UGLATI RUPIČAR

Lentinus arcularius (Batsch) Zmitr.

Etimologija: arcularius (lat.) = kriv (ili savijen), u obliku luka.

Engleski naziv: Spring Polypore

Klobuk: 3-7 (9) cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi i lagano ulegne na sredini, tanak, elastičan, kožica se može guliti; žuto-smeđ, smeđ, sivo-smeđ ili tamnosmeđ, dlakavo-čehast, rub je tanak, dugo je vremena podvijen, dekoriran je sitnim stršećim dlačicama.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 1-3 cm debeo, najčešće je centralan ili je blago ekscentrično postavljen u odnosu na klobuk; žućkasto-smeđ je do smeđ, s bjelkastim je čehicama na smeđoj osnovi, na mjestu završetka cjevčica je bjelkast.

Rupice/cjevčice: Višekutne, izdužene, 1-2 x 0.5-1 mm velike, 0.5-2/mm², bjelkaste su ili kremaste; cjevčice su 2-3 mm duge, spuštaju se po stručku.

Spore: Valjkaste, glatke, prozirne, (5.4) 6.9 - 8.9 (10.8) × (2.2) 2.5 - 3.6 (4.2) µm, Q = (1.9) 2.2 - 3.1 (3.7), N = 120, Me = 8 × 3.1 µm, Qav = 2.6; otrusina je svijetložuta.

Meso: Bijelo, kremasto ili je žućkasto, čvrsto, elastično, žilavo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, panjevi) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta ili graba; uzrokuje bijelu trulež. Primjerak na slici je rastao na truloj grani graba na lokalitetu Vojnić pokraj Sinja.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog vrlo žilave konzistencije mesa.

Napomena: Ima dosta razilaženja u literaturi oko ove vrste, svibanjski rupičar (Lentinus substrictus) se često poistovjećuje s ovom gljivom. U svakom slučaju, niti jedna od spomenutih gljiva nema kulinarske vrijednosti.

ZIMSKI RUPIČAR

Lentinus brumalis (Pers.) Zmitr.

Etimologija: brumalis (lat.) = zimsko. Po pojavi zimi.

Engleski naziv: Winter Polypore

Klobuk: 4-8 (12) cm širok, konveksano, kasnije je izravnat, ulegnut i više ili manje ispupčen na sredini; oker, sivo-smeđ ili je tamnosmeđ, rub je nepravilan, kovrčast i baršunast.

Stručak: 2-4 (5) cm visok i 2-5 (7) mm debeo, valjkast, pun, tanak, tvrd; žuto-smeđ, oker, svijetlosmeđ do crvenkasto-smeđ, maljav, zatim je lagano čehast.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, duguljaste ili višekutne, 1-3/mm², bjelkaste su do žućkaste; cjevčice su kratke, do 3 mm duge, spuštaju se po stručku.

Spore: Valjkaste ili kobasičaste, glatke, 4-7 x 1-2.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vrlo je žilavo, elastično, bjelkasto, svijetlosmeđe ili je sivo-smeđe, prema dnu je tamnije; miriše ugodno na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, zimu i proljeće, od rujna do travnja, u šumama, po parkovima i vrtovima kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta, bukve i vrbe; izaziva bijelu trulež drva. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, početkom prosinca i u drugoj polovici siječnja, na ukopanoj grani bagrema.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog drvenaste konzistencije mesa.

Napomena: Nasuprot uglatom rupičaru (Lentinus arcularius) nema trepavičasti rub klobuka i ima sitne rupice koje su bijele, okrugle, višekutne i kratke. Prepoznatljiva je po tome što se čitave godine može pronaći na otpalim granama raznog bjelogoričnog drveća.

SVIBANJSKI RUPIČAR

Lentinus substrictus (Bolton) Zmitr. & Kovalenko

Etimologija: sub (lat.) = ispod, blizu + strictus (lat.) = stisnut, zategnut. Po značajkama.

Engleski naziv: Fringed Polypore

Klobuk: 3-10 (12) cm širok, u mladosti je konveksan, zatim se raširi blago ulegne u sredini, u starosti je gladak, tanak, elastičan; može biti žuto-smeđ, tamnosmeđ, maslinasto-smeđ ili sivo-smeđ, baršunast, rub je dugo podvijen, valovit i čekinjasto dlakav.

Stručak: 1-5 (6) cm visok i 1-1.2 (1.5) cm debeo, centralno je postavljen u odnosu na stručak, dug, tanak, tvrd, pun, iste je debljine ili je neposredno ispod klobuka nešto tanji; najprije je sivkast, zatim je smećkast do oker-smećkast, sitno je pahuljast i dlakav, ponekad je prošaran poput zmijske kože.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, okruglaste, 0.1-0.2 mm široke, 5-6 /mm², najprije su bijele, zatim su žućkaste; cjevčice su najprije bjelkaste, zatim su žućkaste, kratke, spuštaju se po stručku.

Spore: Valjkaste do eliptične, u obliku banane, glatke, prozirne, nisu amiloidne, 5-6 x 1.5-2.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Jako tvrdo, elastično, vrlo žilavo, svijetlosmeđe, prema dnu stručka je tamnije; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u rano proljeće i ljeto u vlažnim šumama, na obalama potoka i na rubovima močvara, kao saprofit krupnih drvnih ostataka (panjevi, cjepanice, grane) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta, vrbe i bukve; izaziva bijelu trulež drva. Prva i treća slika snimljene su u drugoj polovici travnja na lokalitetu Galgovo kod Zagreba, a drugu je snimio Neven Ferenčak, u drugoj polovici svibnja.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrdog i žilavog mesa.

Napomena: Moguća je zamjena sa zimskim rupičarom (Lentinus brumalis) koji raste tijekom godine na istom staništu. Međutim, spomenuta vrsta ima mnogo veće rupice (0.3-1 mm široke), stručak je kraći i često ekscentrično postavljen. Vrlo je sličan i lavlježuti rupičar (Cerioporus varius), koji raste u ljeto i jesen na istome staništu, klobuk je gladak, oker-žut i ubrzo postane drvenast. Najveća je razlika u tome što mu je donji dio stručka crn, a od sredine prema gore bjelkast. Nijedna od spomenutih vrsta nije jestiva.

TIGRASTA BUSENJAČA

Lentinus tigrinus (Bull.) Fr.

Etimologija: tigrinus (lat.) = tigrasto. Po dekoraciji klobuka.

Engleski naziv: Tiger Sawgill

Klobuk: 4-9 (12) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i ulegnut, pupčast je ili ljevkast, prilično je kožast; cijela je površina gusto prekrivena sitnim tamnosmeđim ili crno-smeđim čehicama na svijetložutoj osnovi, na rubu su mnogo rjeđe, rub je tanak, iskrivljen i često iscijepan.

Stručak: 3-7 (9) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, tanak je i kratak, postepeno se zakrivljuje, pun, obično je dobro ukorijenjen u drvu; površina je prekrivena sa smeđim ili crno-smeđim čehicama na bjelkastoj osnovi, ispod klobuka se nalaze bijeli ostaci prolaznog zastorka.

Listići: Gusti, uski, oštrica je sitno nazubljena, spuštaju se po stručku, bjelkasti, kasnije su žućkasti.

Spore: Eliptične, duguljaste, prozirne, nisu amiloidne, (6) 6.1 - 7.2 (7.7) × (2.4) 2.41 - 2.9 (3) µm, Q = (2.2) 2.3 - 2.7 (2.9), N = 120, Me = 6.6 × 2.6 µm, Qav = 2.5; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, tanko, žilavo, kožasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag, kasnije je ljutkast i gorak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sulfovanilinom ubrzo postane purpurno-crveno, dok s kalijevom lužinom postane žućkasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, po više primjeraka zajedno, u aluvijalnim i bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, osobito vrbe, topole ili breze.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, ali samo mlada, jer je poslije dosta žilava. Ljudi je u okolici Osijeka skupljaju i prodaju na tržnici, dok je sasvim mlada, a nazivaju je vrbovača i kažu da je to jedna od najboljih gljiva. Dosta je cijenjena gljiva i u Francuskoj.

Napomena: Ova je gljiva vrlo karakterističnog izgleda, a raste u velikoj množini na svom omiljenom staništu, trulim panjevima topola, vrba ili breza.