Amanita alseides - created on October 2025 in Romainmôtier-Envy, Switzerland by Nicolas Schwab

NIMFINA PRESLICA

Amanita alseides Hanss

Etimologija: Alseides (gr.) = u grčkoj mitologiji nimfe svetih šuma i gajeva. To su bile manja, lokalna božanstva prirode (divine spiriti) koja su štitila, oživljavala i personificirala određenu svetu šumu. Po mitologiji.

Klobuk: 4-9 cm širok, prvo je stožast, kasnije se raširi, siv, žućkasto-smeđ, svijetlosmeđ ili smeđ, vremenom izblijedi na rubu, osobito u prostoru između listića, površina je s rijetkim do oblinim ostacima ovoja, u početku su bjelkasti, zatim sivkasti, smećkasti, sivkasto-smeđi, rub je narebran 1/5-1/3 promjera, narebranost je izraženija u zrelih i osušenih primjeraka.

Stručak: 5-8 cm visok i 0.6-1 cm debeo, do 1.5x duži od promjera klobuka, valjkast do usko batinast, isprva je pahuljast, zatim je malo vlaknast do gotovo gladak, površina je bijela ili bjelkasta, rukovanjem postaje sivkasto-oker; volva je vrećasta, krhka (tip Ib ili III), u početku je bjelkasta, a zatim vremenom posivljuje, osobito na unutarnjoj površini.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, sušenjem ponekad postaju svijetloružičasti, oštrica je blago nazubljena ili gotovo glatka, iste je boje kao i lice.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, s velikom su središnjom uljnom kapljom, neamiloidne, 9-12 x 8-11 µm, Qav = 1.13-1.16, bazidije su uglavnom 4-sporne, ali su prisutne i 1-2-3-sporne, batinaste ili rijetko trbušaste, 39-69 x 12.4-19 µm, sterigme su 5.5-8 x 1-1.5 µm, baze bazidija su bez kopči, cheilocistide su brojne, jajolike ili kruškolike, rijetko su u obliku boce, do 42 x 24 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, parkovima i šikarama, u simbiozi s listopadnim i zimzelenim hrastovima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Boja klobuka kod opisane vrste je vrlo promjenjiva. Može biti srebrnosivkasta kao što je navedeno u izvornom opisu vrste. Međutim kod nekih kolekcija su bili karakteristično smećkasti i kod mlađih i kod jako zrelih primjeraka, koji su pronađeni na izloženim, sunčanim mjestima u rijetkim termofilnim šumama hrasta. Za neke od primjeraka korištenih u izvornom opisu navedeno je sivljenje listića, što nije uočeno poslije. Umjesto toga, jedan primjerak je sušenjem pokazao ružičasti odsjaj, čak i na terenu. Ovo je značajka koju je primjećena i kod nekoliko drugih vrsta iz sekcije Vaginatae. Tamnjenje volve s vremenom i pri rukovanju je važna karakteristika ove vrste, za koju se trenutno zna da je prisutna samo kod nekoliko europskih vrsta iz sekcije Vaginatae, osobito u skupini sivokožaste preslice (Amanita submembranacea). Uz druge razlike između dvije vrste, sivokožasta preslica ima istaknutu volvu tipa II, što je važno za prepoznavanje na terenu.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

SREBRNASTA PRESLICA

Amanita argentea Huijsman

Etimologija: argentatus (lat.) = srebro. Po boji.

Engleski naziv: Silvery Amanita

Klobuk: 6-10 cm širok, zvonolik, kasnije je raširen, izraženo je ispupčen na sredini, po suhom je vremenu srebrnasto sjajan, sivkast, srebrnastosiv, uglavnom je gol, bez ostatka ovoja, ponekad na vrhu zaostane veliki komad bijelog ovoja, rub je izraženo narebran.

Stručak: 6-14 cm visok i 1-1.7 cm debeo, tanak, proširen je na vrhu, malo je zadebljan na bazi, šupalj, sitno je pahuljast, gornji dio je bijel, malo je sivkast prema bazi; volva je velika, debela, opnasta, bjelkasta ili sa svijetlosmeđim mrljama na vanjskoj površini, duboko je ukopana, rub je slobodan.

Listići: Gusti, slobodni, izmiješani su s rijetkim lamelulama, mekani, isprva su bijeli, zatim su sivkasti.

Spore: Široko su eliptične, rijetko su kuglaste, glatke, prozirne, s jednom su uljnom kapljom, neamiloidne, 10-13 x 8-11, Q je 1.3, cheilocistide su kuglaste, kopče na bazi bazidija su rijetke ili odsutne (cromushrooms: (8.9) 9.5 - 11.1 (12) × (6.9) 7.5 - 8.8 (9.3) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.6), N = 120, Me = 10.3 × 8.1 µm, Qav = 1.3); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, sivkasto ispod kožice klobuka, osobito na sredini, u stručku je malo sivkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, uz rubove šuma, te u manjim skupinama po šumskim čistinama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu. Slika je snimljena 10.10.2024, na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7,  8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su upadljiva preslica (Amanita magnivolvata), koja ima visoku i mesnatu bijelu volvu, planinska preslica (Amanita nivalis), kojoj je klobuk obično pokriven ostacima ovoja i tmurna preslica (Amanita vaginata), koja ima vlaknasto ljuskavo dekorirani stručak i gotovo kuglaste spore.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 38. Srebrnasta preslica (Amanita vaginata var. argentea Huijsman)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

DVOBOJNA PRESLICA

Amanita battarrae (Boud.) Bon

Engleski naziv: Banded Amanita

Klobuk: 5-12 cm širok, prvo je stožast, kasnije se raširi i ulegne na sredini sa središnjom grbicom, rub je izrazito narebran do oko 1/3 promjera, ljepljiv, gotovo je sjajan, siv, sivo-smeđ do sivo-maslinast, površina je obično pojasasta, tamniji je na sredini i na unutarnjem dijelu narebranog ruba, dok je središnji dio između njih svjetliji, kao i veči dio narebranog ruba, koji ponekad može biti gotovo bjelkast.

Stručak: 7-16 cm visok i 0.7-2 cm debeo, visok, vitak, lagano je zadebljan na dnu, pun, poslije je šupalj, bez vjenčića, bjelkast, žuto-smeđ ili sivo-smeđ, prekriven je malim smeđim ljuskicama razvrstanim u cik-cak prugama poput zmijske kože; volva je vrećasta, dosta je visoka, 2-4 cm široka, izvana je bjelkasto-kremasta, a iznutra tamnija, vremenom izblijedi.

Listići: Gusti, široki, bijeli, uz stručak su slobodni, različito su dugi, oštrica uz rub klobuka postane sivo-smeđa.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9-13 x 9.5-12.5 µm, Q je 1-1.2 (cromushrooms: (10) 10.2 - 11.8 (12.9) × (7.9) 9.3 - 11.1 (12.2) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 120, Me = 10.8 × 10.1 µm, Qav = 1.1); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo do svijetložuto, tamnije je obojeno ispod kožice; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, te po travnjacima, osobito viših planinskih predjela, u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem. Primjerak na prvoj i petoj slici snimio je Neven Ferenčak, početkom lipnja u okolici Ivanca, a primjerke na drugoj i trećoj slici slici Matija Josipović, u drugoj polovici lipnja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Po pojasasto obojenom klobuku slična je žućkastosmeđa preslica (Amanita fulvoides), kojoj meso na prerezu postane blago krem-narančasto, te debeloovojna preslica (Amanita pachyvolvata), koja ima uočljivo robusniju volvu i slabije pojasast klobuk.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 33. Dvobojna preslica (Amanita battarae (Fr.) Gill.), Sinonim: Amanita umbrinolutea Secretan

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita beckeri - created on October 2006 in Ollo, Navarra, Spain by Luis García Bona

BEKEROVA PRESLICA

Amanita beckeri Huijsman

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Becker's Ringless Amanita

Klobuk: 5-12 cm širok, prvo je polukuglast, nije zvonolik, poslije je konveksan i otvoren, blago je ljepljiv, zlatno žuto-smeđ do smeđ, u mladosti je često malo svjetliji prema rubu, oker, s bradavičavim je ostacima bijelog ovoja, bradavice su isprva bjelkaste, kasnije su smeđe do cimetasto-smeđe, nikada ne postanu sive ili crne, rub je često radijalno raspucan, izraženo je narebran do 1/3 promjera.

Stručak: 8-20 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast, lagano se sužava prema vrhu, prvo je pun, kasnije je šupalj, bijel do svijetlosmećkast, skoro čitavom dužinom je s mnogobrojnim ljuskavim i pojasasto raspoređenim ostacima ovoja koji su isprva bijeli, a zatim postaju smeđi; volva je bijela, krhka kasnije postaje smećkasta, ostavlja pojas tkiva na dnu blizu baze i tvori malu šalicu.

Listići: Gusti, široki su do 12.5 mm, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli do krem, na kraju postaju srebrnosivi, nekad su sa smećkastim mrljama, oštrica je blago nazubljena.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 10-12 x 9-11 µm, Q = 1-1.2, Qav = 1.04-1.05, bazidije su 4-sporne, ali prisutne su i 1-2-sporne, batinaste do izduženo batinaste, 37-54 x 8-14.3 µm, sterigme su duge do 4 µm, baze bazidija su bez kopči, cheilocistide su kruškolike, 14.2-23.1 x 7.8-13.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, na prerezu lagano posmeđi; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu, najčešće u mediteranskom području, ali se pronađe i u unutrašnjosti, primjerice na Plješivici.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je johina preslica (Amanita friabilis), koja je tamnija na sredini klobuka i s bjelkastim rubom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 34. Bekerova preslica (Amanita beckeri Huijsman)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

PEPELJASTOSMEĐA PRESLICA

Amanita brunneofuliginea Zhu L.Yang

Etimologija: brunhneus (lat.) = smeđi, tamnosmeđi + fuligo, fuliginis (lat.) = čađ, tamna prašina. Po boji.

Engleski naziv: Brown-Black Ringless Amanita

Klobuk: 5-14 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan, često je blago ispupčen na sredini, crnkasto-smeđ do crno-smeđ, prema rubu postaje svjetliji, rub je narebran od 10-30 % promjera, krpasti ostaci ovoja su bijeli do prljavo bijeli i s mrljama.

Stručak: 8-22 cm visok i 0.5-3 cm debeo, skoro je valjkast, blago se sužava prema vrhu i malo širi uz listiće, nije gomoljasto zadebljan na bazi, pun, kasnije je šupalj, na gornjem je dijelu bijel do bjelkast sa sivkastim vlakancima, a donja polovica je sivkasta; volva je vrećasta, opnasta i prilično čvrsta, visoka je 2.5-7 cm, vanjska je površina bijela ili bjelkasta i prekrivena smeđim, raspucanim ljuskama, a unutarnja je bijela.

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama, slobodni, bijeli.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 10-14 x 9-12.5 µm, Q = 1-1.1, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-47 x 15-16 µm, sterigme su duge do 5 µm, baze bazidija su bez kopči, cheilocistide su batinaste, slične bazidijama, 47-53 x 14-20 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem. Slike je snimio Danijel Mulc, 13.10.2024., na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Karakteristična je po bijeloj volvi i krpastim ostacima na klobuku. Izvorno je opisana u provinciji Yunnan u Kini.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

BLAGVA

Amanita caesarea (Scop.) Pers.

Etimologija: caesaerus (lat.) = cezarovo, carsko. Po dobroj kvaliteti.

Engleski naziv: Caesar's Amanita

Klobuk: 6-15 cm širok, najprije mesnat i kuglast pa jajolik i na kraju otvoren, malo je mazav, gol, bez ostataka ovoja, nekad je s bijelim krpastim ostacima ovoja, zlatnožut, narančasto-crven, narančasto-smeđ ili krvavocrven, nekad vuče prema žutoj, a nekad prema crvenoj boji, rub je pravilan, poslije je kratko narebran (10-30 % promjera).

Stručak: 8-19 cm visok i 1-3 cm debeo, valjkast, mesnat, zadebljan na bazi, najprije je pun pa poslije malo šupljikav, žut, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; ispod klobuka se nalazi naglašeno crtasti zlatnožuti viseći vjenčić; na dnu je velika, čvrsta, režnjasta, bijela volva.

Listići: Vrlo su gusti, prema kraju su širi, pomiješani su s lamelulama, slobodni, najprije svijetložuti, zatim su zlatnožuti.

Spore: Široko su eliptične, neamiloidne, 8.5-12 x 6-7.5 µm, baze bazidija su s kopčama (cromushrooms: (7.6) 8.1 - 9.8 (12.1) × (5.2) 5.9 - 7.1 (8.3) µm, Q = (1.2) 1.3 - 1.5 (1.7), N = 120, Me = 8.9 × 6.4 µm, Qav = 1.4); otrusina je bijela.

Meso: Kod mladih je bjelkasto, a prema krajevima, odnosno ispod kožice klobuka je žuto; miris je nenapadan i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama zimzelenih i listopadnih hrastova ili kestenom, na vapnenastom tlu, voli toplije krajeve, a u kontinentalnim krajevima je rjeđa. Primjerci na prvih pet slika snimljeni su u rujnu, na lokalitetu Gala kod Sinja, šesta polovicom listopada, na lokalitetu Petrova gora kod Vojnića, a sedma sredinom kolovoza, na lokalitetu Brlenić kod Krašića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Po boji klobuka su slične crvena muhara (Amanita muscaria), koja ima bijele listiće i ostatke ovoja po površini klobuka u obliku malih krpica, te njezin sinonim ogoljela muhara (Amanita muscaria var. aureola), koja je poput crvene muhare bez krpastih ostataka ovoja po klobuku i obično je više narančaste, nego crvene boje. U rimsko je doba bila omiljena jestiva gljiva rimskih generala

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 19. Carska blagva (blagva) (Amanita caesarea (Scop. ex Fr.) Pers. ex Schw.); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Blagva (Amanita caesarea (Scop.: Fr.) Pers.)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita calida - created on November 2024 in Cádiz, Spain by Javier Marcos Martínez

VRUĆA PRESLICA

Amanita calida Plaza & Illescas

Etimologija: calida (lat.) = vruće, toplo, odnosi se na vrijeme pojave, krajem proljeća, s visokim temperaturama. Po vremenu rasta.

Klobuk: 4-14 cm širok, u početku stožast do zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan, obično je s izraženom grbicom, može biti i blago ulegnut, rub je izraženo narebran između 1/4 i 1/3 promjera, ižlijebljen je na spoju s listićima i često rascijepljen na nekoliko mjesta, površina je glatka, po vlažnom vremenu je blago ljepljiv, slabo je sjajan, obično je bez ostataka ovoja, eventualno je s rijetkim nepravilnim krpicama, bjelkasto-siv, sivo-smeđ ili svijetlosiv, nešto je tamniji na sredini i postupno sve svjetliji prema rubu, u nekim je slučajevima s nešto tamnijim rubnim pojasom.

Stručak: 6-20 cm visok i 0.7-2 cm debeo, valjkast , blago je proširen prema bazi, gladak, pun, kasnije je šupalj, u gornjem dijelu je ižlijebljen, bez vjenčića ili ljuskave zone na njegovom mjestu, ponekad je s blago pahuljastim i bjelkastim ostacima zastorka, osobito na donjoj polovici, čitav je bijel ili bjelkast ili češće boje klobuka, ali svjetliji u gornjem dijelu, postupno je sve svjetliji prema bazi, a kod nekih primjeraka pojavljuju se i nepravilne zlatnožućkaste crtice; volva je obično vrećasta (tip IV), s 2-3-režnja, iako neki primjerci imaju priraslu volvu (tip III), izvana je opnasta, a iznutra je blago pahuljasta, visoka je 4-9.2 cm, široka 2.5-4.2 cm, bijela iznutra i izvana, ponekad se s nepravilnom učestalošću i rasporedom pojavljuju male do srednje velike oker-smeđe do hrđastosmeđe pjegice.

Listići: Umjereno do vrlo gusti, 92-134 dopiru do stručka, slobodni, oštri uz rub klobuka, ponekad su račvasti, na bazi su spojeni slabim poprečnim žilicama, bijeli, oštrica je iste boje, blago je nazubljena.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 10-12.5 x 10-12 µm, Q = 1-1.1, Qav = 1.05, bazidije su batinaste, sa žućkastim vakuolarnim sadržajem ili jednom ili više velikih masnih kapljica, 4-sporne, rijetko su 2-sporne ili 1-sporne, 40-81 x 10-22 µm, s pomalo zakrivljenim sterigmama, duljine 5.5-8 µm (do 11.5 µm kod 1-spornih); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus su na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, a možda i bukvom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Karakteristična je po dosta velikim dimenzijama, nazubljenim listićima i kuglastim sporama.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

TIGRASTA PRESLICA

Amanita ceciliae (Berk. & Broome) Bas

Engleski naziv: Snakeskin Grisette

Klobuk: 6-25 cm širok, najprije je zvonolik, zatim se raširi, smeđ, siv ili sivo-smeđ, u zrelosti postaje prljavo smeđ, prekriven je brojnim tamnosivim do crno-sivim krpastim ostacima ovoja, rub je izraženo narebran do oko 1/3 promjera, u starosti je izvrnut.

Stručak: 7-30 cm visok i 1.5-3 cm debeo, valjkast, prema vrhu se malo sužava, zadebljan na bazi, ali bez gomolja, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, pun, u starosti je barem djelomično šupalj, sivo-smeđ, ovoj se raspada na brojne, sitne, sive pojaseve i ljuske koje podsjećaju na zmijsku kožu; volva je brzo prolazna, a ostaci volve obično su u obliku kratke, blijede, čašaste nakupine, koja podsjeća na vjenčić.

Listići: Vrlo su gusti, zaokruženi su uz stručak, slobodni, ponekad su račvasti, bijeli, oštrica je često tamnija.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 11.5-14 x 7-13 µm, Q = 1-1.1, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: spore su (11) 11.3 - 12.7 (14.1) × (10.1) 11 - 12.4 (13.7) µm, Q = 1 - 1.05 (1.1), N = 150, Me = 12 × 11.7 µm, Qe = 1.02, bazidije su 4-sporne, batinaste, 54-74 × 12-17 µm, N = 37; otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo, nježno, bijelo do bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso s fenilanilinom prvo postane vinskicrveno, a zatim ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i po šumskim čistinama, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, često hrastom, na vapnenastom ili glinenastom tlu. Prilično je česta vrsta u Istri. Prve četiri slike snimio je Neven Ferenčak, 26.5.2022., 29.10.2022., 28.4.2025. i 5.8.2019., a posljednje dvije snimljene su na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića, 16.10.2022.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Vrlo isprani primjerci mogu sličiti blijedoj preslici (Amanita lividopallescens), dok je sivokožasta preslica (Amanita submembranacea) manja i s malo ili nimalo ostataka ovoja na stručku.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 40. Tigrasta preslica (Amanita inaurata Secr.), Sinonim: Amanita strangulata Fries

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

ŽUĆKASTA PUPAVKA

Amanita citrina Pers.

Etimologija: citrinus (lat.) = limun, limunastožuto. Po boji klobuka.

Engleski naziv: False Deathcap

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je kuglast, zatim je zvonolik i na kraju raširen, svijetložut ili limunastožut, žuto-zelenkast, ali nekad i potpuno bijel (Amanita citrina var. alba) ili žuto-smeđ, prekriven je nepravilnim bijelim bradavičastim ostacima ovoja koji se za kišnih dana isperu, mazav, gladak i sjajan.

Stručak: 4-12 cm visok i 0.5-2 cm debeo, valjkast, baza je s oštro obrubljenim gomoljem širokim 2-4 cm, prvo je pun pa šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel do žućkast; na gornjem dijelu je s trajnim, slabo crtastim, opnastim, bijelim ili žućkastim vjenčićem; a gomolj je obmotan s bijelim opnastim ovojem koji se uglavnom rano izgubi.

Listići: Gusti, na oba su kraja suženi, slobodni, bijeli su ili blago žućkasti.

Spore: Kuglaste, amiloidne, 8-10 x 7-9 µm, Q je oko 1.1, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: (7) 7.4 - 8.8 (10.3) × (6.3) 7 - 8.3 (9.9) µm, Q = 1 - 1.1, N = 120, Me = 8.1 × 7.6 µm, Qav = 1.1); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je svijetlo limunastožuto; miris je slab, ali neugodan na sirove krumpire, a nekima na kupus ili rotkvice, okus je blag, prilično odvratan na rotkvice.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka, listići i meso u gomoljastom zadebljanju stručka sa sumpornom kiselinom postanu maslinasto-smeđi, a rub listića s KOH postane crveno-smeđ.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim drvećem, obično borom i smrekom, ali i hrastom, voli vapnenasto ili kiselo tlo, dosta je česta vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Dugo je vremena smatrana teškom otrovnicom, poput zelene pupavke (Amanita phalloides), međutim, danas se sa sigurnošću zna da nije tako opasna, te da trovanje nije kobno. Slabo je otrovna jer sadrži termolabilni toksin bufotenin (kao kod žabe krastače) koji pojačava cirkulacijsku aktivnost i ima halucinogeno djelovanje, a toksin se termičkom obradom potpuno uklanja, nakon čega je gljiva jestiva, ali nije osobito ukusna zbog prilično neugodnog mirisa i okusa. Branje ove vrste nije preporučljivo zbog sličnosti sa zelenom pupavkom.

Napomena: Slične su bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), koja ima bijeli klobuk, te eventualno izblijedjela zelena pupavka, koja ima uočljivu volvu na dnu stručka i drugačiji miris. Primjerci na slikama snimljeni su na lokalitetima Ponikve kod Zagreba, cret Dubravica kod Zaprešića i Pila kod Stubičkih toplica.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 6. Žućkasta pupavka (Amanita citrina (Schff.) S.F.Gray), Sinonim: Amanita mappa (Batsch. ex Fr.) Quél

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

ŽUĆKASTA PUPAVKA, BIJELI VARIJETET

Amanita citrina var. alba (Gillet) E.-J.Gilbert

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Engleski naziv: White False Death Cap

Klobuk: 3-10 cm širok; u mladosti je kuglast, zatim je konveksan i na kraju raširen, kožica je glatka, sjajna i mazava, snježnobijel (za razliku od tipične žućkaste pupavke (Amanita citrina), koja je karakteristično žuta), više ili manje je prekriven bijelim, bradavičavim ostacima ovoja.

Stručak: 4-12 cm visok i 0.5-2 cm debeo, valjkast, završava tipičnim jakim zadebljanjem koje je kao obrubljeno s gornje strane, pun, kasnije je šupalj, bijel; vjenčić je bijel, opnast, viseći i crtast s gornje strane.

Listići: Gusti, trbušasti, slobodni, nepravilni, bijeli.

Spore: Skoro su kuglaste, amiloidne, 8-10.5 x 7-9 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, čvrsto, bijelo; miris je slab, ali neugodan na sirove krumpire ili rotkvice, a okus je blag, prilično odvratan na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Status jestivosti je potpuno isti kao kod tipične žućkaste pupavke. Dugo je vremena smatrana teškom otrovnicom, kao i zelena pupavka (Amanita phalloides), međutim, danas se sa sigurnošću zna da nije tako opasna, te da trovanje nije kobno. Slabo je otrovna jer sadrži termolabilni toksin bufotenin (kao kod žabe krastače) koji pojačava cirkulacijsku aktivnost i ima halucinogeno djelovanje, a toksin se termičkom obradom potpuno uklanja, nakon čega je gljiva jestiva, ali nije osobito ukusna zbog prilično neugodnog mirisa i okusa. Branje ove vrste nije preporučljivo zbog sličnosti s bijelim pupavkama.

Napomena: Slične su tipična žućkasta pupavka, te bijeli varijetet zelene pupavke (Amanita phalloides var. alba), smrdljiva pupavka (Amanita virosa) i bijela pupavka (Amanita verna), koje nemaju krpice na površini klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 7. Žućkasta pupavka - oblik (Amanita citrina var. alba Price)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

ŽUTA PRESLICA

Amanita contui Bon & Courtec.

Engleski naziv: False Saffron Ringless Amanita

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je zvonolik pa konveksan, žut, žuto-smeđ, žuto-narančast do narančast, sredina je malo tamnija, vremenom blijedi, rub je svjetliji, jako je narebran, do oko 1/3 promjera.

Stručak: 7.5-12 cm visok i 1-1.5 cm debeo, jako je vitak, valjkast, prema vrhu je uži, najprije je pun pa zatim šupalj, bijel, cijela je površina prekrivena bijelim ljuskicama na svijetlosmeđoj ili svijetlo oker-smeđoj osnovi, bez kontrastnih pojaseva; na dnu je s bijelim, opnastim, režnjastim, trajnim, visoko postavljenim ovojem.

Listići: Gusti, trbušasti, slobodni, bijeli, krem do žućkasti.

Spore: Kuglaste, prozirne, neamiloidne, 9-12.5 x 8-10.5 µm, Q = 1.1-1.2; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, krhko, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka s feolom postane vinskicrveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili po 2-3 primjerka zajedno, u bjelogoričnim šumama u simbiozi samo s brezom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Opisana se vrsta lako zamijeni sa šafranastom preslicom (Amanita crocea), koja ima tamniju sredinu klobuka, a čitavi stručak prekriven je žućkastim do narančastim, pojasasto raspoređenim gotovo stršećim ljuskama svjetlijoj osnovi.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 36. Žuta preslica (Amanita vaginata var. flavescens Gilb. et Lundell)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita coryli - created on September 2022 in Ferrari, Baselga di Piné, Italy by Marco Floriani

LIJESKOVA PRESLICA

Amanita coryli Neville & Poumarat

Etimologija: Corylus (lat.) = lijeska. Po mikoriznom partneru.

Engleski naziv: Hazel Amanita

Klobuk: 3.5-7 cm širok, u početku je zvonolik, zatim se raširi i slabo ulegne na sredini, obično je više ili manje ispupčen na sredini, rub je narebran do 1/5-1/3 promjera, površina je suha do blago ljepljiva po vlažnom vremenu, svijetlosmeđ do tamnosiv, na sredini je smeđ do siv, srednji pojas je svjetliji, a rubni malo tamniji, ponekad je gotovo u potpunosti bjelkast sa svijetlokrem ​​sredinom ili siv, ponekad je s rijetkim do brojnim ostacima ovoja, u početku su bjelkasti, zatim žućkasto-smeđi ili smeđi.

Stručak: 7.5-15 cm visok i 0.3-2 cm debeo, do 3.5x duži od promjera klobuka, valjkast do usko batinast, nije gomoljasto zadebljan na bazi, bijel do svijetlo sivo-smeđ, ponekad je gotovo gladak; volva je opnasta, vrećasta (tip III), do 3.5 cm visoka, izvana je bjelkasta, iznutra je bjelkasta ili svijetlokrem, ponekad je sa žućkasto-smeđim mrljama na vanjskoj površini, boja se vremenom ili rukovanjem ne mijenja.

Listići: Izmiješani su s lamelulama, slobodni, bijeli do krem, oštrica je gotovo glatka, nije nazubljena.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 8.5-12 x 8-11.5 µm, Q = 1-1.2, Qav = 1.07, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su 2-sporne, batinaste ili rijetko vretenaste, 61-77 x 14-16 µm, sterigme su duge 2-4 µm, cheilocistide su brojne, uglavnom kuglaste ili rjeđe jajolike, kruškolike ili u obliku boce, 11-44 x 10-37 µm, pileipelis se sastoji od hifa širokih do 5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Kemijski reagensi: Reakcija mesa klobuka, stručka i listića s 5 % KOH ili gvajakovom tinkturom je negativna, a s fenolom postanu ljubičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično lijeskom, hrastom, grabom ili bukvom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Karakteristična je po velikoj bijeloj volvi, staništu i reakcijama s kemijskim reagensima.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

ŠAFRANASTA PRESLICA

Amanita crocea (Quél.) Singer

Etimologija: croceus (lat.) = boje šafrana (Crocus sativus), šafranasto-žuto. Po boji.

Engleski naziv: Orange Grisette

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je tupo stožast, zatim je otvoren i skoro izravnat, ali uvijek ispupčen na sredini, mazav, osobito po vlažnom vremenu, na sredini je šafranastonarančast ili narančasto-smeđ, na rubu je nešto svjetliji, rub je tipično narebran do oko 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 8-23 cm visok i 0.7-1.5 cm debeo, dug je i vitak, valjkast, u starosti šupalj, sužen je na vrhu, prvo je svijetlonarančast, u starosti je tamniji, čitav je prekriven kontrastnim, žućkasto-smeđim do narančastim, gotovo stršećim ljuskama na svjetlijoj osnovi, na vrhu je svjetliji; volva je visoka je 3-6.5 cm, opnasta, vrećasta, vanjska površina je izvorno bijela ili bjelkasta, na vanjskoj i unutarnjoj površini se vremenom obično razvijaju krem-narančaste, svijetlonarančaste, svijetlo žuto-narančaste ili narančasto-smeđe mrlje.

Listići: Gusti, 2-3 mm široki, trbušasti, slobodni, krem, ponekad su s blagim ružičastim ili narančastim odsjajem.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, prozirne, neamiloidne, 9.5-12 x 8.5-11 µm, Q je oko 1.1, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je lomljivo, bijelo do žućkasto; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka s fenolom postane tamnocrveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u manjim skupinama ili pojedinačno, u miješanim i bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom johom, brezom, grabom, lijeskom, topolom ili hrastom, a ponekad i smrekom. Prve dvije slike snimljene su 11.8.1023., na lokalitetu eko-centar Budinjak na području Parka prirode Žumberak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je žuta preslica (Amanita contui), koja ima manje živo obojen klobuk, te kraći stručak, koji je čitav prekriven bijelim, prilegnutim čehicama na smećkastoj osnovi.

Referentni izvori: >Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 35. Šafranasta preslica (Amanita crocea (Quél.) Sing.)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita dryophila - created on August 2025 in Saint-Julien, Val Suran, France by kiaora

HRASTOVA PRESLICA

Amanita dryophila Consiglio & Contu

Etimologija: dryo (gr.) = hrast, u širem smislu drvo + phila (gr.) = koji voli, prijatelj. Po rastu ispod hrasta.

Engleski naziv: Forest Amanita

Klobuk: 5-20 cm širok, u početku je zvonolik, zatim je konveksan do izravnato-konveksan, gotovo nikada nije potpuno proširen, po vlažnom je vremenu ljepljiv, više ili manje je zasićene smeđe boje, ponekad je s narančastim nijansama, a nikada sa sivim, rub je narebran, površina je bez ostataka ovoja ili je izražen u obliku krupnije bijele do okeraste krpice.

Stručak: 6-20 cm visok i 1.5-4 cm debeo, prilično je čvrst, valjkast ili se sužava prema vrhu, pun, suh, bijel, prošaran je svijetlosmeđim ili narančasto-smeđim vlakancima u cik-cak prugama, donji dio je bijel ili bjelkast, često je oker; volva je vrećasta, lomljiva, rukovanjem se često održava bez loma, ponekad je izražena u obliku ljuskavog pojasa na donjem dijelu stručka.

Listići: Prilično su široki i debeli, suženi na krajevima, slobodni, bijeli, oštrica je bijela do svijetlo narančasto-smeđa.

Spore: Široko su eliptične, rijetko su gotovo kuglaste ili valjkaste, neamiloidne, 10-14 x 9-11 µm, Q =1.12-1.24, Qav = 1.18, cheilocistide su kruškolike do kuglaste, ovoj se sastoji od od hifa i kuglastih elemenata, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, bijelo, nepromjenjivo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, osobito zimzelenih i listopadnih hrastova.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Raste u malim skupinama u otvorenim, sunčanim bjelogoričnim šumama, uglavnom ispod hrasta crnike, plutnjaka ili lužnjaka. Suprotno izvornom opisu, opisana vrsta je taksonomski najblliža blijedoj preslici (Amanita lividopallescens) i Amanita biovigera, ali potrebna su dodatna istraživanja za jasno odvajanje ovih vrsta.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

JEŽASTA MUHARA

Amanita echinocephala (Vittad.) Quél.

Etimologija: ekinos (gr.) = bodlja, kudrav, jež, uvojak + kephale (gr.) = glava, čelo. Po razasutim bodljicama po površini klobuka.

Engleski naziv: Solitary Amanita

Klobuk: 4-12 cm širok, prvo je kuglast pa konveksan, na kraju je raširen, bijel do žućkast, kasnije žućkasto-smeđ ili srebrnasto-smeđ, prekriven je stožastim ili piramidalnim ostacima ovoja koji se prema rubu snizuju, podsjeća na neke vrste iz roda Pholiota, kožica se lako guli, rub je pravilan i često s visećim ostacima ovoja.

Stručak: 5-15 cm visok i 1-3 cm debeo, visok, pun, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, zadebljan je na dnu, rijetki su primjerci s tanjom osnovom, ispod zadebljanja je šiljato produžen duboko u zemlju, bijel do žućkasto-smeđ, na zadebljanju se vide tipično prstenasto poredani bradavičavi ostaci ovoja; vjenčić je opnast, obješen, crtast, bijel.

Listići: Gusti, tanki, široki, s malim zupcem su prirasli na stručak ili slobodni, bijeli, bjelkasto-sivkasti, u zrelosti su su sivkasto-zeleni do sivkasto-žuti, oštrica je bljeđa i resasta.

Spore: Eliptične, 9-12 x 6.2-8.8 µm; otrusina je bijela do kremasto-žuta, malo je zelenkasta.

Meso: Tvrdo, bijelo do sivkasto, također je s plavkastom do zelenkastom nijansom; miris nije izražen ili je malo neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, u toplijim krajevima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu, češća je u sušnijim godinama. Rijetka je vrsta. Treći i četvrtu sliku snimio je Danijel Mulc, 26.10.2023., a petu i šestu Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se da uzrokuje trovanje slično kao kod orelaninskog sindroma: oštećenje jetre i bubrega, ali obično bez ozbiljnog tijeka. Po nekim je izvorima smrtno otrovna vrsta, međutim proglašena je jestivom gljivom osrednje kvalitete, ali ju je najbolje izbjegavati zbog moguće zamjene s drugim otrovnim vrstma iz ovog roda. Bez obzira na moguću jestivost smatramo je otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je kuštrava muhara (Amanita vittadinii), koja nema bulbozno zadebljani stručak, a dekoracija na klobuku se sastoji od piramidalnih bradavičavih krljušti koje se prema rubu klobuka pretvaraju u čehice.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

ELIJEVA MUHARA

Amanita eliae Quél.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Elias Amanita

Klobuk: 4-8 cm širok, prvo je kuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi, često je s rijetkim, malim, bijelim, bradavičavim ostacima ovoja koji se lako uklanjaju, kremasto-bijel, kremasto-žut, svijetložut, oker, svijetlosmeđ, smeđ ili ružičasto-smeđ, nešto je tamniji prema sredini, rub je jasno tipično narebran.

Stručak: 7-15 cm visok i 1-1.5 cm debeo, duboko je ukopan u zemlju gdje završava gomoljastim zadebljanjem i ovojem koji obično ostaje u zemlji, dug je i dosta tanak, šupalj, bijel do svijetložut, ispod vjenčića je ljuskav; na srednjem dijelu nosi prljavo bijeli do svijetložuti, tanki, viseći, prolazni, vlaknasti, nepravilni, malo crtasti i često rastrgani vjenčić.

Listići: Gusti, slobodni su uz stručak, s nepravilni su lamelulama, prirasli su za listiće uz rub klobuka, oštrica je nazubljena, bijeli do krem.

Spore: Eliptične, prozirne, neamiloidne, 10-13 x 6.5-8 µm, Q je oko 1.5, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: spore su (10.4) 11 - 13.7 (15.3) × (7.3) 7.6 - 9.2 (10.6) µm, Q = (1.2) 1.4 - 1.6 (1.7), N = 120, Me = 12.2 × 8.3 µm, Qe = 1.5, bazidije su 4-sporne, 41.1-52.3 × 9.3-13.3 µm, N = 12, cheilocistide su batinaste, 29.4-43.4 × 7.3-13.2 µm, N = 4, kuglasti elementi 33.7-49.1 × 18.2-30.2 µm, N = 4); otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, čvrsto, elastično, ispod kožice klobuka je malo obojeno; miris nije izražen, okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s fenolom i fenolanilinom provo postane crveno, zatim smeđe, a listići s formolom ubrzo postanu prljavo crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s bukvom, lijeskom, hrastom ili brezom, a rjeđe u crnogoričnim šumama s borom, voli kiselo tlo i toplija staništa.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako je dio autora navodi kao jestivu vrstu, ipak se smatra otrovnom jer je utvrđeno da sadrži toksin amanitin.

Napomena: Najznačajnija karakteristika ove vrste je crtasti rub klobuka po čemu se lako razlikuje od sličnih muhara.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

PRAVA TIGRICA

Amanita excelsa (Fr.) Bertill.

Engleski naziv: European False Blusher

Klobuk: 5-15 cm širok, najprije je polukuglast, zatim se raširi, jako je mazav, smećkast, siv, sivo-smeđ do crno-smeđ (kod Amanita excelsa f. alba je bijel), u početku je prekriven ovojem, koji se širenjem klobuka razlaže na tanke, brašnaste, sive, nepravilne krpice ili ljuske koje se lako uklanjaju, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 6-15 cm visok i 1.5-3 cm debeo, razmjerno je visok, valjkast, blago se sužava prema vrhu, prvo je pun pa pregradasto šupljikav, lako se odvaja od podnice klobuka, bijel do sivkast i crtast iznad vjenčića, ispod vjenčića je prekriven neupadljivim, bijelim do sivkastim, zrnatim ljuskicama, koje prema bazi tvore koncentrične prstenove, na dnu je s gomoljastim zadebljanjem širokim do 4 cm, ali ponekad može biti jedva šire od stručka kada je potpuno razvijen; vjenčić je opnast, nalik suknji, s gornje je strane crtast; volva je izražena u obliku 2-5 okerasto-smeđih ljuskavih pojaseva iznad gomolja.

Listići: Gusti, slobodni, poneki su slabo prirasli, izmiješani su s lamelulama, bijeli, oštrica je glatka ili resasta.

Spore: Široko su eliptične, glatke, prozirne, amiloidne, 7-10 x 6-8 µm, Q = 1.2-1.6, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: (7) 7.3 - 8.8 (10) × (5.4) 5.7 - 6.6 (7.2) µm, Q = (1.2) 1.22 - 1.4 (1.7), N = 120, Me = 8 × 6.1 µm, Qe = 1.3); otrusina je bijela.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris i okus su na travu ili na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, pojedinačno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće jelom, smrekom, borom, hrastom ili bukvom, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Osrednje je kvalitete, a preporučuje se za konzumaciju samo ako je pouzdano točno raspoznajete. Sirova je otrovna pa je potrebna temeljita termička obrada. Zbog velike sličnosti s panterovom muharom (Amanita pantherina) ju je možda najbolje izbjegavati.

Napomena: Slične su panterova muhara, koja uz bazu stručka ima bijelu kožastu volvu koja prema gore završava stepeničasto, vjenčić je gladak, na smeđem klobuku su manje, kontrastnije bijele ljuske, a rub je sitno narebran, te biserna muhara (Amanita rubescens), koja je više žuto-smeđa s ostacima sivo-smeđeg ovoja i crvenkastim mrljama, osobito na dijelovima oštećenim od crva.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 12. Prava tigrica (Amanita spissa (Fr.) Kummer); 13. Visoka siva muhara (Amanita excelsa (Fr.)); 14. Čvrsta siva muhara (Amanita valida Quélet)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

FRANKETIJEVA MUHARA

Amanita franchetii (Boud.) Fayod

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Gilded Amanita

Klobuk: 5-10 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je izravnat, po vlažnom je vremenu malo mazav, žućkast, žućkasto-smeđ ili sivo-smeđ, cijela površina je gusto prekrivena sitnim gustim, žućkastim, piramidalnim, bradavičavim ostacima ovoja, koji poslije postaju sivkasto-oker i koji se lako uklanjaju, rub je općenito gladak, rijetko je narebran u starosti.

Stručak: 5-10 cm visok i 1-2 cm debeo, prema dolje se širi i završava jakim obrubljenim, gomoljastim zadebljanjem, pun, kasnije je šupalj, bijel, na vrhu gomolja je s 2-3 nejasna, žuta pojasa ljuskavih bradavica, koji kasnije postaju žućkasti do sivkasto-krem; vjenčić je bjelkast, opnast, viseći, crtast, rub je zupčast i sa žutim bradavičavim ostacima ovoja.

Listići: Gusti, izmiješani s s lamelulama, široki su do 7 mm, zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli.

Spore: Eliptične, amiloidne, 7.5-11 x 5-7.5 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tvrdo, bijelo, tanki sloj ispod kožice klobuka je žućkast, na ozlijeđenim mjestima posmeđi, osobito u gomolju na dnu stručka; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u termofilnim miješanim i bjelogoričnim šumama i po parkovima, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastovima (Quercus pubescens, Quercus suber) ili kestenom, ali i borom, na glinenastom ili vapnenastom tlu, češća je u mediteranskom području. Rijetka je vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc, sredinom srpnja, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru. Pronađena je i na lokalitetu Ližnjan 

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako je po izvješćima jestiva vrsta jedan dio izvora navodi da je nejestiva, a drugi dio da je sumnjiva kao otrovna vrsta. Sirova je gotovo sigurno otrovna. Sumnja se da uzrokuje blago trovanje amatoksinom, međutim to u Europi do sada nije jasno potvrđeno, poznata su samo izvješća o mučnini i blagim poremećajima funkcije bubrega i jetre s dobrim oporavkom. U svakom slučaju smatra se otrovnom vrstom i ne savjetuje se njezina konzumacija.

Napomena: Slična je ježasta muhara (Amanita echinocephala), koja je na gomoljastoj bazi s tipično prstenasto poredanim bradavičavim ostacima ovoja.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 25. Hrapava muhara (Amanita aspera (Fr.) Hooker); 26. Franketijeva muhara (Amanita aspera var. francheti Boudier)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita friabilis - created in Estonia by Veiko Kastanje

JOHINA PRESLICA

Amanita friabilis (P.Karst.) Bas

Etimologija: friare (lat.) = mljeti, gnječiti, pretvarati u prah. Po krhkosti volve.

Engleski naziv: Fragile Amanita

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je stožast, kasnije je raširen, ulegnut i uvijek s niskom grbicom na sredini, malo je mazav, često je s bjelkastim do sivim bradavičavim ili krpastim ostacima ovoja, smeđ, siv do sivo-smeđ, rub je svjetlije bjelkaste boje, rub je narebran do 25-30 % promjera.

Stručak: 5-14 cm visok i 0.4-1 cm debeo, sužava se od baze prema vrhu, nije gomoljasto zadebljan, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bjelkast, mjestimično je sa smeđim ljuskicama; na bazi je sa smeđim bradavičavim ostacima ovoja s uskom, stisnutom, priraštenom volvom.

Listići: Gusti, prilično su trbušasti, slobodni, bjelkasti do žućkasti.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko su eliptične, neamiloidne, 10-12.5 x 8-10 µm, Q je oko 1.2, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, ponekad je s mrljama; miris je malo neugodan na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim i močvarnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi isključivo s johom, na vapnenastom tlu. Za područje Hrvatske vrstu spominje Focht (1986), no bez konkretnog nalazišta, a tijekom kasnijih istraživanja nije pronađena.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Sirova je otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je maslinastosiva preslica (Amanita olivaceogrisea), koja je s manje sivim ostacima ovoja na klobuku i s dobro definiranom volvom.

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Johina preslica (Amanita friabilis (P.Karst.) Bas)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

CRVENOSMEĐA PRESLICA

Amanita fulva Fr.

Engleski naziv: Tawny Grisette

Klobuk: 3.5-9.5 cm širok, zvonolik, poslije je raširen i ulegnut s izraženom grbicom na sredini, sjajan, bez ostataka ovoja, narančasto-smeđ, svjetliji je na rubu i tamniji na sredini, čak i tamnosmeđ, rub je izrazito narebran do oko 1/3 promjera.

Stručak: 8-15 cm visok i 0.6-2 cm debeo, valjkast, nije zadebljan na bazi, ispod klobuka je nešto tanji, pun, kasnije je šupalj, sjajan, bjelkast do crvenkasto-smeđ, sitno je ljuskav; volva je vrećasta, dobro razvijena, visoka, 3-8 x 0.8-3.5 cm, vanjska je strana krem, oker do narančasto-smeđa, obbično je s crveno-smeđim do hrđastosmeđim mrljama.

Listići: Gusti, široki su do 6.5 mm, zaokruženi su uz stručak, slobodni ili slabo prirasli, bijeli do kremasti.

Spore: Kuglaste, prozirne, neamiloidne, 10-12 µm, Q = 1-1.1, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo ili žućkasto; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i ovoj na dnu stručka s fenilanilinom trenutno postanu vinskicrveni, a zatim smeđi, s gvajakovom tinkturom za dvije minute plavi, a meso stručka s fenolom tamnosmeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, te po šumskim čistinama i livadama na rubu šuma, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem i crnogoričnim, najčešće borom, smreko, bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su šafranasta preslica (Amanita crocea) i žuta preslica (Amanita contui), koje su življe žuto-narančaste boje.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 32. Crvenosmeđa preslica (Amanita fulva Schff. ex Seyot)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita fulvoides - created on October 2012 in Parco di Monza, Italy by Fabio Mauri

ŽUĆKASTOSMEĐA PRESLICA

Amanita fulvoides Neville & Poumarat

Etimologija: fulvus (lat.) = žućkasto-smeđ, tamnocrvenkast, žućkasto-crven, zlatnosmeđ. Po boji.

Klobuk: 3-8 cm širok, isprva je jajolik, kasnije se raširi, suh, po vlažnom je vremenu mazav, žuto-smeđ, sivo-smeđ do tamnosmeđ, srednji pojas je svjetliji, a na sredini tamniji, rub je narebran.

Stručak: 9-14 cm visok i 0.6-2.2 cm debeo, valjkast, krem-narančast, na vrhu je bijel; volva je vrećasta, visoka je 5 cm, bijelo-krem iznutra i izvana, debela, lomljiva, često je s hrđastosmeđim mrljama.

Listići: Debeli, slobodni, bijeli, oštrica je iste boje.

Spore: Kuglaste glatke, 9.5-11.5 μm, Q = 1-1.1, Qav = 1.03; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, krem, na prerezu postane blago krem-narančasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, uz morku obalu i u blizini tekućica, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično grabom, brezom, bukvom ili hrastom, na pjeskovitom i glinenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Karakteristična je po promjeni boje mesa na prerezu i staništu.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

SVIJETLOŽUTA MUHARA

Amanita gemmata (Fr.) Bertill.

Engleski naziv: Jewelled Amanita

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je polukuglast, na kraju je raširen, krem, krem-žut, svijetložut, limunastožut do oker-žut, rjeđe narančasto-žut, pokriven bijelim krpastim ostacima ovoja koji se ispiru na kiši, suh, po vlažnom je vremenu sjajan i ljepljiv, rub je uočljivo narebran, često iskrzan pa izgleda poput češlja.

Stručak: 5-10 cm visok i 1-2 cm debeo, pun, kasnije je šupalj, na dnu završava jakim, obično okruglim gomoljastim zadebljanjem, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, gladak, u donjem dijelu može biti lagano ljuskav, bjelkast; vjenčić je gladak, viseći i kratkotrajan; gomoljasto zadebljanje na bazi obuhvaćeno je kratkim ovojem, formiraju se do dva obruča.

Listići: Gusti, nejednako su dugi i lagano trbušasti, slobodni, oštrica uglavnom nazubljena i valovita, bijeli do žućkasti.

Spore: Široko su eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, 8-11 x 6-8 µm, Q je oko 1.2, baze bazidija su rijetko s kopčama (cromushrooms: (8.2) 8.6 - 9.9 (11.2) × (5.4) 5.9 - 6.9 (7.6) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.6 (1.7), N = 120, Me = 9.3 × 6.4 µm, Qe = 1.5); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, nježno, bijelo, ispod kožice klobuka je žućkasto, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen ili vrlo slab na rotkvice, a okus blag, ugodan orašast.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno ili po nekoliko primjeraka zajedno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, često smrekom ili borom, na pjeskovitom tlu. Sve slike snimljene su na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Može izazvati teško trovanje, jer se sumnja da sadrži ibotensku kiselinu, muskarin, muscimol i druge toksine.

Napomena: Po izgledu je dosta slična elijeva muhara (Amanita eliae), koja ima crtasti vjenčić, a klobuk je više smećkaste nego limunastožute boje.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 20. Svijetložuta muhara (Amanita gemmata (Fr.) Gill.); 21. Svijetložuta muhara bez vjenčića (Amanita junquillea var. exannulata Lange); 22. Prijateljska muhara (Amanita gemmata f. amici (Gillet) Gilbert)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

NJEŽNA MUHARA

Amanita gracilior Bas & Honrubia

Etimologija: gracilior (lat.) = vitkiji, tanji, nježniji. Po izgledu.

Engleski naziv: Gilded Amanita

Klobuk: 3-4.5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna, bijel, može postati žućkast ili žućkasto-smeđ, cijela je površina gusto prekrivena sitnim, šiljastim, stožastim, bijelim bradavicama.

Stručak: 8-10 cm visok i 0.5-1 cm debeo, tanak, vretenast, na bazi je gomoljasto zadebljan, ukorijenjen, bijel, na donjem je dijelu ljuskav i s brojnim sitnim, zakrivljenim, ljuskavim ostacima ovoja neposredno iznad baze, nema volvu, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; vjenčić je bijel, slabašan, jedva je uočljivo crtast.

Listići: Gusti, prilično su široki, usko prirasli do slobodni, bijeli do krem.

Spore: Eliptične do skoro valjkaste, prozirne, s tankom su stijenkom, amiloidne, 9.5-12 x 5.5-8 µm, Q = 1.5-2, Qav = 1.8, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, bijelo; miris nije izražen ili je malo neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim drvećem, najčešće hrastom i borom, na pjeskovitom tlu, voli toplija staništa, češća je u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, a simptomi trovanja su slični kao kod orelaninskog sindroma trovanja, uzrokuje oštećenje jetre i bubrega, ali obično bez ozbiljnijih posljedica.

Napomena: Slična je usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koji ima više sivkasti klobuk, a površina klobuka je prekrivena krpastim, a ne bodljikavim bradavičastim ostacima ovoja.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita groenlandica - created on July 2019 in Utqiagvik (Barrow), AK, USA by Cole Tiemann

GRENLANDSKA PRESLICA

Amanita groenlandica Bas ex Knudsen & T.Borgen

Etimologija: Po geografskom području prvog pronalaska.

Klobuk: 3-12 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan i široko ispupčen na sredini, na kraju je raširen i s ili bez niske grbice, u mladosti je slabo ljepljiv, sjajan kada se osuši, rub je slabo narebran do 10-20 % promjera, promjenjive je boje, manje ili više zasićene slamnatožute, žuto-smeđe do svijetlosmeđe boje, osobitu uz rub ili je sivkasto-žut u mladosti, često je tamniji na sredini, površina je s jednim, nekoliko širokih krpastih oatataka ovoja ili s brojnim malim ljuskavim krpicama, bjelkaste, svijetlo sivkasto-smeđe do sive boje.

Stručak: 4-15 cm visok i 0.8-2 cm debeo, na bazi je širok do 3.3 cm, postepeno se sužava prema vrhu, osnova je bjelkasta s pahuljastim pojasevima koji variraju od prljavo sivo-smeđe do svijetlosmeđe, trljanjem potamni; volva je krhka i lako se lomi, općenito je bjelkasta na dnu, a sivkasta iznad, unutarnja površina je svjetlija od vanjske, osušena je tamnija nego kad je svježa, ponekad je s vanjske strane smeđa.

Listići: Izmiješani su s lamelulama, slobodni, bijeli, zatim su svijetlokrem.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 8-13 x 8-12 µm, Q = 1-1.1, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, prilično je mekano, bijelo, ispod kožice klobuka je svijetlosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično brezom ili vrbom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Izvorno je opisana na Grenlandu, a u posljednje je vrijeme pronađena od Aljaske do Skandinavije, pa čak i u mediteranskom području. Slične su Reidova preslica (Amanita reidiana), Amanita mortenii i sivokožasta preslica (Amanita submembranacea).

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

HUIJISMANOVA PRESLICA

Amanita huijsmanii F.Massart & Rouzeau

Etimologija: U čast nizozemskog mikologa Hendrika Sijberta Cornelisa Huijsmana (1900.–1986.), koji je po struci je bio oftalmolog, no zahvaljujući velikom zanimanju za mikologiju postao je vodeći agarikolog u Nizozemskoj. Po imenu.

Klobuk: 4-6 cm širok, prvo je skoro zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je skoro izravnat i s izrazito širokom grbicom na sredini, suh, bijel do svijetlosiv, ponekad je tamniji na sredini, obično je bez ostataka ovoja po površini, rub je narebran do 1/4 promjera.

Stručak: 5.5-7 cm visok i 7-9 mm debeo, blago se i ravnomjerno zadebljava prema bazi, pun, kasnije je šupalj, bijel, dekoriran je finim bijelim vlakancima; volva je opnasta, bijela, na dnu je stisnuta uz stručak, gornji je dio slobodan.

Listići: Gusti, uski, slobodni, bijeli, kasnije su s krem-smećkastom nijansom, oštrica je resasta.

Spore: Široko su eliptične, rijetko su kuglaste ili izdužene, neamiloidne, 9-12 x 8-9 µm, Q = 1.2-1.3, cheilocistide su batinaste do kuglaste, kopče na bazi bazidija su rijetke ili odsutne (cromushrooms: spore su (9.1) 9.3 - 11.1 (12.1) × (7.7) 7.8 - 8.5 (9.4) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.5), N = 155, Me = 10.2 × 8 µm, Qe = 1.3, bazidije su 4-sporne, valjkaste do batinaste, 49-61 × 10.2-13.8 µm, N = 14); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem. Prve četiri slike snimio je Neven Ferenčak, 19.7.2021., a peta i šesta su snimljene 17.9.2025., na lokalitetu Gala kod Sinja, u šumi hrasta medunca i graba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su srebrnasta preslica (Amanita argentea) i maireijeva preslica (Amanita mairei), koje su izraženije sive do smećkaste boje te vrsta Amanita supravolvata, koja ima kraće narebran rub klobuka.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita inopinata - created on October 2019 in Nijkerk, Gelderland, Netherlands by ieko staal

NEOČEKIVANA MUHARA

Amanita inopinata D.A.Reid & Bas

Etimologija: in (lat.) = ne + opinatus (lat.) = očekivan, predviđen. Po tome što je vjerojatno bila iznenađujući nalaz u odnosu na slične gljive, bilo zbog morfoloških karakteristika, bilo zbog staništa na kojem je pronađena.

Engleski naziv: Suprise Amanita

Klobuk: 2.5-8 cm širok, prvo je konveksan ili jajolik, na kraju je plitko ulegnut s rubom zakrivljenim prema dolje, u potpunosti je prekriven debelim, pamučnim, stršećim, sivo-smeđim, vlaknastim ljuskicama, koje mogu biti tamnije od osnove.

Stručak: 4.5-7 cm visok i 0.4-1.9 cm debeo, valjkast do blago proširen na bazi, na dnu je sužen i ukorijenjen, donji dio je isprva gusto prošaran ostacima ovoja, izraženim u obliku prstenastih pojaseva koje čine tamnosive do gotovo crne vlaknaste ljuske, koje ubrzo nestaju, ostavljajući nježne, tamno crnkasto-smeđe vlaknaste dlačice na prljavo narančastoj do svijetlosmeđoj osnovi, koja na kraju postaje crnkasto-sivo-smeđa; vjenčić je opnast, crtast, bjelkast, s tamnijim, sivkasto-smećkastim rubom; volva nije prisutna, ali su ostaci ovoja često izraženi u obliku nepravilnih sivih naslaga.

Listići: Slobodni, bijeli, kasnije žućkasto-smeđi i ponekad s ružičasto-narančastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, jajolike do gotovo kuglaste, glatke, jako su amiloidne, 8-9 x 6-7 µm, Q = 1.2-1.5, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na otvorenim prostorima u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, kao što su javor, Lawsonov pačempres (Chamaecyparis lawsoniana), divlji kesten (Aesculus), jasen, božikovina (Ilex aquifolium), smreka, tisa (Taxus) i brijest (Ulmus), a u nekim slučajevima u blizini nije zabilježena nijedna drvenasta biljka.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEPOZNATA - Nema pouzdanih podataka o jestivosti ove vrste.

Napomena: U izvornom opisu ove vrste (Reid, 1987.), navedeno je da sliči vrstama iz roda Strobilomyces, što nije uobičajen komentar o vrstama iz roda Amanita. Vrlo je neobična vrsta iz sekcije Vittadiniae, izvorno je opisana u Engleskoj, a u novije je vrijeme pronađena u Velikoj Britaniji i u Nizozemskoj. Porijeklo vrste je nepoznato, ali trenutno se čini najvjerojatnijim da potječe s Novog Zelanda.

SREDNJA PUPAVKA

Amanita intermedia (Neville, Poumarat & Hermitte) Cingarlini, Sartori, Maraia, Setti & Vizzini

Etimologija: inter (lat.) = između, srednji, međusobni + media (lat.) = srednja, srednja pozicija. Po karakteristikama između drugih srodnih vrsta.

Engleski naziv: Between Amanita

Klobuk: 4-10 cm širok, isprva je polukuglast do konveksan, zatim je raširen i ulegnut ili tupo ispupčen na sredini, kožica se lako guli, obično je suh, mazav je samo po vlažnom vremenu, gladak, sjajan, žućkasto-smeđ, žućkasto-zelen, prema rubu je svjetliji, u starosti je na sredini s ljubičasto-smeđom nijansom, prekriven je ostacima ovoja koji se lako uklanjaju, osobito prema rubu, koji su isprva bijelo-žućkasti, svijetlo sivo-smeđi, kasnije su na vanjskom dijelu crvenkasti, rub je u mladosti podvijen, nije narebran.

Stručak: 6–14 cm visok i 0.5–1.2 cm debeo, gotovo je valjkast ili se lagano zadebljava prema dnu, baza je s kuglastim gomoljastim zadebljanjem, visokim 1–3 cm i debelim 1.4–3.5 cm, žuto, na donjem je dijelu svjetlije; vjenčić je opnast, prilično postojan, obješen poput suknje, s obje je strane žuto-zelenkast, gladak ili fino dlakav; volva je čvrsto prirasla uz gomoljasto zadebljanje i na vrhu cjelovita ili podijeljena na 3-5 vrlo sličnih režnjeva, bjelkasto-žuta do žućkasta ili ružičasta, u starosti je skoro crvenkasta.

Listići: Gusti, 5-9 mm široki, kremasti, u starosti su ponekad žućkasti do blijedožuti, oštrica je sitno nazubljena.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, glatke, prozirne, s tankim su stijenkama, s jednom je uljnom kapljom ili zrnatim sadržajem, amiloidne, 8-10.5 x 7.5-9.5 µm, Q = 1-1.2; otrusina je bijela.

Meso: Mekano do čvrsto, bijelo, na prerezu ili na pritisak ne mijenja boju; miriše na hren ili ponekad podsjeća na sirovi krumpir, a okus je blag, slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim drvećem, obično jelom ili borom, a rijetko bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i tipična žućkasta pupavka (Amanita citrina).

Napomena: Karakteristična je po žutom stručku, te kremastim ili žućkastim listićima.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita lactea - created on May 2021 in Monsanto Forest Park, Lisbon, Portugal by stickp1

MLIJEČNA PRESLICA

Amanita lactea Malençon, Romagn. & D.A.Reid

Etimologija: lac, lactis (lat.) = mlijeko. Po boji.

Klobuk: 4-13 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i blago ulegne na sredini, gladak, svilenkast, često je s krpastim, bijelim ostacima ovoja, potpuno je bijel, bjelkast, nekad je krem na sredini, rub je narebran oko 15 % promjera, u starosti se raspucava, bez visećih ostataka ovoja.

Stručak: 5-12 cm visok i 1-3 cm debeo, valjkast, nije gomoljasto zadebljan na bazi, blago je proširen na vrhu, baza je šiljasta i često ukorijenjena, šupalj, lako se odvaja od podnice klobuka, površina postupno postaje bijelo ljuskava zbog raspada zastorka, također je s ljuskavim prstenastim ostacima ovoja, koji tvore neku vrstu ovratnika, ali nikada nema pravi opnasti vjenčić, bijel; volva je vrećasta, oko 4.5 x 6 cm i debljine 3 mm blizu mjesta spoja sa stručkom.

Listići: Gusti, relativno su široki, slobodni, lamelule su rijetke, lomljivi, isprva su bijeli, kasnije su svijetlokrem ili svijetlooker, ponekad su s ružičastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične do eliptične, glatke, tankih stijenki, prozirne, neamiloidne, 10-21 x 6.5-15.2 µm, Q = 1.2-1.6, Qav = 1.4, bazidije su uglavnom su 4-sporne, s prilično kratkim sterigmama, bez bazalnih kopči, 50-80 x 10-16 µm, pileipelis se sastoji od isprepletenih hifa širokih do 12 µm, kopče su odsutne; otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u termofilnim bjelogoričnim šumama, po pašnjacima, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili bukvom, češća je u mediteranskim područjima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog velikog rizika od zamjene sa smrtno otrovnim bijelim pupavkama.

Napomena: Ova je preslica različita od drugih poznatih vrsta u sekciji Vaginatae, jer je ponekad sa slabo izraženom prstenastom zonom.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

SUNCOBRANASTA PUPAVKA

Amanita lepiotoides Barla

Etimologija: Jer djelomično sliči vrstama iz roda Lepiota.

Engleski naziv: Large-scaled Amidella

Klobuk: 6-12 cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije skoro otvoren, bjelkast, krem, smeđ, crvenkasto-smeđ ili žuto-smećkast, trljanjem pocrveni, gladak, sjajan, ponekad sa sivo-smeđim bradavičavim ostacima od ovoja, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 10-20 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi, pun, bjelkast, sa smećkasto-ružičastom ili crvenkasto-smeđom nijansom, čitav je maljavo-ljuskav, duboko je ukopan u zemlji; vjenčić je prolazan i u tragovima od ljuskavih ostataka od kojih se može steći dojam da ima vjenčić; volva je trajna, debela, opnasta, tvrda, skoro kožasta i smećkasta.

Listići: Prilično su gusti i debeli, slobodni, široki, bijeli, u starosti s crvenkastim pjegama, na pritisak polako postaju crvenkasto-smeđi.

Spore: Eliptične, prozirne, amiloidne, 8.9-13.1 x 6.3-9 µm, baze bazidija su rijetko s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, dosta je tvrdo, na presjeku polako postaje crvenkasto-ružičasto; miris i okus su slabo izraženi, malo su neugodni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u bjelogoričnim (listopadnim i zimzelenim) šumama, rjeđe u crnogoričnim, u simbiozi s različitim vrstama drveća, na toplijim staništima, češća je u priobalnom području. Dosta je rijetka vrsta, u Hrvatskoj je poznata s tri lokaliteta u sjeverozapanom dijelu zemlje.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ima karakteristično vretenasto zadebljan stručak s ostacima smećkaste volve koja je najkarakterističnija za rod Squamanita.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 28. Kišobranasta muhara (Amanita lepiotoides Barla); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Suncobranasta pupavka (Amanita lepiotoides Barla)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

BLIJEDA PRESLICA

Amanita lividopallescens (Gillet) Bigeard & H.Guill.

Etimologija: lividus (lat.) = masnica, modrica + pallesco (lat.) = izblijeđeno. Po svijetloj boji.

Engleski naziv: Pale Grisette

Klobuk: 6-20 cm širok, prilično je velik, najprije je zvonolik ili konveksan, kasnije je raširen, sivkast, sivo-oker, smećkast, sivo-smeđ ili sivo-maslinast, često je s hrđastosmeđim pjegama i s bjelkastim ostacima ovoja koji se poslije izgube, osobito u mladosti, tipično je jako narebran na rubu do 1/3 promjera.

Stručak: 9-20 cm visok i 1-2.5 cm debeo, vitak, često je malo zakrivljen, sužava se prema klobuku, nije jako zadebljan na bazi, bijel, prekriven je bijelim ljuskicama, mjestimično je s crvenkastim pojasevima, ponekad je u mladosti s ostacima ovoja u obliku prolaznog vjenčića; baza je u bijelom, opnastom, rastrganom i prilično visoko postavljenom ovoju, a ponekad sa sekundarnom zonom ovoja.

Listići: Prilično su gusti, jednako su dugi, osrednje su široki, slobodni, bijeli ili krem.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9-14 x 7-13 µm, Q = 1-1.4, Qav = 1.1 (cromushrooms: (8.4) 9.8 - 12.2 (13.6) × (7.4) 8.3 - 10.1 (11.2) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.5), N = 120, Me = 11.2 × 9.2 µm, Qav = 1.2), bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, 55-65 x 13-20 µm, sterigme su duge 8-10 µm, cheilocistide su kuglaste, ovoj je sastavljen od hifa i kuglastih elemenata; otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo, bijelo; miris nije izražen, a okus blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka s fenolom postane smećkasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i ranu jesen, od lipnja do listopada, u termofilnim bjelogoričnim šumama i parkovima, obično u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom. Sve slike snimio je Neven Ferenčak, prve četiri 30.6.2019., na lokalitetu Drenovec kod Kalnika, a posljednje četiri 5.6.2022.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su sivokožasta preslica (Amanita submembranacea) i tigrasta preslica (Amanita ceciliae), koje imaju sivlje ostatke ovoja na površini klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 30. Blijeda preslica (Amanita lividopallescens Gill.)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

UPADLJIVA PRESLICA

Amanita magnivolvata Aalto

Etimologija: magno = velik + volva = ovoj. Po upadljivoj i opnastoj volvi.

Engleski naziv: Aaltos Great Ringless Amanita

Klobuk: 6-11.5 cm širok, zvonolik je i manje ili više raširen, uvijek je široko ispupčen na sredini, površina je bez ostataka ovoja, siv s blagom maslinastom nijansom, unutarnji dio narebranog ruba je sa blago tamnijim sivim pojasom, sušenjem postaje smeđ, u zrelosti je obično bez ostataka ovoja, ponekad je s raspršenim opnastim krpicama, rub je jasno narebran do 25 % promjera.

Stručak: 8-12.5 cm visok i 1.5-2 cm debeo, ponekad je ekscentričan, valjkast, sužava se od baze prema vrhu, nije zadebljan na bazi, pun, srž sušenjem postaje šupljikava, površina je vlaknasta, fino je crtast na vrhu, bjelkast; volva je vrećasta, velika, debela, mesnata, do 10.7 x 6.2 cm, površina je baršunasta i glatka, nije lomljiva, ali se uvijek rascijepi na 2-3 uzignuta lapa, bijela, nakon rukovanja razvija male hrđastožute mrlje na vanjskoj strani, koje ostaju i nakon sušenja.

Listići: Prilično su gusti, dosta su široki, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli ili krem, sušenjem postaju svijetlosmeđi, oštrica je bijela i resasta.

Spore: Gotovo su kuglate do široko eliptične, neamiloidne, 10-14.5 x 7-11.5 µm, Q = 1.06-1.36, Qav = 1.18, baze bazidija su uglavnom s kopčama, cheilocistide su batinaste do kuglaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do sivkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično topolom trepetljikom, hrastom, brezom ili smrekom, na glinenastom tlu. Slike je snimio Neven Ferenčak, 4.10.2020.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Opisana je vrsta izvorno opisana u Finskoj. Također raste u Norveškoj i sve do Mediterana. Čini se da je njezin areal ograničen na Europu. Slična je tmurna preslica (Amanita vaginata) od koje se razlikuje po krupnijem rastu te krupnoj i mesnatoj volvi na dnu stručka.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

MAIREIJEVA PRESLICA

Amanita mairei Foley

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog mikologa Rene Mairea.

Engleski naziv:  René Maire's Ringless Amanita

Klobuk: 5-9 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, smećkast ili sivkast, u starosti je ponekad i s maslinastom ili ljubičastom nijansom, nikada nije čisto siv, gol, često je prekriven s velikim krpastim ostacima ovoja, rub je jasno narebran.

Stručak: 5-8 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, pun, kasnije je šupalj, zadebljan je na bazi, bijel do sivkast, prekriven je bijelim ljuskama; volva je vrećasta, bijela, opnasta, debela, postojana, obmotana je oko gomoljastog zadebljanja.

Listići: Gusti, široki su 6-9 mm, slobodni, rijetko su račvasti, u početku su bijeli, ponekad poprime svijetloružičastu nijansu, na kraju postanu pomalo sivkasti.

Spore: Eliptične, neamiloidne, 12-13 x 8.8-9.5 µm, Q = 1.4-1.5, baze bazidija su ponekad s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u termofilnim crnogoričnim šumama, obično šumama primorskog bora, na vapnenastom tlu, u sredozemnom području.

Doba rasta: 5, 6, 7,  8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je srebrnasta preslica (Amanita argentea), koja raste u bjelogoričnim šumama.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

CRVENA MUHARA (MUHARA)

Amanita muscaria (L.) Lam.

Etimologija: muscarius (lat.) = muskarinsko. Po svom sadržaju.

Engleski naziv: Fly Agaric

Klobuk: 6-20 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan i na kraju raširen, kožica se može guliti, žut (Amanita muscaria var. formosa), narančasto-crven do crven, površina je s bijelim bradavičavim ostacima ovoja koji su najčešće ravnomjerno raspoređeni i lako se skidaju, tijekom kišnih dana mogu se potpuno isprati, rub je lagano narebran, osobito kod starijih gljiva.

Stručak: 8-25 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, prvo je pun pa šupalj, baza je dosta gomoljasto zadebljana, gomolj je širok do 5 cm, bez volve, ali je s koncentričnim ljuskavim ostacima ovoja, bijel do svijetložut; vjenčić je velik, bijel, viseći, zupčastog ruba, podsjeća na suknjicu.

Listići: Prilično su gusti, pomiješani su s lamelulama, široki su do 1 cm i na oba kraja suženi, slobodni, bijeli ili žućkasti.

Spore: Široko su eliptične, neamiloidne, 8-10 x 6-7 µm, baze bazidija su često s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je žuto do žućkasto-narančasto; miris je ugodan, a okus na gljive.

Kemijske reakcije: Meso sa sumpornom kiselinom postane svijetlosmeđe, s fenolom vinskicrveno, a s fenolanilinom najprije vinskicrveno pa ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do sudenog, a najčešće krajem jeseni, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće u šumama hrasta i bukve. Prva slika snimljena je 19.10.2024., na lokalitetu Pila kod Stubičkih toplica, druga i treća 8.10.2022., na lokalitetu Smiljanova graba kod Krapine, a četvrtu, petu i šestu snimio je Neven Ferenčak, 1.10.2017., 18.10.2022. i 11.10.2024. na lokalitetu kod Lepoglave.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Sadrži toksine muskarin, iboteničnu kiselinu, muscimol i muskazin. Na istoku i u nekim krajevima Italije je jedu tako da joj ogule kožicu koja sadrži najviše muskarina, prokuhaju, odliju vodu i nakon toga dugo drže nasoljenu. Ako se konzumira u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne smetnje, zatajenje cirkulacije, paralizu disanja, poremećaje svijesti, deluzije, euforiju i psihoze. Crvena muhara postoji u brojnim varijetetima i formama s istim aktivnim tvarima. Postoji opće upozorenje protiv bilo kakvog oblika konzumacije ove vrste. U Rusiji se fermentira u bocama i koristi kao melem za prehladu i bolove. U posljednje se vrijeme pojavio novi trend koji uključuje konzumaciju crvene muhare zbog čega je provedeno znanstveno istraživanje o razlozima konzumacije i štetnim simptomima onih koji su je konzumirali (National Library of Medicine. 2024. Reasons, Form of Ingestion and Side Effects Associated with Consumption of Amanita muscaria).

Napomena: Tipični primjerci teško se zamijene s bilo kojom drugom vrstom, eventualno se može zamijeniti sa svojim sinonimom ogoljelom muharom (Amanita muscaria var. aureola), koja se razlikuje samo po odsustvu bijelih bradavičavih ostataka ovoja po klobuku, a samo je ponekad s rijetkim bradavičavim ostacima uz rub. Međutim, stariji primjerci, bez ovoja na površini klobuka, mogu podsjećati na crvene krasnice (Russula), ali one imaju lomljivo meso, te nemaju vjenčić ili bazalni gomolj. Naziv je dobila po tome što se nekada koristila kao kućno sredstvo protiv muha. Kaže se da mješavina šećera, mlijeka i nasjeckanih klobuka crvene muhare u zdjeli ubija muhe. Možda je tako izgledalo, ali to sredstvo zapravo nije ubilo muhe. Polovica svih muha probudila se nakon nekoliko sati. Bile su samo drogirane pa su se korištenju narkotika za muhe oštro usprotivili aktivisti za zaštitu životinja.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 17. Crvena muhara (muhara) (Amanita muscaria Linn. ex Fries); 18. Ogoljela muhara (Amanita aureola Kalchbr.)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

OGOLJELA MUHARA

Amanita muscaria var. aureola (Kalchbr.) Quél.

Klobuk: 6-20 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan i na kraju raširen, kožica se može guliti, žućkast, narančasto-crven, do crven, gol ili je rijetko s ponekim bijelim bradavičavim ostacima ovoja, osobito uz rub, rub je lagano narebran, osobito kod starijih gljiva.

Stručak: 8-25 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, pun, kasnije je šupalj, baza je dosta gomoljasto zadebljana, gomolj je širok do 5 cm, bez volve, ali je s koncentričnim ljuskavim ostacima ovoja, bijel do svijetložut; vjenčić je velik, bijel, viseći, zupčastog ruba, podsjeća na suknjicu.

Listići: Prilično su gusti, izmiješani su s lamelulama, široki su do 1 cm i na oba kraja suženi, slobodni, bijeli ili žućkasti.

Spore: Široko su eliptične, neamiloidne, 8-10 x 6-7 µm, baze bazidija su često s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je žuto do žućkasto-narančasto; miris ugodan, a okus ugodan na gljive.

Kemijske reakcije: Meso sa sumpornom kiselinom postane svijetlosmeđe, s fenolom vinskicrveno, a s fenolanilinom najprije vinskicrveno pa ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen (najčešće krajem jeseni) u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće u šumama hrasta i bukve.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Sadrži toksine muskarin, iboteničnu kiselinu, muscimol i muskazin kao i tipična vrsta. Na istoku i u nekim krajevima Italije je jedu tako da joj ogule kožicu koja sadrži najviše muskarina, prokuhaju, odliju vodu i nakon toga dugo drže nasoljenu. Ako se konzumira u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne smetnje, zatajenje cirkulacije, paralizu disanja, poremećaje svijesti, deluzije, euforiju i psihoze. Crvena muhara postoji u brojnim varijetetima i formama s istim aktivnim tvarima. Postoji opće upozorenje protiv bilo kakvog oblika konzumacije ove vrste. U Rusiji se fermentira u bocama i koristi kao melem za prehladu i bolove. U posljednje se vrijeme pojavio novi trend koji uključuje konzumaciju crvene muhare zbog čega je provedeno znanstveno istraživanje o razlozima konzumacije i štetnim simptomima onih koji su je konzumirali (National Library of Medicine. 2024. Reasons, Form of Ingestion and Side Effects Associated with Consumption of Amanita muscaria).

Napomena: Sinonim je tipične crvene muhare (Amanita muscaria), koja se razlikuje samo po prisustvu bijelih bradavičavih ostataka ovoja po cijeloj površini klobuka dok je klobuk kod opisane vrste najčešće gol, a samo ponekad s rijetkim bradavičavim ostacima uz rub. Opisana je samo zbog 

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 18. Ogoljela muhara (Amanita aureola Kalchbr.)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita nivalis - created on June 2022 in Piemonte, Italy by Nicolò Oppicelli

PLANINSKA PRESLICA

Amanita nivalis Grev.

Etimologija: nivalis (lat.) = snježni. Po rastu na planinskim područjima sa snijegom.

Engleski naziv: Mountain Grisette

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je stožast do zvonolik, kasnije je raširen, siv do sivo-smeđ, sredina klobuka je sivo-žućkasta do kremasto-smeđa, kada se razvije jako izblijedi pa nekada postane skoro bijel i samo sa sivo-smeđom mrljom na sredini, kožica je nekad s malim, bijelim do žuto-smeđim krpastim ostacima ovoja, rub je izraženo narebran 1/5-1/3 promjera.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, prilično je tanak, sužen je na vrhu, pun, kasnije je šupalj, bijel do sivkast, sitno je bijelo ljuskav; volva je vrećasta, bijela, velika, široka, opnasta, dosta je visoko postavljena, izvana je oker-smećkasta do smećkasta.

Listići: Gusti, suženi su uz stručak, izmiješani su s rijetkim lamelulama, slobodni, bijeli, bjelkasti do krem.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, neamiloidne, 9.5-13.5 x 8.8-12.2 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do slabo žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u planinskim miješanim i bjelogoričnim šumama, po rubovima livada, obično u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće s patuljastom vrbom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su johina preslica (Amanita friabilis) i sivokožasta preslica (Amanita submembranacea), koje imaju vrlo slabu volvu i mnogo tamniju sredinu klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 39. Planinska preslica (Amanita hyperborea P.Karst), Sinonim: Amanita vaginata var. oreina Favre

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita oblongospora - created on September 2024 in Ollo, Navarra, Spain by Luis García Bona

IZDUŽENOSPORNA PRESLICA

Amanita oblongospora Contu

Etimologija: oblongus (lat.) = izdužen + spora (gr.) sjeme, spora. Po obliku spora.

Klobuk: 6-8 cm širok, u početku je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije se izravna, često je s izraženom i širokom grbicom na sredini, gol, u početku je vlažan i mazav do blago ljepljiv, zatim je suh, siv, na sredini je oker-smeđ do sivo-smeđ, vremenom tamni, rub je nazubljen i narebran do 7 mm ili 10-20 % promjera, površina je bez ostataka ovoja ili je s jednom većom ili više manjih, opnastih, prilično debelih, bijelih do prljavo bijelih krpica.

Stručak: 8-10 cm visok i 0.6-1.5 cm debeo, valjkast ili se sužava prema vrhu, gladak, bijel do bjelkast na gornjem dijelu, s prstenastim je ostacima ovoja, ponekad je s prilično svijetlim smećkastim vlakancima na donjem dijelu, pun do šupalj; volva je mala, čašasta, lomljiva, vrećasta, bijela do oker, rastrgana do gotovo opnasta, do 3 cm visoka uz stabljiku, teško se odvaja od supstrata.

Listići: Prilično su široki i debeli, izmiješani su s lamelulama, odmaknuti su od stručka, slobodni, bijeli, narančasto-smeđi, sivkasto-smeđi do prljavo smeđi.

Spore: Široko su eliptične do eliptične (ponekad su izdužene, rijetko su valjkaste), neamiloidne, 10.5-13.5 x 7.5-10 µm, Q = 1.2-1.5, Qav = 1.3, bazidije su s rupicom i često s kopčom na bazi; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag do blago gorak u bazi stručka.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Karakteristična je po kopčama na bazi bazidija. Po eliptičnim do široko eliptičnim sporama i relativno slabašnoj volvi slične su blijeda preslica (Amanita lividopallescens) i Maireijeva preslica (Amanita mairei).

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita olivaceogrisea - created on September 2025 in Sâles, Switzerland by Nicolas Schwab

MASLINASTOSIVA PRESLICA

Amanita olivaceogrisea Kalamees

Etimologija: olivaceo (lat.) = maslinast, boje masline + griseus (lat.) = siv. Po boji.

Engleski naziv: Olivegrey Amanita

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je zvonolik, kasnije se raširi, maslinasto-siv, oker-siv do sivo-smeđ, rub je narebran do oko 1/3 promjera, ponekad je s velikim krpastim ostacima ovoja, koji su isprva bijeli, zatim postaju sivi do oker-sivi.

Stručak: 4-9 cm visok i 0.5-1 cm debeo, bijel, često je dekoriran gustim sivim do maslinasto-sivim vlakancima; opnasta volva je u početku vrećasta, donjim je dijelom stisnuta uz bazu, zatim se nekad raspadne na velike krpice, ima tendenciju da posivljuje od gornjeg ruba prema dolje.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9-13 x 8.5-12 µm, Q = 1-1.1, Qav = 1.04, baza bazidija je bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, bijelo, nepromjenjivo; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u vlažnim bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom johom, lijeskom, vrbom ili brezom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su johina preslica (Amanita friabilis), koja raste u vrlo vlažnim šumama ispod johe, ali je klobuk tamniji, s izraženijim sivim ljuskama na klobuku i fragmentiranom volvom i sivokožasta preslica (Amanita submembranacea), koja uglavnom raste crnogoričnim šumama smreke, jele ili ariša, a rjeđe u bjelogoričnim šumama breze, bukve ili lijeske.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

JAJASTA MUHARA

Amanita ovoidea (Bull.) Link

Etimologija: ovoideus (lat.) = u obliku jaja, jajolik. Po svom izgledu u mladosti.

Engleski naziv: Bearded Amanita

Klobuk: 10-35 cm širok, prvo je jajolik pa konveksan, kasnije je više ili manje raširen, potpuno je bijel, poslije je je žuto-oker, malo ljepljiv, rub je gladak, nije narebran i s visećim, pahuljastim ostaci ovoja, na ostaloj površini su rijetki.

Stručak: 10-15 cm visok i 2.5-5 cm debeo, čvrst, valjkast, pun, bijel, ljuskav; vjenčić je bjelkast do oker-smeđ, viseći, širok, brzo otpadne pa ga starije gljive nemaju; baza je obavijena u čvrstu, opsežnu, opnastu, postojanu, svijetložutu volvu.

Listići: Prilično su gusti, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli, na kraju su krem, oštrica je uočljivo nazubljena.

Spore: Eliptične, prozirne, amiloidne, 8-11 x 5.5-7 µm, Q je oko 1.4; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, debelo, bijelo; miriše na ribu, u starosti je neugodan na strvinu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, u termofilnim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, na vapnenastom i pjeskovitom tlu, u kontinentalnim je krajevima vrlo rijetka, a češća na otocima i u priobalju. Prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, treću i petu Danijel Mulc, a četvrtu Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Vrlo velika plodna tijela trebala bi olakšati determinaciju. Slične su bijeli varijetet zelene muhare (Amanita phalloides var. alba), koja ima trajni opnasti i crtasti vjenčić, smrdljiva pupavka (Amanita virosa), koja ima stršeće čehice po stručku, te dumeova muhara (Amanita proxima), koja je na bazi s ovojem smeđo-narančaste boje i krpastim ostacima ovoja po klobuku.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 4. Jajasta muhara (Amanita ovoidea (Bull. ex Fr.) Quélet)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita pachyvolvata - created in Spain by Luis García Bona

DEBELOOVOJNA PRESLICA

Amanita pachyvolvata (Bon) Krieglst.

Engleski naziv: Bon's Great Ringless Amanita

Klobuk: 5-11 cm širok, prvo je polukuglast ili jajolik, kasnije se raširi, po suhom je vremenu sjajan, oker ili svijetlo sivo-smeđ, obično je nešto tamniji na sredini, prema rubu je svijetlo žuto-smeđ i pahuljast, površina je bez ostataka ovoja, rub je narebran do 35 % promjera.

Stručak: 8-20 cm visok i 1-3 cm debeo, u srednjem dijelu je debeo oko 2.5-3 cm, sužava se prema vrhu, pun, kasnije je šupalj, osnova je bijela, prekriven je sitnim sivkastim do žućkasto-sivim ljuskicama; volva je vrlo debela, iznutra i izvana je bijela, nije lomljiva, izrazito je velika, visoka je 6-10 cm i debela do 3 mm, izvana je u starosti oker-smeđa do crvenkasto-smeđa.

Listići: Vrlo su gusti, prilično su široki, slobodni, bijeli, kremasti do žućkasti, oštrica je resasta i lagano nazubljena.

Spore: Kuglaste, glatke, prozirne, neamiloidne, 11-14 x 11-13 µm, Q = 1-1.1, Qav = 1.04, bazidije su 4-sporne, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, u starosti malo žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće ispod bora, jele ili smreke, ali i bukve, hrasta ili graba. U Hrvatskoj je poznata s pet lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, na sjevernom Velebitu i Kordunu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je planinska preslica (Amanita nivalis), kojoj je klobuk često s krupnim krpastim ostacima ovoja, a ponekad su sredina ili rub također nešto tamniji i tada podsjeća na upadljivu preslicu (Amanita magnivolvata).

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Debeloovojna preslica (Amanita pachyvolvata (Bon) Krieglst.)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

PANTEROVA MUHARA

Amanita pantherina (DC.) Krombh.

Etimologija: pantherinus (lat.) = odnosi se na panteru. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Panthercap

Klobuk: 4-12 cm širok, polukružan pa otvoren, slabo mesnat, žuto-smeđ, žuto-siv, kestenjastosmeđ, sivo-smeđ ili narančasto-smeđ, na sredini tamniji, pokriven je s mnogobrojnim, koncentrično raspoređenim malim, kontrastnim, bijelim, bradavičavim ostacima ovoja, a također ih može isprati kiša, kožica je svijetla i za kišnih dana jako ljepljiva, rub je tipično kratko narebran (10-15 % promjera).

Stručak: 6-10 cm visok i 1-2 cm debeo, pun, kasnije je šupalj, bijel, u starosti malo žućkast, vjenčić je prolazan, viseći, opnast, gladak, nikad nije crtast kao kod biserne muhare (Amanita rubescens), u vrlo rijetkim slučajevima može biti vrlo slabo crtast, relativno je širok i često dvostruk, pri dnu je s tipičnim jakim, obrubljenim, gomoljastim zadebljanjem s ostacima ovoja, s 2-3 nježna prstenka.

Listići: Gusti, široki, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli.

Spore: Široko eliptične do eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, 8-10 x 6-7 µm, baze bazidija su bez kopča (cromushrooms: (8) 8.4 - 10.1 (11.1) × (5.4) 6.3 - 7.5 (7.9) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.6), N = 120, Me = 9.3 × 7 µm, Qav = 1.3); otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, pomalo je vlažno, u sredini klobuka je malo tamnije, u starosti žućkasto, na prerezu ne mijenja boju i nije žuto ispod kožice klobuka; miriše malo na rotkvice, okus je blag, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso s fenolom postane vinskicrveno, sa sumpornom kiselinom tamnosmeđe, a s KOH žuto-narančasto.

Stanište: Raste ljeti i u jesen, od lipnja do studenog, po 2-3 primjerka zajedno, u bjelogoričnim šumama, rjeđe u crnogoričnim, po pješčanim nanosima i pašnjacima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Trovanje ovom gljivom može imati i smrtni ishod, međutim znakovi trovanja nastupaju dosta brzo, za oko pola sata, pa se može brzo pružiti hitna medicinska pomoć. Navodi se da je bilo smrtnih slučajeva od zatajenja disanja i šoka. Međutim, smrtni slučajevi su uglavnom sekundarni, a ne zbog samog toksina u gljivama. Opća prognoza kod trovanja ovom gljivom je općenito dobra. Koma može trajati do 24 sata, dok halucinacije mogu trajati danima. Panterova muhara uzrokuje oko 7% svih trovanja gljivama, a stopa smrtnosti je 1-3 %, a daleko viša bez hitne medicinske pomoći.

Napomena: Slične su prava tigrica (Amanita excelsa) i biserna muhara, koje imaju tipično crtasti vjenčić i gladak rub klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 15. Panterova muhara (Amanita pantherina (DC ex Fr.) Secr.); 16. Četinjačka panterovka (Amanita pantherina var. abietum (Gilb.) Ves.)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

ZELENA PUPAVKA

Amanita phalloides (Vaill. ex Fr.) Link

Etimologija: phallus (lat.) = falus, muški spolni organ. Po obliku početkom razvoja.

Engleski naziv: Deathcap

Klobuk: 3-12 cm širok, prvo je zvonolik ili jajolik, zatim je konveksan, na kraju je raširen, sjajan po suhom vremenu, žut, oker, smećkast, zelenkast, maslinastozelen, maslinasto-smeđ, žuto-maslinast, sivo-zelen, žuto-zelen, ponekad je bjelkast, neujednačeno je obojen, po kiši je malo ljepljiv, gol, gladak, bez ostatka ovoja, ali ne isključivo, kožica je s uraštenim radijalnim vlaknima, rub je gladak.

Stručak: 4-15 cm visok i 0.8-2 cm debeo, sužen je na vrhu, prvo je pun pa šupalj, na osnovi je jako gomoljasto zadebljan i srašten s ovojem, bjelkast, s mramoriranim je žuto-zelenkastim ili bijelim crtežom; na gornjem je dijelu s velikim, visećim, istrganim, opnastim, bijelim do žućkastim vjenčićem, na gornjoj je strani lagano crtast, rijetko je gladak; volva je široka 3-4.5 cm, poluslobodna, opnasta, režnjasta ili cjelovita, bijela, kod mladih je primjeraka često s unutarnje strane zelenkasta.

Listići: Gusti, nejednaki, vrlo su mekani, široki, odvojeni su od stručka, slobodni, bijeli.

Spore: Široko eliptične do gotovo kuglaste, amiloidne, 7.5-9 x 6-7.5 µm, Q je oko 1.1, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: (7.5) 7.9 - 9.3 (10.3) × (5.9) 6.3 - 7.3 (7.9) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.5), N = 120, Me = 8.6 × 6.8 µm, Qav = 1.3); otrusina je bijela.

Meso: Vlaknasto, bijelo, ispod kožice klobuka je lagano žuto-zelenkasto, na prerezu ne mijenja boju; miris je neodređen i nenapadan, gotovo je nepostojeći, na sijeno, u starosti je neugodan na amonijak, a okus je slab, blag, slatkast, kiselkast, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso i listići sa sumpornom kiselinom postanu ljubičasti, a suho plodno tijelo sa sulfovanilinom najprije postane ljubičasto pa crveno-smeđe.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, najčešće u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s bukvom, hrastom, lijeskom i kestenom, rijetko s crnogoričnim drvećem, sa smrekom, te u parkovima ili vrtovima, obično na glinenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Najotrovnija je vrsta gljive, a znakovi trovanja javljaju se 6-27 sati nakon konzumiranja, izaziva faloidinski sindrom trovanja. Sadrži faloidne toksine (faloidin, falacidin, falazin) i amanitinske toksine (alfa, beta, gama, delta i epsilon). Samo kušanje moglo bi dovesti do kobnih posljedica. Puževi i crvi također vole jesti ovu gljivu, a ona im ne oštećuju jetru jer oni nemaju taj organ. Međutim, prisustvo crva ili puževa nije nikako znak netoksičnosti. Ako životinje jedu ove gljive, to ne znači da ih i mogu jesti i ljudi. Jeleni, zečevi, svinje i neke druge životinje imaju druge enzime koji različito razgrađuju ovaj otrov u tijelu i tako ga neutraliziraju. Stoga se nadamo da nikome neće pasti na pamet uzimati životinje kao mjerilo jestivosti ove vrste. To bi bilo besmisleno i moglo bi završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Dosta je promjenljive boje klobuka, od bijele do tamnomaslinaste. Radijalna vlakna su uvijek vidljiva, a nešto su uočljivija na primjercima tamnije boje. Izblijeđena se eventualno može zamijeniti sa žućkastom pupavkom (Amanita citrina) i bijelim varijetetom žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojima je klobuk prekriven bradavičavim ostacima ovoja, bijelom pupavkom (Amanita verna), koja se razlikuje samo po boji, te bijelom pupavkom (Amanita virosa), kaja nema glatki stručak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1. Zelena pupavka (Amanita phalloides (Vaill. ex Fr.) Secr.)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

ZELENA PUPAVKA, BIJELI VARIJETET

Amanita phalloides var. alba E.-J.Gilbert

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Klobuk: 3-12 cm širok, isprva je više ili manje polukuglast, kasnije se raširi, izgleda sjajan zbog radjalno postavljenih vlakanaca, kožica se lako guli, snježnobijel, starenjem se na sredini manje ili više javlja slabi zelenkasti ton, tipičan za zelenu pupavku (Amanita phalloides), rub je gladak.

Stručak: 4-15 cm visok i 0.8-2 cm debeo, valjkast, na bazi je s karakterističnim gomoljastim zadebljanjem širokim do 3.3 cm, sužava se prema vrhu, najprije je pun pa šupljikav i šupalj kod razvijenih primjeraka, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, potpuno je bijel, ali zbog sitne vlaknasto ljuskave dekoracije malo promijeni boju, dekoracija je s cik-cak uzorkom; vjenčić je opnast, skoro je gladak ili jako crtast; volva je poluslobodna, opnasta, rub je razdijeljen na režnjeve, postojana, snježnobijele boje.

Listići: Prilično su gusti, široki su 6-12 mm, izmiješani su s lamelulama, upadljivo su zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli.

Spore: Gotovo su kuglaste, glatke, prozirne, amiloidne, 8-11 x 6-9 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Nešto je deblje nego kod zelene pupavke, u svim dijelovima je bijelo, žuto-zelenkasto ispod kožice klobuka; miris nije izražen, u starosti je neugodan, a okus je blag, ugodan, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Reakcija površine s KOH je negativna ili postane slabo žućkasta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, po parkovima i vrtovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom, hrastom i jasenom, a vrlo rijetko s crnogoričnim drvećem, uglavnom na nižim nadmorskim visinama. Raste na istom staništu kao i zelena pupavka, ima je posvuda, a najviše u Slavoniji, te Posavskom i Podravskom slivu. Slike je snimio Neven Ferenčak, 20.10.2019.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Jednako je otrovna kao i tipična vrsta. Najotrovnija je vrsta gljive, a znakovi trovanja javljaju se 6-27 sati nakon konzumiranja, izaziva faloidinski sindrom trovanja. Sadrži faloidne toksine (faloidin, falacidin, falazin) i amanitinske toksine (alfa, beta, gama, delta i epsilon). Samo kušanje moglo bi dovesti do kobnih posljedica. Puževi i crvi također vole jesti ovu gljivu, a ona im ne oštećuju jetru jer oni nemaju taj organ. Međutim, prisustvo crva ili puževa nije nikako znak netoksičnosti. Ako životinje jedu ove gljive, to ne znači da ih i mogu jesti i ljudi. Jeleni, zečevi, svinje i neke druge životinje imaju druge enzime koji različito razgrađuju ovaj otrov u tijelu i tako ga neutraliziraju. Stoga se nadamo da nikome neće pasti na pamet uzimati životinje kao mjerilo jestivosti ove vrste. To bi bilo besmisleno i moglo bi završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Čini se da obično raste među tipičnim zelenim pupavkama, koja je potpuno istog oblika, a u povijesti je uzrokovala određenu taksonomsku i nomenklaturnu zbrku jer je zamjenjivana s bijelom pupavkom (Amanita verna) ili nekim drugim bijelim vrstama iz sekcije Phalloidae. Slični su bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojoj je klobuk prekriven bradavičavim ostacima ovoja, te bijela pupavka, koja se raste samo u mediteranskom području i koja pozitivno reagira s KOH.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita porphyria - created on August 2021 in Russian Federation by Александра Васина

GRIMIZNA MUHARA

Amanita porphyria Alb. & Schwein.

Etimologija: porphyros (gr.) = purpurno. Po ljubičasto nahukanom klobuku.

Engleski naziv: Grey Veiled Amanita

Klobuk: 3-9 cm širok, prvo je polukuglast pa raširen, po suhom je vremenu vlaknast, sjajan, a po vlažnom vremenu ljepljiv, različitih je boja, smeđ, ljubičasto-siv do sivo-smeđ ili tamnosmeđ, na sredini je tamniji, površina je rijetko sa sivim krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 6-11 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, na gornjem dijelu je uži, na bazi je s vretenastim do kuglastim gomoljastim zadebljanjem, širokim 1.2-3.5 cm, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel do sivo-smeđ; vjenčić je opnast, tanak, poput suknjice, na kraju je priljubljen uz stručak, prvo je bjelkast ili sivkast, ubrzo postane ljubičasto-siv i ljubičasto smeđ uz rub; baza je obavijena sivkasto-ljubičastom volvom, obrubljenom kao kod žućkaste pupavke (Amanita citrina).

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama, trbušasti, izrezani su uz stručak, slobodni, kod mladih gljiva su prekriveni ljubičasto-sivim ovojem, bijeli.

Spore: Kuglaste, amiloidne, 8-10 µm, Q je oko 1, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Krhko, bijelo, ispod kožice klobuka je blago ljubičasto-sivo; miriše na sirovi krumpir ili rotkvice, a okus je neugodan na rotkvice kao i kod žućkaste pupavke.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u crnogoričnim šumama, obično šumama bora ili smreke, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, rijetko u bjelogoričnim šumama, ispod bukve, na tlu siromašnom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se blago otrovnom vrstom.

Napomena: Po boji se može zamijeniti s pravom tigricom (Amanita excelsa) i panterovom muharom (Amanita pantherina), kojima je klobuk uvijek prekriven brojnim bradavičavim ostacima ovoja i obično ne mirišu na sirovi krumpir.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 23. Grimizna muhara (Amanita porphyria (Alb.Schwein ex Fr.) Secr.)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

DUMEOVA MUHARA

Amanita proxima Dumée

Klobuk: 8-15 cm širok, prvo polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen pa nepravilno iskrivljen ili udubljen, bijel, kremast ili sivkast, kasnije je žućkasto-oker, isprva je prekriven brzo prolaznim ostacima ovoja, gladak, svilenkast, rub je gladak i s visećim ostacima ovoja.

Stručak: 8-15 cm visok i 1.8-2.4 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast, vitak, zadebljan na bazi, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, bijel, najprije nepravilno krpast, ubrzo gladak, ispod vjenčića je sitno uzdužno brazdast i malo ljuskav; vjenčić bjelkast do oker-smeđ, opnasto-resast, brzo otpadne; baza je obavijena slobodnom žućkasto-smeđom do narančasto-smeđom opnastom i trajnom volvom.

Listići: Gusti, tanki, slobodni, bijeli, kremasti do lagano ružičasti.

Spore: Eliptične, glatke, staklasto prozirne, sa središnjom uljnom kapljom, amiloidne, 7-10 x 5-7 µm, Q je oko 1.4, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, kasnije blago kremasto-žuto, dosta čvrsto; miris je malo neugodan na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i početkom jeseni u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u sredozemnom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Uzrokuje tzv. proximski sindrom trovanja koji se sastoji od tri faze bolesti, 1. faza: gastrointestinalne smetnje, proljev s povraćanjem, koji često nestaje nakon nekog vremena; 2. faza: povraćanje, bolovi u bubrezima, smanjeno stvaranje urina te visoki krvni tlak; i 3. faza: lagano oštećenje jetre i bubrega moguće je nakon 3-4 dana. Prognoza je u svakom slučaju bolja u usporedbi s orelaninskim sindromom trovanja.

Napomena: Od sličnih se vrsta nepogrešivo razlikuje po narančasto-smeđom ovoju.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 29. Dumeova muhara (Amanita proxima Dumée)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

ŽUTOSMEĐA MUHARA

Amanita regalis (Fr.) Michael

Klobuk: 6-20 cm širok, najprije kuglast, zatim je konveksan i na kraju raširen, mazav, kožica se guli do sredine, žuto-smeđ do smeđ, prekriven je sa žućkastim piramidalnim, bradavičavim ostacima ovoja koji se lako skidaju, rijetko je gol, rub je u zrelosti narebran oko 10-20 % promjera.

Stručak: 8-25 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, prvo je pun, kasnije je šupalj, baza je gomoljasto zadebljana, gomolj je širok do 5 cm, površina je s koncentričnim, bradavičavim, ljuskavim ostacima ovoja kao kod panterove muhare (Amanita pantherina), vrh se lako odvaja od podnice klobuka, svijetložut do žuto-smeđ; vjenčić je bijel, viseći, gladak, u mladosti je sa žutim rubom.

Listići: Gusti, slobodni, oštrica je valovita i neravna, bijeli do žućkasti.

Spore: Široko eliptične, neamiloidne, 8-10 x 6-7 µm, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je žuto, žuto-smeđe do žuto-zeleno; miriše ugodno na gljive, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šuma u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, osobito smrekom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA -  Ako se konzumira u većim količinama uzrokuje panterinski sindrom trovanja, teške gastrointestinalne tegobe, zatajenje cirkulacije i paralizu disanja. Uzrokuje i poremećaj svijesti, deluzije, euforiju i psihoze.

Napomena: Slične su crvena muhara (Amanita muscaria), koja nikada nema smeđu površinu klobuka, prava tigrica (Amanita excelsa), koja je sivlje boje, ima ostatke sivkastog ovoja i amiloidne spore, a u mladosti se može zamijeniti s bisernom muharom (Amanita rubescens), koja je manje intenzivno obojena, nema žutu zonu između kožice i mesa u klobuku, te ima amiloidne spore.

Referentni izvori: Josipović, Matija. 2016. Očaravajući svijet gljiva. Leo-commerce d.o.o. Rijeka. – 81. str. Žutosmeđa (švedska) muhara (muhara) (Amanita regalis (Fr.) Michael; sinonim Amanita muscaria var. regalis (Fr.) Sacc.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita reidiana - created on September 2013 in Jonsetangen, Ringerike, Ringerike, Vi, Norway by Inger-Lise Fonneland

REIDOVA PRESLICA

Amanita reidiana Tulloss

Etimologija: U čast britanskog mikologa Dereka A. Reida. Po imenu.

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je raširen i lagano ulegnut s grbicom na sredini, u mladosti je smeđ, maslinasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, kasnije blijedi do oker ili mednožute boje, rub je narebran do oko 1/2 promjera.

Stručak: 7-15 cm visok i 0.7-1.5 cm debeo, površina je sa sivo-smeđim vlakancima koja na dodir mogu postati žućkasta; od početka širenja plodnog tijela volva postaje siva od vrha prema dolje, brzo postane krhka i ispucana.

Listići: Gusti, izmiješani su s kratkim lamelulama, slobodni, bijeli.

Spore: Gotovo kuglaste do široko eliptične, neamiloidne, 10-15.5 x 8-13 µm, Q = 1.15-1.2, bazidije su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s različitim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Vrsta je pouzdano poznata iz Škotske, Velike Britanije i Norveške, međutim nesumnjivo je šire rasprostranjena u sjevernoj Europi. Slične su Amanita groenlandica, sivokožasta preslica (Amanita submembranacea) i Amanita mortenii, od kojih se, između ostalog, razlikuje po kestenjastosmeđem klobuku, ali ne kada je maslinasto-smeđih ili oker tonova.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

BISERNA MUHARA (BISERKA)

Amanita rubescens Pers.

Etimologija: rubescens (lat.) = crvenkasto. Po promjeni boje mesa na prerezu.

Engleski naziv: Blusher

Klobuk: 5-15 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, kožica se lako guli, sjajna, lagano je ljepljiv, crvenkasto-smeđ, kod mladih gljiva često ide prema crvenkastom tonu, kasnije je izblijeđen i s crvenkastim mrljama, pokriven je sivim bradavičastim ostacima ovoja koji su na sredini gušći, a kiša ih lako ispire, rub je pravilan i gladak, nije narebran.

Stručak: 6-15 cm visok i 1-4 cm debeo, valjkast, na bazi je s jajolikim gomoljastim zadebljanjem, prvo je pun pa izgriženo-šupalj, često je malo ukorijenjen, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, vole ga napadati crvi, rupice od crva su crvenkasto obojene, bjelkast, s svijetlosmeđo-ružičastom je nijansom, trljanjem kasnije pocrveni; na gornjem se dijelu nalazi opnasti, opsežni, tipično crtasti, bijeli, žućkasti ili ružičasti vjenčić (kod Amanita rubescens var. annulosulphurea je žut); gmoljasto zadebljanje je obmotano cjelovitom ili iskrzanom, bradavičavom, smećkastom ili sivkastom volvom.

Listići: Gusti, široki, izmiješani su s lamelulama, na oba kraja suženi, suženi su uz stručak, slobodni, bijeli, u starosti su s crvenkastim pjegama, na pritisak postanu lagano crvenkasti.

Spore: Eliptične, amiloidne, 8-9.5 x 5-7 µm, Q je oko 1.5, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Nježno, mekano, bijelo, ispod kožice klobuka je crvenkasto-smeđe, na raspucanim mjestima i mjestima napadnutim ličinkama polako postaje crveno-smeđe, na pritisak ili na prerezu kasnije malo pocrveni, osobito pri dnu stručka; miris nije izražen, a okus je najprije blag pa poslije malo nadražujući.

Kemijske reakcije: Meso s fenolom postane vinskocrveno, a s fenolanilinom crvenkasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem. Primjerci na prvoj i trećoj slici snimljeni su na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna. Prije pripremanja je poželjno oguliti kožicu s klobuka, jer je u njoj najsadržaniji termolabilni alkaloid hemozolin, koji se razara na temperaturi od 90ºC.

Napomena: Lako se zamijeni s pravom tigricom (Amanita excelsa), kojoj meso ispod kožice klobuka nije crvenkasto, te otrovnom panterovom muharom (Amanita pantherina), koja ima narebrani rub klobuka i glatki vjenčić, a meso ispod kožice klobuka nije crvenkasto.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 10. Biserna muhara (biserka) (Amanita rubescens (Pers. ex Fr.) S.F.Gray); 11. Biserka žuta vjenčića (Amanita annulosulphurea Gillet)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

ZAKUCANA PRESLICA

Amanita simulans Contu

Etimologija: simulare (lat.) = imitirati, simulirati. Po izgledu.

Engleski naziv: Hammered Amanita

Klobuk: 6-9 cm širok, prvo je konveksno-zvonolik, kasnije se raširi, suh, srebrnosiv do sivo-smeđ, često s bijelim krpastim ostacima ovoja, rub je izraženo narebran do oko 1/3 promjera.

Stručak: 10-13 cm visok i 1.2-1.5 cm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi, sužava se prema vrhu, pun, u starosti je šupalj, vlaknast, bijel, prošaran je s finim bijelim ljuskicama poput zmijske kože; volva je opnasta, bjelkasta i često smeđe pjegava.

Listići: Gusti, bijeli, sivkasti do oker, slobodni, oštrica je malo nazubljena i valovita, kasnije je često siva ili sa sivim točkicama.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, neamiloidne, 10-13 x 8-12 µm, Q = 1-1.1 (cromushrooms: spore su (10.1) 10.6 - 12.7 (13.9) × (7.8) 9 - 10.5 (11.4) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 11.6 × 9.7 µm, Qe = 1.2, cheilocistide su batinaste, 49-72 × 11-15 µm, N = 11); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično topolom i biljkama iz roda sunčanica (Helianthemum spp.). Primjerke na slikama snimila je Eva Zupan, 10.11.2023.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je planinska preslica (Amanita nivalis), čija je volva s vanjske strane oker-smećkasta do smećkasta.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.

Amanita singeri - created on November 2011 in Le Grazie, Calangianus Provincia di Olbia-Tempio, Italy by luigiperrone

SINGEROVA MUHARA

Amanita singeri Bas

Etimologija: U čast mikologa Singera. Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Singer's Lepidella

Klobuk: 4-7 cm širok, dugo je vremena konveksan, kasnije se izravna, bjelkast, sivkast do svijetlooker, prekriven je gustim, priraštenim, žućkasto-sivim ljuskavim ostacima ovoja.

Stručak: 3-5 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, gotovo je valjkast, lagano je zadebljan na bazi, nama gomolj, ukorijenjen, često je s ostacima zemlje po površini, na vrhu je bijel, a na bazi je žuto-smećkast, nema vjenčić; volva je isprva priraštena oko gomoljastog zadebljanja, a kasnije izražena s nekoliko slabih, koncentričnih prstenova iznad najšireg dijela.

Listići: Debeli, slobodni, žućkasti, kasnije su s ružičastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, glatke, amiloidne, 7-10.5 x 6-8 µm, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela do žućkasta.

Meso: Bijelo, ponekad je u sredini klobuka žuto-oker; miris je dosta neodređen, kiselkast, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na otvorenim prostorima i parkovima, na suhom tlu u sastojinama tise (Taxus), u ravničarskim krajevima i krajevima s toplijom klimom.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEPOZNATA - Nema pouzdanih podataka o jestivosti ove vrste, a i dosta je rijetka.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, stručku koji nije gomoljasto zadebljan i rastu u mediteranskom području.

SMEĐA PRESLICA

Amanita spadicea Pers.

Etimologija: spadices (lat.) = ištambiljan, izmiješan. Po boji i dekoraciji stručka.

Klobuk: 3-20 cm širok, prvo je konveksan pa otvoren i tupo ispupčen na sredini, gladak, suh, po vlažnom je vremenu sjajan, rub je jako narebran do oko 1/3 promjera klobuka, smeđ, na sredini je iste ili malo tamnije boje.

Stručak: 10-20 cm visok i 1-4 cm debeo, valjkast, baza je malo zadebljana, sužava se prema vrhu, pun, u starosti je šupalj, bijel do sivkasto-smeđ, u starosti je sve više smeđ, prošaran je kontrastnim smeđim ljuskicama na svjetlijoj osnovi poput zmijske kože; volva je poput ljuske od jaja, kožasta, bijela, kasnije postaje siva, iznutra je blago kremasta.

Listići: Gusti, uz rub su nešto tamniji, slobodni, bijeli.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 10.5-12 µm, Qav = 1.02; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, preferira toplija, uglavnom mediteranska područja. Primjerak na slici snimio je Neven Ferenčak, krajem listopada.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je zakucana preslica (Amanita simulans), kod koje je klobuk prošaran bijelim, a ne smeđim ljuskicama.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.