Ramaria sandaracina var. chondrobasis - created on November 2019 in Humboldt County, CA, United States of America by Damon Tighe

POLUVATRENA CAPICA

Ramaria sandaracina Marr & D.E.Stuntz

Plodno tijelo: 5-10 cm visoko i 3-8 cm široko, slično je koraljima, kratka je osnova bijela, račva se u nekoliko debelih grana, račve su u obliku velikog slova U, grančice su žućkasto-narančaste s crvenkastom nijansom, vršci grančica su s 2-4 žućkasta šiljka koji poslije postanu narančasti.

Spore: Eliptične, bradavičave, 6-10 x 3.5-4.5 µm; otrusina je žučkasta.

Meso: Bijelo, vlaknasto; miris je ugodan, a okus je gorkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s određenim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Opisana se poluvatrena capica lako zamijeni s vatrenom capicom (Ramaria ignicolor) i otrovnom capicom (Ramaria formosa). Obje spomenute capice imaju vrlo sličnu boju plodnog tijela, ali vatrena capica raste u crnogoričnim šumama, dok poluvatrena capica raste u bjelogoričnim šumama, osobito ispod hrasta i bukve. Za precizno određivanje spomenutih capica nužno je mikroskopiranje.

KRVAVA CAPICA

Ramaria sanguinea (Pers.) Quél.

Etimologija: sanguineus (lat.) = boje krvi, krvavocrven. Po tome što se meso oboji u krvavocrvenu boju.

Engleski naziv: Bloody Coral

Plodno tijelo: 6-15 cm je visoko i 4-10 (12) cm široko, formirano je od osnove i grana, osnova je krupna i masivna, do 3 cm visoka i 2.5 cm široka, bijela, na vrhu je boje grana, mjestimično je s crvenkastim pjegama, račva se na 3-6 glavnih grana, koje su manje ili više stisnute, 1-2 cm široke, žute, sekundarne grane su postavljene u 4-6 redova, izdužene, stisnute, prilično su debele, zagasito žute do zagasito žuto-zelenkaste, račve su usko zaobljene u obliku slova V, na vrhu su kratki, zbijeni i tupi vršci, u početku sliče na čekinje, kasnije se rašire i nabubre, svijetložuti.

Spore: Eliptične, bradavičave ili skoro glatke, 8-12 x 4-5 µm; otrusina je žuta do krem-žućkasta.

Meso: Čvrsto, vlaknasto i vodenasta po vlažnom vremenu, po suhom je vremenu mekano i lomljivo, bijelo, na prerezu i na pritisak postane vinskicrveno, osobito u osnovi; ugodnog je do blago aromatičnog mirisa na gljive, a okus je slatkast i ugodan, ponekad je u starosti gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, ali također i ispod crnogoričnog drveća, ispod smreke, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, a kod osjetljivih ljudi može izazvati proljev i lagane bolove u trbuhu. Grane su često pregorke zbog čega se ne preporučuje njihova konzumacija.

Napomena: Veoma je slična žuta capica (Ramaria flava) od koje se po makroskopskim osobinama razlikuje po mesu koje teži da postane crveno-ljubičasto.

Ramaria spinulosa - created in Netherlands by Peter Kroes

TRNOVITA CAPICA

Ramaria spinulosa (Pers.) Quél.

Etimologija: spinulosus (lat.) = ponešto bodljikavo.

Plodno tijelo: 4-11 cm visoko x 4-10 cm široko, formirano je od osnove i grana, osnova se račva na 2-4 glavne uspravne grane, do 8 mm široke, hrapave, oker, svijetlosmeđe do crvenkasto-smeđe, sekundarne grane su postavljene u 3-7 redova, uspravne su i gotovo ravne, krem-smeđe, račvaju se na 2 oštra vrška u obliku prstiju na ruci, cimetasto-smeđe su do krem-ružičaste boje.

Panj: Dosta je dug i dijeli se na duge krakove.

Grančice: Višestruko su račvaste, duge, guste, vršci su najčešće zašiljeni i uvijeni; cimetastosmeđe boje.

Spore: Eliptične do skoro bademaste, karakteristično sitno i jedva uočljivo dekorirane, slabo amiloidne, 8-12.9 x 4.4-7 µm; otrusina je blijedožuta.

Meso: Bijelo, kremasto, uopće nije mramorirano, nepromjenjive je boje, relativno je čvrsto, lomljivo; miris je blago aromatičan, na zemlju, a okus je blagi, slatkast, na gljive, ponekad je malo kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma ili na neobrađenom zemljištu u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, obično bukvom, jelom ili smrekom.

Doba rasta: 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, ali neki autori navode da je vjerojatno otrovna i da uzrokuje gastrointestinalne poremećaje s proljevom, obično ne osobito ozbiljne, a razdoblje latencije je oko 30-90 minuta nakon konzumiranja. Općenito bi samo dobri poznavatelji gljiva trebali sakupljati capice, jer je točna identifikacija često vrlo teška.

Napomena: Može se zamijeniti s lijepooblikovanom capicom (Ramaria eumorpha) koja je nešto manja rastom, boja i oblik su veoma slični, međutim raste samo ispod crnogoričnog drveća. Razlikuju se i po mikroskopskim karakteristikama.

Ramaria stricta - created in Norway by Rune Solvang

TIJESNA CAPICA

Ramaria stricta (Pers.) Quél.

Etimologija: strictus (lat.) = usko, stisnuto. Po tankim i stisnutim grančicama.

Engleski naziv: Upright Coral

Plodno tijelo: 3-12 cm visoko i 5-10 cm široko, formirano je od osnove i grana, osnova je 1-1.5 cm visoka i 0.5-1.5 cm debela, jednostavna, poput korijena, sužava se prema bazi, mesnatocrvenkaste do vinskicrvene boje, na bazi je često bijelo baršnasto-maljav od micelijskih niti, osnova se račva na najviše do 8 glavnih grana, uspravnih i paralelnih, često se račvaju na 2, a ponekad na više grančica, širokih 1-5 mm, krem-žućkaste, u početku su blijedožute do žuto-oker, kasnije su žuto-narančaste, račvaju se u obliku slova U na brojne, zašiljene, sumpornožute vrške, kasnije su tupi, kasnije svi dijelovi plodnog tijela postaju svijetlosmeđi.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, 7.5-10.5 x 3.5-5.5 µm; otrusina je zlatnožuta do žuto-oker.

Meso: Vrlo je tanko, svježe je žilavo i elastično, osušeno je lomljivo, bjelkasto, blijedosmeđe do blijedonarančasto, na prerezu potamni; miriše ugodno na gljive i često na anis, a okus je papren, kiselkast do malo gorkast i trpak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve, a nešto rjeđe hrasta, te na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima, rjeđe se pronađe na drvu crnogorice, obično smreke.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom, prvenstveno zbog vrlo velike sličnosti s nekim otrovnim capicama.

Napomena: Neobična je vrsta, jer raste u velikim skupinama na raspadajućem drvu. Slična je lijepooblikovana capica (Ramaria eumorpha) koja raste samo na krupnim drvnim ostacima crnogoričnog drveća, te na zemlji. Zdjeličasta capica (Artomyces pyxidatus) također raste na trulom drvu, gornje grančice su šire, a vršci su čaškasto rašireni i malo udubljeni. Jelova capica (Phaeoclavulina abietina) ima grančice s 2-3 zupčasta vrška.

RUŽIČASTA CAPICA

Ramaria subbotrytis (Coker) Corner

Etimologija: jer je slična crvenoj capici (Ramaria botrytis).

Plodno tijelo: 5-20 cm visoko i 5-10 (18) cm široko, koraljnog je izgleda, bijela je osnova zadebljana i kratka, na pritisak požuti, prema vrhu postaje bjelkasto-crvenkasta, račva se na brojne tamnije žuto-crvene, crvene ili ružičaste grane koje se zatim dijele na grančice s 3-5 živahno crvenih vršaka koji podsjećaju na vilice širine 5-12 mm.

Spore: Eliptične, bradavičave, 7-10 x 3-4 µm; otrusina je žućkasto-oker.

Meso: Bijelo, s narančastim ili ružičastim tonom u granama, na pritisak postane žućkasto; miris je dosta ugodan na gljive, a okus je pomalo gorak.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u travnatim bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, rjeđe se pronađe u crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Iako izvješća o jestivosti govore da je jestiva vrsta, smatra se nejestivom, prvenstveno zbog velike sličnosti s otrovnom capicom (Ramaria formosa) i zato što pojedini autori navode da je otrovna.

Napomena: Ova vrsta se vrlo rijetko može sa sigurnošću determinirati, jer po boji gornjeg dijela plodnog tijela sliči crvenkastoj capici (Ramaria botrytis) i crvenoj capici (Ramaria rufescens), kao i boji slične otrovne capice (Ramaria formosa) s kojom se vrlo lako zamijeni, treba uočiti da je plodno tijelo naše vrste ujednačeno obojeno.

OŠTROMIRISNA SPUŽVARKA

Gautieria graveolens Vittad.

Etimologija: morchellaeformis (lat.) = u obliku smrčka. Po izgledu.

Plodno tijelo: 1-4 cm široko, gomoljasto, jajoliko, eliptično, bubrežasto, kvrgave je i upadljive jamičaste površine koja podsjeća na alveole kod vrsta iz roda smrčaka, oker-smećkasto, svijetlonarančasto ili ružičasto-smeđe i prekriveno cimetastosmeđim prahom zrelih spora, peridij je vrlo tanak, u početku je bjelkast, kasnije crvenkast i s vrlo malim raspuklinama, unutarnji dio je oker-smećkast, kasnije je ispresijecan bjelkasto ornamentiranim komoricama različitih dimenzija, poligonalnim ili labirintnim, koje se skupljaju prema kolumeli, nepravilne komorice su do 3 mm široke, na bazi s brojnim, vitkim i grupiranim sivkastim micelijskim nitima ili rizomorfama.

Spore: Eliptične, s tupim vrhom, ispresijecane su uzdužnim prugama, s 1-2 uljne kaplje, 10-28 x 8-15 µm; otrusina je svijetložuta do oker-žuta.

Meso: Žilavo, žućkasto, smećkasto do ružičasto-smeđe; miris je u mladosti vrlo jak i ugodan na voće, a u zreloj dobi postaje neugodan na pasirane rajčice i lož ulje, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, poluukopana u zemlji, kao saprofit u miješanim i bjelogoričnim šumama, češće ispod bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta, ali se pronađe i u crnogoričnim šumama, obično ispod bora.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog rijetkosti i lošeg mirisa.

Napomena: Postoje dvije vrste koje se obično nazivaju šmrčkolikim tartufima, to su opisana vrsta i smrčkolika spužvarka (Gauteria morchelliformis), ali među njima postoje neke razlike. Opisana vrsta ima veće spore, u zrelosti ima vrlo intenzivan i neugodan miris na pasirane rajčice i lož ulje, više je limunastožute do svijetlonarančaste boje i uglavnom raste u bjelogoričnim šumama. Slična je vrsta s manjim sporama, češće raste u smrekovim šumama i miriše ugodno na voće.

Referentni izvori: Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 99.str. Oštromirisna spužvarka (Gautieria graveolens Vittad.)

SMRČKOLIKA SPUŽVARKA

Gautieria morchelliformis Vittad.

Etimologija: morchellaeformis (lat.) = u obliku smrčka. Po izgledu.

Plodno tijelo: 1-5 cm široko, kuglasto je ili bubrežasto, upadljive je jamičaste površine koja podsjeća na alveole kod vrsta iz roda smrčaka, crvenkasto-smeđe, oker-smeđe, oker-sivo ili ponekad žuto-narančasto, unutarnji je dio šupljikav, formiran od vrlo nepravilnih komorica, poligonalnih ili labirintnih, najprije je bijela, zatim obojena svijetložutim sazrelim sporama, peridij je tanak, kratkotrajan, crvenkast i uvijek djeluje osušeno, na bazi je vidljiv splet micelijskih niti.

Spore: Jajolike, brazdaste, 13-16 x 5-7 µm; otrusina je žuta.

Meso: S nepravilnim je sitnim bjelkasto ornamentiranim šupljinama, žućkasto, kasnije je boje vanjske površine plodnog tijela; miris je ugodan, slatkast ili mliječan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, poluukopana u zemlji, kao saprofit u bjelogoričnim šumama, najčešće ispod bukve ili hrasta. Sliku je snimio Matija Josipović.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog rijetkosti.

Napomena: Od oštromirisne se spužvarke (Gauteria graveolens) razlikuje po bjelkastoj baršunastoj površini i većim sporama. Slične su i različite vrste iz roda Rhizopogon kojima je površina plodnog tijela glatka i kožasta, kao što su ružičasta opletenka (Rhizopogon roseolus) koja je potpuno glatka, te slabo kožasta žućkasta opletenka (Rhizopogon luteolus), koja je tamnija, zelenkasto-crvene je boje i prekrivena prianjajućim korijenom).

Referentni izvori: Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 101.str. Smrčkolika spužvarka (Gautieria morchelliformis Vittad.)

MESNATA LISIČICA

Gomphus clavatus (Pers.) Gray

Etimologija: clavatus (lat.) = u obliku batine. Po obliku.

Engleski naziv: Pig's Ear

Plodno tijelo (klobuk): 3-12 (15) cm široko i 5-10 cm visoko, prvo je batinastog oblika i s gotovo ravno odsječenim vrhom, poslije je lijevkasto, često je po više pojedinačnih plodnih tijela zajedno srašteno, klobuk je s nesimetričnim zupčastim rubom, bez oštre granice prelazi u stručak; ljubičast, u starosti je smećkast, osobito na gornjem dijelu.

Stručak: Kratak, sužava se prema bazi, ljubičast, u starosti postaje smeđ.

Letvice: Vanjskom stranom plodnog tijela teku uzdužne plitke bore, koje se mrežasto isprepliću, često su teško uočljive; ljubičaste, poslije su smećkaste.

Spore: Eliptične, 11-16 x 4.5-6.5 µm; otrusina je žuto-oker do oker-smeđa.

Meso: Debelo, gusto, mramorirano, bijelo, često je crvljivo, osobito u stručku; miris je oštar, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, najčešće u crnogoričnim ili miješanim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, voli vapnenasto i vlažno tlo; rijetka je vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete dok je ljubičaste boje, dok su smeđi primjerci stari i nejestivi.

Napomena: Karakteristične je vanjštine pa se ne može zamijeniti s drugim gljivama. Na mjestu rasta se nalaze brojni primjerci koji rastu u linijama, skupno i pojedinačno, jako je napadaju crvi, dobrog je okusa.

Phaeoclavulina abietina - created in Norway by Erik Kagge

JELOVA CAPICA

Phaeoclavulina abietina (Pers.) Giachini

Etimologija: abies (lat.) = jela. Po staništu.

Engleski naziv: Green-Staining Coral Mushroom

Plodno tijelo: 2-5 cm visoko i 1-3 cm široko, razgranato, u obliku je svijećnjaka s više svijeća.

Panj: 1.5-4 visok i 2-5 mm debeo, stručkolik, tanak je i izdužen, duboko je ukopan u zemlji, odnosno među iglicama, korjenast, s bijelim je rizomorfom, često je uvijen ili uzdužno izbrazdan; bijel je ili krem-žut.

Grančice: Grana se od vrha panja do pet puta, najprije izrastaju skoro vodoravno pa se naglo svijaju u okomit položaj, blago su stisnute ili raširene, slabo su račvaste, 1-2 mm debele, tvrde, elastične, vršci su zupčasti; u mladosti su žućkasto-oker do zelenkaste, u starosti su maslinaste ili sivo-maslinaste, čitave su istog tona, na pritisak postanu maslinaste.

Spore: Eliptične, bademaste do skoro valjkaste, sitno bradavičave, 6-8 x 4-4.5 µm; otrusina je žućkasta do oker.

Meso: Žilavo je, elastično, uzdužno je vlaknasto, bjelkasto je do žućkasto, ubrzo postane maslinasto; miris je malo slatkast, istodobno miriše na zgnječenu travu i na zemlju, općenito neugodno, okus je isprva slatkast, a zatim pomalo gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na mediteranskom području od listopada do prosinca, pojedinačno ili u lukovima, u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, obično smrekom, na tlu obraslom mahovinom, rjeđe se pronađe u kontinentalnim krajevima, a najčešća je capica na mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Većina autora navodi da je nejestiva, ali se smatra jestivom vrstom slabe kvalitete.

Napomena: Lijepa je capica intenzivne žuto-oker boje. Najčešće raste po šumama smreke. Inače, nijednoj drugoj capici površina i meso ne pozelene.

Phaeoclavulina corrugata - created in Finland by Tapio Kekki

SITNA CAPICA

Phaeoclavulina corrugata (P.Karst.) J.H.Petersen

Plodno tijelo: 1.5-5 cm visoko i 1.5-3 cm široko, ima izgled koralja, nježno, najprije je bijelo-krem, poslije postane žućkasto, baza panja je bjelkasta, iz panja se višestruko grana, grančice su rijetke, kao stisnute i završavaju s nekoliko manje ili više oštrih šiljaka.

Spore: Eliptične do bademaste, bradavičave, 4-6 x 2.5-3.5 µm; otrusina je tamnožuta.

Meso: Bijelo, na presjeku postane ružičasto-ljubičasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u crnogoričnim šumama na humusnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Opisana capica, kako i znanstveno ime kazuje, vrlo je sitna i nježna te ima vrlo rijetke grančice. Moguća je zamjena sa žutim ili žućkasto-oker capicama koje rastu na istome staništu. Vrlo je slična opletena capica (Phaeoclavulina myceliosa), kojoj je baza panja također bijela od micelija, ali ona ima zbijenije i svjetlije grančice od sitne capice.

Phaeoclavulina eumorpha - created in Norway by Åge Oterhals

LIJEPOOBLIKOVANA CAPICA

Phaeoclavulina eumorpha (P.Karst.) Giachini

Etimologija: eu (gr.) = dobro, lijepo, pravedno + morphe (gr.) = oblik. Po lijepom obliku.

Plodno tijelo: 4-6 (8) cm visoko i 3-10 cm široko, izgleda poput koralja s dosta uočljivom osnovom koja se dosta jako razgranava na guste račvaste grane i grančice sa zašiljenim vršcima; žućkasto-oker, žuto-crvenkasto ili hrđastosmeđe, u starosti teži da izblijedi,  osnova je na bazi bjelkasto baršunasta i sa svijetložućkastim rizomorfima, grane su uspravne, valjkaste ili manje ili više spljoštene.

Spore: Izduženo eliptične do skoro vretenaste, bradavičave, 5.7-8.1 x 3-4.2 µm; otrusina je oker do oker-smeđa.

Meso: Bjelkasto, lomljivo, malo je žilavo; miris slab na rotkvice, osobito osušeno, a okus je slabo izražen ili malo gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, rijetko se pronađe u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama drveća, uglavnom borom, smrekom, brezom, hrastom ili topolom trepetljikom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete.

Napomena: Veoma su slične vrste jelova capica (Phaeoclavulina abietina) i mlitava capica (Phaeoclavulina flaccida).

Phaeoclavulina flaccida - created on October 2023 in Parco di Monza (MB), Italy by Fabio Mauri

MLITAVA CAPICA

Phaeoclavulina flaccida (Fr.) Giachini

Etimologija: Po konzistenciji mesa.

Plodno tijelo: 1.5-6 cm visoko i 1-4 cm široko, stručak je slabo uočljiv i razgranava se na brojne uspravne i guste grančice koje se na vrhu granaju na 2-3 prilično šiljasta vrška; žućkasto-oker do smećkasto-oker.

Spore: Eliptične, bradavičave, nisu amiloidne, 6.5-8.6 x 3-5 µm; otrusina je žuta do žuto-oker.

Meso: Bjelkasto, prema bazi je žućkasto, najprije je žilavo do elastično pa mlohavo; miris je jedva osjetan, ali nije neugodan, okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit sitnijih drvnih ostataka crnogoričnog drveća, uglavnom smreke, iznad zemlje.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Ova se gljiva smatra predstavnicom skupine griva koje je vrlo teško sa sigurnošću identificirati samo na temelju izgleda.

Phaeoclavulina macrospora - created in Norway by Rune Solvang

BROOMEIJEVA CAPICA

Phaeoclavulina macrospora Brinkmann

Engleski naziv: Blackening Coral

Plodno tijelo: 2-8 (9) cm široko, a s granama je i do 20 cm široko, ima izrazito dugi stručak koji se račva u nekoliko debelih grana, na dodir pocrni.

Panj: Valjkast, uzdužno brazdast; žuto-oker, na bazi je bjelkast.

Grančice: Brazdaste, u mladosti su žuto-oker do blijedonarančaste, poslije postanu oker i završavaju s nekoliko tupih i stisnutih vršaka, vršci su oker-smećkasti.

Spore: Vretenaste, prekrivene šiljcima, 13-20 x 5-8 µm; otrusina je žuta.

Meso: Bijelo, ali na presjeku ubrzo postane ružičasto do crvenkasto-smeđe, na kraju pocrni; miris ugodan na gljive, a okus je najprije blag, poslije postane gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u šumama i šumskim čistinama te po travnjacima siromašnim hranjivim tvarima, u travi.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisana je capica vrlo rijetka. Najznačajnije joj je obilježje boja plodnog tijela koja samo na mali dodir vrlo brzo postane crvenkasto-smeđa i konačno pocrni. Meso joj također na presjeku za nekoliko minuta postane crno.

Phaeoclavulina myceliosa - created in Netherlands by Theo Strik

OPLETENA CAPICA

Phaeoclavulina myceliosa (Peck) Fanchi & M.Marchetti

Etimologija: myceliosa (lat.) = micelij. Po bazi panja opletenoj bijelim micelijem.

Plodno tijelo: 2-6 cm visoko i 2-5 (9) cm široko, u obliku je koralja s vrlo tankim panjom, višestruko je grana; blijedožuto, žuto-oker ili zlatno-smeđe, ne mijenja boju, grančice su vrlo tanke, najviše 1 mm debele, blijedožućkaste, grane završavaju s 2-3 oštra vrška, u obliku velikoga slova V.

Panj: Vrlo je tanak, gotovo ne postoji, opleten je bijelim rizomorfama.

Grančice: Vrlo su tanke, do 1 mm debele, žućkaste, rašlje su najčešće u obliku velikoga slova V, vršci grančica završavaju s 2-3 oštra šiljka; blijedožute ili žuto-smeđe.

Spore: Skoro kuglaste do eliptične, sa šiljatim bradavicama, 4.5-6.2 x 2.6-3.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Žućkasto, lomljivo, na prerezu ne mijenja boju; miris je ugodan, a okus je blago gorkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen uglavnom u crnogoričnim šumama, osobito ispod jela, smreka i borova, vrlo rijetko u bjelogoričnim šumama s jasenom, grabom i hrastom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opletena se capica lako može zamijeniti s mlitavom capicom (Phaeoclavulina flaccida), koja također raste potkraj ljeta u crnogoričnim šumama. Međutim, ona ima eliptične i znatno veće spore (6.5-8.5 x 3-5 µm). Također postoji velika sličnost s lijepooblikovanom capicom (Ramaria eumorpha), koja također ima znatno veće spore (5.7-8.1 x 3-4.2 µm). Baza panja je jako opletena bijelim micelijem s kojim je povezana sa supstratom.

ŽUTOSMEĐA TOLJAGA

Clavariadelphus flavoimmaturus R.H.Petersen

Plodno tijelo: 12-15 cm visoko, ima oblk duge batine ili toljage, zadebljano je tek u gornjem dijelu, vrh je zaokružen, gotovo 2/3 plodišta znatno je tanje i često zavojito, površina je suha i uzdužno brazdasto-naborana, osnova je često zavijena; dok je mlado, ima limunastožutu boju, poslije je oker-smećkasto, na dodir ili pritisak najprije posmeđi i zatim pocrni.

Spore: Eliptične, glatke, 11-13 x 6-7 µm.

Meso: Prilično mekano, bijelo; miris nije osobito izražen, okus gorak.

Stanište: Rasti u kasno ljeto i jesen, u primorskim krajevima, u crnogoričnim šumama ispod crnike (Quercus ilex) i bora.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer zbog svojih dimenzija nema gotovo nikakvu uporabnu vrijednost.

Napomena: Opisana toljaga može se zamijeniti s velikom toljagom (Clavariadelphus pistillaris), koja najčešće raste po bukovim šumama. Međutim, spomenuta vrsta često ima jako zadebljan vrh i može biti čak do 8 cm debela. Osim toga njezina se površina znatno razlikuje po boji i na pritisak ne postaje najprije smeđa i konačno crna. Žutosmeđa je toljaga u primorskim krajevima vrlo česta i redovito se pojavljuje na izložbama gljiva.

Clavariadelphus ligula - created on August 2015 in La Thuile AO, Italy by Nicolò Oppicelli

SIVA KIJAČARKA

Clavariadelphus ligula (Schaeff.) Donk

Etimologija: lingula (lat.) = jezičak, mali jezik. Po obliku.

Engleski naziv: Ochre Club

Plodno tijelo: 2-6 (7) cm visoko i 0.7-1.8 (2.7) cm široko, jednostruko, izduženog je batinastog i nepravilnog oblika sa zašiljenim panjem, stisnuto je ili ponekad kao razdvojeno na 2 dijela, vrh je tup i sužen na bjelkasto maljavoj osnovi, ostali je dio gol i obično jako naboran i izbrazdan, žućkasto, žuto-smeđe, oker do sivkasto.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, sa zrnatim sadržajem, 8-15 x 3-6 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bijelo do žućkasto, na prerezu mjestimično malo posmeđi, osobito uz rub, mekano, spužvasto; miris nije izražen, okus je blag do gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, često u velikim skupinama, kao saprofit tla po crnogoričnim šumama planinskih predjela, osobito na sloju borovih iglica na kiselom tlu ili tlu siromašnom hranjivim tvarima i na zemlji izmiješanoj s biljnim ostacima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali zbog dimenzija se nema veće uporabne vrijednosti.

Napomena: Najsličniji su velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris) i odsječena toljaga (Clavariadelphus truncatus) s kojima se eventualno može zamijeniti. Od navedenih vrsta jasno se razlikuje po manjim dimenzijama, kao i po mikroskopskim značajkama.

VELIKA TOLJAGA

Clavariadelphus pistillaris (L.) Donk

Etimologija: pistillum (lat.) = tučak, tucalo. Po obliku.

Engleski naziv: Giant Club

Plodno tijelo: 3-15 cm visoko i 1-2.5 (3.5) cm debelo, u obliku je toljage ili buzdovana, nekad je prilično dugo, a rjeđe kratko i zdepasto, te s jajolikim zaokruženim vrhom (nekad je izravnato na vrhu), sužava se prema dolje; krem, žućkasto, smećkasto, crvenkasto-smećkasto, zelenkasto, sivo-zeleno ili smećkasto-zeleno, površina je prvo glatka pa uzdužno naborana.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, (10) 10.1 - 12.3 (13.7) × (5.9) 6.2 - 7.4 (8.2) µm, Q = 1.6 - 1.7, N = 30, Me = 11 × 6.7 µm, Qav = 1.6; otrusina je bijelo-žućkasta.

Meso: Bijelo do svijetložuto, na prerezu lagano posmeđi, čvrsto, vlaknasto, puno; miris je ugodan na gljive, a okus blag ili ponekad gorkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom trenutno postane zlatnožuto, s gvajakovom tinkturom odmah poplavi, dok sa željeznim sulfatom postane sivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, pojedinačno ili u skupinama, u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve, na vapnenastom tlu. Prve dvije slike snimljene su krajem listopada na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića, treća krajem listopada na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, četvrta i peta krajem rujna na lokalitetu Gladovec Kravarski kod Kravarskog, a šestu i sedmu sliku snimio je Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, početkom listopada na lokalitetu Brezovac na Dinari.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete jer je meso često gorkog okusa, a dio je autora navodi kao nejestivu vrstu.

Napomena: Skoro uvijek je karakterističnog batinastog oblika, a vrh je zaokružen. Ova vrsta raste isključivo ispod bjelogoričnog drveća. Slična je žutosmeđa toljaga (Clavariadelphus flavoimmaturus), koja raste na kamenitom tlu pod hrastom crnikom i borom. Odsječena toljaga (Clavariadelphus truncatus) ima plodno tijelo koje je na vrhu kao odrezano, manja je rastom i raste samo po višim planinskim predjelima u crnogoričnim šumama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1507. Velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris (Fr.) Donk)

Clavariadelphus truncatus - created in Finland by Tapio Kekki

ODSJEČENA TOLJAGA

Clavariadelphus truncatus Donk

Etimologija: truncatus (lat.) = odsječeno, odrezano, deblo, panj. Po obliku.

 Engleski naziv: Truncated Club

Plodno tijelo: 5-15 cm visoko i 1-2 (3) cm široko, batinastog je oblika ili uvijeno, vrh je poprečno izravnan, kao da je odsječen i zarastao, gornji rub je zupčast, donji uži dio je kratak i trbušasto se širi prema gore; na površini su neujednačene svijetle narančasto-smeđe pjege i uzdužni nabori, žućkasto je do žućkasto-oker, te nekad s ljubičastim odsjajem, prema osnovi je bjelkasto, trusište se nalazi na površini plodnog tijela.

Spore: Eliptične, glatke, lateralno zašiljene, 9-13 x 5-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijele do krem boje, čvrsto, na prerezu postane vinskicrveno; miriše na gljive, a okus je blago slatkast ili nakon dužeg žvakanja lagano gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, najčešće u miješanim i crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, često u šumama jele, voli blizinu smreke, jele, bukve i breze, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete kada se ukloni površinski sloj, a meso je karakteristično gorkasto.

Napomena: Po obliku je slična velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris) kojoj je donji dio plodnog tijela jednako visok, a gornji zadebljani dio ima zaobljen vrh, dok naša vrsta ima odsječen vrh, po čemu je i dobila ime. Najčešće raste po crnogoričnim šumama. Ponekad je i drugačijeg oblika.

Phallogaster saccatus - created on July 2016 in Provincia di Brescia, Italy by Nicolò Oppicelli

VREĆASTA STRŠKOVICA

Phallogaster saccatus Morgan

Etimologija: saccatus (lat.) = u obliku vreće, vrećast. Po obliku.

Plodno tijelo: 1-3 (6) cm široko, dosta je promjenljivog oblika, batinasto je i okruglasto, površina je dosta pravilna, također je izbrazdana poput površine mozga, potpuno je nabrano-režnjasta, baza je mesnata, više je ili manje debela, te se stručkoliko produžava, sužava se do baze i dijelom je bogat s bjelkastim ili lagano ružičastim rizomorfnim nitima; mesnatoružičasto s bijelim i žućkastosmeđim područjima, površina je uglavnom baršunasta, glatka, rascjepi se na 3-4 režnja koji podsjećaju na zvijezdu.

Spore: Valjkaste do usko eliptične, glatke, 4-5.5 x 1.5-2.5 µm; otrusina je zeleno-smeđa.

Meso: Najprije je bijelo, kasnije je žućkasto do srebrnastosivo, podijeljeno na nekoliko komora s bijelom želatinoznom jezgrom, gleba je kasnije zelena, u starosti se pretvara u prah; miriše na strvinu, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u miješanim i crnogoričnim šumama, uz rubove cesta, po šljunčarama i skladištima drva, najčešće u planinskim područjima, kao saprofit sitnijih drvnih ostataka. U Hrvatskoj je nađena u šumi bukve, jele i smreke, samo na jednom lokalitetu, u okolici Mrkoplja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Prilično je rijetka vrsta karakterističnog i jedinstvenog oblika.

Sebacina epigaea - created on October 2017 in Puszczxa Niepołomicka, Poland by Jerzy Opioła

VOŠTANA DRHTALICA

Sebacina epigaea (Berk. & Broome) Bourdot & Galzin

Plodno tijelo: 3-10 (> 30) cm široko i oko 1 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, na samom početku razvoja pojavljuju se okruglaste mrljice koje se poslije spajaju, po vlažnom je vremenu mazavo, po suhom je vremenu suho; od bijele do sive boje, plavo-ljubićasto, naborano-vijugavo, rub je malo dlakav i vrlo nepravilan.

Spore: Eliptične, glatke, sa zrnatim sadržajem, prozirne, 8-14 x 4-9 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Želatinozno, voštano, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao simbiont i saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog crnogoričnog drveća, osobito jele, te biljnih ostataka.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Vrste unutar roda Sebacina najčešće imaju jednoličan sustav hifa. Sve vrste imaju hyphobazidije koje su uzdužno pregrađene s 2-4 epibazidije (sterigme). Konzistencija im je najčešće želatinozna ili voštano-želatinozna. Sve spomenute vrste ubrajaju se u saprofite jer žive na krupnim drvnim ostacima bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Za rod Sebacina se kaže da su simbiozne gljive koje žive u zajednici s grmljem, mahovinama i algama. Ovu tezu ne dijele svi autori, posebno kad se radi o određenim vrstama.

Sebacina incrustans - created on October 2022 in Pyrénées-Atlantiques, Aquitaine, France by Ibai Olariaga

RAŠČUPANA DRHTALICA

Sebacina incrustans (Pers.) Tul. & C.Tul.

Engleski naziv: Enveloping Crust

Plodno tijelo: 3-8 (12) cm široko, posve prilegnuto na supstrat, razrašteno, čvrsto srašteno s podlogom, formira plahtice debele 1 mm, najčešće obavija busen trave pa ima raščupan izgled, površina glatka do valovita, kvrgava, koraljna i izobličena; bijelo do krem, kasnije je žućkasto, žuto-narančasto ili žuto-crvenkasto.

Spore: Izduženo eliptične, glatke, sa zrnatom strukturom, prozirne, slabo amiloidne, 17.5-20.5 x 6.5-8.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto do žućkasto, hrskavičavo ili voštano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim tipovima šuma kao simbiont i saprofit na goloj zemlji, na mahovini i na biljnim ostacima ili se penje i obavija živu travu i drugo bilje.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po glatkoj do valovitoj kvrgavoj površini i rastu na tlu.

Brevicellicium olivascens - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

MASLINASTA KRASTOKORKA

Brevicellicium olivascens (Bres.) K.H.Larss. & Hjortstam

Etimologija: olivascens (lat.) = teži prema maslinastoj boji. Po boji.

Engleski naziv: Granulated Crust

Plodno tijelo: Posve prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto srašteno s podlogom, formira tanke voštano tvrde plahtice široke nekoliko centimetara; površina je sitno bradavičava, bjelkasta do krem boje, katkad ima zelenkastu nijansu.

Spore: Kuglaste, na jednome kraju imaju šiljak, glatke, prozirne, 3.5-5.5 x 3-4.2 µm.

Meso (trama): Tanko, voštano-mekano, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta 1978. godine svrstana u rod Brevicellicium, zbog kratkih i jako napuhanih subhimenijalnih hifa. Makroskopski se ističe bjelkastom bojom koja ima blagu zelenkastu nijansu, te sitno bradavičavom površinom plodišta.

Trechispora cohaerens - created in Finland by Unto Söderholm

GLATKOSPORNA KRASTOKORKA

Trechispora cohaerens (Schwein.) Jülich & Stalpers

Etimologija: cohaerere (lat.) = biti povezan, držati se zajedno. Po povezanosti plodnog tijela.

Plodno tijelo: 1-8 (12) cm široko i 0.3 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je priraslo za podlogu, formira tanke membranozne plahtice; površina je bijela, prljavobijela, zatim krem do oker-smeđa, najprije je glatka, poslije je malo hrapava, zrnasto-bradavičava, bradavice su tupe, na rubovima su tanki razgranati rizomorfi koji su bjelkasti, kerm ili žućkasti.

Spore: Kuglaste do eliptične, na jednom kraju šiljate (apiculus), glatke, s debelim stijenkama, prozirne, 2.5-4.2 x 2.4-3.2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, pamučasto, lomljivo, bijelo do oker-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, na donjoj strani ležećeg drva, te na otpadnom drvu, biljnim ostacima i mahovini, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Zbog slične se boje može zamijeniti s vrstom Phlebiella christiansenii. Međutim spomenuta vrsta raste na krupnim drvnim ostacima crnogoričnog drveća. Osim toga, znatno se razlikuje i po mikrostrukturi, osobito po obliku spora koje su bradavičavo-šiljate.

Trechispora mollusca - created in Estonia by Urmas Ojango

SNJEŽNOBIJELA KRASTOPORKA

Trechispora mollusca (Pers.) Liberta

Etimologija: molluscus (lat.) = mekan. Po konzistenciji.

Plodno tijelo: 2-10 (20) cm široko, posve je priraslo za supstrat, razrašteno, labavo je pričvršćeno i lako se odvaja od podloge, formira isprekidane plahtice; površina je bodljikava do sitno porozna, u početku je vunasta, fino baršunasta, bijela, bjelkasta, kasnije je žuta do žuto-smeđa, rub je bjelkast, isprekidan i sitno dlakav poput paučine, s jako suženim i vlaknastim micelijskim nitima.

Rupice/cjevčice: Vrlo su nepravilne, sitne, gotovo su labirintne, 3-4/mm², rubovi su zašiljeni i bodljikavi, bjelkaste, kasnije su žute do žuto-smeđe; cjevčice su vrlo kratke.

Spore: Široko eliptične, sitno bradavičavo-šiljate, s uljnom kapljom, prozirne, 2.8-4.6 x 2.1-3.2 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Vrlo je mekano, lako se odvaja od podloge, bjelkasto je do žuto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnih drvnih ostataka (panjevi, trupci) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, uglavnom s donje strane ležećih trupaca, voli vlažna mjesta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: U prirodi raste još bijelih vrsta koje su posve srasle na supstrat. Od sličnih gljiva koje rastu isključivo ispod povaljenih stabala razlikuje se po bradavičavo-šiljatim sporama i hifama koje su mjestimice napuhane poput balona.

ZDJELIČASTA CAPICA

Artomyces pyxidatus (Pers.) Jülich

Etimologija: pyxis (gr.) = zdjelica, plitica, kalež, čašica, pehar. Po krajnjem obliku.

Engleski naziv: Crown-Tipped Coral Fungus

Plodno tijelo: 3-11 (13) cm visoko, 3-20 cm široko, sliči na morske koralje, razvija se iz zajedničke mesnate osnove ili panja oker-kremaste boje, iz osnove se prema vrhu, u obliku buzdovana, granaju deblje i tanje grane, koje se zatim dalje granaju na još 2-3 mjesta, a na kraju ili na vrhu tih grana su vršci u obliku nazubljenog pehara, vršci su zapravo udubljenja okružena sa 4-6 roščića i podsjećaju na kraljevsku krunu, cijelo plodno tijelo s granama i vršcima u obliku pehara podsjeća na puno malih svijećnjaka, grančice su glatke i nešto svjetlije od panja, bjelkasto-oker boje ili sa ružičastim daškom, a vršci starenjem postaju smećkasti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 4-5 x 2-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, svijetložuto, elastično, na ozlijeđenom mjestu posmeđi; miris aromatičan na gljive, okus blag do lagano gorkast i malo trpak nakon duljeg žvakanja.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili češće skupno po nekoliko grmova zajedno, u svim tipovima šuma kao saprofit krupnih drvnih ostataka (oboreni trupci) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve, topola, vrba i javora, a rijetko crnogoričnog drveća ili prividno na tlu izmiješanom s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog žilavog i gorkog okusa mesa.

Napomena: Ako se obrati pozornost na blijedu boju plodnog tijela, rast na drvetu i na vrške u obliku krune ili nazubljenog pehara, teško se može zamijeniti s nekom drugom vrstom.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je u obliku koralja; 2. plodno tijelo je krem do oker boje; 3. plodno tijelo je jako razgranato; 4. vršci grančica su u obliku nazubljenog pehara s 4-6 roščića koji podsjećaju na krunu; 5. raste na krupnim drvnim ostacima bjelogoričnog drveća

OBIČNA ŽLIČARKA

Auriscalpium vulgare Gray

Etimologija: auriscalpium (lat.) = stomatološki instrument s ogledalom. Po izgledu.

Engleski naziv: Earpick Fungus

Klobuk: 0.6-2 (3) cm širok, polukružnog, bubrežastog ili srcolikog oblika, tanak, kožast, površina je čekinjasto dlakava; najprije svijetlosmeđ, kasnije crveno-smeđ, tamnosmeđ do crno-smeđ, rub je čekinjast.

Stručak: 4-8 cm visok i 0.2-0.5 cm debeo, dug je i vitak, valjkast, ravan, za klobuk je uvijek lateralno učvršćen, žilav; cijelom dužinom je maljav, smeđe do crno-smeđe boje.

Šiljci: Sitni, duguljasti, žilavi, oštri, 1-2.5 mm dugi; svijetlosmeđi do crno-smeđi, vrhovi su obično malo tamniji.

Spore: Kuglaste, bezbojne, 3.5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je tanko, u sredini klobuka je do 1 mm debelo, kožasto je i žilavo, bijelo je pa kasnije smećkasto pa gotovo crno; miris nije izražen, a okus je malo ljutkast.

Stanište: Raste tijekom godine (u razdobljima bez mraza) kao saprofit raspadajućih borovih ili smrekovih češera ili češera koji su djelomično ukopani u tlo. Prvu sliku snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica, a ostale Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog kožaste i žilave konzistencije mesa.

Napomena: Predstavlja kuriozitet među gljivama, malena je rastom i karakteritično masovno raste po šumama bora i smreke na otpalim češerima.

Najvažnije za determinaciju: 1. klobuk je bubrežastog ili srcolikog oblika; 2. klobuk je obično smeđ do tamnosmeđ; 3. površina klobuka i stručka je izraženo čekinjasto dlakava; 4. šiljci su sitni, žilavi, bijeli do smećkasti, vrhovi su obično malo tamniji; 5. stručak je lateralno spojen s klobukom, rijetko je ekscentričan; 6. raste na borovim i smrekovim češerima

ŽILAVA ANISKA

Lentinellus cochleatus (Pers.) P.Karst.

Etimologija: coclea (lat.) = puž. Po obliku klobuka.

Engleski naziv: Aniseed Cockleshell

Klobuk: 1-5 (7) cm širok, buseni od više plodnih tijela su široki do 20 (30) cm, žilav, trubast, lijevkast ili školjkast, elastičan, duboko je ulegnut, nikada nije potpuno otvoren, gladak je ili lagano naboran; žućkasto-smeđ, smećkast ili smeđ, po suhom vremenu izblijedi, rub je dugo vremena jako podvijen, kasnije je valovit i podijeljen na režnjeve.

Stručak: 3-7 cm visok i 0.4-1 cm debeo, šupalj, najčešće je lateralan, ali nekad i ekscentričan, gol, žilav, elastičan, duboko je ukorijenjen u drvo; smeđ, nešto je tamniji na bazi, izbrazdan.

Listići: Dugo se spuštaju po stručku, žilavi, oštrica je nepravilno nazubljena; bjelkasti do svijetlosmeđi, u starosti su crvenkasto-smeđi.

Spore: Kuglaste, amiloidne, 3.9-5.3 x 3.9-4.8 µm; otrusina je bjelkasta do žućkasta.

Meso: Tanko, žilavo, mekano, blijedosmeđe ili smeđe, na dnu stručka je tamnosmeđe; miris i okus su jaki na anis.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, busenasto, u svim tipovima šuma kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo dok je mlada, jer im meso kasnije postane prilično žilavo, kožasto i malo teže probavljivo. Zbog svojih je začinskih svojstava je dobra za miješanje s drugim gljivama, jer miris anisa ne bude napadan, već se pretvara u ugodnu komponentu.

Napomena: Na svom se staništu uvijek osuši, nikada ne istrune. Po svojim se morfološkim značajkama prilično razlikuje od ostalih gljiva, tako da nije moguća zamjena s drugim gljivama. Kao i sve vrste iz roda Lentinus i Lentinellus, ima karakteristično pilaste listiće po čemu se razlikuje od drugih sličnih gljiva, npr. od lopataste školjkarice (Hohenbuehelia petaloides).

LEPEZASTA BUSENJAČA

Lentinellus flabelliformis (Bolton) S.Ito

Klobuk: 1-3.5 cm širok, u mladosti je lepezast, poslije je iskrivljen i nepravilan, gladak, slabo je mesnat, elastičan; blijedosmećkast do tamnosmeđ, rub je tanak i poslije raspucan, po vlažnom je vremenu narebran.

Stručak: Vrlo je kratak ili ne postoji, ako postoji, postavljen je lateralno u odnosu na klobuk, bijel.

Listići: Srednje su gusti, poneki se račvaju, široki, spuštaju se po stručku, oštrica je nepravilno pilasta, bijeli.

Spore: Eliptične, 5-6 x 4-5 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Vrlo je tanko, elastično, vodenasto blijedokrem; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasnu jesen, pojedinačno, na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća, osobito smreke. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Gornji Mosti pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Na istom se staništu može pronaći donekle sličnu lepezastu busenjaču (Lentinellus vulpinus). Ona nema stručak, već se plodno tijelo izravno drži za supstrat. Klobuk je gladak i smeđ, listići su vrlo gusti i rub je klobuka dugo vremena podvijen.

Lentinellus micheneri - created in Finland by Tapio Kekki

ISPUPČENA BUSENJAČA

Lentinellus micheneri (Berk. & M.A.Curtis) Pegler

Klobuk: 1-4 (5) cm širok, skoro je opnast, na kraju je pupčast; sivkasto-žut, žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, kasnije izblijedi, rub je valovito zakrivljen.

Stručak: 2-4 cm visok i 3-6 mm debeo, centralno je postavljen, tanak, najprije je pun, kasnije je šupalj; smećkast, prema dnu je tamniji, vrh je okerast, bez dekoracije, jamičastje i s duguljastim žlijebovima.

Listići: Kratko se spuštaju po stručku, nisu gusti, tanki, oštrica je nazubljena ili pilasta; najprije su bjelkasti, kasnije su oker ili žuto-smeđi.

Spore: Eliptične do kuglaste, izbrazdane, prozirne, amiloidne, 4-5 x 3-5.5 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tanko, elastično, žilavo, smećkasto, u stručku je tamnije; miriše na gljive ili lagano na anis, a okus je ljut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno, u svim tipovima šuma kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanom sa drvnim ostacima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Po dimenzijama i staništu na drvu je srodna s vrstama iz roda Omphalina. Ima jasno pilaste listiće, što je karakteristično za vrste iz roda Lentinellus.

MEDVJEĐA BUSENJAČA

Lentinellus ursinus (Fr.) Kühner

Etimologija: ursus (lat.) = medvjed + -inus (lat.) = pripadnost ili sličnost s nečim. Po boji ili po dekoraciji.

Engleski naziv: Bear Lentinus

Klobuk: 3-8 (11) cm širok, prilično je malen, žilave je konzistencije, jezičast, školjkast ili je bubrežast, također je poput uha; sivkasto-smeđ, okerast, svijetlosmeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, baršunast, rub je dugo vremena podvijen, valovit i često rascijepljen.

Stručak: Vrlo kratak ili ne postoji, lateralno je spojen sa klobukom, blijedo-krem ili svijetlosmeđ, uzdužno je brazdast, prema dnu je tamniji, smeđe je čehast.

Listići: Osrednje su razmaknuti, prilično su široki, prisutne su i kratke lamelule, oštrica je jasno pilasta; bjelkasti su ili blijedokrem, često su sa ružičastim odsjajem.

Spore: Eliptične, široko eliptične ili gotovo kuglaste, bezbojne, gusto bradavičave, s uljnim kapljama, zakrivljene, 3.3-4.5 x 2.6-3.5 µm; otrusina je kremasta do svijetložuta.

Meso: Uz listiće je bijelo, inače je smećkasto ili krem-smećkasto; miris je aromatičan, na gljive, a okus je gorak i žestok.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve, vrbe, breze ili kestena, rjeđe se pronađe na crnogoričnom drveću, obično smreki ili jeli. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Plavšinac pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog gorkog i ljutog okusa mesa.

Napomena: Površina je klobuka uočljivo gusto baršunasta, dok je vanjski dio skoro gladak.

BODLJIKAVI IGLIČAR

Hericium cirrhatum (Pers.) Nikol.

Etimologija: cirrus (lat.) = pramenast, kovrčast. Po obliku.

Engleski naziv: Tiered Tooth

Plodno tijelo: 5-20 (25) cm široko, dosta mesnato, iz zajedničke mesnate baze raste bez reda i s različitim nagibom više terastasto postavljenih pojedinačnih školjkastih klobuka, od kojih je većina nepravilno režnjasta, rub je često obješen ili podvijen, nešto kraći šiljci rastu i na gornjoj površini terasastih klobuka; bijelo, kasnije je prljavožuto, u starosti može biti s narančastom, ružičastom ili crvenkastom nijansom.

Šiljci: Rastu s obje strane klobuka, ujednačene su dužine, ispod klobuka su duži, 1-1.5 cm dugi, žilavi su i zakrivljeni; najprije su bjelkasti pa žučkasti.

Spore: Široko eliptične do gotovo kuglaste, glatke, prozirne, 2.8-4.5 x 3-4.2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, kremasto ili žućkasto, prilično je debelo, mekano, u starosti je žilavo, lomljivo, na ozlijeđenim mjestima požuti; miris je ugodan na gljive, sličan kao kod žutog kruha (Laetiporus sulphureus), a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće busenasto po više primjeraka zajedno, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, polegli trupci) bjelogoričnog drveća, najšešće bukve ili breze; izaziva bijelu trulež drva. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Za ovu je vrstu iz roda Hydnum karakterističan rast na drvu, a ne na zemlji. Izgledom podsjeća na razgranati koraljni grm ili je školjkastog oblika, snježnobijele boje i dosta mekane konzistencije pa se može konzumirati. Resasti se igličar (Hericium erinaceus) razlikuje po dosta čvršćoj konzistenciji i šiljcima koji su smješteni samo na donjoj strani klobuka koji je lopatastog oblika i ima samo jedan klobuk. Sličan je i koraljasti igličar (Hericium coralloides) čiji se osnovni stručak grana u sve manje isprepletene stručke koji završavaju visećim svežnjićima šiljaka dugih oko 1.5 cm, izgledom podsjeća na koralj.

BJELOGORIČNI IGLIČAR

Hericium clathroides (Pall.) Pers.

Etimologija: clathri (lat.) = pregrada, rešetka + eidos (gr.) = sličnost. Po izgledu?

Plodno tijelo: 3-12 (25) cm široko, dosta je velikih dimenzija, izgleda poput nabrekle snježne grude, formirano je od zajedničkog stručka koji se mnogostruko grana i završava s busenasto visećim snopovima šiljaka; najprije je bijele pa krem boje, u starosti i po suhom vremenu teži da požuti pa posmeđi.

Šiljci: Do 1 cm su dugi, gusti, raspoređeni su poput zubaca češlja, a nisu raspoređeni poput čuperaka, karakteristično su jednako dugi, u starosti vise prema dolje.

Spore: Eliptične, glatke, 4-5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Sočno, žilavo, lomljivo, zgnječeno ispušta vodu, bijelo je pa žućkasto-smeđe; miris je ugodan ili slab na rotkvice, a okus je neznatno gorak.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka bjelogoričnog drveća, uglavnom bukve, ali i drugih vrsta bjelogoričnog drveća, često je i više grmova u nizu, osobito po debljim poleglim trupcima; česta je vrsta u Gorskom kotaru i Lici, a u nekim je krajevima uopće nema.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje vrijednosti. Po nekim autorima predstavlja delikatesu i jednu od najukusnijih gljiva, a navodi se da joj je okus ugodno pikantno-kiselkast, a aroma opojna. Preporučuje se pirjana ili skuhana pa ohlađena za salatu. Može se konzumirati sve dok ne posmeđi.

Napomena: Sličan je koraljasti igličar (Hericium coralloides) koji raste na crnogoričnom drveću i ima 5-20 mm duge iglice. Od slične vrste također se razlikuje po jednako dugim iglicama na vrhu grana koje su jednako duge i podsjećaju na zupce češlja, u mladosti je manjih dimenzija. Resasti igličar (Hericium erinaceus) uglavnom izbija iz duplji živih hrastova, bukava i nekih voćaka, ima još krupnije iglice, a izbijaju iz jednog trupa.

KORALJASTI IGLIČAR

Hericium coralloides (Scop.) Pers.

Etimologija: corallium (lat.) = koraljno. Po obliku sličnom koralju.

Engleski naziv: Coral Tooth

Plodno tijelo: 3-12 (25) cm široko i oko 1.5 cm debelo, formirano je od razgranatog panja koji se produžava u brojne isprepletene grančice, u obliku je koralja, dio sa šiljcima nalazi se na donjoj strani; bijelo, kasnije je prljavožuto ili s mesnatocrvenom nijansom.

Grančice: Tanke, guste, mesnate, usmjerene su prema gore, u starosti su viseće, boje su plodnog tijela.

Šiljci: Dugi su 1-1.5 cm, lomljivi, u starosti su savijeni prema bazi, tako da im je vrh iskrivljen, postavljeni su na donjoj strani spljoštenih grančica; bjelkasti su ili žućkasti.

Spore: Eliptične do kuglaste, prozirne, 4-5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo je ili bjelkasto, mekano, u starosti je malo žilavo, izdašno, lomljivo; miriše lagano na rotkvice, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u starim bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka i odumrlih dijelova starih stabala bukve, rijetko drugog bjelogoričnog drveća. U Hrvatskoj je poznata s petnaestak lokaliteta u kontinentalnom dijelu zemlje (Lika, Banovina, sjeverozapadna Hrvatska i Slavonija), dok u primorskim područjima nije zabilježena. Primjerak na slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Ljekovitost: Znanstvene su studije pokazale da sadrži bioaktivne kemijske tvari koje posjeduju antioksidativne, imunomodulatorne, protuupalne i protualergijske učinke (National Library of Medicine. 2024. Medicinal Mushroom Extracts from Hericium coralloides and Trametes versicolor Exert Differential Immunomodulatory Effects on Immune Cells from Older Adults In Vitro; Hericium coralloides Ameliorates Alzheimer’s Disease Pathologies and Cognitive Disorders by Activating Nrf2 Signaling and Regulating Gut Microbiota).

Napomena: Lako je prepoznatljiva vrsta po karakterističnom izgledu koji podsjeća na koralj, po čemu je i dobila ime. Može se i uzgajati.

RESASTI IGLIČAR

Hericium erinaceus (Bull.) Pers.

Etimologija: ericius (lat.) = kudrav, ježast, kovrčast. Po izraženim resicama.

Engleski naziv: Bearded Tooth

Plodno tijelo: 2-20 (60) cm je visoko i široko, veoma je veliko, srcolikog je oblika, sastoji se od jedva razlučivog zajedničkog debelog stručka koji se mnogostruko grana u duge i viseće šiljke (iglice); najprije je bijele, kasnije je krem ili žućkast, a u starosti je crvenkasto-smeđe.

Stručak: Veoma je kratak i mesnat, debljine je do 6 cm, iz njega se formiraju dugi šiljci koji su tijesno priljubljeni i usporedno vise.

Šiljci: 2-5 (6) cm dugi i 1.5-2 (2.5) mm debeli, produžetak su kratkih grana, veoma su dugi, gusti, ravni, cjevasti, glatki, elastični, žilavi, ujednačene debljine i kao posuti prahom; u mladosti su bijeli, a kasnije postanu krem ili žućkasti.

Spore: Kratko eliptične do kuglaste, glatke do sitno bradavičave, 5-7 x 4-6 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bijelo, zatim žućkasto, nepromjenljive je boje, krhko, debelo, vlaknasto, žilavo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste od rujna do studenog u bjelogoričnim šumama kao parazit starih stabala ili kao saprofit krupnijih drvnih ostataka, prvenstveno bukve, nešto rjeđe hrasta, a vrlo rijetko drugog bjelogoričnog drveća, voli vlažna mjesta. U Hrvatskoj je osim na bukvi i hrastu pronađena i u duplji živog stabla tatarskog javora (Acer tataricum), a poznata je samo s tri lokaliteta, na planinama Medvednici i Ličkoj Plješivici te u okolici mjesta Lipovca u Slavoniji.

Doba rasta: 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Ljekovitost: Znanstvene su studije pokazale da sadrži bioaktivne kemijske tvari koje su učinkovite protiv bolesti povezanih s neurološkom degeneracijom, pokazalo se da oporavlja ili barem poboljšava širok raspon patoloških stanja mozga kao što su Alzheimerova bolest, depresija, Parkinsonova bolest i ozljeda leđne moždine (National Library of Medicine. 2024. Hericium erinaceus in Neurodegenerative Diseases: From Bench to Bedside and Beyond, How Far from the Shoreline?; Key Mechanisms and Potential Implications of Hericium erinaceus in NLRP3 Inflammasome Activation by Reactive Oxygen Species during Alzheimer’s Disease; Therapeutic Potential of Hericium erinaceus for Depressive Disorder; Hericium erinaceus and Coriolus versicolor Modulate Molecular and Biochemical Changes after Traumatic Brain Injury; Potential Antidepressant Effects of Scutellaria baicalensis, Hericium erinaceus and Rhodiola rosea), jačanje imuniteta (National Library of Medicine. 2024. Polysaccharides from Hericium erinaceus Fruiting Bodies: Structural Characterization, Immunomodulatory Activity and Mechanism), regulaciju crijevne mikrobiote te gastrointestinalne poremećaje poput gastritisa i upalnih bolesti crijeva (National Library of Medicine. 2024. Hericium erinaceus, a medicinal fungus with a centuries-old history: Evidence in gastrointestinal diseases; Digestive Characteristics of Hericium erinaceus Polysaccharides and Their Positive Effects on Fecal Microbiota of Male and Female Volunteers During in vitro Fermentation).

Napomena: Nije je teško prepoznati zbog kompaktnog, jedinstvenog izgleda plodnog tijela (nije podijeljeno na slojeve i nije razgranato), te vrlo dugih i pravilnih šiljaka. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama. Ova se gljiva dosta uzgaja jer je jako cijenjena gljiva u gastronomiji, gdje se mladi primjerci smatraju najboljima. Ova se gljiva uz shii-take (Lentinula edodes) i bukovu krivonošku (Pleurotus ostreatus) koristi kao specijalna gljiva ili gljiva najveće gastronomske vrijednosti. Njezin se okus može usporediti s onim od jastoga. Proizvodnja specijalnih gljiva je u SAD-u između 2010. i 2018. godine porasla za oko 23%. Plodna tijela ove gljive sadrže 57% ugljikohidrata (od čega 8% vlakna), 4% masti i 22% proteina.

JELOV IGLIČAR

Hericium flagellum (Scop.) Pers.

Plodno tijelo: 3-12 (60) cm je široko i visoko, veoma je veliko, razgranava se od veoma kratkog i mesnatog zajedničkog panja u viseće bjelkasto-žućkaste šiljke.

Šiljci: U mladosti su bijeli, a kasnije postanu bjelkasto-žućkasti.

Spore: Kuglaste, 4.5-6 x 4.5-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, mekano, u starosti žilavo i više žućkasto; miris je ugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od rujna do studenog, u starim crnogoričnim šumama, kao saprofit krupnih drvnih ostataka i odumrlih dijelova stabala jele ili smreke. Kod nas je poznata s desetak lokaliteta, u Lici, Gorskom kotaru i sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Doba rasta: 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Ljekovitost: Znanstvene su studije pokazale da sadrži bioaktivne kemijske tvari s potencijalom za liječenje neurodegenerativnih bolesti (National Library of Medicine. 2024. Two New Cyathane Diterpenoids from Mycelial Cultures of the Medicinal Mushroom Hericium erinaceus and the Rare Species, Hericium flagellum; Hericioic Acids A–G and Hericiofuranoic Acid; Neurotrophic Agents from Cultures of the European Mushroom Hericium flagellum).

Napomena: Karakteristična je po staništu na kojem raste.

DVOBOJNI POJASNIK

Laxitextum bicolor (Pers.) Lentz

Etimologija: bi (lat.) = dva, dvobojan + color (lat.) = boja. Po dvije boje.

Engleski naziv: Two Tone Parchment

Plodno tijelo: 4-14 (30) cm široko i 1.5-3 cm visoko od supstrata, rašireno je i razrašteno, priraslo je na supstrat, donjim je dijelom spojeno za supstrat uz koji je kao odrezano, lateralno ili su klobuci sve do sredine valovito poredani, lako se odvaja od podloge; gornja je površina s pojasevima tamnosmeđe i crnkasto-smeđe boje, rub je bjelkast do narančasto-smećkast, mekana, kožasta, maljava, na kraju je bez dekoracije koja otpadne; donji je himenijalni sloj u mladosti bijele boje gipsa, u starosti je slabo oker ili smećkast, gladak i nepravilne debljine od 1-1.5 mm.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, s uljnim kapljama, amiloidne, prozirne, 4-6 x 2.4-3.6 µm; otrusina je bijela.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, uglavnom hrasta, bukve, lijeske, johe ili breze; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6,7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova rupičarka obično izgleda mnogo jednostavnije od većine rupičarki i za sigurnu determinaciju je potrebna mikroskopska analiza spora, jer je najčešće gotovo nemoguće identificirati gljivu samo na temelju makroskopskih karakteristika.

Dentipellis fragilis - created in Norway by Rune Solvang

KRHKA IGLOKOŠKA

Dentipellis fragilis (Pers.) Donk

Plodno tijelo: 6-10 (30) cm dugo, manje tvorevine kasnije srastu u veće površine, razrašteno, valovito, zakrivljeno; bjelkasto, sivo, krem-oker, žuto-smeđe ili crvenkasto-smeđe, pri sušenju cijela gljiva žuti i postaje svijetlooker boje, rub je bjelkast, ali može nestati nakon nekog vremena, sterilan, površina je sa šiljcima, u početku fino baršunasta.

Šiljci: Bjelkasti do kremasto-oker, također s crvenkastom nijansom, u starosti žućkasti tijekom sušenja, oblika su šila.

Spore: Široko eliptične, 4.5-6 x 4-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto do kremasto-oker, krhko; miris je ugodno aromatičan, a okus je blag.

Stanište: Raste od srpnja do listopada u miješanim i bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnih drvnih ostataka bjelogoričnog drveća, prvenstveno bukve i javora, uglavnom na donjoj strani oguljenog trupca, pronađe se i na crnogoričnom drveću, obično boru, smreki i jeli. U Hrvatskoj je pronađena na trupcima bukve, u šumi bukve, jele i smreke te u šumi bukve na devet lokaliteta, od čega je osam u Nacionalnom parku Plitvička jezera, a jedan na planini Velebitu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Kod prepoznavanje obratiti pozornost na stanište, himenijalnu površinu sa šiljcima i aromatični miris mesa.

ŽEMLJASTA RUPIČARKA

Albatrellopsis confluens (Alb. & Schwein.) Teixeira

Etimologija: confluens (lat.) = stjecište, utok, teći, utjecati. Po stručcima koji su međusobno srasli u busen.

Plodno tijelo: Više gljiva raste iz zajedničkog stručka ili panja, stručak je srašten s klobukom.

Klobuk: 3-18 (30) cm širok, vrlo mesnat, u mladosti gladak, poslije po suhom vremenu ispucan, nepravilan, iskrivljen i razdijeljen na režnjeve, oštro podvijenog ruba; žut, narančasto-smeđ do žućkasto-crvenkast, sušenjem poprima ciglasto-crvenkastu nijansu; kožica se teško guli.

Stručak: Kratak, nepravilan, dolje je uži, a prema gore je lepezasto raširen u više stručaka koji bez oštre granice prelaze u klobuke, usađen je duboko u zemlji, pun, a kod starih gljiva je pregradasto šupljikav, gladak, bjelkast.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, zelenkasto-bjelkaste su pa žućkaste do narančasto-ljubičaste sa žuto-smeđim pjegama; cjevčice su kratke, spuštaju se po stručku, teško se odvajaju od mesa stručka, bjelkaste.

Spore: Eliptične, 5-6 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo-krem, u dodiru sa zrakom ne mijenja boju, kod mladih gljiva je mekano i blago gorko, a kod starih gljiva tvrdo, suho i veoma gorko; miris je ugodan na gljive, s okus je gorak, osobito kožica i cjevčice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, uglavnom u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, najšešće smrekom i borom, na većim nadmorskim visinama; kod nas je veoma česta gljiva. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, a jestive su samo mlade gljive kojima se skinu kožica s klobuka i cjevčice, jer su gorkog okusa. Stare gljive su suviše gorke, tvrde i nejestive. Meso pri kuhanju blago pocrveni.

Napomena: Slične su ovčja rupičarka (Albatrellus ovinus), kojoj meso na prerezu najprije poplavi pa požuti, grebenasta rupičavka (Laeticutis cristata), koja je žuto-zelenkaste do maslinasto-smeđe boje i maljavi ježek (Hydnellum versipelle), koji ima valjkasti stručak i čiji se himenij sastoji od šiljaka.

Najvažnije za determinaciju: 1. klobuk je žuto-smeđ do narančasto-smeđ; 2. klobuk je nepravilan, iskrivljen i razdijeljen na režnjeve; 3. stručak bez oštre granice prelazi u klobuk; 4. cjevčice se spuštaju po stručku; 5. meso je blago gorko; 6. raste u crnogoričnim šumama

OVČJA RUPIČARKA

Albatrellus ovinus (Schaeff.) Kotl. & Pouzar

Etimologija: ovis (lat.) = ovca. Jer je vole jesti ovce.

Engleski naziv: Forest Lamb

Klobuk: 3-18 (30) cm širok, u mladosti je konveksan i ispupčen pa se raširi, poslije je nepravilno oblikovan; površina je suha, dlakava, bijela, poslije s prljavobijelim, žućkastim, sivkasto-žutim ili žuto-smeđim pjegama, s karakterističnim zelenkastim crtežom, kožica se raspucava na nepravilne kvadratiće; rub je režnjast, vijugav i podvijen; često su po 2-3 klobuka zajedno međusobno sraštena.

Stručak: 2-3 cm visok i 1-2 cm debeo, kratak, nepravilan, dolje je sužen, prema gore bez oštre granice prelazi u klobuk, najčešće je ekscentričan, šupljikav, često je zakrivljen, perutast; bjelkast sa sivkasto-smećkastim, žuto-smeđim do tamnosmeđim pjegama.

Rupice/cjevčice: Sitne, skoro su okrugle, bijele do bjelkasto-zelenkaste; cjevčice su vrlo kratke, spuštaju se po stručku.

Spore: Kuglaste, prozirne, glatke, s uljastom jezgrom u sredini, 3-5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, na prerezu najprije poplavi pa požuti, krhko, čvrsto; ugodnog je mirisa na gljive, okus blag, gorak samo u starosti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama, po višim planinskim predjelima, u miješanim šumama, uglavnom u simbiozi sa smrekom, često je po više gljiva zajedno srašteno; dosta je česta gljiva. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, češća je i mekša od slične žemljaste rupičarke (Albatrellopsis confluens). Naziva se ovčja rupičarka, jer je ovce rado jedu.

Napomena: Slična je žemljasta rupičarka kojoj meso ima gorak okus, mnogo je mekše konzistencije i na klobuku nema zelenu nijansu, te slična rupičarka (Albatrellus subrubescens) kojoj meso na prerezu najprije poplavi, zatim pocrveni pa požuti, a klobuk nakon što se protrlja poprimi žućkastu boju i više ili manje pocrveni.

Najvažnije za determinaciju: 1. klobuk je nepravilan, vijugav i režnjast; 2. površina klobuka je dlakava, sa zelenkastim crtežom i raspucava se na nepravilne kvadratiće; 3. cjevčice se spuštaju po stručku; 4. stručak bez oštre granice prelazi u klobuk; 5. meso na prerezu poplavi pa požuti; 6. raste u crnogoričnim šumama

Albatrellus subrubescens - created in Finland by Antti Johannes Soininen

SLIČNA RUPIČARKA

Albatrellus subrubescens (Murrill) Pouzar

Klobuk: 3-18 (30) cm širok, povezan je s jednim stručkom ili je više njih srašteno na razgranatom stručku, nepravilan, okruglast, zatim raširen, režnjast, lepezast s valovitim rubom; površina je perutava, po suhom vremenu ispucana, u starosti se ljušti, najprije je bijel, kasnije prljavobijel, žućkast do ružičast, nakon što se protrlja površina poprimi žućkastu boju i više-manje pocrveni.

Stručak: Najčešće ekscentričan u odnosu na klobuk, pun, tvrd, na osnovi zašiljen, okruglast ili spljošten; bjelkast, poslije sa sivo-smeđim, žuto-smeđim do narančasto-crvenkastim pjegama, na ozljeđenom mjestu jako požuti, a ponekad i pocrveni, poslije fino čehast.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, 2-4/mm², okruglaste i višekutne, bijele, poslije limunastožute ili bjelkasto-zelenkaste, na pritisak požute; cjevčice su vrlo kratke, spuštaju se po stručku.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, na sredini vidljiva uljna kaplja, sitno bradavičave, amiloidne, 3.5-5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Bijelo, čvrsto, lomljivo, na prerezanom mjestu na pritisak najprije poplavi, zatim pocrveni pa požuti; miris ugodan na gljive, a okus je blag, ponekad samo u starosti gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, u skupinama, u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, uglavnom smrekom, na humusnom tlu ili sloju iglica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Konzumiranje sirovih gljiva može uzrokovati alergijske reakcije.

Napomena: Slična je ovčja rupičarka (Albatrellus ovinus), koja je smeđe pjegava, a plodno tijelo je žuto-smeđe.

Najvažnije za determinaciju: 1. klobuk je nepravilan, vijugav i režnjast; 2. protrljana površina klobuka postane žućkasta i više ili manje pocrveni; 3. cjevčice se spuštaju po stručku; 4. stručak bez oštre granice prelazi u klobuk; 5. meso na prerezu poplavi, zatim pocrveni pa požuti; 6. raste u crnogoričnim šumama

Leucogaster nudus - created on October 2023 in Alins, Pallars Sobira, Spain by Ita Paz Conde

GLATKA BJELOTRBUŠKA

Leucogaster nudus (Hazsl.) Hollós

Engleski naziv: Honeycomb Truffle

Plodno tijelo: 1-3 cm široko, nepravilno je okruglasto; u početku bijelo sa žutim mrljama koje kasnije postaju oker-smeđe ili crveno-smeđe, ponekad je potpuno žuto, peridij debljine 0.2-0.5 mm, prisutni su rizomorfi bijele ili oker boje.

Spore: Kuglaste, 12 x 15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, zatim je žuto ili zeleno, osušeno je tvrdo, na ozlijeđenom mjestu izlučuje oskudno bijelo vodenasto mlijeko, s malim je nepravilnim ćelijama promjera 0,7-2 mm koje su ispunjene vodenastim mlijekom nalik gelu; miris je intenzivan, kiselkast na voće, a okus jak na kvasac ili aceton.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, a vjerojatno i jelom. U Hrvatskoj je nađena u šumi bukve i jele, na samo jednom lokalitetu, na planini Medvednici.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Rijetka je vrsta, a karakteristična je po oskudnom vodenastom mlijeku koje curi na ozlijeđenom mjestu.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto s bijelim rizomorfima na osnovi; 2. površina je bijela, žuta, oker do smeđa; 3. meso je bijelo, žuto do zeleno, s maim ćelijama ispunjenim vodenastim mlijekom; 4. na prerezu curi oskudno vodenasto mlijeko; 5. raste podzemno u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama

MAGLEN

Scutiger pes-caprae (Pers.) Bondartsev & Singer

Etimologija: pes caprae (lat.) = kozji papak. Po obliku.

Engleski naziv: Goats Foot

Klobuk: 5-20 (30) cm širok, nepravilan, polukuglast, bubrežast, najprije je ispupčen, zatim je raširen i ulegnut na sredini, suh; najprije je tamnosmeđ, cimetastosmeđ, s hrapavim je crno-smeđim stršećim baršunastim čehama po čitavoj površini, kožica je raspucana, rub je tanak i vijugav.

Stručak: 2-5 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast je ili trbušast, zadebljan je na bazi, tvrd, ekscentrično je spojen sa klobukom, nekad je lateralan, tvrd; bjelkast, žućkast ili žućkasto-smeđ, fino je čehast, često je s uočljivim jamicama, nepravilan je i ekscentrično postavljen u odnosu na klobuk.

Rupice/cjevčice: Vrlo su široke, nepravilno su višekutne, nazubljene, najprije su bijele, zatim su žućkaste; cjevčice su bijele, na pritisak požute, dugo se spuštaju po stručku.

Spore: Eliptične ili u obliku sjemenke jabuke, glatke, 8-11 x 5.8-6.9 µm, Q=1.15-1.66, N=30, Me=9.41 x 6.3 µm, Qav=1.5; otrusina je bjelkasta.

Meso: Izdašno, čvrsto, tvrdo, elastično, žilavo, bjelkasto je do svijetložuto; miris je ugodan aromatičan ili na gljive, a okus je blag, podsjeća na lješnjake ili mlade orahe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, skupno ili pojedinačno, u svim tipovima šuma kao saprofit tla, najčešće ispod bora, smreke, jele ili bukve; nešto je rjeđa vrsta. U Hrvatskoj je poznata s dvadesetak lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Slavoniji i Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ima ekscentrično spojen stručak s klobukom. Slična je grebenasta rupičavka (Laeticutis cristata), koja ima sitne cjevčice, te manje izdašno meso, dok je srnjači crnogoričnoj (Sarcodon imbricatus) površina klobuka također smeđo čehasta, boja klobuka je svjetlija, ali se trusište sastoji od bodljika po čemu se značajno razlikuje od opisane vrste koja ima široke rupice. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

PLANINSKA RUPIČARKA

Bondarzewia mesenterica (Schaeff.) Kreisel

Engleski naziv: Mountain Polypore

Klobuk: 4-30 (200) cm širok, lepezast, često se grana ili dijeli na režnjeve, valovitog ruba; može biti hrapav i baršunast, na površini su zamjetni pojasevi, oker do smeđe boje.

Stručak: Vrlo je kratak i debeo, pun, razgranava se u klobuke, dlakav; bijele do žute boje, osnova je bjelkasta sa smećkastim mrljama.

Rupice/cjevčice: Nazubljene, postavljene su poput labirinta, sitne, bijele, svjetlokrem do žućkaste, na pritisak ne mijenjaju boju; cjevčice su vrlo kratke i dugo se spuštaju po stručku.

Spore: Kuglaste, šiljate, prozirne, 5-8 x 5-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do svijetložućkasto, na presjeku ne mijenja boju, u mladosti je mekano i spužvasto, a u starosti postane lomljivo; miris ugodan na gljive, a u ranoj mladosti i malo na anis, okus je u mlaosti blag, zatim izrazito ljut.

Stanište: Raste busenasto, najčešće po višim planinskim predjelima, kao parazit na korijenu raličitog crnogoričnog drveća, najčešće smreke i jele; prilično je rijetka vrsta. Treću je sliku snimio Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je gljiva osrednje kvalitete, ali samo mlada jer je poslije tvrde konzistencije i ljutog okusa mesa.

Napomena: Paziti da se ne zamijeni sa sličnom orijaškom rupičavkom (Meripilus giganteus) koja je također lepezastog oblika, a stručak joj se razgranava na klobuke, od nje se razlikuje po mesu koje ne pocrni i koje nije crno-smeđe nijanse, što je tipično za orijašku rupičavku. Najznačajnija je razlika što orijaškoj rupičavki meso na presjeku ili na pritisak pocrni, dok meso planinske rupičarke ostane bijelo.

STARA RUPIČARKA

Heterobasidion annosum (Fr.) Bref.

Etimologija: annosus (lat.) = puno čitave godine, staro.

Engleski naziv: Root Rot

Plodno tijelo: 5-20 (30) cm širok, lepezastog je oblika, klobuci su često nepravilno srašteni, tanak, često se razvije lažni stručak ili je ponekad razdijeljen na režnjeve, površina je nepravilna, jamičasta, nepravilno grbava, gruba, izbrazdana; svijetlosmeđ pa crvenkasto-smeđ, kasnije je crno-smeđ, rub je stanjen, oštar i često s bijelom zonom.

Rupice/cjevčice: 0.25-0.6 mm široke, 4-6/mm², okruglasto-višekutne, bjelkaste su ili žućkaste; cjevčice su u često nejasnim slojevima, po sloju su do 3 mm duge.

Spore: Skoro kuglaste ili eliptične, 3-8 x 4.5-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto je ili žućkasto, erodirano, plutasto, na kraju je odrvenjeno; miris je kiselkast, a okus nije izražen.

Stanište: Raste tijekom godine (jednogodišnje ili višegodišnje) kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, trupci, korijenje) raznog crnogoričnog drveća, obično bora ili jele, rjeđe se pronađe na bjelogoričnom drveću kao što su javor ili joha; izaziva crvenu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog drvenaste konzistencije mesa.

Napomena: Plodno je tijelo postepeno sve izbrazdanije, nepravilno korasto i lepezasto, gornja površina je crnkasta, a himenijalni je dio bijele i često leži na kori drveta ili je obrašteno mahovinom. Radi velike štete u šumama jer uništava svako stablo na kojem se razvije.

Adelphella babingtonii - created on September 2009 in Altarliden, Lycksele Lappmark, Sweden by University of Oslo

RAZNORODNA DRVOKOŠKICA

Scytinostromella heterogenea (Bourdot & Galzin) Parmasto

Plodno tijelo: 3-12 (15) cm široko, razrašteno, proviruje iz kore poput kore ili probija koru; u mladosti je bijelo do žuto, kasnije je žuto-smeđe, površina s mnogo sitnih zrnastih točkica ili bradavica.

Spore: Kobasičasto zakrivljene, 3.5-5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, u starosti je žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog crnogoričnog drveća, rjeđe bjelogoričnog drveća, na vlažnim mjestima. U Hrvatskoj je pronađena u šumi bukve, jele i smreke, u bazi starog stabla jele samo na jednom lokalitetu, u Nacionalnom parku Plitvička jezera.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Za točnu je determinaciju neophodna mikroskopska analiza spora.

Peniophora aurantiaca - created in Estonia by Anna Baklan

JOHINA OPNATICA

Peniophora aurantiaca (Bres.) Höhn. & Litsch.

Etimologija: aurantiacus (lat.) = narančast, zlatno-narančast. Po boji.

Plodno tijelo: 1-4 (20) cm široko i oko 1 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira plahtice; površina je u početku glatka, kasnije je bradavičava ili nepravilno kvrgava, blijedonarančasta, žuto-narančasta, narančasta, narančasto-crvena do ružičasto-narančasta, blijedi, rub je svjetliji, jedva je uočljivo vlaknast, a u mladosti može biti i resast.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, s uljnim kapljama, 16-18 x 8-9 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, voštano, hrskavičavo, bjelkasto do svijetloružičasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine u planinskim predjelima na krupnijim drvnim ostacima (grane, panjevi, trupci) zelene johe (Alnus viridis); uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana vrsta može rasti na krupnim drvnim ostacima s korom ili bez nje. Izbirljiva je u odnosu na stanište, jer raste samo na zelenoj ili alpskoj johi. Može se pronaći na vrhu Medvednice kod Zagreba.

SIVA OPNATICA

Peniophora cinerea (Pers.) Cooke

Etimologija: cinereus (lat.) = pepeljastosiv, siv. Po boji.

Plodno tijelo: 2-40 (100) cm široko i 0.1-1 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, često je u slojevima, čvrsto je srašteno s podlogom, formira tanke plahtice, bez sjaja; površina je glatka i malo bradavičava, siva, sivo-ljubičasta do sivo-plavkasta, u starosti izblijedi ili postane smećkasta, rub je svjetliji i tek primjetno dlakavo-maljav.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, amiloidne, 6.6-9.2 x 2.6-3.4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Sivo, čvrsto je srašteno za drvo, vrlo tanko, kruto, voštano, po suhom vremenu tvrdo poput kore; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine po grmlju i živicama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) različitih vrsta bjelogoričnog drveća, najčešće bukve ili lijeske.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Moguća je zamjena s drugim vrstama iz roda Peniophora, kao što su jasenova opnatica (Peniophora limitata), jasenova opnatica (Peniophora rufomarginata) i s vrstom Peniophora polygonia, koja raste na krupnim drvnim ostacima topole trepetljike (Populus tremula).

Peniophora laeta - created on July 2017 in Linnep, Germany by Milan Björn Sothmann

GRABOVA OPNATICA

Peniophora laeta (Fr.) Donk

Etimologija: laeta (lat.) = radostan, veseo, sretan. Po staništu.

Engleski naziv: Hornbeam Crust

Plodno tijelo: 0.5-1.2 (50) cm široko, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira vijugave plahtice, glatko, vlažno; površina može biti bradavičavo-raduloidna (sitno šiljata), žućkasto-okerasta, žućkasto-narančasta do narančasto-crvena, po suhom je vremenu svijetlooker do sivo-ljubičasta, rub je oštro ograničen.

Spore: Valjkaste, prozirne, slabo amiloidne, 9-15 x 3.5-4.5 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Narančasto, mekano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi) različitog bjelogoričnog drveća, osobito graba; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana vrsta stvara plodno tijelo ispod kore kao i obična voskokorka (Vuilleminia comedens), a tek se nakon potpunog razvoja pojavljuje na površini kore trupca ili grane. Donekle može sličiti vrsti Peniophora incarnata, ali ona ne probija koru drveta, nego raste na površini. Vrlo često raste u susjedstvu s promjenjivom šupljikavkom (Schizopora paradoxa) i s naboranom drhtalicom (Tremella mesenterica) koja je prozirna te ima želatinoznu konzistenciju.

Peniophora limitata - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

JASENOVA OPNATICA

Peniophora limitata (Chaillet ex Fr.) Cooke

Etimologija: limitata (lat.) = ograničen. Po rubu.

Plodno tijelo: 3-50 cm široko i 0.5 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira plahtice, nepravilne su pojedinačne krpice odvojene i posložene jedna do druge; površina je glatka ili blago kvrgava, sivo-ljubičasta do plavo-crna, rub se po suhom se vremenu uzdigne i crvene je boje.

Spore: Valjkaste, glatke, prozirne, slabo amiloidne, 8-10 x 2.5-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Voštano, po suhom vremenu postane lomljivo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka jasena, a prema literaturi se pronađe i na drvu jorgovana.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Iako je opisana vrsta jako promjenljiva, lako je prepoznatljiva zbog staništa i pojedinačnih limitiranih sivo-ljubičastih krpica. Po obliku je najbliža lipova opnatica (Peniophora rufomarginata), međutim, spomenuta vrsta ima nešto manje spore i poneke bazidije imaju sekundarnu pregradu.

Peniophora lycii - created on January 2024 in Bredower Forst, Brieselang, Brandenburg, Germany by ulrich__loock

SIVOPLAVA OPNATICA

Peniophora lycii (Pers.) Höhn. & Litsch.

Etimologija: lykoi (gr.) = vuci. Po boji.

Engleski naziv: Ashen Crust

Plodno tijelo: 1-3 (>5) cm široko, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira male i tanke raštrkane membranozne krpice, debele do 80 µm, sliči na lišaje, u starosti je ispucano; površina je glatka, s ponekom je bradavicom, sivkasta do sivo-plava uz blagu ljubičastu nijansu, rub je sitno dlakavo-maljav.

Spore: Valjkaste, prozirne, glatke, slabo amiloidne, 9-11 x 3-4 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Sivo, voštano, vrlo tanko; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine po grmlju kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane) različitog bjelogoričnog drveća, osobito vrba.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Zbog osobitog staništa (šikare) nije nadohvat ruke pa je brojni autori i ne spominju.