KRALJEVKA

Butyriboletus regius (Krombh.) D.Arora & J.L.Frank

Etimologija: regius (lat.) = pravo, stvarno, realno. Po prelijepoj boji.

Engleski naziv: Royal Bolete

Klobuk: 4-12 (20) cm širok, debelomesnat, prvo je kuglast pa jastučast i malo ulegnut; lijepe je crvene boje i pustenast, potom gol i suh, ubrzo poprima lijepu ružičastu boju iz koje proviruje žuta osnova, po suhom vremenu se raspucava na polja.

Stručak: 5-13 (15) cm visok i 3-6 cm debeo, jajolik je pa batinast, nešto je proširen na bazi i često karakteristično zakrivljen; pod klobukom je zlatnožut s finim žutim mrežastim crtežom na gornjem dijelu, često skoro bijel, prema vrhu je često krvavocrvenog tona, mjestimično je s više crvenih pjega.

Rupice/cjevčice: Uske, okruglasto-višekutne, zlatnožute pa u starosti maslinasto-žute ili maslinaste, na pritisak ne mijenjaju boju ili vrlo lagano poplave; cjevčice su 0.5-2.5 (3.5) cm duge, široke, lagano su prirasle ili skoro slobodne; zlatnožute, u starosti su maslinasto-žute.

Spore: Eliptične, prozirne, 12-17 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, tvrdo, bjelkasto do svijetložućkasto, ispod kožice je crvenkasto, na dnu stručka je ružičasto, na prerezu ne mijenja boju ili vrlo rijetko poprimi svijetloplavi ton, obično ispod kožice klobuka; miris je ugodan na vrganje, a okus je blag, orašast.

Stanište: Raste od lipnja do listopada, pojedinačno ili ponekad po više primjeraka zajedno srašteno, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće s bukvom, hrastom i kestenom. U Hrvatskoj je poznata s dvadesetak lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Baniji, Lici, Dalmatinskoj zagori te na otocima Krku i Košljunu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ovaj vrganj je s prelijepom crveno-ružičastom bojom klobuka i zlatnožutom bojom cjevčica i stručka, prekriven je sitnom mrežicom iste boje. Moguća je zamjena sa šiljastonogim vrganjem (Butyriboletus appendiculatus), fechtnerovim vrganjem (Butyriboletus fechtneri), te ljupkim vrganjem (Butyriboletus fuscoroseus) koji mijenjaju boju trusišta na pritisak prstom. Smatra se varijacijom šiljastonogog vrganja. Ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.

RUŽIČASTOSIVI VRGANJ

Butyriboletus roseogriseus (Šutara, M.Graca, M.Kolařík, Janda & Kříž) Vizzini & Gelardi

Etimologija: roseus (lat.) = ružičast + griseus (lat.) = sivo. Po boji.

Klobuk: 4-10 (13) cm širok, prvo je gotovo poluloptast, zatim je raširen i blago ispupčen na sredini, skoro je jastučast, suh, bez sjaja i sa svjetlijom glazurom; smeđ, narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđ do maslinasto smeđ, prema rubu je s ružičastim tonom.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 2-4 (5) cm debeo, pun, valjkast do batinasto je zadebljan na bazi, često je korjenast; žut, na sredini je prošaran karmincrvenom mrežicom, na pritisak postane sivkasto-plav ili ružičast, na oštećenim mjestima od puževa pocrveni, na bazi je bjelkast od micelija.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, maslinaste do narančasto-smeđe, na pritisak postanu plavkaste; cjevčice su približno iste dužine kao debljina mesa u klobuku, kasnije su prirasle na stručak, žućkaste do žuto-maslinaste, krajnji sloj može i blago pocrvenjeti zbog vanjskih utjecaja, ponekad na pritisak poplave, dno cijevi je uvijek žuto.

Spore: Široko eliptične, 11-16.7 x 4.5-7.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: U stručku je svijetložuto, uz cjevčice je žuto-oker i obično odmah poplavi, plava diskoloracija nikada nije prisutna u svim dijelovima, kora baze stručka brzo postane hrđastosmeđa; miris je slabo izražen, slab na gljive, a okus je blag i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom ili jelom, ponekad se pronađe i u bjelogoričnim šumama, u blizini bukve, kestena ili hrasta, na vapnenastom tlu, voli toplija staništa. Prvu sliku snimio je Danijel Mulc, drugu i treću Neven Ferenčak, a posljednje tri Helena Petrić, 28.8.2025., u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete.

Napomena: Slični su ljupki vrganj (Butyriboletus fuscoroseus), šiljastonogi vrganj (Butyriboletus appendiculatus), fechtnerov vrganj (Butyriboletus fechtneri), lijeponogi vrganj (Caloboletus calopus), kraljevka (Butyriboletus regius), lažni šiljastonogi vrganj (Butyriboletus subappendiculatus), gorki vrganj (Caloboletus radicans) i raspucani vrganj (Boletus reticulatus). Ovisno o vremenskim uvjetima, mogu prevladavati dominantni ružičasti tonovi.

LAŽNI ŠILJASTONOGI VRGANJ

Butyriboletus subappendiculatus (Dermek, Lazebn. & J.Veselský) D.Arora & J.L.Frank

Etimologija: sub (lat.) = skoro + appendiculatus (lat.) = resasto, s dodatkom, produžetak. Po sličnosti sa šiljastonogim vrganjem (Butyriboletus appendiculatus).

Klobuk: 4-16 (19) cm širok, prvo je konveksan, zatim je raširen, uglavnom je suh; oker-smeđ, smeđ do narančasto-smeđ, u starosti je ispucan.

Stručak: Pun, zdepast, zadebljan na bazi, baza je često s korjenastim produžetkom; žućkast, na bazi posmeđi, s izraženom je svijetložutom mrežicom.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle; cjevčice su prirasle na stručak, svijetložute do limunastožute, na pritisak ne poplave.

Spore: Eliptične, 9-15 x 3-4.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, tvrdo, bijelo, svijetložuto do limunastožuto, ispod cjevčica je sumporastožuto, ponekad je lagano ružičasto na rubu, nikad ne poplavi; miris je slabo izražen, ugodan, nije na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, na kiselom tlu, voli toplija staništa. Slike je snimio Neven Ferenčak, 20.9.2025., na lokalitetu Trakošćan.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete.

Napomena: Slični šiljastonogi vrganj raste u šumama bukve, a meso na prerezu blago poplavi, dok lažni šiljastonogi vrganj raste u kiselim crnogoričnim šumama, meso mu je više bijelo i na rubu žuto, ne poplavi. Također se česti miješa sa raspucanim vrganjem (Boletus reticulatus), kojemu se kožica klobuka također raspucava, a stručak mu nikada nije žut.

LIJEPONOGI VRGANJ

Caloboletus calopus (Pers.) Vizzini

Engleski naziv: Bitter Beech Bolete

Klobuk: 4-12 (18) cm širok, debeo, mesnat i tvrd, najprije polukuglast, kasnije raširen, suh; bjelkast, sivkast ili sivkasto-smeđ, rub je uvijen.

Stručak: 10-12 (15) cm visok, u mladosti gomoljasto zadebljan; ispod klobuka žućkast, a prema dnu krasne crvene boje s crvenkasto-smeđim mrežastim crtežom, osnova žuto-smeđa, na dodir crvena boja postane zelenkasto-modra.

Rupice/cjevčice: Sitne, slobodne, sumporastožute, na dodir postanu zelenkasto-modre kao i cijela gljiva; cjevčice su kraće prema stručku, sumporastožute.

Spore: Vretenaste do eliptične, 11-16 x 4-5.5 µm, Q = 2.4-2.8, (cromushrooms: spore su (11) 11.2 - 15.0 (16.2) × (3.9) 4.1 - 5.0 (5.5) µm, Q = (2.3) 2.6 - 3 (3.4), N = 120, Me = 12.1 × 4.6 µm, Qe = 2.6, bazidije su 30-36 × 9.5-11.2 µm, N = 6); otrusina je maslinasto-oker do maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto ili blago žućkasto, na prerezu odmah jako poplavi, a poslije u osnovi lagano pocrveni; miris je neugodno kiselkast, a okus vrlo gorak.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, rjeđe u bjelogoričnim, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na kiselom tlu. Prva slika snimljena je polovicom listopada na lokalitetu Pila kod Stubičkih toplica, druga i četvrta slika polovicom srpnja na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, treća i sedma slika krajem rujna na lokalitetu Gala kod Sinja, peta i šesta slika krajem kolovoza na lokalitetu Brlenić kod Krašića.  

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta, a neki izvori navode je kao nejestivu zbog vrlo gorkog okusa mesa i teže probavljivosti. Ponekad ih pojedinci robusnije građe konzumiraju bez ikakvih posljedica, međutim može uzrokovati ozbiljne gastrointestinalne poremećaje koji mogu trajati i do 24 sata.

Napomena: Moguća je zamjena s otrovnim sotonskim vrganjom (Rubroboletus satanas) koji ima drastično zadebljanje stručka i površinu trusišta crvene boje. U literaturi se spominje i gorki vrganj (Caloboletus radicans) koji nema crveni stručak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1083. Lijeponogi vrganj (Boletus calopus Fries), Sinonimi: Boletus pachypus Fries, Boletus olivaceus Rick.

POLIGONALNI VRGANJ

Caloboletus polygonius (A.E.Hills & Vassiliades) Vizzini

Etimologija: poly- (gr.) = mnogo, mnogi + gonio (gr.) = kut, ugao. Po obliku ljuskica raspucanog klobuka.

Klobuk: 3-25 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan i malo tupo ispupčen, suh; bjelkast, kremast, okerast do smećkast, kasnije potamni, na dodir postane tamnosmeđ, kasnije se raspucava na poligonalne ljuske.

Stručak: 4-7 cm visok i 2-6,5 cm debeo, zdepast, kratak, valjkast, blago je sužen na bazi; žut, gusto je prekriven crvenim do rubinskicrvenim vlakancima, nema mrežicu, samo ponekad na krajnjem vrhu, na bazi je svijetložut.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle; cjevčice su prirasle na stručak, prvo su kremaste, kasnije su žute, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične, izdužene, glatke, 12-15 x 4.5-6 µm; otrusina je blijedožuta.

Meso: Čvrsto, do 3 cm debelo, tvrda, bijelo do blijedožuto, u dodiru sa zrakom postane tamnoplavo, osobito u stručku; miris je slab, donekle kiseo, a ukus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u parkovima i polupošumljenim područjima u simbiozi s crnogoričnim drvećem, ponekad se pronađe i ispod bjelogoričnog drveća. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc, početkom lipnja, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Raste na karakterističnom staništu, klobuk mu se raspucava, a meso na prerezu poplavi.

GORKI VRGANJ

Caloboletus radicans (Pers.) Vizzini

Engleski naziv: Rooting Bolete

Klobuk: 5-20 (25) cm širok, debelomesnat, u mladosti je polukružan pa zatim jastučast; bjelkasto-pepeljastosive, svijetlookeraste ili sivkasto-smeđe boje, kožica je suha i skoro baršunasta, rub je tanak i podvijen.

Stručak: 5-10 (15) cm visok i 2-3 (4) cm debeo, valjkast, prema dnu je zadebljan i korjenast; žućkast, sa žućkasto-smećkastom mrežicom, često je s crvenom prstenastom pjegom na vrhu, na dodir postane crvenkasto-smeđ; na osnovi je nešto tamniji, više-manje ružičast do crvenkast i i pahuljast.

Rupice/cjevčice: Žućkaste do žuto-zelene, na dodir ili na prerezu jako poplave, prirasle; cjevčice su nejednake, žućkaste su do žuto-zelenkaste.

Spore: Vretenaste do eliptične, duguljaste, glatke, (10.1) 10.6 - 14.6 (16.3) × (3.2) 3.7 - 4.6 (5.2) µm, Q = (2.4) 2.5 - 3.6 (4.1), N = 120, Me = 12.4 × 4.1 µm, Qav = 3; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, spužvasto, žućkasto, na prerezu odmah poplavi pa poslije posmeđi; miris je neugodan na tintu, a okus je također neugodan, karakteristično gorak i trpak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom postane crveno-smeđe, sa željeznim sulfatom se polako oboji u sivo-plavo, dok se cjevčice, meso i kožica klobuka u dodiru s kalijevom lužinom postanu prljavosmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom i brezom, te po parkovima i vrtovima; dosta je česta vrsta u Istri. Primjerci na prve dvije slike snimljeni su u rujnu na lokalitetu Gljev kod Sinja, četvrtu, petu, šestu i sedmu sliku snimio je Neven Ferenčak, a osmu Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali je smatramo nejestivom zbog dosta gorkog okusa mesa i neugodnog mirisa. Iako nije otrovna, ova gljiva je toliko gorka da će pokvariti svako jelo u koje je stavite. U Kini i SAD-u se smatra jestivom gljivom, ali teško da je dobra jestiva gljiva zbog svoje gorčine.

Napomena: Meso i cjevčice upadljivo poplave i ima gorak okus mesa. Sličan je nevaljali žučni vrganj (Tylopilus felleus) koji ima bjelkasto-crvenkasto meso, s ružičastim je crtežom na stručku. Potpuno bijele boje je ljupki sluzavac (Suillus placidus) koja po vlažnom vremenu ima mazav klobuk, cijelo plodno tijelo je sjajno i glatko, a cjevčice su dugo vremena bijele boje.

PAPRENI SLUZAVAC

Chalciporus piperatus (Bull.) Bataille

Etimologija: piperatus (lat.) = papreno. Po okusu.

Engleski naziv: Peppery Bolete

Klobuk: 2-6 (10) cm širok, u mladosti prvo je okruglast pa polukuglast, zatim otvoren, gol, gladak, po suhom vremenu je sjajan, a po vlažnom malo mazav, kožica se djelomično guli; oker, svijetlooker, žuto-narančast ili crvenkasto-smeđ.

Stručak: 3-6 (8) cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, tanak, slabašan, tanak, pun, valjkast, lomljiv, najčešće je sužen na osnovi, gladak; boje je klobuka, riđ, osnova je žuta i jako žuto-smeđe baršunasta, s žutim je micelijskim nitima.

Rupice/cjevčice: Velike, uglate, nepravilne, smeđe do crvenkasto-smeđe boje poput cigle; cjevčice su prirasle ili se lagano spuštaju po stručku, boje su rupica.

Spore: Vretenaste do eliptične, 8-11 x 3-4 µm; otrusina je cimetastosmeđa do crvenkasto-smeđa.

Meso: Nježno, malo vlaknasto, blijedo, oko cjevčica i ispod kožice klobuka crvenkasto ili ružičasto, žuto prema osnovi stručka; miris nije izražen, a okus je ekstremno papreno ljut. Neki izvori navode da na prerezu poplavi.

Kemijske reakcije: Stručak i trusište u dodiru s kalijevom lužinom postanu tamnosmeđi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno ili pojedinačno, u šumama bora, smreke i jele ili bjelogoričnim šumama bukve i hrasta, te po pašnjacima, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem. Sumnja se da parazitira micelij crvene muhare (Amanita muscaria).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Uvjetno je jestiva gljiva dobre kvalitete. Dosta je paprenog okusa pa je dobra začinska gljiva. U mješavini s drugim gljivama se ne smije koristiti više od 30% od ukupne količine, jer će jelo biti previše papreno. Ljutina se smanjuje duljim kuhanjem. U vrlo rijetkim slučajevima je prijavljeno da je uzrokovala gastrointestinalne probleme, međutim do sada nije poznat niti jedan takav slučaj kada je bio dovoljno kuhan. Konzumiran sirov, smatra se lagano otrovnim, jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Jedini je vrganj koji se smatra nejestivim zbog paprenog okusa mesa. Sličan je rubinski ljepljivac (Chalciporus rubinus), koji je sužen na bazi stručka, pri vrhu je crven, a na bazi žut.

Chalciporus rubinus - created on September 2022 in Sachsen, Germany by eikeh99

RUBINSKI LJEPLJIVAC

Chalciporus rubinus (W.G.Sm.) Singer

Engleski naziv: Crimson Bolete

Klobuk: 1-5 (6) cm širok, u početku je poluloptast, kasnije je gotovo ravan i tupo ispopčen na sredini, suh, po vlažnom vremenu često postane lagano ljepljiv ili mazav; žućkasto-narančast do crvenkasto-smeđ, gladak je ili blago maljav.

Stručak: 2-5 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, valjkast, obično se blago sužava prema žućkastoj bazi, svijetle je karmincrvene boje.

Rupice/cjevčice: Nepravilne, višekutne, isprva su oker, kasnije postaju sve ružičastije prema rubu klobuka, na pritisak ne mijenjaju značajno boju; cjevčice se blago spuštaju po stručku.

Spore: Široko eliptične, glatke, 5.5-8.5 x 4-5.5 µm; otrusina je blijedocrvenkasta do oker.

Meso: Bijelo, u sredini klobuku i u dnu stručka je žuto, ispod kožice klobuka, uz listiće i na vrhu stručka je ružičasto ili crvenkasto; miris je ugodan, ali ne karakterističan, a je okus blag ili malo gorkast po čemu se razlikuje od paprenog sluzavca (Chalciporus piperatus) kod kojega je ljuto i jako papreno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s hrastom ili grabom, uglavnom voli kiselo tlo, vrlo je rijetka vrsta. U Hrvatskoj je nađena u šumi hrasta lužnjaka (Quercus robur) i običnog graba (Carpinus betulus) na samo jednom lokalitetu, u okolici Velike Gorice.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slične su vrste Chalciporus pseudorubinus, papreni sluzavac, sotonski vrganj (Rubroboletus satanas), vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) i krvavocrveni vrganj (Rubroboletus rubrosanguineus). Naša vrsta prvenstveno se razlikuje po klobuku koji nije širi od 6 cm. Zaštićena je vrsta i nalazi se na listi kritično ugroženih vrsta.

VIŠEBOJNI VRGANJ

Cupreoboletus poikilochromus (Pöder, Cetto & Zuccher.) Simonini, Gelardi & Vizzini

Etimologija: poikilo- (gr.) = raznoliko, mnoštvo + chroma (gr.) = boja. Po varijaciji boje.

Klobuk: 5-10 cm širok, najprije je konveksan, poslije se raširi, suh, žuto-smeđ, sivkasto-smeđ, smeđ ili tamnosmeđ, mjestimice je s ružičastom nijansom, baršunast, rub je valovit.

Stručak: 5-12 cm visok, valjkast, prema bazi je nešto deblji, na samoj bazi je zašiljen, žut, prekriven širokom žutom mrežicom koja poslije pocrveni ili posmeđi.

Rupice/cjevčice: Najprije su žute, kasnije su s ružičastom nijansom; cjevčice su kratke, zaokružene su uz stručak, prirasle, maslinasto-žute, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične, duguljaste, 12-14 x 4-5 µm; otrusina je maslinastozelana.

Meso: Bjelkasto-žuto, ispod kožice klobuka i uz rub stručka je žućkasto, na presjeku tek malo poplavi iznad cjevčica i u bazi stručka; miriše na ljekarnu, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama hrasta medunca (Quercus pubescens) i kestena, u mediteranskom području. Slike je snimila Helena Petrić, 14.9.2025., u okolici Rijeke, u priobalnoj šumi hrasta medunca.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vrlo je rijetka vrsta pa je potrebna zaštita, jer su joj staništa ekstremno ugrožena. Kako je rijetka nema preciznih podataka o jestivosti, pa se ne bi trebala sakupljati za konzumiranje.

Napomena: Opisani je vrganj vrlo rijetka vrsta. Pronađen je na Medvednici kod Zagreba 18. listopada 1993. godine. Opći izgled podsjeća na šiljastonogog vrganja (Butyriboletus appendiculatus), a boja klobuka asocira na lijeponogog vrganja (Caloboletus calopus). Međutim, žuta boja stručka i cjevčica koje postanu crvenkaste, te široka mrežica na stručku vrlo su znakovita obilježja po kojima se prepozna. Rijetka je vrste, a prvi je put identificirana 1987. godine i pozicionirana u rod Boletus, da bi 2015. godine bila prebačena u rod Suillellus, ali još uvijek postoje razmimoilaženja između različitih autora o tome koji prioritetni naziv ova gljiva treba imati. Sve vrste koje su pozicionirane u rodu Suillellus po Blanco-Diosu osim vrsta Suillellus queletii i Suillellus luridus nemaju filogenetsku potporu i stoga bi trebale biti nevažeće. Iz toga slijedi da je trenutno točna lokacija ove gljive u novom rodu Cupreoboletus koji je, zahvaljujući molekularnim ispitivanjima, postavljen kao novi monospecifični rod porodice Boletaceae koji uključuje termofilnu vrstu iz južne Europe, koju karakterizira promjena boje prema bakrenocrvenim nijansama, trusište na kojem se stvaraju mali kristalići pri sušenju, sladak i dugotrajan miris i prisutnost pseudocistida.

MEDITERANSKI VRGANJ

Cyanoboletus mediterraneensis Biketova, A.Rinaldi & Simonini

Etimologija: pulvis (lat.) = posuto + lentus (lat.) = izdržljiv, ustrajan, žilav. Po zrnastom izgedu.

Engleski naziv: Inkstain Bolete

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, ponekad je blago režnjast, kožica je suha, baršunasta, žuto-smeđ, svijetlosmeđ do tamnosmeđ, trljanjem postaje tamno plavo-crn, rub je blago obješen.

Stručak: 2-9 cm visok i 0.7-3.5 cm debeo, zdepast, valjkast, na bazi je sužen, snažno je proširen na vrhu, ponekad je ukorijenjen, limunastožut, bez mrežice, nakon rukovanja površina postane intenzivno plavo-crna, bazalni micelij bijel.

Rupice/cjevčice: Srednje su široke, višekutne ili nepravilne, limunastožute, na ozlijeđenim mjestima postanu tamnoplave, cjevčice su duge do 12 mm, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, u početku su limunastožute, zatim su žuto-maslinaste, na pritisak postanu plavo-zelene ili plavo-crne.

Spore: Eliptične, ponekad su slabo vretenaste, glatke, s debelim stijenkama, 11-13 × 5-5.5 μm, pileipellis se sastoji od isprepletenih višesegmentnih hifa, širokih 3.5-7.5 μm, uglavnom prekrivenih žuto-smeđim pigmentom; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Debelo, u početku je limunatožuto ili žuto-zelenkasto, na prerezu u dodiru sa zrakom postaje intenzivno indigo tamnoplavo, a zatim postupno, nakon 25-30 minuta blijedi do zelenkaste nijanse; miris je blago kiselkast, a okus je blag do blago kiseo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s hrastom crnikom (Quercus ilex). Prvu sliku snimila je Ivana  Mandić Mihaljević, 26.10.2025., na lokalitetu kod Pule, a ostale Safet Omerović - Basso, 18.9.2025., na lokalitetu Ližnjan kod Pule.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Ključne su karakteristike žuta boja i trenutno plavljenje svih dijelova na dodir.

POSUTI VRGANJ (TINTAR)

Cyanoboletus pulverulentus (Opat.) Gelardi, Vizzini & Simonini

Etimologija: pulvis (lat.) = posuto + lentus (lat.) = izdržljiv, ustrajan, žilav. Po zrnastom izgedu.

Engleski naziv: Inkstain Bolete

Klobuk: 3-12 (18) cm širok, prvo je okruglast pa konveksan, te sve rašireniji, po vlažnom vremenu je ljepljiv, prilično mesnat; može biti crvenkasto-smeđ, smeđ ili sivo-maslinast, samo na mali dodir najprije poplavi, zatim čak pocrni, površina je baršunasta.

Stručak: 2-12 (15) cm visok i 0.7-3 (4.5) cm debeo, tanak, tvrd, često je zakrivljen, završava korjenasto; ispod klobuka je žut, prema dolje je smećkast i crvenkasto-smeđ ili ružičasto-crven, zrnast, baršunast, a na bazi je čađavo-smeđ i maljav od bijelog micelija, na dodir trenutno poplavi.

Rupice/cjevčice: Višekutne, prilično su velike, žuto-zelenkaste, na pritisak trenutno postaju tamnoplave; cjevčice su osrednje duge, prirasle su na stručak, blijedožute, kasnije su maslinaste.

Spore: Vretenaste do eliptične, (9.2) 10.2 - 12.2 (13.8) × (3.4) 3.8 - 4.5 (4.9) µm, Q = (2.2) 2.6 - 3 (3.2), N = 120, Me = 11.3 × 4.2 µm, Qav = 2.7; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Mekano, žuto, u bazi stručka je smeđo-crvenkasto, na presjeku jako poplavi, skoro pocrni; miris nije izražen, okus je kod mladih gljiva slatkast, a kod starih gorak.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka u dodiru sa sumpornom kiselinom postane narančasto-crvena, dok kožica klobuka sa željeznim sulfatom postane čađavo-crna, a meso posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, često u travi ili na šumskim stazama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - U osnovi je jestiva vrsta, ali se ipak smatra otrovnom vrstom, jer je nedavno istraživanje pokazalo da posuti vrganj apsorbira veće količine arsena iz zemlje. Ova vrijednost varira od 2.4-1300 mg/kg (prosječno 160 mg/kg) suhe tvari. Ovaj arsen je prisutan samo u obliku dimetilarsinske kiseline (DMA). Iako ova tvar nije izravno toksična, smatra se kancerogenom. Neki autori stoga ne preporučuju konzumiranje ove gljive ili da se to čini samo u malim količinama, jer su učinci nepoznati. Usporedbe radi, najniža smrtonosna doza arsena za ljude je 1.429 mg/kg tjelesne težine. Osim toga, tvar DMA se smatra kancerogenom. Pretpostavljajući prosječne količine DMA u vrganju, potrošnja ne smije biti veća od najviše 90 grama svježe mase godišnje.

Napomena: Spada u onu skupinu vrganjevki koje samo na mali dodir naglo poplave na svim djelovima što je vrlo značajna karakteristika. Upravo po tome se najviše i razlikuje od ostalih vrsta u podrodu Xerocomus kao što je primjerice podstavljeni baršunovac (Xerocomus subtomentosus).

GLATKI VRGANJ

Hemileccinum depilatum (Redeuilh) Šutara

Klobuk: 5-15 (18) cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je konveksan i u starosti se raširi; površina je neravna, baršunasta; smeđ ili tamnosmeđ, bjelkasto mramoriran, s nešto je svjetlije obojenim područjima prema rubu, na pritisak ne pomodri.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-5 (7) cm debeo, uglavnom je zašiljen na bazi, rijetko je valjkast, baza je često malo vretenasta, korjenast, sužen je na bazi; bijelkasto-smećkast, rijetko je žućkast ili žuto-zelenkast, često više žućkast na vrhu, prema bazi je često s crvenkasto-smeđim pjegama, obično bez mrežice, na pritisak ne mijenja boju, uz rupice je više ili manje crvenkast.

Rupice/cjevčice: Žute su boje žumanjka, u starosti su žuto-zelenkaste ili maslinasto-smeđe, u starosti ili na pritisak posmeđe; cjevčice su najprije prirasle pa poslije slobodne, žute.

Spore: Eliptične, vretenaste, izdužene, glatke, 11-16 x 4.4-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, blijedo kremasto ili žuto, uglavnom je svijetložuto na prijelazu stručka i klobuka, uz cjevčice i na bazi stručka je s crvenkastom nijansom, nakon nekoliko sati pocrveni (ne poplavi); miris nije izražen ili je ugodan na jod (najizraženije u bazi stručka), a okus je neugodno gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće grabom ili hrastom, voli vapnenasto i suho tlo. U Hrvatskoj je poznata s desetak lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri i na Baniji.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Dio je autora navodi kao nejestivu vrstu.

Napomena: Kod determinacije obratiti pozornost na neravnu i baršunastu površinu klobuka, žute rupice i stručak, koji je na vrhu žut, a na bazi obično zašiljen.

PUSTENASTI VRGANJ

Hemileccinum impolitum (Fr.) Šutara

Etimologija: impolitus (lat.) = nije gladak. Po zrnasto-pahuljastom klobuku.

Engleski naziv: Iodine Bolete

Klobuk: 4-9 (13) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan i na kraju se raširi, dosta je nepravilan, kožica je srasla s mesom, prilično je mesnat; može biti žuto-smečkast, blijedosmeđ ili svijetlosmeđ, nekad je s ljubičastom nijansom, lagano je vlaknast ili zrnast.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-5 (7) cm debeo, najprije je potpuno trbušast pa se izduži, zadebljan je i zašiljen na bazi, tvrd, nema tragova mrežice; bjelkast, žućkast, na vrhu je limunastožut, na bazi je crvenkasto do crvenkasto-smeđe prošaran.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, okrugle su ili lagano izdužene, blijedožute, zlatnožute ili limunastožute, kasnije su žuto-zelene ili maslinastozelene boje; cjevčice su 5-15 mm duge, do stručka su zaokružene, zlatnožute i žuto-maslinaste, na dodir ne mijenjaju boju kao ni rupice.

Spore: Eliptične do blago vretenaste, duguljaste, 10-16 x 5-6 µm; otrusina je svijetlosmeđa do smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo je ili blijedo-žuto, ispod kožice klobuka je ružičasto, na presjeku ne mijenja boju; miris je malo kiselkast i jak na jod, a okus je također kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće hrastom, ali i bukvom, grabom ili lijeskom, rjeđe u crnogoričnim šumama u blizini bora, voli vapnenasto tlo; vrlo je rijetka vrsta. U Hrvatskoj je poznata s deset lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u Slavoniji te na otocima Braču i Rabu. Slike je snimio Neven Ferenčak, 25.9.2025.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiv je po izostanku mrežice na stručku i što meso na prerezu ne mijenja bolju. Ima dosta vrganja sa slabo uočljivom mrežicom na stručku i nepromjenljive boje mesa kao što su primjerice vrlo slični vretenasti baršunovac (Aureoboletus moravicus) koji ima 3-7 cm široki klobuk, cjevčice se mogu spuštati po stručku, a rupice su višekutne i na pritisak posmeđe, te mirisavi vrganj (Lanmaoa fragrans) koji ima smećkasti klobuk, kao i stručak.

PARKOVNI BARŠUNOVAC

Hortiboletus bubalinus (Oolbekk. & Duin) L.Albert & Dima

Klobuk: 3-9 (11) cm širok, prvo je polukuglast, zatim se raširi i često ulegne na sredini, kožica klobuka je najprije glatka i suha, a u starosti i po suhom vremenu je lagano raspucana; žućkasto-smeđ, smećkast, narančasto-smeđ, maslinasto-smeđ, crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smeđ, baršunast, u starosti izblijedi, rub se u starosti raspucava.

Stručak: 4-7 cm visok, valjkast, često je zakrivljen, na bazi je često nešto tanji, u gornjem je dijelu žut, ostali je dio crveno-smeđe uzdužno vlaknast na žućkastoj osnovi, na bazi je žut od micelija, na pritisak postane svijetloplav.

Rupice/cjevčice: Sitne, višekutne, poslije labirintno izdužene, limunastožute, žuto-maslinaste ili maslinaste, na pritisak najprije postanu plavičaste ili zelenkasto-plave, a poslije smeđe; cjevčice su osrednje duge, prirasle su ili se ponekad kratko spuštaju po stručku, žute, žuto-maslinaste ili maslinaste, na prerezu poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 12-14.5 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žućkasto je do žuto-smeđe, na prerezu je ispod kožice klobuka ružičasto, u stručku ispod klobuka postane lagano plavo-zelenkasto, od sredine prema bazi je narančasto-smeđe, u dnu stručka s nekoliko sitnih točkica narančaste boje, u klobuku je spužvasto, a u stručku je vlaknasto; miris je kiselkast, na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u bjelogoričnim šumama i u parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s lipom, topolom ili hrastom. Slike je snimio Neven Ferenčak, 18.9.2022., 1.9.2020. i 27.10.2025.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Sličan je engelijev baršunovac (Hortiboletus engelii) koji je na prerezu u bazi stručka narančaste boje mrkve.

ENGELIJEV BARŠUNOVAC

Hortiboletus engelii (Hlaváček) Biketova & Wasser

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, prvo je polukuglast, često s neravnom površinom, zatim raširen i često s uzdignutim rubom, površina je suha i ponekad bjelkasto raspucana, za vlažna je vremena glatka; tamnosmeđ, kasnije narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smeđ, baršunast, nagrižena mjesta od crva su nejednako crvenkasta.

Stručak: 3-8 (9) cm visok i 4-8 (11) mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, na bazi je šiljast; najprije je žut, kasnije je žuto-smećkast, na bazi je crvenkasto-smećkast i s bijelim micelijem, površina je crvenkasto točkasto-čehava.

Rupice/cjevčice: Višekutne, žute, na pritisak postaju plavo-zelene; cjevčice su osrednje duge, prirasle su na stručak, najprije su žute, kasnije su žuto-maslinaste ili maslinaste, na prerezu poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 10-13 x 5-6 µm; otrusina je cimetastožuta do cimetastosmeđa s maslinasto-smeđom nijansom.

Meso: U klobuku je blijedožuto, na prerezu u klobuku i gornjem dijelu stručka postane svijetloplavo do tamnoplavo, u dnu stručka je na prerezu narančasto s kapljicama boje mrkve, meso je po suhom vremenu skoro nepromjenjive boje; miris je kiselkast, na gljive, a okus je kiselkast ili orašast.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, uz rubove šuma i u parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s lipom, brezom, hrastom, bukvom, grabom ili lijeskom, često u travi, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete kao i svi baršunovci.

Napomena: Slični su marelični baršunovac (Rheubarbariboletus armeniacus), također ima raspucani klobuk, ali boje marelice, a stručak je zlatnožuto-oker, a na sredini je s crvenkastom nijansom, te parkovni baršunovac (Hortiboletus bubalinus), kojemu je meso u dnu stručka također narančasto, ali nije narančasto-smeđe od sredine stručka do baze.

KRVAVI BARŠUNOVAC

Hortiboletus rubellus (Krombh.) Simonini, Vizzini & Gelardi

Etimologija: rubellus (lat.) = jarko crveno. Po boji.

Engleski naziv: Ruby Bolete

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, prvo je polukuglast, zatim se raširi i skoro izravna, često je valovit, kožica je suha i lagano baršunasta; može biti krvavocrven, ružičasto-crven ili crveno-smeđ, u starosti i po suhom vremenu je raspucan i malo izblijedi.

Stručak: 3-10 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, valjkast, na bazi je često tanji, skoro je korjenast, najprije je čitav žućkast, ubrzo zatim postane crvenkast ili crvenkasto-smeđ poput klobuka, na vrhu ostane žućkast, vlaknast, na bazi je žućkasto baršunast od micelija, na dodir lagano poplavi.

Rupice/cjevčice: Osrednje su široke, višekutne, žućkaste, limunastožute ili zlatnožute pa žuto-maslinaste, na dodir postanu zelenkasto-plave; cjevčice su izrezane uz stručak, prirasle, osrednje su duge, žute su ili maslinaste, na presjeku postanu zelenkasto-plave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 11.5-12.5 x 5-5.5 µm; otrusina je žuto-maslinasta do maslinasto-smeđa.

Meso: U klobuku je bjelkasto do žućkasto, ispod kožice klobuka je žuto-narančasto do crveno, spužvasto, u stručku je žuto i malo vlaknasto, u dnu stručka je s brojnim narančastim, narančasto crvenim ili crvenim točkicama, na presjeku postane lagano tamnoplavo; miris je kiselkast, na voće, a okus je također kiselkast.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i stručka u dodiru sa sumpornom kiselinom postane zasićeno crvena pa zatim izblijedi, meso i cjevčice s kalijevom lužinom postanu smećkaste, dok meso sa željeznim sulfatom postane sivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jeseni u miješanim i bjelogoričnim šumama i po parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s hrastom, brezom, lipom ili bukvom. Treću sliku snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Konzumacija ovog vrganja može, u vrlo rijetkim sl učajevima, kod osjetljivijih ljudi izazvati određene alergijske reakcije pa bi svi koji su osjetili simptome nakon konzumacije trebali izbjegavati ovu vrstu.

Napomena: Sličan je crvenoraspucani baršunovac (Xerocomellus chrysenteron) koji je s mnogo izraženijom bojom, osobito na stručku. Marelični baršunovac (Rheubarbariboletus armeniacus) također ima raspucani klobuk, ali boje marelice, stručak je zlatnožuto-oker, a na sredini je s crvenkastom nijansom.

KESTENJASTI BARŠUNOVAC (KOSTANJEVKA)

Imleria badia (Fr.) Vizzini

Etimologija: badius (lat.) = smeđe, kestenjasto. Po boji.

Engleski naziv: Bay Bolete

Klobuk: 3-15 (25) cm širok, mesnat, prvo je okruglast pa nepravilno konveksan i na kraju izravnat, skoro je gladak, po vlažnom je vremenu mazav, po suhom vremenu sitno ispuca; tamno crvenkastosmeđ, kestenjastosmeđ, tamno ciglastosmeđ do maslinasto-smeđ, dosta taman i ponekad gotovo crn, rijetko je svjetliji, sitno je baršunast, rub je najčešće podvijen, a u starosti je uzdignut.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-5 (6) cm debeo, mesnat, čvrst, tvrd, promjenljiv, ponekad je debeo, a ponekad slabašan, prvo je trbušast pa izdužen, zadebljan je na bazi; žućkasto-smeđ, smećkast do okerasto-smećkast, pri dnu je boje klobuka, uzdužno je vlaknast, nema mrežicu.

Rupice/cjevčice: Sitne, višekutne, lako se odvajaju od podnice klobuka, blijedožute ili žuto-zelenkaste, na pritisak prstom postanu plavo-zelene; cjevčice su kraće prema stručku, više su ili manje prirasle, blijedožute, poslije su žućkasto-zelenkaste boje.

Spore: Vretenaste, glatke, 12-15 x 4-5 µm (cromushrooms: (12.1) 12.4 - 14.1 (15.4) × (3.8) 4.1 - 4.5 (4.8) µm, Q = (2.6) 2.9 - 3.3 (3.5), N = 120, Me = 13.2 × 4.3 µm, Qe = 3.1); otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, ponegdje je žućkasto, ispod kožice klobuka i u stručku je smećkasto, na prerezu jako poplavi, osobito ispod cjevčica, izdašno, najprije je čvrsto, kasnije je mekano; miris je malo kiselkast, ugodan na gljive, a okus je dobar kao i kod najboljih vrganja, orašast, na gljive.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom za nekoliko minuta postane crveno-smeđe, meso stručka sa željeznim sulfatom postane lagano plavo-sivo, a kožica klobuka sa sumpornom kiselinom postane jarko crveno-smeđa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama i uvijek na istim mjestima, u miješanim i crnogoričnim šumama, obično u simbiozi sa smrekom i borom, mnogo se rjeđe pronađe ispod starih kestena po bjelogoričnim šumama, voli kiselo tlo. Prve tri i peta slika snimljene su 31.10.2025. i 9.10.2022., na lokalitetu Cret Dubravica kod Zaprešića, a četvrtu je snimio Neven Ferenčak, 25.11.2023.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Vrlo je kvalitetna sušena. Nažalost, ova je gljiva nakon nesreće u Černobilu jako kontaminirana cezijem 137, jer navodno najintenzivnije apsorbira radioaktivne tvari. Ako se ne konzumira više od 10 kg gljiva godišnje, ne bi trebala značajnije utjecati na zdravlje, ali svatko mora donijeti odluku za sebe. Nije prikladna za djecu i trudnice. Sirova je škodljiva jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje temeljita termička obrada. Osim cezija 137, u različitim količinama apsorbira i druge teške metale kao što su živa, kobalt i nikal. Oni se također smatraju bezopasnim ako se konzumira manja količina gljiva.

Napomena: Osrednje je veličine i dosta je slična hajdinskom vrganju (Boletus aereus) i jesenskom vrganju (Boletus edulis) od kojih se značajno razlikuje po tome što na pritisak ili na prerezu poplavi. Meso je bijele boje i teži da pomodri. Zamjena s otrovnom vrganjevkom nije moguća.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1117. Kestenjasti baršunovac (kostanjevka) (Xerocomus badius (Fr.) Kühn. ex Gilb.), Sinonim: Boletus badius Fries

ŽUTOBAKRENI VRGANJ

Imperator luteocupreus (Bertéa & Estadès) Assyov, Bellanger, Bertéa, Courtec., Koller, Loizides, G.Marques, J.A.Muñoz, Oppicelli, D.Puddu, F.Rich. & P.-A.Moreau

Klobuk: 6-12 (15) cm širok, najprije je polukuglast, zatim je raširen i ispupčen na sredini, gladak; najprije je žut, ponekad je ružičast, zatim je narančasto-smeđ, hrđastosmeđ ili ružičasto-smeđ, na kraju je crvenkasto-smeđ, osnova je žućkasta, zrnast, površina mjestimično plavi, rub je često sa žućkastim mrljama, na pritisak odmah poplavi, a na mjestima oštećenim od puževa je žuto-crven, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i oko 1.5-5.5 (6) cm debeo, najprije je trbušast, zatim je izdužen i često valjkast; na gornjoj je polovici žuto-narančast do narančast, a na donjoj je polovici crven ili tamnocrven, s crvenom mrežicom, na dodir poplavi, a na mjestima oštećenim od puževa je žut.

Rupice/cjevčice: Guste, okruglaste, crvene, narančasto-crvene ili tamnonarančaste, na dodir ili na prerezu poplave; cjevčice su najprije žute, zatim su zelenkaste do tamnoplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 10.5-14.5 x 4.5-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žuto, ponekad s crvenim ili crveno-ljubičastim zonama, na prerezu brzo poplavi; miris nije izražen, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće bukvom, kestenom ili hrastom. Primjerak na drugoj slici snimio je Neven Ferenčak, a na trećoj i četvrtoj Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Sirova je otrovna, ali se vjerojatno može konzumirati u manjim količinama ako se temeljito termički obradi. Unatoč tome, poznati su slučajevi teških probavnih poremećaja, zbog čega je zbog sigurnosti treba izbjegavati.

Napomena: Moguća je zamjena s otrovnim tamnopurpurnim vrganjom (Imperator rhodopurpureus).

TAMNOPURPURNI VRGANJ

Imperator rhodopurpureus (Smotl.) Assyov, Bellanger, Bertéa, Courtec., Koller, Loizides, G.Marques, J.A.Muñoz, Oppicelli, D.Puddu, F.Rich. & P.-A.Moreau

Etimologija: rhodon (gr.) = ružičasto + purpureus (lat.) = purpurne boje, purpuran. Po purpurnocrvenoj boji.

Engleski naziv: Oldrose Bolete

Klobuk: 6-20 (25) cm širok, konveksno-okruglast, nije sjajan, površina je skoro glatka; tamnoružičast, ružičasto-crven, ljubičasto-crven ili smeđ, osnova je žućkasta ili ružičasta, površina je ujednačene boje ili je ponekad prošarana s plavim mrljama, baršunasto-dlakava, zrnasto-čehasta.

Stručak: 5-15 (18) cm visok, postepeno je trbušast, okruglasto se zadebljava prema bazi gdje je skoro šiljast, sužen je na vrhu gdje je nekad dijelom i valjkast; žućkast, sa sitnom je crvenkastom mrežicom po površini koja je sve gušća prema bazi, mrežica ide gotovo do samog dna baze, na pritisak brzo poplavi.

Rupice/cjevčice: Vrlo su guste, okrugle, krvavocrvene, na dodir postanu plavo-crnkaste; cjevčice su kratke, slobodne, žućkaste, na pritisak brzo poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 10-15 x 5-6 µm; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Spužvasto, čvrsto, u svim dijelovima je žuto, na oštećenim ili od crva nagriženim mjestima je vinskicrveno, na prerezu jako poplavi, a nakon toga pozeleni tako da nigdje nije žute boje, u bazi stručka pocrveni; miris je u mladosti ugodno kiselkast, kasnije je neugodan i smrdljiv, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, a nikada po crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Dosta autora navodi da je nejestiva vrsta, a sirova je sigurno vrlo otrovna. Neki je autori navode kao jestivu ako se temeljito termički obradi, međutim navode se i slučajevi u kojima je i termički obrađena uzrokovala gastrointestinalne smetnje kod posebno osjetljivih osoba pa se ne preporučuje njezina konzumacija, jer se smatra velikim toksikološkim rizikom.

Napomena: Opisana se vrsta jasno razlikuje od krvavocrvenog vrganja (Suillellus rubrosanguineus) koji je crveno-ružičastog, a ne tamnog purpurnocrvenog tona. Postoji sumnja da se radi o sinonimu purpurnog vrganja (Boletus purpureus) koji je veoma sličan po boji i gustoj mrežici, međutim na dodir ili na prerezu teži da izraženije potamni. Purpurnožuti vrganj (Rubroboletus rhodoxanthus), lažna ludara (Rubroboletus legaliae) ili vučji vrganj (Rubroboletus lupinus), te teški vrganj (Imperator torosus) su različite forme jedne iste vrste i teško se međusobno razlikuju.

TEŠKI VRGANJ

Imperator torosus (Fr.) Assyov, Bellanger, Bertéa, Courtec., Koller, Loizides, G.Marques, J.A.Muñoz, Oppicelli, D.Puddu, F.Rich. & P.-A.Moreau

Etimologija: torosus (lat.) = veliko, robustno. Po rastu.

Engleski naziv: Brawny Bolete

Klobuk: 4-9 (13) cm širok, mesnat, okruglast, jastučasto je spljošten; žut, žuto-smeđ, oker ili zelenkasto prošaran, u jamicama i oko ruba je više crvenkaste boje, na dodir naglo poplavi, pozeleni pa pocrni, u mladosti je fino baršunast, kasnije je gol, rub je u starosti debelo podvijen.

Stručak: 7-14 (16) cm visok i 3-6 (8) cm debeo, na bazi je 2-4 (5) cm debeo, nabijen, pun, nekad je deblji od svoje visine, trbušast, malo je zadebljan na bazi, na dnu je često zašiljen; žućkast ili s krvavocrvenim preljevom na žutoj osnovi, donja je polovica ili baza tamnocrvena do crveno-smeđa, mrežica je fina, sitna, često se vidi samo uz pomoć povećala, žuto-crvena, prema dolje je tamnije crvene boje, na dodir postane plavo-crn.

Rupice/cjevčice: Veoma su sitne i u mladosti začepljene, u mladosti su potpuno zlatnožute, kasnije su narančasto-crvenog tona, na dodir postanu plavo-crnkaste; cjevčice su prirasle s veoma uskim jarkom, 0.5-2.2 mm duge, žute, kasnije su zlatnožute do crvenkaste, u starosti crvena boja nestaje i postaju žuto-maslinaste, na prerezu odmah postanu zeleno-plave.

Spore: Eliptične, 12-17.5 x 5-7 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Veoma je debelo i upadljivo teško, kompaktno, sumporastožuto, u bazi je crveno poput cikle, žuta mjesta najprije prošarano pozelene pa zatim poplave, postaju sve tamnija dok ne postanu skoro crna, nakon 24 sata su ujednačene plamenocrvene boje; miris je ugodan na gljive ili voće, u starosti nije izražen, a okus je slab na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće s hrastovima i bukvom, ponekad raste u kolonijama do dvadesetak primjeraka, najčešće raste u primorskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Sirova je i u najmanjoj količini otrovna i uzrokuje gastrointestinalne tegobe, a u nekim slučajevima i nakon što su gljive bile prethodno termički obrađene. Također se navodi da vjerojatno sadrži alkaloid koprinin koji u kombinaciji s alkoholom uzrokuje antabusni sindrom trovanja, odnosno izražene alergijske reakcije. U svakom slučaju, zbog svega navedenog smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Karakteristična je vrsta po jakoj promjeni boje mesa na prerezu ili na pritisak, na svim dijelovima. Jako oksidira i na kraju skoro pocrni kao i dosta drugih vrganja. Rupice su žute pa na kraju crvene. U mladosti se lako može zamijeniti sa šiljastonogim vrganjem (Butyriboletus appendiculatus). Sličan je purpurni vrganj (Boletus purpureus) koji ima ljepljiviju kožicu i otvorenije crvene pore, češći je na kontinentu, raste pokraj hrastova, a najradije pokraj bukava.

MIRISAVI VRGANJ

Lanmaoa fragrans (Vittad.) Vizzini, Gelardi & Simonini

Etimologija: fragrans (lat.) = miomirisan, mirišljav, mirisan. Po ugodnom mirisu.

Engleski naziv: Fragrant Bolete

Klobuk: 4-12 (15) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je jastučast, nepravilan i valovit; tamnosmeđ ili crvenkasto-smeđ, ponekad je ljubičasto prošaran, na pritisak pocrni, kožica je baršunasto-maljava, u starosti je skoro gladak i bez dekoracije, rub je dugo vremena podvijen i zakrivljen.

Stručak: 6-8 (10) cm visok i 2-4 cm debeo, u mladosti je trbušast, kasnije je često vretenast i korjenast; žućkast ili žućkasto-smeđ, na donjem je dijelu crvenkasto-smeđ, mjestimično je s crvenkastim pjegama, crvenkasto točkast, na dodir je vrlo osjetljiv tako da trenutno posmeđi, mrežica nije izražena.

Rupice/cjevčice: Sitne su i okrugle, u mladosti su žućkaste, kasnije su žuto-zelenkaste ili zelenkaste, na dodir lagano poplave; cjevčice su žute, prirasle su ili slobodne uz stručak.

Spore: Eliptične, duguljaste, 9-14 x 4.5-6.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto do svijetložuto, neposredno ispod kožice klobuka je crvenkasto, na presjeku postane lagano plavo do zelenkasto-plavo; miris je jak na gljive ili aromatičan na cikoriju ili je s karbolnom komponentom, a okus slatkast i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u toplim miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim šumama, uglavnom bukvom, hrastom ili pitomim kestenom, rijetko se pronađe s crnogoričnim drvećem, kao što je bor, voli svijetla staništa (proplanci, rubovi šuma). U Hrvatskoj je poznata s trinaest lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i na Kordunu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakterističan je po kontrastu između smeđe boje klobuka i žute boje himenija. Samo na mali dodir promijeni boju. Može rasti čak i busenasto, ali je najčešće u skupinama. Slični su vretenasti baršunovac (Aureoboletus moravicus), kojemu meso na prerezu mijenja boju i kestenjasti baršunovac (Imleria badia), kojemu je meso bjelkasto, a stručak manje osjetljiv na dodir. Od ostalih vrganja je sličan ljupki vrganj (Butyriboletus fuscoroseus).

PLEMENITI HRAPAVAC

Leccinellum crocipodium (Letell.) Della Magg. & Trassin.

Etimologija: croceus (lat.) = boje šafrana (Crocus sativus), šafranasto-žuto + podium (gr.) = malo stopalo, mala baza. Po žutoj boji stručka.

Engleski naziv: Saffron Bolete

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, najprije je polukuglast, zatim se raširi; najprije je svijetložut, kasnije je oker-smeđ ili narančasto-smeđ, na pritisak potamni, fino je baršunast, tijekom sušnog vremena se kožica brzo nepravilno raspuca na karakteristična brojna mala polja.

Stručak: 3-11 (13) cm visok i 0.8-1.1 (1.3) cm debeo, pun, na početku je trbušast, kasnije se izduži, korjenasto je sužen na bazi, malo je sužen na vrhu; blijedožut, kasnije je žuto-oker, lagano je mrežasto-brazdast, prekriven je smeđim ili crnim čehicama.

Rupice/cjevčice: Okruglasto-višekutne, četvrtaste, žute, žuto-smeđe, u starosti su žuto-zelenkaste, na pritisak postanu sivo-ljubičaste; cjevčice su vrlo duge, slobodne su uz stručak, najprije su žute pa žuto-maslinaste.

Spore: Eliptične, 12-18 x 6-8 µm; otrusina je žućkasto-smeđa.

Meso: U klobuku je prilično čvrsto, u stručku je tvrdo i vlaknasto, žućkasto, na presjeku karakteristično prvo poružičasti ili pocrveni, zatim posmeđi i na kraju pocrni; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom pozeleni, s fenolanilinom poružičasti, sa sulforomolom požuti, dok s kalijevom lužinom postane narančasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili bukvom, voli velike vrućine.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu koja je sadržana u žutoj boji mesa pa je obvezna temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Jedini je vrganj u skupini Leccinum sa žutim cjevčicama, jer su kod svih ostalih vrsta iz ove skupine uglavnom sivkaste. Najlakše se prepoznaje po karakteristično ispucanoj kožici klobuka u polja i po mesu koje na prerezu pocrni. Eventualno se može zamijeniti s nježnim hrapavcem (Leccinellum lepidum), čiji je stručak prekriven žućkastim čehicama. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

NJEŽNI HRAPAVAC

Leccinellum lepidum (H.Bouchet ex Essette) Bresinsky & Manfr.Binder

Etimologija: lepidus (lat.) = dražesno, ljubazno, ljupko. Po izgledu.

Klobuk: 3-9 (13) cm širok, prvo je okruglast, zatim sje otvoren i pravilno poluloptast, po vlažnom je vremenu sjajan, malo mazav i skoro vlažan kao vrste iz roda Suillus, po suhom je vremenu skoro bez sjaja i gladak, kožica prelazi rub; u mladosti je žuto-crven, kasnije je žuto-smeđ, smeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, ujednačeno je obojen, po suhom je vremenu sitno baršunast.

Stručak: 6-12 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, dosta je pravilno valjkast, često je trbušast ili vretenast, sužava se prema bazi, najčešće je zakrivljen; žućkast, dekoriran je sitnim čehicama iste boje, prema dnu teži da posmeđi, na dodir posmeđi.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, sitne, bjelkaste do žute, u starosti postanu crnkaste, na pritisak posmeđe; cjevčice su zaokružene uz stručak, vrlo su duge, skoro su iste kao kod vrganja u skupini turčina (Leccinum duriusculum), bjelkaste do žute.

Spore: Vretenaste, duguljaste, 13.5-21 x 5-6 µm; otrusina je sivkasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, bjelkasto-žuto, ispod kožice klobuka je malo ružičasto, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u kasnu jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom (Quercus ilex) ili borom, uglavnom u sredozemnom području i na otocima.

Doba rasta: 10, 11, 12

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Neki autori navode da je sirov otrovan pa je potrebna temeljita termička obrada.

Napomena: Dosta je česta vrsta na staništu na kojem raste, najčešće uz morsku obalu i na otocima ispod hrasta crnike ili česvine. Neki autori smatraju da se radi o sinonimu plemenitog hrapavca (Leccinellum crocipodium) od kojeg se razlikuje po klobuku koji nije suh, već mazav, a najčešće je smeđ. Meso ima tendenciju da malo pocrni, često je ružičasto-plavo nahukano.

GRABOV DJED

Leccinellum pseudoscabrum (Kallenb.) Mikšík

Klobuk: 3-8 (13) cm širok, prvo je okruglast, zatim je polukružan i otvoren, gladak, kožica se ne guli; promjenljive je boje, od žuto-maslinaste, svijetlosmeđe, tamnosmeđe, tamnosive do sivo-smeđe, površina je nepravilna, naborana ili namreškana (kao da je izudarana čekićem), nekad je u starosti ispucana s krupnim poljima, rub je gladak i često nešto svjetliji, blijedožut.

Stručak: 4-12 (14) cm visok i 0.6-1.2 (1.4) cm debeo, pun, suh, gotovo je uvijek zakrivljen; bjelkast sa sitnim crno-smeđim ili sivo-crnim čehicama, na prerezu postane sivo-ljubičast, a nakon kratkog vremena pocrni.

Rupice/cjevčice: Okruglaste su ili lagano višekutne, bjelkaste, krem do žuto-oker, kasnije su sivkasto-oker, na pritisak postanu smećkaste do ljubičasto-crnkaste ili crne; cjevčice su vrlo duge, nekad i 30 mm, uz stručak su kraće.

Spore: Vretenaste, glatke, s tankim stijenkama, nisu amioloidne, 16-28 x 4-7 µm; otrusina je oker do smeđa.

Meso: U stručku je čvrsto, a u klobuku teži da se razmekšava kao žutog johovca (Gyrodon lividus), bijelo, u blizini baze je plavkasto, na prerezu najprije postane crvenkasto, nakon nekoliko minuta sivo-ljubičasto do crno-ljubičasto, kuhanjem pocrni; miris i okus su ugodni na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično graba ili lijeske.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete iako meso kuhanjem pocrni, a upotrebljava se samo klobuk jer je stručak tvrd. Puno je kvalitetnija od brezovog djeda (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Meso teži da prelazi od crvenkaste preko plave na crnu boju. Brezov djed ima promjenljivu boju klobuka, ali raste isključivo ispod breza, a meso na prerezu ne mijenja boju. Postoji vrlo mnogo vrsta s više ili manje svijetlosmeđim klobukom ili skoro bijelim. Ima dosta sličnih vrsta, a to su topolov djed (Leccinum duriusculum) koja ima svijetlu boju klobuka i meso na prerezu postane plavkasto, crni djed (Leccinum melaneum) ima smeđi klobuk i stručak prekriven crnim čehicama i nepromjenljivo meso bijele boje, opekasti turčin (Leccinum versipelle) je veći rastom, snježnobijele je boje, osim donjeg dijela stručka koji je zelenkasto-plavkast. Šaroliki djed (Leccinum variicolor) ima dosta taman klobuk i meso u bazi stručka postane tamnoplavo.

BARŠUNASTI VRGANJ (ZELENJAČA)

Neoboletus praestigiator (R.Schulz) Svetash., Gelardi, Simonini & Vizzini

Etimologija: erythros (gr.) = crveno + pus (gr.) = noga. Po boji.

Engleski naziv: Scarletina Bolete

Klobuk: 4-20 (25) cm širok, robustan, prvo je polukuglast pa dugo vremena konveksan i na kraju raširen, kožica je prvo malo baršunasto-maljava, a u starosti glatka i po vlažnom vremenu mazava, ne guli se; ujednačeno i pravilno obojen, tamnosmeđ, djelomično s žutim pjegama i više-manje s maslinastim tonom.

Stručak: 5-15 cm visok i 2-5 cm debeo, mesnat, debelo je trbušast, nema tragova mrežice, ali je čitav prekriven gustom zrnatom strukturom krvavocrvene boje koja poslije malo izblijedi u crveno, granulacija na bazi može biti smećkasta; osnova je žuta što se osobito zapaža ispod klobuka, donji dio tamniji, smeđo-maslinast.

Rupice/cjevčice: Sitne, guste, okrugle, tamne su krvavocrvene boje, na pritisak postanu plavkasto-crnkaste; cjevčice su duge, zaokružene su do stručka, najprije su žute pa zatim zelenkaste.

Spore: Eliptične do vretenaste, 12-18 x 4.5-6.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, kompaktno, u starosti je mekano, lijepe je limunastožute boje, gotovo nikad nije izgriženo crvima, na presjeku u dodiru sa zrakom odmah postaje crno-plavo, što se osobito zapaža u klobuku, a nakon nekoliko sati postaje sivo-žuto; miris ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u svim tipovima šuma, najčešće u crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, ali se pronađe i po bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je bez obzira što na prerezu promijeni boju mesa. Sirova je otrovna pa je prije uporabe treba temeljito termički obraditi.

Napomena: Gotovo dva stoljeća zelenjača je bila Boletus erythropus, bez obzira raste li u crnogoričnim ili bjelogoričnim šumama. Sada je Boletus erythropus, zelenjača razdvojen na dvije vrste: Neoboletus luridiformis i Neoboletus praestigiator. Razlika je što Neoboletus praestigiator ima baršunastiju i tamniju kožu klobuka, a sve ostalo je jednako. Neoboletus luridiformis preferira bjelogorične šume, a Neoboletus praestigiator crnogorične. Jasno se razlikuje od mrežastonogog vrganja (Suillellus luridus) koji je sličan, međutim nema mrežicu već zrnasti stručak, meso je tipične žute boje, površina ispod rupica nije narančaste boje, te ima baršunastu površinu klobuka. Queletov vrganj (Suillellus queletii) također nema mrežicu na stručku, ali je granulacija stručka mnogo sitnija, skoro neprimjetna, te stručak završava korjenasto i na bazi je crveno obojen. Sjajnocrveni vrganj (Rubroboletus dupainii) ima jarkocrveni i sjajni, skoro lakirani klobuk. Teški vrganj (Imperator torosus) ima rupice koje najprije požute pa pocrvene, na dodir se stvaraju crne ili plavo-crnkaste pjege. Lažna ludara (Rubroboletus legaliae) i vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) imaju žućkasto meso. Dio navedenih vrsta se smatra otrovnim, dok su neke vrste jestive (teški, sjajnocrveni i queletov vrganj). Vrganji s crvenim stručkom na prerezu obično poplave, a rijetko se dogodi da gljive ne potamne. Međutim, oni su još uvijek iste vrste i, naravno, savršeno jestivi. Uzrok tamnjenja mesa je taj što gljive povremeno stvaraju varijante drugačijeg specifičnog izgleda ili im nedostaje neki od sastojaka. Tamnjenje u plavu/zelenu/crnu boju uzrokovano je sastojcima (obično kiselinama) koji u kombinaciji s kisikom mijenjaju boju mesa gljive. Osim toga, potpuno je bezopasna za ljude.

IZBLIJEDJELA ZELENJAČA

Neoboletus xanthopus (Klofac & A.Urb.) Klofac & A.Urb.

Engleski naziv: False Yellow Bolete

Klobuk: 4-20 (25) cm širok, polukuglast je ili jastučast, kasnije se raširi, ljepljiv; krem-smeđ je ili tamnosmeđ, s maslinastim je tonom, djelomično je i žuto točkast, baršunast.

Stručak: 5-15 cm visok i 2-5 cm debeo, baza je lagano bulbozna i zadebljana, na samom dnu se naglo sužava i završava šiljato; s malim je žućkastim i crvenkastim čehicama na žutoj osnovi.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, vrh je crven, dno je žuto; cjevčice su izrezane uz stručak, prirasle, žute.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, 10-16 x 3.8-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žuto, na presjeku odmah postane crno-plavo, u bazi više ili manje ostaje žućkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i ranu jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom. Posljednje dvije slike snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Iako neki izvori navode da je nejestiva vrsta, smatramo je jestivom vrstom izvrsne kvalitete.

Napomena: Ranije je bio pogrešno identificiran kao pahuljasti vještičji vrganj. Bečki su molekularni biolozi konačno otkrili da se gljiva sa smeđim, baršunastim klobukom i blago bulboznim stručkom sa žutim čehicama bitno razlikuje po strukturi DNK.

KREDASTA GOMOLJKA

Octaviania asterosperma Vittad.

Engleski naziv: Chalky False Truffle

Plodno tijelo: 1-3 (4) cm široko, jajoliko je ili okruglasto, često je izobličeno; bijelo, kasnije je prljavosmeđe ili sivkasto-smeđe, na dodir postane sivo-smeđe do maslinasto-smeđe, na bazi je s vrlo kratkim stručkolikim bjelkastim produžetkom.

Spore: Zvjezdaste, kvrgave, bradavičave, 10-14 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, u mladosti je mramorirano bijelo, kasnije je žućkasto ili žuto-smeđe, u starosti je maslinasto do crveno-smeđe; miris nije izražen, u starosti je na svježi kvasac, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, obično u šumama bukve, najčešće na tlu bogatom hranjivim tvarima. Primjerke na slikama snimio je Matija Josipović, sredinom rujna i početkom listopada.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Veoma je prepoznatljiva po uvijek prisutnoj karakterističnoj šupljini na sredini plodnog tijela, ne smatra se jestivom vrstom jer je vrlo loše kvalitete. Sličan je bijeli tartuf (Tuber magnatum), koji raste podzemno.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je nepravilno okruglasto s vrlo kratkim stručkolikim produžetkom; 2. površina je bijela, smećkasta do sivkasto-smeđa; 3. površina na dodir postane sivo-smeđa do maslinasto-smeđa; 4. meso je bijelo, žućkasto do žuto-smeđe, mramorirano i s karakterističnom šupljinom u sredini; 5. raste u bjelogoričnim šumama

PARAZITSKI BARŠUNOVAC

Pseudoboletus parasiticus (Bull.) Šutara

Etimologija: parasiticus (lat.) = parazit. Jer parazitira druge vrste gljiva.

Engleski naziv: Parasitic Bolete

Klobuk: 2-6 (9) cm širok, isprva je polukuglasto ispupčen, kasnije je skoro spljošten, suh, kožica se ne guli; žuto-smećkast, svijetlosmeđ ili zelenkasto-smeđ, površina je s tamnosmeđim točkicama ili pjegama, baršunast, po suhom je vremenu ispucan.

Stručak: 2-6 (8) cm visok i 0.5-1 (1.5) cm debeo, pri dnu je zakrivljen i istanjen, pun; žućkast je ili svijetlosmeđ, uzdužno je vlaknast, mjestimično je s tamnosmeđim mrljama, na dnu je sa bjelkastim pamučastim micelijem.

Rupice/cjevčice: Velike, široke, višekutne, uz stručak se izdužuju u listiće, žućkaste, prljavo žute do žuto-maslinaste, u starosti su lagano žuto-crvenkaste; cjevčice su osrednje duge, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku.

Spore: Valjkaste, 12-18.5 x 3.5-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa do gotovo hrđastosmeđa.

Meso: Čvrsto, limunastožuto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, busenasto, na vlažnim mjestima u rijetkim crnogoričnim i miješanim šumama kao parazit na ljusci ispucane krumpirače (Scleroderma citrinum) i ne dopušta joj da dosegne zrelost spora, te poslije kao saprofit razgrađuje njezino plodno tijelo. Obično raste kao simbiont i s vlastitim micelijskim nitima stvara mikorizu s drvećem, a ispucanu krumpiraču inficira tek kada nema dovoljno hranjivih tvari za ishranu. Primjerke na slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - jestiva je vrsta dobre kvalitete. Imati u vidu da je domaćin, odnosno ispucana krumpirača otrovna vrsta i da uzrokuje teške gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Za ovu vrstu parazitski rast na drugoj vrsti gljive toliko je karakterističan da se ne može zamijeniti s nekom drugom vrstom.

Pulchroboletus roseoalbidus - created on June 2019, in Provincia di Livorno, Italy by Massimo Tabone

BLIJEDORUŽIČASTI BARŠUNOVAC

Pulchroboletus roseoalbidus (Alessio & Littini) Gelardi, Vizzini & Simonini

Etimologija: roseus (lat.) = rozo, ružičasto + albidus (lat.) = bjelkast. Po boji.

Klobuk: 4-8 (10) cm širok, u početku je poluloptast, kasnije je konveksan do konveksno izravnat, kasnije je gladak; žućkast, ružičast, crvenkasto-smeđ, s crvenkastim mrljama, kožica je po suhom vremenu ispucana, rub kožice je kraći od cjevčica.

Stručak: Sužen je na bazi, često je zakrivljen, naboran, često je s izraženom mrežicom; žućkast, prema dnu je crvenkasto-smeđ, na pritisak poplavi, na bazi je s bjelkastim micelijem.

Rupice/cjevčice: Žute, prirasle ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 12.8-17.5 x 5.9-7.8 µm; otrusina je žuto-maslinasta.

Meso: Žuto, ružičasto, na pritisak postaje zeleno-plavo, kasnije pocrveni; miris je gljivlji do kiselkast i na voće, a okus je blag, lagano kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, parkovima, na rubovima šuma i cesta, voli toplija staništa, u mediteranskim područjima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali je zbog rijetkosti treba zaštititi.

Napomena: Sličan je marelični baršunovac (Rheubarbariboletus armeniacus), kojemu je klobuk izraženije narančaste boje, a meso ispod kožice klobuka ružičasto-narančasto.

MARELIČNI BARŠUNOVAC

Rheubarbariboletus armeniacus (Quél.) Vizzini, Simonini & Gelardi

Etimologija: armeniacus (lat.) = koje se odnosi na marelicu. Po boji marelice.

Klobuk: 2-8 (10) cm širok, polukuglast, zatim je konveksan i raširen, kožica je u starosti skoro uvijek raspucana, površina je suha; žuto-ružičast, žuto-narančast narančast, narančasto-crven do crvenkasto-smeđ, skoro je baršunast, sličan je kao kod crvenoraspucanog baršunovca (Xerocomellus chrysenteron).

Stručak: 4-10 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, sužen je na bazi, vretenast, skoro je korjenast; žuto-narančast, žućkasto-crvenkast, narančast ili je crvenkasto-narančast, uzdužno je crveno crtast i zrnast, na bazi je žućkast i bijelo maljav.

Rupice/cjevčice: Široke, okruglaste su do nepravilno višekutne, najprije su svijetložute do zlatnožute, kasnije su žuto-maslinaste do okerasto-maslinaste, na pritisak lagano poplave; cjevčice su zaokružene uz stručak, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku.

Spore: Vretenaste do eliptične, glatke, (10) 11 - 13.1 (14.8) × (3.6) 3.9 - 4.8 (5.3) µm, Q = (2.1) 2.5 - 3.1 (3.3), N = 120, Me = 12 × 4.3 µm, Qav = 2.8; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Dosta je čvrsto, prilično je vlaknasto, uglavnom je žućkasto, u donjoj polovici stručka je žuto do narančasto-oker, a ispod kožice klobuka je ružičasto-narančasto, na prerezu u klobuku i gornjoj polovici stručka poplavi; miris nije izražen, a okus je blag, ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u svim tipovima šumama i parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, lipom, kestenom ili borom, voli toplija staništa, česta je u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Sličan je krvavi baršunovac (Hortiboletus rubellus) od kojeg se razlikuje po dosta svjetlijem klobuku, boje marelice i po stručku koji nije djelomično crven, već je crveno-smeđ pa sa žutom nijansom.

DEMONSKI VRGANJ

Rubroboletus demonensis Vasquez, Simonini, Svetash., Mikšík & Vizzini

Etimologija: demonensis (lat.), odnosi se na antičko ime Valdemone, što je bila jedna od tri doline (valli) ili stvarne domene (reali dominii) u kojoj je regija Sicilija bila podijeljena od muslimanske dominacije do razdoblja Bourbona. Valdemone, u odnosu na Val di Noto i Val di Mazzara, čini sjeveroistočni dio Sicilije, područje koje blisko odgovara stvarnom staništu opisane vrste. Nadalje, epitet demonensis dobro podsjeća na izražena obilježja vrste, tj. plamenocrvenu boju klobuka i rupica, obilježja koja dijele s drugim bliskim đavoljim vrstama, koje pripadaju istom rodu (Rubroboletus satanas). Štoviše, nepredvidive okolnosti htjele su da je jedno od prvih mjesta rasta opisane vrste bio lokalitet Pizzo Inferno (Pakleni vrh) na lancu Nebrodi, u zajedničkom dijelu Floreste.

Klobuk: 6-15 (24) cm širok, u početku je poluloptast, zatim je ispupčen, suh, po vlažnom je vremenu ponekad gladak i ljepljiv, kožica se teško guli; na samom je početku bjelkast, blijedosiv, blijedooker, ubrzo je, počevši od ruba, blijedo ružičasto-ljubičast, zatim ovisno u uvjetima jako varira od svijetlosive do ružičasto-ljubičaste ili ljubičasto-crvene boje, na ozlijeđenim mjestima postaje krvavocrven, po suhom vremenu blijedi u sivo-smeđu ili u blijeđi ton s tendencijom prema krem-bjelkastoj, na početku je tipično maljav, rub je u mladosti više ili manje pravilan, ubrzo je neravan i valovito-režnjast, osobito kod razvijenih primjeraka.

Stručak: 8-12 (15) cm visok i 4-8 (9) cm debeo, glomazan, robustan i širok, valjkast, prema dnu se često postupno zadebljava ili je batinast; rijetko je na samom početku žuto-narančast, na bazi je ljubičast, na sredini je narančasto-crvenih tonova, na dnu je svijetlocrven, krvavocrven, ljubičasto-crven, često je tamniji pri dnu, u gornjem je dijelu često s vidljivom tamnožutom ili žuto-narančastom trakom (5-15 mm širokom), na oštećenim je mjestima uočljiva žuta boja mesa, mrežica je s pravilnim očicama, dobro je raspoređena na najmanje 3/4 visine, tamnija je od boje osnove, na bazi je prekriven bjelkastim zrnastim, baršunastim slojem.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, obično od početka ljubičasto-crvene, tamnocrvene, u starosti su žuto-narančaste prema rubu, na dodir poplave; cjevčice su 5‒12 (20) mm duge, slobodne, tamnožute do maslinastozelene.

Spore: Vretenaste do eliptične, glatke, 12.6-13.6 x 4.7-5.1 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, žuto, tamnožuto, limunastožuto, posebno je intenzivno u ozlijeđenim mjestima, u dodiru sa zrakom brzo poplavi, zatim blijedi u blijedu sivo-krem boju, ponekad se u donjem dijelu stručka mogu se pojaviti ljubičasto-crvene nijanse; miris je slab, ugodan na gljive, a okus je slatkast, blago kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u skupinama, u toplim bjelogoričnim šumama, u planinama ili u nekim slučajevima u miješanim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično raznim vrstama hrastova, kestenom ili bukvom, nikad u čistim crnogoričnim šumama, tipično na kiselom i vapnenastom tlu, voli toplija staništa, česta je u mediteranskim područjima. Primjerke na slici snimio je Matija Josipović.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve vrste iz ovog roda, a sirova je sigurno otrovna.

Napomena: Od sličnog se krvavocrvenog vrganja (Suillellus rubrosanguineus) i lažne ludare (Rubroboletus legaliae) razlikuje po mrežici s većim očicama i debljim rebrima.

SJAJNOCRVENI VRGANJ

Rubroboletus dupainii (Boud.) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: Po francuskom mikologu Jean-Louis Dupainu.

Engleski naziv: Dupain's Bolete

Klobuk: 4-12 (17) cm širok, najprije je poluloptast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i tupo ispupči na sredini, sjajan, malo je sluzav, kasnije je suh; crvenkasto-narančast do crven, poslije izblijedi u žuto-zelenkastu boju.

Stručak: 5-10 cm visok i 3-8 cm debeo, valjkast, batinast, trbušast, pun; bijel, gotovo na samom vrhu je žućkast, od sredine do baze je prekriven sitnim svijetlonarančastim, narančastim, crvenkasto-narančastim ili crvenim čehicama, nema mrežicu, na pritisak poplavi.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste su i lagano višekutne, svijetlocrvene, blizu ruba klobuka su žute do narančaste, na pritisak upadljivo postanu plavo-crne; cjevčice su limunastožute, na ozlijeđenim mjestima poplave, zaokružene su uz stručak, slobodne.

Spore: Vretenaste, glatke, 9-17 x 4-8 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, žuto, ispod kožice klobuka je s crvenom nijansom, u dodiru sa zrakom poplavi; miris je ugodan na gljive, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s hrastovima i šumskim kestenom, rjeđe s drugim vrstama bjelogoričnog drveća, na vapnenačkom tlu; nije česta vrsta. U Hrvatskoj je poznata s osam lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, na Kordunu, na otocima Krku i Cresu, te u okolici Dubrovnika. Rijetka je vrsta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Po nekim je izvorima jestiva vrsta, ali je smatramo otrovnom kao i sve vrste iz ovog roda.

Napomena: Vrlo je lijepa vrsta vrganja zbog lijepe jarkocrvene boje klobuka, s malo veće udaljenosti izgleda poput blistave jabuke. Slična mu je kraljevka (Butyriboletus regius) s ružičasto-crvenim klobukom, žutim rupicama i mesom koje na pritisak ne poplavi.

LAŽNA LUDARA

Rubroboletus legaliae (Pilát & Dermek) Della Magg. & Trassin.

Klobuk: 5-12 (17) cm širok, najprije je okruglast, zatim je dosta vremena polukuglast, kasnije se raširi i tupo ispupči na sredini, kožica je prirasla, suha, svilenkasta; prvo je bjelkast, sivkast, svijetlocrvenkast, crvenkasto-oker ili svijetlosmeđ, kasnije je neujednačeno ružičasto-crven ili ljubičasto-ružičast, samo na mali dodir poplavi, mjestimično je sa smećkastim do crnkastim uzdignutim čehastim područjima, pomalo je baršunast, oštećena mjesta od puževa su u početku žućkasta, zatim postanu crvenkasta, rub je svjetliji, tanak, najprije je podvijen, zatim se izravna, često tvori režnjeve.

Stručak: 5-10 cm visok i 2-5 cm debeo, masivan je i bulbozan, u mladosti je trbušast, kasnije je batinast do skoro valjkast; na na vrhu je žut ili žuto-narančast, prema dolje je karmincrvene do maslinasto-crvene boje, često je čitav žuto-oker, crveno-oker ili crven, prekriven je gustom svijetložutom do crvenkastom mrežicom ispod koje nije uvijek moguće uočiti žutu osnovu, s crvenim je čehastim pjegama, na dodir poplavi.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste su ili višekutne, crvenkaste, ubrzo postanu narančasto-crvene, krvavocrvene do ljubičasto-crvene, samo na mali dodir poplave; cjevčice su do 1 cm duge, uz stručak su nešto kraće, zaokružene su uz stručak, slobodne, zlatnožute, žuto-maslinaste, samo na mali dodir poplave.

Spore: Eliptične, glatke, 6.6-11.9 x 3.8-9.4 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, debelo, ubrzo postane spužvasto, bjelkasto do limunastožuto, na bazi je crvenkasto, na presjeku lagano poplavi, slijedeći je dan narančasto-smeđe; miris je ugodan začinski na ljupčac (Levisticum officinale), cikoriju ili celer, a okus je slatkast, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s hrastom ili bukvom, na nižim nadmorskim visinama, na neutralnom do kiselom tlu, voli toplija staništa. Prve dvije slike snimio je Matija Josipović.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Sirova je otrovna, ali i nakon temeljite termičke obrade kod nekih osoba izaziva teške probavne smetnje pa je stoga smatramo otrovnom vrstom.

Napomena: Tipični purpurni vrganj (Boletus purpureus) ima klobuk, rupice i stručak crvene boje. Dio je skupine purpurnožutog vrganja (Rubroboletus rhodoxanthus) koji je vrlo sličan, ima svjetliji klobuk kao i sotonski vrganj (Rubroboletus satanas) i mrežasti stručak sa žutom osnovom. Tamnopurpurni vrganj (Imperator rhodopurpureus) ima purpurnocrveni klobuk. Vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) prvo ima sivkasto-bjelkasti pa crvenkasto nahukani klobuk, što je osobito uočljivo na rubu, te žuti stručak koji je pri dnu malo crvenkast i bez vidljive mrežice. Teški vrganj (Imperator torosus) ima žutu mrežicu.

VUČJI VRGANJ

Rubroboletus lupinus (Fr.) Costanzo, Gelardi, Simonini & Vizzini

Etimologija: lupinus (lat.) = vučji. Po boji sličnoj boji vučjeg krzna.

Klobuk: 5-15 (20) cm, prvo je poluloptast, zatim je raširen, nepravilan, jastučast, duboko usječen i razdijeljen na nejednaka krila, po vlažnom je vremenu sluzav; najprije je bjelkast, sivkast ili blijedooker i s crvenim rubom, kasnije je s izraženijom ružičastom nijansom, u starosti je čitava površina svjetlije ili tamnije ružičaste boje ili crvenkasto-ružičasta, često je s tamnijim mrljama, na dodir ne poplavi, najprije je baršunast, kasnije je gotovo gladak, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat i valovit, kožica prelazi preko ruba.

Stručak: 4-10 (15) cm visok i 2-3.5 (4.5) cm debeo, batinast, valjkast, najuži je na vrhu, prema dolje je prilično zadebljan, na samoj bazi je zašiljen; bjelkast ili svijetložut, često je narančasto-crveno ili crvenkasto nijansiran, nema mrežicu, u gornjem je dijelu s vrlo finim žućkastim pahuljama, prema dolje je gotovo gladak.

Rupice/cjevčice: Veoma su sitne i do starosti začepljene, okruglaste su i višekutne, u osnovi su boje cjevčica koje se nalaze unutra, sazrijevanjem postanu crvene ili narančasto-crvene, uz rub klobuka su svjetlije; cjevčice su 5-16 mm duge, izrezane su uz stručak, prirasle, skoro su slobodne, najprije su limunastožute do žute s maslinastom nijansom, na pritisak poplave.

Spore: Bademaste, 11-17 x 4.5-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: U klobuku je debelo 2-2.5 cm, limunastožuto, na presjeku brže ili sporije poplavi, 2-4 mm ispod kožice ne poplavi, na oštećenim je mjestima lijepe žute boje; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Kemijske reakcije: Kožica u dodiru s kalijevom lužinom posmeđi, a sa željeznim sulfatom postane svijetlomaslinasto-siva.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u priobalnim krajevima i na otocima u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, na vapnenastom tlu; dosta je rijetka vrsta u unutrašnjosti.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom iako je dokazano da nakon temeljite termičke obrade nije otrovan, jedino što je utvrđeno je da je lošeg okusa. U Francuskoj se smatra jestivom vrstom.

Napomena: Najkarakterističnije za ovu vrstu je što nema mrežice na stručku, a klobuk joj s ružičastom nijansom i pjegicama nešto svjetlije boje.

LIJEPOOBOJENI VRGANJ

Rubroboletus pulchrotinctus (Alessio) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: pulchro- (lat.) = lijepo, prekrasno + tinctus (lat.) = obojen, natopljen. Po lijepoj boji klobuka.

Klobuk: 5-16 cm širok, najprije je polukuglast, kasnije je konveksan; sivkasto-smeđ, uz rub je crvenkast ili ružičaste boje ciklame, malo je baršunast.

Stručak: Valjkast, na srednjem dijelu je zadebljan, prema bazi je tanji, žut, prekriven karakterističnom žutom mrežicom, na pritisak poplavi.

Rupice/cjevčice: Sitne; cjevčice su žućkasto-maslinaste, zaokružene su uz stručak, na pritisak i na presjeku naglo poplave.

Spore: Eliptične, glatke, 12-16 x 5-7 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, žuto, na presjeku blago poplavi, osobito na spoju klobuka i stručka u visini cjevčica; miriše na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, najčešće raste na jugu u blizini mora, ali se pronađe i u okolici Slavonskog Broda i Zagreba. Primjerke na slici snimio je Neven Ferenčak, početkom listopada u okolici Slavonskog Broda.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve vrste iz ovog roda, jer je zabilježeno dosta slučajeva u kojima je uzrokovala gastrointestinalni sindrom trovanja.

Napomena: Lako se zamijeni s ljupkim vrganjem ili lažnom kraljevkom (Butyriboletus fuscoroseus), koji je prema bazi stručka crvenkast, kao i fechtnerovim vrganjem (Butyriboletus fechtneri), međutim, od njega se bitno razlikuje po smeđoj boji klobuka i svijetložutoj mrežici na stručku koja nije nikada mjestimice crvenkasta. Po boji klobuka je također vrlo sličan lažni šiljastonogi vrganj (Butyriboletus subappendiculatus). Međutim, on ima bjelkasto meso, a ispod kožice klobuka i uz stijenku stručka je žuto i nikada u dodiru sa zrakom ne poplavi, samo cjevčice na presjeku blago poplave.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1082. Lažni fechtnerov vrganj (Boletus pseudofechtneri Cetto); Rubroboletus pulchrotinctus (Alessio) Kuan Zhao & Zhu L. Yang 2014. 2024. https://www.funghiitaliani.it

PURPURNOŽUTI VRGANJ

Rubroboletus rhodoxanthus (Krombh.) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: rhodon (gr.) = ružičasto + xanthos (gr.) = žuto. Po boji.

Engleski naziv: Ruddy Bolete

Klobuk: 5-12 (18) cm, najprije je polukuglast, zatim se više ili manje raširi, kožica se samo malo guli; bjelkast, bijelo-sivkast, bjelkasto-žut, krem-oker do sivkasto-maslinast, sve više je s crvenkastom, ružičastom ili ljubičasto-ružičastom nijansom, na pritisak ne poplavi već vrlo sporo postane žuto-smeđ, površina je u starosti sa žuto-smeđim pjegama, najprije je malo maljav, kasnije je gladak, rub je dosta vremena podvijen.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 1.5-5.5 (6) cm debeo, kruškolik, zadebljan je na sredini i skoro valjkast; na gornjem je dijelu zlatnožut, po čitavoj je dužini prekriven gustom, crvenom mrežicom koja se prema dolje širi, u donjem je dijelu crven do ljubičasto-crven, osnova ispod mrežice je žuta.

Rupice/cjevčice: Sitne, isprva su žućkaste, poslije su žuto-narančaste, žuto-crvene do crvene ili crveno-smeđe, kasnije postanu plavo-crne; cjevčice su prilično kratke, zaokružene su uz stručak, prirasle, lako se odvajaju od podnice klobuka, prvo su žuto-zelene, zatim su plavo-zelene, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, 10-14 x 4-5.5 µm, Q = 2.5-2.6, (cromushrooms: (10) 10.4 - 12.3 (14.2) × (3.6) 3.9 - 4.5 (5) µm, Q = (2.3) 2.5 - 2.9 (3.2), N = 120, Me = 11.4 × 4.2 µm, Qe = 2.7); otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, tvrdo, u mladosti je limunastožuto ili zlatnožuto, na prerezu samo malo poplavi, osobito u klobuku uz cjevčice i u gornjem dijelu stručka, ostali dio stručka ne mijenja žutu boju; miris je malo kiselkast do neugodan, u starosti na strvinu, a okus je slatkast, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i početkom jeseni u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s bukvom i hrastom ili u miješanim šumama u simbiozi s borom i smrekom, na vapnenastom tlu, češća je po toplijim staništima; nije česta vrsta. Prve tri slike snimio je Neven Ferenčak, početkom kolovoza, i u prvoj polovici listopada, četvrtu sliku Danijel Mulc, a ostale su snimljene u prvoj polovici kolovoza, na lokalitetu Brlenić kod Krašića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve vrste iz ovog roda, a sirova izaziva probavne smetnje s povraćanjem. Ne preporučuje se za jelo, jer je veoma slična sotonskom vrganju (Rubroboletus satanas). Uvijek izbjegavajte vrganje s bijelim klobukom i crvenim cjevčicama.

Napomena: Ovaj je vrganj dosta težak za determinaciju. Karakterističan je po svijetlom klobuku, žutom mesu i prisutnosti crvene mrežice na stručku kojoj se očice prema donjem dijelu stručka šire pa se ispod nje nazire žuta osnova. Slična je otrovnom sotonskom vrganju koji ima bijelo meso koje na prerezu polako poplavi pa zatim izblijedi.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1103. Purpurnožuti vrganj (Boletus rhodoxanthus (Krombh.) Kallenbach)

KRVAVOCRVENI VRGANJ

Rubroboletus rubrosanguineus (Cheype) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: ruber (lat.) = crveno + sanguineus (lat.) = krvavo. Po boji.

Klobuk: 5-20 (25) cm, prvo je polukuglast, zatim je otvoren i jako ispupčen na sredini, po vlažnom je vremenu mazav i sluzav; u mladosti je najprije svijetle bjelkaste, sivkaste, sivo-smeđe, žuto-smeđe ili smećkaste boje, kasnije je svijetlocrvenkast, krvavocrven, crveno-ružičast ili ljubičasto-crven, na oštećenim mjestima od puževa je vinskicrven, fino je sivkasto baršunast, kasnije je gladak ili naboran, raspucan i iskrivljen, kožica na dodir ne poplavi, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se gotovo izravna.

Stručak: 3-7 (8) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, najprije je debeo, zadebljan je na bazi ili na sredini, u mladosti je trbušast, poslije je vretenast ili više valjkast; osnova je u gornjoj polovici zlatnožute do žuto-narančaste boje, fino je baršunast, s gustom je i slabo uočljivom tamnocrvenom mrežicom koja se prema dnu polako gubi, sveukupno djeluje dosta crveno, na mjestima oštećenim od puževa je svijetložut do limunastožut, na bazi je uočljiv blijedožućkasti micelij.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, žuto-zelene, kasnije su tamnocrvene; cjevčice su kratke, do 2 cm duge, slobodne, skoro su prirasle na stručak, tamnožute, na pritisak poplave.

Spore: Vretenaste, glatke, 12-18 x 4.5-6.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, blijedožuto, žumanjčanožuto do sumpornožuto, pri dnu stručka je vinskicrveno, u dodiru sa zrakom polako i blago plavi, nakon nekoliko sati postane sivo-žuto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili jelom, rijetko u bjelogoričnim šumama s bukvom, na vapnenačkom tlu, na većim nadmorskim visinama; nije česta vrsta. Prve četiri slike snimio je Danijel Mulc, u drugoj polovici kolovoza, na lokalitetu u Gorskom Kotaru, a petu i šestu Helena Petrić, krajem kolovoza i u drugoj polovici rujna.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Različita su mišljenja o jestivosti ove vrste, sirova izaziva gastrointestinalne smetnje s povraćanjem, a i poznati slučajevi teških gastrointestinalnih poremećaja pa se smatra otrovnom vrstom.

Napomena: Sličan je purpurni vrganj (Boletus purpureus), kao i sotonski vrganj (Rubroboletus satanas) koji je otrovan, a boja klobuka mu je cijelo vrijeme svijetla, sivo-smeđa i ne pocrveni poput krvi kao što se to događa kod skerletnog vrganja.

SOTONSKI VRGANJ (LUDARA)

Rubroboletus satanas (Lenz) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Engleski naziv: Devil's Bolete

Klobuk: 5-20 (25) cm širok, krupan, prvo je polukuglast i zatvoren uz stručak, duže vrijeme je konveksan, kasnije se jastučasto raširi u starosti je nepravilno iskrivljen, po vlažnom je vremenu sluzav i malo mazav; najprije je bijel, zatim je sivkasto-bijel, prljavosiv ili bijelo-zelenkast i s maslinasto-smeđim pjegicama, u početku je slabo baršunast kasnije je gladak, kao lakiran, na dodir ne poplavi, rub je podvijen, kasnije je valovit.

Stručak: 7-14 (16) cm visok i 8-12 (14) cm debeo, pri vrhu je 4-7 (8) cm debeo, uglavnom je kratak, čvrst, na dnu je napadno zadebljan, ispod klobuka je žut, s manje je ili više uočljivim mrežastim svijetložutim do crvenkastim crtežom s poligonalnim očicama, prema dnu je sve crveniji, osobito na zadebljanju, na samoj bazi je svjetliji, mjestimično je s laganim plavkastim mrljama, na pritisak postane zelenkasto-plav.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, najprije su žute, ubrzo zatim su narančaste ili narančasto-crvene, kasnije su krvavocrvene ili ljubičasto-crvene; cjevčice su prilično duge, zaokružene su uz stručak, žute, žuto-zelenkaste, na pritisak postaju plavo-zelene.

Spore: Eliptične, glatke, (8.6) 9.3 - 13.4 (14.2) × (4.8) 5.1 - 5.8 (6.1) µm, Q = (1.8) 1.9 - 2.3 (2.4), N = 120, Me = 12.5 × 5.6 µm, Qav = 2.2; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Kompaktno, tvrdo, bjelkasto-sivo do žućkasto, na prerezu obično samo malo poplavi, ali nikada kao kod mrežastonogog vrganja (Suillellus luridus) ili lijeponogog vrganja (Caloboletus calopus); miris je veoma neugodan, u starosti na strvinu, a okus je slatkast i bljutav.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sumpornom kiselinom postane oker-žuto, sa željeznim sulfatom sivkasto, a s fenolanilinom lagano prelazi u crveno-smeđe.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i po šumskim čistinama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, najviše voli vapnenasto ili neutralno tlo. Najrasprostranjenija je u Istri. Primjerci sa prve dvije slike snimljeni su u rujnu na lokalitetu Gljev kod Sinja, treća slika u listopadu na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, četvrtu, petu, šestu i sedmu sliku snimio je Neven Ferenčak, a osmu sliku Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - To je jedina gljiva iz porodice vrganjevki (Boletaceae) za koju se sa sigurnošću može reći da je teška otrovnica. Uzrokuje vrlo teške gastrointestinalne poremećaje koje uzrokuje toksin glikoprotein bolesatina, ali nije tako otrovna kao što joj naziv ukazuje. Smrtni slučajevi nisu poznati. Neki ljudi nisu imali nikakve simptome trovanja nakon konzumiranja ove vrste, ali se ipak nikako ne smije konzumirati.

Napomena: Od sličnih se vrganja razlikuje po tome što raste samo na vapnenačkom tlu, samo ispod bjelogoričnog drveća, okus mesa joj je slatkast kao i kod većine vrganja, nema ružičasto ili crveno obojen klobuk, uvijek je svijetle boje i eventualno malo zelenkasto nahukan. Postoji također još nekoliko vrsta koje se smatraju otrovnim gljivama, kao što su vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) i lažna ludara (Rubroboletus legaliae). Nije dokazano da je smrtno otrovna.

CRESKI VRGANJ

Suillellus adonis (Pöder & H.Ladurner) Vizzini, Simonini & Gelardi

Etimologija: Po Adonisu. Po ljepoti ove gljive, koja je dobila ime po grčkom bogu ljepote. Adonis je po grčkoj mitologiji imao mladenački lijep izgled koji je osvojio srca božica Afrodite i Perzefone.

Klobuk: 3-15 (17) cm širok, ljepljiv; crvenkast, crvenkasto-smeđ, narančast, narančasto-crvenkast, ružičasto-oker, ružičasto-smeđ, na dodir pomodri, baršunast, rub je često crvenkasto-narančast.

Stručak: 5-13 (16) cm visok i 2-4 (6) cm debeo, žut, na pritisak poplavi, pri dnu je s crvenkastim mrljama.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, otvor cijevčica je crven do narančast, dno je žuto; cjevčice su do 17 mm duge, lako se odvajaju od podnice klobuka, žute, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične, glatke, 9-14 x 4-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žuto, na prerezu odmah postane crno-plavo, u dnu stručka je crvenkasto, debelo je do 25 mm; miris nije izražen ili je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u rujnu i listopadu, u travnatim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi uglavnom s hrastom crnikom ili crnim borom, na vapnenasto tlo, voli toplija područja, češća je u mediteranskim područjima. U Hrvatskoj je nađena na malom pašnjaku uz rub šume hrasta crnike i posađenog crnog bora, na samo jednom lokalitetu, na otoku Cresu.

Doba rasta: 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Dosta je rijetka vrsta pa nema preciznih podataka o jestivosti, a osim toga eventualno može uzrokovati i alergijske reakcije pa se nikako ne preporučuje konzumacija ove vrste.

Napomena: Meso na prerezu karakteristično postane crno-plavo, a u dnu stručka crvenkasto, a raste samo u mediteranskim područjima.

UGLAĐENI VRGANJ

Suillellus comptus (Simonini) Vizzini, Simonini & Gelardi

Klobuk: 5-10 cm širok, najprije je poluloptast, zatim je konveksan, kasnije je raširen, suh; maslinasto-smeđ, mjestimice je ružičasto pjegav, na dodir trenutačno poplavi, baršunast, rub je dugo vremena podvijen i valovit.

Stručak: 5-12 cm visok, najprije je trbušast, poslije je valjkast, na sredini je deblji, na samoj je bazi šiljast; na gornjem dijelu i na bazi je crvenkast, na dodir trenutačno poplavi, mrežica nije izražena, sitno je zrnast.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, smeđe s blagom su crvenkastom nijansom, narančaste ili narančasto-smeđe; cjevčice su kratke, slobodne, žuto-maslinaste, na presjeku i na pritisak poplave.

Spore: Eliptične, glatke, 10-17 x 5-7 µm; otrusina je tamno maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, žuto-maslinasto, na presjeku naglo mramorirano poplavi, nakon nekog vremena postane prljavo žuto-oker; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama. Primjerke na slikama snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Uglađeni je vrganj rijetka vrsta. Na prvi pogled neodoljivo podsjeća na queletov vrganj (Suillellus queletii) koji ima opekastocrvenkasti klobuk i crveno meso u bazi stručka. Osim toga uglađeni vrganj ima znatno nepravilniji rast, a klobuk je u mladosti gotovo spljošten.

MREŽASTONOGI VRGANJ (KOVARA)

Suillellus luridus (Schaeff.) Murrill

Etimologija: luridus (lat.) = prljavo. Po izgledu.

Engleski naziv: Lurid Bolete

Klobuk: 3-15 (22) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je otvoren, skoro je gladak, po vlažnom je vremenu ljepljiv i sluzav; prilično je promjenljive boje, žuto-smeđ, svijetlosmeđ, tamnosmeđ, sivo-smeđ ili je maslinast, baršunast, na pritisak poplavi, između mesa i cjevčica je crven.

Stručak: 4-20 cm visok i 1-5 cm debeo, pun, najčešće je valjkast, na vrhu je tanji; osnova je žuta, na vrhu je narančast, često je s crvenkastom nijansom, prekriven je s istaknutom crvenkastom, crvenkasto-smeđom ili tamnosmeđom mrežicom, na bazi je obično tamniji i s crvenkastim mrljama, u mladosti je kao kod baršunastog vrganja (Neoboletus praestigiator).

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, okrugle, najprije su žute, zatim su žuto-narančaste do gotovo tamnocrvene; cjevčice su slobodne ili zaokružene uz stručak; crvene, na prerezu ili na dodir poplave, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Spore: Eliptične, 11-15 x 5.5-7.5 µm, Q = 2.1-2.4 (cromushrooms: (10) 10.4 - 13.1 (14.2) × (4.1) 4.7 - 5.8 (6.9) µm, Q = (1.7) 2 - 2.5 (2.8), N = 120, Me = 12.5 × 5.6 µm, Qav = 2.2); otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, žuto do sivkasto-žuto, na prerezu odmah postaje plavo-zelenkasto, zatim crno-plavo, u dnu stručka je crvenkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso klobuka u dodiru sa sumpornom kiselinom postane narančasto-oker, sa željeznim sulfatom pozeleni, a kožica klobuka postane plavo-zelena, dok s gvajakovom tinkturom za nekoliko minuta polako poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, voli vapnenačko tlo; dosta je raširena vrsta u Istri i Hrvatskom primorju. Primjerke na drugoj, trećoj i četvrtoj slici snimio je Neven Ferenčak, a petoj Danijel Mulc.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10 

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a prije pripremanja je poželjno gljive prokuhati i odliti vodu. Dugo se smatralo da je otrovna, jer mijenja boju, međutim po kvaliteti je ravna ostalim gljivama iz porodice vrganjevki (Boletaceae). Vjeruje se da ljudi koji vrlo rijetko piju alkohol, a iznimno su popili alkoholno piće uz jelo od ovih gljiva, iznenada može zaboljeti želudac. Iako nije otkriven toksin koprinin, kao što je onaj koji se nalazi u koprenkama, ipak kod pojedinaca izaziva trovanje sa simptomima sličnim kao kod antabusnog sindroma trovanja. Ako se nakon pijenja alkohola doista osjećate loše ili imate gastrointestinalne probleme, tijek je obično bezopasan i simptomi nestaju nakon nekoliko sati. Oštećenja organa nisu poznata niti se očekuju. Kako kod trovanja gljivama svi reagiraju drugačije vrijedi pravilo da se uvijek potraži liječnička pomoć jer samo liječnik može odlučiti je li liječenje potrebno ili ne.

Napomena: Jedna je od varijacija kaukaske kovare (Suillellus caucasicus), a po karakteristikama je bliži queletov vrganj (Suillellus queletii), jer ima i meso na bazi stručka crvene boje. Od queletovog vrganja je odvaja izražena mrežica na stručku. Ako se ne pazi na mrežicu može se zamijeniti s baršunastim vrganjem od kojeg se razlikuje po mesu koje je ispod himenija slične boje kao rupice i cjevčice, dok je kod baršunastog vrganja meso tipično žute boje, te također ima redovito crvljivi stručak od čega potamni.

LAŽNA (CRVENOMREŽASTA) KOVARA

Suillellus mendax (Simonini & Vizzini) Vizzini, Simonini & Gelardi

Klobuk: 3-15 (22) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je otvoren, skoro je gladak, po vlažnom je vremenu sluzav, nije ljepljiv; prilično je promjenljive boje, tamnosmeđ, tamnocrven, sivkasto-smeđ ili je maslinasto-smeđ, rubni je dio najčešće crven, u starosti izblijedi do smeđih nijansi, baršunast.

Stručak: 4-20 cm visok i 1-5 cm debeo, pun, najčešće je valjkast, ponekad je zakrivljen, na bazi je najčešće sužen; žućkast, gornji je dio žut, crven ili karmin-ljubičast, najvećim je dijelom crvenkast ili narančasto-crven, prema dnu je tamniji, prekriven je istaknutom tamnocrvenkastom mrežicom.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, okrugle, najprije su maslinaste, zatim su narančaste do narančasto-crvene; cjevčice su slobodne ili zaokružene uz stručak, žute su ili žuto-zelene, na prerezu ili na dodir poplave, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Spore: Vretenaste, (11.9) 13.4 - 15.9 (17.7) × (4.5) 5 - 5.8 (6.9) µm, Q = (2.1) 2.5 - 3.1 (3.4), N = 60, Me = 14.8 × 5.4 µm, Qav = 2.8; otrusina je zlatnožuta do žuto-maslinasta.

Meso: Debelo, čvrsto, žuto do krem-žuto, na prerezu odmah postaje sivo-plavo-zelenkasto, zatim crno-plavo, u stručku vinskicrveno, a pri dnu stručka crvenkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, šumskim čistinama i parkovima, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično lipom, hrastom i bukvom, voli vapnenačko tlo, češća je na mediteranskom području. Primjerak na slici snimljen je na lokalitetu Vojnić pokraj Sinja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a prije pripremanja je poželjno gljive prokuhati i odliti vodu. Dugo se smatralo da je otrovna, jer mijenja boju, međutim po kvaliteti je ravna ostalim gljivama iz porodice vrganjevki (Boletaceae). Vjeruje se da ljudi koji vrlo rijetko piju alkohol, a iznimno su popili alkoholno piće uz jelo od ovih gljiva, iznenada može zaboljeti želudac. Iako nije otkriven toksin koprinin, kao što je onaj koji se nalazi u koprenkama, ipak kod pojedinaca izaziva trovanje sa simptomima sličnim kao kod antabusnog sindroma trovanja. Ako se nakon pijenja alkohola doista osjećate loše ili imate gastrointestinalne probleme, tijek je obično bezopasan i simptomi nestaju nakon nekoliko sati. Oštećenja organa nisu poznata niti se očekuju. Kako kod trovanja gljivama svi reagiraju drugačije vrijedi pravilo da se uvijek potraži liječnička pomoć jer samo liječnik može odlučiti je li liječenje potrebno ili ne. Moguće je da se određene tegobe javljaju samo kod mrežastonogog vrganja (Suillellus luridus).

Napomena: Slični su mrežastonogi vrganj i otrovni lijeponogi vrganj (Caloboletus calopus) sa žućkastim cjevčicama ili jako otrovni sotonski vrganj (Rubroboletus satanas) s bulbozno zadebljanom crvenom bazom stručka i crvenkastim cjevčicama. Moguća je i zamjena s vrlo dobrim jestivim vrganjima kao što su baršunasti vrganj (Neoboletus praestigiator) koji nema mrežicu na stručku i queletov vrganj (Suillellus queletii).

Exsudoporus permagnificus - created on September 2020 in Castellón, Spain by jorgemartin71

VELIČANSTVENI VRGANJ

Suillellus permagnificus (Pöder) Blanco-Dios

Taksonomija: per- (lat) = izuzetno, veoma + magnificus (lat.) = veličanstven, prelijep. Po izgledu

Klobuk: 4-8 (10) cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je konveksan i raširen; narančasto-crven, tamnocrven, crveno-smeđ do ljubičasto-crven, sitno je baršunast ili gladak, na ozlijeđenim mjestima postaje crno-plav, rub je nepravilno valovit.

Stručak: Valjkast, na bazi je sužen, više je ili manje korjenast; žućkast, prema dolje je blijedocrvenkast, tamnocrven ili ljubičasto-smeđ, crvena mrežica je dobro razvijena, površina stručka na najmanji dodir brzo i jako pomodri.

Rupice/cjevčice: Žuto-narančaste ili narančasto-crvene, na rubu klobuka su bljeđe, cjevčice su žute, na pritisak ili na ozlijeđenim mjestima poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, nisu amiloidne, 13-16 x 5.5-6.5 µm, Q = 2.2-2-3; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Žućkasto, u bazi stručka je žuto-ružičasto, na prerezu jako poplavi pa poslije izblijedi; miris nije izražen, a okus je blag ili malo kiselkast.

Stanište: Raste u proljeće i jesen u bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi sa hrastom i hrastom crnikom, u mediteranskom području.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Slični su purpurnožuti vrganj (Rubroboletus rhodoxanthus) i tamnopurpurni vrganj (Imperator rhodopurpureus), kojima klobuk nije tako izražene crvene boje.

QUELETOV VRGANJ (GLATKONOŠKA)

Suillellus queletii (Schulzer) Vizzini, Simonini & Gelardi

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog mikologa Luciena Queleta.

Engleski naziv: Deceiving Bolete

Klobuk: 5-15 (25) cm širok, u mladosti je polukuglast, kasnije je raširen i spljošten, sjajan, gol; dosta je promjenljive boje, žut, žuto-maslinast, žućkasto-narančast, narančast, narančasto-crven, crven, vinskicrven, narančasto-smeđ do crveno-smeđ, mjestimično gubi boju, baršunast, na pritisak poplavi.

Stručak: 4-8 (10) cm visok i 1-3 (3.5) cm debeo, valjkast ili batinast, ponekad je korjenast; blijedožut do žut, prekriven je finim blijedonarančastim, narančastim, crvenkasto-narančastim ili blijedocrvenim zrncima, prema bazi je vinskicrven, sa uzdužnim je žlijebovima po površini, bez tragova mrežice, na dodir brzo poplavi.

Rupice/cjevčice: Crvene do narančasto-crvene ili narančaste; cjevčice su blijedožute do žute s maslinastom nijansom, na pritisak poplave.

Spore: Vretenaste, 8.8-15.2 x 4.4-7.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, blijedožuto do limunastožuto, na dnu stručka je vinskicrveno, na prerezu brzo poplavi, nakon nekoliko sati plavilo nestane i razvija se žućkasta nijansa; miris nije izražen ili je ugodan na gljive, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i šumskim čistinama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili bukvom. Četvrtu sliku snimila je Tihana Prcić, na lokalitetu u blizini Rovinja, petu Danijel Mulc, a posljednje tri Neven Škific.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom izvrsne kvalitete, ali se prvo mora dobro prokuhati, odliti voda i tek nakon toga pripremati.

Napomena: Ovaj vrganj nema mrežicu na stručku i karakteristične je crvene boje na bazi stručka. Slična izblijedjela zelenjača (Neoboletus luridiformis) ima blijedožuti klobuk. Moguća je zamjena s baršunastim vrganjem (Neoboletus praestigiator) ili mrežastonogim vrganjem (Suillellus luridus) od koje se razlikuje po tome što je ispod površine žut, a ne narančast.

CRVENORASPUCANI BARŠUNOVAC (ZLATAČA)

Xerocomellus chrysenteron (Bull.) Šutara

Etimologija: krysos (gr.) = zlatno + enteron (gr.) = unutarnji. Po žutom mesu.

Engleski naziv: Red-Cracking Bolete

Klobuk: 3-10 (13) cm širok, najprije je okruglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat, nepravilnog je oblika; smećkast, smeđ ili sivkasto-smeđ, fino je baršunast, kasnije je gladak, redovito je nepravilno ispucan, a u pukotinama se vidi ružičasto meso.

Stručak: 2-12 (15) cm visok i 0.7-3 (4.5) cm debeo, tanak, vitak, na donjem dijelu je redovito savijen, sužava se prema bazi; žuto-crvenkast, na vrhu je žut, starenjem često mijenja boju, ostali je dio prekriven sa sitnim crvenkastim granulama, po čitavoj je površini crtast, nagrižena mjesta pocrvenu.

Rupice/cjevčice: Široke, višekutne, žute, kasnije su žuto-zelenkaste; cjevčice su zaokružene uz stručak, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, na dodir poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, (12.2) 12.7 - 14.4 (15.7) × (4.6) 5 - 5.9 (6.3) µm, Q = (2.2) 2.3 - 2.7 (3), N = 120, Me = 13.6 × 5.5 µm, Qav = 2.5; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto do žućkasto, ispod kožice klobuka je ružičasto do crvenkasto, u stručku je žuto, u donjem dijelu stručka je crvenkasto do žućkasto-crveno, na prerezu blago poplavi; miriše na gljive ili je blago kiselkast, a okus je također kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom posivi, s gvajakovom tinkturom za nekoliko minuta postane plavo-zeleno, dok s fenolanilinom za 45 minuta postane crvenkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama ili pojedinačno, u svim topovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada, dok je spužvaste konzistencije. U starosti ga brzo napada zlatna plijesan (Hypomyces chrysospermus) koja nije vidljiva golim okom, ali može ozbiljno naštetiti zdravlju, jer se svaki oblik plijesni smatra toksičnim. Crvenonogi vrganji mogu u vrlo rijetkim slučajevima uzrokovati alergijske reakcije. Onaj tko primjeti bilo kakve probleme nakon konzumacije bi trebao izbjegavati ovu vrstu. Konzumiran sirov izaziva alergijske reakcije jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Pripada skupini Xerocomus kojoj je površina klobuka fino baršunasta. Slični su podstavljeni baršunovac (Xerocomus subtomentosus) i hrđavocrveni baršunovac (Xerocomus ferrugineus) koji na stručku imaju izraženu mrežicu. Lažna zlatača (Xerocomellus truncatus) ima ljubičasto obojen stručak. Nema opasnosti jer su sve spomenute vrste jestive. Najvažnija obilježja opisane vrste su što je ispod kožice klobuka crvene boje poput nanešenog crvenog temeljnog premaza, ... cjevčice su žute – nikad nisu crvene, ... stručak je crvenkasto točkast – uvijek bez mrežice, a kod lažne zlatače stručak pocrni, ... klobuk je pustenast, odakle i naziv roda baršunovci, ... meso je žućkasto, ponekad postaje plavkasto, često je crvljivo, ... baza stručka nije zadebljana, ... meso je uvijek blagog okusa.

CRVENONOGI BARŠUNOVAC

Xerocomellus cisalpinus (Simonini, H.Ladurner & Peintner) Klofac

Klobuk: 3-7 (9) cm širok, najprije je konveksan, kasnije je gotovo izravnat, suh; najprije je krem, zatim je oker ili smećkast s maslinastim odsjajem, u starosti je također ružičasto-smeđ, na rubu je često s svijetloružičastom crtom, čehast, baršunast, redovito je nepravilno ispucan i s crvenkasto-smeđim brazdama, mjesta nagrižena od puževa su lagano crvenkasto-smeđa.

Stručak: 4-8 (10) cm visok, valjkast, na dnu je sužen, ponekad je zakrivljen; u gornjem dijelu je žut, od sredine prema dolje je crven ili prošaran crvenkastim mrljama na žutoj osnovi, fino je vlaknasto crtast, na dnu je obavijen bijelim pamučastim micelijem.

Rupice/cjevčice: Široke, okrugle su do višekutne, žute, u starosti su žuto-maslinaste; cjevčice su zaokružene uz stručak, prirasle ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, na prerezu ili na pritisak lagano poplave.

Spore: Vretenaste, 10.5-16 x 4-5.5 µm (cromushrooms: spore su (10.5) 11.4 - 14.4 (16.2) × (3.5) 3.8 - 4.5 (5) µm, Q = (2.4) 2.8 - 3.4 (3.6), N = 120, Me = 12.9 × 4.1 µm, Qe = 3.1, bazidije su 4-sporne, batinaste, 25.5 - 28 × 9.4 - 10.5 µm, N = 6); otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto do gumasto, elastično, mekano, u klobuku je bijelo, ispod kožice klobuka je crveno, u stručku je više žućkasto, na prerezu brzo poplavi u klobuku iznad cjevčica i u donjem dijelu stručka, u bazi stručka je žuto-narančasto ili narančasto-crveno, slično kao kod engelijevog baršunovca (Hortiboletus engelii); miriše na gljive ili je blago kiselkast, a okus je također kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom posivi, s gvajakovom tinkturom za nekoliko minuta postane plavo-zeleno, dok s fenolanilinom za 45 minuta postane crvenkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama ili pojedinačno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili bukvom, ali i borom ili cedrom, od nizinskih do planinskih područja. Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak, druga, treća i četvrta snimljene su u krajem srpnja, na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića, a peta u prvoj kolovici kolovoza, na lokalitetu Oštrica, Park prirode Medvednica kod Zagreba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada, dok je spužvaste konzistencije. U starosti ga brzo napada zlatna plijesan (Hypomyces chrysospermus) koja nije vidljiva golim okom, ali može ozbiljno naštetiti zdravlju, jer se svaki oblik plijesni smatra toksičnim. Crvenonogi vrganji mogu u vrlo rijetkim slučajevima uzrokovati alergijske reakcije. Onaj tko primjeti bilo kakve probleme nakon konzumacije bi trebao izbjegavati ovu vrstu. Konzumiran sirov izaziva alergijske reakcije jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Pripada skupini Xerocomellus kojoj je površina klobuka fino baršunasta. Moguća je zamjena s crvenoraspucanim baršunovcem (Xerocomellus chrysenteron). Najvažnija obilježja opisane vrste su što je ispod kožice klobuka crvene boje poput nanešenog crvenog temeljnog premaza, ... cjevčice su žute – nikad nisu crvene, ... stručak je crvenkasto točkast – uvijek bez mrežice, a kod lažne zlatače (Xerocomellus truncatus) stručak pocrni, ... klobuk je pustenast, odakle i naziv roda baršunovci, ... meso je žućkasto, ponekad postaje plavkasto, često je crvljivo, ... baza stručka nije zadebljana, ... meso je uvijek blagog okusa.

Referentni izvori: Josipović, Matija. 2019. Gljive. Leo-commerce d.o.o. Rijeka. – 176. str. Crvenonogi baršunovac (Xerocomellus cisalpinus Simonini, H.Ladurner & Peintner), Sinonim: Xerocomus cisalpinus Simonini, H.Ladurner & Peintner

BRESKVIN BARŠUNOVAC

Xerocomellus persicolor (H.Engel, Klofac, H.Grünert & R.Grünert) F.Roqué

Etimologija: persica (lat.) = breskva + color (lat.) = boja. Po boji.

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, najprije je okruglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat; narančaste boje marelice do crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smećkast, fino je čehasto-baršunast, suh, u starosti je ispucan.

Stručak: 2-12 (15) cm visok, valjkast, žut, žuto-smećkast, crvenkasto do crvenkasto-smeđe točkast na žućkastoj osnovi, prema dnu je hrđastosmeđ, na bazi je bijelo baršunast.

Rupice/cjevčice: Okrugle, prirasle, svijetložute do žuto-maslinaste, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 11-15 x 4.5-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: U klobuku je bjelkasto do svijetložuto, a u struku žućkasto, na prerezu u klobuku blago poplavi, a u stručku jako požuti; miriše nije izražen, a okus je blag, ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim i miješanim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom, voli toplija staništa, u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada. Konzumiran sirov izaziva alergijske reakcije pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Pripada skupini Xerocomellus kojoj je površina klobuka fino baršunasta. Slični su crvenoraspucani baršunovac ili zlatača (Xerocomus chrysenteron) i krvavi baršunovac (Hortiboletus rubellus) kojima su cjevčice zaokružene uz stručak, a stručak je na donjem dijelu više crvenkast, a ne hrđastosmeđ kao kod opisane vrste.

BIJELORASPUCANI BARŠUNOVAC

Xerocomellus porosporus (Imler ex Watling) Šutara

Engleski naziv: Sepia Bolete

Klobuk: 2-7 (9) cm širok, najprije je konveksan, kasnije je raširen, suh; krem-smećkast, smećkast, smeđ ili maslinasto-smećkast, baršunast, ubrzo je nepravilno raspucan, u pukotinama je vidljivo žućkasto ili smećkasto meso bez tragova crvenkaste boje.

Stručak: Valjkast, ponekad je zadebljan na bazi; bijelo-siv, sivo-žut, žućkast ili žućkasto-smeđ, ima sitnu zrnatu strukturu, od sredine prema dolje je samo s nekoliko crvenkastih točkica, uglavnom je čak i potpuno bez crvene boje, na bazi je smeđ, sivo-crn ili crnkast.

Rupice/cjevčice: Široke, višekutne, najprije žute, kasnije su žuto-maslinaste; cjevčice su prirasle na stručak, na pritisak poplave.

Spore: Vretenaste do eliptične, na jednom kraju su kao odrezane, 13-15 x 5-6 µm (cromushrooms: spore su (13) 13.1 - 14.4 (15.6) × (4.2) 4.7 - 5.3 (5.6) µm, Q = (2.4) 2.6 - 2.9 (3.2), N = 120, Me = 13.7 × 5 µm, Qe = 2.7, bazidije su 4-sporne, batinaste, 37 - 42 × 13 - 15.5 µm, N = 3, cistide su vretenaste do valjkaste, 65 - 80 × 9.5 - 14 µm, N = 7); otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Mekano, žućkasto, u mladosti je u sredini crvenkasto, na presjeku poplavi, ubrzo zatim opet pobijeli; miris slab, na gljive i voće, okus blag, blago kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi sa hrastom. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, drugu Matija Josipović, u drugoj polovici lipnja, na lokalitetu lovački dom Đedovica na Papuku, a treća i četvrta snimljene su u prvoj polovici kolovoza, na lokalitetu Oštrica, Park prirode Medvednica kod Zagreba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. U vrlo rijetkim slučajevima može uzrokovati alergijske reakcije. Tko primjeti bilo kakve probleme nakon konzumiranja trebao bi izbjegavati ovu vrstu. Sirov je otrovan jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta. Kod gljiva bez mrežice na stručku ili s jedva vidljivom mrežicom sa žućkastim cjevčicama, proba okusa je najsigurnija odluka da se ne radi o nejestivom gorkom vrganju (Caloboletus radicans).

Napomena: Bijeloraspucani je baršunovac po brojnim morfološkim značajkama vrlo blizak podstavljenom baršunovcu (Xerocomus subtomentosus) i crvenoraspucanom baršunovcu (Xerocomellus chrysenteron). Međutim, bitno se razlikuje po obliku spora koje su s jedne strane ravno odsječene poput panja te po raspucanom klobuku, gdje se u pukotinama vidi žućkasto meso bez tragova crvenkaste boje. Kod zlatače, odnosno crvenoraspucanog baršunovca u pukotinama klobuka se vidi crvenkasto meso.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1121. Bijeloraspucani baršunovac (Xerocomus porosporus Imler), Sinonim: Xerocomus truncatus Sing.

INJASTI BARŠUNOVAC

Xerocomellus pruinatus (Fr. & Hök) Šutara

Etimologija: pruina (lat.) = slana, inje. Po izgledu površine klobuka.

Engleski naziv: Matt Bolete

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksno-ispupčen, kasnije se izravna, po vlažnom je vremenu ljepljiv; smećkast, crveno-smeđ ili tamnosmeđ, baršunast, kasnije je raspucan, samo na rubnom dijelu nije ili je samo lagano raspucan, brazde su uvijek crvene, često je nepravilno naboran, mjesta nagrižena od puževa su žućkasta, a nakon nekoliko sati postanu crvenkasta, rub je nepravilno valovit.

Stručak: 3-10 (13) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, valjkast je ili vretenasto zadebljan, na bazi je zašiljen; na vrhu je žut, na središnjem je dijelu s crvenkastim i crveno-smeđim točkicama ili čehicama, nema mrežice, na bazi je uočljiv bijeli ili svijetložuti micelij.

Rupice/cjevčice: Žute, kasnije su žuto-zelene do hrđastosmeđe, na pritisak skoro ne poplave; cjevčice su izrezane uz stručak, duže su od debljine mesa u klobuku.

Spore: Eliptične do vretenaste, skoro glatke, s laganom uzdužnom nervaturom, 9-17 x 3.8-6.2 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Svijetložuto, ispod kožice klobuka je crvenkasto, u bazi stručka je smećkasto, na prerezu u gornjem dijelu stručka poplavi i više ili manje pocrveni; miris je blago kiselkast, na gljive, a okus je također kiselkast.

Stanište: Raste u svim tipovima šuma, u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem; nije rijetka vrsta. Primjerke na drugoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. U vrlo rijetkim slučajevima može uzrokovati alergijske reakcije. Tko primjeti bilo kakve probleme nakon konzumiranja trebao bi izbjegavati ovu vrstu. Sirov je otrovan jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta. Kod gljiva bez mrežice na stručku ili s jedva vidljivom mrežicom sa žućkastim cjevčicama, proba okusa je najsigurnija odluka da se ne radi o nejestivom gorkom vrganju (Caloboletus radicans).

Napomena: Ova vrsta često se zamijeni s crvenoraspucanim baršunovcem (Xerocomellus chrysenteron) čija je površina slična kao kod ove vrste, samo što je raspucana i rascijepljena, često samo na rubu, a ne na sredini klobuka. Po mikroskopskim karakteristikama se lako razlikuju, jer slična vrsta ima skoro glatke spore.

REDEUILHOV BARŠUNOVAC

Xerocomellus redeuilhii A.F.S.Taylor, U.Eberh., Simonini, Gelardi & Vizzini

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Oak-Loving Bolete

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je konveksno-okruglast, kasnije se otvori, ali nikada nije spljošten; prekrasne je crvene boje koja teži ka ljubičasto-crvenoj, baršunast, boja ujednačena od središta do ruba i nema pojaseve osim na više ili manje naglašenom karakterističnom bjelkastom rubu, bijela kožica prelazi preko ruba.

Stručak: 3-7 cm visok, valjkast, vrlo je često zakrivljen, uvijek se sužava prema bazi; žut, na donjem dijelu je karakteristično ljubičasto-crven, nema mrežicu.

Rupice/cjevčice: Široke, višekutne, malo su nepravilne, tamnožute; cjevčice su žute, prilično su duge, sužavaju se prema stručku uz koji je karakteristično kružno udubljen.

Spore: Eliptične, 11-17 x 5-7 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo do žuto, u stručku je je ljubičasto-crven, na prerezu ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, voli toplija staništa, uglavnom mediteranska područja.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Ova je vrsta kreirana 2016. godine od strane Taylor et al., a do tada je vrsta imala znanstveni naziv Xerocomus dryophilus, međutim utvrđeno je da je ta vrsta, koja raste na sjevernoameričkom kontinentu, različita od europske i otuda i stvaranje nove vrste. Molekularne su studije pokazale točnu klasifikaciju vrste u rodu Xerocomellus. Krvavi baršunovac (Hortiboletus rubellus) ima sličnu boju himenija i mazavi klobuk, kao i plemeniti sluzavac (Aureoboletus gentilis) koji ima nešto deblje pregrade i cjevčice.