DEMONSKI VRGANJ

Rubroboletus demonensis Vasquez, Simonini, Svetash., Mikšík & Vizzini

Etimologija: demonensis (lat.), odnosi se na antičko ime Valdemone, što je bila jedna od tri doline (valli) ili stvarne domene (reali dominii) u kojoj je regija Sicilija bila podijeljena od muslimanske dominacije do razdoblja Bourbona. Valdemone, u odnosu na Val di Noto i Val di Mazzara, čini sjeveroistočni dio Sicilije, područje koje blisko odgovara stvarnom staništu opisane vrste. Nadalje, epitet demonensis dobro podsjeća na izražena obilježja vrste, tj. plamenocrvenu boju klobuka i rupica, obilježja koja dijele s drugim bliskim đavoljim vrstama, koje pripadaju istom rodu (Rubroboletus satanas). Štoviše, nepredvidive okolnosti htjele su da je jedno od prvih mjesta rasta opisane vrste bio lokalitet Pizzo Inferno (Pakleni vrh) na lancu Nebrodi, u zajedničkom dijelu Floreste.

Klobuk: 6-15 (24) cm širok, u početku je poluloptast, zatim je ispupčen, suh, po vlažnom je vremenu ponekad gladak i ljepljiv, kožica se teško guli; na samom je početku bjelkast, blijedosiv, blijedooker, ubrzo je, počevši od ruba, blijedo ružičasto-ljubičast, zatim ovisno u uvjetima jako varira od svijetlosive do ružičasto-ljubičaste ili ljubičasto-crvene boje, na ozlijeđenim mjestima postaje krvavocrven, po suhom vremenu blijedi u sivo-smeđu ili u blijeđi ton s tendencijom prema krem-bjelkastoj, na početku je tipično maljav, rub je u mladosti više ili manje pravilan, ubrzo je neravan i valovito-režnjevit, osobito kod razvijenih primjeraka.

Stručak: 8-12 (15) cm visok i 4-8 (9) cm debeo, glomazan, robustan i širok, valjkast, prema dnu se često postupno zadebljava ili je batinast; rijetko je na samom početku žuto-narančast, na bazi je ljubičast, na sredini je narančasto-crvenih tonova, na dnu je svijetlocrven, krvavocrven, ljubičasto-crven, često je tamniji pri dnu, u gornjem je dijelu često s vidljivom tamnožutom ili žuto-narančastom trakom (5-15 mm širokom), na oštećenim je mjestima uočljiva žuta boja mesa, mrežica je s pravilnim očicama, dobro je raspoređena na najmanje 3/4 visine, tamnija je od boje osnove, na bazi je prekriven bjelkastim zrnastim, baršunastim slojem.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, obično od početka ljubičasto-crvene, tamnocrvene, u starosti su žuto-narančaste prema rubu, na dodir poplave; cjevčice su 5‒12 (20) mm duge, slobodne, tamnožute do maslinastozelene.

Spore: Vretenaste do eliptične, glatke, 12.6-13.6 x 4.7-5.1 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, žuto, tamnožuto, limunastožuto, posebno je intenzivno u ozlijeđenim mjestima, u dodiru sa zrakom brzo poplavi, zatim blijedi u blijedu sivo-krem boju, ponekad se u donjem dijelu stručka mogu se pojaviti ljubičasto-crvene nijanse; miris je slab, ugodan na gljive, a okus je slatkast, blago kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u skupinama, u toplim bjelogoričnim šumama, u planinama ili u nekim slučajevima u miješanim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično raznim vrstama hrastova, kestenom ili bukvom, nikad u čistim crnogoričnim šumama, tipično na kiselim i silikatnim tlima, voli toplija staništa, česta je u mediteranskim područjima. Primjerke na slici snimio je Matija Josipović.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve vrste iz ovog roda, a sirova je sigurno otrovna.

Napomena: Od sličnog se skerletnog vrganja (Suillellus rubrosanguineus) i lažne ludare (Rubroboletus legaliae) razlikuje po mrežici s većim očicama i debljim rebrima.

SJAJNOCRVENI VRGANJ

Rubroboletus dupainii (Boud.) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: Po francuskom mikologu Jean-Louis Dupainu.

Engleski naziv: Dupain's Bolete

Klobuk: 4-12 (17) cm širok, najprije je poluloptast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i tupo ispupči na sredini, sjajan, malo je sluzav, kasnije je suh; crvenkasto-narančast do crven, poslije izblijedi u žuto-zelenkastu boju.

Stručak: 5-10 cm visok i 3-8 cm debeo, valjkast, batinast, trbušast, pun; bijel, gotovo na samom vrhu je žućkast, od sredine do baze je prekriven sitnim svijetlonarančastim, narančastim, crvenkasto-narančastim ili crvenim čehicama, nema mrežicu, na pritisak poplavi.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste su i lagano višekutne, svijetlocrvene, blizu ruba klobuka su žute do narančaste, na pritisak upadljivo postanu plavo-crne; cjevčice su limunastožute, na ozlijeđenim mjestima poplave, zaokružene su uz stručak, slobodne.

Spore: Vretenaste, glatke, 9-17 x 4-8 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, žuto, ispod kožice klobuka je s crvenom nijansom, u dodiru sa zrakom poplavi; miris je ugodan na gljive, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s hrastovima i šumskim kestenom, rjeđe s drugim vrstama bjelogoričnog drveća, na vapnenačkom tlu; nije česta vrsta. U Hrvatskoj je poznata s osam lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, na Kordunu, na otocima Krku i Cresu, te u okolici Dubrovnika. Rijetka je vrsta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Po nekim je izvorima jestiva vrsta, ali je smatramo otrovnom kao i sve vrste iz ovog roda.

Napomena: Vrlo je lijepa vrsta vrganja zbog lijepe jarkocrvene boje klobuka, s malo veće udaljenosti izgleda poput blistave jabuke. Slična mu je kraljevka (Butyriboletus regius) s ružičasto-crvenim klobukom, žutim rupicama i mesom koje na pritisak ne poplavi.

LAŽNA LUDARA

Rubroboletus legaliae (Pilát & Dermek) Della Magg. & Trassin.

Klobuk: 5-12 (17) cm širok, najprije je okruglast, zatim je dosta vremena polukuglast, kasnije se raširi i tupo ispupči na sredini, kožica je prirasla, suha, svilenkasta; prvo je bjelkast, sivkast, svijetlocrvenkast, crvenkasto-oker ili svijetlosmeđ, kasnije je neujednačeno ružičasto-crven ili ljubičasto-ružičast, samo na mali dodir poplavi, mjestimično je sa smećkastim do crnkastim uzdignutim čehastim područjima, pomalo je baršunast, oštećena mjesta od puževa su u početku žućkasta, zatim postanu crvenkasta, rub je svjetliji, tanak, najprije je podvijen, zatim se izravna, često tvori režnjeve.

Stručak: 5-10 cm visok i 2-5 cm debeo, masivan je i bulbozan, u mladosti je trbušast, kasnije je batinast do skoro valjkast; na na vrhu je žut ili žuto-narančast, prema dolje je karmincrvene do maslinasto-crvene boje, često je čitav žuto-oker, crveno-oker ili crven, prekriven je gustom svijetložutom do crvenkastom mrežicom ispod koje nije uvijek moguće uočiti žutu osnovu, s crvenim je čehastim pjegama, na dodir poplavi.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste su ili višekutne, crvenkaste, ubrzo postanu narančasto-crvene, krvavocrvene do ljubičasto-crvene, samo na mali dodir poplave; cjevčice su do 1 cm duge, uz stručak su nešto kraće, zaokružene su uz stručak, slobodne, zlatnožute, žuto-maslinaste, samo na mali dodir poplave.

Spore: Eliptične, glatke, 6.6-11.9 x 3.8-9.4 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, debelo, ubrzo postane spužvasto, bjelkasto do limunastožuto, na bazi je crvenkasto, na presjeku lagano poplavi, slijedeći je dan narančasto-smeđe; miris je ugodan začinski na ljupčac (Levisticum officinale), cikoriju ili celer, a okus je slatkast, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s hrastom ili bukvom, na nižim nadmorskim visinama, na neutralnom do kiselom tlu, voli toplija staništa.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Sirova je otrovna, ali i nakon temeljite termičke obrade kod nekih osoba izaziva teške probavne smetnje pa je stoga smatramo otrovnom vrstom.

Napomena: Tipični purpurni vrganj (Boletus purpureus) ima klobuk, rupice i stručak crvene boje. Dio je skupine purpurnožutog vrganja (Rubroboletus rhodoxanthus) koji je vrlo sličan, ima svjetliji klobuk kao i sotonski vrganj (Rubroboletus satanas) i mrežasti stručak sa žutom osnovom. Tamnopurpurni vrganj (Imperator rhodopurpureus) ima purpurnocrveni klobuk. Vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) prvo ima sivkasto-bjelkasti pa crvenkasto nahukani klobuk, što je osobito uočljivo na rubu, te žuti stručak koji je pri dnu malo crvenkast i bez vidljive mrežice. Teški vrganj (Imperator torosus) ima žutu mrežicu.

VUČJI VRGANJ

Rubroboletus lupinus (Fr.) Costanzo, Gelardi, Simonini & Vizzini

Etimologija: lupinus (lat.) = vučji. Po boji sličnoj boji vučjeg krzna.

Klobuk: 5-15 (20) cm, prvo je poluloptast, zatim je raširen, nepravilan, jastučast, duboko usječen i razdijeljen na nejednaka krila, po vlažnom je vremenu sluzav; najprije je bjelkast, sivkast ili blijedooker i s crvenim rubom, kasnije je s izraženijom ružičastom nijansom, u starosti je čitava površina svjetlije ili tamnije ružičaste boje ili crvenkasto-ružičasta, često je s tamnijim mrljama, na dodir ne poplavi, najprije je baršunast, kasnije je gotovo gladak, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat i valovit, kožica prelazi preko ruba.

Stručak: 4-10 (15) cm visok i 2-3.5 (4.5) cm debeo, batinast, valjkast, najuži je na vrhu, prema dolje je prilično zadebljan, na samoj bazi je zašiljen; bjelkast ili svijetložut, često je narančasto-crveno ili crvenkasto nijansiran, nema mrežicu, u gornjem je dijelu s vrlo finim žućkastim pahuljama, prema dolje je gotovo gladak.

Rupice/cjevčice: Veoma su sitne i do starosti začepljene, okruglaste su i višekutne, u osnovi su boje cjevčica koje se nalaze unutra, sazrijevanjem postanu crvene ili narančasto-crvene, uz rub klobuka su svjetlije; cjevčice su 5-16 mm duge, izrezane su uz stručak, prirasle, skoro su slobodne, najprije su limunastožute do žute s maslinastom nijansom, na pritisak poplave.

Spore: Bademaste, 11-17 x 4.5-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: U klobuku je debelo 2-2.5 cm, limunastožuto, na presjeku brže ili sporije poplavi, 2-4 mm ispod kožice ne poplavi, na oštećenim je mjestima lijepe žute boje; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Kemijske reakcije: Kožica u dodiru s kalijevom lužinom posmeđi, a sa željeznim sulfatom postane svijetlomaslinasto-siva.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u priobalnim krajevima i na otocima u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, na vapnenastom tlu; dosta je rijetka vrsta u unutrašnjosti.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom iako je dokazano da nakon temeljite termičke obrade nije otrovan, jedino što je utvrđeno je da je lošeg okusa. U Francuskoj se smatra jestivom vrstom.

Napomena: Najkarakterističnije za ovu vrstu je što nema mrežice na stručku, a klobuk joj s ružičastom nijansom i pjegicama nešto svjetlije boje.

LIJEPOOBOJENI VRGANJ

Rubroboletus pulchrotinctus (Alessio) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: pulchro- (lat.) = lijepo, prekrasno + tinctus (lat.) = obojen, natopljen. Po lijepoj boji klobuka.

Klobuk: 5-16 cm širok, najprije je polukuglast, kasnije je konveksan; sivkasto-smeđ, uz rub je crvenkast ili ružičaste boje ciklame, malo je baršunast.

Stručak: Valjkast, na srednjem dijelu je zadebljan, prema bazi je tanji, žut, prekriven karakterističnom žutom mrežicom, na pritisak poplavi.

Rupice/cjevčice: Sitne; cjevčice su žućkasto-maslinaste, zaokružene su uz stručak, na pritisak i na presjeku naglo poplave.

Spore: Eliptične, glatke, 12-16 x 5-7 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, žuto, na presjeku blago poplavi, osobito na spoju klobuka i stručka u visini cjevčica; miriše na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, najčešće raste na jugu u blizini mora, ali se pronađe i u okolici Slavonskog Broda i Zagreba. Primjerke na slici snimio je Neven Ferenčak, početkom listopada u okolici Slavonskog Broda.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve vrste iz ovog roda, jer je zabilježeno dosta slučajeva u kojima je uzrokovala gastrointestinalni sindrom trovanja.

Napomena: Lako se zamijeni s ljupkim vrganjem ili lažnom kraljevkom (Butyriboletus fuscoroseus), koji je prema bazi stručka crvenkast, kao i fechtnerovim vrganjem (Butyriboletus fechtneri), međutim, od njega se bitno razlikuje po smeđoj boji klobuka i svijetložutoj mrežici na stručku koja nije nikada mjestimice crvenkasta. Po boji klobuka je također vrlo sličan lažni šiljastonogi vrganj (Butyriboletus subappendiculatus). Međutim, on ima bjelkasto meso, a ispod kožice klobuka i uz stijenku stručka je žuto i nikada u dodiru sa zrakom ne poplavi, samo cjevčice na presjeku blago poplave.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1082. Lažni fechtnerov vrganj (Boletus pseudofechtneri Cetto); Rubroboletus pulchrotinctus (Alessio) Kuan Zhao & Zhu L. Yang 2014. 2024. https://www.funghiitaliani.it

PURPURNOŽUTI VRGANJ

Rubroboletus rhodoxanthus (Krombh.) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: rhodon (gr.) = ružičasto + xanthos (gr.) = žuto. Po boji.

Engleski naziv: Ruddy Bolete

Klobuk: 5-12 (18) cm, najprije je polukuglast, zatim se više ili manje raširi, kožica se samo malo guli; bjelkast, bijelo-sivkast, bjelkasto-žut, krem-oker do sivkasto-maslinast, sve više je s crvenkastom, ružičastom ili ljubičasto-ružičastom nijansom, na pritisak ne poplavi već vrlo sporo postane žuto-smeđ, površina je u starosti sa žuto-smeđim pjegama, najprije je malo maljav, kasnije je gladak, rub je dosta vremena podvijen.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 1.5-5.5 (6) cm debeo, kruškolik, zadebljan je na sredini i skoro valjkast; na gornjem je dijelu zlatnožut, po čitavoj je dužini prekriven gustom, crvenom mrežicom koja se prema dolje širi, u donjem je dijelu crven do ljubičasto-crven, osnova ispod mrežice je žuta.

Rupice/cjevčice: Sitne, isprva su žućkaste, poslije su žuto-narančaste, žuto-crvene do crvene ili crveno-smeđe, kasnije postanu plavo-crne; cjevčice su prilično kratke, zaokružene su uz stručak, prirasle, lako se odvajaju od podnice klobuka, prvo su žuto-zelene, zatim su plavo-zelene, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, (9.2) 11.1 - 13.2 (13.9) × (3.7) 4 - 4.7 (5) µm, Q = (2.3) 2.5 - 3.1 (3.3), N = 120, Me = 12.2 × 4.4 µm, Qav = 2.8; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, tvrdo, u mladosti je limunastožuto ili zlatnožuto, na prerezu samo malo poplavi, osobito u klobuku uz cjevčice i u gornjem dijelu stručka, ostali dio stručka ne mijenja žutu boju; miris je malo kiselkast do neugodan, u starosti na strvinu, a okus je slatkast, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i početkom jeseni u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s bukvom i hrastom ili u miješanim šumama u simbiozi s borom i smrekom, na vapnenastom tlu, češća je po toplijim staništima; nije česta vrsta. Četvrtu sliku snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve vrste iz ovog roda, a sirova izaziva probavne smetnje s povraćanjem. Ne preporučuje se za jelo, jer je veoma slična sotonskom vrganju (Rubroboletus satanas). Uvijek izbjegavajte vrganje s bijelim klobukom i crvenim cjevčicama.

Napomena: Ovaj je vrganj dosta težak za determinaciju. Karakterističan je po svijetlom klobuku, žutom mesu i prisutnosti crvene mrežice na stručku kojoj se očice prema donjem dijelu stručka šire pa se ispod nje nazire žuta osnova. Slična je otrovnom sotonskom vrganju koji ima bijelo meso koje na prerezu polako poplavi pa zatim izblijedi.

SKERLETNI VRGANJ

Rubroboletus rubrosanguineus (Cheype) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Etimologija: ruber (lat.) = crveno + sanguineus (lat.) = krvavo. Po boji.

Klobuk: 5-20 (25) cm, prvo je polukuglast, zatim je otvoren i jako ispupčen na sredini, po vlažnom je vremenu mazav i sluzav; u mladosti je najprije svijetle bjelkaste, sivkaste, sivo-smeđe, žuto-smeđe ili smećkaste boje, kasnije je svijetlocrvenkast, krvavocrven, crveno-ružičast ili ljubičasto-crven, na oštećenim mjestima od puževa je vinskicrven, fino je sivkasto baršunast, kasnije je gladak ili naboran, raspucan i iskrivljen, kožica na dodir ne poplavi, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se gotovo izravna.

Stručak: 3-7 (8) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, najprije je debeo, zadebljan je na bazi ili na sredini, u mladosti je trbušast, poslije je vretenast ili više valjkast; osnova je u gornjoj polovici zlatnožute do žuto-narančaste boje, fino je baršunast, s gustom je i slabo uočljivom tamnocrvenom mrežicom koja se prema dnu polako gubi, sveukupno djeluje dosta crveno, na mjestima oštećenim od puževa je svijetložut do limunastožut, na bazi je uočljiv blijedožućkasti micelij.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, žuto-zelene, kasnije su tamnocrvene; cjevčice su kratke, do 2 cm duge, slobodne, skoro su prirasle na stručak, tamnožute, na pritisak poplave.

Spore: Vretenaste, glatke, 12-18 x 4.5-6.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, blijedožuto, žumanjčanožuto do sumpornožuto, pri dnu stručka je vinskicrveno, u dodiru sa zrakom polako i blago plavi, nakon nekoliko sati postane sivo-žuto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili jelom, rijetko u bjelogoričnim šumama s bukvom, na vapnenačkom tlu, na većim nadmorskim visinama; nije česta vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Različita su mišljenja o jestivosti ove vrste, sirova izaziva gastrointestinalne smetnje s povraćanjem, a i poznati slučajevi teških gastrointestinalnih poremećaja pa se smatra otrovnom vrstom.

Napomena: Sličan je purpurni vrganj (Boletus purpureus), kao i sotonski vrganj (Rubroboletus satanas) koji je otrovan, a boja klobuka mu je cijelo vrijeme svijetla, sivo-smeđa i ne pocrveni poput krvi kao što se to događa kod skerletnog vrganja.

SOTONSKI VRGANJ (LUDARA)

Rubroboletus satanas (Lenz) Kuan Zhao & Zhu L.Yang

Engleski naziv: Devil's Bolete

Klobuk: 5-20 (25) cm širok, krupan, prvo je polukuglast i zatvoren uz stručak, duže vrijeme je konveksan, kasnije se jastučasto raširi u starosti je nepravilno iskrivljen, po vlažnom je vremenu sluzav i malo mazav; najprije je bijel, zatim je sivkasto-bijel, prljavosiv ili bijelo-zelenkast i s maslinasto-smeđim pjegicama, u početku je slabo baršunast kasnije je gladak, kao lakiran, na dodir ne poplavi, rub je podvijen, kasnije je valovit.

Stručak: 7-14 (16) cm visok i 8-12 (14) cm debeo, pri vrhu je 4-7 (8) cm debeo, uglavnom je kratak, čvrst, na dnu je napadno zadebljan, ispod klobuka je žut, s manje je ili više uočljivim mrežastim svijetložutim do crvenkastim crtežom s poligonalnim očicama, prema dnu je sve crveniji, osobito na zadebljanju, na samoj bazi je svjetliji, mjestimično je s laganim plavkastim mrljama, na pritisak postane zelenkasto-plav.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, najprije su žute, ubrzo zatim su narančaste ili narančasto-crvene, kasnije su krvavocrvene ili ljubičasto-crvene; cjevčice su prilično duge, zaokružene su uz stručak, žute, žuto-zelenkaste, na pritisak postaju plavo-zelene.

Spore: Eliptične, glatke, (8.6) 9.3 - 13.4 (14.2) × (4.8) 5.1 - 5.8 (6.1) µm, Q = (1.8) 1.9 - 2.3 (2.4), N = 120, Me = 12.5 × 5.6 µm, Qav = 2.2; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Kompaktno, tvrdo, bjelkasto-sivo do žućkasto, na prerezu obično samo malo poplavi, ali nikada kao kod mrežastonogog vrganja (Suillellus luridus) ili lijeponogog vrganja (Caloboletus calopus); miris je veoma neugodan, u starosti na strvinu, a okus je slatkast i bljutav.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sumpornom kiselinom postane oker-žuto, sa željeznim sulfatom sivkasto, a s fenolanilinom lagano prelazi u crveno-smeđe.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i po šumskim čistinama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, najviše voli vapnenasto ili neutralno tlo. Najrasprostranjenija je u Istri. Primjerci sa prve dvije slike snimljeni su u rujnu na lokalitetu Gljev kod Sinja, treća slika u listopadu na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, četvrtu, petu, šestu i sedmu sliku snimio je Neven Ferenčak, a osmu sliku Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - To je jedina gljiva iz porodice vrganjevki (Boletaceae) za koju se sa sigurnošću može reći da je teška otrovnica. Uzrokuje vrlo teške gastrointestinalne poremećaje koje uzrokuje toksin glikoprotein bolesatina, ali nije tako otrovna kao što joj naziv ukazuje. Smrtni slučajevi nisu poznati. Neki ljudi nisu imali nikakve simptome trovanja nakon konzumiranja ove vrste, ali se ipak nikako ne smije konzumirati.

Napomena: Od sličnih se vrganja razlikuje po tome što raste samo na vapnenačkom tlu, samo ispod bjelogoričnog drveća, okus mesa joj je slatkast kao i kod većine vrganja, nema ružičasto ili crveno obojen klobuk, uvijek je svijetle boje i eventualno malo zelenkasto nahukan. Postoji također još nekoliko vrsta koje se smatraju otrovnim gljivama, kao što su vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) i lažna ludara (Rubroboletus legaliae). Nije dokazano da je smrtno otrovna.