Ukupno vrsta gljiva: 2280

Sve gljive ovog roda karakterizira zrnasto-čehavi stručak; himenij može biti bijelo-siv ili žut, oko stručka odvojen; klobuk je pravilan, konveksan, suh i neproziran. Sve gljive su simbiotske i medu njima nije poznata ni jedna otrovna vrsta.

Rod: Leccinum Gray, 1821

Više takse:

Carstvo: Fungi

Koljeno: Basidiomycota

Razred: Agaricomycetes

Red: Boletales

Porodica: Boletaceae

Izravno podređene niže takse: prikaži

Leccinum albostipitatum

Uvjetno jestiva gljiva

TOPOLOV TURČIN

Leccinum albostipitatum den Bakker & Noordel.

Engleski naziv: Aspen Bolete

Klobuk: 5-10 cm širok, u obliku je kupole, čak i starosti, kožica strši preko ruba, ponekad čak i do 6 mm; narančasto-crven.

Stručak: 7-20 cm visok i 2-5 cm debeo, proporcionalno je dug, vrlo je čvrst, baza je zadebljana, lagano se sužava prema vrhu; bijel, prekriven je bijelim čehicama koje su malo uzdignute, čehice u nekim područjima mogu biti i narančasto-smećkaste, ali nikada tamnosmeđe.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, bijele do sive; cjevčice su slobodne, lako se uklanjaju.

Spore: Vretenaste do eliptične, 13-18 x 4-5.5 µm; otrusina je oker-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu je prvo vinskicrveno, zatim sivo do gotovo crno; miris je ugodan na gljive, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće u simbiozi s topolom ili jasikom (Populus tremula).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada.

Napomena: Slični su crveni hrapavac (Leccinum aurantiacum), koji ima tamnije čehice, a klobuk je tamnije narančasto-crvene boje, te opekasti turčin (Leccinum versipelle), ali raste samo uz breze, ima svjetliju boju klobuka i tamnosmeđe do crne čehice na stručku. Obje su spomenute vrste jestive.

Leccinum aurantiacum

Jestiva gljiva     Na listi za determinatore

CRVENI HRAPAVAC (TURČIN)

Leccinum aurantiacum (Bull.) Gray

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Boletales / Boletaceae / Leccinum

Engleski naziv: Orange Bolete

Klobuk: 4-19 (22) cm širok, u mladosti je kuglast, zatvoren i spojen sa stručkom, kasnije je polukružan i dosta pravilan, kožica strši preko ruba i u starosti, po vlažnom je vremenu malo mazav; narančast, narančasto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, sitno je baršunast, rub je s resastim ostacima ovoja.

Stručak: 8-20 x 1-2.5 cm, vrlo je dug, pun, prema dnu se lagano zadebljava, tvrd; u mladosti je bjelkast, kasnije je prekriven žuto-smeđim do narančasto-smećkastim čehicama po kojima se nepogrešivo prepoznaje, nisu crnkaste kao kod opekastog turčina (Leccinum versipelle), na pritisak najprije postane lagano crvenkast, kasnije sivo-ljubičast, plavo-ljubičast ili zeleno-plav, osobito na dnu.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, bjelkaste, kasnije su sive do žuto-maslinaste; cjevčice su vrlo duge, slobodne, bjelkaste, lako se uklanjaju.

Spore: Vretenaste do eliptične, (11) 11.3 - 13.3 (14.2) × (2.9) 3.2 - 3.9 (4.5) µm, Q = (2.7) 3 - 3.8 (4.3), N = 120, Me = 12.3 × 3.6 µm, Qav = 3.5; otrusina je oker-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, bijelo, na prerezu je prvo crvenkasto, zatim sivo-ljubičasto, modro ili crno, pri kuhanju dosta pocrni; miris je ugodan na gljive, a okus blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom pozeleni, dok s fenolom najprije postane purpurno-ljubičasto pa zatim poprimi čokoladnosmeđu boju.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, u velikoj množini, u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s hrastom, bukvom ili jasikom (Populus tremula), voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Ne smeta što meso na prerezu mijenja boju. Puno je boljeg okusa nego brezov djed (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Smrčin turčin (Leccinum piceinum) i smrekov turčin (Leccinum vulpinum) su skoro iste vrste, a rastu po crnogoričnim šumama (ispod jele ili bora). Crveni hrapavac se nekada može zamijeniti opekastim turčinom, kojemu je stručak prekriven crnim čehama, a klobuk je svjetliji, žućkasto-narančast. Crveni hrapavac ima kestenjasti klobuk. Sve spomenute vrste su jestive.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1127. Crveni hrapavac (turčin) (Leccinum aurantiacum (Bull. ex Fr.) S.F.Gray), Sinonimi: Boletus aurantiacus Bulliard, Boletus rufus Schff., Krombholziella aurantiaca (Bull.) R.Mre.; 1129. Hrastov turčin (Leccinum quercinum (Pilat) Green et Watling), Sinonim: Krombholziella quercina (Pil.) Sutara; 1142. Varljivi djed (Leccinum decipiens (Sung.) Pilat et Dermek)

Leccinum cyaneobasileucum

Leccinum cyaneobasileucum - created on September 2021 in Wades Road, Kinlochleven, Scotland, United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland by jtatlow

Info
CC-BY-NC

Jestiva gljiva

SMEĐESIVI DJED

Leccinum cyaneobasileucum Lannoy & Estadès

Etimologija: cyaneous (lat) = plava boja + basi (lat) = nešto vezano uz donji dio gljive + leucus (lat.) = bijelo. Po plavljenju baze stručka kada se prereže ili na drugi način ošteti.

Engleski naziv: Greyshank Bolete

Klobuk: 4-12 (15) cm širok, prvo je kuglast, kasnije je konveksan, nikada nije izravnat, rijetko je blago izobličen s pomalo valovitim rubom, ali rijetko tako nepravilan kao kod mnogih velikih primjeraka brezovog djeda (Leccinum scabrum); različitih je nijansi sivo-smeđe boje, nekad je crvenkasto-smeđ, a tu je i vrlo rijetka albino forma, vrlo je fino baršunast, rub u mladosti vrlo malo prelazi preko cjevčica.

Stručak: 7-14 cm visok i 1-2.5 cm debeo, u mladosti je često u obliku bačve, u zrelosti je pravilnijeg oblika, obično je blago batinast i sužava se prema vrhu; blijedosivkast do sivkasto-smeđ, prekriven je jednobojnim ljuskama koje starenjem postaju sive, vanjski dio baze je obično s plavkastom do zelenkastom nijansom koja je najuočljivija tamo gdje je površina oštećena od puževa, u starosti je često s maslinastim do plavo-zelenim mrljama.

Rupice/cjevčice: Bjelkaste, žuto-smeđe, kasnije su sa sivo-smeđim odsjajem, na pritisak slabo mijenjaju boju, postepeno postaju smeđe; cjevčice su 1-1.5 cm duge, okrugle, obično su promjera oko 0,5 mm, prirasle su na stručak; boje su rupica.

Spore: Vretenaste, 14-18 x 5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa do sivo-smeđa.

Meso: U početku je čvrsto, kasnije je spužvasto, bjelkasto, sivkasto, na prerezu ponekad postane blago ružičasto blizu vrha stručka, uvijek plavi, iako često samo pri dnu stručka; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim močvarnim šumama, samo u simbiozi s brezom, na kiselom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja

Napomena: Slični brezov djed na prerezu ili lomu ne plavi u dnu stručka i obično je veći od opisane vrste, a postoje i značajne mikroskopske razlike. Opekasti turčin (Leccinum versipelle) ima puno narančastiji klobuk i nema plavo-zelenu nijansu na bazi stručka.

Leccinum duriusculum

Jestiva gljiva     Na listi za determinatore

TOPOLOV DJED

Leccinum duriusculum (Schulzer ex Kalchbr.) Singer

Etimologija: durus (lat.) = tvrdo. Po konzistenciji.

Engleski naziv: Slate Bolete

Klobuk: 3-12 (14) cm širok, dosta je velik, najprije je kuglast, zatim je nešto raširen i konveksan, bez sjaja, pravilan, suh; prilično je svijetle, sivo-smeđe ili crvenkasto-smeđe boje, često je mjestimično žućkast prema rubu, površina je glatka ili lagano hrapava, nije naboran, kasnije lagano blijedi, u starosti se ponekad raspucava na polja, kožica malo prelazi preko ruba.

Stručak: 6-15 cm visok, robustan, kompaktan, valjkast, od klobuka prema dolje je sve deblji; bijel; sa smeđim je čehicama, prema dnu je tamniji od prilično gustih zrnaca u obliku crtastog crteža koji je najprije smeđ pa crnkast.

Rupice/cjevčice: Prilično su sitne i okrugle, bjelkaste, kasnije su krem ili krem-sivkaste s maslinastim tonom, na dodir postaju ružičasto-sive; cjevčice su do 3 cm duge, boje su rupica, kasnije su sivkaste ili krem-sivkaste i maslinasto nahukane.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, 12-18 x 5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Čvrsto, u starosti tvrdo, bjelkasto, na prerezu nakon dužeg vremena postane malo ružičasto do ružičasto-ljubičasto, u stručku također malo žućkasto, kasnije sivo do sivo-plavo, na kraju sivo-crno; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s kalijevom lužinom požuti, s gvajakovom tinkturom za 10-tak minuta postane plavo-zeleno, dok sa željeznim sulfatom poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen isključivo u simbiozi s topolom; dosta je česta vrsta na sjeveru Europe, dok je u našim krajevima rijetka. Primjerak na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Najprepoznatljivija je po prilično svjetloj boji, po dimenzijama nije vitka kao ostale vrste iz roda Leccinum, raste isključivo ispod topola, te joj meso na bazi stručka pozeleni. Dosta je sličnih vrsta koje se razlikuju po staništu. Opisana se vrsta samo malo po boji razlikuje od crvenog hrapavca (Leccinum aurantiacum). Sve su vrste jestive, te ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1141. Topolov djed (Leccinum duriusculum (Kalchbr. ex Schulz.) Sing.), Sinonim: Boletus duriusculus Schulzer

Leccinum melaneum

Leccinum melaneum - created in Estonia by Vello Liiv

Info
CC-BY-NC

Jestiva gljiva

CRNI DJED

Leccinum melaneum (Smotl.) Pilát & Dermek

Etimologija: melas (gr.) = crno. Po boji klobuka.

Klobuk: 4-10 (12) cm širok, prvo je okruglasto-polukuglast, zatim je konveksan i otvoren, jastučast, mesnat, gladak, po vlažnom je vremenu malo mazav; najprije je crn, kasnije je crveno-smeđ ili crno-smeđ, sitno je baršunast.

Stručak: Relativno je dosta robustan, valjkast je i ravan, baza je uglavnom batinasto zadebljana, često je zakrivljen; bjelkast, prema gore je sivkast, prekriven je s prilično gustim crno-smeđim čehicama, dekoracija je nešto rjeđa prema bazi koja je obično tamnija, često crna.

Rupice/cjevčice: Najprije su bijele, zatim su krem-smećkaste; cjevčice su bjelkaste, kasnije su kremaste ili smećkaste, nikada nisu ružičaste, mjestimično su s hrđastosmeđim mrljama, lako se odvajaju od podnice klobuka, prirasle.

Spore: Vretenaste, 11-17 x 4-7 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, nikada nije ružičasto, eventualno je samo ispod površine žućkasto, u bazi je vlaknasto-drvenasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po jako vlažnim terenima u simbiozi s brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Prepoznatljiva je po crnkastom klobuku, vlaknastoj dekoraciji stručka i po izostanku ružičastog ili zeleno-plavog tona mesa na prerezu, eventualno požuti.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1136. Crni djed (Leccinum melaneum (Smotlacha) Pilat et Dermek)

Leccinum scabrum

Jestiva gljiva     Na listi za determinatore

BREZOV DJED

Leccinum scabrum (Bull.) Gray

Etimologija: scaber (lat.) = bodljikavo, neravno, hrapavo. Po bodljikavom klobuku.

Engleski naziv: Brown Birch Bolete

Klobuk: 4-16 (20) cm širok, najprije je konveksan, zatim se otvori, po vlažnom je vremenu mazav; žuto-smeđ, sivo-smeđ ili smećkast, u starosti može biti tamnosmeđ, površina je najprije fino baršunasta pa glatka, kožica se u starosti raspucava.

Stručak: 8-15 cm visok i 1-2 cm debeo, dug, vitak, pun, valjkast, na vrhu je tanji; bjelkast, cijelom je dužinom prekriven crno-smeđim ili crnkastim čehicama i brazdast.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, lako se odvajaju od podnice klobuka, bijele ili bjelkaste, kasnije su sive; cjevčice su prilično duge, u mladosti su prirasle na stručak, kasnije su zaokružene i slobodne, sivkaste.

Spore: Vretenaste do usko eliptične, glatke s tankim stijenkama, (9.2) 10.2 - 12.2 (13.8) × (3.4) 3.8 - 4.5 (4.9) µm, Q = (2.2) 2.6 - 3 (3.2), N = 120, Me = 11.3 × 4.2 µm, Qav = 2.7; otrusina je smeđa.

Meso: Bjelkasto, na prerezu ne mijenja boju, nakon sat ili više samo lagano posivi; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blago kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom postane plavkasto-sivo, s gvajakovom tinkturom postane sivo-plavo, dok rupice trusišta s kalijevom lužinom postanu crvenkasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s brezom; kod nas je dosta rasprostranjena vrsta.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, a upotrebljava se samo klobuk. Dobar je samo mlad dok je klobuk čvrst, a u starosti je dosta spužvast i neupotrebljiv. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Grabov djed (Leccinellum pseudoscabrum) raste ispod graba, a meso mu na prerezu pocrni. Topolov djed (Leccinum duriusculum) raste ispod topole i meso mu na prerezu prvo pocrveni pa poplavi i na kraju pocrni, ima kompaktnije meso. Šarolikom djedu (Leccinum variicolor) baza stručka na prerezu postane tamnoplava ili plavo-zelena. Bijele su boje i vrste mnogo većih dimenzija opekasti turčin (Leccinum versipelle) i plemeniti hrapavac (Leccinellum crocipodium) kojima se sivkasto meso oboji u crno, imaju žute rupice i žuto-smeđi klobuk, skoro uvijek imaju raspucanu kožicu klobuka. Sve su spomenute vrste jestive.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1135. Brezov djed (Leccinum scabrum (Bull. ex Fr.) S.F.Gray), Sinonim: Boletus scaber Builliard; 1138. Pepeljastosmeđi djed (Leccinum roseofracta Watling); 1140. Postojani turčin (Leccinum subcinnamomeum Pilat et Dermek)

Leccinum variicolor

Leccinum variicolor - created in Finland by Martti Moisander

Info
CC-BY-SA

Jestiva gljiva

ŠAROLIKI DJED

Leccinum variicolor Watling

Etimologija: varius (lat.) = različito, raznoliko, promjenljivo + color (lat.) = boja. Po drugačijoj boji koju poprimi.

Engleski naziv: Mottled Bolete

Klobuk: 4-12 (16) cm širok, najprije je konveksan, zatim je raširen i široko ispupčen na sredini, prilično je mesnat, gladak, po vlažnom je vremenu malo ljepljiv; siv, sivo-smeđ ili crno-smeđ, u početku je vlaknast, u mladosti je s bijelim mrljama koje kasnije nestanu.

Stručak: Valjkast, sužen je na oba kraja; prekriven je sa smeđim, crno-smeđim, sivim ili crnim čehicama na svjetlijoj osnovi, na ozlijeđenim mjestima postane plavo-zelen.

Rupice/cjevčice: Okrugle, sitne, u početku su bijele, kasnije su oker do svijetlosmeđe; cjevčice su bijele, kasnije lagano požute ili poružičaste, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Spore: Valjkaste do vretenaste, 13-16 x 5-6.3 µm; otrusina je maslinasto-smeđa do oker-smeđa.

Meso: U mladosti je čvrsto, kasnije je spužvasto, vodenasto, najprije je bijelo ili bjelkasto, kasnije je krem boje, na ozlijeđenom mjestu ili na prerezu ispod kožice klobuka postane svijetloružičasto, u sredini blago zelenkasto, a u dnu stručka plavo-zelenkasto, kuhanjem pocrni; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama tipično u simbiozi samo s brezom, voli kiselo tlo, nikad ne raste na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Boljeg je okusa od brezovog djeda (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Ima dosta sličnih vrsta iz ovog roda od koji se razlikuje po tamnoj smećkasto-crnoj boji klobuka i po crvenom i karakterističnom zelenom tonu mesa koji je kod primjeraka prikazanih na slici slabo uočljiv. Sličan je brezov djed.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1144. Šaroliki djed (Leccinum variicolor Watling)

Leccinum versipelle

Jestiva gljiva     Zaštićena gljiva     Osjetljive vrste     Na listi za determinatore

OPEKASTI TURČIN

Leccinum versipelle (Fr. & Hök) Snell

Engleski naziv: Orange Birch Bolete

Klobuk: 4-20 (22) cm širok, mesnat, najprije je polukuglast, poslije se spljošti, suh, po vlažnom je vremenu malo mazav i ljepljiv, u mladosti kožica visi preko ruba; ujednačene je tamnije ili svjetlije žuto-narančaste ili crveno-smeđe boje, rub je narančast.

Stručak: 6-20 (22) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, velik, dug, snažan, zadebljava se prema bazi, skoro je trbušast, pun; bjelkast, pri dnu je ponekad s oker nijansom, brazdast, prekriven je sitnim crnkastim čehicama koje su pri dnu crno-smeđe.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle; sivkaste su ili sivo-maslinaste; cjevčice su isprva kratke, kasnije su duže, prirasle su na stručak, lako se odvajaju od podnice klobuka, prvo su bjelkaste, zatim su sivkaste.

Spore: Vretenaste, 12-16 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, kompaktno, bijelo, na prerezu najprije pomodri, zatim pocrni; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, pojedinačno ili skupno, u šumama i na rubovima šuma u simbiozi s brezom. Ivan Focht je pisao da je česta vrsta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Gorskom kotaru i Lici, ali novija istraživanja to ne potvrđuju i ukazuju na smanjivanje populacije i potrebu za daljnjim istraživanjem. Primjerci na slici snimljeni su na lokalitetu Lupinjak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Sadrži kserokomičnu kiselinu, koja uzrokuje gastrointestinalne tegobe, a oporavak traje 3-6 sati nakon trovanja.

Napomena: Poznatljiv je po gustim crnim čehama na stručku i svjetlijoj narančastoj boji klobuka od crvenog hrapavca (Leccinum aurantiacum) i topolovog turčina (Leccinum albostipitatum). Uz breze raste još nekoliko vrsta iz tog roda, ali također nemaju toliko guste čehe na stručku i boja klobuka im nije takva. Možda je brezov djed (Leccinum scabrum) najsličniji, ali on ne mijenja boju na prerezu za razliku od opekastog turčina.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1128. Bijeli turčin (Leccinum percandidum Vasilkov), Sinonim: Krombholzia aurantica f. percandida (Vas.) Vas.; 1131. Opekasti turčin (Leccinum testaceoscabrum (Secr.) Singer), Sinonimi: Leccinum versipellis Fr. et Hok, Boletus testaceus scaber Secr.; Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Opekasti turčin (Leccinum versipelle (Fr.) Snell)

Leccinum vulpinum

Jestiva gljiva

SMREKOV TURČIN

Leccinum vulpinum Watling

Etimologija: vulpinus (lat.) = lisičji. Po crvenkastoj boji sličnoj boji lisičjeg krzna.

Engleski naziv: Foxy Bolete

Klobuk: 4-18 (22) cm širok, prvo je okruglast, zatim je poluloptast i pravilan, suh, gladak i bez sjaja; ciglastocrven do crveno-smećkast, lagano je baršunast, rub je dugo vremena podvije, kožica je na rubu izrezana i krpasta.

Stručak: 6-20 (22) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, osrednje je dug, skoro je valjkast, sužen je na vrhu; bjelkast, površina je s malim čehicama koje su prvo svijetlosmeđe, zatim su crvenkaste, tamnosmeđe ili crnkaste, osnova je skoro uvijek s plavkastom nijansom.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste, blijedosive, kasnije su tamnosive, cjevčice su dosta duge, najprije su blijedosivkaste, zatim su sivo-smećkaste, na prerezu su plavkaste.

Spore: Vretenaste, glatke, 14-17 x 4.5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Bijelo, na prerezu u klobuku prvo postane sivkasto-smeđe, zatim tamnosmeđe i na kraju tamnosivo do crno, u stručku je prvo sivkasto-smeđe do ljubičasto-smeđe, zatim sivo, kuhanjem pocrni; miris i okus su ugodni na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s borovima za razliku od smrčinog turčina (Leccinum piceinum) koji raste ispod smreke po čemu je i dobio ime, a nešto se rjeđe pronađe ispod mirte (Vaccinum myrtillus).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Puno je boljeg okusa od brezovog djeda (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Raste ispod borova, a jedna od formi raste ispod smreke. Vrsta koja raste ispod smreke je smrčin turčin, rijetko se pronađe ispod mirte. Crveni hrapavac (Leccinum aurantiacum) raste isključivo ispod breze.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1130. Smrekov turčin (Leccinum vulpinus Watling), Sinonim: Leccinum piceinum Pilat et Dermek

IDI NA VRH

Izravno podređene niže takse: prikaži