Lepiota castanea - created on October 2023 in Langquaid, Germany by Elisabeth Mettler

KESTENJASTA ŠTITARKA

Lepiota castanea Quél.

Etimologija: kastanos (tur.) = kesten. Po kestenjastoj boji klobuka.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Engleski naziv: Chestnut Dapperling

Klobuk: 1-5 (7) cm širok, stožast je i tupo ispupčen na sredini, kožica se lako guli; tamnosmeđ, kožica se brzo raspucava na male koncentrično raspoređene čehice na bjelkastoj ili žutoj osnovi, rub je uglavnom povijen prema dolje.

Stručak:  2-5 (6) cm visok i 2-3 (5) mm debeo, sredina je djelomično šuplja, samo je malo bulbozan na bazi; može biti više bijel ili više smeđ ili crvenkasto-smeđ, na gornjem je dijelu uglavnom blijedosmeđ ili krem, površina je više ili manje bjelkasto vlaknasto-čehasta, ispod prstenaste je zone smećkastiji i u starosti rijetko čehast, u starosti ili na ozlijeđenim mjestima posmeđi; obično je bez vjenčića, a rijetko s prstenastom zonom ili vrlo rijetko s jednim ili više vjenčića koji se kod većih gljiva mogu odvojiti i kliziti gore-dolje po stručku.

Listići: Gusti, bjelkasti, blijedokremasti, kasnije su smećkasti, oštrica je bjelkasta, na pritisak se stvaraju crvenkasto-smeđe pjegice.

Spore: Eliptične, duguljaste, 9-13 x 3.4-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo je u klobuku i u dnu stručka, u stručku je blijedooker do narančasto-smeđe i vlaknasto; miris je ugodan na travu ili na voće, poput zelene jabuke, a okus je blag na gljive, samo je u starosti malo neugodno, ne smije se probati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, šumskim čistinama, parkovima, vrtovima, na sloju lišća i iglica, najčešće raste u blizini smreke i bukve; rijetka je vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom jer sadrži amatoksine. Manji dio autora navodi da u ovoj vrsti nisu pronađeni amatoksini, ali ih treba izbjegavati zbog opasnosti od zabune sa sličnim otrovnim vrstama.

Napomena: Dio je skupine sunčanica koje je teško determinirati samo na temelju izgleda. Ova vrsta je najkarakterističnija po tendenciji listića, a ponekad i stručka da pocrvene. Slična je jako otrovna mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola).

BIJELONOGA ŠTITARKA

Lepiota clypeolaria (Bull.) P.Kumm.

Etimologija: clypeus (lat.) = štit. Po uzdignutom obliku klobuka.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Engleski naziv: Shield Dapperling

Klobuk: 3-6 (8) cm širok, prvo je tupo stožast, zatim je koveksan ili raširen s istaknutim ispupčenjem; bijel, u starosti je žućkast, pokriven je sitnim čehicama na bijeloj osnovi, koje su sve gušće prema oker ili smeđoj sredini klobuka, rub uvijek izgleda odrpano od vunasto-pahuljastih ostataka ovoja.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 3-6 (8) cm debeo, valjkast, šupalj, lomljiv; bjelkast, u starosti je žućkast ili mjestimice smećkast, do visine je ruba klobuka obuven u vunenasta bijela vlakanca, a iznad je gladak; vjenčić je bijel, sastoji se od brzo prolaznih vlaknasto-opnastih ostataka zastorka, na kraju je obično samo u tragovima.

Listići: Nejednaki, gusti, slobodni, bijeli, u starosti su žućkasti.

Spore: Vretenaste ili u obliku kapi, uvijek zašiljene na jednom kraju, 12-17 x 4-6.5 µm; otrusina je žućkasta do krem-žućkasta.

Meso: Bijelo, u donjem dijelu stručka je žućkasto, relativno mekano i nježno; miris je napadno slatkasto-kiselkast, sličan kao kod bijele sraštenice (Leucocybe connata), ponekad na spaljenu gumu, a okus je neugodan, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom najprije poprimi ružičastu boju, a nakon toga postane ciglastocrveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla, po nekoliko primjeraka zajedno ili pojedinačno, po svim tipovima šuma.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što jedan dio autora navodi da je nejestiva, a drugi je dio smatra jestivom.

Napomena: Moguća je zamjena sa žutonogom štitarkom (Lepiota magnispora) koja ima stručak obuven u vunenasta vlakanca žute boje. Slična je i nevaljala žutoispupčena štitarka (Lepiota erminea) koja raste po livadama i pašnjacima u blizini šuma, a naraste mnogo veća rastom i po klobuku nema tako sitne čehice.

SMRDLJIVA ŠTITARKA

Lepiota cristata (Bolton) P.Kumm.

Etimologija: cristatus (lat.) = s krestom, perjanicom, grebenom.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Engleski naziv: Stinking Dapperling

Klobuk: 2-5 (9) cm širok, prvo je stožasto-zvonkolik, ubrzo se raširi i tupo ispupči na sredini; svijetlosmeđ, prekriven je s koncentrično raspoređenim smeđim ili tamnosmeđim čehicama na bijeloj osnovi koje su prema sredini sve gušće tako da je ispupčenje izrazito smeđe.

Stručak: 1-5 (6) cm visok i 3-5 (7) mm debeo, tanak, valjkast, često se malo zadebljava prema vrhu i prema bazi, šupalj; svijetlosmećkast ili ružičasto na bijeloj osnovi, ispod klobuka je svjetliji, a prema dnu je uglavnom tamniji, u donjoj je četvrtini stručka crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ, osobito na zadebljanju; pri vrhu nosi tipični opnasti, jednostruki smećkasti vjenčić.

Listići: Gusti, nejednako su dugi, slobodni su ili često odmaknuti od stručka; bijeli, u starosti su žućkasti, oštrica je sitno pahuljičasta.

Spore: U obliku klina, prozirne, 5.9-9 x 2.6-5 µm; otrusina je bijela do žućkasta.

Meso: Tanko, bijelo; vrlo je oštra i neugodnog mirisa na plin, spaljene gume ili haringe, sličnog kao kod roda krumpirača (Scleroderma), a okus je neugodan na brašno.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom pocrveni, zatim postaje čokoladnosmeđe, dok s gvajakolom za nekoliko minuta poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, često na sloju lišća ili iglica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i cijeli niz malih i neuglednih gljiva iz ovog roda, koje su sve nejestive, otrovne ili čak smrtno otrovne.

Napomena: Smrtno otrovna mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola) ima bodljikasto-čekinjast i mesnatocrvenkasti klobuk i stručak. Ljubičasta je štitarka (Cystolepiota bucknallii) ljubičasta, bijelih listića i bez neugodnog vonja. Mačja sunčanica (Lepiota felina) ima trajan vjenčić, meso bez mirisa i obručasto postavljene čehice po klobuku.

ŽUTOISPUPČENA ŠTITARKA

Lepiota erminea (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: Po žutoj grbici na klobuku.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Engleski naziv: Dune Dapperling

Klobuk: 2-5 (6) cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini; površina je u mladosti prekrivena bijelim čehicama koje su kasnije kremaste, smeđe ili crvenkasto-smeđe, čehice su najgušće na sredini koja je obično tamnija, rub je sa svilenkasto-vlaknastim ili pahuljastim ostacima ovoja.

Stručak: 6-8 cm visok i oko 5 mm debeo, vitak, sužen je na gornjem dijelu, lomljiv, šupalj, malo je zadebljan na bazi; bijel, donji je dio s bijelim priraštenim čehicama, s bijelim je micelijem na bazi; nosi opnasto-pahuljasti i brzo prolazni vjenčić.

Listići: Dosta su debeli, trbušasti, lomljivi, prirasli, gotovo su slobodni; najprije su bijeli pa kasnije požute.

Spore: Vretenaste, prozirne, 9.5-15.7 x 4.7-7.6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus su slabi na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, po šumskim putevima, rubovima šuma i livadama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog opasnosti od zamjene sa sličnim malim sunčanicama koje su gotovo sve otrovne.

Napomena: Karakteristična je po ispupčenoj sredini klobuka kremaste boje.

Lepiota helveola - created Spain by Emilio López Barchino

MESNATOCRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota helveola Bres.

Etimologija: helvus (lat.) = žućkasto.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Engleski naziv: Star Dapperling

Klobuk: 1-5 (6) cm širok, prvo je okruglast, zatim se raširi i blago ulegne s ispupčenom sredinom; bjelkast, pjegav, sredina je tamnije blijedoružičaste, mesnatocrvenkaste ili crveno-smeđe boje, na pritisak postane blago vinskicrven, vlaknasto-čehast, rub je uzdignut.

Stručak: 2-4 cm visok i 3-4 mm debeo, valjkast, u sredini je šupalj, baza je lagano bulbozno zadebljana; s bjelkastim je mrljama, bijelo vlaknast na mesnatocrvenkastoj do blijedoružičastoj osnovi, ispod klobuka je svjetliji, na pritisak postane blago vinskicrven; vjenčić je bjelkasto čehast ili opnast i prolazan.

Listići: Gusti, trbušasti, slobodni; bijeli ili blijedokremasti, oštrica je trepavičasta.

Spore: Eliptične, 6.5-8.6 x 3.4-5.3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo u klobuku, na dnu i sredini stručka, na prerezu lagano pocrveni ili poružičasti, osobito uz kožicu stručka; miris je slatkast, slab na brašno, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po livadama, šumskim stazama, uz rubove šuma i puteve, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta, kao i mnoge druge male sunčanice, može uzrokovati ozbiljno trovanje zbog prisutnosti helvelinske kiseline, koja se dugo vremena smatrala glavnim agensom kod hemolitičkog sindroma trovanja. Sadrži amatoksine koji mogu uzrokovati potencijalno smrtonosno oštećenje jetre. Amatoksini ili amanitini su skupina toksina koji se također nalaze u zelenoj pupavki (Amanita phalloides), kao i u nekim drugim vrstama iz rodova Lepiota i Galerina. Amatoksini su otporni na visoke temperature, sušenje i djelovanje želučanih sokova. Izazivaju amatoksinski sindrom trovanja s ishodom koji je najčešće smrtonosan. Amatoksinski se sindrom trovanja javlja nakon konzumiranja gljive nakon inkubacije od 5-15 dana s prvim simptomima koje karakteriziraju jaki gastrointestinalni poremećaji, grčevi u mišićima i znojenje. Jetra i bubrezi su također ugroženi. Ishod je općenito povoljan, a smrtni slučajevi su rijetki.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata). Male vrste iz ovog roda se izbjegavaju. Ima dosta neslaganja raznih autora oko ove vrste.

OGNJENA ŠTITARKA

Lepiota ignivolvata Bousset & Joss. ex Joss.

Etimologija: ignis (lat.) = oganj, vatra, paljba, žar. Po crvenoj boji kojom je nahukan ovoj na stručku koji sliči volvi.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Klobuk: 4-8 (12) cm širok, konveksan, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, kožica je suha; bijel, s oker-smeđom i glatkom sredinom, površina je prekrivena sitnim crvenkastim ido tamnosmeđim čehicama koje su koncentrično razlažu prema rubu gdje su najrjeđe.

Stručak: 4-9 (10) cm visok i 5-8 (10) mm debeo, valjkast, bulbozno je zadebljan na bazi, ubrzo postane šupalj i komorast; bijel, na bazi je ružičasto-smećkast i često zakrivljen te okružen narančasto-crvenom prstenastom zonom poput ovoja, koji je često nazubljen na vrhu, ovoj se pretvori u opnasti i nepravilni vjenčić srednje veličine i bijelu koprenu, vjenčić se nikada ne pomiče, lagano je svilenkast, uzdužno je vlaknast, bulba je kitnjasta, na pritisak ili na ozlijeđenom mjestu požuti.

Listići: Dosta gusti, široki, slobodni su s ovratnikom; bjelkasti, blijedokremasti ili više-manje svijetlosmeđi, oštrica je iste boje.

Spore: Bademaste, nisu amiloidne, 9-13 x 5-7.2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Dosta je debelo, čvrsto, bjelkasto; miris je neugodno oštar na spaljene gume, sličan kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, često u blizini bukve, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, iako je mnogi autori smatraju u najmanju ruku sumnjivom i vjerojatno otrovnom poput većine, ako ne i svih malih sunčanica, pa je zato potrebna velika pažnja kako se ne bi slučajno sakupljala za konzumaciju.

Napomena: Dio je skupine sunčanica pod nazivom Clypeolariae od kojih se razlikuje po karakterističnom izgledu osnove stručka, crvene boje koja skoro podsjeća na ovoj, ostaci ovoja su u vidu vjenčića i jedne koprene.

Lepiota lilacea - created on November 2018 in Provincia di Ferrara, Italy by Andrea Grossi

PLAVORUŽIČASTA ŠTITARKA

Lepiota lilacea Bres.

Etimologija: lilaceus (lat.) = ružičasto, plavoljubičasto. Po ružičastoj boji.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, prvo je zvonolik, kasnije je raširen i ulegnut, kožica se lako guli; sivo-smeđ ili crvenkasto-ljubičast, sredina je ljubičasto-smeđa, širenjem se prema rubu razlaže na tamnosmeđe, crveno-smeđe ili sivo-smeđe čehice.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-3 mm debeo, najprije je bjelkast, kasnije je ljubičasto-ružičast, pri dnu je vinskicrvenkast, ponekad je prekriven ljepljivim vlakancima, u starosti je gol; vjenčić je opnast i u obliku ovratnika, uspravan, na gornjem dijelu je bijel, s donje je strane tamnoljubičast ili ljubičasto-smeđ, a rub je ružičasto-siv.

Listići: Bjelkasti ili kremasti, kasnije su smećkasti, slobodni, izmiješani su s kratkim lamelulama, oštrica je pahuljasta i bijela.

Spore: Eliptične, prozirne, 4-5.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, crvenkasto je u dnu stručka; miris nije izražen ili je lagan na voće; a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po livadama, parkovima, pašnjacima, rubovima šuma, šumskim putevima, na tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje trovanje koje je slično kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides), oštećuje bubrege i jetru, a simptomi su glavobolja, proljev pa čak i paraliza.

Napomena: Pripada skupini malih sunčanica s karakterističnim ljubičastim tonom klobuka, a najčešće raste na zemlji u lončanicama s cvijećem.

Lepiota magnispora - created in Finland by Tapio Kekki

ŽUTONOGA ŠTITARKA

Lepiota magnispora Murrill

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Engleski naziv: Yellowfoot Dapperling

Klobuk: 1-5 (7) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je stožast i na kraju raširen i tupo ispupčen; s oker, smećkastim ili narančastim čehicama na bijeloj osnovi, koje su prema sredini sve gušće pa je ispupčenje smeđe do narančasto i glatko, rub je odrpan od ostataka ovoja.

Stručak: 2-6 (8) cm visok i 4-7 (9) mm debeo, valjkast, prema gore je nešto uži; bjelkast, oker ili svijetlosmeđ, prekriven je vunastim čehicama žute boje; vjenčić je izražen u obliku vunaste prstenaste zone.

Listići: Bjelkasti ili blijedokremasti, nejednaki, slobodni.

Spore: Vretenaste, prozirne, 13-20 x 4-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bijelo, u struču je blijedokremasto; miris je neugodno kiselkast na voće ili na gljive, a okus je blag ili neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili po 2-3 primjerka zajedno, kao saprofit tla u miješanim i crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a vjerojatno je i otrovna kao i sve male sunčanice.

Napomena: Ime je dobila po karakterističnom izgledu spora. Od bijelonoge se štitarke (Lepiota clypeolaria) razlikuje po rastu samo u crnogoričnim šumama i što je stručak obuven u vunasta žućkasta vlakanca (ostatak ovoja), te što je stručak na bazi žućkasto-oker boje.

Lepiota oreadiformis - created on October 2023 in Champéry, Switzerland by Nicolas Schwab

PLANINSKA ŠTITARKA

Lepiota oreadiformis Velen.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Klobuk: 2-5 (6) cm širok, u početku je konusan, zatim se raširi i blago ispupči; bjelkast, žućkasto-smeđ, narančasto-smeđ ili crveno-smeđ, u sredini je tamnije smeđe boje, djelobično je gladak ili vlaknasto-baršunast, rub je uvijek svjetliji, vijugav i resast od ostataka vjenčića.

Stručak: 4-5 cm visok, valjkast, često je zakrivljen, baza je obično zadebljana, šupalj; bjelkast do žućkast, iznad vjenčića gladak i bijel, od vjenčića do baze je vlaknast; s izraženom je prstenastom zonom.

Listići: Nejednako su dugi, do stručka su zaokruženi, slobodni; bijeli, poslije su svijetložuti do blago oker.

Spore: Eliptične, u obliku brodice, 12-14 x 4.5-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto do svijetložuto, pri dnu je malo smeđe vlaknasto; miriše ugodno na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprofit tla po planinskim predjelima, u šumama bora, na šumskim čistinama, po parkovima, livadama, pašnjacima, truloj travi i iglicama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva. U nekim regijama u Rusiji se smatra jestivom vrstom.

Napomena: Najsličnija je vrsta Lepiota pallida koja nema izuzetno pahuljičasti stručak i mnogo je manja. Klobuk joj je širok svega 1-1.5 cm, a cijela je površina oker i sitno čehasta. Nejestiva je vrsta.

Lepiota parvannulata - created in Finland by Matleena Pulkkinen

PROLAZNA ŠTITARKA

Lepiota parvannulata (Lasch) Gillet

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Klobuk: 2-3 cm širok, zvonolik, poslije je otvoren, ispupčen; bjelkasto-krem, u sredini je tamniji, sitno je vlaknast, rub je sa zupčastim ostacima ovoja.

Stručak: 2-3 cm visok, valjkast, baza je zadebljana, iznad vjenčića je gladak, prema dolje je bijelo maljav, bijel; vjenčić je slabašan i brzo otpadne ili je prolazan.

Listići: Nejednako su dugi, do stručka su zaokruženi, slobodni, oštrica je malo maljava, bijeli.

Spore: Eliptične, 3-4.5 x 2-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano, tanko; miris i okus nisu određeni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na travnatim mjestima, uz rubove šuma i na čistinama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva.

Napomena: Vrlo je malena štitarka i, ako se isključi veličina, podsjeća na bijelonogu štitarku (Lepiota clypeolaria). Zanimljiva je samo istinskim znalcima i mikolozima.

Lepiota subincarnata - created on November 2011 in Laicheddu, Calangianus, Italy by Marco Floriani

CRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota subincarnata J.E.Lange

Etimologija: sub (lat.) = skoro + incarnatus (lat.) = boje mesa. Jer teži da poprimi boju mesa.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lepiota

Engleski naziv: Fatal Dapperling

Klobuk: 3-5 (7) cm širok, ubrzo se nepravilno raširi; bjelkast sa ružičasto-smećkastim čehicama koje su najgušće na crvenkasto-smeđoj sredini i koje se kasnije raspucavaju.

Stručak: Valjkast; bjelkast je iznad vjenčića, a ispod je s svijetlosmećkastim ili crvenkasto-smećkastim pojasom koji nije izražen prema bazi; vlaknasta prstenasta zona je brzo prolazna.

Listići: Bijeli do svijetložuti, s ružičastom su nijansom, zaokruženi su uz stručak, slobodni, oštrica je ponekad ružičasta.

Spore: Eliptične, glatke, s tankim stijenkama, bez kličnog otvora, prozirne, amiloidne, 6-8 x 3-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, s ružičastom je nijansom, tanko, gotovo i da ne postoji; miris je na voće, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma i po parkovima; dosta je rasprostranjena vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom. Donedavno se opisivala i smatrala gljivom s otrovnim svojstvima, međutim nedavno su detaljne studije dokazale prisutnost amatoksina i u ovoj vrsti, kao i u blisko srodnim vrstama kao što su: mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola), lažna plavoružičasta štitarka (Lepiota pseudolilacea) i trinaest drugih vrsta.

Napomena: Ova sunčanica nije laka za determinaciju, najviše pozornosti obratiti na mesnatoružičastu boju klobuka i stručka, ali samo ispod vjenčića.

BRESADOLOVA SUNČANICA

Leucoagaricus americanus (Peck) Vellinga

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast Bresadole.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucoagaricus

Klobuk: 3-10 (20) cm širok, prvo je stožast, zatim se raširi i izraženo ispupči na sredini, ponekad je ispupčenje kao odrezano; u mladosti je bjelkasto-smeđ, kožica se svugdje osim na sredini raspada na smeđe ili crvenkasto-smeđe ljuskice, osnova je bjelkasto-žućkasta, rub je narebran i kod starijih primjeraka ispucan, na dodir požuti, a oštećena mjesta poprime crvenkasto-smeđu boju.

Stručak: 6-18 (21) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, prema dnu je sve deblji i završava vretenasto, ponekad je duboku ukopan u zemlji, šupalj, lako se odvaja od klobuka; iznad vjenčića je bjelkast, u srednjem dijelu je smeđ, a u donjem je dijelu crvenkasto-smeđ, površina je smeđe čehasta, u starosti je uzdužno vlaknast, na ozlijeđenom mjestu ubrzo intenzivno požuti pa poslije postane žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ; vjenčić je debeo, opnast, bijel sa smeđim rubom, učvršćen je za stručak.

Listići: Gusti, široki, trbušasti, slobodni, bijeli, u starosti ili na mjestu dodira postanu žuti ili žuto-crvenkasti, kasnije postanu crvenkasto-smeđi.

Spore: Eliptične, 9-11 x 6-7 µm; otrusina je bijelo-kremasta.

Meso: Mekano, bijelo, na prerezu prvo jako požuti, a zatim postane žuto-smeđe pa crvenkasto-smeđe; miriše na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima, na drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na staroj piljevini; na istom staništu kao i badhamova sunčanica (Leucoagaricus badhamii).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Jestiva je vrsta ako se temeljito termički obradi, međutim poznato je da može uzrokovati povraćanje, proljev i bolove u želucu pa je stoga smatramo otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je badhamova sunčanica koja ima svjetliji klobuk s crvenkasto-smećkastim pahuljama, osobito na sredini, a rub mu je svijetliji. Meso badhamove sunčanice na prerezu najprije požuti, a poslije poprimi crveno-smeđu boju.

Leucoagaricus badhamii - created on October 2020 in Stadtbezirke II, Essen, Germany by bjoerns

BADHAMOVA SUNČANICA

Leucoagaricus badhamii (Berk. & Broome) Singer

Etimologija: Po engleskom botaničaru i mikologu Charlesu Badhamu.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucoagaricus

Engleski naziv: Blushing Dapperling

Klobuk: 2-10 (20) cm širok, najprije je stožast, zatim se raširi i uočljivo ispupči na sredini, nekada je ispupčenje kao odrezano; bijel, kremast, kožica se od ruba prema sredini razdvaja na koncentrično raspoređene smeđe ili crno-smeđe čehice koje su prema sredini sve gušće, sredina je crno-smeđa, na dodir požuti, a na ozlijeđenom mjestu prelazi u intenzivnu crvenu, narančasto-crvenu ili crno-crvenu boju, rub je narebran.

Stručak: 10-15 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, prema bazi se zadebljava i završava vretenasto, nekad je duboko ukopan u zemlji, šupalj, vrh se lako odvaja od klobuka; bjelkast, s crvenkasto-smećkastom je vlaknasto-čehastom dekoracijom, na vrhu je svjetliji, na dodir požuti, a na ozlijeđenom mjestu pocrveni pa postane narančasto-crven; vjenčić je opnast, nepokretan, bijel, kasnije je crvenkasto-smeđ.

Listići: Bijeli, na dodir požute, a kasnije postanu narančasto-crveni, široki, trbušasti, nejednaki, odvojeni su od stručka, slobodni.

Spore: Eliptične, 7-8.5 x 4.5-5.5 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bijelo, mekano, na presjeku je najprije žućkasto-smeđe, zatim narančasto-crveno i na kraju smeđe; miris je kiselkast na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s parama amonijaka pozeleni, a u dodiru sa slinom pocrveni.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima, na drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na staroj piljevini.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Dio je autora navodi kao jestivu vrstu ako se prethodno termički obradi, jer je sirova otrovna.

Napomena: Sliči velikoj sunčanici (Macrolepiota procera), ali ona na dodir ne mijenja boju i ima pokretni vjenčić.

Leucoagaricus barssii - created on October 2005 in Zaragoza, Spain by Luis Ballester

SVIJETLOKORJENASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus barssii (Zeller) Vellinga

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucoagaricus

Engleski naziv: Smoky Dapperling

Klobuk: 3-11 (16) cm širok, najprije je polukuglast, zatim konveksan pa se otvori i skoro izravna, tupo je ispupčen na sredini, prilično je mesnat; bijel, krem ili svijetlosmeđ, površina je bogato ukrašena svijetlosmeđom vlaknasto-čehastom dekoracijom, nešto je tamniji na sredini gdje dekoracija prianja uz površinu, rub je resasto-vlaknast.

Stručak: Dosta je dug i skoro uvijek je vijugav, baza je zadebljana, na samom dnu se sužava i korjenasto produžava duboko u zemlju, vrh se lako odvaja od klobuka; iznad vjenčića je bijel, a ispod vjenčića je svijetlosmećkast; vjenčić je bijel, opnast, dvostruk i nazubljen s donje strane.

Listići: Bijeli ili svijetlokrem, gusti su i dosta široki, zaokruženi, odvojeni su od stručka, slobodni.

Spore: Eliptične, glatke, 7.5-9 x 4.5-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, livadama i vrtovima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Rod Leucoagaricus je po boji i dekoraciji klobuka sličan rodu Macrolepiota. Ovu vrstu nije teško prepoznati po karakterističnom stručku koji je uvijek izdužen i skoro korjenast. Ponekad izgleda kao poljska pečurka (Agaricus campestris) s bijelim listićima.

Leucoagaricus carneifolius - created on Novemner 2023 in Sonvilier, Switzerland by Nicolas Schwab

CRVENKASTOLISNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus carneifolius (Gillet) Wasser

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucoagaricus

Klobuk: 3-11 (14) cm širok, na početku okruglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen i tupo ispupčen; bjelkast, krem, okerast ili smećkast, prekriven smeđim čehicama, osnova je svjetlija, rub je obično svjetliji, krpast i uzdignut prema gore.

Stručak: Valjkast, šupalj, baza je jako zadebljana, kao obrubljena korjenastim završetkom, vrh se lako odvaja od klobuka; bijel, kremast ili žut; vjenčić je slabašan, opnast i viseći.

Listići: Gusti, široki, do stručka zaokruženi, slobodni; najprije su bijeli ili kremasti, poslije su žuti, žuto-smeđi, blijedoružičasti, crvenkasti ili narančasto-crvenkasti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 6.4-9 x 4.4-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Žuto, u klobuku je bjelkasto, na prerezu postane žućkasto; miris nije izražen ili je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla po parkovima, vrtovima, livadama, njivama, grmlju, u svim tipovima šuma, voli travnate površine te svijetla i sunčana mjesta, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sve vrste iz roda Leucoagaricus često izazivaju alergijske reakcije pa je možda bolje izbjegavati njihovo sakupljanje u prehrambene svrhe.

Napomena: Ako se obrati pozornost na morfološka obilježja klobuka i stručka, nije moguća zamjena s drugim vrstama.

Leucoagaricus cinerascens - created Spain by David Molina Molina

SIVKASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus cinerascens (Quél.) Bon & Boiffard

Etimologija: cinereus (lat.) = pepeo, pepeljastosiva boja + -ascens (lat.) = nešto što je u procesu postajanja ili prelaska u određeno stanje. Po boji.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucoagaricus

Klobuk: 4-7 (9) cm širok, najprije je okruglasto konveksan, kasnije se raširi i malo ispupči na sredini; siv, sivo-oker, sitno je sivkasto vlaknasto-čehav, osnova je svijetložuta.

Stručak: 6-10 cm visok, valjkast, baza je uočljivo zadebljana, vrh se lako odvaja od klobuka; bijel, svijetložut, oker, iznad vjenčića je malo maljav, vlaknast, na dodir ili lom postane žuto-okerast do smećkast; vjenčić je slabašan i opnast.

Listići: Gusti, široki, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, slobodni; najprije su bijeli, poslije su krem-sivkasti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 8-10 x 5.4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano, na prerezu postane lagano smećkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima i livadama, najčešće na zapuštenim i zatravljenim njivama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Neki autori je navode kao nejestivu, jer sve vrste iz roda Leucoagaricus često izazivaju alergijske reakcije pa je možda bolje izbjegavati njihovo sakupljanje u prehrambene svrhe.

Napomena: Promjenjive je boje pa može biti i tamnosiva. Možda postoji mala sličnost s svijetlokorjenastom pečurkovicom (Leucoagaricus barssii) koja je uočljivo dlakavo čehava i stručak nije na bazi gomoljasto zadebljan, već je vretenasto korjenast.

BJELKASTA PEČURKOVICA (TURKINJA)

Leucoagaricus leucothites (Vittad.) Wasser

Etimologija: leukos (gr.) = bijelo. Po boji klobuka.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucoagaricus

Engleski naziv: White Dapperling

Klobuk: 3-11 (15) cm širok, a najčešće 4-7 cm, najprije je polukuglast, zatim je konveksan i na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, gladak, svilenast, kožica prelazi preko ruba; bijele je ili krem boje, na dodir blago požuti.

Stručak: 6-7 (9) cm visok i 1-2 (2.5) cm debeo, valjkast, šupalj, baza je vretenasto zadebljana, vrh se lako odvaja od klobuka; bijel ili blijedokremast; vjenčić je bijel, malo je crtast, gol.

Listići: Gusti, slobodni, lagano su trbušasti, bijeli, u starosti su ružičasti; oštrica je svjetlija i sitno nazubljena.

Spore: Eliptične, prozirne, 7-9.8 x 4.8-6.1 µm; otrusina je najprije bijela, a kasnije ružičasta.

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu posmeđi, ali ne požuti; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po livadama i vrtovima, nešto je češća vrsta u toplijim područjima; često raste zajedno s poljskom pečurkom (Agaricus campestris).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Donedavno se smatrala jestivom gljivom, međutim kod pojedinaca često uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalni sindrom trovanja pa se smatra otrovnom vrstom. Također je treba izbjegavati zbog opasnosti od zamjene s bijelim pupavkama.

Napomena: Makroskopske su karakteristike dosta promjenljive. Listići ne pocrvene uvijek, a meso na prerezu potpuno posmeđi. Dosta teško se razlikuje od većine sličnih vrsta, kao što je primjerice crvenkastolisna pečurkovica (Leucoagaricus carneifolius). Izgleda kao poljska pečurka s bijelim listićima.

Leucoagaricus littoralis - created Spain by Antoni Conca Ferrús

PRIMORSKA PEČURKOVICA

Leucoagaricus littoralis (Menier) Bon & Boiffard

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucoagaricus

Klobuk: 5-12 cm širok, koveksan pa raširen, najprije je gladak, poslije je široko čehast, osobito po suhom i vjetrovitom vremenu; blijedokremast i s ružičastom je nijansom, sredina je crvenkasto-smeđa.

Stručak: Valjkast, baza je zadebljana; bijel je do okerast, na bazi i na vrhu je je svjetliji, bijel; vjenčić je bijel, viseći i lako otpadne.

Listići: Gusti, do stručka su zaokruženi, slobodni, na dodir ne mijenjaju boju, bijeli.

Spore: Limunaste ili bademaste, glatke, 7-9 x 4-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miriše na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u primorskim krajevima u borovim šumama, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Potkraj ljeta raste u priobalnom području Istre, na otocima i u Sredozemlju. Vrlo je osjetljiva na vjetrove i suho vrijeme pa joj se klobuk raspuca na široke čehice. Može sličiti vrsti Leucoagaricus wichanskyi, ali je manja rastom, klobuk je smeđo-crvenkast i 4-6 cm širok, te raste u bjelogoričnim šumama hrasta, graba i jasena.

Leucoagaricus pilatianus - created on October 2022 in Бегеч, Serbia by jelenaflg

CRVENOSMEĐA PEČURKOVICA

Leucoagaricus pilatianus (Demoulin) Bon & Boiffard

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucoagaricus

Klobuk: 3-6 cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi i izravna, široko je ispupčen na sredini; svijetle je crvenkasto-smeđe ili ružičasto-smeđe boje, sredina je malo tamnija, rub izblijedi, površina je vlaknasto-pahuljasta, kožica prelazi preko ruba, rub je zupčast.

Stručak: 4-7 (12) cm visok i 0.5-1 cm debeo, baza je zadebljana i batinasta; bijel je ili bjelkast, u starosti je svijetlosmeđ ili crvenkasto-smećkast; vjenčić je opsežan, bijel, sa smećkastim je rubom.

Listići: Gusti, slobodni, trbušasti, bjelkasti, oštrica u starosti posmeđi.

Spore: Eliptične, s malim kličnim otvorom, 6-8 x 3.5-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto; miriše na cedrovinu i malo na jod, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, parkovima i vrtovima. U Hrvatskoj je pronađena u šumi hrasta lužnjaka i običnog graba, na samo jednom lokalitetu, u Zagrebu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Od badhamove se sunčanice (Leucoagaricus badhamii) razlikuje po nešto manjim dimenzijama, slabije izraženom mirisu mesa, te po glatkom stručku. Nalazi se na listi nedovoljno poznatih vrsta.

Leucoagaricus serenus - created on February 2018 in Novof, Slovakia by Milan Zajac

SNJEŽNOBIJELA ŠTITARKA

Leucoagaricus serenus (Fr.) Bon & Boiffard

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucoagaricus

Klobuk: 1-5 (7) cm širok, u mladosti je zvonolik, zatim se raširi i uvijek ispupči na sredini, kožica je glatka; snježnobijel ili bjelkast, svilenasto vlaknast, rub je ponekad uzdignut.

Stručak: Vitak, duguljast, gladak, na bazi je zadebljan, najprije je pun pa kasnije šupalj, vrh se lako odvaja od klobuka, bijel; vjenčić je bijel i najprije uzdignut, zatim je nepravilno obješen.

Listići: Gusti, nejednako su dugi, do stručka zaokruženi i slobodni; bjelkasti, kasnije su kremasto-žuti.

Spore: Eliptične, 6-9.5 x 3-5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Bijelo, vrlo tanko, na presjeku ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprofit tla u svim tipovima šuma i parkovima te u grmlju.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti, a i dio autora navodi da je vrlo sumnjiva kao otrovna vrsta.

Napomena: Najviše sliči žutoispupčenoj štitarki (Lepiota erminea), koja je mnogo većih dimenzija, stručak joj nije gladak, već je bijelo maljav i nema opnasti uzdignuti vjenčić.

Leucocoprinus birnbaumii - created on May 2023 in Geidorf, Graz, Austria by Edith Stabentheiner

ŽUTA GNOJIŠTARKA

Leucocoprinus birnbaumii (Corda) Singer

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucocoprinus

Engleski naziv: Plantpot Dapperling

Klobuk: 1-7 (7.5) cm širok, najprije je gomoljastog ili cilindričnog oblika, zatim se raširi do polukuglastog ili stožastog oblika, na kraju se spljošti ili ponekad ispupči na sredini; limunastožut do sumporastožut, površina je glatka ili blago brašnasta i prekrivena neravnim, vlaknastim čehama koje se lako uklanjaju, čehice u starosti postanu tamnožute ili smeđe i gušće koncentrirane prema središnjem disku gdje često tvore mrlju, dok su na rubovima rjeđe, rub je narebran i sa svjetlijom bojom unutar brazda, u mladosti je podvijen, a poslije se izravna.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 2-6 (15) mm debeo, valjkast, na bazi je batinast, komorasto je šupalj; limunastožut do sumporastožut, u starosti može postati smećkast, iznad zadebljane baze je prekriven sitnim zrnastim ili vunastim čehicama; vjenčić je tanak, opnast, može biti poziciniran bilo gdje između vrha i dna stručka i pomičan je, gornja je strana žuta, a donja je strana bjelkasta, ponekad je blijed i može nestati.

Listići: Gusti, često su dosta odmaknuti od stručka, slobodni, sumporastožuti.

Spore: Eliptične do bademaste, s velikom klicom, 7.7-10.5 x 5.9-7.3 μm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, u klobuku je u mladosti čvrsto, kasnije postaje mekše i lomljivije, bjelkasto; miris nije izražen ili je na gljive, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto, busenasto, kao saprofit u lončanicama od cvijeća na vrlo raspadnutoj biljnoj tvari (humusu ili kompostu).

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po busenastom rastu, dugom i tankom stručku, te boji i staništu na kojem raste. Kada se osuši, gljiva može postati žuto-smeđa ili smećkasta. Jedna značajka opisane vrste koja se često ne opisuje, ali je često uočljiva su sklerociji među micelijem na površini tla, što je neobična osobina pripadnica reda Agaricales. Obično se o sklerocijima najčešće govori u kontekstu tartufa ili u izazovima s kojima se pojedinci suočavaju u pokušaju uzgoja smrčaka pa se obično povezuju s velikim, stvrdnutim masama koje rastu pod zemljom. Sklerociji su kod opisane vrste maleni (500-820 μm), tvrdi, eliptičnog oblika, te bjelkasto-kremaste ili blijedožućkaste boje.

Leucocoprinus cepistipes - created on August 2023 in Hannover, Germany by Daniel

BIJELOREBRASTA SUNČANICA

Leucocoprinus cepistipes (Sowerby) Pat.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucocoprinus

Engleski naziv: Onion-Stalk Parasol

Klobuk: 3-5 (7) cm širok, u početku je jajolik, zatim je konveksan poput kišobrana te ispupčen na sredini; bijel, prekriven je sitnim bjelkastim, žućkastim, žuto-zelenkastim ili smeđim čehicama na bijeloj osnovi, u starosti postaje smeđ, sredina je tamnija, rub je dugo podvijen, poslije je uočljivo narebran.

Stručak: Valjkast, tanak, često je batinasto zadebljan na bazi, zakrivljen, gladak, šupalj, u početku je redovito orošen; bjelkast je do siv, kasnije požuti ili posmeđi, s bjelkastim micelijem na bazi; vjenčić je opnast, slabašan, viseći i kratkotrajan.

Listići: Bijeli, slobodni, gusti, izmiješani s brojnim lamelulama, oštrica u starosti lagano posmeđi.

Spore: Eliptične, 7.5-11 x 6-7.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do blijedokremasto, tanko, lomljivo, više ili manje blago plavo prošarano; miriše na gljive, a okus je gorak.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, busenasto, kao saprofit tla ispod bjelogoričnog drveća, na raspadajućim biljnim ostacima, uglavnom u staklenicima ili posudama za cvijeće, na humusnom tlu, voli toplinu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, jer nema nikakve uporabne vrijednosti, a i sumnjiva je kao otrovna vrsta, kao i sve vrste iz ovog roda.

Napomena: Na prvi pogled podsjeća na svilenu štitarku (Leucocoprinus cretaceus) koja ima pahuljičasto-brašnjavi klobuk i stručak te posve bijeli i glatki klobuk. Slična je i crnoljuskava sunčanica (Leucocoprinus brebissonii) čiji je klobuk na sredini crno-smeđ poput diska, ali raste u bjelogoričnim šumama i parkovima. Žuta gnojištarka (Leucocoprinus birnbaumii) raste skupno po staklenicima između cvijeća i po gredicama na humusnom tlu i cijela je žuta. Dolazi iz tropskih krajeva, a prenešena je s cvijećem, uglavnom orhidejama.

Leucocoprinus cretaceus - created Spain by Salvador Cardero Aguilera

SVILENA ŠTITARKA

Leucocoprinus cretaceus (Bull.) Locq.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Leucocoprinus

Klobuk: 2-6 (8) cm širok, najprije je okruglast, zatim je konveksan, poslije se raširi; bijel, često požuti, na kraju je svijetlosmeđ, prekriven je bijelim stršećim čehicama poput bradavica koje se lako uklanjaju; rub je nazubljen i valovit.

Stručak: Valjkast, gladak, baza je batinasto zadebljana i malo korjenasto produžena; bijel, ispod vjenčića je posut bijelim stršećim čehicama poput bradavica kao na klobuku; vjenčić je bijel, gladak, viseći i prolazan.

Listići: Gusti, široki, tanki, jedva prirasli ili slobodni; bijeli, ponekad su s ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, 7-10 x 5-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, u starosti je kremasto-smeđe, vlaknasto; miris je neugodan na plin, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, u svim tipovima šuma, po jarugama i uz rubove šuma, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće kestena.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ima velike sličnosti s nekolicinom pečurkovica (Leucoagaricus), međutim, razlikuje se po tipičnom staništu i smećkastoj boji klobuka.

Lycoperdon caudatum - created in Finland by Aune Pisilä

REPATA PUHARA

Lycoperdon caudatum J.Schröt.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Engleski naziv: Pedicel Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko, djelomično je kuglasto, stručkoliko se sužava prema dnu; egzoperidij (vanjska ovojnica) je prekriven upadljivim piramidalnim šiljcima i bradavicama koje strše u čuparcima po tri, koje su najprije bijele ili bjelkaste, kasnije su svijetlosmeđe, šiljci se odvajaju od bradavica ostavljajući mrežni uzorak, vrlo je tanak, endoperidij (unutarnja ovojnica) je svijetlosmeđ.

Spore: Kuglaste, bradavičave, skoro glatke, 4-5 x 3-4 µm; otrusina je žuto-zelena.

Meso: Bijelo, u starosti je maslinasto-smeđe od sazrelih spora; miris nije izražen ili je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po travnatim šumskim stazama, u crnogoričnim šumama, često u šumama bora na pjeskovitom tlu; rijetka je vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada, a meso bijele boje.

Napomena: Slične bradavice, ali nešto kraće šiljke po površini ima ježasta puhara (Lycoperdon echinatum), koja karakteristično raste po močvarnim terenima i ima jedinstvene spore. Obično se miješa s drugim vrstama i može se pouzdano determinirati samo uz pomoć mikroskopske analize spora.

JEŽASTA PUHARA

Lycoperdon echinatum Pers.

Etimologija: echinatus (lat.) = opskrbljeno sa šiljcima. Po izgledu.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Engleski naziv: Spiny Puffball

Plodno tijelo: 2-6 (9) cm široko, okruglasto je ili kruškoliko, prekriveno je kosim dlačicama koje su međusobno slijepljene poput piramidalnih izraslina, čuperci su najprije oker-smeđi pa smećkasti, vrhovi su svjetliji, na površini se nakon otpadanja čuperaka može vidjeti mrežasti uzorak što nije slučaj kod smeđe puhare (Lycoperdon umbrinum), na vrhu se otvori okrugli otvor, na dnu je stručkoliko suženo.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 4-6 µm; otrusina je tamnosmeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: U mladosti je bijelo i čvrsto, kasnije je žućkasto, žuto-maslinasto do tamnosmeđe, u starosti je ljubičasto-crno do crno-smeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, najčešće na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete, ali samo dok je mlada, a meso bijelo. Prije uporabe treba odstraniti piramidalne izrasline.

Napomena: Slična je bijela puhara (Calvatia candida) koja je potpuno bijela, s piramidalnim izraslinama koje se ubrzo odvajaju od endoperidija. Kod smeđe se puhare na površini nakon otpadanja čuperaka ne vidi mrežasti uzorak.

VREĆASTA PUHARA

Lycoperdon excipuliforme (Scop.) Pers.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Engleski naziv: Pestle Puffball

Plodno tijelo: 10-30 cm je visoko, s prilično dugim i naboranim stručkom i okruglom glavom u kojoj se nalazi himenij; smeđe je ili smećkasto-crvenkaste boje; cijela površina je posuta sitnim zrncima koja se lako skidaju, sazrijevanjem spora na tjemenu glave stvori se otvor kroz koji izlaze spore u obliku prašine.

Stručak: Sastavni je dio plodnog tijela i u njemu se ne stvaraju spore.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 3.5 x 5.5 µm; otrusina je najprije bijela, zatim je maslinasta i u starosti ljubičasto-smeđa.

Meso (gleba): Najprije je bijela pa zatim zelenkasta i na kraju crno-smeđa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, te po livadama, pašnjacima i živicama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijele boje. Vrlo je zdrava jer sadrži mnoge vitamine i minerale, kao što su cink, željezo, magnezij itd. Spore ponekad mogu izazvati alergijske reakcije ako se udišu.

Napomena: Karakteristična je vrsta po naboranom stručku i okrugloj glavi.

TRAVNJAČKA PUHARA

Lycoperdon lividum Pers.

Etimologija: lividum (lat.) = plavkasto, modro. Po boji.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Engleski naziv: Grassland Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm je visoko i do 3 cm široko, kuglasto je ili kruškoliko; najprije je bjelkasto, kasnije je sivo, oker ili smećkasto, površina je perutasto-zrnata, s nježnim je šiljcima koji potpuno prekrivaju glavu i kratki stručkoliki produžetak, kasnije je gola jer se šiljci isperu, endoperidij je svijetlosivo-smeđ, blistav, tanak, papirast, s bijelim je rizomorfima na bazi.

Spore: Kuglaste, sitno bradavičave, s ostacima sterigmi dužine do 5 µm, 4.8-6.8 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije maslinasto do tamnosmeđe, u starosti je crno-smeđe; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla uglavnom po suhim travnjacima, pješčanim nanosima, povremeno i na šumskim stazama, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je gljiva dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijele boje.

Napomena: Dosta je česta vrsta, a prepoznatljiva je po zrnatoj površini, karakterističnim ostacima pijeska po jamičastoj površini, te po karakterističnom staništu. Teško se razlikuje od vrste Lycoperdon ericaeum koja uglavnom ima nešto veće plodno tijelo, sitno bradavičavi endoperidij i jedva uočljivo bradavičave spore.

Lycoperdon mammiforme - created on October 2015 in Zaragoza, Spain by Luis Ballester

SISATA PUHARA

Lycoperdon mammiforme Pers.

Etimologija: mamma (lat.) = sisa, dojka + forme (lat.) = oblik. Po obliku sličnom dojci.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Engleski naziv: Flaky Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko, kruškoliko, prvo je bjelkasto, kasnije je smećkasto, ponekad s laganom svijetloružičastom nijansom, najprije je glatko jer je obavijeno bijelim ovojem koji se kasnije raspuca na vrlo nježne fragmente koji po kiši ili na dodir otpadnu i ne ostavljaju mrežasti uzorak, površina je pored fragmentiranih ostataka ovoja zrnata, nakon raspucavanja se stvori ovratnik između gornjeg dijela i donjeg stručkolikog nastavka, ponekad se samo na bazi mogu pronaći krupniji ostaci ovoja.

Spore: Kuglaste, bodljikave, 6-7 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: U mladosti je bijelo i čvrsto, kasnije postane žuto-smeđe i spužvasto, na kraju se pretvori u sivo-smeđi prah; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, na vapnenastom tlu; prilično je rijetka vrsta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijele boje.

Napomena: Nemoguća je zamjena dok se na površini plodnog tijela nalaze fragmenti ovoja, međutim kada ostaci ovoja otpadnu, tada se eventualno može zamijeniti s vrećastom puharom (Lycoperdon excipuliforme).

Lycopedron marginatum - created on October 2022 in 55.7796..., 52.4126..., Russian Federation by Yulia Kozina

BUSENASTA PUHARA

Lycopedron marginatum Vittad.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Engleski naziv: Peeling Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (6) cm široko, najčešće je okruglasto ili kruškoliko, često raste busenasto, zbog čega plodišta imaju spljošten oblik, u mladosti je bijelo, u starosti postane oker-smećkasto, smećkasti endoperidij je prekriven s piramidalnim bradavicama koje se lako skidaju, mogu biti visoke 1-3 mm, na donjem dijelu su bradavice znatno sitnije.

Spore: Kuglaste, bradavičave, mjestimice s ostacima sterigmi, 4-5 x 3-4 µm; otrusina je maslinastozelena.

Meso: Najprije je bijelo, u starosti se pretvori i smećkasto-crni prah, gleba je od subglebe odvojena tankom lažnom pseudodijafragmom, kapilicij (sterilne niti u glebi) je žuto-smeđ; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, u zbijenim busenima, kao saprofit tla na travnatim šumskim stazama, po šljunčarama i u crnogoričnim šumama, često u šumama bora, na tlu obraslom mahovinom i na vrlo humusnome tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, ali samo mlada, dok je meso potpuno bijelo. U nekim se zemljama, kao što je Meksiko, smatra psihoaktivnom gljivom, međutim takve tvari nisu otkrivene u europskim gljivama.

Napomena: Lako se prepoznaje jer raste u zbijenim busenima.

MEKANA PUHARA

Lycoperdon molle Pers.

Etimologija: mollis (lat.) = nježan, mekan, mlohav. Po nježnim bodljama koje se lako skidaju.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Engleski naziv: Soft Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko, kuglasto je ili kruškoliko, na bazi je sa širokim stručkolikim produžetkom; u mladosti je bijelo, ubrzo je smećkasto, egzoperidij je prekriven slabo razvijenim tamnosmeđim šiljcima koji se lako skidaju s površine nakon čega ne ostaje mrežasti uzorak kao kod ježaste puhare (Lycoperdon echinatum).

Spore: Kuglaste, bradavičave, s prolaznim sterigmama, 4-6 x 4.2-6 µm; otrusina je žuto-smeđa do crveno-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije je maslinasto do tamnosmeđe, u starosti se pretvara u crno-smeđi prah; miris i okus su aromatični na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, planinskim miješanim šumama jele, smreke, bukve i javora, po planinskim livadama, rjeđe se pronađe po ravničarskim područjima, na umjereno kiselim, suhim i vlažnim tlima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijelo.

Napomena: Ova vrsta raste u šumi. Od tikvaste se puhare (Lycoperdon perlatum) razlikuje po mnogo nježnijim i manjim šiljcima koji poslije otpadnu, te nema tragova mrežice ili polja. Kod slične ježaste puhare nakon otpadanja šiljaka također ne ostaje mrežasti uzorak.

Lycoperdon nigrescens - created on October 2022 in Huesca, ES-AR, Spain by pacovillalonga

SMRDLJIVA PUHARA

Lycoperdon nigrescens Pers.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Engleski naziv: Dusky Puffball

Plodno tijelo: 2-6 (9) cm široko, tikvasto, gore je šire i okruglasto, prema dnu se sužava i manje se ili više stručkoliko produžava; u mladosti je blijedosivkasto, kasnije je smećkasto, pokriveno je jako lomljivim tamnosmeđim ili crnkastim bodljicama ili stožastim izraslinama koje se lako odvajaju od površine i razlažu na višekutna polja, odnosno ostavljaju mrežasti uzorak, kada spore sazriju na vrhu se tjemena otvori rupa iz koje izlaze zrele spore u obliku prašine; stručak je pravilan, sadrži neplodnu glebu u kojoj se ne stvaraju spore, smeđe je ili sivo-žute boje.

Spore: Kuglaste, glatke, 3-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Najprije je bijela, kasnije je žućkasta, u starosti je maslinasto-smeđa; miris je malo neugodno ljutkast, metalan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u množini, kao saprofit tla na vrlo različitim staništima, u travi, na ostacima industrijskog otpada, u kanalima, na vlažnim terenima i općenito u svim tipovima šuma, najčešće ispod vrba ili breza, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijelo. Smeđe su puhare obično nešto lošijeg okusa. Neki autori navode da je nejestiva i sumnjiva kao vjerojatno otrovna vrsta, ali to nije potvrđeno.

Napomena: Po tamnijoj boji slična je ježasta puhara (Lycoperdon echinatum) koja ima dosta kraće bodljice. Slična je i tikvasta puhara (Lycoperdon perlatum) koja ima drugačiju površinu egzoperidija s jasno združenim bodljicama.

TIKVASTA PUHARA

Lycoperdon perlatum Pers.

Etimologija: perlatus (lat.) = biserno. Po izgledu plodnog tijela.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Engleski naziv: Common Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko i do 8 (9) cm visoko, tikvasto je ili kruškoliko, na gornjem dijelu je šire i okruglasto, prema dnu se sužava i manje se ili više stručkoliko produljuje; bijelo, u starosti je smećkasto, pokriveno je jako lomljivim bodljicama ili stožastim izraslinama bjelkaste boje koje se lako odvajaju od površine i nakon otpadanja ostavljaju mrežasti uzorak, kada spore sazriju na vrhu se otvori rupa iz koje izlaze zrele spore u obliku prašine, stručak sadrži neplodnu glebu u kojoj se ne stvaraju spore.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 3.3-3.9 x 3.4-3.8 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije je žućkasto, u starosti je maslinasto-smeđe; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u svim tipovima šuma, kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća ili na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso potpuno bijelo.

Napomena: Nije velikih dimenzija i ponekad raste busenasto. Plodna tijela su karakteristična po jednostavnim bodljicama po čitavoj površini. Postoji mnogo varijacija ove vrste, nekada je malo smećkaste boje. Slična je smrdljiva puhara (Lycoperdon nigrescens), koja je prljavosmeđe boje, a bradavice s površine veoma lako otpadaju ostavljajući za sobom višekutna bjelkasta polja, neugodnog je mirisa. Sve bijele puhare su jestive dok je meso bijelo. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim vrstama.

LIVADNA PUHARA

Lycoperdon pratense Pers.

Etimologija: pratensis (lat.) = livadna. Po staništu.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Engleski naziv: Meadow Puffball

Plodno tijelo: 2-7 (9) cm široko, kuglasto je ili kruškoliko, neposredno iznad baze je malo izduženo i naborano; bijelo, pokriveno je sitnim zrncima i šiljcima koji na mali dodir otpadaju, na kraju je glatko, te krem ili svijetlosmeđe, strukoliki produžetak sadrži neplodnu glebu u kojoj se ne stvaraju spore, u starosti se na vrhu otvori rupa kroz koju se oslobađaju zrele spore.

Spore: Kuglaste, glatke ili sitno bradavičave, (3) 3.2 - 3.8 (4.2) × (2.5) 2.9 - 3.5 (3.7) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 60, Me = 3.5 × 3.2 µm, Qe = 1.1; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije je žućkasto, u starosti je maslinasto-smeđe ili crno-smeđe, sastoji se od dva dijela, gleba je odvojena od subglebe opnom, subgleba je kremasta, sastoji se od okruglastih rupica u obliku pčelinjih saća; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno, kao saprofit tla po travnjacima, livadama i pašnjacima.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijelo.

Napomena: Sliči joj crvenkasta puhara (Bovista aestivalis), čije je plodno tijelo s crvenkastim odsjajem, bradavice nisu postojane i samo na mali dodir otpadnu, a raste po šumama.

Lycoperdon umbrinum - created in Norway by Kirsti Anne Mandal

SMEĐA PUHARA

Lycoperdon umbrinum Pers.

Etimologija: umbra (lat.) = sjena, hlad. Po tamnoj boji.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Lycoperdon

Plodno tijelo: 2-6 (8) cm široko, kruškoliko je ili kugalsto, gornji je dio okruglast, na vrhu tupo je ispupčeno, donji je dio sužen i neplodan; smećkasto, površina je prekrivena sitnim tamnosmeđim mekanim bodljicama ili dlačicama skupljenim u čupercima na svjetlijoj osnovi, na dnu su čuperci rjeđi, lako se odvajaju ili isperu i na površini ne ostavljaju mrežasti uzorak za razliku od ježaste puhare (Lycoperdon echinatum), endoperidij je gladak i sjajan.

Spore: Kuglaste, sitno bradavičave, 3.5-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Najprije je bijelo, kasnije je maslinasto do tamnosmeđe, u starosti postane crno-smeđo i kašasto, kada se posuši ostane maslinasto-smeđa otrusina koja se oslobađa kroz veliki otvor na vrhu plodnog tijela; miris je aromatičan na gljive, a okus je blag, također ugodan na gljive, kada se skuha postane vrlo bljutav.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, kao saprofit tla u crnogoričnim šumama, najčešće šumama smreke i jele, a rijetko u bjelogoričnim šumama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, ali samo mlada, dok je meso potpuno bijelo.

Napomena: Slična je mekana puhara (Lycoperdon molle) kojoj je plodno tijelo tamnije boje i ima otvor na vrhu plodnog tijela kroz koji izlaze sazrele spore, otrusina joj je čokoladnosmeđe boje, a spore su bradavičave. Smrdljiva puhara (Lycoperdon nigrescens) je tamnije boje, ali s poljima po endoperidiju. Ježasta puhara je dosta čupavija. Sve su spomenute vrste jestive.

Macrolepiota excoriata - created in Netherlands by Zef Damen

OGULJENA SUNČANICA

Macrolepiota excoriata (Schaeff.) Wasser

Etimologija: excoriata (lat.) = oguliti, oderati. Po razderanoj kožici klobuka.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Macrolepiota

Klobuk: 3-11 (14) cm širok, u mladosti je zvonolik, zatim je polukuglast, na kraju se raširi poput kišobrana, s tupom je grbicom na tjemenu; bijel, sivkast, kremast, sivkasto-smeđ ili svijetlosmeđ, osnova je blijedokremasta do svijetložuta, u mladosti je sitno čehast, kasnije se čehice povuku prema sredini pa površina postane poput zvijezde s mnogo krakova, sredina je glatka i tamnije tamnosmeđe boje, kožica je na rubu rastrgana.

Stručak: 5-13 (16) cm visok i 0.7-1.5 (2) cm debeo, valjkast, pri dnu je zadebljan i često korjenasto produžen, gladak, u starosti je šupalj; bjelkast je ili lagano žućkast, u starosti ili na dodir postane smećkast, lagano je sitno čehast, iznad vjenčića je fino narebran; vjenčić je bjelkast, na gornjoj je strani smeđ, gladak, vlaknast, tanak, uzak, jednostruk, u starosti je viseći, pomičan.

Listići: Gusti, široki, nježni, slobodni, različito su dugački, bijeli, u starosti s ružičastim odsjajem, oštrica je iste boje i sitno trepavičasta, a u starosti je malo valovita ili nazubljena.

Spore: Eliptične, duguljaste, prozirne, 12-15 x 8-9 µm; otrusina je bijela do blago kremasto-ružičasta.

Meso: U klobuku je bijelo, nježno, u starosti je spužvasto, u stručku je kremasto do ružičasto-smeđe, tvrdo, žilavo i vlaknasto; ugodnog je mirisa na gljive, a okus je blag, orašast, sirovo je neukusno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno i u skupinama, kao saprofit tla po rubovima šuma, strništima, travnatim površinama, parkovima, livadama, njivama, pašnjacima, uz puteve i po pješčanim nanosima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, osobito dok je mlada. Jestiv je samo klobuk, a stručak je tvrd i nejestiv.

Napomena: Slična je grbava sunčanica (Macrolepiota mastoidea) grbavija i ima gušće čehice po površini klobuka, ima šiljatu grbicu na sredini klobuka, a stručak joj nije gladak kao kod oguljene sunčanice, već ima poprečne smećkaste pruge. Bjelkasta pečurkovica (Leucoagaricus leucothites) je bijela s ružičastim listićima, svilena štitarka (Leucocoprinus cretaceus) u starosti teži da pookerasti, vrsta Leucocoprinus straminellus i žuta gnojištarka (Leucocoprinus birnbaumii) su žućkaste i imaju zadebljaniji stručak, a smrdljiva štitarka (Lepiota cristata) je bijele boje i raste na drugačijem staništu.

GRBAVA SUNČANICA

Macrolepiota mastoidea (Fr.) Singer

Etimologija: mastoidea = sisasti nastavak, izraslina. Po ispupčenju na sredini klobuka.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Macrolepiota

Engleski naziv: Slender Parasol

Klobuk: 4-13 (15) cm širok, najprije je zvonolik, zatim je otvoren i s gotovo oštro ispupčen na sredini; kožica se polako raspucava od ruba prema sredini u nepravilne sitne smeđe čehice koje su prirasle za meso; oker-smeđ, sredina je tamnija, skoro smeđa, rub je svjetliji, malo je pamučast i često rascijepljen.

Stručak: 12-15 cm visok i 0.8-1 cm debeo, valjkast, nešto je tanji na vrhu, na bazi je gomoljasto zadebljan, vitak, žilav, šupljikavo-komorast, lako se odvaja od klobuka; bjelkast do svijetlosmećkast, vlaknast, iznad vjenčića je bjelkast, ispod vjenčića je najprije blijedo maljav, a kasnije smeđe čehast; slobodni vjenčić je s gornje strane bijel, a s donje strane svijetlosmeđ, lijevkastog je oblika.

Listići: Gusti, tanki, široki, mekani, odvojeni su od stručka, završavaju na ovratniku, slobodni, vanjski je rub je zaokružen, a unutarnji se sužava, najprije su bijeli, a kasnije su blijedokremasti ili s ružičastim odsjajem.

Spore: Eliptične, malo su crtaste, 13-14 x 7.4-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Krhko, nježno, mekano, izdašno, nepromjenljive je bijele boje, lagano pocrveni samo u kori stručka kada se presječe; miriše ugodno na lješnjake i malo na marcipan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u miješanim šumama, uz rubove šuma, po vrtovima, pašnjacima i livadama.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Nedovoljno termički obrađena može uzrokovati gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Ova je vrsta tipična u svojoj skupini i moguća je zamjena sa sličnim vrstama iz skupine, a to su oguljena sunčanica (Macrolepiota excoriata) od koje se razlikuje po oštrom ispupčenju na sredini klobuka, dvojna sunčanica (Macrolepiota permixta) kojoj meso pocrveni, dok se od velike sunčanice (Macrolepiota procera) razlikuje po obojenom stručku, nije tigrasto prošaran, te po pomičnom vjenčiću. Dvobojni vjenčić i jako ispupčenje klobuka, te u mladosti maljavo-bijeli stručak su dovoljne karakteristike da se ne pogriješi pri determinaciji ove vrste.

Macrolepiota permixta - created in Spain by Luis Herrero

DVOJNA SUNČANICA

Macrolepiota permixta (Barla) Pacioni

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Macrolepiota

Klobuk: 3-25 (30) cm širok, u početku je okruglast ili jajolik, poslije je zvonolik pa raširen i tupo ispupčen; čitav je pokriven krupnim sivo-smeđim čehama, sredina je tamnosmeđa, rub krpast.

Stručak: 6-30 cm visok, valjkast, baza je zadebljana, lomljiv, osnova je bjelkasta, prema gore pjegavo smeđe prošaran, na oštećenim mjestima postane plavkast; vjenčić je dvostruk, s donje je strane smeđ, slobodan.

Listići: Bijeli, poslije su oker, mekani, slobodni, do stručka su prirasli za ovratnik.

Spore: Eliptične, glatke, 11-17.5 x 8-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, svijetlosmeđe ili žuto-smeđe, ne mijenja boju, mekano, u sredini je klobuka vlaknasto i tvrdo; miris i okus su ugodni na lješnjake.

Stanište: Raste u ljeto i jesen pojedinačno kao saprofit tla u svim tipovima šuma, na rubovima šuma i uz šumske puteve.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Nedovoljno termički obrađena može uzrokovati gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Neodoljivo sliči velikoj sunčanici (Macrolepiota procera). Skupljači je gljiva uglavnom ne razlikuju. Znakovito je to što ima vrlo grubo čehasti klobuk s tamnim ispupčenjem, raste u kasno ljeto i jesen kada počinju mrazovi. Tada promrznuti klobuk ili stručak dobije plavkaste mrlje. Jednostavno je cijelo plodno tijelo drugačije i neobično. Pronađe se i u Maksimirskom parku u Zagrebu.

VELIKA SUNČANICA

Macrolepiota procera (Scop.) Singer

Etimologija: procerus (lat.) = visoko, vitko. Po izgledu.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Macrolepiota

Engleski naziv: Parasol

Klobuk: 3-25 (30) cm širok, prvo je kuglast ili jajolik pa se otvori i uočljivo ispupči na sredini; smećkast je ili sivo-smeđ, površina je pokrivena s velikim, mekanim i vunastim ljuskama, ispupčenje je glatko, jednobojno, tamnosmeđe ili sivo-smeđe boje dekoracije i tvrdo, rub je obješen i čehast.

Stručak: 6-30 (40) cm visok i 2-7 (9) cm debeo, vitak, valjkast, vlaknast, šupalj, tvrd, na dnu je gomoljasto zadebljan, bjelkast je do svijetlosmećkast, vlaknast, tamnosmeđe je tigrasto išaran, na vrhu je svjetliji; vjenčić je upadljiv, velik, dvostruk, pomičan, s gornje strane je bijel, a s donje je strane smeđ, rub je iskrzan.

Listići: Gusti, mekani, drže se za ovratnik tako da su odmaknuti od stručka oko 1.5 mm, slobodni, bijeli, kasnije su žućkasti, a u starosti su crvenkasto-smećkasti.

Spore: Eliptične, krupne, s izraženim su grlićem, prozirne, 12-18 x 9-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano, u dodiru sa zrakom postane skoro neuočljivo crvenkasto ili ružičasto, u ispupčenju je tvrdo, u stručku je svijetlosmeđe ili žuto-smeđe i vlaknasto; miris i okus su ugodni na lješnjake.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom trenutno posmeđi, dok s gvajakolom brzo postane plavo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, travnjacima, šumskim čistinama, te u travi uz rubove šuma.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne je kvalitete, a upotrebljava se samo klobuk jer je stručak vlaknast i tvrd. Nedovoljno termički obrađena može uzrokovati gastrointestinalne probleme.

Napomena: Slična je kuštrava sunčanica (Chlorophyllum rhacodes) kojoj meso na presjeku ili na oštećenom mjestu pocrveni. Slična je i djevojačka sunčanica (Leucoagaricus nympharum) koja je slabija rastom, a ima gušću i sitniju dekoraciju. Postoji još nekoliko vrsta s istim morfološkim osobinama, ali su mnogo manje rastom. Od ostalih sunčanica slične su još bjelkasta pečurkovica (Leucoagaricus leucothites) koja je čitava bijele boje i ima lagano crvenkaste listiće, grbava sunčanica (Macrolepiota mastoidea) koja ima veću grbicu na sredini klobuka, oguljena sunčanica (Macrolepiota excoriata) je mnogo češća vrsta, nije čehasta i ima tamniju kožicu koja se teško guli, te ognjena štitarka (Lepiota ignivolvata) koja ima crvenu nijansu stručka. Sve su navedene vrste jestive osim manjih sunčanica (smrdljive štitarke (Lepiota cristata), mačje sunčanice (Lepiota felina), bijelonoge štitarke (Lepiota clypeolaria) i dr.), koje su manje ili više toksične. Teško se zamjenjuje sa sličnim vrstama.

PROSTRANA SUNČANICA

Macrolepiota prominens (Sacc.) M.M.Moser

Etimologija: prominere (lat.) = nagnuti se, provirivati, prostirati se. Po širokom klobuku i velikoj površini.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Macrolepiota

Klobuk: 8-15 cm širok, ubrzo se raširi i izravna, nije uvijek pravilan, naglašeno je ispupčen na sredini; bijel, skoro je potpuno prekriven smeđim malim i skoro uspravnim čehama, rub je lagano resast.

Stručak: Valjkast, malo je proširen na vrhu, karakteristično je gladak, bulbozno je zadebljan na bazi, bijel; vjenčić je dvostruk i pokretan.

Listići: Bijeli su ili lagano ružičasti; osrednje su gusti, zaokruženi su uz stručak.

Spore: Eliptične, glatke, 9-10 x 6-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma i po livadama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, kao i kod velike sunčanice (Macrolepiota procera).

Napomena: Ova vrsta može se dosta lako zamijeniti s velikom sunčanicom od koje se razlikuje po bijelom stručku koji nije dekoriran i po nešto sitnijoj i drugačijoj dekoraciji po klobuku.

OTROVNA SUNČANICA

Macrolepiota venenata Bon

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Macrolepiota

Klobuk: 4-15 (24) cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan i na kraju se raširi i široko tupo ispupči na sredini; svijetlosmeđ, prekriven je gustim vunastim stršećim čehama koje se razdvajaju pa izgledaju poput zvijezde s brojnim krakovima, osnova je bijela, sredina je glatka i smeđa, rub je čehast.

Stručak: 4-20 (26) cm visok i 1-5 (6) cm debeo, valjkast, baza je bulbozno zadebljana i često zakrivljena; bijel, svijetlosmećkast, gladak, nije prošaran poput zmijske kože, na ozlijeđenim mjestima jako pocrveni; vjenčić je uzdignut, širok, vunast i pokretan.

Listići: Vrlo gusti, do stručka su zaokruženi i odmaknuti, slobodni, srednje široki, do ruba uži; najprije su bijeli, kasnije su sivo-smećkasti, u mladosti su također s laganom zelenkastom nijansom.

Spore: Eliptične, 9-11 x 6.5-7.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto je ili žućkasto, na presjeku ili na ozlijeđenom mjestu pocrveni, poslije postane oker-smeđe; miris je vrlo neugodan, poput kiselog komposta, a okus je također neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen kao saprofit tla izvan šuma, na humusnom staništu, u blizini kopriva, u staklenicima, vrtovima i na krupnim drvnim ostacima raznog drveća, voli toplija područja zaštićena od vjetra i hladnoće.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta, a uzrokuje teške probavne smetnje. Ovu gljivu, kao i otrovnu pečurku (Agaricus xanthodermus), neki ljudi podnose bez bilo kakvih simptoma trovanja, a samo se kod osjetljivih osoba javljaju najteži gastrointestinalni poremećaji.

Napomena: Otrovna se sunčanica bitno razlikuje od drugih jestivih sunčanica (Macrolepiota). Ima glatki stručak, meso na presjeku malo pocrveni, zatim postane prljavo smeđe, klobuk je gusto vlaknasto-čehav. Cijelo plodno tijelo najviše sliči pilatovoj sunčanici (Chlorophyllum brunneum) koja na klobuku ima koncentrično raspoređene čehice.

Melanophyllum haematospermum - created in Norway by Arve Græsdal

KRVAVOLISTIĆAVA SUNČICA

Melanophyllum haematospermum (Bull.) Kreisel

Etimologija: ema-ematos (gr.) = krv + sperma (gr.) = sjemenka, sjeme. Po boji listića.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Melanophyllum

Engleski naziv: Redspored Dapperling

Klobuk: 2-4 (6) cm širok, prilično je mesnat, najprije je konveksno-stožast, zatim se raširi i lagano ispupči na sredini; svijetlosmeđ je ili tamnosmeđ, rijetko je crvenkasto-smeđ ili sivo-smeđ, s mjestimičnim je mrljama, kožica je zrnasta i pokrivena sitnim čehicama koje su tamnosive s tendencijom da posmeđe, sve su gušće od ruba prema sredini, na rubu vise krpasti ostaci ovoja.

Stručak: Pravilno je valjkast, u starosti je šupalj ili s jezgrom poput srži, krhak, baza je vretenasta i nekad je duboko ukopan u zemlji; crvenkast ili crvenkasto-smeđ, u mladosti je prekriven sivkasto-smeđim prahom ili granulama koje se lako brišu otkrivajući crvenkasto-smeđi donji sloj, u starosti je gladak; vjenčić je slab, sivkasti, opnast i brzo prolazan.

Listići: Gusti, zaokruženi su uz stručak, slobodni; krvavocrveni, bordocrveni ili ružičasti.

Spore: Eliptične, 4.5-6.5 x 2.5-3 µm; otrusina je najprije maslinastozelenkasta, a kasnije crvenkasto-smeđa.

Meso: U klobuku je bjelkasto, na prerezu pocrveni, a u kori stručka je crvenkasto-smeđe, mekano; miris je neugodan na plijesan, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, često po opožarenim terenima, na drvnom otpadu, kao saprofit drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Ova je sitna sunčanica izgledom najprepoznatljivija po upadljivoj crvenoj boji listića. Slična je vrsta Melanophyllum eyrei kojoj su listići zeleno-plavkastog tona.

Mycenastrum corium - created on July 2023 in Berlin, DE-BE-BR, Germany by rene_berlin

KOŽASTA OKLOPNICA

Mycenastrum corium (Guers.) Desv.

Etimologija: corium (lat.) = koža. Po konzistenciji peridija.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Mycenastrum

Plodno tijelo: 3-15 (20) cm široko, kuglasto je i kuglasto-spljošteno ili dosta nepravilno rašireno, s vrlo je kratkim stručkom ili samo s micelijskim nitima spojeno na supstrat; bijelo, sivkasto ili je žućkasto, kasnije je tamnocrveno-smeđe; izvana je glatko, ubrzo se raspuca i otvori pa se rastrga tanki egzoperidij papiraste strukture, teži da se razlomljava na nepravilne djelove nakon čega dolazi do promjene na endoperidiju (nagriženo-kožast, smećkast, debljine 1-3 mm), gljiva se otvori poput nepravilne zvijezde.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 9 x 12 µm; otrusina je maslinasto-smeđa, tamnosmeđa do rđastosmeđa.

Meso: Debelo, kasnije je plutasto, bijelo, kasnije je sivo, u starosti je rđastosmeđe; kapilicij je proziran ili žućkasto-zelenkast, ubrzo se oslobodi; miris je oštar na gljive, a okus je ljut, na gljive, aromatičan.

Stanište: Raste u jesen, zimu i proljeće kao saprofit tla u šumama, parkovima, grmljacima, vrtovima, te po livadama, pašnjacima, šljunčarama, šumskim putovima, na pognojenim i pjeskovitim mjestima; prisutna je u mediteranskom području. U Hrvatskoj je poznata s četiri lokaliteta, u okolici Vinkovaca, u Zagrebu i na otoku Braču.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 10, 11, 12

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo mlada, dok je zatvorena i unutarnja ovojnica bijela.

Napomena: Dok je u mladosti još zatvorena sliči vrstama iz roda Lycoperdon koje su također dosta velike rastom. Ubrzo se rastrga na trake i poprimi potpuno drugačiji izgled. Slična je trbušasta krumpirača (Scleroderma polyrhizum) koja ima cjeloviti i mnogo deblji egzoperidij. Slična je i južnjačka krumpirača (Scleroderma meridionale) kojoj je peridij kremaste ili zlatnožute boje. Nalazi se na listi osjetljivih vrsta.

Nidularia deformis - created on November 2023 in Солнечногорский р-н, Московская обл., Russian Federation by Иван Матершев

NADJEVENA KOŠARICA

Nidularia deformis (Willd.) Fr.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Nidularia

Engleski naziv: Pea-Shaped Bird's Nest

Plodno tijelo: 1-1.5 (2) cm široko, može biti okruglasto ili jastučasto, u mladosti je potpuno zatvoreno, ima jednoslojan peridij (ovojnica), kada plodno tijelo sazre, nepravilno pukne i poprimi oblik čašice, unutarnja je strana u mladosti oker, kasnije je smećkasta, s brojnim je bijelim jajašcima (peridiole) koja sadrže spore, peridiole su u obliku leće, u početku su okružene želatinoznom masom i nemaju končić (funiculus), kasnije su slobodne, promjera su 1-2 mm, vanjska je površina bjelkasta, sivkasto-žućkasta, krem-žuta, žuto-smeđa ili smeđa i čupavo-baršunasta.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 6-9 x 5-6 µm; otrusina bjelkasta, prozirna.

Meso: Žućkasto, mekano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi) raznog crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Nadjevena se košarica bitno razlikuje od gljiva iz roda Cyathus po tome što na površini plodnog tijela nema epifragmu ili membranu (operculum), te što njezina jajašca (peridiole) nisu povezana končićem (funiculus) za plodno tijelo.

ZIMSKA PUŠNICA

Tulostoma brumale Pers.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Tulostoma

Engleski naziv: Winter Stalkball

Plodno tijelo: 0.5-1.2 (1.5) cm široko, sastoji se od loptaste glave koja je nasađena na dugi stručak i obuhvaća ga s tijesnim ovratnikom, spore sazrijevaju unutar glave, prvo je zatvoreno u ovojnici, kasnije se stručak isteže i kida ovojnicu, donja je trećina glave obično prekrivena pijeskom i česticama zemlje; površina je glave sitno čehasta, prljavo bjelkasta do svijetlooker, unutrašnjost je nakon sazrijevanja spora crnkaste boje, na vrhu se nalazi mali okrugli otvor (orifizij) s tamnom aureolom kroz koji se oslobađaju zrele spore; stručak je 5-7 cm visok i 0.8-1 cm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi; žućkast je do smeđ, uzdužno je vlaknast, često je prošaran poput zmijske kože.

Spore: Kuglaste, 3-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso (gleba): Svijetlosmeđa; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit tla u šumama, po livadama, travnjacima, vinogradima, odlagalištima otpada, nasipima i oko grmlja, voli mahovinu, te humusno i pjeskovito tlo.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slične su resasta pušnica (Tulostoma fimbriatum), koja nema tamnu aureolu oko rupice na vrhu glave, te tamnousta pušnica (Tulostoma melanocyclum), kojoj je osnova vlaknastog stručka crvenkasta.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je u obliku male okruglaste glave koja je nasađena na stručak; 2. glava je bjelkasta do okerasta; 3. na vrhu glave nalazi se mali okrugli otvor s tamnom aureolom kroz koji se oslobađaju spore; 4. stručak žućkast do smeđ, uzdužno vlaknast i prošaran poput zmijske kože

RESASTA PUŠNICA

Tulostoma fimbriatum Fr.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Tulostoma

Engleski naziv: Fringed Stalkball

Plodno tijelo: 0.5-1 (1.5) cm široko, sastoji se od okruglaste fertilne glave koja je nasađena na dugi stručak, spore sazrijevaju unutar glave, prvo je zatvoreno u ovojnici, kasnije se stručak isteže i kida ovojnicu, donja je trećina glave obično prekrivena pijeskom i česticama zemlje; površina je glave prljavo bjelkasta, sivkasta do svijetlooker, unutrašnjost je nakon sazrijevanja spora crnkaste boje, na vrhu se nalazi mali okrugli otvor (orifizij) kroz koji se oslobađaju zrele spore, orifizij je ravan, samo je malo izdignut i trepavičast; stručak je 2-5 cm visok i oko 3 mm debeo, valjkast, često je bulbozan na bazi; žućkast do smećkast, uzdužno je brazdast vlaknast, često je prošaran poput zmijske kože.  

Spore: Kuglaste, jasno bradavičave, 4.5-5.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso (gleba): Svijetlosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit tla po pješčarskim strništima, vinogradima, odlagalištima otpada, padinama i nasipima, rijetko na travnjacima, te suhim i otvorenim staništima drugog tipa, voli vapnenasto i pjeskovito tlo. Poznata je samo s dva lokaliteta: na kloštarskim pijescima u blizini Đurđevca i na otoku Mljetu.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slične su zimska pušnica (Tulostoma brumale), koja ima tamnu aureolu oko rupice na vrhu glave, te tamnousta pušnica (Tulostoma melanocyclum), kojoj je osnova vlaknastog stručka crvenkasta.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je u obliku male okruglaste glave koja je nasađena na stručak; 2. glava je bjelkasta do okerasta; 3. na vrhu glave nalazi se mali okrugli otvor kroz koji se oslobađaju spore; 4. stručak žućkast do smeđ, uzdužno brazdast i vlaknast, te prošaran poput zmijske kože

Tulostoma melanocyclum - created on January 2024 in Tatárszentgyörgy, Hungary by peterfiny

TAMNOUSTA PUŠNICA

Tulostoma melanocyclum Bres.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Tulostoma

Engleski naziv: Scaly Stalkball

Plodno tijelo: 0.5-1 (1.2) cm široko, sastoji se od loptaste glave koja je nasađena na dugi stručak i obuhvaća ga s ovratnikom, spore sazrijevaju unutar glave, prvo je zatvoreno u ovojnici, kasnije se stručak isteže i kida ovojnicu, donja je trećina glave obično prekrivena pijeskom i česticama zemlje; površina je glave sitno čehasta, prljavo bjelkasta, okerasta do crveno-smeđa, unutrašnjost je nakon sazrijevanja spora crnkaste boje, na vrhu se nalazi mali okrugli otvor (orifizij) s crveno-smeđom do crno-smeđom aureolom kroz koji se oslobađaju zrele spore; valjkast, često je zakrivljen, dosta je korjenast, tamnosmeđ, s cik-cak je raspoređenim čehicama na crvenkastoj osnovi poput zmijske kože, uzdužno je vlaknast.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, 5.4-7 x 5.1-6.4 µm; otrusina je ružičasta do rđastosmeđa.

Meso (gleba): Svijetlosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine, kao saprofit na pješčarskim staništima, rijetko na suhim i otvorenim staništima drugog tipa. U Hrvatskoj je posznata samo s jednog lokaliteta, na planini Velebitu.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slične su zimska pušnica (Tulostoma fimbriatum) i resasta pušnica (Tulostoma fimbriatum), kojima osnova stručka nije crvenkasta. Nalazi se na listi nedovoljno poznatih vrsta i zaštićena je vrsta.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je u obliku male okruglaste glave koja je nasađena na stručak; 2. glava je bjelkasta, okerasta do crveno-smeđa; 3. na vrhu glave nalazi se mali okrugli otvor s tamnom aureolom kroz koji se oslobađaju spore; 4. stručak je uzdužno vlaknast na crvenkastoj osnovi, te prošaran poput zmijske kože

ZLATAN SMETIŠTAR

Bolbitius titubans (Bull.) Fr.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Bolbitiaceae / Bolbitius

Engleski naziv: Yellow Fieldcap

Klobuk: 1-4 (5) cm širok, mesnat je na sredini, ostali dio je opnast i lomljiv, prvo je zvonoliko-jajolik pa raširen i lagano ispupčen, bez dekoracije, gladak, mazav, sjajan, rub je uočljivo narebran, u starosti je radijalno iscijepan; tamnožut, smeđo-žut, zeleno-žut, maslinastozelen do maslinasto-smeđ, ponekad je gotovo bijel, samo je sredina uvijek žuta do žuto-smeđa, ostali dio izblijedi.

Stručak: 5-8 cm visok i 3-7 mm debeo, valjkast, tanak, šupalj, nježan, vrlo je lomljiv, osnova je malo zadebljana i maljava; bjelkast do svijetložućkast, sitno čehast, na vrhu je žut.

Listići: Osrednje su gusti, trbušasti, zupčasto su prirasli ili skoro slobodni, oštrica je malo resasta i bijele boje; najprije su najprije žućkasti, kasnije tamnožuti, žuto-smeđi do oker-ružičasti.

Spore: Skoro eliptične, s klicom, glatke, 10-16 x 6-9 µm; otrusina je rđastosmeđa.

Meso: Veoma je tanko, žućkasto, krhko; miris nije izražen, a okus blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, manje ili više busenasto, uz putove, po parkovima i vrtovima, na biljnim i drvnim ostacima, tlu bogatom humusom, te osobito na konjskom gnoju i po smetlištima.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako dio autora navodi da je nejestiva, smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Najprepoznatljivija je po lijepoj boji klobuka, te po karakterističnoj ružičasto-glinenastosmeđoj boji listića.

Conocybe aporos - created on May 2013 in Alberé di Tenna, Tenna, Italy by Marco Floriani

PROLJETNA ZVONČICA

Conocybe aporos Kits van Wav.

Etimologija: Po lagano proklijalim sporama.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Bolbitiaceae / Conocybe

Engleski naziv: Nonpored Conecap

Klobuk: 1-2 (4) cm širok, zvonoliko-polukuglast pa se otvori i spljošti, lagano je ispupčen na sredini, vodenast; svijetlosmeđ, oker-smeđ, cimetastosmeđ ili crvenkasto-smeđ, po suhom vremenu izblijedi, rub je ponekad kratko narebran.

Stručak: 2-3 (4) cm visok i 1-4 (5) mm debeo, svjetliji od klobuka, bjelkast, okerast ili smeđ, cik-cak prošaran bijelim ostacima ovoja poput zmijine kože; nosi široki opnasti vjenčić, bjelkast do okerast, radijalno-narebran, često se rascijepa na trake, prolazan.

Listići: Prilično su razmaknuti, prirasli, izmiješani s kratkim lamelulama na rubu; krem, oker-smeđi, u starosti rđastosmeđi, oštrica je valovito nazubljena i bijela.

Spore: Eliptične, glatke, 4.2-8.7 x 2.7-5 µm; otrusina je rđastosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, svijetlosmeđe ili svijetlooker; miris na gljive i rijetko na pelargonije, a okus je blag, u starosti neugodan na plijesan.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit u nizinskim bjelogoričnim šumama, parkovima, na travnatim površinama, u vrtovima; dosta je česta vrsta.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Nije je uvijek lako razlikovati od nekih vrsta iz roda Pholiotina o kojima ima dosta neslaganja oko toga da li se radi o sinonimima drugih vrsta ili ne. Ova vrsta je najprepoznatljivija po karakterističnim sporama bez rupice s klicom.

Conocybe filaris - created on September 2023 in Leicester LE2, United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland by Rad

VITKA ZVONČICA

Conocybe filaris (Fr.) Kühner

Etimologija: filum (lat.) = žica, konac, nit. Po slabašnosti.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Bolbitiaceae / Conocybe

Engleski naziv: Fool's Conecap

Klobuk: 1-2 (4) cm širok, zvonolik pa raširen, malo je ispupčen na sredini, grbav, gladak, vodenast; žuto-smeđe do svijetlosmeđe, po vlažnom vremenu crvenkasto-smeđ, rub je svjetliji i narebran.

Stručak: Valjkast, krhak žućkast do oker; prošaran je smeđim mrljama, prema osnovi tamniji; vjenčić je opnast, bjelkast do svijetložućkast, grubo narebran, prolazan.

Listići: Rijetki, stisnuti, izmiješani s lamelulama, usko prirasli, oštrica je nazubljena; svijetlooker do rđastosmeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 10.4-12.6 x 5.4-6.8 µm; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Okerasto, tanko, vlaknasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, po livadama, parkovima, travnjacima, vrtovima, na travnatim površinama, također u cvjetnim posudama, na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta sadrži veliku količinu otrovnih alkaloida, među kojima i toksin amanitin koji oštećuje jetru i može uzrokovati trovanje sa smrtnim ishodom.

Napomena: Prilično je malih dimenzija, a po morfološkim svojstvima slična je rana livadarka (Agrocybe praecox).

Conocybe siennophylla - created in Spain by Luis García Bona

OKERLISTIĆAVA ZVONČICA

Conocybe siennophylla (Berk. & Broome) Singer ex Chiari & Papetti

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Bolbitiaceae / Conocybe

Engleski naziv: Browngilled Conecap

Klobuk: 0.5-1.5 (2.5) cm širok, najprije zvonolik do konusan, poslije konveksan i oštro ispupčen, vodenast, po vlažnom vremenu narebran do 1/2 promjera klobuka, gladak; žućkasto-oker, žuto-smeđ do narančasto-smeđ, vrh je tamniji, poslije izblijedi i postane žućkast.

Stručak: 4-7 (8) cm visok i 1-2 mm debeo, valjkast, najprije pun, zatim šupalj, lomljiv, gladak, uzdužno brazdast, po dužini sitno brašnjav; bijel do oker-smećkast.

Listići: U mladosti svijetložućkasti do svijetlosmećkasti, kasnije oker, cimetastomeđi, crvenkasto-oker ili ružičasto-oker, prirasli, oštrica je bjelkasta, račvasti, izmiješani s lamelulama.

Spore: Eliptične, glatke, 8-12 x 4.5-6.5 µm; otrusina je cimetastosmeđa do crvenkasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, žuto-smeđe ili svijetlosmeđe, lomljivo, vlaknasto, pri dnu stabljike tamnije; miris je ugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, kao saprofit tla izvan šuma po livadama, pašnjacima, poljima, šumskim čistinama, parkovima, voli opožareno tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i gotovo sve vrste iz ovog roda. Teška trovanja s ovom vrstom nisu poznata.

Napomena: Moguća je zamjena s vrstom Conocybe velutipes koja ima tamniji i uočljivo narebran klobuk. Stručak je najprije bijel, poslije smeđ poput klobuka, a osnova je zadebljana. Slična je i maljava zvončica (Conocybe pilosella) koja raste u bjelogoričnim šumama na trulom lišću i grančicama. Ima uočljivo bijelo maljav i uzdužno narebran stručak. Nijedna od spomenute dvije vrste nema vrijednosti.