LJUSKASTI RUPIČAR (ŠKRIPLIN)

Cerioporus squamosus (Huds.) Quél.

Etimologija: squamosus (lat.) = čehast, ljuskav. Po čehama prekrivenim klobukom.

Engleski naziv: Dryad's Saddle

Klobuk: 3-25 (40) cm širok, lepezastog je oblika, izravnat, ulegnut; bjelkasto-svijetložut je ili blijedosmeđ, najprije je sa svijetlosmeđim koncentrično postavljenim čehama koje su u starosti tamnosmeđe, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 5-7 cm visok i 4-5 cm debeo, kratak, valjkast, ekscentrično je ili lateralno spojen sa klobukom, čvrsto je prirastao za stanište; bjelkast je ili svijetlosmeđ, cjevčice na gornjem dijelu tvore posebnu mrežicu, na donjem je dijelu u početku žućkast, kasnije je crnkast, najprije je perutast, kasnije je gladak i bez dekoracije.

Rupice/cjevčice: Najprije su sitne, kasnije su široke, 1-2/mm², zupčaste, višekutne; bjelkaste su ili blijedožute; cjevčice su kratke, spuštaju se po stručku.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, prozirne, (12) 12.3 - 14.2 (15.2) × (4.1) 4.4 - 5.1 (5.6) µm, Q = (2.4) 2.6 - 3 (3.2), N = 60, Me = 13.3 × 4.8 µm, Qav = 2.8; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo je do kremasto, debelo, u mladosti je vodenasto mekano i elastično, zatim je kožasto, u starosti je suho i drvenasto; miriše na krastavac, užeglo brašno ili med, a okus je na brašno ili orase.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, a rjeđe u jesen, kao parazit na živim panjevima i stablima ili saprofit krupnijih drvnih ostataka, uglavnom bjelogoričnog drveća, uzrokuje bijelu trulež drva. Prve dvije slike snimljene su sredinom lipnja na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, treća početkom rujna na lokalitetu Galgovo kod Zagreba, četvrtu je sredinom travnja snimio Neven Ferenčak, a petu i šestu Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, početkom rujna na lokalitetu Suvi vrh na Dinari.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, ali samo mlada jer joj meso postane kožasto.

Napomena: Raste isključivo na panjevima i drveću, lepezastog je oblika, ima kratki stručak, površina je malo baršunasta i pocrni kada se gljiva potpuno razvije. Iz jednog korijena može narasti stepenasto po nekoliko plodnih tijela. Ne postoji nikakva opasnost od zamjene s nevaljalim gljivama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1190. Ljuskasti rupičar (škriplin) (Polyporus squamosus (Huds.) Fries), Sinonimi: Polyporus pallidus Schulzer, Melanopus squamosus Bourdot

LAVLJEŽUTI RUPIČAR

Cerioporus varius (Pers.) Zmitr. & Kovalenko

Engleski naziv: Variegated Polypore

Klobuk: 3-10 (12) cm širok; konveksan, poslije raširen i udubljen ili lepezast, gladak ili do ruba malo radijalno izuvijan, tvrd, neproziran; najprije oker-žut, poslije smeđ, tamnosmeđ, maslinasto-smeđ ili narančasto-smeđ; rub je tanak i valovit.

Stručak: 2-5 (6) cm visok i 1-1.2 (1.5) cm debeo; krem do okersmeđ ili smeđ, gladak, zagasit, donji dio crn i bez sjaja; ekscentrično ili centralno postavljen s obzirom na klobuk, valjkast, ispod klobuka širi.

Rupice/cjevčice: Najprije bijele, poslije su krem-oker ili sivo-smeđe, okruglaste, višekutne, 4-5/mm²; cjevčice su 0.5-2 mm duge, spuštaju se po stručku, u mladosti su bjelkaste, poslije su oker do sivo-smeđe.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, s uljnim kapljama, 9-11 x 3.5-4 µm; bazidije u obliku toljage s 4 sterigme, nemaju bazalnog koljena; otrusina je bijela.

Meso: U klobuku debelo 2-5 mm, bijelo do svijetlosmeđe, prema dnu stručka tamnije, žilavo; miris je ugodan na gljive, a okus blag.

Stanište: Raste tijekom godine u vlažnim bjelogoričnim šumama, na obalama potoka i na rubovima močvara, kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve i johe. Prve tri slike snimio je Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, krajem rujna na lokalitetu Zelovo kod Sinja, a četvrtu Neven Ferenčak, krajem srpnja na lokalitetu Učka u Istri.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Iako je jestiva vrsta, smatra se nejestivom zbog žilavog mesa. Može se konzumirati, ali samo dok je mlada i meso mekano.

Napomena: Opisanog lavlježutog rupičara moguće je zamijeniti sa smeđim rupičarom (Picipes badius) i osobito s crnonogim rupičarom (Picipes melanopus). Obje spomenute vrste imaju donji dio stručka crn i najčešće uzdužno brazdast. Međutim, smeđi rupičar na pregradama hifa nema koljeno.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1195. Lavlježuti rupičar (Polyporus varius Pers.: Fries)