu je žut ili žuto-narančast, prema dolje je karmincrvene do maslinasto-crvene boje, često je čitav žuto-oker, crveno-oker ili crven, prekriven je gustom svijetložutom do crvenkastom mrežicom ispod koje nije uvijek moguće uočiti žutu osnovu, s crvenim je čehastim pjegama, na dodir poplavi.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste su ili višekutne, crvenkaste, ubrzo postanu narančasto-crvene, krvavocrvene do ljubičasto-crvene, samo na mali dodir poplave; cjevčice su do 1 cm duge, uz stručak su nešto kraće, zaokružene su uz stručak, slobodne, zlatnožute, žuto-maslinaste, samo na mali dodir poplave.

Spore: Eliptične, glatke, 6.6-11.9 x 3.8-9.4 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, debelo, ubrzo postane spužvasto, bjelkasto do limunastožuto, na bazi je crvenkasto, na presjeku lagano poplavi, slijedeći je dan narančasto-smeđe; miris je ugodan začinski na ljupčac (Levisticum officinale), cikoriju ili celer, a okus je slatkast, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s hrastom ili bukvom, na nižim nadmorskim visinama, na neutralnom do kiselom tlu, voli toplija staništa.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Sirova je otrovna, ali i nakon temeljite termičke obrade kod nekih osoba izaziva teške probavne smetnje pa je stoga smatramo otrovnom vrstom.

Napomena: Tipični purpurni vrganj (Boletus purpureus) ima klobuk, rupice i stručak crvene boje. Dio je skupine purpurnožutog vrganja (Rubroboletus rhodoxanthus) koji je vrlo sličan, ima svjetliji klobuk kao i sotonski vrganj (Rubroboletus satanas) i mrežasti stručak sa žutom osnovom. Tamnopurpurni vrganj (Imperator rhodopurpureus) ima purpurnocrveni klobuk. Vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) prvo ima sivkasto-bjelkasti pa crvenkasto nahukani klobuk, što je osobito uočljivo na rubu, te žuti stručak koji je pri dnu malo crvenkast i bez vidljive mrežice. Teški vrganj (Imperator torosus) ima žutu mrežicu.

VUČJI VRGANJ

Rubroboletus lupinus (Fr.) Costanzo, Gelardi, Simonini & Vizzini

Etimologija: lupinus (lat.) = vučji. Po boji sličnoj boji vučjeg krzna.

Klobuk: 5-15 (20) cm, prvo je poluloptast, zatim je raširen, nepravilan, jastučast, duboko usječen i razdijeljen na nejednaka krila, po vlažnom je vremenu sluzav; najprije je bjelkast, sivkast ili blijedooker i s crvenim rubom, kasnije je s izraženijom ružičastom nijansom, u starosti je čitava površina svjetlije ili tamnije ružičaste boje ili crvenkasto-ružičasta, često je s tamnijim mrljama, na dodir ne poplavi, najprije je baršunast, kasnije je gotovo gladak, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat i valovit, kožica prelazi preko ruba.

Stručak: 4-10 (15) cm visok i 2-3.5 (4.5) cm debeo, batinast, valjkast, najuži je na vrhu, prema dolje je prilično zadebljan, na samoj bazi je zašiljen; bjelkast ili svijetložut, često je narančasto-crveno ili crvenkasto nijansiran, nema mrežicu, u gornjem je dijelu s vrlo finim žućkastim pahuljama, prema dolje je gotovo gladak.

Rupice/cjevčice: Veoma su sitne i do starosti začepljene, okruglaste su i višekutne, u osnovi su boje cjevčica koje se nalaze unutra, sazrijevanjem postanu crvene ili narančasto-crvene, uz rub klobuka su svjetlije; cjevčice su 5-16 mm duge, izrezane su uz stručak, prirasle, skoro su slobodne, najprije su limunastožute do žute s maslinastom nijansom, na pritisak poplave.

Spore: Bademaste, 11-17 x 4.5-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: U klobuku je debelo 2-2.5 cm, limunastožuto, na presjeku brže ili sporije poplavi, 2-4 mm ispod kožice ne poplavi, na oštećenim je mjestima lijepe žute boje; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Kemijske reakcije: Kožica u dodiru s kalijevom lužinom posmeđi, a sa željeznim sulfatom postane svijetlomaslinasto-siva.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u priobalnim krajevima i na otocima u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, na vapnenastom tlu; dosta je rijetka vrsta u unutrašnjosti.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom iako je dokazano da nakon temeljite termičke obrade nije otrovan, jedino što je utvrđeno je da je lošeg okusa. U Francuskoj se smatra jestivom vrstom.

Napomena: Najkarakterističnije za ovu vrstu je što nema mrežice na stručku, a klobuk joj s ružičastom nijansom i pjegicama nešto svjetlije boje.

LIJEPOOBOJENI VRGANJ

Rubroboletus pulchrotinctus (Alessio) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: pulchro- (lat.) = lijepo, prekrasno + tinctus (lat.) = obojen, natopljen. Po lijepoj boji klobuka.

Klobuk: 5-16 cm širok, najprije je polukuglast, kasnije je konveksan; sivkasto-smeđ, uz rub je crvenkast ili ružičaste boje ciklame, malo je baršunast.

Stručak: Valjkast, na srednjem dijelu je zadebljan, prema bazi je tanji, žut, prekriven karakterističnom žutom mrežicom, na pritisak poplavi.

Rupice/cjevčice: Sitne; cjevčice su žućkasto-maslinaste, zaokružene su uz stručak, na pritisak i na presjeku naglo poplave.

Spore: Eliptične, glatke, 12-16 x 5-7 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, žuto, na presjeku blago poplavi, osobito na spoju klobuka i stručka u visini cjevčica; miriše na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, najčešće raste na jugu u blizini mora, ali se pronađe i u okolici Slavonskog Broda i Zagreba. Primjerke na slici snimio je Neven Ferenčak, početkom listopada u okolici Slavonskog Broda.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve vrste iz ovog roda, jer je zabilježeno dosta slučajeva u kojima je uzrokovala gastrointestinalni sindrom trovanja.

Napomena: Lako se zamijeni s ljupkim vrganjem ili lažnom kraljevkom (Butyriboletus fuscoroseus), koji je prema bazi stručka crvenkast, kao i fechtnerovim vrganjem (Butyriboletus fechtneri), međutim, od njega se bitno razlikuje po smeđoj boji klobuka i svijetložutoj mrežici na stručku koja nije nikada mjestimice crvenkasta. Po boji klobuka je također vrlo sličan lažni šiljastonogi vrganj (Butyriboletus subappendiculatus). Međutim, on ima bjelkasto meso, a ispod kožice klobuka i uz stijenku stručka je žuto i nikada u dodiru sa zrakom ne poplavi, samo cjevčice na presjeku blago poplave.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1082. Lažni fechtnerov vrganj (Boletus pseudofechtneri Cetto); Rubroboletus pulchrotinctus (Alessio) Kuan Zhao & Zhu L. Yang 2014. 2024. https://www.funghiitaliani.it

PURPURNOŽUTI VRGANJ

Rubroboletus rhodoxanthus (Krombh.) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: rhodon (gr.) = ružičasto + xanthos (gr.) = žuto. Po boji.

Engleski naziv: Ruddy Bolete

Klobuk: 5-12 (18) cm, najprije je polukuglast, zatim se više ili manje raširi, kožica se samo malo guli; bjelkast, bijelo-sivkast, bjelkasto-žut, krem-oker do sivkasto-maslinast, sve više je s crvenkastom, ružičastom ili ljubičasto-ružičastom nijansom, na pritisak ne poplavi već vrlo sporo postane žuto-smeđ, površina je u starosti sa žuto-smeđim pjegama, najprije je malo maljav, kasnije je gladak, rub je dosta vremena podvijen.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 1.5-5.5 (6) cm debeo, kruškolik, zadebljan je na sredini i skoro valjkast; na gornjem je dijelu zlatnožut, po čitavoj je dužini prekriven gustom, crvenom mrežicom koja se prema dolje širi, u donjem je dijelu crven do ljubičasto-crven, osnova ispod mrežice je žuta.

Rupice/cjevčice: Sitne, isprva su žućkaste, poslije su žuto-narančaste, žuto-crvene do crvene ili crveno-smeđe, kasnije postanu plavo-crne; cjevčice su prilično kratke, zaokružene su uz stručak, prirasle, lako se odvajaju od podnice klobuka, prvo su žuto-zelene, zatim su plavo-zelene, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, (9.2) 11.1 - 13.2 (13.9) × (3.7) 4 - 4.7 (5) µm, Q = (2.3) 2.5 - 3.1 (3.3), N = 120, Me = 12.2 × 4.4 µm, Qe = 2.8; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, tvrdo, u mladosti je limunastožuto ili zlatnožuto, na prerezu samo malo poplavi, osobito u klobuku uz cjevčice i u gornjem dijelu stručka, ostali dio stručka ne mijenja žutu boju; miris je malo kiselkast do neugodan, u starosti na strvinu, a okus je slatkast, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i početkom jeseni u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s bukvom i hrastom ili u miješanim šumama u simbiozi s borom i smrekom, na vapnenastom tlu, češća je po toplijim staništima; nije česta vrsta. Četvrtu sliku snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve vrste iz ovog roda, a sirova izaziva probavne smetnje s povraćanjem. Ne preporučuje se za jelo, jer je veoma slična sotonskom vrganju (Rubroboletus satanas). Uvijek izbjegavajte vrganje s bijelim klobukom i crvenim cjevčicama.

Napomena: Ovaj je vrganj dosta težak za determinaciju. Karakterističan je po svijetlom klobuku, žutom mesu i prisutnosti crvene mrežice na stručku kojoj se očice prema donjem dijelu stručka šire pa se ispod nje nazire žuta osnova. Slična je otrovnom sotonskom vrganju koji ima bijelo meso koje na prerezu polako poplavi pa zatim izblijedi.

SKERLETNI VRGANJ

Rubroboletus rubrosanguineus (Cheype) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: ruber (lat.) = crveno + sanguineus (lat.) = krvavo. Po boji.

Klobuk: 5-20 (25) cm, prvo je polukuglast, zatim je otvoren i jako ispupčen na sredini, po vlažnom je vremenu mazav i sluzav; u mladosti je najprije svijetle bjelkaste, sivkaste, sivo-smeđe, žuto-smeđe ili smećkaste boje, kasnije je svijetlocrvenkast, krvavocrven, crveno-ružičast ili ljubičasto-crven, na oštećenim mjestima od puževa je vinskicrven, fino je sivkasto baršunast, kasnije je gladak ili naboran, raspucan i iskrivljen, kožica na dodir ne poplavi, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se gotovo izravna.

Stručak: 3-7 (8) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, najprije je debeo, zadebljan je na bazi ili na sredini, u mladosti je trbušast, poslije je vretenast ili više valjkast; osnova je u gornjoj polovici zlatnožute do žuto-narančaste boje, fino je baršunast, s gustom je i slabo uočljivom tamnocrvenom mrežicom koja se prema dnu polako gubi, sveukupno djeluje dosta crveno, na mjestima oštećenim od puževa je svijetložut do limunastožut, na bazi je uočljiv blijedožućkasti micelij.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, žuto-zelene, kasnije su tamnocrvene; cjevčice su kratke, do 2 cm duge, slobodne, skoro su prirasle na stručak, tamnožute, na pritisak poplave.

Spore: Vretenaste, glatke, 12-18 x 4.5-6.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, blijedožuto, žumanjčanožuto do sumpornožuto, pri dnu stručka je vinskicrveno, u dodiru sa zrakom polako i blago plavi, nakon nekoliko sati postane sivo-žuto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili jelom, rijetko u bjelogoričnim šumama s bukvom, na vapnenačkom tlu, na većim nadmorskim visinama; nije česta vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Različita su mišljenja o jestivosti ove vrste, sirova izaziva gastrointestinalne smetnje s povraćanjem, a i poznati slučajevi teških gastrointestinalnih poremećaja pa se smatra otrovnom vrstom.

Napomena: Sličan je purpurni vrganj (Boletus purpureus), kao i sotonski vrganj (Rubroboletus satanas) koji je otrovan, a boja klobuka mu je cijelo vrijeme svijetla, sivo-smeđa i ne pocrveni poput krvi kao što se to događa kod skerletnog vrganja.

SOTONSKI VRGANJ (LUDARA)

Rubroboletus satanas (Lenz) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Engleski naziv: Devil's Bolete

Klobuk: 5-20 (25) cm širok, krupan, prvo je polukuglast i zatvoren uz stručak, duže vrijeme je konveksan, kasnije se jastučasto raširi u starosti je nepravilno iskrivljen, po vlažnom je vremenu sluzav i malo mazav; najprije je bijel, zatim je sivkasto-bijel, prljavosiv ili bijelo-zelenkast i s maslinasto-smeđim pjegicama, u početku je slabo baršunast kasnije je gladak, kao lakiran, na dodir ne poplavi, rub je podvijen, kasnije je valovit.

Stručak: 7-14 (16) cm visok i 8-12 (14) cm debeo, pri vrhu je 4-7 (8) cm debeo, uglavnom je kratak, čvrst, na dnu je napadno zadebljan, ispod klobuka je žut, s manje je ili više uočljivim mrežastim svijetložutim do crvenkastim crtežom s poligonalnim očicama, prema dnu je sve crveniji, osobito na zadebljanju, na samoj bazi je svjetliji, mjestimično je s laganim plavkastim mrljama, na pritisak postane zelenkasto-plav.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, najprije su žute, ubrzo zatim su narančaste ili narančasto-crvene, kasnije su krvavocrvene ili ljubičasto-crvene; cjevčice su prilično duge, zaokružene su uz stručak, žute, žuto-zelenkaste, na pritisak postaju plavo-zelene.

Spore: Eliptične, glatke, (8.6) 9.3 - 13.4 (14.2) × (4.8) 5.1 - 5.8 (6.1) µm, Q = (1.8) 1.9 - 2.3 (2.4), N = 120, Me = 12.5 × 5.6 µm, Qe = 2.2; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Kompaktno, tvrdo, bjelkasto-sivo do žućkasto, na prerezu obično samo malo poplavi, ali nikada kao kod mrežastonogog vrganja (Suillellus luridus) ili lijeponogog vrganja (Caloboletus calopus); miris je veoma neugodan, u starosti na strvinu, a okus je slatkast i bljutav.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sumpornom kiselinom postane oker-žuto, sa željeznim sulfatom sivkasto, a s fenolanilinom lagano prelazi u crveno-smeđe.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i po šumskim čistinama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, najviše voli vapnenasto ili neutralno tlo. Najrasprostranjenija je u Istri. Primjerci sa prve dvije slike snimljeni su u rujnu na lokalitetu Gljev kod Sinja, treća slika u listopadu na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, četvrtu, petu, šestu i sedmu sliku snimio je Neven Ferenčak, a osmu sliku Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - To je jedina gljiva iz porodice vrganjevki (Boletaceae) za koju se sa sigurnošću može reći da je teška otrovnica. Uzrokuje vrlo teške gastrointestinalne poremećaje koje uzrokuje toksin glikoprotein bolesatina, ali nije tako otrovna kao što joj naziv ukazuje. Smrtni slučajevi nisu poznati. Neki ljudi nisu imali nikakve simptome trovanja nakon konzumiranja ove vrste, ali se ipak nikako ne smije konzumirati.

Napomena: Od sličnih se vrganja razlikuje po tome što raste samo na vapnenačkom tlu, samo ispod bjelogoričnog drveća, okus mesa joj je slatkast kao i kod većine vrganja, nema ružičasto ili crveno obojen klobuk, uvijek je svijetle boje i eventualno malo zelenkasto nahukan. Postoji također još nekoliko vrsta koje se smatraju otrovnim gljivama, kao što su vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) i lažna ludara (Rubroboletus legaliae). Nije dokazano da je smrtno otrovna.

CRESKI VRGANJ

Suillellus adonis (Pöder & H.Ladurner) Vizzini, Simonini & Gelardi

Etimologija: Po Adonisu. Po ljepoti ove gljive, koja je dobila ime po grčkom bogu ljepote. Adonis je po grčkoj mitologiji imao mladenački lijep izgled koji je osvojio srca božica Afrodite i Perzefone.

Klobuk: 3-15 (17) cm širok, ljepljiv; crvenkast, crvenkasto-smeđ, narančast, narančasto-crvenkast, ružičasto-oker, ružičasto-smeđ, na dodir pomodri, baršunast, rub je često crvenkasto-narančast.

Stručak: 5-13 (16) cm visok i 2-4 (6) cm debeo, žut, na pritisak poplavi, pri dnu je s crvenkastim mrljama.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, otvor cijevčica je crven do narančast, dno je žuto; cjevčice su do 17 mm duge, lako se odvajaju od podnice klobuka, žute, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične, glatke, 9-14 x 4-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žuto, na prerezu odmah postane crno-plavo, u dnu stručka je crvenkasto, debelo je do 25 mm; miris nije izražen ili je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u rujnu i listopadu, u travnatim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi uglavnom s hrastom crnikom ili crnim borom, na vapnenasto tlo, voli toplija područja, češća je u mediteranskim područjima. U Hrvatskoj je nađena na malom pašnjaku uz rub šume hrasta crnike i posađenog crnog bora, na samo jednom lokalitetu, na otoku Cresu.

Doba rasta: 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Dosta je rijetka vrsta pa nema preciznih podataka o jestivosti, a osim toga eventualno može uzrokovati i alergijske reakcije pa se nikako ne preporučuje konzumacija ove vrste.

Napomena: Meso na prerezu karakteristično postane crno-plavo, a u dnu stručka crvenkasto, a raste samo u mediteranskim područjima.

UGLAĐENI VRGANJ

Suillellus comptus (Simonini) Vizzini, Simonini & Gelardi

Klobuk: 5-10 cm širok, najprije je poluloptast, zatim je konveksan, kasnije je raširen, suh; maslinasto-smeđ, mjestimice je ružičasto pjegav, na dodir trenutačno poplavi, baršunast, rub je dugo vremena podvijen i valovit.

Stručak: 5-12 cm visok, najprije je trbušast, poslije je valjkast, na sredini je deblji, na samoj je bazi šiljast; na gornjem dijelu i na bazi je crvenkast, na dodir trenutačno poplavi, mrežica nije izražena, sitno je zrnast.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, smeđe s blagom su crvenkastom nijansom, narančaste ili narančasto-smeđe; cjevčice su kratke, slobodne, žuto-maslinaste, na presjeku i na pritisak poplave.

Spore: Eliptične, glatke, 10-17 x 5-7 µm; otrusina je tamno maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, žuto-maslinasto, na presjeku naglo mramorirano poplavi, nakon nekog vremena postane prljavo žuto-oker; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama. Primjerke na slikama snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Uglađeni je vrganj rijetka vrsta. Na prvi pogled neodoljivo podsjeća na queletov vrganj (Suillellus queletii) koji ima opekastocrvenkasti klobuk i crveno meso u bazi stručka. Osim toga uglađeni vrganj ima znatno nepravilniji rast, a klobuk je u mladosti gotovo spljošten.

MREŽASTONOGI VRGANJ (KOVARA)

Suillellus luridus (Schaeff.) Murrill

Etimologija: luridus (lat.) = prljavo. Po izgledu.

Engleski naziv: Lurid Bolete

Klobuk: 3-15 (22) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je otvoren, skoro je gladak, po vlažnom je vremenu ljepljiv i sluzav; prilično je promjenljive boje, žuto-smeđ, svijetlosmeđ, tamnosmeđ, sivo-smeđ ili je maslinast, baršunast, na pritisak poplavi, između mesa i cjevčica je crven.

Stručak: 4-20 cm visok i 1-5 cm debeo, pun, najčešće je valjkast, na vrhu je tanji; osnova je žuta, na vrhu je narančast, često je s crvenkastom nijansom, prekriven je s istaknutom crvenkastom, crvenkasto-smeđom ili tamnosmeđom mrežicom, na bazi je obično tamniji i s crvenkastim mrljama, u mladosti je kao kod baršunastog vrganja (Neoboletus praestigiator).

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, okrugle, najprije su žute, zatim su žuto-narančaste do gotovo tamnocrvene; cjevčice su slobodne ili zaokružene uz stručak; crvene, na prerezu ili na dodir poplave, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Spore: Eliptične, (10) 10.4 - 13.1 (14.2) × (4.1) 4.7 - 5.8 (6.9) µm, Q = (1.7) 2 - 2.5 (2.8), N = 120, Me = 12.5 × 5.6 µm, Qe = 2.2; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, žuto do sivkasto-žuto, na prerezu odmah postaje plavo-zelenkasto, zatim crno-plavo, u dnu stručka je crvenkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso klobuka u dodiru sa sumpornom kiselinom postane narančasto-oker, sa željeznim sulfatom pozeleni, a kožica klobuka postane plavo-zelena, dok s gvajakovom tinkturom za nekoliko minuta polako poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, voli vapnenačko tlo; dosta je raširena vrsta u Istri i Hrvatskom primorju. Primjerke na drugoj, trećoj i četvrtoj slici snimio je Neven Ferenčak, a petoj Danijel Mulc.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10 

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a prije pripremanja je poželjno gljive prokuhati i odliti vodu. Dugo se smatralo da je otrovna, jer mijenja boju, međutim po kvaliteti je ravna ostalim gljivama iz porodice vrganjevki (Boletaceae). Vjeruje se da ljudi koji vrlo rijetko piju alkohol, a iznimno su popili alkoholno piće uz jelo od ovih gljiva, iznenada može zaboljeti želudac. Iako nije otkriven toksin koprinin, kao što je onaj koji se nalazi u koprenkama, ipak kod pojedinaca izaziva trovanje sa simptomima sličnim kao kod antabusnog sindroma trovanja. Ako se nakon pijenja alkohola doista osjećate loše ili imate gastrointestinalne probleme, tijek je obično bezopasan i simptomi nestaju nakon nekoliko sati. Oštećenja organa nisu poznata niti se očekuju. Kako kod trovanja gljivama svi reagiraju drugačije vrijedi pravilo da se uvijek potraži liječnička pomoć jer samo liječnik može odlučiti je li liječenje potrebno ili ne.

Napomena: Jedna je od varijacija kaukaske kovare (Suillellus caucasicus), a po karakteristikama je bliži queletov vrganj (Suillellus queletii), jer ima i meso na bazi stručka crvene boje. Od queletovog vrganja je odvaja izražena mrežica na stručku. Ako se ne pazi na mrežicu može se zamijeniti s baršunastim vrganjem od kojeg se razlikuje po mesu koje je ispod himenija slične boje kao rupice i cjevčice, dok je kod baršunastog vrganja meso tipično žute boje, te također ima redovito crvljivi stručak od čega potamni.

LAŽNA (CRVENOMREŽASTA) KOVARA

Suillellus mendax (Simonini & Vizzini) Vizzini, Simonini & Gelardi

Klobuk: 3-15 (22) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je otvoren, skoro je gladak, po vlažnom je vremenu sluzav, nije ljepljiv; prilično je promjenljive boje, tamnosmeđ, tamnocrven, sivkasto-smeđ ili je maslinasto-smeđ, rubni je dio najčešće crven, u starosti izblijedi do smeđih nijansi, baršunast.

Stručak: 4-20 cm visok i 1-5 cm debeo, pun, najčešće je valjkast, ponekad je zakrivljen, na bazi je najčešće sužen; žućkast, gornji je dio žut, crven ili karmin-ljubičast, najvećim je dijelom crvenkast ili narančasto-crven, prema dnu je tamniji, prekriven je istaknutom tamnocrvenkastom mrežicom.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, okrugle, najprije su maslinaste, zatim su narančaste do narančasto-crvene; cjevčice su slobodne ili zaokružene uz stručak, žute su ili žuto-zelene, na prerezu ili na dodir poplave, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Spore: Vretenaste, (11.9) 13.4 - 15.9 (17.7) × (4.5) 5 - 5.8 (6.9) µm, Q = (2.1) 2.5 - 3.1 (3.4), N = 60, Me = 14.8 × 5.4 µm, Qe = 2.8; otrusina je zlatnožuta do žuto-maslinasta.

Meso: Debelo, čvrsto, žuto do krem-žuto, na prerezu odmah postaje sivo-plavo-zelenkasto, zatim crno-plavo, u stručku vinskicrveno, a pri dnu stručka crvenkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, šumskim čistinama i parkovima, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično lipom, hrastom i bukvom, voli vapnenačko tlo, češća je na mediteranskom području. Primjerak na slici snimljen je na lokalitetu Vojnić pokraj Sinja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a prije pripremanja je poželjno gljive prokuhati i odliti vodu. Dugo se smatralo da je otrovna, jer mijenja boju, međutim po kvaliteti je ravna ostalim gljivama iz porodice vrganjevki (Boletaceae). Vjeruje se da ljudi koji vrlo rijetko piju alkohol, a iznimno su popili alkoholno piće uz jelo od ovih gljiva, iznenada može zaboljeti želudac. Iako nije otkriven toksin koprinin, kao što je onaj koji se nalazi u koprenkama, ipak kod pojedinaca izaziva trovanje sa simptomima sličnim kao kod antabusnog sindroma trovanja. Ako se nakon pijenja alkohola doista osjećate loše ili imate gastrointestinalne probleme, tijek je obično bezopasan i simptomi nestaju nakon nekoliko sati. Oštećenja organa nisu poznata niti se očekuju. Kako kod trovanja gljivama svi reagiraju drugačije vrijedi pravilo da se uvijek potraži liječnička pomoć jer samo liječnik može odlučiti je li liječenje potrebno ili ne. Moguće je da se određene tegobe javljaju samo kod mrežastonogog vrganja (Suillellus luridus).

Napomena: Slični su mrežastonogi vrganj i otrovni lijeponogi vrganj (Caloboletus calopus) sa žućkastim cjevčicama ili jako otrovni sotonski vrganj (Rubroboletus satanas) s bulbozno zadebljanom crvenom bazom stručka i crvenkastim cjevčicama. Moguća je i zamjena s vrlo dobrim jestivim vrganjima kao što su baršunasti vrganj (Neoboletus praestigiator) koji nema mrežicu na stručku i queletov vrganj (Suillellus queletii).

Exsudoporus permagnificus - created on September 2020 in Castellón, Spain by jorgemartin71

VELIČANSTVENI VRGANJ

Suillellus permagnificus (Pöder) Blanco-Dios

Taksonomija: per- (lat) = izuzetno, veoma + magnificus (lat.) = veličanstven, prelijep. Po izgledu

Klobuk: 4-8 (10) cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je konveksan i raširen; narančasto-crven, tamnocrven, crveno-smeđ do ljubičasto-crven, sitno je baršunast ili gladak, na ozlijeđenim mjestima postaje crno-plav, rub je nepravilno valovit.

Stručak: Valjkast, na bazi je sužen, više je ili manje korjenast; žućkast, prema dolje je blijedocrvenkast, tamnocrven ili ljubičasto-smeđ, crvena mrežica je dobro razvijena, površina stručka na najmanji dodir brzo i jako pomodri.

Rupice/cjevčice: Žuto-narančaste ili narančasto-crvene, na rubu klobuka su bljeđe, cjevčice su žute, na pritisak ili na ozlijeđenim mjestima poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, nisu amiloidne, 13-16 x 5.5-6.5 µm, Q = 2.2-2-3; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Žućkasto, u bazi stručka je žuto-ružičasto, na prerezu jako poplavi pa poslije izblijedi; miris nije izražen, a okus je blag ili malo kiselkast.

Stanište: Raste u proljeće i jesen u bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi sa hrastom i hrastom crnikom, u mediteranskom području.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Slični su purpurnožuti vrganj (Rubroboletus rhodoxanthus) i tamnopurpurni vrganj (Imperator rhodopurpureus), kojima klobuk nije tako izražene crvene boje.

QUELETOV VRGANJ (GLATKONOŠKA)

Suillellus queletii (Schulzer) Vizzini, Simonini & Gelardi

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog mikologa Luciena Queleta.

Engleski naziv: Deceiving Bolete

Klobuk: 5-15 (25) cm širok, u mladosti je polukuglast, kasnije je raširen i spljošten, sjajan, gol; dosta je promjenljive boje, žut, žuto-maslinast, žućkasto-narančast, narančast, narančasto-crven, crven, vinskicrven, narančasto-smeđ do crveno-smeđ, mjestimično gubi boju, baršunast, na pritisak poplavi.

Stručak: 4-8 (10) cm visok i 1-3 (3.5) cm debeo, valjkast ili batinast, ponekad je korjenast; blijedožut do žut, prekriven je finim blijedonarančastim, narančastim, crvenkasto-narančastim ili blijedocrvenim zrncima, prema bazi je vinskicrven, sa uzdužnim je žlijebovima po površini, bez tragova mrežice, na dodir brzo poplavi.

Rupice/cjevčice: Crvene do narančasto-crvene ili narančaste; cjevčice su blijedožute do žute s maslinastom nijansom, na pritisak poplave.

Spore: Vretenaste, 8.8-15.2 x 4.4-7.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, blijedožuto do limunastožuto, na dnu stručka je vinskicrveno, na prerezu brzo poplavi, nakon nekoliko sati plavilo nestane i razvija se žućkasta nijansa; miris nije izražen ili je ugodan na gljive, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i šumskim čistinama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili bukvom. Četvrtu sliku snimila je Tihana Prcić, na lokalitetu u blizini Rovinja, petu Danijel Mulc, a posljednje tri Neven Škific.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom izvrsne kvalitete, ali se prvo mora dobro prokuhati, odliti voda i tek nakon toga pripremati.

Napomena: Ovaj vrganj nema mrežicu na stručku i karakteristične je crvene boje na bazi stručka. Slična izblijedjela zelenjača (Neoboletus luridiformis) ima blijedožuti klobuk. Moguća je zamjena s baršunastim vrganjem (Neoboletus praestigiator) ili mrežastonogim vrganjem (Suillellus luridus) od koje se razlikuje po tome što je ispod površine žut, a ne narančast.

CRVENORASPUCANI BARŠUNOVAC (ZLATAČA)

Xerocomellus chrysenteron (Bull.) Šutara

Etimologija: krysos (gr.) = zlatno + enteron (gr.) = unutarnji. Po žutom mesu.

Engleski naziv: Red-Cracking Bolete

Klobuk: 3-10 (13) cm širok, najprije je okruglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat, nepravilnog je oblika; smećkast, smeđ ili sivkasto-smeđ, fino je baršunast, kasnije je gladak, redovito je nepravilno ispucan, a u pukotinama se vidi ružičasto meso.

Stručak: 2-12 (15) cm visok i 0.7-3 (4.5) cm debeo, tanak, vitak, na donjem dijelu je redovito savijen, sužava se prema bazi; žuto-crvenkast, na vrhu je žut, starenjem često mijenja boju, ostali je dio prekriven sa sitnim crvenkastim granulama, po čitavoj je površini crtast, nagrižena mjesta pocrvenu.

Rupice/cjevčice: Široke, višekutne, žute, kasnije su žuto-zelenkaste; cjevčice su zaokružene uz stručak, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, na dodir poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, (12.2) 12.7 - 14.4 (15.7) × (4.6) 5 - 5.9 (6.3) µm, Q = (2.2) 2.3 - 2.7 (3), N = 120, Me = 13.6 × 5.5 µm, Qe = 2.5; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto do žućkasto, ispod kožice klobuka je ružičasto do crvenkasto, u stručku je žuto, u donjem dijelu stručka je crvenkasto do žućkasto-crveno, na prerezu blago poplavi; miriše na gljive ili je blago kiselkast, a okus je također kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom posivi, s gvajakovom tinkturom za nekoliko minuta postane plavo-zeleno, dok s fenolanilinom za 45 minuta postane crvenkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama ili pojedinačno, u svim topovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada, dok je spužvaste konzistencije. U starosti ga brzo napada zlatna plijesan (Hypomyces chrysospermus) koja nije vidljiva golim okom, ali može ozbiljno naštetiti zdravlju, jer se svaki oblik plijesni smatra toksičnim. Crvenonogi vrganji mogu u vrlo rijetkim slučajevima uzrokovati alergijske reakcije. Onaj tko primjeti bilo kakve probleme nakon konzumacije bi trebao izbjegavati ovu vrstu. Konzumiran sirov izaziva alergijske reakcije jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Pripada skupini Xerocomus kojoj je površina klobuka fino baršunasta. Slični su podstavljeni baršunovac (Xerocomus subtomentosus) i hrđavocrveni baršunovac (Xerocomus ferrugineus) koji na stručku imaju izraženu mrežicu. Lažna zlatača (Xerocomellus truncatus) ima ljubičasto obojen stručak. Nema opasnosti jer su sve spomenute vrste jestive. Najvažnija obilježja opisane vrste su što je ispod kožice klobuka crvene boje poput nanešenog crvenog temeljnog premaza, ... cjevčice su žute – nikad nisu crvene, ... stručak je crvenkasto točkast – uvijek bez mrežice, a kod lažne zlatače stručak pocrni, ... klobuk je pustenast, odakle i naziv roda baršunovci, ... meso je žućkasto, ponekad postaje plavkasto, često je crvljivo, ... baza stručka nije zadebljana, ... meso je uvijek blagog okusa.

CRVENONOGI BARŠUNOVAC

Xerocomellus cisalpinus (Simonini, H.Ladurner & Peintner) Klofac

Klobuk: 3-7 (9) cm širok, najprije je konveksan, kasnije je gotovo izravnat, suh; najprije je krem, zatim je oker ili smećkast s maslinastim odsjajem, u starosti je također ružičasto-smeđ, na rubu je često s svijetloružičastom crtom, čehast, baršunast, redovito je nepravilno ispucan i s crvenkasto-smeđim brazdama, mjesta nagrižena od puževa su lagano crvenkasto-smeđa.

Stručak: 4-8 (10) cm visok, valjkast, na dnu je sužen, ponekad je zakrivljen; u gornjem dijelu je žut, od sredine prema dolje je crven ili prošaran crvenkastim mrljama na žutoj osnovi, fino je vlaknasto crtast, na dnu je obavijen bijelim pamučastim micelijem.

Rupice/cjevčice: Široke, okrugle su do višekutne, žute, u starosti su žuto-maslinaste; cjevčice su zaokružene uz stručak, prirasle ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, na prerezu ili na pritisak lagano poplave.

Spore: Vretenaste, 13-15 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto do gumasto, elastično, mekano, u klobuku je bijelo, ispod kožice klobuka je crveno, u stručku je više žućkasto, na prerezu brzo poplavi u klobuku iznad cjevčica i u donjem dijelu stručka, u bazi stručka je žuto-narančasto ili narančasto-crveno, slično kao kod engelijevog baršunovca (Hortiboletus engelii); miriše na gljive ili je blago kiselkast, a okus je također kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom posivi, s gvajakovom tinkturom za nekoliko minuta postane plavo-zeleno, dok s fenolanilinom za 45 minuta postane crvenkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama ili pojedinačno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili bukvom, ali i borom ili cedrom, od nizinskih do planinskih područja. Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada, dok je spužvaste konzistencije. U starosti ga brzo napada zlatna plijesan (Hypomyces chrysospermus) koja nije vidljiva golim okom, ali može ozbiljno naštetiti zdravlju, jer se svaki oblik plijesni smatra toksičnim. Crvenonogi vrganji mogu u vrlo rijetkim slučajevima uzrokovati alergijske reakcije. Onaj tko primjeti bilo kakve probleme nakon konzumacije bi trebao izbjegavati ovu vrstu. Konzumiran sirov izaziva alergijske reakcije jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Pripada skupini Xerocomellus kojoj je površina klobuka fino baršunasta. Moguća je zamjena s crvenoraspucanim baršunovcem (Xerocomellus chrysenteron). Najvažnija obilježja opisane vrste su što je ispod kožice klobuka crvene boje poput nanešenog crvenog temeljnog premaza, ... cjevčice su žute – nikad nisu crvene, ... stručak je crvenkasto točkast – uvijek bez mrežice, a kod lažne zlatače (Xerocomellus truncatus) stručak pocrni, ... klobuk je pustenast, odakle i naziv roda baršunovci, ... meso je žućkasto, ponekad postaje plavkasto, često je crvljivo, ... baza stručka nije zadebljana, ... meso je uvijek blagog okusa.

BRESKVIN BARŠUNOVAC

Xerocomellus persicolor (H.Engel, Klofac, H.Grünert & R.Grünert) F.Roqué

Etimologija: persica (lat.) = breskva + color (lat.) = boja. Po boji.

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, najprije je okruglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat; narančaste boje marelice do crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smećkast, fino je čehasto-baršunast, suh, u starosti je ispucan.

Stručak: 2-12 (15) cm visok, valjkast, žut, žuto-smećkast, crvenkasto do crvenkasto-smeđe točkast na žućkastoj osnovi, prema dnu je hrđastosmeđ, na bazi je bijelo baršunast.

Rupice/cjevčice: Okrugle, prirasle, svijetložute do žuto-maslinaste, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 11-15 x 4.5-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: U klobuku je bjelkasto do svijetložuto, a u struku žućkasto, na prerezu u klobuku blago poplavi, a u stručku jako požuti; miriše nije izražen, a okus je blag, ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim i miješanim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom, voli toplija staništa, u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada. Konzumiran sirov izaziva alergijske reakcije pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Pripada skupini Xerocomellus kojoj je površina klobuka fino baršunasta. Slični su crvenoraspucani baršunovac ili zlatača (Xerocomus chrysenteron) i krvavi baršunovac (Hortiboletus rubellus) kojima su cjevčice zaokružene uz stručak, a stručak je na donjem dijelu više crvenkast, a ne hrđastosmeđ kao kod opisane vrste.

BIJELORASPUCANI BARŠUNOVAC

Xerocomellus porosporus (Imler ex Watling) Šutara

Engleski naziv: Sepia Bolete

Klobuk: 2-7 (9) cm širok, najprije je konveksan, kasnije je raširen, suh; krem-smećkast, smećkast, smeđ ili maslinasto-smećkast, baršunast, ubrzo je nepravilno raspucan, u pukotinama je vidljivo žućkasto ili smećkasto meso bez tragova crvenkaste boje.

Stručak: Valjkast, ponekad je zadebljan na bazi; bijelo-siv, sivo-žut, žućkast ili žućkasto-smeđ, ima sitnu zrnatu strukturu, od sredine prema dolje je samo s nekoliko crvenkastih točkica, uglavnom je čak i potpuno bez crvene boje, na bazi je smeđ, sivo-crn ili crnkast.

Rupice/cjevčice: Široke, višekutne, najprije žute, kasnije su žuto-maslinaste; cjevčice su prirasle na stručak, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične, na jednom kraju kao odrezane, 12-15 x 5-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Mekano, prljavožućkasto, u mladosti je u sredini crvenkasto, na presjeku poplavi, ubrzo zatim opet pobijeli; miris slab, na gljive i voće, okus blag, blago kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi sa hrastom. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, a drugu Matije Josipović, u drugoj polovici lipnja, na lokalitetu lovački dom "Đedovica" na Papuku.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. U vrlo rijetkim slučajevima može uzrokovati alergijske reakcije. Tko primjeti bilo kakve probleme nakon konzumiranja trebao bi izbjegavati ovu vrstu. Sirov je otrovan jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta. Kod gljiva bez mrežice na stručku ili s jedva vidljivom mrežicom sa žućkastim cjevčicama, proba okusa je najsigurnija odluka da se ne radi o nejestivom gorkom vrganju (Caloboletus radicans).

Napomena: Bijeloraspucani je baršunovac po brojnim morfološkim značajkama vrlo blizak podstavljenom baršunovcu (Xerocomus subtomentosus) i crvenoraspucanom baršunovcu (Xerocomellus chrysenteron). Međutim, bitno se razlikuje po obliku spora koje su s jedne strane ravno odsječene poput panja te po raspucanom klobuku, gdje se u pukotinama vidi žućkasto meso bez tragova crvenkaste boje. Kod zlatače, odnosno crvenoraspucanog baršunovca u pukotinama klobuka se vidi crvenkasto meso.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1121. Bijeloraspucani baršunovac (Xerocomus porosporus Imler), Sinonim: Xerocomus truncatus Sing.

INJASTI BARŠUNOVAC

Xerocomellus pruinatus (Fr. & Hök) Šutara

Etimologija: pruina (lat.) = slana, inje. Po izgledu površine klobuka.

Engleski naziv: Matt Bolete

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksno-ispupčen, kasnije se izravna, po vlažnom je vremenu ljepljiv; smećkast, crveno-smeđ ili tamnosmeđ, baršunast, kasnije je raspucan, samo na rubnom dijelu nije ili je samo lagano raspucan, brazde su uvijek crvene, često je nepravilno naboran, mjesta nagrižena od puževa su žućkasta, a nakon nekoliko sati postanu crvenkasta, rub je nepravilno valovit.

Stručak: 3-10 (13) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, valjkast je ili vretenasto zadebljan, na bazi je zašiljen; na vrhu je žut, na središnjem je dijelu s crvenkastim i crveno-smeđim točkicama ili čehicama, nema mrežice, na bazi je uočljiv bijeli ili svijetložuti micelij.

Rupice/cjevčice: Žute, kasnije su žuto-zelene do hrđastosmeđe, na pritisak skoro ne poplave; cjevčice su izrezane uz stručak, duže su od debljine mesa u klobuku.

Spore: Eliptične do vretenaste, skoro glatke, s laganom uzdužnom nervaturom, 9-17 x 3.8-6.2 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Svijetložuto, ispod kožice klobuka je crvenkasto, u bazi stručka je smećkasto, na prerezu u gornjem dijelu stručka poplavi i više ili manje pocrveni; miris je blago kiselkast, na gljive, a okus je također kiselkast.

Stanište: Raste u svim tipovima šuma, u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem; nije rijetka vrsta. Primjerke na drugoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. U vrlo rijetkim slučajevima može uzrokovati alergijske reakcije. Tko primjeti bilo kakve probleme nakon konzumiranja trebao bi izbjegavati ovu vrstu. Sirov je otrovan jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta. Kod gljiva bez mrežice na stručku ili s jedva vidljivom mrežicom sa žućkastim cjevčicama, proba okusa je najsigurnija odluka da se ne radi o nejestivom gorkom vrganju (Caloboletus radicans).

Napomena: Ova vrsta često se zamijeni s crvenoraspucanim baršunovcem (Xerocomellus chrysenteron) čija je površina slična kao kod ove vrste, samo što je raspucana i rascijepljena, često samo na rubu, a ne na sredini klobuka. Po mikroskopskim karakteristikama se lako razlikuju, jer slična vrsta ima skoro glatke spore.

REDEUILHOV BARŠUNOVAC

Xerocomellus redeuilhii A.F.S.Taylor, U.Eberh., Simonini, Gelardi & Vizzini

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Oak-Loving Bolete

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je konveksno-okruglast, kasnije se otvori, ali nikada nije spljošten; prekrasne je crvene boje koja teži ka ljubičasto-crvenoj, baršunast, boja ujednačena od središta do ruba i nema pojaseve osim na više ili manje naglašenom karakterističnom bjelkastom rubu, bijela kožica prelazi preko ruba.

Stručak: 3-7 cm visok, valjkast, vrlo je često zakrivljen, uvijek se sužava prema bazi; žut, na donjem dijelu je karakteristično ljubičasto-crven, nema mrežicu.

Rupice/cjevčice: Široke, višekutne, malo su nepravilne, tamnožute; cjevčice su žute, prilično su duge, sužavaju se prema stručku uz koji je karakteristično kružno udubljen.

Spore: Eliptične, 11-17 x 5-7 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo do žuto, u stručku je je ljubičasto-crven, na prerezu ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, voli toplija staništa, uglavnom mediteranska područja.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Ova je vrsta kreirana 2016. godine od strane Taylor et al., a do tada je vrsta imala znanstveni naziv Xerocomus dryophilus, međutim utvrđeno je da je ta vrsta, koja raste na sjevernoameričkom kontinentu, različita od europske i otuda i stvaranje nove vrste. Molekularne su studije pokazale točnu klasifikaciju vrste u rodu Xerocomellus. Krvavi baršunovac (Hortiboletus rubellus) ima sličnu boju himenija i mazavi klobuk, kao i plemeniti sluzavac (Aureoboletus gentilis) koji ima nešto deblje pregrade i cjevčice.

Xerocomellus ripariellus - created on September 2022 in Fontenailles, France by thomasrougny

PRIOBALNI BARŠUNOVAC

Xerocomellus ripariellus (Redeuilh) Šutara

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, najprije je polukuglast, kasnije se otvori; smećkast, ružičasto-smeđ, pustenast, baršunast, vrlo je blago crveno obojen ispod kožice, sredina je tamnije maslinasto-smeđe boje.

Stručak: 4-6 (7) cm visok i 0.7-1.5 (2) cm debeo, gotovo je valjkast; s crvenkastim je točkicama ili mrljama na žutoj osnovi, na donjem je dijelu ljubičast.

Rupice/cjevčice: Okrugle su do višekutne; cjevčice su 5-8 (10) mm duge, žute, u starosti su žuto-maslinaste, na ozlijeđenim mjestima i na pritisak pomodre, prirasle su na stručak.

Spore: Vretenaste do eliptične, 11-16.5 x 4-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso:  Čvrsto do gumenasto, elastično, mekano, žućkasto, sivkasto, gotovo je bijel, ispod kožice klobuka je bijelo, na prerezu brzo pomodri, osobito u dnu stručka; miriše na gljive, neutralno do blago kiselkasto; okus je slabo izražen, blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, u aluvijalnim šumama, priobalnim područjima ili povremeno poplavljenim područjima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo temeljito termički obrađena. Sirova je lagano otrovna jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta. Ako se klobuk previše spužvast više nije za uporabu. U vrlo rijetkim slučajevima može uzrokovati određene tegobe, a svi koji primjete bilo kakve probleme nakon konzumacije trebali bi izbjegavati ovu vrstu.

Napomena: Lako se zamijeni s crvenonogim baršunovcem (Xerocomellus cisalpinus). Teško ih je razlikovati bez mikroskopa. Neki autori ne razdvajaju ove dvije vrste.

SREDOZEMNI BARŠUNOVAC

Xerocomellus sarnarii Simonini, Vizzini & U.Eberh.

Klobuk: 4-7 (9) cm širok, najprije je konveksan, kasnije je gotovo izravnat, suh; smećkast, u starosti je ružičasto-smeđ, baršunast, kasnije se raspucava, između raspuknute kožice se nazire crveno meso.

Stručak: 4-10 cm visok, valjkast; žut, crvenkasto zrnast na žutoj osnovi, na pritisak postane crnkast.

Rupice/cjevčice: Okrugle do višekutne, žute, u starosti su žuto-maslinaste; cjevčice su zaukružene uz stručak, na pritisak poplave.

Spore: Vretenaste, 13.5-15.7 x 5.5-6.6 µm, Q = 2.5; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žućkasto, crvenkasto u stručku, poplavi uz cjevčice; miris je na gljive ili blago kiselkast, a okus je također blago kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim i miješanim šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim, u mediteranskim područjima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Ova vrsta često može uzrokovati neugodnosti. U slučaju bilo kakvih problema nakon konzumacije ove vrste, u pravilu bi trebalo izbjegavati sve baršunovce.

Napomena: Moguća je zamjena s crvenonogim baršunovcem (Xerocomellus cisalpinus), od kojeg se razlikuje po crvenom mesu ispod kožice klobuka.

ZLATNOKORJENASTI BARŠUNOVAC

Xerocomus chrysonemus A.E.Hills & A.F.S.Taylor

Engleski naziv: Goldenthread Bolete

Klobuk: 2.5-5 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je izravnat i najčešće jastučast, suh; žut, oker, žuto-maslinast, ponekad je žuto-smeđ, baršunast, na dodir postane tamnosmeđ, rub je najprije podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 3-5 cm visok, različitog je oblika, najčešće je valjkast i sužen na bazi, ponekad je zakrivljen; najprije je žut, zatim je prljavo žut s crvenkasto-smećkastim mrljama, u gornjem dijelu ili gornjoj polovici je jasno izražena karakteristična crvenkasto-smeđa mrežica s krupnim očicama, na bazi je obično sa zemljastim kvržicama obraslim žutim micelijem.

Rupice/cjevčice: Najprije su okruglaste, zatim su višekutne, najprije su zlatnožute, uz rub klobuka su lagano smećkaste, na pritisak ne mijenjaju boju ili slabo pozelene; cjevčice su osrednje duge, najprije su prirasle, zatim se vrlo kratko spuštaju po stručku, zlatnožute, zatim su maslinastozelenkaste, na pritisak blago poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 8-13 x 4.5-6 µm; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Blijedožuto, na prerezu ne mijenja boju ili po vlažnom vremenu lagano poplavi; miris i okus su ugodni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s hrastom. Drugu sliku snimio je Matija Josipović.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Moguća je zamjena s podstavljenim baršunovcem (Xerocomus subtomentosus) i hrđavocrvenim baršunovcem (Xerocomus ferrugineus) koji na stručku imaju izraženu mrežicu.

HRĐAVOCRVENI BARŠUNOVAC

Xerocomus ferrugineus (Schaeff.) Alessio

Etimologija: ferrugineus (lat.) = boje željezne rđe, rđasto. Po hrđastosmeđoj boji.

Engleski naziv: Rusty Bolete

Klobuk: 4-9 (12) cm širok, konveksan i ispupčen, poslije se otvori i spljošti; smećkast, sivo-smeđ do smeđo-crven, ponekad nešto svjetliji, površina je baršunasta.

Stručak: 5-9 (11) cm visok i 1-3 (4.5) cm debeo, tvrd, pun, u gornjem dijelu je valjkast, nadolje je vretenasto zadebljan i šiljast prema dnu, dosta je izdužen, često je zakrivljen; žućkast sa smećkastim do crvenkastim uzdužnim vlaknima koja se u gornjem dijelu mrežasto prepleću, cijelom je dužinom izbrazdan, na bazi je sa žutim micelijem.

Rupice/cjevčice: Isprva su sitne pa poslije veće, višekutne, prirasle su uz stručak, žute, mjestimično su s plavim mrljama; cjevčice su žute pa malo potamnu, u blizini stručka su duže.

Spore: Vretenaste do eliptične, (11) 11.6 - 14.1 (16.1) × (3.6) 4.1 - 5 (5.4) µm, Q = (2.4) 2.6 - 3.1 (3.5), N = 120, Me = 12.9 × 4.5 µm, Qe = 2.8; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, u raznim dijelovima je različitih nijansi, ispod kožice klobuka je blago ružičasto, na zraku ne mijenja boju, ali ponekad može postati vrlo blago plavkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, ali se pronađe i u bjelogoričnim šumama; nije česta vrsta. Primjerak sa slika snimio je Neven Ferenčak u drugoj polovici listopada na lokalitetu pokraj Varaždina.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Najkarakterističniji je po uzdužno brazdasto-mrežastom stručku. Sličan je crvenoraspucani baršunovac (Xerocomellus chrysenteron) koji na stručku ima samo crvena vlakna i točkasta zrnca, na mjestima gdje se dotakne poplavi kao i podstavljeni baršunovac (Xerocomus subtomentosus). Razlikuje se od obje navedene vrste po bjelkastom, a ne žutom mesu, po žutom bazalnom miceliju i po lažnoj izduženoj mrežici. Lažna zlatača (Xerocomellus truncatus) ima odrezane spore i ružičasto-ljubičasti ton klobuka koji je dosta zadebljan na bazi.

TOPOLOV BARŠUNOVAC

Xerocomus silwoodensis A.E.Hills, U.Eberh. & A.F.S.Taylor

Etimologija: Po mjestu prvog otkrića, Silwood Parku, koji se nalazi u Berkshiru u Velikoj Britaniji.

Engleski naziv: Poplar Bolete

Klobuk: 2.5-6 (8) cm širok, u početku je poluloptast, kasnije je konveksan do konveksno izravnat, suh; narančasto-smeđ, ciglastosmeđ sa svijetloružičastim nijansama, do tamnosmeđ, prema rubu je bljeđi, kožica je maljava do fino baršunasta, nije ispucana, rub je tanak, u početku je podvijen, ponekad je slabo režnjevit i valovit, malo prelazi rupice.

Stručak: 2.5-7 (12) cm visok i 1-2 (2.5) cm debeo, općenito je više ili manje vijugav, zadebljan je na vrhu i ima tendenciju sužavanja pri dnu; žućkasto-bijel, blijedo žuto-narančast, svjetliji je od klobuka, s uočljivim je uzdignutim rđastocrvenim rebrima koja tvore grubu i nepravilnu mrežicu sačinjenu od više ili manje cjelovitih izduženih očica, raspoređenih po cijeloj površini, izraženijih u gornje dvije trećine, rebra se, dok se spuštaju prema dolje, rastvaraju u fine narančaste točkice, koje prekrivaju dobar dio površine, gotovo do same baze, koja je prekrivena bjelkastim nitima, bazalni je micelij uvijek žute boje.

Rupice/cjevčice: U početku su labirintne, ubrzo postanu veće, višekutne, obojene su isto kao i cjevčice, ali sa slabim ružičasto-narančastim tonovima, ostaju nepravilnog oblika, blizu ruba su poput labirinta i postupno postaju sve veće prema stručku, gdje postaju zaobljene, s rđastonarančastim mrljama na diranim ili oštećenim mjestima; cjevčice su u početku dosta uske i tanke, zatim se postupno šire, kraće su od debljine mesa u klobuku, udubljene su oko vrha i kratko se spuštaju po stručku, intenzivne su žute boje, na prerezu ne mijenjaju boju.

Spore: Eliptične do vretenaste, s glatkim stijenkama, 10.3-12.9 x 4.1-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, žućkasto u klobuku, progresivno sklono poprimanju intenzivnijih žutih nijansi, nakon izlaganja zraku i tijekom procesa sušenja bjelkasto u stručku, a blijedožuto uz koru, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen, nejasan, a okus je blag, nježan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po šumskom području u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, osobito s topolom (Populus spp.). Prve četiri slike snimio je Neven Ferenčak, a posljednju Matija Josipović.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali je zbog rijetkosti treba zaštititi.

Napomena: Slični zlatnokorjenasti baršunovac (Xerocomus chrysonemus) ima klobuk varijabilne boje, s nijansama od sivo-žute do maslinasto-smeđe. Meso je žuto, postupno intenzivnije prema dnu stručka, na prerezu ne mijenja boju. boja je kod opisane vrste s više crveno-smeđih, rđastocrvenih do tamnosmeđih tonova, stručak je duboko ukopan u podlogu i raste u simbiozi s topolama, za razliku od slične vrste koja preferira bjelogorične šume hrasta. Srodni hrđavocrveni baršunovac (Xerocomus ferrugineus) preferira veće nadmorske visine. Hrđavocrveni baršunovac  i zlatnokorjenasti baršunovac su češće i raširenije vrste, a rastu čak i u mediteranskom okruženju. Zbog sličnosti treba spomenuti i vretenastog baršunovca (Aureoboletus moravicus) koji također ne mijenja boju na prerezu, ali nema grubu narančastu mrežicu u gornjem dijelu stručka.

PODSTAVLJENI BARŠUNOVAC (PODSTAVKA)

Xerocomus subtomentosus L.

Etimologija: sub (lat.) = skoro + tomentosus (lat.) = baršunasto. Po lagano baršunastom klobuku.

Engleski naziv: Suede Bolete

Klobuk: 4-10 (15) cm širok, prvo je okruglast pa polukuglast, mesnat; vrlo je promjenjive boje, može biti vrlo je promjenjive boje, žućkasto-oker, oker, ponekad je s maslinastom nijansom, kasnije je svijetložut, svijetlosmeđ, tamnosmeđ ili ciglastosmeđ, blago je ružičast ispod kožice, fino je baršunast, ponekad je raspucan pa se u pukotinama vidi žuto meso.

Stručak: 5-10 (15) cm visok i 1-2 (3.5) cm debeo, nešto je kraći, zašiiljen je na samoj osnovi, malo zakrivljen, pun; s blagim uzdužnim brazdama, gotovo blijedožut, žut, žuto-oker, na donjem je dijelu ponekad smećkast, često je prekriven raštrkanim sitnim smećkastim, ružičastim ili crvenkastim granulama koje ponekad tvore točkastu mrežicu, baza je s bjelkastim ili blijedožutim micelijem.

Rupice/cjevčice: Široke, višekutne, u mladosti blijedožute, žute, oker-žute do žuto-zelene, u starosti su maslinaste do maslinasto-smeđe, na pritisak pomodre; cjevčice su prirasle na stručak, žute.

Spore: Vretenaste, 10-16 x 4-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto ili žućkasto, u donjim dijelovima stručka je ružičasto ili ružičasto-smeđe, na prerezu u klobuku slabo poplavi ili uopće ne plavi, u donjem dijelu stručka slabo pocrveni; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i cjevčice u dodiru s kalijevom lužinom postanu crvenkasto-smeđe pa zatim gotovo izblijede, meso sa željeznim sulfatom postane svijetlomaslinasto-sivo pa zatim ta obojenost gotovo nestane. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastovima, bukvama, kestenima i brezama, na vapnenastom tlu; relativno je česta vrsta. Primjerak na trećoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Moguća je zamjena sa hrđavocrvenim baršunovcem (Xerocomus ferrugineus) koji na stručku ima izraženu mrežicu, zatim s crvenoraspucanim baršunovcem (Xerocomellus chrysenteron) i s lažnom zlatačom (Xerocomellus truncatus) koja ima redovito ispucan klobuk, a ispod kožice klobuka proviruje bjelkasto meso.

LJUSKAVI KUŠTRAVAC

Strobilomyces strobilaceus (Scop.) Berk.

Etimologija: strobylos (gr.) = borov češer. Po izgledu čeha.

Engleski naziv: Old Man of the Woods

Klobuk: 3-10 (20) cm širok, prvo je gotovo loptast, zatim je konveksan ili izravnat, suh; prekriven velikim trokutastim ili višekutnim tamnosmeđim, sivo-smeđim do crno-smeđim dlakavim ljuskama na bijeloj osnovi, koje dosežu do samog ruba i prelaze ga pa rub izgleda široko nazubljen.

Stručak: 8-15 (17) cm visok i 1-3 cm debeo, dug, čvrst, pun, valjkast; sivo-smeđ, crno-smeđ, na gornjem je dijelu svjetlije sive boje, čehast je poput klobuka, dosta je vlaknast, s izraženom je prstenastom zonom.

Rupice/cjevčice: Velike, višekutne, bjelkaste su ili sive; cjevčice su duge, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, također su prirasle za meso klobuka, bjelkaste su pa sive, na pritisak najprije pocrvene, zatim pocrnu.

Spore: Kuglaste, rijetko široko eliptične, gusto bradavičave, bradavice su visoke 0.6-1 µm, imaju istaknut apiculus, (8.7) 10.2 - 12 (13.9) × (8.3) 9.3 - 11.3 (12.2) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 120, Me = 11.1 × 10.2 µm ; Qe = 1.1; otrusina je crno-smeđa.

Meso: Debelo, tvrdo, malo je žilavo, osobito u stručku, bjelkasto, na presjeku ubrzo pocrveni, poslije pocrni; miris je malo kiselkast, a okus je blag, malo je bljutav.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom najprije pocrveni pa zatim posmeđi, s gvajakovom tinkturom poplavi, a s fenolanilinom postane ružičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, grabom ili kestenom; dosta je rijetka vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, ali samo mlada jer je meso kasnije jako vlaknasto. Bljutavog je okusa i sadrži određene tvari koje mogu izazvati alergijske reakcije pa se ne preporučuje njezina konzumacija.

Napomena: Površina je upadljivo dekorirana, jednako i po klobuku i po stručku, a dekoracija sliči površini češera po čemu je i dobila ime. U šumama jele (oko dvorca Trakošćan) raste slični kuštravac, dosta je čehastiji, tvrđi, a meso na presjeku postane crnkasto, a plodno tijelo je skoro crne boje. Vjerojatno je nejestiv.

ŽUČNI VRGANJ (ŽUČARA)

Tylopilus felleus (Bull.) P.Karst.

Etimologija: fel (lat.) = žuč. Po gorkom okusu mesa.

Engleski naziv: Bitter Bolete

Klobuk: 3-15 (18) cm širok, prvo je kuglast, zatim je konveksan, kasnije se izrava ili lagano ulegne na sredini; žuto-smeđ, svijelosmeđ do smeđ, ponekad je i tamnosmeđ poput kestenjastog baršunovca (Imleria badia), nekad je svjetliji, a nekad tamniji, rub je valovit i iskrivljen.

Stručak: 8-15 cm visok i 2-5 cm debeo, robustan, čvrst, zadebljan je na bazi; iste je ili nešto svjetlije boje od klobuka, svijetlosmeđ do smeđ, cijelom je dužinom prekriven istaknutom smeđom mrežicom s krupnim očicama, na vrhu je svjetliji.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle su ili višekutne, u mladosti su bijele do sivkaste, kasnije kada spore sazriju postaju ružičaste, na kraju su oker, na pritisak postaju malo tamnije ružičaste; cjevčice su duge, zaokružene su uz stručak, slobodne su ili se kasnije spuštaju po stručku sa zupcem.

Spore: Vretenaste, glatke, prozirne, (8.1) 10 - 13.1 (14.4) × (3) 3.6 - 4.5 (4.8) µm, Q = (2.2) 2.5 - 3.3 (3.8), N = 60, Me = 11.6 × 4 µm, Qe = 2.9; otrusina je ružičasta.

Meso: Debelo, bijelo, ispod kožice klobuka je smeđe, na presjeku rijetko malo poplavi, u klobuku i uz cjevčice lagano poružičasti; miris je malo kiselkast, na gljive, a okus je uvijek vrlo gorak i odbojan, samo lagani dodir mesa jezikom brzo otkriva gorčinu.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka u dodiru sa sumpornom kiselinom posmeđi, meso s gvajakolovom tinkturom lagano poplavi, dok meso klobuka sa željeznim sulfatom postane sivo-crvenkasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili borom, na kiselom tlu, voli sušna razdoblja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa mesa poput žuči. Neki ljudi konzumiraju ovu gljivu bez problema, a svima ostalima je dovoljan komad gljive pa da zbog gorčine upropaste čitavi obrok. Sadrži male količine bufotenina, toksina koji se nalazi u žlijezdama žabe krastače, psihoaktivnu supstancu pet puta jaču od LSD-a. Taj se otrov termičkom obradom uništi. Navodi se da je u izoliranim slučajevima došlo do trovanja sa simptomima kao što su povraćanje, proljev, trbušne tegobe, otežano hodanje, vrtoglavica, osjećaj vrućine, znojenje, povišen krvni tlak, utrnulost jedne ruke.

Napomena: Ako se ne pazi na navedene značajke može se zamijeniti s crnogoričnim vrganjem (Boletus edulis), raspucanim vrganjem (Boletus reticulatus), hajdinskim vrganjem (Boletus aereus), kostanjevkom i drugim vrstama. Od svih se sličnih vrsta razlikuje po vrlo gorkom mesu koje nije moguće jesti. Također se razlikuje po rupicama i cjevčicama koje su sa ružičastom nijansom, a stručak je tipične žute boje s izraženom mrežicom.

ŠVICARSKI SLINAVAC

Chroogomphus helveticus (Singer) M.M.Moser

Etimologija: helveticus (lat.) = švicarski.

Klobuk: 2.5-8 (10) cm širok, kuglasto-konveksan i ispupčen, suh, nije sluzav; narančasto-smeđe, ciglastocrvene ili ružičasto-oker boje, vlaknasto-čehast.

Stručak: 6-8 (12) cm visok i 0.6-1.5 (2) cm debeo, razmjerno je vitak, pun, osnova je uža, skoro je korjenast, maljav, vlakna na površini su deblja nego što je uobičajeno, boje je klobuka, na ozlijeđenim mjestima s crvenkastim promjenama boje.

Listići: Rijetki, lako se odvajaju od klobuka, razgranati, prirasli, kratko se spuštaju se po stručku; žuto-narančasti do crvenkasto-smeđi, na kraju crnkasti od dozrelih spora, kod mladih gljiva su prekriveni tankom koprenom.

Spore: Vretenaste, 17-20 x 5-7 µm; otrusina je maslinasto-crna do ljubičasto-crna.

Meso: Narančasto, samo je na dnu stručka žućkasto, na prerezu s crvenkastim promjenama boje, čvrsto; miris je voćni, blago mirišljavi, a okusa je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u šumama smreke i bora u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem; kod nas nije česta vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Meljan pokraj Trakošćana.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete. Sve gljive iz ovog roda su jestive. Kada se kuha, meso postaje ljubičasto i ugodnog mirisa, sličnog kao kod modre koturnice (Lepista nuda).

Napomena: Prepoznatljiva je po istoj boji na svih dijelovima i po nelijepljivom klobuku. Sličan mu je borov slinavac (Chroogomphus rutilus) koji je kod nas razmjerno češći, mlada gljiva je sluzava po klobuku i stručku i cijela je bakrenocrvene boje, a švicarski slinavac po klobuku i stručku ima suha vlakna, nikad nije sluzav i više je narančast.

BOROV SLINAVAC (ČAVLIĆ)

Chroogomphus rutilus (Schaeff.) O.K.Mill.

Engleski naziv: Copper Spike

Klobuk: 2.5-8 (10) cm širok, mesnat, gladak, ljepljiv, ubrzo zatim suh, najprije stožast pa raširen i ispupčen;  vlaknast, smeđe, narančasto-smeđe, bakrenosmeđe ili sivo-smeđe boje, rub je u mladosti spojen s listićima crtastim zastorkom.

Stručak: 6-8 (12) cm visok i 0.6-1.5 (2) cm debeo, pun, čvrst, sužen je na osnovi; vlaknast, žut do žuto-narančast, na ozlijeđenim mjestima malo pocrveni; prema gore je crvenkast s prstenasto-maljavim zonama, ispod listića je ostatak zastorka u vidu crtastog prstenka, ružičaste boje.

Listići: Spuštaju se po stručku, lagano se odvajaju od plodnice, rijetki, račvasti; najprije pepeljasto-žuti, zatim prljavoljubičasti i na kraju čađavo-crni.

Spore: Vretenaste, duguljaste, glatke, (15) 15.8 - 18.2 (19.3) × (5) 5.7 - 6.8 (7.7) µm, Q = (2.4) 2.5 - 3 (3.5), N = 120, Me = 17 × 6.3 µm, Qe = 2.7; otrusina je maslinasto-crna, maslinasto-smeđa do ljubičasto-crna.

Meso: Čvrsto, žućkasto, s ljubičastim tonom u klobuku, a u stručku tamnije, crvenkasto-smeđe; miris nije izražen, a okus je ugodan.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom postane tamnosmeđe, s gvajakovom tinkturom trenutno postane purpurnocrveno, dok s željeznim sulfatom meso posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, osobito u šumama bora, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem. Smatra se da parazitira micelij različitih vrsta tartufa. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, druga, treća i četvrta slika snimljene su u rujnu na lokalitetu Brezovac na Dinari, a petu sliku snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete. Prije upotrebe se odstrani ljepljiva kožica s klobuka, međutim ništa se neće dogoditi ako se kožica i ne odstrani. Meso kuhanjem postaje ljubičasto-smeđe i ugodnog mirisa, sličnog kao kod modre koturnice (Lepista nuda).

Napomena: Nema opasnosti od zamjene s nevaljalim gljivama. Vrlo sličan mu je švicarski slinavac (Chroogomphus helveticus) koji je puno rijeđi, ima suh vlaknasto-ljuskavi klobuk te lijepu žuto-narančastu ili narančasto-ružičastu boju plodnog tijela te raste pod smrekama i peteroigličastim borom (Pinus cembra). Sličan mu je i ružičasti slinar (Gomphidius roseus) koji ima mnogo rašireniji klobuk crvene boje i bjelkasti stručak.

VELIKI SLINAVAC

Gomphidius glutinosus (Schaeff.) Fr.

Etimologija: glutinosus (lat.) = sluzavo. Po mazavosti klobuka.

Engleski naziv: Slimy Spike

Klobuk: 3-15 (20) cm širok, mesnat, konveksan pa otvoren, jako sluzav, gladak, gol, kožica se ne guli; smeđ, ljubičasto-smeđ do crvenkasto-crnkast, sa širokim crnim mrljama po površini, rub je podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 6-12 cm visok i 1.2-2.5 (3) cm debeo, pun, čvrst, ponekad je zadebljan na dnu, vlaknast, sluzav; na gornjem je dijelu bjelkast, a na bazi je žut; s prolaznim je sluzavim zastorkom na vrhu.

Listići: Spuštaju se po stručku, račvasti, najprije su bjelkasti pa kasnije sivi, sivo-smeđi ili crnkasti.

Spore: Vretenaste, duguljaste, s grlićem, 17.5-21.5 x 5.8-7.1 µm; otrusina je crno-smeđa.

Meso: Bjelkasto, ispod kožice klobuka je malo smećkasto, na dnu stručka je žive žute boje, u starosti je sivo, izdašno, mekano; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka u dodiru s kalijevom lužinom poljubičasti kao i meso sa sulfovanilinom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen skupno u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, četvrtu Danijel Mulc, a petu i šestu Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Meljan pokraj Trakošćana.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete. Prije pripreme treba skinuti mazavu kožicu, a ne smeta što meso kuhanjem pocrni. Može se i sušiti.

Napomena: Pjegavi slinar (Gomphidius maculatus) je manji rastom i s crnim mrljama, borov slinavac (Chroogomphus rutilus) je ciglastocrvene boje i ima mazav klobuk, švicarski slinavac (Chroogomphus helveticus) nije mazav, ali je čitav ciglasto-vunast i ružičasti slinar (Gomphidius roseus) ima glatki i ružičasti klobuk i skoro zašiljen glatki stručak. Nije moguća zamjena s nevaljalim gljivama, jer su sve vrste iz roda Gomphidius jestive.

Gomphidius maculatus - created in Finland by Elina Varis

PJEGAVI SLINAR

Gomphidius maculatus (Scop.) Fr.

Etimologija: maculatus (lat.) = uprljati, zamazati, (za)mrljati. Po mrljama.

Engleski naziv: Larch Spike

Klobuk: 2-9 (11) cm širok, okruglasto-konveksan pa raširen i manje ili više ulegnut na sredini, često tupo ispupčen, rub je dugo vremena podvijen, prilično je mesnat, po vlažnom je vremenu jako mazav, kožica se guli; sivkast, smećkast ili svijetlo cimetasto-smeđ, često djelomično crvenkasto-smeđ i žuto zaprljan, na sredini je tamniji, s tendencijom je stvaranja crnih pjega po površini, na pritisak postane crno-smeđ.

Stručak: 5-7 cm visok i 0.8-1 cm debeo, valjkast, neravan, često je spiralno uvijen, prvo je pun pa šupalj, nije mazav, u mladosti neposredno ispod listića nosi rđaste vodene kapljice, lagano je vlaknasto-čehav; s crveno-smeđim točkicama na bijeloj osnovi, na pritisak ili na oštećenim mjestima prvo pocrveni pa poslije postane crno-smeđ, baza je žuta.

Listići: Rijetki, debeli, prilično su široki, račvaju se gotovo do samog ruba, spuštaju se po stručku, izmiješani s s lamelulama; najprije su bjelkasti, kasnije su s crvenkasto-smeđim ili crno-smeđim pjegama, na kraju pocrnu.

Spore: Vretenaste do eliptične, duguljaste, 18.8-23.2 x 5.8-7.6 µm; otrusina je tamno maslinasto-smeđa do crno-smeđa.

Meso: Čvrsto, bjelkasto s laganom crvenkasto-smeđom nijansom, u bazi stručka je limunastožuto, na prerezu pocrveni; miris nije izražen, a okus je slatkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s lugolovom otopinom postane vinskocrveno, dok sa sulfovanilinom postane prolazno crveno.

Stanište: Raste od srpnja do listopada u autohtonim crnogoričnim šumama planinskih predjela u simbiozi s europskim arišem (Larix decidua), rjeđe u nasadima ariša, voli pjeskovito tlo. U Hrvatskoj je nađena u nasadima ariša, na tri lokaliteta, u okolici Karlovca i na Žumberačkom gorju.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Raste samo po višim planinskim predjelima.

RUŽIČASTI SLINAR

Gomphidius roseus (Fr.) Oudem.

Etimologija: roseus (lat.) = ružičast. Po boji.

Engleski naziv: Rosy Spike

Klobuk: 2-7 (9) cm širok, mesnat, prvo je je konveksan pa spljošten i ulegnut, kožica je po vlažnom vremenu sluzava, a po suhom je vremenu glatka; crvenkasto-ružičaste boje, poslije je sredina žućkasto-siva, baršunasta, u starosti je često s crnim pjegama.

Stručak: 2-4 (5) cm visok i 0.8-1.5 (2) cm debeo, kratak, sužen je na bazi, čvrst, pun; u gornjem dijelu je bjelkast, često s crnim mrljama, u donjem je dijelu malo žućkast ili žuto-smeđ, na dodir pocrni, a iznad prstenaste zone je sitno pahuljast; izražena je vunasto zadebljana prstenasta zona od ostataka sluzave prolazne koprene, koja je često crna od praha poispadalih zrelih spora.

Listići: Debeli, razmaknuti, različito su dugački, spuštaju se po stručku, voštani, u mladosti su bjelkasti ili sivkasti, kasnije su sivi; u mladosti su pokriveni prolaznom koprenom koja se izgubi.

Spore: Vretenaste, 15.5-21 x 4.5-6.5 µm; otrusina je tamnosmeđa do crno-smeđa.

Meso: Mekano, nježno, bjelkasto, samo je ispod kožice u klobuku i u donjem dijelu stručka crvenkasto ili žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste od srpnja do listopada u crnogoričnim i miješanim šumama u simbiozi s različitim vrstama borova, najčešće sa šumskim borom, voli pjeskovito tlo, također vrlo često raste kao parazit na miceliju kravljeg sluzavca (Suillus bovinus). U Hrvatskoj je nađena u nasadima šumskog bora, na pet lokaliteta, u okolici Zagreba, Karlovca i Siska. Primjerak na slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ova je vrsta iz roda Gomphidius lako prepoznatljiva po ružičastoj ili crvenoj boji klobuka, po listićima koji teže da dugo vremena ostanu bijeli i po karakteristično zadebljanom stručku neposredno ispod listića, ispod ovratnika. Sličan je švicarski slinavac (Chroogomphus helveticus) koji je čitav ujednačene narančaste boje, površina klobuka nije mu sluzava kao kod ružičastog slinavca, već je suha i pustenasta, raste ispod smreka na većim nadmorskim visinama.

Melanogaster ambiguus - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

PROMJENLJIVA UTROBNJAČA

Melanogaster ambiguus (Vittad.) Tul. & C.Tul.

Etimologija: ambiguus (lat.) = dvoličan, dvosmislen. Jer je sumnjiva.

Engleski naziv: Stinking Slime Truffle

Plodno tijelo: 2-4 (6) cm šoroko, kuglasto, jajoliko ili je bubrežasto, najčešće je spljošteno s jedne strane, žilavo, na osnovi ima nekoliko smeđih rizomorfa koji su prilegnuti na plodnom tijelu, peridij nije moguće odvojiti; maslinasto-smeđe, tamnosmeđe ili je crno-smeđe, na dodir potamni, površina je kvrgava, najprije je lagano vlaknasta, ubrzo postane glatka.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, nisu amiloidne, 10-18 x 7-9.5 µm; otrusina je tamnosmeđa, crno-smeđa do crna.

Meso: Najprije je sivo-smećkasto, kasnije je crno s plavim odsjajem, formirano je od sitnih okruglastih ili višekutnih bjelkastih komorica i takvo ostane do kraja, komorice su u početku ispunjene sluzavo-želatinoznom masom koja se kasnije pretvara u crno-smeđi prah, po takvoj se građi razlikuje od vrsta iz roda krumpirača (Scleroderma); miriše neugodno na luk, poriluk, češnjak ili spaljenu plastičnu foliju, slično kao ispucana krumpirača (Scleroderma citrinum), a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen (od travnja do studenog), podzemno na dubini od 2-7 cm, u svim tipovima šuma, parkovima i grmlju, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično jelom, bukvom, hrastom, smrekom ili borom, u podnožju starih debala, na pjeskovitom i vapnenastom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom vrstom zbog neugodnog mirisa glebe. Eventualno se može konzumirati samo dok je mlada.

Napomena: Rod Melanogaster je prepoznatljiv po smeđem miceliju, te peridiju koji se ne guli i mnogo je tanji nego kod vrsta iz roda krumpirača. Raste podzemno, ne bi trebalo biti problema oko determinacije ove vrste. Sličan neugodan miris mesa ima gomoljasta utrobnjača (Melanogaster tuberiformis), dok je miris kod broomeove utrobnjače (Melanogaster broomeanus) i šarolika utrobnjače (Melanogaster variegatus) ugodan i aromatičan.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto sa smeđim rizomorfima na osnovi; 2. površina je maslinasto-smeđa do crno-smeđa; 3. meso je sivo-smećkasto do crno s plavim odsjajem, s komoricama koje su u početku ispunjene sluzavo-želatinoznom masom; 4. meso neugodno miriše na češnjak ili spaljenu plastiku; 5. raste podzemno u površinskom sloju u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama

BROOMEOVA UTROBNJAČA

Melanogaster broomeanus Berk.

Engleski naziv: Bath Truffle

Plodno tijelo: 2-7 (9) cm široko, nepravilno, okruglasto, gomoljasto ili je bubrežasto, na osnovi ima nekoliko crnkastih bazalnih rizomorfa koji su prilegnuti na plodnom tijelu, peridij je debeo 0.3-0.5 mm, nije ga moguće odvojiti, a na presjeku je crnkast; u mladosti je žućkasto, oker ili žućkasto-smeđe, poslije postane crvenkasto-smeđe, okretanjem u ruci postane crnkasto, površina je nepravilno grbava, bez sjaja i malo je baršunasta.

Spore: Valjkaste do eliptične, na jednoj strani s kratakim prozirnim ostatkom sterigme, kao odrezane na jednom kraju, glatke, 6-8 x 4-5.5 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Dosta je žilavo, u početku je bjelkasto, kasnije je žuto ili narančasto, u starosti je smeđe ili crno-smeđe, sastoji se od malih okruglastih komorica koje su u zrelome stadiju ispunjene crnom želatinoznom masom, pregradne tramalne stijenke su tanke, bjelkaste ili malo žućkaste; miris je aromatičan, na gljive ili pileću jetricu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, u svim tipovima šuma i grmlju u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, česta je vrsta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada dok se vanjska kožica može ukloniti i dok je iznutra još čvrsta. Jedu je divlje životinje poput jelena i divljih svinja.

Napomena: Sličan ugodan miris mesa ima šarolika utrobnjača (Melanogaster variegatus), dok je miris kod promjenljive utrobnjače (Melanogaster ambiguus) i gomoljaste utrobnjače (Melanogaster tuberiformis) neugodan na luk i češnjak.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto sa crnkastim rizomorfima na osnovi; 2. površina je žućkasta, oker do crvenkasto-smeđa; 3. meso je bjelkasto, žuto do narančasto, s komoricama koje su u početku ispunjene crnom sluzavo-želatinoznom masom; 4. meso je aromatičnog mirisa na gljive ili pileću jetricu; 5. raste podzemno u površinskom sloju u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama

Melanogaster tuberiformis - created in Norway by Reidun Braathen

GOMOLJASTA UTROBNJAČA

Melanogaster tuberiformis Corda

Plodno tijelo: 2-4 (6) cm široko, prilično je nepravilno, okruglasto, eliptično ili je bubrežasto, na osnovi ima nekoliko tankih crvenkastih rizomorfa, peridij nije moguće odvojiti, debeo je oko 0.5 mm, nije sjajan, gladak, crvenkasto-smeđa, maslinasto-smeđe, tamnosmeđe ili je crno-smeđe, sitno je vlaknasto, smeđe zrnasto, grbavo.

Spore: Eliptične, mogu biti i vretenaste s papilom, odnosno ostacima sterigmi, glatke, s jednom uljnom kapljom, 7.8-12.2 x 5.4-8 µm; otrusina je smeđa do crno-smeđa.

Meso: Tvrdo, sastoji se od malih komorica promjera 0.5-1.5 mm, koje su višekutne ili izgledaju kao nagnječene, u starosti su pune, crne i s želatinoznom masom, pregradni zidovi su tanki i blijedožućkasti; miris je oštar i vrlo karakteristično lužnat ili na luk i češnjak, rijetko je blag na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, oko 5-10 cm duboko, u miješanim šumama, po parkovima i grmlju, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, obično jelom, bukvom, hrastom, smrekom ili borom, uz stara debla, voli mediteranska područja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog neugodnog okusa mesa. Eventualno se može konzumirati samo dok je mlada.

Napomena: Sličan neugodan miris mesa ima promjenljiva utrobnjača (Melanogaster ambiguus), dok je miris kod broomeove utrobnjače (Melanogaster broomeanus) i šarolika utrobnjače (Melanogaster variegatus) ugodan i aromatičan.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto sa crvenkastim rizomorfima na osnovi; 2. površina je crvenkasto-smeđa do crno-smeđa; 3. meso je crno, s komoricama koje su u početku ispunjene sluzavo-želatinoznom masom; 4. meso neugodno miriše na češnja; 5. raste podzemno u površinskom sloju u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u mediteranskim područjima

Melanogaster variegatus - created on July 2009 in Hartberg-Fürstenfeld, Austria by gfriebes

ŠAROLIKA UTROBNJAČA

Melanogaster variegatus (Vittad.) Tul. & C.Tul.

Plodno tijelo: 2-7 (9) cm široko, nepravilnog je oblika, može biti gomoljasto, eliptično, okruglasto ili je bubrežasto, na osnovi ima nekoliko crnkastih bazalnih rizomorfa, nema sjaja, peridij se ne odvaja, debeo je 0.2-0.5 mm; žućkasto, žuto-oker, na dodir i rukovanjem postane crvenkasto-smeđe pjegavo, odnosno crnkasto, blago je baršunasto, grbavo, hrapavo.

Spore: Široko eliptične do kuglaste, na jednom kraju s kratkim prozirnim ostatkom sterigme, glatke, 6-9 x 3-6 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Tvrdo, elastično, bjelkasto, kasnije je žuto, u starosti je smeđe do crno-smeđe, sadrži sitne komorice široke 0.3-1.5 mm, komorice mogu biti višekutne ili okruglaste, u starosti su su ispunjene crnkastom želatinoznom masom, pregradne su stijenke tanke i bjelkasto-žućkaste; miris je ugodan na voće ili podsjeća na suhe kruške, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, najčešće po mediteranskoj makiji i u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće hrasta ili lijeske.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada dok se vanjska kožica može ukloniti, a iznutra je još čvrsta. Jedu ga šumske životinje poput jelena i divljih svinja.

Napomena: Opisana utrobnjača preferira mediteransku makiju ili raste ispod čempresa, česvine ili bora. Sličan ugodan miris mesa ima broomeova utrobnjača (Melanogaster broomeanus), dok je miris kod promjenljive utrobnjače (Melanogaster ambiguus) i gomoljaste utrobnjače (Melanogaster tuberiformis) neugodan na luk i češnjak.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto sa crnkastim rizomorfima na osnovi; 2. površina je žućkasta do žuto-oker; 3. meso je bjelkasto, žuto do crno-smeđe, s komoricama koje su u početku ispunjene crnom sluzavo-želatinoznom masom; 4. meso miriše ugodno na voće, na suhe kruške; 5. raste podzemno u površinskom sloju u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, na mediteranskom području

JOHINA UVIJAČA

Paxillus filamentosus Fr.

Engleski naziv: Velvet Rollrim

Klobuk: 4-11 (15) cm širok, dosta mesnat, jako ulegnut, poput lijevka; žuto-smeđ, smeđ do sivo-smeđ, često je prekriven tamnosmeđim čehama, rub je dugo vremena podvijen, u starosti je narebran i nepravilno zakrivljen.

Stručak: 5-6 cm visok i 0.6-1 cm debeo, kratak, pun, tanak, slabašan, prema dnu je tanji, obično je savijen, manje ili više ekscentrično spojen sa klobukom; žućkast, kasnije je smeđ do crvenkasto-smeđ, na vrhu je svjetliji.

Listići: Prilično su gusti, uski, spuštaju se po stručku, nisu anostomozirajući, lako se uklanjaju; svijetložuti, kasnije su žuto-smeđi do žuto-crvenkasti, u starosti su tamniji i s mrljama po površini, na pritisak postanu tamnosmeđi.

Spore: Eliptične, s grlićem, 5.5-8.5 x 4-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bijelo do žuto-smeđe, nešto je tamnije u stručku, na prerezu postane žuto do smeđe; miris nije izražen ili je malo kiselkast, a okus nije izražen.

Kemijske reakcije: Listići i meso u dodiru s kalijevom lužinom trenutno posmeđe, dok meso s gvajakolovom tinkturom ubrzo postane tamnozeleno, a sa željeznim sulfatom postane blijedozeleno.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u vlažnim aluvijalnim šumama, najčešće u simbiozi s johom, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smrtno je otrovna vrsta. Uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, slabost i pospanost. Ne mogu se isključiti alergijske reakcije i rizik od krvarenja i oštećenja bubrega. Sadrži i tvari koje uzrokuju pomućenje svijesti, paralizu, znojenje i suženje zjenica, slično teškom muskarinskom sindromu trovanja. Protumjere su potražiti hitnu liječničku pomoć.

Napomena: Moguća je zamjena s vrlo sličnom običnom uvijačom (Paxillus involutus). Međutim, nema određenih detalja po kojima bi se razlikovala od slične vrste, osim staništa i mikroskopskih karakteristika. Redovito se nalazi na staništu uz potoke ispod joha.

OBIČNA UVIJAČA

Paxillus involutus (Batsch) Fr.

Etimologija: involutus (lat.) = prevraćeno unatrag, podvrnuto. Po jako podvijenom rubu klobuka.

Engleski naziv: Brown Roll-Rim

Klobuk: 4-12 (16) cm širok, sredina je na početku malo tupo ispupčena, brzo se ulegne i postane lijevkast, po vlažnom je vremenu je mazav i sluzav, a po suhom je vremenu sjajan; žuto-smeđ, žućkasto-ružičast, smeđ, sivo-smeđ do maslinasto-smeđ, na dodir potamni, gladak je do baršunast, rub je dosta podvijen pa se ispravi, dosta je narebran.

Stručak: 3-8 (9) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, pun, valjkast, često se sužava prema bazi, često je malo ekscentrično spojen u odnosu na klobuk; blijedokremast, žućkast, oker, smeđ do sivo-smeđ, u starosti je crvenkasto-smeđ, na ozlijeđenom mjestu ili na dodir brzo postane tamnosmeđ, u starosti se i bez dodira stvaraju tamnosmeđe mrlje, sitno je dlakav.

Listići: Veoma su gusti, račvasti, spuštaju se po stručku na koji su jamasto spojeni, lako se odvajaju od podnice klobuka; bjelkasti, žuto-smeđi, svijetlosmeđi, tamnomaslinasti do maslinasto-smeđi, na dodir postanu tamnosmeđi.

Spore: Eliptične, glatke, (7.6) 8 - 9.3 (9.9) × (4.7) 5.2 - 6.1 (6.4) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.6 (1.8), N = 120, Me = 8.7 × 5.6 µm, Qe = 1.5; otrusina je žuto-smeđa, smeđa, hrđastosmeđa do ljubičasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, često je gotovo bjelkasto, žuto ili žuto-smeđe, kasnije je smeđe, na prerezu brzo posmeđi; miris je lagano kiselkast, na voće, a okus je lagano kiselkast i trpak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom trenutno pozeleni, dok s anilinom najprije postane žuto-narančasto, zatim narančasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u skupinama ili pojedinačno, svim tipovima šuma, uglavnom u crnogoričnim šumama, rjeđe u bjelogoričnim šumama, po šumskim čistinama, rubovima šuma i parkovima, a ponekad i na trulim panjevima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - U mnogim knjigama piše da je jestiva, ali u novijoj literaturi piše da je bezuvjetno otrovna ili čak smrtno otrovna, sirova je jako otrovna. Učestalo konzumiranje ove vrste uzrokuje smrtonosna trovanja. Prema Tintlingu gljiva sadrži acetilkolin, muskarin, betan i histamin. Sporno je da li, i u kojoj mjeri, sadrži muskarin. U Njemačkoj je 2012. godine zabilježen jedan slučaj u kojem je došlo do teškog trovanja u Passau s nedovoljno kuhanim običnim uvijačama. Peteročlana je obitelj završila na intenzivnoj njezi s teškim trovanjem. U istočnoj se Europi ova gljiva jede dobro kuhana. Stoga se klonite suhih istočnoeuropskih gljiva nejasnog podrijetla. Uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, slabost i pospanost. Ne mogu se isključiti alergijske reakcije i rizik od krvarenja i oštećenja bubrega. Sadrži i tvari koje uzrokuju pomućenje svijesti, paralizu, znojenje i suženje zjenica, slično teškom muskarinskom sindromu trovanja. Protumjere su potražiti hitnu liječničku pomoć.

Napomena: Najvažnija je karakteristika za prepoznavanje ove vrste ta što na meso ili listići pritisak posmeđe. Neuglednog je izgleda zbog svoje prljavosmeđe boje. Jako se mijenja nakon što se ubere, svijetlooker do žuto-narančaste boje postaju tamnosmeđe do crveno-crne, čak i na mjestima koja se ne dodirnu. Slična je johina uvijača (Paxillus filamentosus), koja ima žuti i čehasti klobuk, te baršunastu i često ispucalu kožicu. Dio je skupine s baršunastom uvijačom (Tapinella atrotomentosa) koja je izuzetno velikih dimenzija i ima tipično baršunasti i crni stručak.

ŽUTI JOHOVAC

Gyrodon lividus (Bull.) Sacc.

Etimologija: lividus (lat.) = modrica, masnica. Po svijetloj boji klobuka.

Engleski naziv: Alder Bolete

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, prvo je konveksan, zatim je nepravilno raširen ili ulegnut, kožica je po vlažnom vremenu mazava, sluzava i lako se guli; može biti žućkast, žuto-maslinast ili svijetlosmeđ, rub je tanak i dugo vremena podvijen.

Stručak: 3-7 (10) cm visok i 0.3-1.1 (1.5) cm debeo, tvrd, tanak, širi se pod klobukom, na bazi je uži, lagano je ekscentričan, zakrivljen; blijedožut, žućkast ili smećkast, u starosti je crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, s crvenkasto-smeđim micelijem na bazi.

Rupice/cjevčice: Sitne su i duguljasto-višekutne, žute, u starosti su rđaste boje, na dodir ili pritisak postanu plavo-zelene, a kasnije smeđe ili crno-smeđe; cjevčice su tanke, jako su kratke, spuštaju se po stručku, teško se odvajaju od mesa klobuka, najprije su žućkaste pa zatim maslinaste.

Spore: Eliptične, 4.5-7 x 3-5 µm; otrusina je oker-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Krem do blijedožuto, tanko, u klobuku je mekano i spužvasto, a u stručku drvenasto i vlaknasto što je osobito izraženo u starosti, na presjeku poplavi pa poslije postane tamnije, osobito u klobuku uz cjevčice; miris je ugodan na voće ili na gljive, a okus je malo kiselkast i gorkast.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i meso u dodiru s kalijevom lužinom postanu smeđo-crveni, meso sa željeznim sulfatom postane maslinasto, a kožica klobuka djelovanjem para amonijaka poljubičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i aluvijalnim šumama, po vlažnim terenima u simbiozi s johom, a rjeđe s lijeskom. Primjerci na slici snimljeni su sredinom kolovoza u Fužinama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Mnogi ga autori navode kao jestivog, međutim, prema posljednjim saznanjima, trebao bi sadržavati slične toksine kao kod obične uvijače (Paxillus involutus) jer joj je genetski vrlo sličan. Smatra se da česta konzumacija ove gljive dovodi do opasnih simptoma sličnih alergiji, takozvanog paksilinskog sindroma trovanja, međutim ozbiljnije trovanje do sada nije poznato. Prema posljednjim saznanjima, neki francuski mikolozi ne vide značajniju opasnost. Jedan je od rijetkih vrganja bez mrežice na stručku koji može biti potencijalno otrovan. Iako se do sada sigurno konzumirao bez ikakvih posljedica, ipak savjetujemo da se zbog sigurnosti ne konzumira dok daljnja znanstvena saznanja ne potvrde njegovu potpunu neškodljivost.

Napomena: Podsjeća na gljive iz roda Polyporus. Prepoznatljiva je po staništu (joha) i po sitnim žutim cjevčicama. Najkarakterističnija je po kontrastu između konzistencije spužvastog mesa u klobuku i drvenastog mesa u stručku. Možda se može zamijeniti s kravljim sluzavcem (Suillus bovinus), ali on raste samo ispod borova.