DUGONOGI KLINČAC

Mycetinis alliaceus (Jacq.) Earle ex A.W.Wilson & Desjardin

Etimologija: allium (lat.) = češnjak. Po mirisu.

Engleski naziv: Garlic Parachute

Klobuk: 2-6.5 cm širok, isprva je stožast do konveksan, kasnije je spljošten i obično tupo ispupčen na sredini, svijetlosmeđ, smeđ, siv ili sivo-oker, ponekad je gotovo bijel, naboran, rub je lagano prozirno narebran.

Stručak: 5-20 cm visok i 1-2.5 mm debeo, tanak, dosta je dug, valjkast, šupalj, krut, često je ukorijenjen u trulom drvu, savijen je poput žice na gitari, sitno je pahuljast, crvenkasto-smeđ, tamnosmeđ ili je crn, u mladosti je manje ili više svjetliji prema vrhu, kasnije potamni, na bazi je svilenast i sa sivim micelijem.

Listići: Prilično su gusti, uski, prirasli su na stručak, izmiješani su s lamelulama, bjelkasti, krem ili su svijetložuti, u starosti su sivo-smeđi, oštrica je glatka, u starosti je nazubljena i valovita.

Mikroskopija: Bademaste do široko eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, 8-12 x 5.5-7.5 µm, Q = 1-2.2, Qav = 1.5, bazidije su 4-sporne, cheilocistide su batinaste, vretenaste do oblika boce, mogu biti s izraslinama, oko 65 x 10 µm (cromushrooms: (7.4) 8.8 - 10.9 (12.1) × (4.9) 6 - 7.2 (8.3) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.6 (1.8), N = 120, Me = 9.8 × 6.6 µm, Qav = 1.5); otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je tanko, gotovo da i ne postoji, sivkasto-kremasto do sivkasto-smeđe; vrlo jako miriše na češnjak, a okus je također na češnjak i ljut.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto, jesen i ranu zimu, od svibnja do siječnja, u bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnih i sitnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, uglavnom bukve, često prividno na tlu izmiješanom s drvnim ostacima, rijetko na crnogoričnom drveću, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 1, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, a prikladna je kao začinska gljiva jer joj meso miriše na češnjak. Međutim, blago je toksična pa je treba je pažljivo dozirati. Upotrijebiti najviše jedan klobuk na 1 kg miješanih gljiva. Stabljike su beskorisne.

Napomena: Dosta vrsta iz roda Marasmius i Mycetinis miriše na češnjak. Češnjakov klinčac (Mycetinis scorodonius) i maruljasti klinčac (Mycetinis prasiosmus) također karistično mirišu na češnjak, ali su nešto manjih dimenzija.

Mycetinis prasiosmus - created on October 2001 in Sorti, Altopiano della Vigolana, Italy by Marco Floriani

MARULJASTI KLINČAC

Mycetinis prasiosmus (Fr.) R.H.Petersen

Etimologija: prasion (gr.) = tetrljan, marulja (Marrubium vulgare) + osme (gr.) = miris. Po mirisu po češnjaku.

Engleski naziv: Garlic Parachute

Klobuk: 2-3 cm širok, prvo je polukuglast, ubrzo je konveksan do izravnat, površina je vodenasta, svijetložut, smećkast do smeđ, rub je narebran.

Stručak: 6-8 cm visok, prilično je dug, ravan, tanak, smeđ, crvenkast ili je crveno-smeđ, na vrhu je bjelkasto pahuljast, a prema bazi je dlakav, u starosti je gladak.

Listići: Dosta su gusti, s prisutnim su lamelulama, suženi su uz stručak, prirasli, oštrica je nepravilna, bjelkasti, kasnije su žućkasti do smećkasti.

Mikroskopija: Eliptične do bademaste, 7-12.5 x 3.5-6 µm, Q = 1.6-2.2, Qav = 2; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, bjelkasto; miris i okus su jaki na češnjak.

Stanište: Raste u kasnu jesen, u velikim skupinama, kao saprofit na otpalom lišću hrasta ili bukve.

Doba rasta: 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Ovaj klinčac raste u dosta velikim skupinama i karakteristično miriše po češnjaku.

Mycetinis querceus - created on November 2025 in Skoven, Denmark by Jens H. Petersen

HRASTOV KLINČAC

Mycetinis querceus (Fr.) R.H.Petersen

Etimologija: quercus (lat.) = hrast + -eus (lat.) = od, kao. Po staništu.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je izravnat ili ulegnut na sredini, površina je suha, bez sjaja, neprozirna, vodenasta, svijetlosmeđ do crvenkasto-smeđ, sušenjem blijedi, rub je narebran.

Stručak: 2.5-10 cm visok i 1.5-4 mm debeo, valjkast, šupalj, površina je blago baršunasta, prema dolje je crvenkasto-smeđ do ljubičasto-smeđ, prema vrhu je svjetliji, krem do smeđ.

Listići: Relativno su gusti, prirasli, bijeli, bjelkasti do krem.

Mikroskopija: Eliptične, glatke, prozirne, 8-10.5 x 3.5-5.5 µm, cheilocistide i pleurocistide nisu prisutne; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris je jak na češnjak, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, pojedinačno ili skupno, kao saprofit u bjelogoričnim šumama, u otpalom lišću hrasta, rijetko bukve, te na otvorenim terenima, suhim mjestima, pješčanim nanosima, na stabljikama poljskog pelina (Artemisia campestris) i drugih biljaka, a ponekad na drvnim ostacima jorgovana (Syringa), dobro podnosi mraz.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po dekoriranom stručku po čemu se razlikuje od sličnog češnjakovog klinčaca (Mycetinis scorodonius), koji ima crvenkasti, glatki stručak.

Mycetinis scorodonius - created on November 2022 in Villoslada de Cameros, La Rioja, Spain by José Cuesta

ČEŠNJAKOV KLINČAC

Mycetinis scorodonius (Fr.) A.W.Wilson & Desjardin

Etimologija: skorodon (gr.) = češnjak. Po mirisu.

Engleski naziv: Vampires Bane

Klobuk: 0.5-3 cm širok, prvo je zvonoliko-konveksan, zatim se raširi i ulegne na sredini, žilav, tanak, gladak, svijetlosmeđ, narančasto-smeđ do ružičasto-smeđ, uvijek je tamniji na sredini, lagano je vodenast, po suhom je vremenu bjelkast, a po vlažnom prozirno narebran.

Stručak: 1-6 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, šupalj, pod klobukom je deblji, na bazi je uži, potpuno je gladak, sjajan, narančasto-smeđ do crveno-smeđ, na vrhu je svjetliji, na bazi je tamnosmeđ do crno-smeđ.

Listići: Rijetki, nejednaki, trbušasti, prirasli, izmiješani su s lamelulama, bjelkasti, kasnije su svijetlosmeđi.

Mikroskopija: Eliptične ili u obliku kapi, na jednom kraju šiljate, glatke, prozirne, 7-10 x 3.5-4.5 µm, Q = 1.7-2.3, Qav = 2, cheilocistide su batinaste i s izraslinama na vrhu; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, žilavo i tvdo, osobito u stručku, svijetlosmeđe do narančasto-smeđe, u dnu stručka je tamnosmeđe; miris i okus su ugodni i intenzivni na češnjak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama, u otvorenim područjima ili grmljacima na podzemnom korijenju trava i bilja, rjeđe na stabljikama biljaka ili otpalim grančicama, voli pjeskovito zemljište.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a najčešće se koristi kao začinska gljiva. U Francuskoj se smatra vrlo popularnom začinskom gljivom u vrhunskoj kuhinji. Također nije moguće predoziranje s ovom gljivom, a tijelo nakon konzumacije gljive ne oslobađa nikakvi miris na češnjak. Osušena je vrlo skupa i tražena gljiva, a postiže više cijene od tartufa.

Napomena: Sličan je manji probadajući klinčac (Paragymnopus perforans) koji raste izravno iz iglica crnogoričnog drveća u tisućama primjeraka, s osobito je jakim mirisom na kiseli kupus. Dugonogi klinčac (Mycetinis alliaceus) također miriše po češnjaku, ima skoro 10 cm visoki i skoro crni stručak, te stožasti i mnogo veći klobuk. Nekih se godina pojavljuje u velikoj množini, a drugih godina raste samo sporadično.

ZAVODLJIVA LISIČICA (ZAVODNICA)

Omphalotus olearius (DC.) Singer

Etimologija: olea (lat.) = maslina. Po staništu na drvu.

Engleski naziv: Jack O lantern

Klobuk: 3-13 (15) cm širok, mesnat, tvrd, najprije konveksan, zatim je otvoren i ispupčen na sredini, u starosti je duboko ulegnut i lijevkast, sjajan; žuto-narančast, narančast, narančasto-smeđ, crveno-smeđ, tamnocrven ili je tamnosmeđ, s uraštenim je crvenkastim vlakancima, nije vodenast, rub je dugo vremena podvijen, u starosti je ispucan.

Stručak: 5-15 (17) cm visok i 0.5-1.5 (2) cm debeo, prema dnu je tanji i gotovo uvijek je ekscentričan u odnosu na klobuk, pun, na bazi je obično spojen s drugim stručcima; narančasto-smeđ je ili crveno-smeđe vlaknast.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s brojnim lamelulama, dugo se spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, zlatnožuti, zatim su žuto-narančasti ili narančasti.

Mikroskopija: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, (4) 4.4 - 5.9 (6.8) × (3.4) 4 - 5.6 (6.7) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 120, Me = 5.1 × 4.8 µm, Qav = 1.1; otrusina je svijetložuta.

Meso: Žućkasto je do narančasto, mjestimično je svjetlije ili malo tamnije u bazi stručka, žilavo, uzdužno je vlaknasto; miriše na drvo ili je malo neugodan, a okus je blag i neugodan.

Kemijske reakcije: Meso i listići u dodiru sa sulfovanilinom trenutno postanu crveno-ljubičasti pa zatim potamne, a u dodiru s amonijakom pozeleni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, busenasto, kao parazit ili saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće masline, hrasta, kestena ili bukve, voli toplija staništa, česta je u mediteranskom područjima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Vrlo je otrovna vrsta i ne može se isključiti oštećenje jetre. Uzrokuje teške probavne smetnje s jakim proljevom u periodu od 15 minuta do 4 sata, uglavnom uzrokovan muskarinom i iludinom.

Napomena: Ovom gljivom se mnogo ljudi otrovalo zbog uvjerenja da su ubrali lisičice, međutim lisičica ne raste na panjevima niti ima tako živahnu boju i takvu veličinu kao zavodljiva lisičica. Ako nosimo zavodljivu lisičicu u ruci, cijela ruka se oboji narančasto-smeđe. Paziti da se neuobičajeni pojedinačni primjerci ne zamjene s bjelkastom lisičicom (Cantharellus cibarius), koja raste na zemlji ili sa sličnom otrovnom lažnom lisičicom (Hygrophoropsis aurantiaca), koja ima tipično anastomozirajuće listiće i raste na krupnijim drvnim ostacima (panjevima) raznog crnogoričnog drveća. Micelij i listići su bioluminiscentni, što znači da svijetle noću. Ovu bioluminiscenciju uzrokuje enzim luciferaza.

PROBADAJUĆI KLINČAC

Paragymnopus perforans (Hoffm.) J.S.Oliveira

Etimologija: per (lat.) = kroz + forare (lat.) = probušiti, izbušiti. 

Engleski naziv: Stinking Parachute

Klobuk: 4-15 mm širok, najprije je konveksan, ubrzo je otvoren i udubljen, površina je radijalno brazdasta, po vlažnom je vremenu bjelkast do svijetlosmeđ, žućkasto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, po suhom je vremenu svijetlokrem, rub je prozirno narebran.

Stručak: 1.5-3 cm visok i 0.5-1 mm debeo, elastičan, žilav, valjkast, šupalj, baršunast, crveno-smeđ ili crno-smeđ, na vrhu je svjetliji.

Listići: Rijetki, prirasli, svijetlokrem do svijetlosmeđi.

Mikroskopija: Eliptične, glatke, 6-9.5 x 3-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, opnasto, bjelkasto do svijetlosmeđe; miris je malo neugodan na kiseli kupus, a okus je neugodan na plijesan.

Kemijske reakcije: Površina klobuka s KOH ne mijenja boju.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto, jesen i ranu zimu, od travnja do siječnja, u velikim skupinama, kao saprofit tla u crnogoričnim šumama, najčešće šumama smreke, na sloju otpalih iglica. Sliku je snimio Anton Gračanin, 29.10.2025.

Doba rasta: 1, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Nema vrijednosti, a i blago je toksična, jer sadrži različite, djelomično nepoznate toksine, uključujući crustulinol koji uzrokuje lagani gastrointestinalni sindrom trovanja.

Napomena: Neobična je gljiva. Znanstveni naziv perforans dobila je upravo zbog toga što probija otpale iglice smreke na kojima formira plodno tijelo. Ova jedinstvena gljiva raste isključivo samo na jednoj iglici smreke.

Rhodocollybia asema - created on November 2025 in Sjælsølund, Denmark by Jacob Schmidt

SIVOMASLAČNA PLOSNATICA

Rhodocollybia asema (Fr.) Bendiksen & Dima

Etimologija: asemos (gr.) = neupadljiv. Po izgledu. Moguće je da je Wünsche (1877.) koristio naziv asema u smislu neupadljivog izgleda u usporedbi s drugim rodovima, ili se možda nije odnosio na boju nego na druge karakteristike. Kasnije je Singer, prepoznavši ružičaste karakteristike, dao puno opisniji naziv.

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je konveksan, zatim je raširen i blago grbav na sredini, površina je sjajna i izraženo vodenasta, svijetlosmeđ do sivo-smećkast, sredina je nešto tamnija, obično i nakon sušenja.

Stručak: 3-8 cm visok i 4-12 mm debeo, valjkast, od klobuka prema bazi je sve deblji, batinast, na bazi je zadebljan, šupalj, često je zakrivljen, crtast, vlaknast, najprije je siv, kasnije sivo-smeđ, na dnu je izraženije smeđ, na bazi je prekriven bijelim micelijem.

Listići: Gusti, mekani, prirasli su na stručak ili ponekad slobodni, najprije su bijeli, zatim su sivkasti ili sivo-smeđi, oštrica je nepravilno nazubljena.

Mikroskopija: Eliptične, glatke, prozirne, dio spora je s debelim stijenkama, dekstrinoidne, 6.5-11 x 3.5-4.5 µm; otrusina je bijela do žućkasta.

Meso: Tanko, mekano, elastično, lomljivo, bjelkasto, u stručku je žuto-smeđe do svijetlosmeđe; miriše blago na zemlju, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto, jesen i ranu zimu, od kolovoza do siječnja, pojedinačno ili u skupinama, uglavnom u bjelogoričnim šumama kao saprofit na otpalom lišću, rjeđe u crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 1, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete, ali samo mlada, jer je u starosti okus mesa na zemlju.

Napomena: Sivi varijetet je sličan tipičnoj maslačnoj plosnatici (Rhodocollybia butyracea), koja ima crvenkasto-smeđi, jednobojni klobuk, nema tamnu sredinu nakon sušenja i uglavnom raste ispod crnogoričnog drveća.

MASLAČNA PLOSNATICA

Rhodocollybia butyracea (Bull.) Lennox

Etimologija: butiraceus (lat.) = po mirisu sličnom užeglom maslacu.

Engleski naziv: Butter Cap

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, gladak, vodenast, obično je crvenkasto-smeđ, ali može biti i sivkast, smeđ, sivo-smeđ ili sivo-maslinast, prema sredini je tamniji, često je dvobojan, rub je često uzdignut i nepravilno valovit, lagano je narebran.

Stručak: 4-5 cm visok i 4-12 mm debeo, valjkast, prema bazi je sve širi, sužen je na vrhu, šupalj, crtast, vlaknast, siv do sivo-smeđ, nešto je svjetliji od klobuka, u gornjem je dijelu je svjetliji, baza je prekrivena bijelim micelijem.

Listići: Gusti, mekani, prirasli su na stručak ili su slobodni, lako se odvajaju od podnice klobuka, bijeli, oštrica je nazubljena.

Mikroskopija: Eliptične, prozirne, neke su s debelim stijenkama, dekstrinoidne, 6.5-11 x 3.5-4.5 µm; otrusina je uglavnom ružičasta.

Meso: Tanko, mekano, krhko, bijelo, u stručku je žuto-smeđe ili svijetlosmeđe; miriše slabo na voće, u starosti na zemlju, a okus je blag, u starosti je na zemlju i plijesan.

Kemijske reakcije: Listići s formolom postanu ljubičasto-smeđi, a površina stručka s KOH siva.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće u množini, u crnogoričnim šumama kao saprofit na otpalim iglicama raznog crnogoričnog drveća. Slike je snimio Neven Ferenčak, 13.11.2023., 26.10.2024. i 25.10.2025.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete, ali samo mlada, jer je u starosti okus mesa na zemlju. Stručci su tvrdi pa se odbacuju.

Napomena: Po morfološkim značajkama joj odgovara sivomaslačna plosnatica (Rhodocollybia asema) koja se uglavnom razlikuje po prevladavajućoj sivoj boji i nešto manjim dimenzijama.

Rhodocollybia filamentosa - created on September 2023 in Кирово-Чепецкий р-н, Кировская обл., Russian Federation by Vladimir Bryukhov

VLAKNASTA PLOSNATICA

Rhodocollybia filamentosa (Velen.) Antonín

Etimologija: filamentum (lat.) = niti, vlakno + -osa (lat.) = obilje, ispunjenost nečim. Po vlaknastom klobuku.

Klobuk: 2-6.5 cm širok, prvo je zvonolik do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i sa širokom grbicom na sredini, površina je suha, nije ljepljiva, slabo vodenasta, s uraštenim, radijalnim vlakancima, tamno crvenkasto-smeđ, tamnosmeđ ili tamnoljubičast, sušenjem blijedi u sivo-smeđe tonove, na rubu je svjetliji, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 3-8 cm visok i 5-10 mm debeo, valjkast, batinasto zadebljan na bazi, crtast, vlaknast do baršunasto-ljuskav, crvenkasto-smeđ, svjetliji je na gornjem dijelu, a ispod tamniji, na bazi je bijelo baršunast.

Listići: Gusti, vrlo su tanki, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli, gotovo su slobodni, bjelkasti, kasnije su smeđi, oštrica je izraženo nazubljena.

Mikroskopija: Eliptične, glatke, prozirne, dio spora je s debelim stijenkama, dekstrinoidne, 6.5-11 x 3.5-4.5 μm, cheilocistide su uglavnom vretenaste, nepravilno razgranate, 19-40 x 4-9 μm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, hrskavičasto, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag do malo gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, kao saprofit u planinskim crnogoričnim šumama, obično ispod smreke, na kiselom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slična je maslačna plosnatica (Rhodocollybia butyracea), koja je bez izraženih, uraštenih vlakana.

Rhodocollybia fodiens - created on September 2019 in Tornivaara, Finland by Tapio Kekki

UKORIJENJENA PLOSNATICA

Rhodocollybia fodiens (Kalchbr.) Antonín & Noordel.

Etimologija: fodio (lat.) = koja kopa, koja se probija. Po ukorijenjenom stručku.

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je konveksan, kasnije se raširi i često tupo ispupči na sredini, površina je vlažna i ljepljiva po vlažnom vremenu, malo je vodenasta, ponekad je kao posuta srebrnkastim prahom, dosta je ujednačeno žućkasto-crvenkast do crvenkasto-smeđ, ponekad je nešto tamniji, prema rubu je bjelkast i blago svijetlocrven, bez hrđastosmeđih mrlja.

Stručak: 3-8 cm visok i 3-8 mm debeo, valjkast, sužen je na bazi, u sredini je šupalj, ukorijenjen, uzdužno je crtast do brazdast, bijel, krem ili smećkast, na vrhu je bjelkast, mjestimično je s crveno-smeđim pjegama, na bazi je bijelo baršunast od micelija.

Listići: Prilično su gusti, nisu široki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, žućkasti do krem, oštrica je nazubljena.

Mikroskopija: Eliptične ili u obliku kapi, glatke, prozirne, jako su dekstrinoidne, 6.5-9.5 x 4-5 µm, Q = 1.6-2, Qav = 1.8, cheilocistide su valjkaste i sa izrazlinama; otrusina je svijetloružičasta do svijetlonarančasta, kasnije je krem.

Meso: Debelo, u stručku je vlaknasto, bjelkasto je do svijetlosmeđe; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla u crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, obično ispod smreke, na sloju iglica, na kiselom tlu bogatom mahovinom.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, malo je kvalitetnija od maslačne plosnatice (Rhodocollybia butyracea).

Napomena: Slična je pjegava plosnatica (Rhodocollybia maculata), koja je nešto većih dimenzija, s klobukom bez crvenih mrlja, ujednačene je crvenkasto-smeđe boje, a na sredini je nešto tamniji.

PJEGAVA PLOSNATICA

Rhodocollybia maculata (Alb. & Schwein.) Singer

Etimologija: maculatus (lat.) = uprljati, zamazati, (za)mrljati. Po mrljama po površini klobuka.

Engleski naziv: Spotted Collybia

Klobuk: 3-11 cm širok, prvo je konveksan, zatim je spljošten, površina je gola, glatka, po vlažnom je vremenu malo mazava, prvo je bijel do žućkast, uočljivo je hrđastosmeđe ili crvenkasto pjegav, osobito na sredini, u starosti je nekad hrđastosmeđ zbog gustih pjega, rub je vrlo tanak, dugo je vremena podvijen, kasnije je izvrnut.

Stručak: 4-12 cm visok i 0.5-2 cm debeo, tvrd, valjkast, često je kao stisnut, prema dolje je nešto deblji, nekad je s vrlo dugim korjenastim produžetkom, pun je do gotovo šupalj, često je spiralno uvijen, gladak, često je uzdužno vlaknast, bijel, mjestimično je hrđastosmeđe pjegav, često je točkast.

Listići: Vrlo su gusti, uski, zaokruženi uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, oštriva je nazubljena; najprije su bjelkasti do blago žućkasti, u starosti su crvenkasto-smeđi.

Mikroskopija: Skoro su kuglaste, glatke, s uljnim kapljama, prozirne, s debelim stijenkama, dekstrinoidne, 5.5-7 x 4.5-6 µm, Qav = 1.15-1.2; otrusina je krem do ružičasta.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris nije izražen, a okus je gorak i jako neugodan.

Kemijske reakcije: Meso s gvajakovom tinkturom polako postane plavkasto-zeleno, a s KOH požuti.

Stanište: Raste u ljeto, jesen i ranu zimu, od srpnja do siječnja, u velikim skupinama ili krugovima, kao saprofit tla u crnogoričnim šumama smreke ili bora, a nešto rjeđe u bjelogoričnim šumama, hrasta, graba i bukve, na svim vrstama tla. Slike je snimila Snježana Dujmović, 28.9.2025., u šumi bukve, smreke i bora.

Doba rasta: 1, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog gorkog okusa mesa. Ove je gljivu obično potrebno probati samo jednom, jer malo koja druga vrsta ima tako užasan okus. Također se navodi da uzrokuje gastrointestinalne tegobe kada se konzumira u većim količinama.

Napomena: Dosta je česta vrsta i šteta što nije jestiva. Kada je mlada, klobuk može biti potpuno bijel bez smeđih mrlja. Jednostavna je pri determinaciji, jer su žilavi korjenasti stručak, vrlo gusti listići i rđasto pjegavi klobuk najznačajnija obilježja karakteristična za ovu vrstu. Prstenasta ljepoglavka (Tricholomella constricta) je krupnija rastom i slične konzistencije kao naša vrsta od koje se razlikuje po prisutnosti žutih mrlja i mirisu na brašno. Korjenasta plosnatica (Rhodocollybia fodiens) je okeraste boje klobuka i ujednačeno je obojena, bez mrlja je po površini.

Rhodocollybia prolixa - created on October 2024 in Laghestèl, Baselga di Piné, Italy by Marco Floriani

ISKRIVLJENA PLOSNATICA

Rhodocollybia prolixa (Fr.) Antonín & Noordel.

Etimologija: prolixus (lat.) = obilan, dugotrajan, razvučen. Po površini klobuka.

Klobuk: 4-8 cm širok, prvo je zvonoliko-konveksan, zatim se izravna i često nepravilno ispupči na sredini, površina je vlažna, mazava, sluzava, glatka, vodenasta, na sredini je često neravna i radijalno vlaknasta, crvenkasto-smeđ do ružičasto-smeđ, vremenom blijedi od rubova.

Stručak: 5-9 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, ukorijenjen, uvijen, šupalj, uzdužno je ižlijebljen, vlaknast, krem, svijetlosmeđ do tamnosmeđ, na vrhu je svjetliji, rijetko je s ružičastom nijansom, vremenom postaje crvenkasto pjegav.

Listići: Vrlo su gusti, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli su sa zupcem, bijeli, kremasti, svijetlosmeđi, kasnije su s krem-smeđi do hrđastosmeđe prošarani, oštrica je nazubljena.

Mikroskopija: Kuglaste do široko eliptične, rijetko su u obliku kapi, prozirne, glatke, 4-6 x 3-5 µm, Q = 1-1.3, bazidije su 4-sporne, s bazalim su kopčama, cheilocistide su valjkaste, batinaste, napuhane, s brojnim su izraslinama, pileipelis je iksocutis koji se sastoji od valjkastih hifa; otrusina je bijela, žućkasta do svijetloružičasta.

Meso: Debelo, bjelkasto do svijetlokrem, vodenasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag, nekad je gorak.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete kada je meso blagog okusa. Okus joj je bolji nego kod maslačne plosnatice (Rhodocollybia butyracea). U slučaju kada je meso gorko smatra se nejestivom vrstom. Okus mesa ovisi o lokalitetu na kojem raste, na nekim je mjestima blag, a na nekima gorak.

Napomena: Veoma je karakteristična vrsta po uvijenom stručku, a ta je karakteristika skoro uvijek prisutna pa se teško zamijeni s nekom drugom vrstom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 510. Iskrivljena plosnatica (Collybia distorta (Fr.) Quél.)

Rhodocollybia prolixa var. prolixa - created on September 2019 in Hältingträsk, Finland by Allar Antson

PROSTRANA PLOSNATICA

Rhodocollybia prolixa var. prolixa

Etimologija: prolixus (lat.) = obilan, dugotrajan, razvučen. Po površini klobuka.

Engleski naziv: Toothed Toughshank

Klobuk: 2-9 cm širok, prvo je zvonolik do konveksan, zatim se izravna i često nepravilno ispupči na sredini, površina je sjajna po vlažnom vremenu, gola, glatka, vodenasta, žućkasto-smeđ, narančasto-smeđ, crveno-smeđ do tamnosmeđ, vremenom izblijedi, rub je podvijen, kasnije je valovit.

Stručak: 4-9 cm visok i 4-10 mm debeo, valjkast, često je ukorijenjen, u sredini je hrskavičasto-vlaknast, malo je uvijen, uzdužno je ižijebljen, bijelo-krem do svijetlosmeđ, na vrhu je svjetliji, rijetko je sa slabom ružičastom nijansom.

Listići: Vrlo su gusti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, bjelkasti, svijetložuti do svijetlosmeđi, kasnije su s hrđastosmeđim pjegicama, oštrica je nazubljena.

Mikroskopija: Kuglaste do široko eliptične, prozirne, glatke, 4.5-6.5 x 4-5 µm, Q = 1.1-1.4, cheilocistide su vrlo varijabilnog oblika; otrusina je bijela, svijetložuta do svijetloružičasta.

Meso: Debelo, bjelkasto je do svijetlokrem; miris nije izražen, a okus je gorak, rijetko je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla u planinskim crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete kada je meso blagog okusa. Okus joj je bolji nego kod maslačne plosnatice (Rhodocollybia butyracea). U slučaju kada je meso gorko smatra se nejestivom vrstom. Okus mesa ovisi o lokalitetu na kojem raste, na nekim je mjestima blag, a na nekima gorak.

Napomena: Karakteristična je po uvijenom stručku, a ta je karakteristika skoro uvijek prisutna pa se teško zamijeni s nekom drugom vrstom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 511. Prostrana plosnatica (Collybia prolixa (Hornem.: Fr.) Gill.)

GNIJEZDASTI LISTAR

Phyllotopsis nidulans (Pers.) Singer

Etimologija: nidulus (lat.) = malo gnijezdo. Po obliku.

Engleski naziv: Orange Mock Oyster

Plodno tijelo (klobuk): 3-12 (15) cm široko, školjkasto, izravno je lateralno spojeno na supstrat bez stručka; žućkasto, žuto ili je žuto-narančasto, vodenasto, površina je bijelo dlakavo-baršunasta, rub je svjetlije bijele boje, baršunast i podvijen.

Listići: Prilično su razmaknuti, nisu račvasti, spuštaju se do spoja sa supstratom, izmiješani su s brojnim lamelulama; žućkasti su do žuto-narančasti poput klobuka.

Mikroskopija: Bubrežastog su oblika, 5-7 x 2-3 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Žućkasto, tanko, višeslojno, dosta je žilavo, elastično; miriše neugodno na plijesan, voće ili kiseli kupus, a okus je također neugodan na plijesan.

Stanište: Raste tijekom godine, ali najčešće u zimskim mjesecima od kasne jeseni do proljeća, kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, panjevi) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, poput smreke, jele, a rjeđe bukve; uzrokuje bijelu trulež drva. Primjerke na slikama snimila je Helena Petrić, u prvoj polovici siječnja, na lokalitetu Medvednica kod Zagreba.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog neugodnog mirisa i okusa mesa.

Napomena: Slična je dosta krupnija školjkasta uvijača (Tapinella panuoides) koja ima nešto gušće i anastomozirajuće listiće, dosta je slična po izgledu, a spore joj nisu ružičaste, već smeđe boje duhana.

SJEVERNJAČKA PUZA

Armillaria borealis Marxm. & Korhonen

Engleski naziv: Northern Honey Fungus

Klobuk: 5-14 cm širok, najprije polukuglast, zatim konveksan i raširen; promjenjive je boje, oker-žut ili oker-smeđ, u sredini tamniji; rub je nepravilno naboran, narebran i vijugav.

Stručak: 4-10 cm visok, valjkast, prema dolje sve deblji, boje klobuka, pun, tvrd, vlaknast, po suhom se i vjetrovitom vremenu raspuca i ljuskavo prstenasto zavija prema gore; vjenčić je opnast i trajan.

Listići: Gusti, nejednako dugi, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; najprije bjelkasti, zatim oker-smeđe boje klobuka.

Mikroskopija: Eliptične, u obliku graha, 8-11.5 x 5-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto-krem, u stručku tvrdo i vlaknasto; miris je na gljive ili na plijesan, okus je malo trpak i nadražujući.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, obično busenasto, kao saprofit krupnih drvnih ostataka (panjevi) bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, a rijetko kao parazit na živom drveću i na zemlji (na drvnim ostacima pomiješanim sa zemljom).

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Uvjetno je jestiva gljiva dobre kvalitete. Ne podnose je svi dobro i ponekad uzrokuje teške simptome slične gripi kao što su groznica, alergijske reakcije, proljev ili gastrointestinalni problemi. Stručci se ne smiju koristiti jer su tvrdi i vlaknasti. Svatko tko razvije bilo kakve simptome ne bi je trebao konzumirati. Toksičnost i nepodnošljivost se povećavaju nakon mraza ili kod starijih primjeraka. Prije uporabe se mora kuhati najmanje 20 minuta i odbaciti voda od kuhanja. Također nije prikladna za sušenje. U prethodnim se stoljećima koristila kao laksativ za zatvor, a u antičko doba su je zvali i Hallimarsch = izazivanje proljeva. Naravno, danas se više ne koristi za tu svrhu, jer farmaceuti imaju mnogo bolje lijekove. Smrtonosna trovanja ili trovanja s oštećenjem organa do danas nisu poznata.

Napomena: Slične su gomoljasta puza (Armillaria galica), kojoj je klobuk uočljivo vlaknasto-čehasto dekoriran, a stručak je bulbozno zadebljan na bazi, te smeđa puza (Armillaria obscura), koja je na sredini klobuka s crnkastim čehicama i koja raste na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

KOPRENASTA PUZA

Armillaria cepistipes Velen.

Engleski naziv: Mullet Honey Fungus

Klobuk: 2-13 (18) cm širok, najprije polukuglast, zatim otvoren; žućkast, žuto-smećkast ili svijetlosmeđ, u sredini tamniji, čehast, čehice se lako skidaju; rub je u početku podvijen i maljav od ostataka vjenčića, svjetliji i znakovito dugo narebran.

Stručak: 2-8 cm visok i 1.5-2 (3) cm debeo, valjkast, baza je toljagasto zadebljana, pun, od vjenčića prema dolje uzdužno vlaknast, svijetlosmeđe čehice se lako skidaju, bjelkast, svijetlosmeđ, vrh je svjetliji, prema dnu je žućkast; vjenčić je debeo, bijel, prolazan, ostaci su često nitasti kao kod koprenki (Cortinarius).

Listići: Bijelkasti, svijetlosmeđi, kasnije više-manje hrđastosmeđi, nejednako dugi, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku.

Mikroskopija: Eliptične ili u obliku sjemenke jabuke, s pupoljkom (apiculus), (7.0) 7.3 - 9.2 (9.9) × (3.8) 4.1 - 5.4 (5.9) µm, Q = (1.5) 1.6 - 1.9 (2.1), N = 120, Me = 8.1 × 4.7 µm, Qav = 1.7; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, žućkasto ili svijetlosmeđe, po vlažnom vremenu vodenasto; miris na plijesan ili na sapun, okus (nakon žvakanja) trpak.

Stanište: Raste u jesen, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevima) raznog bjelogoričnog drveća, a rijetko kao parazit na živom drveću. Primjerke na drugoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Uvjetno je jestiva gljiva dobre kvalitete. Ne podnose je svi dobro i ponekad uzrokuje teške simptome slične gripi kao što su groznica, alergijske reakcije, proljev ili gastrointestinalni problemi. Stručci se ne smiju koristiti jer su tvrdi i vlaknasti. Svatko tko razvije bilo kakve simptome ne bi je trebao konzumirati. Toksičnost i nepodnošljivost se povećavaju nakon mraza ili kod starijih primjeraka. Prije uporabe se mora kuhati najmanje 20 minuta i odbaciti voda od kuhanja. Također nije prikladna za sušenje. U prethodnim se stoljećima koristila kao laksativ za zatvor, a u antičko doba su je zvali i Hallimarsch = izazivanje proljeva. Naravno, danas se više ne koristi za tu svrhu, jer farmaceuti imaju mnogo bolje lijekove. Smrtonosna trovanja ili trovanja s oštećenjem organa do danas nisu poznata.

Napomena: Od sličnih se vrsta razlikuje prvenstveno po narebranom rubu klobuka. Narebran rub klobuka ima i medena puza (Armillaria mellea), koja ima trajan i s gornje strane crtasti vjenčić.

GOMOLJASTA PUZA

Armillaria gallica Marxm. & Romagn.

Etimologija: gallicus (lat.) = galski. Po mjestu rasta u skupinama (Francuska).

Engleski naziv: Bulbous Honey Fungus

Klobuk: 2-10 (13) cm širok, najprije je polukuglasto-zvonolik, ubrzo se spljošti, ponekad je ulegnut na sredini; smeđe ili nešto tamnije crvenkasto-smeđe boje, svjetliji primjerci su lagano žućkasto-smeđi, sredina je siva ili sivo-crnkasta; vlaknasto-čehasta dekoracija je žuto-smeđe, smeđe, sive ili sivo-smeđe boje, lako se skida.

Stručak: 2-8 (10) cm visok i 1.5-2 (3) cm debeo (u bazi do 4 cm), valjkast, manje ili više je bulbozan; bjelkast do smećkast dolje s smeđim i žutim čehicama koje se lako skidaju; vjenčić je debeo i opnast.

Listići: Silazeći su ili lagano prirasli, osrednje su gusti; bjelkasti, u starosti tamniji, svijetlosmeđi.

Mikroskopija: Eliptične, glatke, s tankim pregradama, 7-10 x 4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, u stručku je manje ili više ružičasto ili ružičasto-smećkasto; miris je na gljive ili na plijesan, okus je malo trpak i nadražujući.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, obično busenasto, kao saprofit krupnih drvnih ostataka (panjevi) bjelogoričnog drveća, rjeđe smreke, a rijetko kao parazit na živom drveću i na zemlji (na ostacima drva pomiješanog sa zemljom). Primjerke na posljednjoj slici snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Uvjetno je jestiva gljiva dobre kvalitete. Biti na oprezu s ovom vrstom, jer izgleda da je u određenoj mjeri toksična kod jako pijanih ljudi i u tom slučaju izaziva pospanost. Ne podnose je svi dobro i ponekad uzrokuje teške simptome slične gripi kao što su groznica, alergijske reakcije, proljev ili gastrointestinalni problemi. Stručci se ne smiju koristiti jer su tvrdi i vlaknasti. Svatko tko razvije bilo kakve simptome ne bi je trebao konzumirati. Toksičnost i nepodnošljivost se povećavaju nakon mraza ili kod starijih primjeraka. Prije uporabe se mora kuhati najmanje 20 minuta i odbaciti voda od kuhanja. Također nije prikladna za sušenje. U prethodnim se stoljećima koristila kao laksativ za zatvor, a u antičko doba su je zvali i Hallimarsch = izazivanje proljeva. Naravno, danas se više ne koristi za tu svrhu, jer farmaceuti imaju mnogo bolje lijekove. Smrtonosna trovanja ili trovanja s oštećenjem organa do danas nisu poznata.

Ljekovitost: Utvrđeno je da gomoljasta puza sadrži polisaharide koji djeluju antioksidativno (National Library of Medicine. 2024. The antioxidant activity of polysaccharides from Armillaria gallica). Gljiva proizvodi raznoliki niz meleolida koji pokazuju citotoksično i antimikrobno djelovanje, ali su potrebna daljnja istraživanja kako bi se utvrdio potencijal za eventualnu proizvodnju lijekova za te svrhe (National Library of Medicine. 2024. Isolation of a gene cluster from Armillaria gallica for the synthesis of armillyl orsellinate–type sesquiterpenoids).

Napomena: U rodu Armillaria ima ukupno 5 vrsta koje imaju vjenčić pomoću kojeg se razlikuju od sličnih vrsta. Slična je koprenasta puza (Armillaria cepistipes) koja ima narebran rub klobuka.

MEDENA PUZA

Armillaria mellea (Vahl) P.Kumm.

Etimologija: melleus (lat.) = boje meda. Po boji.

Engleski naziv: Honey Fungus

Klobuk: 2-12 (15) cm širok, prilično mesnat, prvo je okruglast pa konveksan i na kraju potpuno otvoren; žućkast, limunastožut, žuto-smeđ, svijetlosmeđ ili tamnosmeđ, u raznim nijansama, poput meda, tjeme je tamnije; pokriven je tamnijim čuperastim čehama koje se gube ili trajno ostaju, rub je dosta narebran.

Stručak: 4-11 (18) cm visok i 0.5-1.5 (2.2) cm debeo, valjkast, na donjem dijelu je odebljano-bulbozan, pun je pa šupalj; žuto-smeđ, prema dnu je crnkast, vlaknast; nosi upadljivi bjelkasti, dvostrukog ruba, s gornje strane crtast, tkaninast i trajan vjenčić.

Listići: Prvo su bijeli, krem-bjelkasti, svijetložuti i svijetlosmeđi pa kasnije rđasto-crvenkasti; gusti, prirasli su na stručak ili su zupčasto silazeći.

Mikroskopija: Eliptične, prozirne, (7) 7.3 - 9 (9.9) × (4.7) 5.4 - 6.5 (7.1) µm, Q = (1.2) 1.3 - 1.5 (1.6), N = 120, Me = 8.1 × 5.8 µm, Qav = 1.4; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto je ili svijetložuto, čvrsto, u stručku je žilavo; miris na gljive ili plijesan, a okus ponekad opor, a ponekad gorkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sumpornom kiselinom pocrveni, s laktofenolom postane smeđo-ljubičasto, dok s kalijevom lužinom meso trenutno posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, obično busenasto, kao saprofit krupnih drvnih ostataka (panjevi) bjelogoričnog drveća, a rijetko kao parazit na živom drveću i prividno na zemlji (na ostacima drva pomiješanog sa zemljom), najčešće hrasta i graba; izaziva bijelu trulež drva.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Uvjetno je jestiva gljiva dobre kvalitete. Teško je probavljiva pa kod nekih ljudi može izazvati povraćanje. Ne podnose je svi dobro i ponekad uzrokuje teške simptome slične gripi kao što su groznica, alergijske reakcije, proljev ili gastrointestinalni problemi. Stručci se ne smiju koristiti jer su tvrdi i vlaknasti. Svatko tko razvije bilo kakve simptome ne bi je trebao konzumirati. Toksičnost i nepodnošljivost se povećavaju nakon mraza ili kod starijih primjeraka. Prije uporabe se mora kuhati najmanje 20 minuta i odbaciti voda od kuhanja. Također nije prikladna za sušenje. U prethodnim se stoljećima koristila kao laksativ za zatvor, a u antičko doba su je zvali i Hallimarsch = izazivanje proljeva. Naravno, danas se više ne koristi za tu svrhu, jer farmaceuti imaju mnogo bolje lijekove. Smrtonosna trovanja ili trovanja s oštećenjem organa do danas nisu poznata.

Ljekovitost: Utvrđeno je da medena puza sadrži polisaharide koji imaju antioksidativno, antidijabetičko i antipretilno djelovanje, te štite od pojave bolesti jetre i bolesti bubrega kompliciranih dijabetesom (National Library of Medicine. 2024. Chemical Compositions and Antioxidant Activities of Polysaccharides from the Sporophores and Cultured Products of Armillaria mellea; Antioxidant Properties of the Edible Basidiomycete Armillaria mellea in Submerged Cultures; Antidiabetic activity of Armillaria mellea polysaccharides: Joint ultrasonic and enzyme assisted extraction). Iz medene je puze izoliran alkaloid armillarikin za kojeg je otkriveno da je citotolksičan pa je provedena studija u kojoj se istraživala citotoksičnost armillarikina protiv stanica raka jetre i intrahepatičnog žučnog kanala (National Library of Medicine. 2024. Induction of apoptosis by Armillaria mellea constituent armillarikin in human hepatocellular carcinoma). Nastavljaju se pokusi kako bi se odredili potencijalni antitumorski učinci armillarikina.

Napomena: Slične su aromatična panjevčica (Kuehneromyces mutabilis) koja ima slabiji vjenčić i listiće oker boje, te prava sumporača (Hypholoma fasciculare), koja ima zelenkasto-plave listiće, sumporaste je boje i nema vjenčića.

SMEĐA PUZA

Armillaria obscura (Schaeff.) Herink

Etimologija: obscurus (lat.) = smrknut, mračan, nejasan, nepoznat, taman.

Klobuk: 2-10 (14) cm širok, prilično je mesnat, okruglast ili tupo-stožast pa konveksan, gotovo je uvijek ispupčen, u starosti je skoro ravan; tamnosmeđ, crvenkasto-smeđ ili zagasite oker-smeđe boje, sredina je tamnija od crnkasto-sivih čehica koje se lako skidaju; kod mlađih gljiva s gušćim, a kod starijih gljiva s rjeđim i poput čička čekinjasto ušiljenim ostacima ovoja, rub je uvijek podvnut i zaobljen.

Stručak: 4-22 (25) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, valjkast, uglavnom je zadebljan na bazi (oko 2 cm), pun, s tvrdom je korom i pamučastom jezgrom koja se u starosti prošupljuje; smećkast, vlaknast, šaren je od čeha, prema dnu je tamnosmeđ (nikada nije žut), vrh je obično svjetliji, bjelkast; vjenčić je debeo, slab, kratak, prekriven je bijelom vunastom presvlakom.

Listići: Bijeli, bjelkasti do skoro žuti ili smećkasti, na kraju su s hrđastosmeđim mrljama; osrednje su gusti, silazeći, tanki, široki, oštrica je cjelovita, a kod promrzlih oštrica može i pocrvenjeti.

Mikroskopija: Eliptične, sa zrnastim sadržajem, 5.8-10 x 5-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Svijetlo, gotovo je bijelo, u klobuku je meko, a u stručku ubrzo žilavo-vlaknasto, tanko; miris na gljive, okus trpak, na sapun, kada se prožvače u ustima okus nakon određenog vremena postane odvratan.

Stanište: Raste u množini, ali ne i u grmovima sa zajedničkim korijenom, tipično u vrtovima, parkovima i crnogoričnom šumama, najčešće šumama smreke, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima, te kao parazit na živom drveću, uspijeva i duž obale na borovima.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Uvjetno je jestiva gljiva dobre kvalitete. Teško je probavljiva pa kod nekih ljudi može izazvati povraćanje. Ne podnose je svi dobro i ponekad uzrokuje teške simptome slične gripi kao što su groznica, alergijske reakcije, proljev ili gastrointestinalni problemi. Stručci se ne smiju koristiti jer su tvrdi i vlaknasti. Svatko tko razvije bilo kakve simptome ne bi ih trebao konzumirati. Toksičnost i nepodnošljivost se povećavaju nakon mraza ili kod starijih primjeraka. Sirova je otrovna pa se prije uporabe mora kuhati najmanje 20 minuta i odbaciti voda od kuhanja. Također nije prikladna za sušenje. U prethodnim se stoljećima koristila kao laksativ za zatvor, a u antičko doba su je zvali i Hallimarsch = izazivanje proljeva. Naravno, danas se više ne koristi za tu svrhu, jer farmaceuti imaju mnogo bolje lijekove. Smrtonosna trovanja ili trovanja s oštećenjem organa do danas nisu poznata.

Napomena: Slična je sjevernjačka puza (Armillaria borealis), koja ima prirasle listiće i koprenasta puza (Armillaria cepistipes), koja raste na panjevima bjelogoričnog drveća.

CRNOGORIČNA PUZA

Armillaria ostoyae (Romagn.) Herink

Engleski naziv: Dark Honey Fungus

Klobuk: 2-10 (14) cm širok, prvo je okruglast pa konveksan i na kraju potpuno otvoren; crvenkasto-smeđ, dosta je promjenjive boje, pokriven je smeđim čuperastim čehama koje se lako skidaju, rub je u starosti narebran.

Stručak: 4-22 (25) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, valjkast, bjelkast do smećkast, na vrhu je obično svjetliji, uzdužno je vlaknast, s bijelim do smeđim vunastim čehama koje se lako skidaju; nosi debeli trajni vjenčić.

Listići: Gusti, prirasli ili se sa zupcem spuštaju po stručku, oštrica je valovita, prvo su bjelkasti, kasnije su hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Eliptične, prozirne, (6.1) 6.5 - 8.4 (8.8) × (4.4) 4.7 - 5.9 (6.8) µm, Q = 1.3 - 1.5 (1.6), N = 120, Me = 7.3 × 5.3 µm, Qav = 1.4; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, čvrsto, u stručku je žilavo; miriše na gljive, a okus je opor ili na sapun.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, obično busenasto, u vrtovima, šumama i parkovima kao saprofit krupnih drvnih ostataka crnogoričnog drveća, a rijetko kao parazit na živom drveću i prividno na zemlji (na ostacima drva pomiješanog sa zemljom). Primjerke na slici početkom studenog snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Uvjetno je jestiva gljiva dobre kvalitete. Teško je probavljiva pa kod nekih ljudi može izazvati povraćanje. Ne podnose je svi dobro i ponekad uzrokuje teške simptome slične gripi kao što su groznica, alergijske reakcije, proljev ili gastrointestinalni problemi. Stručci se ne smiju koristiti jer su tvrdi i vlaknasti. Svatko tko razvije bilo kakve simptome ne bi je trebao konzumirati. Toksičnost i nepodnošljivost se povećavaju nakon mraza ili kod starijih primjeraka. Prije uporabe se mora kuhati najmanje 20 minuta i odbaciti voda od kuhanja. Također nije prikladna za sušenje.

Napomena: Slične su koprenasta puza (Armillaria cepistipes) koja raste na drvnim ostacima bjelogoričnog drveća, te smeđa puza (Armillaria obscura).

ELASTIČNA PANJEVČICA

Flammulina elastica (Sacc.) Redhead & R.H.Petersen

Etimologija: elasticus (lat.) = elastičan, fleksibilan. Po elastičnosti stručka.

Klobuk: 1-7 cm širok, najprije je polukuglast, zatim se raširi, površina je mazava i ljepljiva, mednožut, žuto-smeđ do hrđastosmeđ, rub je svjetliji, u mladosti je podvijen.

Stručak: 2-6 cm dug i 2-10 mm debeo, valjkast, u starosti je šupalj, elastičan (ako se stisne, vraća se u prvobitni oblik), ukorijenjen, bijelo baršunast, vlaknast, prema bazi je tamnosmeđ, na vrhu je svjetliji.

Listići: Prilično su razmaknuti, slobodni, bjelkasti do svijetložuti, u starosti su žuto-narančasti i sa hrđastosmeđim mrljama.

Mikroskopija: Eliptične do valjkaste, duguljaste, glatke, prozirne, 7-11.5 x 2.5-4 µm Q = 2.3-3 (cromushrooms: spore su (7) 7.6 - 10.1 (11) × (2.5) 2.8 - 3.5 (3.8) µm, Q = (2.3) 2.5 - 3.2 (3.6), N = 104, Me = 8.9 × 3.1 µm, Qav = 2.8, bazidije su 4-sporne, batinaste do valjkaste, 26-33 × 4.4-6.1 µm, N = 21, cheilocistide su vretenaste, valjkaste ili oblika boce, 47-79 × 8.2-16 µm, N = 23, hife trame listića su široke 3.6-8 µm); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto do svijeložuto; miris i okus su ugodni na gljive.

Stanište: Raste u kasnu jesen, zimu i proljeće (zimska gljiva), od listopada do travnja, busenasto ili pojedinačno, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, osobito vrbe, rjeđe crne topole (Populus nigra). Sve slike snimio je Neven Ferenčak, u drugoj polovici studenog i krajem prosinca, na lokalitetu Dravska šuma kod Varaždina.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a jestiv je samo klobuk, jer je stručak tvrd. Može se i uzgajati.

Napomena: Majsličnije su rebrasta patuljica (Galerina marginata), koja ima vjenčić, smećkaste listiće, bjelkasto vlaknasti stručak i hrđastosmeđu otrusinu, te baršunasta panjevčica (Flammulina velutipes), koja ima svijetli žućkasti do narančasti klobuk, bjelkaste do žućkaste listiće. Kod determinacije su najvažniji stanište, vrijeme rasta i tipično elastični stručak.

Flammulina fennae - created in Norway by Rune Solvang

LJETNA BARŠUNASTA PANJEVČICA

Flammulina fennae Bas

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je izravnat i nejasno ispupčen u sredini, površina je glatka, po vlažnom je vremenu mazava, bijel, kremast, žut, do žuto-smeđ, tamniji je na sredini, žuto-smećkast do narančasto-smeđ, kasnije izblijedi i na sredini i postane bjelkast do svijetložut, mjestimično je s hrđastosmeđim mrljama, rub je podvijen i po suhom vremenu lagano pahuljast.

Stručak: 2-9 cm visok i 1-10 mm debeo, valjkast, ponekad je lagano batinast na bazi, u starosti je šupalj, ukorijenjen, površina je baršunasta, bjelkast je na gornjem dijelu, uvijek postepeno malo tamni prema bazi gdje je crvenkasto-smeđ, tamnosmeđ ili crno-smeđ.

Listići: Gusti, uski, izrezani uz stručak, slobodni, bijeli, bjelkasti, krem-žućkasti ili svijetložuti, samo su u starosti sa hrđastosmeđim mrljama.

Mikroskopija: Eliptične, glatke, prozirne, 5.5-7.5 x 3.5-4.5 µm, Q = 1.5-1.7; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto ili svijetložuto, crvenkasto-smeđe do tamnosmeđe u stručku; miris je ugodan na gljive, a okus je također na gljive i blago gorkast.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, često busenasto, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci) raznog bjelogoričnog drveća, te prividno na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima i korijenjem.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Može se i uzgajati.

Napomena: Ovoj vrsti je najsličnija baršunasta panjevčica (Flammulina velutipes), koja se razlikuje po vremenu rasta u hladnijim razdobljima, svjetlijoj, skoro bijeloj boji klobuka, te nešto manjim i širim sporama.

Flammulina ononidis - created on December 2023 in Hungary by Vincze Tibor

TRAVNJAČKA PANJEVKA

Flammulina ononidis Arnolds

Etimologija: Jer raste uz biljku zečji trn (Ononis spinosa).

Klobuk: 0.5-3.5 cm širok, najprije je konveksan, zatim se izravna i ulegne na sredini, tanak, površina je mazava i sluzava, zagasitožut, žuto-smeđ ili  crvenkasto-smeđ, vodenast, mjestimice rđasto pjegav, rub je u mladosti podvijen, a kasnije svjetliji i malo narebran.

Stručak: 2-5 cm visok i 1-4 mm debeo, valjkast, na bazi se sužava i korjenasto produžava duboko u zemlji, na vrhu je bijelo pahuljast, bjelkast, kasnije smećkast, na bazi je tamnosmeđ i maljavo-vlaknast.

Listići: Prilično su razmaknuti, s prisutnim su lamelulama različite dužine, nisu jako široki, zaokruženi su uz stručak, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, bjelkasti su ili svijetložuti, kasnije su oker boje.

Mikroskopija: Eliptične, duguljaste, glatke, 8.5-12.5 x 4.5-5.5 µm, Q = 1.7-2.5; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto ili svijetložuto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, zimu i proljeće, od rujna do ožujka, na travnjacima, pašnjacima i parkovima, kao parazit na korijenu zečjeg trna, rjeđe i na drugim biljnim vrstama kao što je poljski osjak (Cirsium arvense), u mahovini ili travi. U Hrvatskoj je poznata s dva lokaliteta, u okolici Zagreba. Rijetka je vrsta.

Doba rasta: 1, 2, 3, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Smatra se da je jedna od formi baršunaste panjevčice (Flammulina velutipes) koja se razlikuje po staništu i drugačijim dimenzijama spora.

Flammulina populicola - created on January 2022 in Valbyparken, Denmark by Benny T. Olsen

TOPOLOVA PANJEVČICA

Flammulina populicola Redhead & R.H.Petersen

Etimologija: populus (lat.) = topola + -cola (lat.) = nastanjivati, obitavati. Po staništu.

Klobuk: 2-7 cm širok, prvo je konveksan, kasnije postaje široko konveksan do gotovo ravan, površina je glatka, sjajna, vlažna i ljepljiva po vlažnom vremenu, malo je vodenasta, oker-smeđ, na sredini je zlatno žuto-smeđ, žuto-narančast do narančasto-smeđ, rub je prozirno narebran u dužini od 3-5 mm, valovit.

Stručak: 2-8 cm visok i 2-7 mm debeo, žilav, gotovo je valjkast, prema vrhu je jednak do malo sužen, ukorijenjen, površina je fino baršunasta, na vrhu je bijel, žućkast ili svijetlo narančasto-smeđ u mladosti, ispod je smećkast, hrđastosmeđ do maslinasto-smeđ.

Listići: Gusti, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, izmiješani su s lamelulama, bjelkasti su do krem-žućkasti, u starosti su smeđi, oštrica je glatka.

Mikroskopija: Eliptične, ponekad su u obliku kapi, glatke, prozirne, tankih stijenki, neamiloidne, 6-7.5 x 3.5-4.5 µm, Q = 1.5-1.7, Qav = 1.6, bazidije su usko batinaste, prozirne, tankih stijenki, 4-sporne, ponekad su 2-sporne, 23-30 x 4-5 µm, sterigme su duge do 3 µm, pleurocistide su u obliku široke boce do vretenaste, brojne, glatke, prozirne do žućkaste, 40-60 x 8-15 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama i poveličini i obliku, trama listića je dodonekle isprepletena, sastoji se od bezbojnih hifa širokih 6-15 µm, pileipelis je iksotrihoderm, terminalni segmenti su široki 3-6 µm, batinasti do kuglasti s produžetkom, glatki, prozirni do narančasto-smeđi u KOH, pileocistide su 40-75 x 10-15 µm, u obliku boce do vretenaste, glatke, tankih stijenki, narančasto-smeđe u KOH, kopče su prisutne; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, žilavo, bjelkasto do smećkasto, na pritisak je nepromjenjivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Površina stručka s KOH pocrveni.

Stanište: Raste u kasno ljeto, jesen i ranu zimu, u skupinama i često busenasto, kao saprofit na panjevima, trupcima, korijenju i živom drvu topola (Populus).

Doba rasta: 1, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Najsličnija je baršunasta panjevčica (Flammulina velutipes), koja raste na raznom bjelogoričnom drveću, u hladnijim razdobljima godine, tamnijoj boji klobuka, te nešto većim i užim, gotovo valjkastim sporama.

Flammulina rossica - created on September 2025 in Ленинский р-н, Пермь, Пермский край, Russian Federation by Ирина Хохрякова

RUSKA PANJEVČICA

Flammulina rossica Redhead & R.H.Petersen

Etimologija: Rossia (lat.) = Rusija. Po zemlji gdje je prvi put opisana.

Klobuk: 1-9 cm širok, isprva je konveksan do gotovo jajolik, kasnije se spljošti, površina je glatka, vlažna do ljepljiva po vlažnom vremenu, vodenasta, kremast do žuto-oker, na sredini je oker-smeđ, rub je bljeđi, prozirno narebran u dužini od 3-5 mm, valovit.

Stručak: 2-7 cm visok i 2-10 mm debeo, gotovo je valjkast, šupalj, površina je gusto prekrivena smeđim do tamnosmeđim baršunastim dlačicama, na vrhu je boje klobuka, drugdje je crnkast.

Listići: Gusti, usko su prirasli, bijeli, krem do žućkasti, oštrica je iste boje.

Mikroskopija: Eliptične, duguljaste, glatke, prozirne, neamiloidne, 7.5-12.5 x 3.5-5 µm, Q = 1.9-3, Qav = 2.2-2.8, bazidije su usko batinaste, prozirne, 4-sporne, 23-35 x 5-8 µm, pleurocistide su uglavnom vretenaste, rijetko su oblika boce, sužene i tupe na vrhu, 36-64 x 6-8 μm, cheilocistide su brojne, trbušaste do vretenaste, slične pleurocistidama i po obliku i po veličini, trama listićaje donekle isprepletena, sastoji se od prozirnih hifa, pileipelis je prijelazni između trihoderma i himeniderma, sastavljen je od raspršenih pileocistida i brojnih iksohifa, terminalni segmenti iksohifa su dugi do 80 μm, promjenjivog su oblika i dimenzija, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, nepromjenjivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto, jesen i ranu zimu, u skupinama i često busenasto, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća (panjevi, trupci), obično vrbe ili breze, rjeđe smreke.

Doba rasta: 1, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Slične su topolova panjevčica (Flammulina populicola) i baršunasta panjevčica (Flammulina velutipes), od kojih se razlikuje po dosta svjetlijem klobuku, bjelkastom do žućkasto-oker.

BARŠUNASTA PANJEVČICA

Flammulina velutipes (Curtis) Singer

Etimologija: velutinus (lat.) = baršunast + pes (lat.) = noga. Po izgledu stručka.

Engleski naziv: Velvet Shank

Klobuk: 1-9 cm širok, najprije je polukuglast, zatim se raširi, površina je mazava i vrlo ljepljiva, lagano je pahuljasta, zagasitožut, žuto-smeđ, žuto-narančast ili žućkasto-crvenkast, tamniji na sredini, rub je u mladosti podvijen.

Stručak: 2-10 cm visok i 2-10 mm debeo debeo, često je ekscentričan, šupalj, karakteristično je bijelo baršunast, na vrhu je svjetlije žućkasto-crvenkaste boje, prema bazi je tamnosmeđ i na bazi gotovo crn.

Listići: Dosta su rijetki, izrezani su uz stručak, slobodni, bjelkasti do svijetložuti, kasnije su smećkasti.

Mikroskopija: Eliptične, duguljaste, prozirne, 6-9.5 x 3-4 µm, Q = 1.8-2.4; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto do svijetložuto; miris i okus su ugodni na gljive.

Kemijske reakcije: Površina stručka sa sumpornom kiselinom trenutno postane crno-smeđa.

Stanište: Raste u kasnu jesen, zimu i proljeće (zimska gljiva), od listopada do svibnja, busenasto ili pojedinačno, na krupnim drvnim ostacima (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, osobito vrbe, lipe i hrasta. Prvih pet slika snimio je Mladen Ormuž, a osmu Danijel Mulc.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a jestiv je samo klobučić, jer je stručak tvrd. Najukusnija je zimska gljiva. Može se i uzgajati.

Ljekovitost: Provedena su znanstvena istraživanja koja su pokazala antioksidativno i protuupalno djelovanje baršunaste panjevčice koja bi se mogla koristiti kao novi izvor polifenola i široko primjenjivati ​​u prehrambenoj i farmaceutskoj industrijii (National Library of Medicine. 2024. Characterization, Antioxidant and Anti-Inflammation Capacities of Fermented Flammulina velutipes Polyphenols; Inhibitory Effect of Fermented Flammulina velutipes Polysaccharides on Mice Intestinal Inflammation; Characterization, Antioxidant, Anti-Aging and Organ Protective Effects of Sulfated Polysaccharides from Flammulina velutipes).

Napomena: Ova je gljiva vrijedna utoliko što raste potkraj jeseni i zimi kada nema drugih gljiva. Zbog staništa, vremena rasta i tipično baršunastog stručka teško se može zamijeniti s bilo kakvom drugom gljivom.

Flammulina velutipes var. lactea - created on January 2020 in Bentwoud, Zuid-Holland, Netherlands by Westra, Theo

SNJEŽNOBARŠUNASTA PANJEVČICA

Flammulina velutipes var. lactea (Quél.) Bas

Etimologija: lactea (lat.) = mliječna. Po boji.

Klobuk: 2-9 cm širok, najprije polukuglast, zatim se otvori, površina je mazava i ljepljiva, glatka, bijel, na sredini je tamnije žućkasto-narančaste boje.

Stručak: 2-10 cm visok i 3-10 mm debeo, često je ekscentričan, žilav, površina je baršunasta, bijel, prema bazi je ponekad tamnosmeđ.

Listići: Dosta su rijetki, slobodni, bijeli.

Mikroskopija: Eliptične, duguljaste, glatke, prozirne, 7.5-10 x 3-4 µm, Q = 2.1-2.8; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasnu jesen, zimu i proljeće (zimska gljiva), od listopada do svibnja, busenasto ili pojedinačno, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, osobito vrbe, lipe ili hrasta.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a jestiv je samo klobučić, jer je stručak tvrd. Najukusnija je zimska gljiva.

Napomena: Sinonim je i varijetet tipične baršunaste panjevčice (Flammulina velutipes) od koje se razlikuje po bijeloj boji.

KORBARIJSKA PRITAJNICA

Cryptomarasmius corbariensis (Roum.) T.S.Jenkinson & Desjardin

Etimologija: Po gradu Corbara u regiji Campania u jugozapadnoj Italiji.

Klobuk: 3-9 mm širok, u obliku je kupole padobrana, površina je fino dlakava, radijalno naborana, zlatnožut, žuto-smeđ, crveno-smeđ do maslinasto-smeđ, nešto je tamniji na sredini, rub je narebran i nešto svjetliji.

Stručak: 1-3 cm visok i 0.2-0.3 mm debeo, tanak, dug, tvrd, končast, iskrivljen, nekoliko je puta spiralno zakrivljen, površina je sitno pahuljasta (koristiti ručno povećalo), crno-smeđ.

Listići: Razmaknuti, prirasli, bjelkasti, kasnije su žuto-smeđi, svijetlosmeđi do crvenkasto-smeđi.

Mikroskopija: Eliptične, prozirne, 8-10 x 3.5-5.5 µm, bazidije su 22-30 x 8-9.5 μm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo i ne postoji, žućkasto, u stručku je smećkasto do crno-smeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit na lišću ili drvnim ostacima (grančice) bjelogoričnog drveća, obično masline, te na biljnim ostacima. Sliku je snimila Ivana Mandić Mihaljević, 27.12.2021., na lokalitetu u Istri, na listu masline.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, dugom iskrivljenom stručku i staništu.

Cryptomarasmius minutus - created on June 2003 in Maribo Søndersø, Denmark by Jens H. Petersen

MALA PRITAJNICA

Cryptomarasmius minutus (Peck) T.S.Jenkinson & Desjardin

Etimologija: minutus (lat.) = vrlo mali, sićušan. Po veličini

Klobuk: 0.5-3 mm širok, isprva je gotovo polukuglast do duboko konveksan, zatim je stožast do konveksan, kasnije se izravna i često ulegne na sredini, svijetlo crvenkasto-smeđ, na sredini je tamniji, tamnosmeđ kada je suh, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna, narebran, u starosti je valovit.

Stručak: 5-30 mm visok i 0.1-0.25 mm debeo, končast, ujednačene debljine, zakrivljen, pun, površina je sitno pahuljasta (koristiti ručno povećalo), smeđ do crnosmeđ, nešto je svjetliji do bjelkast na vrhu.

Listići: U mladosti su gotovo neuočljivi, razmaknuti, slobodne do usko prirasli, bez ovratnika, bjelkasti do svijetlosmeđi.

Mikroskopija: Eliptične, rijetko su bademaste, glatke, prozirne, neamiloidne, 6-9.5 x 2.5-4 μm, bazidije su valjkasto-batinaste, 4-sporne, s bazalnim kopčama, 16-23 × 5-7.5 μm, bazidiole su valjkasto-batinaste do batinaste, 11-19 x 3.5-8.5, dva su tipa cheilocistida: 1. u obliku metlice, široko batinaste do napuhane s izraslinama dugim 0.7-2 μm, 10-16.5 x 6-11 μm, 2. vretenaste do oblika boce, obično su s dugim vratom, sa sitnim bradavicama na vrhu, glatke, 20-31 × 6.5-13 μm, pleurocistide su vretenaste, trbušaste ili oblika boce, 17-30 × 4-8 μm, pileipelis je himeniforman, uglavnom se sastoji od široko batinastih do kruškolikih, napuhanih ili valjkastih metličastih segmenata, 10-21 × 6-15 μm, s brojnim, 0.8-2.3 μm dugim izraslinama, pileocistide su 17-26 x 4-6.5 μm, nalaze se među hifama pileipelisa; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, hrskavičavo, žućkasto, u stručku je smećkasto do crno-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, kao saprofit na otpalom ili trulom lišću raznog bjelogoričnog drveća, najčešće vrbe ili topole, ali i jasena, brijesta, javora ili jorgovana, na vlažnim i sjenovitim mjestima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Smatra se da je opisana vrsta široko rasprostranjena vrsta u umjerenom pojasu sjeverne hemisfere i zabilježena je u mnogim europskim zemljama, osobito u mediteranskom području. Zbog sitnih plodnih tijela se teško uočavaju na supstratu. Slične su korbarijska pritajnica (Cryptomarasmius corbariensis), koja ma veće plodno tijelo (klobuk širok 2-9 mm i stručak 1-3 cm visok i 0.2-0.3 mm debeo), veće bazidije (22-30 x 8-9.5 μm), veće spore (8-10 x 3.5-5.5 μm), raste na trulom lišću masline, te močvarna pritajnica (Marasmius limosus), koja ima listiće prirasle na ovratnik i raste na biljkama jednosupnicama, kao što su razne trave, trska i šaš.

Cylindrobasidium evolvens - created in Finland by Alpo Huhmarniemi

GLATKA KRASTOKORKA

Cylindrobasidium evolvens (Fr.) Jülich

Etimologija: evolvere (lat.) = razvijati, odmotavati + -ens (lat.) = za označavanje radnje, stanja ili procesa. Po izgledu.

Plodno tijelo: 3-8 (30) cm široko i 0.5-1 mm debelo, posve prileglo na supstrat, razrašteno, labavo srašteno za podlogu, formira izolirane plahtice, na vertikalnom supstratu formira sitne klobučiće polumjera 1 cm, tada je gornja površina bjelkasta i baršunasta, himenijalna je površina kvrgava, u ranoj mladosti je bijelo i resasto, poslije je krem, oker, smećkasto do crvenkasto-oker, rub je bijel i resast, svježe plodno tijelo na mjestu pritiska posmeđi, u mladosti često s narančasto-crvenim kapljicama po površini.

Mikroskopija: Eliptične, glatke, na jednom kraju sve tanje i završavaju šiljato, prozirne, sa zrnatim sadržajem, 8-12 × 5-7 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Tanko, membranozno, sočno, po suhom vremenu ispuca, na pritisak posmeđi; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, ali uglavnom u proljeće, kao saprofit krupnih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća s korom ili bez nje; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo česta i lako je prepoznatljiva po kvrgavoj površini i krem-crvenkastoj boji. Osobito se ističe bijeli rub koji je resast.

Dactylosporina kuehneri - created on September 2022 in Čukarica, Београд, Serbia by Milan Kovačević

KUEHNEROVA KORJENJAČA

Dactylosporina kuehneri (Romagn.) R.H.Petersen

Klobuk: 0.5-2.5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je spljošten i s tupom, niskom grbicom, površina je izrazito baršunasta i prekrivena bijelim, prozirnim, stršećim dlačicama različite gustoće, koje su mnogo gušće i duže na rubu, a manje guste u sredini, duge su oko 300 µm, nije vodenasta, sivkasto-smeđ do smeđ, na sredini je tamniji, tamnosmeđ do crnkasto-smeđ, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, nije narebran.

Stručak: 1.5-6 cm visok i 1.5-3 mm debeo, tanak, valjkast, blago je zadebljan na dnu, baza je izdužena poput korijena, duboko je ukorijenjen, čitava izložena površina prekrivena je bjelkastim, prozirnim, stršećim dlačicama, poput klobuka, nešto je svjetlije boje od klobuka, sivkasto-smeđ.

Listići: Izraženo su razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, pomalo su trbušasti, debeli, u početku su široko prirasli, kasnije su gotovo slobodni, bijeli.

Mikroskopija: Kuglaste, pokrivene su sa stožastim, tupim bodljama dugim do 3 µm, neamiloidne, 13.5-17 x 13.5-16.5 µm, bazidije su batinaste, s jako refrakcijskim sadržajem, 4-sporne, s bazalnim kopčama, cheilocistide su u ubliku boce do trbušaste, ponekad su vršno zadebljane, 60-80 x 8-25 µm, pleurocistide su sličnog oblika i veličine kao i cheilocistide, stipepelis je s brojnim caulocistidama sličnim cheilocistidama, pileipelis je dobro razvijeni trihoderm na sredini klobuka, ispresijecan je s 100-250 µm dugim, u obliku boce do vretenastim pileocistidama; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto do sivo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit u bjelogoričnim šumama, parkovima, u vlažnim močvarnim područjima, na pjeskovitom tlu među raspadajućim drvnim ostacima, ispod sremze (Prunus padus), bijele johe (Ainus incana) ili gorkog javora (Acer pseudoplatanus).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Plodna tijela podsjećaju na malu glatkonogu korjenjaču (Hymenopellis radicata), koja je s tamnim klobukom i stručkom. Mikroskopski se razlikuje po dermatocistidama i kuglastim, tupo bodljikavim sporama. Unatoč jasnim karakteristikama vrste, postoje različita mišljenja o njezinoj klasifikaciji u rodu. Izvorno ju je Romagnesi (1941.) opisao kao Mycenella kuehneri, međutim Singer (1975.) ju je s drugim vrstama iz roda Xerula smjestio u rod Oudemansiella. Konačno je Dorfelt (1985.) svrstava u rod Dactylosporina.

ČUPAVA GRMAČA (GRMAČA)

Desarmillaria tabescens (Scop.) R.A.Koch & Aime

Etimologija: tabescere (lat.) = stopiti se. Po tome što izgleda raspadnuto.

Engleski naziv: Ringless Honey Fungus

Klobuk: 3.5-8 cm širok, prvo je zvonoliko-konveksan pa raširen i ulegnut, dosta naglašeno ispupčen na sredini, svijetlosmeđ ili žuto-smeđe boje meda, kasnije je crvenkasto-smeđ ili hrđastosmeđ, nijansa dosta ovisi o staništu, više ili manje je prekriven tamnijim vlaknastim ljuskama koje se kasnije skupljaju u čuperke i uzdižu prema gore, rub je prvo je podvijen pa izravnat i istrgnut.

Stručak: 2-10 cm visok i 0.4-2.2 cm debeo, pun, tanak, uži je na bazi i na vrhu, ponekad je i šupalj, duguljast, zavijen, bjelkast do smećkast, uzdužno je vlaknast i sa sitnim brazdama, prema vrhu je svjetlije bjelkaste ili žućkaste boje, uglavnom je boje klobučića, a prema dnu je redovito crnkast.

Listići: Prilično su široki, rjeđe su izmiješani s lamelulama, na oba kraja su uži, spuštaju se po stručku, najprije su bjelkasti ili kremasti, kasnije su žuto-smeđi ili crvenkasto-smeđi.

Mikroskopija: Eliptične, glatke, prozirne, zrnaste, 7-9 x 5-6.5 µm (cromushrooms: spore su (7.1) 7.3 - 8.9 (9.5) × (4.5) 5 - 5.9 (6.3) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.6 (1.7), N = 120, Me = 8.1 × 5.4 µm, Qe = 1.5, bazidije su batinaste, 28.6 - 41.8 × 7.1 - 8.8 µm, N = 6, cheilocistide su valjkaste, sužene poput grla, 41.6 - 48.5 × 6.6 - 7.3 µm, N = 2); otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, bijelo ili bjelkasto, vodenasto smećkasto, u bazi stručka je crvenkasto; miris je slab na plijesan, a okus je kiselkast i malo na sapun.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima kao parazit na živom bjelogoričnom drveću ili korijenju, kao i saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, osobito hrasta ili kestena, često prividno na tlu, iz zajedničkog dna izbija mnoštvo plodnih tijela.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Uvjetno je jestiva gljiva dobre kvalitete kao i medena puza (Armillaria mellea), a prodaje se i na tržnicama. Iako su se sve vrste puza dugi niz godina općenito smatrale jestivim kada su dobro kuhane, pripadnice skupine puzica koje rastu na drvu neki smatraju sumnjivim, jer su neki slučajevi trovanja povezani s konzumiranjem ovih gljiva. To se najvjerojatnije desilo zbog malog, ali značajnog dijela ljudi koji ne podnose ove gljive, a ne zbog univerzalne ljudske reakcije na te vrste gljiva. Kod onih koji ih ne podnose može izazvati teške reakcije slične gripi kao što su groznica, alergijske reakcije, proljev ili gastrointestinalne tegobe. Unatoč ovim reakcijama, dobre su jestive gljive. Trovanja sa smrtnim ishodom ili s oštećenjem organa do danas nisu poznata. Kod provjere okusa žvačite komadić oko 1 minutu bez gutanja i odjednom će se na bočnoj strani jezika pojaviti pomalo nametljiv kiselo-sapunasti okus. Također ne savjetujemo konzumaciju ove vrste zbog njezine rijetkosti. Stoga oprez s ovom vrstom gljiva. Također nije priladna za sušenje.

Napomena: Slična je puzi koja ima vjenčić, kompaktnija je i veća rastom. Slična je i aromatična panjevčica (Kuehneromyces mutabilis), koja na stručku nosi slabašan vjenčić, a raste po višim planinskim predjelima na panjevima bukve. Ne postoji opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 100. Čupava grmača (grmača) (Armillaria tabescens (Scop. ex Fr.) Sing.)

Gloiocephala caricis - created by unknown

ŠAŠEVA PRITAJNICA

Gloiocephala caricis (P.Karst.) Bas

Etimologija: Po staništu na šašu (Carex).

Klobuk: 2-4 mm širok, konveksan, rub je najprije lagano podvijen; bijele je do bjelkaste boje, samo je u starosti malo okerasto-blijedo pigmentiran, površina je glatka, jedva je naborana kada se gljiva razvije.

Stručak: 3-4 mm visok, valjkast je i s lagano zadebljanom i skoro pločastom bazom, samo u mladosti je centralno postavljen u odnosu na stručak pa ubrzo ekscentričan i zakrivljen; bijel je na vrhu, a blijedosmećkast prema bazi.

Listići: Jako su silazeći, krupni, nisu pilasti, uski, bijeli, oštrica je bijela i nazubljena.

Mikroskopija: Lagano batinaste do eliptične, duguljaste, glatke, prozirne, 13-22 x 5-7 µm.

Meso: Bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste od srpnja do studenog, u močvarama i tresetištima, kao saprofit samo na suhom lišću i stabljikama šaša. U Hrvatskoj je poznata samo s jednog lokaliteta, na acidofilnom cretu Tršću u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ova je vrsta prvenstveno prepoznatljiva po tipičnom staništu na kojem raste. Postoji dosta sličnih vrsta malih dimenzija koje su teško uočljive i kada su potpuno razvijene. Na istom staništu, na šašu, raste i rogozova pritajnica (Gloiocephala menieri) koja ima oker-smeđo-crvenkastu boju klobuka i drugačije mikroskopske karakteristike.

Gloiocephala menieri - created on August 2016 in Langkæret, Denmark by Marco Floriani

ROGOZOVA PRITAJNICA

Gloiocephala menieri (Boud.) Singer

Klobuk: 4-8 mm širok i 2-4 mm visok, gladak, u odrasloj dobi je blago kvrgav, oker-smećkast, s hrđastosmeđim je pjegicama, u starosti je tamnosmeđ.

Stručak: 0.4-0.7 mm dug, kratak, izrazito je ekscentričan do gotovo lateralan, u početku je svijetliji pa postupno sve tamnije tamnosmeđ na bazi.

Listići: Himenij je u početku gladak, kasnije rijetko rebrast, listići su u odrasloj dobi mrežasto žiličasti, visoki 1 mm, svijetli, bjelkasti su do kremasti, oštrica je iste boje, sa smeđim pjegicama kada su osušeni.

Mikroskopija: Gotovo su vretenastog oblika, s izraženim zakrivljenim vrhom, s tankim stijenkama, glatke, obično s jednom velikom kapljicom (rijetko s 2 ili 3), 15-22 × 5.5-7.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, do 0.5 mm debelo, bezbojno, savitljivo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste od kasnog proljeća do rane jeseni, obično od svibnja do studenog, neposredno iznad površine vode (0-20 cm) u močvarnim područjima, često u skupinama kao saprofit na mrtvom lišću i stabljikama rogoza (Typha latifolia) i šaša (Carex). U Hrvatskoj je poznata samo s jednog lokaliteta, u okolici Siska.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova je vrsta prvenstveno prepoznatljiva po tipičnom staništu na kojem raste. Postoji dosta sličnih vrsta malih dimenzija koje su teško uočljive i kada su potpuno razvijene. Na istom staništu, na šašu, raste i šaševa pritajnica (Gloiocephala caricis) koja ima bijelu boju klobuka i drugačije mikroskopske karakteristike. Nalazi se na listi kritično ugroženih vrsta.

GLATKONOGA KORJENJAČA

Hymenopellis radicata (Relhan) R.H.Petersen

Etimologija: radicatus (lat.) = opskrbljen korjenom, korjenast. Po korjenastom stručku.

Engleski naziv: Rooting Shank

Klobuk: 1-10 cm širok, najprije je konveksan, kasnije se izravna ili ulegne i lagano ispupči, kožica se lako guli, površina je ljepljiva, radijalno naborana i hrapava, žuto-smeđ ili svijetlosmeđ, mjestimično je s mrljama, rub je u starosti izvrnut.

Stručak: 7-20 cm visok i 0.5-2 cm debeo, vitak, izdužen, žilav, malo je zadebljan na bazi, završava duboko u zemlji s tankim i dugim korijenom, s dugim je zavijenim brazdama, smećkast, na vrhu je svjetliji.

Listići: Razmaknuti, široki, prirasli, izmiješani su s lamelulama, na bazi su poprečno povezani žilicama, prvo su bijeli, zatim su s ružičastim odsjajem, oštrica je smećkasta i nazubljena.

Mikroskopija: Eliptične, glatke, prozirne, amiloidne, 12-17 x 9-14 µm, cheilocistide su stožaste do batinaste (cromushrooms: spore su (12.7) 14 - 16.5 (17.4) × (8.6) 9.3 - 10.7 (11.3) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.6 (1.8), N = 120, Me = 15.2 × 10 µm, Qe = 1.5); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, elastično, žilavo, bijelo; miris nije izražen ili slab na voće, a okus je blag, rijetko je blago gorkast.

Kemijske reakcije: Listići i meso sa sulfovanilinom trenutno postanu ljubičasto-crveni, a meso s KOH polako posmeđi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, pojedinačno ili u skupinama, u miješanim i bjelogoričnim šumama, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) bukve ili hrasta, a ponekad prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima ili uz panjeve i na korijenju, vrlo se rijetko pronađe na drvnim ostacima crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - jestiva je vrsta osrednje kvalitete, a upotrebljava se samo klobuk.

Napomena: Vrlo je slična samo dugonoga korjenjača (Xerula pudens) koja ima drvenasti produžetak stručka, koji je čitavom dužinom sitno baršunast i sa sivo-kestenjastom bojom klobuka. Ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama, jer su sve slične vrste jestive.

SLUZAVA KORJENJAČA

Mucidula mucida (Schrad.) Pat.

Etimologija: mucus (lat.) = sluzav. Po mazavoj površini.

Engleski naziv: Porcelain Fungus

Klobuk: 1.5-12 cm širok, isprva je konveksan, zatim se otvori, površina je glatka, blistava, vrlo sluzava i ljepljiva, kožica se lako guli, bijel, ponekad je od sredine sivkast ili smećkast, rub je često prozirno narebran.

Stručak: 2-15 cm visok i 2-12 mm debeo, valjkast, pun, ponekad je smeđe do crno-smeđe vlaknast ili prošaran poput zmijske kože, bjelkast je do smećkast, pri vrhu je svjetliji i crtast, vjenčić je tanak, bijel, opnast, uzdignut i crtast.

Listići: Razmaknuti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju sa zupcem, vijugavi, nazubljeni, izmiješani su s lamelulama, bijeli, kasnije su svijetložuti.

Mikroskopija: Kuglaste do široko eliptične, bradavičave, prozirne, 14-18 x 11-16 µm, cheilocistide i pleurocistide su u obliku ampule ili stožaste (cromushrooms: (13) 13.4 - 16.1 (17.9) × (11.1) 12.4 - 14.5 (15.8) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 120, Me = 14.7 × 13.5 µm, Qav = 1.1); otrusina je bijela do bjelkasta.

Meso: Tanko, žilavo, bijelo; miris nije izražen ili je na rotkvice, a okus je na kupus ili također na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do prosinca, pojedinačno ili busenasto, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, uglavnom bukve, nekad prekriva cijeli oboreni trupac ili se nalazi visoko na trulom stablu. Primjerke na četvrtoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete samo zbog dosta tankog mesa i sluzavosti.

Napomena: Krajnje je sluzava, skoro je želatinozne konzistencije i bijela je poput leda, ima varijacija koje su po suhom vremenu blijedosive sa suhom površinom klobuka. Nema opasnosti od zamjene s opasnim gljivama. Glatkonoga korjenjača (Hymenopellis radicata) se razlikuje po staništu i karakterističnom izgledu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 526. Sluzava korjenjača (Oudemansiella mucida (Schrad. ex Fr.) Hoehnel), Sinonim: Mucidula mucida Patouilard; 527. Sivosluzava korjenjača (Oudemansiella mucida var. grisea)

CRNOGORIČNA KORJENJAČA

Oudemansiella melanotricha (Dörfelt) M.M.Moser

Klobuk: 2-7 cm širok, najprije je zvonoliko-konveksan, zatim se otvori i lagano ispupči na sredini, površina je najprije glatka, zatim je sa smeđim dlačicama dugim do 3 mm, sivo-smeđ, tamnosmeđ, tamnosiv do maslinasto-smeđ, rub je čupav od crnih obješenih čekinja.

Stručak: 5-15 cm visok i 3-10 mm debeo, valjkast, lomljiv, što je gljiva starija to je više uvijen i zakrivljen, baza je vretenasto zadebljana ili gomoljasta i korjenasto produžena duboko u tlo, površina je dlakava poput klobuka, cimetastosmeđ do tamnosmeđ.

Listići: Rijetki, široki, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli do žućkasti.

Mikroskopija: Kuglaste, glatke, 8-12 x 7-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, žilavo, vlaknasto, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag, ponekad je gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit je duboko ukopana u tlo u crnogoričnim šumama, osobito šumama smreke ili jele, uglavnom na ukopanim drvnim ostacima (korijenju) crnogoričnog drveća, pronađe se i u bjelogoričnim šumama, voli vapnenasto tlo na većim nadmorskim visinama od 700-1000 m.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Od dugonoge se korjenjače (Xerula pudens) bitno razlikuje po tamnosmeđem klobuku i stručku koji je oštro dlakav i raste isključivo u crnogoričnim šumama. U šumama raste i vrlo rijetka vrsta Dactylosporina kuehneri koja ima crnkasto-smeđi klobuk, širok samo 0.5-1.5 cm, stručak je nešto svjetliji i duboko je ukopan u tlo.

Paraxerula caussei - created on October 2021 in Switzerland by Nicolas Schwab

CRNOSMEĐA KORJENJAČA

Paraxerula caussei (Maire) R.H.Petersen

Engleski naziv: Hoary Rooting Shank

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je široko stožast, kasnije je nepravilno spljošten i tupo ispupčen na sredini, površina je suha, blago je baršunasta do paperjasta i s do 0.5 mm dugim, svijetlim dlačicama, siv, sivo-smeđ ili ponekad s plavkastom nijansom.

Stručak: 4-10 cm visok i 6-10 mm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi, vretenast, ižlijebljen je ili stisnut, baza je s dugim korjenastim produžetkom i duboko ukorijenjena, baza je blago baršunasta i sitno dlakava, na vrhu je bijel, na bazi je sivo-smeđ.

Listići: Odmaknuti su od stručka, slobodni, bijeli su do krem.

Mikroskopija: Široko su eliptične, glatke, 9-12 x 5.5-8 µm, Q = 1.3-1.5, Qav = 1.4, cheilocistide su duge do 100 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u bjelogoričnim šumama kao saprofit na zakopanim drvnim ostacima ili korijenju bjelogoričnog drveća, uglavnom bukve, na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj je poznata samo s jednog lokaliteta, u okolici Ogulina.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je dugonoga korjenjača (Xerula pudens) koja ima svjetliju nijansu klobuka.

NABORANA BRESKVICA

Rhodotus palmatus (Bull.) Maire

Etimologija: palmatus (lat.) = u obliku dlana. Po jedinstvenoj mrežastoj i izbrazdanoj površini klobuka zrele gljive, koja svojim izgledom podsjeća na linije na dlanu ljudske ruke.

Engleski naziv: Wrinkled Peach

Klobuk: 3-8 cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije je široko konveksan ili gotovo izravnat, ljepljiv kada je svjež, gol, površina je prekrivena mrežastim uzorkomk grebena i žilica ili je bez njih, ružičast, ružičasto-narančast do narančasto-smeđ, rub je podvijen.

Stručak: 4-15 mm debeo, centralan ili ekscentričan, valjkast, često je zakrivljen, površina je glatka, vlaknast, redovito je sa mednožutim prozirnim gutacijskim kapljicama po vlažnom vremenu, bjelkast, ružičasto-sivkast ili narančasto-ružičast.

Listići: Osrednje su gusti do razmaknuti, izmiješani su s brojnim lamelulama, isprva su prirasli, kasnije izgledaju slobodno, isprva su bjelkasti, vremenom postaju svijetloružičasti do svijetlonarančasti.

Mikroskopija: Kuglaste do široko eliptične, prekrivene su sa štapićastim bodljama dužine 0.5-1 µm, prozirne, neamiloidne, 5.5-7 x 5-7 µm, bazidije su gotovo batinaste, 4-sporne, 30-37.5 x 6-7.5 µm, cheilocistide su 30-55 x 2.5-5 µm, vretenaste do oblika uske boce, glatke, tankih stijenki, prozirne u KOH, pleurocistide nisu prisutne, pileipelis se sastoji od himenoformnog sloja batinastih elemenata, 28-38 x 7.5-12.5 µm, glatkih, prozirnih u KOH, isprepletenih s cistidioidnim elementima 25-75 x 5-7.5 µm, vretenastim do oblika boce ili nepravilnim, glatkim, prozirnim u KOH-u; otrusina je ružičasta.

Meso: Čvrsto, žilavo, gumenasto, želatinozno, bjelkasto do svijetloružičasto, na prerezu je nepromjenjivo; miriše na voće, na breskve, a okus je gorak.

Kemijske reakcije: Sve površine sa željeznim sulfatom (FeSO4) odmah postaju tamnosive do zelene, a reakcija s KOH je negativna.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, u koritima nizinskih rijeka i potoka, kao saprofit vlažnih, krupnijih drvnih ostataka (trupci, panjevi) raznog bjelogoričnog drveća. Slike je snimio Ivan Bilić, 14.11.2023. i 13.10.2025., na lokalitetu Spačva kod Vrbanje (45.033286, 18.964703).

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom. Vrlo je rijetka i potrebna je zaštita.

Napomena: Prelijepa je gljiva kao s naslovnice nekog gljivarskgm magazina. Površina klobuka prekrivena je s nevjerojatnim mrežastim uzorkom bjelkastih grebena i žilica, koji je u kontrastu s tamnocrvenkasto-narančastom bojom klobuka. Rijetko je bez tih grebena ili su nekontrastni i slabije uočljivi.

DUGONOGA KORJENJAČA

Xerula pudens (Pers.) Singer

Klobuk: 3-9 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi, površina je vlažna, na sredini je naborana i prekrivena je baršunastim slojem do 1 mm, kojeg čine sitne smeđe dlačice, smeđ, sivo-smeđ do tamnosmeđ, također je sa zlatnožutim ili maslinastim tonovima.

Stručak: 5-20 cm visok i 3-8 mm debeo, ravan, dug, lomljiv, sužen je ili proširen na vrhu, zadebljan je na bazi ispod koje se sužava i produžava u dugi korijen, površina je fino baršunasta i sa sitnim smeđim dlačicama, uzdužno je crtast, žuto-smeđ do smeđ.

Listići: Razmaknuti, prilično su široki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, bijeli, u starosti su žućkasti.

Mikroskopija: Kuglaste, glatke, prozirne, 8.5-12 x 8-10.5 µm (cromushrooms: (8) 8.8 - 10.5 (12.2) × (7.3) 8 - 9.6 (11.3) µm, Q = 1 - 1.17 (1.2), N = 120, Me = 9.6 × 8.8 µm, Qav = 1.1); otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je tanko, žilavo, u stručku je vlaknasto, bijelo, kasnije je smećkasto; miris nije izražen, a okus je blag, ponekad je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, uglavnom kao saprofit na zakopanim drvnim ostacima (korijenju) raznog bjelogoričnog drveća, uglavnom hrasta, na glinenastom ili vapnenastom tlu. Prve tri slike snimio je Safet Omerović - Basso, početkom listopada, na lokalitetu Šišan kod Medulina.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Ima karakteristični dugi korjenasti stručak.

SMREKOVA ČEŠERKA

Strobilurus esculentus (Wulfen) Singer

Etimologija: esculentus (lat.) = jestivo, služi za jelo. Po jestivosti.

Engleski naziv: Sprucecone Cap

Klobuk: 0.5-4 cm širok, najprije je konveksan, kasnije je raširen i često upadljivo ispupčen na sredini, malo je vlažan po suhom vremenu, svijetlosmeđ do tamnosmeđ, vodenast, u starosti je često siv, rub je prozirno narebran.

Stručak: 4-6 cm visok i 0.5-3 mm debeo, vitak, ujednačene je debljine, valjkast, šupalj, često je zakrivljen, gladak, prvo je bjelkast, kasnije je žućkasto-smeđ do smećkast, vrh je svjetliji, baza je dlakava od micelija.

Listići: Gusti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, bjelkasti, kasnije su žućkasti.

Mikroskopija: Eliptične, prozirne, 4.5-6.5 x 2.5-4 µm, bazidije su uske, valjkaste, 4-sporne, 20-35 x 3.5-5 µm, cheilocistide su vretenaste ili oblika boce, ponekad glavičaste, 25-45 x 10-15 µm, pleurocistide su nešto veće, obično u obliku boce, debelih stijenki, batinaste, zaobljene na vrhu i obično s nekoliko inkrustacijskih kristala, 35-60 x 10-17 µm, pileipelis se sastoji od batinastih elemenata, 25-50 x 10-15 µm, pileocistide su oblika boce, obično s dugim, zaobljenim vratom širokim, tankih stijenki, 2-6 µm, caulocistide su brojne, valjkaste do oblika boce, često zaobljene na vrhu, tankih stijenki, 35-85 x 1.5-6 µm (cromushrooms: spore su (4.4) 4.5 - 5.4 (5.8) × (2.5) 2.6 - 3.1 (3.8) µm, Q = (1.5) 1.6 - 1.8 (2), N = 65, Me = 4.9 × 2.8 µm, Qe = 1.7, bazidije su 21-34 × 3.5-5 µm, N = 17, cheilocistide su 33-44 × 10-15 µm, N = 7; pleurocistide su 41-67 × 11-23 µm, N = 24, hife trame listića su široke 2-3.5 µm); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, malo je vlaknasto i žilavo, bjelkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, zimu i rano proljeće, u crnogoričnim šumama, kao saprofit tipično na trulim, prošlogodišnjim češerima smreke. Prve dvije slike je snimio Neven Ferenčak, 10.3.2023., 16.2.2025., 21.2.20121. i 2.3.2019., a ostale Mirna Katičić, 1.3.2024. 

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva osrednje kvalitete.

Napomena: Sličan je mišji repak (Baeospora myosura) koji raste na češerima smreke i bora, ali u jesen i nije preporučljiv za jelo. Ispod borova raste slična gorka češerka (Strobilurus tenacellus). U istoj je skupini s tanašnom češerkom (Strobilurus stephanocystis) od koje se može razlikovati samo po mikroskopskim karakteristikama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 528. Smrekova češerka (Strobilurus esculentus (Wulf. ex Fr.) Sing.), Sinonim: Collybia esculenta Wulf. ex Fr.; 529. Siva češerka (Strobilurus esculentus var. grisea (Schff.) Métr.)

TANAŠNA ČEŠERKA

Strobilurus stephanocystis (Kühner & Romagn. ex Hora) Singer

Engleski naziv: Russian Conecap

Klobuk: 1-2.5 cm širok, gotovo je uvijek konveksan, kada se raširi rub ostaje podvijen, slabo je ispupčen, površina je glatka, vlaknasta, žuto-smeđ, smećkast do crvenkasto-smeđ, rub je tek po vlažnom vremenu slabo prozirno narebran.

Stručak: 5-7 cm visok i 1-2 mm debeo, dug, tanak, valjkast, duboko je ili djelomično ukopan u tlo i učvršćen na češer, malo je baršunast, žuto-smeđ, smećkast do crvenkasto-smeđ, vrh je svjetliji, dio u zemlji je vijugav, sve tanji, te izraženo dlakav.

Listići: Gusti, uski, suženi su uz stručak, prirasli, gotovo su slobodni, bjelkasti su do žućkasti.

Mikroskopija: Eliptične, prozirne, 4.5-7.5 x 2.5-4 µm, cheilocistide su vršno široko zaobljene, često su s kristalićima; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, u klobuku je bjelkasto, u stručku je smećkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće u crnogoričnim šumama, kao saprofit na otpalim češerima bora. Slike je snimio Neven Ferenčak, 6.3.2022., na lokalitetu Ivanečka Željeznica kod Ivanca.

Doba rasta: 3, 4, 5

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, a jestivi su samo klobuci.

Napomena: Slična je jestiva gorka češerka (Strobilurus tenacellus) koja raste u isto vrijeme i na istom staništu, a razlikuje se uglavnom po tome što po vlažnom vremenu ima narebran rub klobuka. Nema opasnosti od zamjene s nejestivim ili otrovnim gljivama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 530. Tanašna češerka (Strobilurus stephanocystis (Hora) Sing.), Sinonim: Strobilurus conigenus (Pers. ex Fr.) Gulden

GORKA ČEŠERKA

Strobilurus tenacellus (Pers.) Singer

Etimologija: tenax (lat.) = izdržljiv, žilav. Po malo žilavoj konzistenciji.

Engleski naziv: Pinecone Cap

Klobuk: 0.5-2.5 cm širok, u mladosti je konveksan, zatim se raširi i slabo ispupči na sredini, površina je sjajna, malo je mazava, vodenasta, sivkasto-bijel, žućkasto-smeđ, smeđ do tamnosmeđ, često je nešto svjetliji na sredini ili na rubu, rub je po vlažnom vremenu lagano prozirno narebran, kasnije je izvrnut.

Stručak: 2-8 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, duboko je ukorijenjen, produženi dio pamučasto završava u češeru, gladak, oker-smećkast, nešto je svjetliji prema vrhu koji je bijel.

Listići: Vrlo su gusti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, sivkasto-bijeli, zatim su slamnatožutog tona, u starosti su kremasto-maslinasti.

Mikroskopija: Valjkaste, često su malo zakrivljene, prozirne, neamiloidne, 4.5-5.5 x 2-2.5 µm, cheilocistide su glatke, zašiljene, 35-65 x 6-10 µm, pleurocistide su glatke, zašiljene, caulocistide su glatke i zašiljene, 65-80 x 7-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je nakon dužeg žvakanja uglavnom gorak, trpak, neugodan.

Stanište: Raste u proljeće u crnogoričnim šumama, kao saprofit na otpalim češerima bora. Slike je snimio Neven Ferenčak, 2.4.2020., na lokalitetu Stari grad, Varaždin.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, a može se koristiti kao začinska gljiva.

Napomena: Slična je tanašnoj češerki (Strobilurus stephanocystis) koja raste u isto vrijeme i na istom staništu, a od koje se razlikuje što po vlažnom vremenu ima sjajan, mazav i iznad svega narebran rub klobuka. Nema opasnosti jer su obje vrste jestive. Smrekova češerka (Strobilurus esculentus) raste samo ispod jela.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 531. Gorka češerka (Strobilurus tenacellus (Pers. ex Fr.) Singer)

PLANINSKA VODONOŠKA

Hydropodia subalpina (Höhn.) Vizzini, Consiglio & M.Marchetti

Etimologija: sub (lat.) = ispod, niže + alpinus = alpski. Po području na kojem raste.

Klobuk: 1-5 cm širok, prvo je stožast, stožasto-konveksan, zatim je rašireno-konveksan, blago je ulegnut u starosti, obično s malom grbicom  na sredini, površina je vodenasta, sitno, prirašteno, radijalno vlaknasta i često pomalo sjajna, ljepljiva kada je svježa i vlažna, ubrzo se osuši, sušenjem izblijedi i postane zagasita, blago je sivkast ili maslinast kada je vlažan, oker do oker-smeđ ili ponekad žućkasto-oker do svijetlo oker-smeđ, često je nešto svjetliji na sredini i na rubu, rub je gladak ili samo slabo prozirno narebran.

Stručak: 2-7 cm visok i 1-4 mm debeo, hrskavičav, jako je lomljiv, valjkast, s kratkim do prilično dugim korijenom (kada raste na zakopanom drvetu), čitav ili samo na gornjoj polovici je pahuljasto-dlakav, ponekad dlakav na bazi, bijel do bjelkast, vremenom ponekad postaje svijetlosmeđ od baze prema gore, potpuno je bijel.

Listići: Gusti do umjereno gusti, 20-35 ih dopire do stručka, duboko su usječeni, usko su prirasli, ponekad su gotovo slobodni, blago su trbušasti, prilično su široki, do 4.5 mm, bijeli, vremenom ponekad slabo požute, oštrica je boje lica i slabo erodirana.

Mikroskopija: Valjkasto-kobasičaste do kobasičasto zakrivljene, ponekad su eliptične, tankih stijenki, bezbojne, s granuloznim sadržajem ili s jednom uljnom kapljicom, neamiloidne, 6.5-10.5 x 2.5-4.5 µm, Qav = 2.3, bazidije su usko batinaste, 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 25-35 × 6.5-8.5 µm, sterigme su duge do 3-4 µm, sa zrnatim sadržajem, s bazalnim su kopčama, subhimenij se sastoji od kratkih elemenata, cheilocistide su brojne, oblika su uske do široke boce ili su trbušaste, vretenaste, ravne do vijugave, često su s dugim stalkom i tupim vrhom, blago su zadebljanih stijenki na vrhu, bezbojne, ponekad su s refraktivno-granuloznim sadržajem, ponekad su s kristalima/sluzavim naslagama na vrhu, 50-90 × 8-20 µm, pleurocistide su raspršene, oblika su boce do gotovo vretenaste, slične su cheilocistidama, 60-110 × 8-15 µm, trama listića je pravilna i sastoji se od paralelnih, valjkastih do vretenastih, 5-15 µm širokih hifa, bezbojnih, tankih do debelih stijenki, debljine do 1 µm, pileipelis je tanki iksocutis širine 2-6 µm, sastoji se od radijalnih hifa uronjenih u želatinoznu matricu, sa smeđim je citoplazmatskim pigmentom, pileocistide su rijetke do brojne, obično su u nakupinama, raspoređene, nakošene ili uspravne, vertikalne, oblika boce, vretenaste, valjkaste, batinaste, glavičaste, s do 3 µm debelom stijenkom na vrhu, sa smeđim citoplazmatskim pigmentom, često su na vrhu prekrivene kristalnim naslagama, 30-120 × 5-15 µm, subcutis je sastavljen od hifa širokih 10-30 µm, stipitipelis se sastoji od paralelnih, valjkastih hifa širokih 3-10 µm sa svijetlosmeđim citoplazmatskim i sitno inkrustiranim pigmentom i kristalnim naslagama, trama stručka se sastoji od valjkastih hifa širokih 8-30 µm, bezbojnih do žućkastih, tankih do malo zadebljanih stijenki, debljine do 1.5 µm, caulocistide su brojne, obično su u nakupinama, gušće na gornjem dijelu stručka, uzdignute do nakošenen, ravne do zakrivljene, usko do široko batinaste, glavičaste, oblika boce, nepravilne, ponekad su višesegmentne, bezbojne, tankih do malo zadebljanih stijenki, 40-100 × 8-15 µm, kopče su prisutne u svim tkivima (cromushrooms: spore su (6.4) 6.8 - 8.1 (9.5) × (2.8) 3 - 3.5 (3.7) µm, Q = (1.8) 2.1 - 2.6 (2.9), N = 135, Me = 7.4 × 3.2 µm, Qe = 2.3, bazidije su 23-29 × 5.3 - 6.7 µm, N = 15, cheilocistide su 49-75 × 12-20 µm, N = 16); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, prilično je vlaknasto u stručku, elastično, lomljivo, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima, najčešće šumama bukve, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka ili na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima i lišćem, obično bukve. Prve tri slike snimljene su 18.5.2026., na lokalitetu Brlenić kod Krašića, na zemlji u lišću bukve, a četvrtu sliku snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali je slabe vrijednosti zbog malih dimenzija.

Napomena: Uglavnom je karakteristična po oker do svijetlosmeđem klobuku, bijelim, usko priraslim do gotovo slobodnim zbijenim listićima, ravnim, bijelim stručkom koji se obično ukorijenjen, dugim kobasičasto zakrivljenim i neamiloidnim sporama, cheilocistidama kojesu oblika uske do široke boce ili vretenaste, te pileipelisu, tankim iksocutisom s nepravilnim pileocistidama. Po boji i korjenastom stručku se može zamijeniti s glatkonogom korjenjačom, koja je većih dimenzija i ima ravnu i često tamniju oštricu listića i nešto veće, široko eliptične do skoro kuglaste spore. Cijela je nešto manjih dimenzija i ne raste na zemlji, već na drvetu ili je uronjena u supstrat od suhog lišća. Također podsjeća na elegantniju verziju raspucane širokoliske (Megacollybia platyphylla), koja ima debele hife i više ili manje kuglaste spore.

BIJELA ŠLJEMOVKA

Phloeomana alba (Bres.) Redhead

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Klobuk: 0.3-1 cm širok, polukuglast do konveksan, kasnije je izravnat i uglavnom ulegnut i sa malom grbicom na sredini, pahuljast, sa prevlakom, prozirno crtast, isprva je bijel ili kremast, ponekad je sa žućkastom nijansom na sredini, kasnije je sve više smećkast, bjelkast, bjelkasto-smeđ ili svijetlosmeđ s tamnijom sredinom.

Stručak: 0.5-1.2 cm visok, valjkast, zakrivljen, sitno je dlakav, osobito prema dnu, bjelkast, kasnije posmeđi od baze, baza je prekrivena bijelim vlakancima.

Listići: Rijetki, razmaknuti, 6-12 ih dopire do stručka, široki, široko su prirasli, više ili manje se spuštaju po stručku, bjelkasti.

Mikroskopija: Kuglaste ili gotovo kuglaste, glatke, neamiloidne, 7-11 x 6.5-9.2 µm, Q = 1-1.2, Qav = 1.1, bazidije su 2-4-sporne, cheilocistide su batinaste ili valjkaste, 17-34 x 5-10 µm, na vrhu široko zaobljene, nema pleurocistide; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, jesen i zimu kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci) raznog bjelogoričnog drveća, često na kori obrasloj mahovinom. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, početkom travnja.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dosta su slične pahuljasta šljemovka (Mycena corynephora), koja ima dlakavi stručak i pahuljasti klobuk, zimska šljemovka (Phloeomana hiemalis), kojoj spore nisu tako kuglaste, a cheilocistide su vretenaste do mjehuraste, te užegla šljemovka (Phloeomana minutula), koja je stožastija, često žuta, više je ili manje radijalno vlaknasta i uglavnom raste u mahovini u podnožju velikog drveća.

Phloeomana atropapillata - created on September 2018 in Skuldelev Strand, Denmark by Rasmus Riis-Hansen

TAMNOISPUPČENA ŠLJEMOVKA

Phloeomana atropapillata (Kühner & Maire) Aronsen & Laessøe

Etimologija: atro- (lat.) = tamno, crno + papillata (lat.) = bradavičava, s ispupčenjima. Po tamnoj boji ispupčenja na sredini klobuka.

Klobuk: 0.5-1.8 cm širok, isprva je stožast, zatim je konveksan, na kraju je istaknut i sa grbicom na sredini, donekle je sjajan, prozirno crtast, po vlažnom je vremenu tamno sivo-smeđ i lagano mazav, rub je ponekad bljeđi, po suhom je vremenu sivo-smeđ, na sredini je crn i gol, vodenast, rub je u starosti ponekad iskrzan.

Stručak: 2-5 cm visok i 1-3 mm debeo, hrskavičav, valjkast, do 4 cm ukorijenjen, ponekad je stisnut, sitno pahuljast do gol, sjajan, bjelkast do sivo-oker, prema dnu je tamnosiv ili smećkast, baza je prekrivena gustim, dugim, bijelim vlakancima.

Listići: 15-28 ih dopire do stručka, široko su prirasli, ne spuštaju se po stručku, bjelkasti do sivkasti, oštrica je iste boje.

Mikroskopija: Eliptične do bademaste, glatke, neamiloidne, kod 4-spornih bazidija 7-13 x 5-9 µm, Q = 1.3-2, Qav = 1.4-1.7, bazidije su 4-sporne, rijetko su sa 2 ili 1 sporom, cheilocistide su pomiješane s bazidijama, varijabilnog su oblika, valjkaste do batinaste ili usko vretenaste, 17-49 x 2.5-7.5 µm, glatke, jednostruke, na vrhu su tupe ili rjeđe brazdaste ili bočno i vršno prekrivene grubim izraslinama; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, sivo-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit na zemlji, u mahovini, na iverju ili na humusnom tlu, te na zemlji izmiješanom sa drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Najvažnije karakteristike za determinaciju su istaknuto crno ispupčenje na sredini klobuka, ukorijenjeni stručak, koji ponekad može biti prilično kratak, više ili manje valjkaste cheilocistide i rast na zemlji, a ne na drvu.

Phloeomana clavata - created on October 2012 in Buderupholm Bjergeskov, Denmark by David Boertmann

SMEĐELISTIĆAVA ŠLJEMOVKA

Phloeomana clavata (Peck) Redhead

Etimologija: clavatus (lat.) = batinast. Po obliku stručka.

Klobuk: 0.2-1.3 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je zvonolik do konveksan, kasnije je spljošten i često lagano ulegnut na sredini, suh, okerasto-smeđ, sivkasto-smeđ, žuto-smeđ, ružičasto-smeđ ili maslinasto-smeđ, po vlažnom je vremenu dosta taman, kasnije blijedi, tamno sivo-smeđ na sredini, rub je bljeđi, prozirno crtast, površina je sitno pahuljasto-dlakava, kasnije je gola.

Stručak: 0.8–8 cm visok i 0.2–1 mm debeo, valjkast, šupalj, čitava je površina pahuljasta, svjetliji je od klobuka, krem-smeđ, žućkasto-smeđe, smećkast ili sivkast, baza je prekrivena bjelkastim vlakancima.

Listići: Rijetki, 8-20 ih dopire do stručka, dugo se spuštaju po stručku, nešto su svjetliji od klobuka, blijedo smeđi, sivkasto-smeđi do krem-smeđi.

Mikroskopija: Široko eliptične, široko bademaste do gotovo kuglaste, glatke, neamiloidne, kod 2-spornih bazidija 7-11 × 5.5-9.5 µm, Qav = 1.25 ili kod 4-spornih bazidija 6.5-10.5 × 5-7.5 µm, Qav =1.28, bazidije su 2-4-sporne, cheilocistide su valjkaste do vretenaste, 20–88 × 4–16 µm, sa jednostavnim, račvastim ili donekle razgranatim vratom širine 2–5 µm, često su prekrivene slojem želatinozne tvari; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, kremasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, od kolovoza do prosinca, pojedinačno ili u skupinama, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grančice) raznog crnogoričnog drveća s korom ili na sloju iglica, obično smreke, bora ili borovice, također je pronađena na mahovinom prekrivenom drvu vrbe.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slična je tankonoga šljemovka (Phloeomana speirea), koja ima veći odnos dužine i širine spora, Q = 1.9 i uglavnom valjkaste cheilocistide.

ZIMSKA ŠLJEMOVKA

Phloeomana hiemalis (Osbeck) Redhead

Etimologija: hiemalis (lat.) = zimski. Po rastu u zimskom periodu.

Klobuk: 0.2-1 cm širok, zvonolik, stožast, kasnije je ponekad konveksan do izravnat, sa ili bez male grbice, plitko je ulegnut, prozirno crtast, sa glazurom, dosta je promjenjive boje, tamnosmeđ, na sredini je crno-smeđ, kasnije je svijetlosmeđ ili prvo svijetlo sivo-smeđi i tamnosmeđ na sredini, u starosti izblijedi, postaje svijetlosmeđ do krem, uglavnom je tamniji na sredini, ponekad je potpuno bijel, a rub je obično bijel.

Stručak: 1-3.5 cm visok i 0.5-1 mm debeo, valjkast, šupalj, zakrivljen, pahuljast ili sitno dlakav, ubrzo je gol, samo je na vrhu pahuljast, bijel, kasnije je ponekad žućkast prema dnu, dno je prekriveno dugim, bijelim vlakancima.

Listići: 8-14 ih dopire do stručka, usko su do široko prirasli, bijeli do sivkasti.

Mikroskopija: Široko su eliptične, glatke, neamiloidne, 7-9.5 x 5.2-7 µm, Q = 1.1-1.5, Qav = 1.3, bazidije su 2-sporne, rijetko su 4-sporne, cheilocistide su vretenaste do mjehuraste, glatke, obično su široko zaobljene, 30-55 x 9-15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, bjelkasto, prozirno; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto, jesen i zimu kao saprofit krupnih drvnih ostataka (trupci) raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve, vrbe ili brijesta, često na vlažnoj kori s mahovinom, voli hladnije uvjete sa slabijim ledom. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, krajem svibnja.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dosta su slične maireijeva šljemovka (Hemimycena mairei), koja ima dlakavi stručak i pahuljasti klobuk, te tankonoga šljemovka (Phloeomana speirea), koja ima veću vrijednost Q kod spora.

Phloeomana minutula - created on October 2014 in Virup Skov, Denmark by Rasmus Ejrnæs

UŽEGLA ŠLJEMOVKA

Phloeomana minutula (Sacc.) Redhead

Etimologija: minutus (lat.) = mali, sitni. Po veličini.

Engleski naziv: Rancid Bonnet

Klobuk: 0.5-1.5 cm širok, stožast ili zvonolik do konveksan, kasnije se spljošti i nekad tupo ispupči na sredini, bjelkast do kremast, kasnije postaje žućkast, osobito na sredini, vodenast, gol, do sredine je prozirno narebran.

Stručak: 1.5-3 cm visok i 0.5-2 mm debeo, valjkast, bijel, u starosti je žućkast do žuto-smeđ, osobito na donjem dijelu, čitav je sitno dlakav, na dnu je gusto, bijelo vlaknast.

Listići: Rijetki, prilično su široki, usko prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, mekani, u starosti su račvasti, obično ih 15-22 doseže stručak, bijeli, kasnije su žućkasti.

Mikroskopija: Eliptične do široko valjkaste, 6.4-9.5 x 4.7-6.3 µm, Q = 1.3-1.8, bazidije su 2-sporne, cheilocistide su izmiješane su sa bazidijama, batinaste, valjkaste do vretenaste, 35-60 x 10-20 µm, na vrhu su široko zaobljene ili donekle sužene, glatke; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, lomljivo, bijelo, kasnije je krem-žuto; miris obično nije izražen ili je malo neugodan užegli, a okus je blago kiselkast.

Stanište: Raste u jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, u bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupaca) obraslih mahovinom, često na starim trsovima loze ili u podnožju živog drveća.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slična je žutobijela šljemovka (Atheniella flavoalba), koja ne raste na drvu, ima drugačiji oblik cheilocistida i uže spore. Iako se u raznim izvorima navodi da meso ima užegli miris, on uglavnom nije izražen, tako da to nije pouzdana karakteristika za determinaciju ove vrste.

Phloeomana speirea - created on October 2020 in Kiiruna, Rommelin kenttä, Finland by Tapio Kekki

TANKONOGA ŠLJEMOVKA

Phloeomana speirea (Fr.) Redhead

Etimologija: speira (gr.) = spirala, zavojnica. Po tankom stručku.

Engleski naziv: Bark Bonnet

Klobuk: 0.3-1 cm širok, polukuglast ili konveksan, zatim je izravnato-konveksan, ponekad je lagano ulegnut na sredini, nekad je također s malim ispupčenjem ili grbicom, kasnije se spljošti, plitko je brazdast, više je ili manje izraženo prozirno crtast, u mladosti je pahuljast do sitno dlakav, sa prevlakom, kasnije je malo mazav, žućkasto-smeđ do svijetlo sivo-smeđ, na sredini je tamniji, prema rubu je svjetliji do bjelkast, po suhom je vremenu bjelkast.

Stručak: 0.7-3 cm visok i 0.5-2 mm debeo, valjkast, šupalj, čitav je gusto i sitno dlakav, vodenasto bjelkast ili žućkast ili sa smećkastom nijansom, na donjem je dijelu često sivo-smeđ, baza je više ili manje gusto prekrivena bjelkastim vlakancima s kojima je pričvršćen za supstrat.

Listići: Razmaknuti, 10-17 ih dopire do stručka, široki su do 2.5 mm, široko su prirasli i spuštaju se po stručku, na bazi su poprečno povezani žilicama, bijeli, bjelkasti ili s laganom žućkastom nijansom, oštrica je iste boje.

Mikroskopija: Eliptične do bademaste, dosta su nepravilne, glatke, neamiloidne, 7.5-11 x 4.5-5.8 µm, Qav = 1.8-1.9, bazidije su 2-sporne, cheilocistide su gotovo valjkaste, batinaste ili u obliku boce, 22-45 x 3.5-8 µm, obično su jednostruke, ali također račvaste ili podijeljene na režnjeve ili prekrivene s nekoliko zakrivljenih izraslina, nema pleurocistide; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, do 1 mm debelo, vodenasto, gotovo da i ne postoji, bjelkasto do žućkasto-smeđe, prema dnu je više smećkasto; miris je neodređen ili blag na brašno, a okus nije izražen.

Kemijske reakcije: Stručak kod svježeg primjerka na vrhu u dodiru sa Melzerovim reagensom postane vinskicrven do ljubičasto-smeđ.

Stanište: Raste od proljeća do jeseni, a u područjima s blažom klimom čitave godine, u bjelogoričnim šumama kao saprofit sitnih i krupnih drvnih ostataka (grančice) uglavnom bjelogoričnog drveća s korom.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dosta je netipična šljemovka, klobuk joj je skoro pupčast, a listići se kratko spuštaju po stručku. Sliči nekim vrstama iz roda Omphalia. Slične su zimska šljemovka (Phloeomana hiemalis), koja ima prirasle listiće i Q spora od 1.3-1.4, te te smeđelistićava šljemovka (Phloeomana clavata), koja ima smećkaste listiće.