BARŠUNASTI VRGANJ (ZELENJAČA)

Neoboletus praestigiator (R.Schulz) Svetash., Gelardi, Simonini & Vizzini

Etimologija: erythros (gr.) = crveno + pus (gr.) = noga. Po boji.

Engleski naziv: Scarletina Bolete

Klobuk: 4-20 (25) cm širok, robustan, prvo je polukuglast pa dugo vremena konveksan i na kraju raširen, kožica je prvo malo baršunasto-maljava, a u starosti glatka i po vlažnom vremenu mazava, ne guli se; ujednačeno i pravilno obojen, tamnosmeđ, djelomično s žutim pjegama i više-manje s maslinastim tonom.

Stručak: 5-15 cm visok i 2-5 cm debeo, mesnat, debelo je trbušast, nema tragova mrežice, ali je čitav prekriven gustom zrnatom strukturom krvavocrvene boje koja poslije malo izblijedi u crveno, granulacija na bazi može biti smećkasta; osnova je žuta što se osobito zapaža ispod klobuka, donji dio tamniji, smeđo-maslinast.

Rupice/cjevčice: Sitne, guste, okrugle, tamne su krvavocrvene boje, na pritisak postanu plavkasto-crnkaste; cjevčice su duge, zaokružene su do stručka, najprije su žute pa zatim zelenkaste.

Spore: Eliptične do vretenaste, 12-18 x 4.5-6.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, kompaktno, u starosti je mekano, lijepe je limunastožute boje, gotovo nikad nije izgriženo crvima, na presjeku u dodiru sa zrakom odmah postaje crno-plavo, što se osobito zapaža u klobuku, a nakon nekoliko sati postaje sivo-žuto; miris ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u svim tipovima šuma, najčešće u crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, ali se pronađe i po bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je bez obzira što na prerezu promijeni boju mesa. Sirova je otrovna pa je prije uporabe treba temeljito termički obraditi.

Napomena: Gotovo dva stoljeća zelenjača je bila Boletus erythropus, bez obzira raste li u crnogoričnim ili bjelogoričnim šumama. Sada je Boletus erythropus, zelenjača razdvojen na dvije vrste: Neoboletus luridiformis i Neoboletus praestigiator. Razlika je što Neoboletus praestigiator ima baršunastiju i tamniju kožu klobuka, a sve ostalo je jednako. Neoboletus luridiformis preferira bjelogorične šume, a Neoboletus praestigiator crnogorične. Jasno se razlikuje od mrežastonogog vrganja (Suillellus luridus) koji je sličan, međutim nema mrežicu već zrnasti stručak, meso je tipične žute boje, površina ispod rupica nije narančaste boje, te ima baršunastu površinu klobuka. Queletov vrganj (Suillellus queletii) također nema mrežicu na stručku, ali je granulacija stručka mnogo sitnija, skoro neprimjetna, te stručak završava korjenasto i na bazi je crveno obojen. Sjajnocrveni vrganj (Rubroboletus dupainii) ima jarkocrveni i sjajni, skoro lakirani klobuk. Teški vrganj (Imperator torosus) ima rupice koje najprije požute pa pocrvene, na dodir se stvaraju crne ili plavo-crnkaste pjege. Lažna ludara (Rubroboletus legaliae) i vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) imaju žućkasto meso. Dio navedenih vrsta se smatra otrovnim, dok su neke vrste jestive (teški, sjajnocrveni i queletov vrganj). Vrganji s crvenim stručkom na prerezu obično poplave, a rijetko se dogodi da gljive ne potamne. Međutim, oni su još uvijek iste vrste i, naravno, savršeno jestivi. Uzrok tamnjenja mesa je taj što gljive povremeno stvaraju varijante drugačijeg specifičnog izgleda ili im nedostaje neki od sastojaka. Tamnjenje u plavu/zelenu/crnu boju uzrokovano je sastojcima (obično kiselinama) koji u kombinaciji s kisikom mijenjaju boju mesa gljive. Osim toga, potpuno je bezopasna za ljude.

IZBLIJEDJELA ZELENJAČA

Neoboletus xanthopus (Klofac & A.Urb.) Klofac & A.Urb.

Engleski naziv: False Yellow Bolete

Klobuk: 4-20 (25) cm širok, polukuglast je ili jastučast, kasnije se raširi, ljepljiv; krem-smeđ je ili tamnosmeđ, s maslinastim je tonom, djelomično je i žuto točkast, baršunast.

Stručak: 5-15 cm visok i 2-5 cm debeo, baza je lagano bulbozna i zadebljana, na samom dnu se naglo sužava i završava šiljato; s malim je žućkastim i crvenkastim čehicama na žutoj osnovi.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, vrh je crven, dno je žuto; cjevčice su izrezane uz stručak, prirasle, žute.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, 10-16 x 3.8-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žuto, na presjeku odmah postane crno-plavo, u bazi više ili manje ostaje žućkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i ranu jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom. Posljednje dvije slike snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Iako neki izvori navode da je nejestiva vrsta, smatramo je jestivom vrstom izvrsne kvalitete.

Napomena: Ranije je bio pogrešno identificiran kao pahuljasti vještičji vrganj. Bečki su molekularni biolozi konačno otkrili da se gljiva sa smeđim, baršunastim klobukom i blago bulboznim stručkom sa žutim čehicama bitno razlikuje po strukturi DNK.