Lepiota apatelia - created on September 2005 in Le Gorghe, Trento, Italy by Marco Floriani

VARLJIVA ŠTITARKA

Lepiota apatelia Huijsman

Etimologija: apatelia (gr.) = lažan, varljiv, obmanjujući. Po sličnosti sa drugim vrstama.

Klobuk: 2-4.5 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi, sredina je glatka, prekriven je finim žuto-smeđim, svijetlosmeđim, ružičasto-smeđim do smeđim, koncentrično raspoređenim ljuskama na bjelkastoj osnovi, rub je rascijepljen, kasnije je malo narebran.

Stručak: 2-5 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, samo se malo zadebljava prema dnu, šupalj, bijel do krem, prema bazi je tamniji, crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ i s rijetkim bijelim ljuskicama; vjenčić je krhak, opnast, često je samo u tragovima, prolazan.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, krem do lagano ružičasti, oštrica je glatka i iste boje.

Spore: Eliptične, nedekstrinoidne, 4.5-6.5 x 3-4 µm, Qav = 1.6, nema cistide; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto, krem, krem-sivkasto, u starosti je žuto-smeđe, u središnjem šupljem dijelu stručka je krem do tamnosmeđe; miris je ugodan na gljive, slatkast, rijetko je slab na spaljenu gumu, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po livadama, vrtovima, uz ceste, u parkovima, rjeđe u šumama, preferira drvne ostatke i svjetlija mjesta, te šljunčana i pjeskovito-vapnenačka tla, odnosno tla siromašna hranjivim tvarima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amatoksine.

Napomena: Ovu rijetku vrstu s tek naznakom prstenaste zone karakteriziraju vrlo fine ljuske, koje su zašiljene gotovo samo na sredini klobuka. Slična se crvenkasta štitarka (Lepiota subincarnata), s ružičastim stručkom, može sigurno razlikovati od opisane vrste, s manje ružičastim, a više smećkastim stručkom, samo uz pomoć mikroskopske analize.

Lepiota boudieri - created on September 2015 in Mule, Porsgrunn, Te, Norway by Per Marstad

BOUDIEROVA ŠTITARKA

Lepiota boudieri Bres.

Etimologija: U čast francuskog mikologa Jean Louis Emile Boudiera (1828.-1920.), koji je dao poznat po svom radu na mješinarkama (Ascomycota). Po imjenu.

Engleski naziv: Girdled Dapperling

Klobuk: 2-7 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i tupo ispupči na sredini, prekriven je narančasto-smeđim do tamnosmeđim koncentrično raspoređenim ljuskama na žuto-smeđoj do narančasto-smeđoj osnovi, na sredini je gusto ljuskav, u starosti je gotovo gol.

Stručak: 2-6 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, više je ili manje zadebljan na bazi, prekriven je istim ljuskama kao i klobuk; vjenčić je krhak, opnast, često je izražen samo u vidu ljuskave prstenaste zone, prolazan.

Listići: Gusti, slobodni, izmiješani su s lamelulama, bjelkasti, u starosti su smećkasti, oštrica je bjelkasta, sitno nazubljena i valovita.

Spore: U obliku su rakete do vretenaste, jako su dekstrinoidne, 7-10 x 3-4 µm, Qav = 2.4-3; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, lagano je crvenkasto u stručku, a krem-sivkasto u kori stručka i iznad listića; miris nije izražen ili je neugodan, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, po šumskim putovima, šumskim čistinama, u parkovima i vrtovima, u blizini raznog bjelogoričnog drveća, obično lijeske.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amatoksine.

Napomena: Slična je kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), koja ima bjelkastu do žutu osnovu klobuka i nešto veće eliptične spore.

MESNATOSMEĐA ŠTITARKA

Lepiota brunneoincarnata Chodat & C.Martín

Etimologija: brunneus (lat.) = smeđe, kestenjastosmeđe + carneus (lat.) = boje mesa. Po smeđoj i boji mesa.

Engleski naziv: Deadly Dapperling

Klobuk: 2-5 cm širok, stožasto-konveksan pa se raširi, nije ispupčen, crvenkasto-smeđ, ružičasto-smeđ, ljubičasto-smeđ ili tamnosmeđ, površina se koncentrično raspucava na dosta pravilno, koncentrično raspoređene, svijetlosmeđe ljuske na bijeloj ili svijetlosmeđoj osnovi, sredina je cjelovita i malo zrnasta, rub je tanak, malo je valovit, nije narebran, kožica lagano prelazi preko ruba.

Stručak: 2-6 cm visok i 2-5 mm debeo, prilično je kratak, pravilno je valjkast, malo je zadebljan na bazi i proširen na vrhu, pun je i šupljikav, iznad vjenčića je bjelkast, a ispod je s rijetkim i dobro uočljivim crnkastim, crvenkastim ili ljubičasto-smeđim zrnastim pojasevima od ostataka ovoja; vjenčić je izražen u obliku bjelkaste ili svijetlosmeđe vlaknaste prstenaste zone, često je samo u tragovima.

Listići: Osrednje su gusti i izmiješani s lamelulama, prilično su tanki, lagano su trbušasti, odmaknuti su od stručka, slobodni, bjelkasti, kasnije su krem-žućkasti, oštrica je sitno nazubljena.

Spore: Eliptične, duguljaste, glatke, 7-10 x 4-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, na prerezu, ozlijeđenom mjestu ili kada se protrlja malo pocrveni; miris je slatkast, ugodan na voće, a okus je blag, ne smije se probati.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, po šumskim putevima, šumskim čistinama, parkovima, vrtovima, vlažnim te pjeskovitim i travnatim mjestima. Primjerke na prve dvije slike snimio je Mladen Matišić, početkom listopada, a na ostalim slikama Anton Gračanin, krajem svibnja i polovicom rujna.

Doba rasta: 5, 6, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smrtno je otrovna vrsta, jer sadrži visoku razinu amatoksina, kao kod mesnatocrvenkaste štitarke (Lepiota helveola). Ne sakupljajte male sunčanice, jer je među njima dosta smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: U istoj je skupini kao i mesnatocrvenkasta štitarka koja je manja rastom i s prilično izraženom ljubičastom ili mesnatoružičastom bojom, a smatra se dosta otrovnom i opasnom vrstom.

KESTENJASTA ŠTITARKA

Lepiota castanea Quél.

Etimologija: kastanos (tur.) = kesten. Po kestenjastoj boji klobuka.

Engleski naziv: Chestnut Dapperling

Klobuk: 1-7 cm širok, stožast je i tupo ispupčen na sredini, kožica se lako guli, kožica se brzo razlaže na male koncentrično raspoređene narančasto-smeđe do tamnosmeđe ljuske na bjelkastoj ili žutoj osnovi, trljanjem postaje narančast, rub je uglavnom podvijen prema dolje.

Stručak:  2-6 cm visok i 2-5 mm debeo, sredina je djelomično šuplja, samo je malo gomoljast na bazi, može biti više bijel ili više smeđ ili crvenkasto-smeđ, na gornjem je dijelu uglavnom krem do svijetlosmeđ, površina je više ili manje bjelkasto vlaknasto ljuskava, ispod prstenaste zone je više smećkast i u starosti je rijetko ljuskav, u starosti ili na ozlijeđenim mjestima posmeđi; obično je bez vjenčića, a rijetko s prstenastom zonom ili vrlo rijetko s jednim ili više vjenčića koji se kod većih gljiva mogu odvojiti i kliziti po stručku.

Listići: Gusti, bjelkasti do kremasti, kasnije su smećkasti, oštrica je bjelkasta, na pritisak se stvaraju crvenkasto-smeđe pjegice.

Spore: U obliku su rakete ili klina, duguljaste, 7-14 x 3-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u stručku je okerasto do narančasto-smeđe i vlaknasto; miris je ugodan na travu ili na voće, poput zelene jabuke, a okus je blag na gljive, samo je u starosti malo neugodno, ne smije se probati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, šumskim čistinama, parkovima, vrtovima, na sloju lišća i iglica, najčešće raste u blizini smreke i bukve; rijetka je vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Jagnjedovec pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom jer sadrži amatoksine. Manji dio autora navodi da u ovoj vrsti nisu pronađeni amatoksini, ali ih treba izbjegavati zbog opasnosti od zabune sa sličnim otrovnim vrstama.

Napomena: Dio je skupine sunčanica koje je teško determinirati samo na temelju izgleda. Ova vrsta je najkarakterističnija po tendenciji listića, a ponekad i stručka da pocrvene. Slična je jako otrovna mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola).

Lepiota cingulum - created on September 2017 in Selsø, Denmark by Rasmus Riis-Hansen

POJASASTA ŠTITARKA

Lepiota cingulum Kelderman

Etimologija: cingulum (lat.) = pojas, traka. Po izgledu.

Klobuk: 3-7.5 cm širok i 1-3 cm visok, isprva je polukuglast do zvonolik, zatim je konveksan, na kraju je raširen i tupo ispupčen na sredini, u mladosti je ravnomjerno fino vlaknasto-maljav, često s mrežastim crtežom od središta prema rubu, površina se poslije razlaže na sitne, koncentrično raspoređene ljuske na bijeloj do krem osnovi, smeđ, sivo-smeđ do tamnosmeđ, prema rubu je smeđ, crveno-smeđ do cimetastosmeđ, na oštećenim mjestima je ružičasto-crven, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je s visećim bijelim ostacima zastorka.

Stručak: 3.5-7 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, često je zakrivljen, obično je batinasto ili lagano gomoljasto zadebljan na bazi, često je malo zašiljen na bazi, u starosti je krem i cijelom dužnom vlaknast s tamnosmeđim do crveno-smeđim bradavičavim ljuskama, osim na krajnjem vrhu ili samo u donjem dijelu, dekoracija je u jakom kontrastu s krem do lagano ružičasto-crvenom osnovom, s jasnim je bijelim rizomorfima na bazi.

Listići: Prilično su gusti, slobodni, u starosti su zupčasto prirasli za usku zonu poput ovratnika, široki su 4-8 mm, isprva su bjelkasto-krem, zatim su oker, u starosti su smećkasti, kod mladih plodnih tijela su obično sa zelenkastom nijansom, oštrica je nepravilno valovita i jako do slabo resasta, nešto bljeđa od površine listića.

Spore: U obliku su rakete do valjkaste, dekstrinoidne, 8.5-11 x 3.5-4.5, Q = 1.9-2.9, cheilocistide su brojne, vretenaste, valjkaste do batinaste, prozirne, (17) 22 - 38 (45) x (6) 7 - 13 (15) µm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, bijelo do kremasto, u stručku je u mladosti ponekad sa zelenom nijansom, na kraju je lagano žućkasto-crvenkasto; miris je varijabilan, slab, podsjeća na krumpir, a okus je lagano brašnast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na otvorenim područjima, u blizini rudnika, u bjelogoričnim šumama, na rubovima šuma, ispod raznog bjelogoričnog drveća, obično topole, graba, akacije, bukve ili vrbe, na glinenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Po makroskopskim karakteristikama donekle podsjeća na koprenastu štitarku (Lepiota cortinarius), ali nema tipičnu gomoljastu bazu stručka, te valjkaste spore.

BIJELONOGA ŠTITARKA

Lepiota clypeolaria (Bull.) P.Kumm.

Etimologija: clypeus (lat.) = štit. Po uzdignutom obliku klobuka.

Engleski naziv: Shield Dapperling

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je tupo stožast, zatim je koveksan, kasnije je raširen i istaknuto ispupčen na sredini, bijel, u starosti je žućkast, pokriven je sitnim bijelim vlaknastim ljuskama na bijeloj osnovi, koje su sve gušće prema oker ili smeđoj sredini klobuka, rub uvijek izgleda odrpano od vunasto-pahuljastih ostataka ovoja.

Stručak: 5-12 cm visok i 3-8 mm debeo, valjkast, šupalj, lomljiv; bjelkast, u starosti je žućkast ili mjestimice smećkast, do visine ruba klobuka prekriven je istim sitnim bijelim vlaknastim ljuskama kao i klobuk, a iznad je gladak; vjenčić je bijel, sastoji se od brzo prolaznih vlaknasto-opnastih ostataka zastorka, na kraju je obično samo u tragovima.

Listići: Nejednaki, gusti, slobodni, bijeli, u starosti su žućkasti.

Spore: Vretenaste, uvijek su zašiljene na jednom kraju, (10.6) 10.7 - 12.6 (13.3) × (4.5) 5.1 - 5.8 (6.2) µm, Q = (1.8) 2 - 2.3 (2.6), N = 100, Me = 11.5 × 5.4 µm, Qav = 2.1; otrusina je žućkasta do krem-žućkasta.

Meso: Tanko, relativno je mekano i nježno, bijelo, u donjem je dijelu stručka žućkasto; miris je napadno slatkasto-kiselkast, sličan kao kod bijele sraštenice (Leucocybe connata), ponekad na spaljenu gumu, a okus je neugodan, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom najprije poprimi ružičastu boju, a nakon toga postane crveno-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla, po nekoliko primjeraka zajedno ili pojedinačno, u svim tipovima šuma. Primjerke na trećoj i četvrtoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što jedan dio autora navodi da je nejestiva, a drugi je dio smatra jestivom.

Napomena: Moguća je zamjena sa žutonogom štitarkom (Lepiota magnispora) koja ima stručak obuven u vunenasta vlakanca žute boje. Slična je i nevaljala žutoispupčena štitarka (Lepiota erminea) koja raste po livadama i pašnjacima u blizini šuma, a naraste mnogo veća rastom i po klobuku nema tako sitne čehice.

Lepiota coloratipes - created on September 2015 in Biowide 094 Røsnæs Krat, Denmark by Tom Smidth

OBOJENONOGA ŠTITARKA

Lepiota coloratipes Vizzini, J.F.Liang, Jančovič. & Zhu L.Yang

Etimologija: coloratus (lat.) = obojen, šaren + pes (lat.) = stopalo, noga. Po boji stručka.

Klobuk: 1-3 cm širok, u početku je zvonolik, polukuglast ili široko stožast, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini, suh, dosta je promjenjive boje, u mladosti je gotovo potpuno bijel, ubrzo postaje smećkasto mrljast na sredini, u zrelosti je na sredini svijetlosmeđ do tamnosmeđ, prema rubu je narančasto-smeđ, a na rubu je uvijek bijel do bjelkast i često sa zelenim mrljama, u mladosti je obično gladak, kasnije se raspucava na koncentrična polja i otkriva bijelo meso, u starosti je ponekad ljuskav, rub je u mladosti nepravilno resast od ostataka ovoja, nije narebran.

Stručak: 1.5–4 cm visok i 1.5–3 mm debeo, valjkast, obično je pravilan, ali ponekad i malo zakrivljen, šupalj, u mladosti bijel, kasnije je sivo-narančast do sivo-smeđ, s nejasnom je izrazito ružičastom nijansom, na dnu je tamnije narančasto-smeđ, cijelom dužinom je fino svilenkasto vlaknast, u početku je spojen s rubom klobuka finim bjelkastim vlaknima, tvoreći nejasnu prstenastu zonu na gornjem dijelu stručka koja ubrzo nestaje, pri dnu je ponekad bijelo baršunast i sa sitnim bijelim razgranatim rizomorfima.

Listići: 2–3 mm široki, slobodni do prirasli, bjelkasti, kasnije su kremasti, bez ljubičastih ili ružičastih nijansi, oštrica je fino zrnasta, gotovo bijela.

Spore: Eliptične, prozirne, glatke, tankih stijenki, neamiloidne, nedekstrinoidne, (3) 3.2 – 3.6 (4) × (2)2.3 – 2.7 (2.8) μm, Me = 3.4 × 2.5 μm, Q = (1.25) 1.3 – 1.45 (1.5), Qav = 1.38, cheilocistide su (10.5) 15 – 25 (29) × (4.5) 5 – 7 (8) μm, prozirne, tankih stijenki, uglavnom u obliku boce, ponekad su vretenaste ili batinaste; otrusina je blijedo krem.

Meso: Debelo, elastično, u klobuku je bijelo, u stručku je boje površine, ali bijelo u središnjoj šupljini; mirisa i okus nisu izraženi, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u malim skupinama, kao saprofit tla u svim tipovima šuma i parkovima, često ispod cedra, na pjeskovitom tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Jasno se razlikuje od sličnih vrsta po neobičnoj kombinaciji karakteristika, kao što su: glatka površina klobuka s kremastim do blijedo okerastim nijansama, parcijalni ovoj ne tvori vjenčić, ali ostavlja vlaknaste ostatke na površini stručka, a stručak je sa crvenkasto-smeđim nijansama na dnu.

Lepiota cortinarius - created on December 2010 in Estonia by Vello Liiv

KOPRENASTA ŠTITARKA

Lepiota cortinarius J.E.Lange

Etimologija: cortina (lat.) = zavjesa, koprena, zastorak. Po izgledu.

Klobuk: 3-6 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, na kraju je raširen, površina se prema rubu razlaže na koncentrično raspoređene svijetlosmeđe do tamnosmeđe ljuske na svijetlo crvenkasto-smeđoj osnovi, koje su gušće prema sredini.

Stručak: 5-16 cm visok i 0.5-2.2 cm debeo, valjkast, često je batinasto ili lagano gomoljasto zadebljan na bazi, crvenkasto-smeđ, prekriven je bijelim ovojem, na bazi je lagano ljuskav; na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, s laganom su ružičasto-narančastom nijansom.

Spore: Eliptične, 7-9 x 3-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto, s laganom je narančastom nijansom; miris i okus nisu izraženi, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, obično šumama smreke.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), kod koje se trljanjem listića stvaraju crvenkasto-smeđe pjegice i ima nešto veće spore.

SMRDLJIVA ŠTITARKA

Lepiota cristata (Bolton) P.Kumm.

Etimologija: cristatus (lat.) = s krestom, perjanicom, grebenom.

Engleski naziv: Stinking Dapperling

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je stožasto-zvonkolik, kasnije se raširi i tupo ispupči na sredini, svijetlosmeđ, prekriven je s koncentrično raspoređenim smeđim do tamnosmeđim ljuskicama na bijeloj osnovi, koje su prema sredini sve gušće tako da je ispupčenje izrazito smeđe.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-7 mm debeo, tanak, valjkast, često se malo zadebljava prema vrhu i prema bazi, šupalj, sa svijetlosmeđom ili ružičastom nijansom na bijeloj osnovi, ispod klobuka je svjetliji, a prema dnu je uglavnom tamniji, u donjoj je četvrtini stručka crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ, osobito na zadebljanju; vjenčić je visoko postavljen, tipično opnast, jednostruk, smećkast.

Listići: Gusti, nejednako su dugi, slobodni su ili često odmaknuti od stručka, bijeli, u starosti su žućkasti, oštrica je sitno pahuljasta.

Spore: U obliku su klina, prozirne, dekstrinoidne, (5.8) 6.1 - 7.1 (8.3) × (2.3) 2.5 - 3.4 (4.1) µm, Q = (1.6) 1.9 - 2.6 (2.8), N = 120, Me = 6.5 × 3 µm, Qav = 2.2, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela do žućkasta.

Meso: Tanko, bijelo; miris je vrlo oštar, neugodan, metalni, na plin, spaljenu gumu ili haringe, sličnog kao kod roda krumpirača (Scleroderma), a okus je neugodan na brašno.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom pocrveni, zatim postaje čokoladnosmeđe, dok s gvajakolom za nekoliko minuta poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, često na sloju lišća ili iglica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i cijeli niz malih i neuglednih gljiva iz ovog roda, koje su sve nejestive, otrovne ili čak smrtno otrovne.

Napomena: Smrtno otrovna mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola) ima bodljikasto-čekinjast i mesnatocrvenkasti klobuk i stručak. Ljubičasta je štitarka (Cystolepiota bucknallii) ljubičasta, bijelih listića i bez neugodnog vonja. Mačja sunčanica (Lepiota felina) ima trajan vjenčić, meso bez mirisa i obručasto postavljene čehice po klobuku.

Lepiota cristatoides - created on September 2021 in Uckermark / Meichow / Polßen, Brandenburg / Berlin, Germany by Andreas Hinz

ZAŠEŠLJANA ŠTITARKA

Lepiota cristatoides Einhell.

Etimologija: cristatus (lat.) = češljast, sa grebenom + -oides (lat.) = označava sličnost. Po izgledu površine klobuka.

Klobuk: 1-3 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, kremast ili žućkast, na sredini je do svijetlosmeđ, ponekad je s ružičastim nijansama, površina je prekrivena sa sitnim, koncentrično raspoređenim, narančasto-smeđim ljuskama na gotovo bjelkastoj osnovi, sredina je glatka i tamnija, rub se u starosti rascjepljuje.

Stručak: 1.5-5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, šupalj, u mladosti je bjelkast do kremast s ružičastim nijansama, kasnije je prema dnu smećkast; vjenčić je opnast, vlaknast, prolazan.

Listići: Osrednje su gusti, široki, slobodni, krem.

Spore: Eliptične, izdužene, nedekstrinoidne, 3.5-5 x 2.5-3.5 µm, cheilocistide su batinaste do široko batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, kremasto; miris je malo neugodan na spermu, klor ili spaljenu gumu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u jesen, pojedinačno ili u manjim skupinama, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama, na rubovima šuma i u jarcima uz puteve.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata), koja je nešto većih dimenzija, meso na prerezu ima sličan, ali mnogo intenzivniji miris.

Lepiota echinella - created on September 2013 in Skanderborg Denmark by Jens Mårbjerg

ČEKINJASTA ŠTITARKA

Lepiota echinella Quél. & G.E.Bernard

Etimologija: echinus (lat.) = jež + -ella (lat.) = nešto manje ili manje izraženo. Po dekoraciji klobuka.

Klobuk: 2-6 cm širok, konveksno-stožast pa otvoren, također je spljošten, na sredini je dosta upadljivo ispupčen, skoro je šiljat, sredina je crvenkasto-smeđa, kožica se prema vanjskom dijelu razlaže na sitne, guste, koncentrično razmještene i djelomično uzdignute ljuske, ostaci bijelog ovoja prelaze preko ruba.

Stručak: 2-5 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, sužen je i gladak iznad vjenčića, bjelkast, kasnije je smećkasto, ružičasto-smeđe ili smeđe vunast do rijetko ljuskav, prema bazi je nešto tamniji, donji je dio baze malo proširen i smećkast, a na dnu je s bijelim micelijem; vjenčić je brzo prolazan, nepotpun, smećkast.

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama različite dužine, malo su trbušasti, suženi su i zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli do svijetložuti.

Spore: Eliptične, 4.5-6.5 x 3-4 µm, cheilocistide su batinaste, 30-48 x 6-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, svijetlosmeđe u stručku, a crvenkasto-smeđe ili tamnosmeđe ispod sredine klobuka; miris je neugodan, metalan ili na spaljene gume kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je također malo neugodan, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama jasena, hrasta i bukve, ali i crnogoričnim šumama smreke, na tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice.

Napomena: Od sličnih se vrsta razlikuje po tome što bazi nema crvenkaste micelijske niti.

ŽUTOISPUPČENA ŠTITARKA

Lepiota erminea (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: ermineus (lat.) = hermelin, mala životinja čije se krzno često koristi u izradi luksuznih tkanina, a često se povezuje s bijelom bojom s tamnim točkicama. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Dune Dapperling

Klobuk: 2-5 (6) cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini; površina je u mladosti prekrivena bijelim čehicama koje su kasnije kremaste, smeđe ili crvenkasto-smeđe, čehice su najgušće na sredini koja je obično tamnija, rub je sa svilenkasto-vlaknastim ili pahuljastim ostacima ovoja.

Stručak: 6-8 cm visok i oko 5 mm debeo, vitak, sužen je na gornjem dijelu, lomljiv, šupalj, malo je zadebljan na bazi; bijel, donji je dio s bijelim priraštenim čehicama, s bijelim je micelijem na bazi; nosi opnasto-pahuljasti i brzo prolazni vjenčić.

Listići: Dosta su debeli, trbušasti, lomljivi, prirasli, gotovo su slobodni; najprije su bijeli pa kasnije požute.

Spore: Vretenaste do eliptične, glatke, prozirne, (11) 11.4 - 13.7 (14.6) × (4.1) 4.8 - 5.9 (6.8) µm, Q = (2.1) 2.2 - 2.5 (2.8), N = 120, Me = 12.4 × 5.3 µm, Qav = 2.3; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus su slabi na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, po šumskim putevima, rubovima šuma i livadama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog opasnosti od zamjene sa sličnim malim sunčanicama koje su gotovo sve otrovne.

Napomena: Karakteristična je po ispupčenoj sredini klobuka kremaste boje.

Lepiota felina - created on October 2021 in Odderholm, Denmark by Jens Mårbjerg

MAČJA SUNČANICA

Lepiota felina (Pers.) P.Karst.

Etimologija: feline (lat.) = mačje. Po izgledu, klobuk sliči mačjem krznu.

Engleski naziv: Cat Dapperling

Klobuk: 1-7 cm širok, polukuglast, kasnije je skoro izravnat i tupo ispupčen na sredini, prekriven je pravilno i koncentrično postavljenim uzdignutim crvenkasto-smeđim, tamnosmeđim ili crno-smeđim ljuskama na bijeloj osnovi, sredina je skoro glatka, tamnosmeđa do crnkasta, rub je izrepan s karakterističnim ostacima ovoja.

Stručak: 3-9 cm visok i 0.8-1.4 cm debeo, osnova je bijela, ispod vjenčića je svijetlosmeđ, uglavnom je prekriven crno-smeđim ljuskama, iznad vjenčića je gladak i svjetliji; vjenčić je krhak, bjelkast i s crnim točkastim rubom.

Listići: Bijeli do žućkasti; gusti, slobodni, tanki, malo su trbušasti.

Spore: Eliptične do bademaste, bezbojne, 6-8.5 x 4-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, bijelo; miris je neugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, skupno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama, po šumskim putevima i parkovima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice. Sumnja se da sadrži manje količine amatoksina.

Napomena: Od sunčanica je slična smrdljiva štitarka (Lepiota cristata), od koje se razlikuje po crnkastim čehicama i po mirisu.

Lepiota forquignonii - created on November 2022 in Talmont-Saint-Hilaire, France by Guinberteau Jacques

FORQUIGNONOVA ŠTITARKA

Lepiota forquignonii Quél.

Etimologija: U čast francuskog mikologa Luciena Forquignona (1848.-1888.), koji je bio jedan od utemeljitelja Francuskog mikološkog društva. Po imenu.

Klobuk: 3-9 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, maslinasto-smeđ do maslinasto-siv, na sredini je tamniji, sa sitnim, prilegnutim ljuskama na bijeloj osnovi, rub je svjetliji.

Stručak: Valjkast, bjelkast, prema dnu je smećkast do crvenkasto-smeđ s bjelkastim ljuskicama, na bazi je s bijelim micelijem; na vrhu je samo s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, u starosti su žućkasti do lagano ružičasti i smeđe pjegavi, oštrica je fino ljuskava.

Spore: Eliptične, 6-8 x 3.5-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u dnu stručka je ružičasto; miris je neugodan na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama i parkovima, rijetko u crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je lažna plavoružičasta štitarka (Lepiota pseudolilacea), koja je manjih dimenzija, a na stručku ima prilično postojan opnasti vjenčić.

Macrolepiota fuligineosquarrosa - created on November 2019 in Siniscola, Sardegna, Italy by salvatore_bacciu_paola_mereu

SIVOLJUSKAVA SUNČANICA

Lepiota fuligineosquarrosa (Malençon) Contu & Luigi Curreli

Etimologija: fuligo, fuliginis (lat.) = čađav, tamnosiv + squarrosus (lat.) = hrapav, perutav, sa uzdignutim ljuskama. Po boji i dekoraciji klobuka.

Klobuk: 5-9 cm širok, prvo je polukuglast do zvonolik, kasnije je konveksno-stožast, na kraju se otvori i lagano tupo ispupči na sredini, površina je oker-smeđa, prekrivena je sa koncentrično raspoređenim, malim do srednje velikim, smeđim ljuskama, koje se razrjeđuju prema rubu, ponekad su ljuske više ili manje čekinjaste i u dobrom kontrastu sa bijelom do krem osnovom.

Stručak: 6-10 cm visok i 0.6-1.2 cm debeo, valjkast, na dnu je gomoljasto zadebljan (2.5 cm debeo), krem do oker na gornjoj trećini, smeđ u donjoj trećini, crtast na gornjoj i donjoj trećini, a na središnjem dijelu je gladak ili slabo ljuskav; vjenčić je jednostruk, pokretan, s vanjske je strane iskrzan, s gornje je strane bjelkast, a s donje oker.

Listići: Gusti, široki, nejednaki, slobodni, odvojeni su ovratnikom, bjelkasti do krem.

Spore: Eliptične do jajolike, prozirne, dekstrinoidne, 13-17 x 8-10 µm, cheilocistide su batinaste, valjkaste do vretenaste, 35-55 x 10-15 µm; otrusina je blijedo ružičasta.

Meso: Bijelo, mekano, u stručku je vlaknasto i tvrdo; miris nije izražen, a okus je blag i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, na šumskim čistinama, u travi.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne je kvalitete, a upotrebljava se samo klobuk jer je stručak vlaknast i tvrd.

Napomena: Po jednostrukom, pokretnom vjenčiću i prisutnosti nekoliko rijetkih spojnih kopči slična je oguljena sunčanica (Macrolepiota excoriata), koja se razlikuje po tipičnom nedostatku dekoracije na vanjskom dijelu klobuka i odsutnošću istaknutog ispupčenja na sredini klobuka.

Lepiota fuscovinacea - created on September 2021 in Estonia by Irma Zettur

CRVENOSMEĐA ŠTITARKA

Lepiota fuscovinacea F.H.Møller & J.E.Lange

Etimologija: fuscus (lat.) = tamno, smeđe + vinaceus (lat.)= vinskicrveno, bordo. Po boji.

Engleski naziv: Dark Dapperling

Klobuk: 2-5 cm širok, najprije je stožast, zatim se izravna i tupo ispupči na sredini, nepravilan, sivo-ljubičast, površina je kosmata, prekrivena je gustim, oštrim, priraštenim, stožastim, tamnim sivo-ljubičastim do crveno-smeđim ljuskama na svijetloj osnovi, kožica prelazi preko ruba, resast.

Stručak: 3-4 cm visok i 4-6 mm debeo, valjkast, malo je gomoljast na bazi, korjenast, ispod izraženih ostataka vjenčića prekriven je crveno-smeđim ljuskama na bjelkastoj osnovi, iznad vjenčića je gladak, od sredine prema bazi je tamniji; vjenčić je izražen u obliku ljuskavih ostataka zastorka.

Listići: Bjelkasti, kasnije su svijetložuti, slobodni.

Spore: Eliptične do skoro valjkaste, 4-6.5 x 2-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Prilično je debelo, vlaknasto, bjelkasto, sivkasto ili svijetložuto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u crnogoričnim šumama, na glinenastom tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve sunčanice malih dimenzija.

Napomena: Ova vrsta je najkarakterističnija po boji i nešto krupnijim sporama.

Lepiota grangei - created on October 2020 in Charlottenlund Slotspark, Denmark by Tobias Bøllingtoft

ZELENOLJUSKAVA ŠTITARKA

Lepiota grangei (Eyre) Kühner

Etimologija: Po imenu.

Engleski naziv: Green Dapperling

Klobuk: 3-7 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i tupo ispupči na sredini, suh, zelenkast do zeleno-smeđ, prekriven je koncentrično raspoređenim ljuskama na krem do žuto-smećkastoj osnovi, koje su gušće na sredini.

Stručak: Valjkast, više je ili manje zadebljan na bazi, suh, svijetlosmeđ, ispod vjenčića je prekriven sa istaknutim zelenim ljuskama, na vrhu je krem, oker do više ili manje narančasto-smeđ; s izraženom je prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, sivkasti, krem-sivkasti, u starosti su s maslinastom nijansom, oštrica je glatka i bijela.

Spore: U obliku su rakete do gotovo valjkaste, 8-13 x 3.5-4.5 µm, Q = 2.2-2.9, cheilocistide su 22-31 x 7-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto, u kori stručka postane krem-sivkasto i često lagano narančasto-smeđe; miris nije izražen ili je slab na zelene jabuke, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma i parkovima, u blizini raznog bjelogoričnog drveća, obično jasena, bukve, hrasta, javora, lijeske, breze ili graba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amatoksine.

Napomena: Eventualno je slična plava vitičarka (Stropharia caerulea), koja je čitava zelene do plavo-zelene boje, a ljuske na stručku su bijele.

SIVOZELENA ŠTITARKA

Lepiota griseovirens Maire

Etimologija: griseus (lat.) = sivo + viridis (lat.) = zeleno. Po boji.

Klobuk: 1-4 cm širok, ubrzo se raširi i tupo ispupči na sredini; sivo-zelenkast, površina se od od sredine prema rubu razlaže na zrnaste ljuske, sredina je obično zeleno-smeđa do crno-smeđa.

Stručak: Valjkast, obično je blago zakrivljen, oker-smeđ, zeleno-smeđ, siv do sivo-zelenkast, više je ili manje vlaknasto ljuskav, s crvenkastim je micelijem na bazi.

Listići: Slobodni, izmiješani su s brojnim lamelulama; bijeli.

Spore: U obliku su klina ili rakete do eliptične, glatke, prozirne, dekstroidne, 6-8 x 3.5-4.5 µm, Q = 1.4-2.3, N = 26, Me = 7.1 x 3.7, Qav = 1.9; otrusina je bijela.

Meso: Vlaknasto, bjelkasto, u klobuku je okerasto-sivo, u donjem dijelu stručka je crvenkasto; miris nije izražen ili je malo neugodan na zemlju, a okus je blag, ne smije se kušati, jer i sama proba može uzrokovati oštećenjem organa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima i vrtovima. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Glogovac kod Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smrtno je otrovna vrsta, jer sadrži amatoksine, kao kod mesnatocrvenkaste štitarke (Lepiota helveola). Ne sakupljajte male sunčanice, jer je među njima dosta smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Crvena boja mesa unutar donjeg dijela stručka glavna je karakteristika po kojoj se razlikuje od drugih sličnih štitarki. Najsličnije su vrste Lepiota echinella i kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), koje nemaju crvenu boju mesa u donjem dijelu stručka.

Lepiota helveola - created Spain by Emilio López Barchino

MESNATOCRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota helveola Bres.

Etimologija: helvus (lat.) = žućkasto.

Engleski naziv: Star Dapperling

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je polukuglast, zatim se raširi i blago ulegne s ispupčenom sredinom, pjegav, sredina je tamnija, blijedo ružičasta, crvenkasto-ružičasta ili crveno-smeđa, prema rubu se razlaže na vlaknaste ljuske na bjelkastoj osnovi, trljanjem postane blago vinskicrven, rub je na kraju uzdignut.

Stručak: 2-4 cm visok i 3-4 mm debeo, valjkast, šupalj, baza je lagano gomoljasto zadebljana, s bjelkastim je mrljama, bijelo vlaknasto ljuskav na crvenkastoj do blijedo ružičastoj osnovi, na vrhu je svjetliji, trljanjem postane blago vinskicrven; vjenčić je bjelkasto ljuskav ili opnast i prolazan.

Listići: Gusti, trbušasti, slobodni; bijeli ili kremasti, oštrica je trepavičasta.

Spore: Eliptične, 6.5-8.6 x 3.4-5.3 µm, cheilocistide su valjkaste do batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo u klobuku, na prerezu u donjoj polovici stručka lagano pocrveni ili poružičasti, osobito uz koru stručka; miris je slab na brašno, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po livadama, šumskim stazama, uz rubove šuma i puteve, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta, kao i mnoge druge male sunčanice, može uzrokovati ozbiljno trovanje zbog prisutnosti helvelinske kiseline, koja se dugo vremena smatrala glavnim agensom kod hemolitičkog sindroma trovanja. Sadrži amatoksine koji mogu uzrokovati potencijalno smrtonosno oštećenje jetre. Amatoksini ili amanitini su skupina toksina koji se također nalaze u zelenoj pupavki (Amanita phalloides), kao i u nekim drugim vrstama iz rodova Lepiota i Galerina. Amatoksini su otporni na visoke temperature, sušenje i djelovanje želučanih sokova. Izazivaju amatoksinski sindrom trovanja s ishodom koji je najčešće smrtonosan. Amatoksinski se sindrom trovanja javlja nakon konzumiranja gljive nakon inkubacije od 5-15 dana s prvim simptomima koje karakteriziraju jaki gastrointestinalni poremećaji, grčevi u mišićima i znojenje. Jetra i bubrezi su također ugroženi. Ishod je općenito povoljan, a smrtni slučajevi su rijetki.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata). Male vrste iz ovog roda se izbjegavaju. Ima dosta neslaganja raznih autora oko ove vrste.

Lepiota hymenoderma - created on October 2020 in Hendrik-Ido-Ambacht, Netherlands by Bep Vriezenveen

OPNASTA ŠTITARKA

Lepiota hymenoderma D.A.Reid

Etimologija: hymen (gr.) = opna, membrana + derma (gr.) = koža. Po izgledu.

Klobuk: 1.5-3 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, crvenkasto-smeđ do tamnosiv, na sredini je tamniji, a kožica je cjelovita, prema rubu se razlaže na radijalno raspoređene sitne ljuskice na bjelkastoj osnovi, rub je svjetliji i u starosti lagano narebran.

Stručak: 2-4 cm visok i 1.5-3 mm debeo, valjkast, bjelkast, na gornjem je dijelu bjelkast, pri dnu je narančast do vinskicrvenkast, s ljuskama istim kao i na klobuku, na bazi je s crvenkastim micelijem, bez vjenčića.

Listići: Gusti, slobodni, bjelkasti pa kremasti, kasnije su sa crvenkastom nijansom, oštrica je iste boje ili bjelkasta.

Spore: Eliptične do blago jajolike, dekstrinoidne, 4-6 x 2.5-3.5 µm, Q = 1.1 - 1.7, cheilocistide su batinaste 20-30 (35) x 8-10.5 (12) µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo-kremasto, na prerezu pocrveni, intenzivnije u kori i dnu stručka; miris je na voće ili neugodan metalni ili na spaljenu gumu kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima i uz puteve, na staništima bogatim hranjivim tvarima, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka, koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

OGNJENA ŠTITARKA

Lepiota ignivolvata Bousset & Joss. ex Joss.

Etimologija: ignis (lat.) = oganj, vatra, paljba, žar. Po crvenoj boji kojom je nahukan ovoj na stručku koji sliči volvi.

Klobuk: 4-12 cm širok, konveksan, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, suh, bijel, na sredini je oker-smeđ i gladak, površina se prema rubu razlaže na sitne, koncentrično postavljene crvenkaste do tamnosmeđe ljuskice, na rubu su najrjeđe.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, gomoljasto je zadebljan na bazi, ubrzo postane šupalj i komorast, bijel, na bazi je ružičasto-smećkast i često zakrivljen te s jasnim pojasastim ostacima ovoja s narančasto-smeđim rubovima, a na pritisak ili na ozlijeđenom mjestu požuti; vjenčić je srednje veličine, nepravilan, nije pokretan, bijel, lagano je svilenkast i vlaknast.

Listići: Dosta gusti, široki, slobodni su s ovratnikom; bjelkasti do kremasti ili više-manje svijetlosmeđi, oštrica je iste boje.

Spore: Bademaste, nisu amiloidne, 8.5-11 x 5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Dosta je debelo, čvrsto, bjelkasto; miris je neugodno oštar na spaljenu gumu, sličan kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, često u blizini bukve, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, iako je mnogi autori smatraju u najmanju ruku sumnjivom i vjerojatno otrovnom poput većine, ako ne i svih malih sunčanica, pa je zato potrebna velika pažnja kako se ne bi slučajno sakupljala za konzumaciju.

Napomena: Dio je skupine sunčanica pod nazivom Clypeolariae od kojih se razlikuje po karakterističnom izgledu osnove stručka, crvene boje koja skoro podsjeća na ovoj, ostaci ovoja su u vidu vjenčića i jedne koprene.

Lepiota lilacea - created on November 2018 in Provincia di Ferrara, Italy by Andrea Grossi

PLAVORUŽIČASTA ŠTITARKA

Lepiota lilacea Bres.

Etimologija: lilaceus (lat.) = ružičasto, plavoljubičasto. Po ružičastoj boji.

Klobuk: 2-7 cm širok, prvo je zvonolik, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se lako guli, sivo-smeđ ili crvenkasto-ljubičast, sredina je ljubičasto-smeđa, često je bez ljubičastog tona, širenjem se prema rubu razlaže na tamnosmeđe, crveno-smeđe ili sivo-smeđe ljuske.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-3 mm debeo, najprije je bjelkast, kasnije je ljubičasto-ružičast, pri dnu je vinskicrvenkast, ponekad je prekriven ljepljivim vlakancima, u starosti je gol; vjenčić je opnast i u obliku ovratnika, uspravan, s gornje je strane bijel, a s donje tamnoljubičast do ljubičasto-smeđ, rub je ružičasto-siv.

Listići: Bjelkasti ili kremasti, kasnije su smećkasti, slobodni, izmiješani su s kratkim lamelulama, oštrica je pahuljasta i bijela.

Spore: Eliptične, prozirne, nedekstrinoidne, 4-6.5 x 2.5-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u dnu stručka je crvenkasto; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po livadama, parkovima, pašnjacima, rubovima šuma, šumskim putevima, na tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje trovanje koje je slično kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides), oštećuje bubrege i jetru, a simptomi su glavobolja, proljev pa čak i paraliza.

Napomena: Pripada skupini malih sunčanica s karakterističnim ljubičastim tonom klobuka, a najčešće raste na zemlji u lončanicama s cvijećem.

ŽUTONOGA ŠTITARKA

Lepiota magnispora Murrill

Engleski naziv: Yellowfoot Dapperling

Klobuk: 1-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je stožast i na kraju raširen i tupo ispupčen, površina se prema rubu razlaže na oker, smećkaste ili narančaste ljuske na bijeloj osnovi, koje su prema sredini sve gušće pa je ispupčenje smeđe do narančasto i glatko, rub je odrpan od ostataka ovoja.

Stručak: 2-8 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast, prema gore se malo sužava, bjelkast, oker ili svijetlosmeđ, prekriven je žutim vunastim ljuskama, na bazi je žućkasto-oker; vjenčić je izražen u obliku vunaste prstenaste zone.

Listići: Bjelkasti do kremasti, nejednaki, slobodni.

Spore: Izduženo vretenaste, prozirne, 13-25 x 4-6 µm, cheilocistide su batinaste, oko 30 x 10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo, u stručku je blijedo kremasto; miris je neugodno kiselkast na voće ili na gljive, a okus je blag ili neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili po 2-3 primjerka zajedno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a vjerojatno je i otrovna kao i sve male sunčanice.

Napomena: Ime je dobila po karakterističnom izgledu spora. Od bijelonoge se štitarke (Lepiota clypeolaria) razlikuje po rastu samo u crnogoričnim šumama i što je stručak obuven u žute vunaste ljuske, te što je stručak na bazi žućkasto-oker boje.

Lepiota ochraceofulva - created on October 2020 in Sorgenfri Slotspark, Denmark by Tobias Bøllingtoft

OKERSMEĐA ŠTITARKA

Lepiota ochraceofulva P.D.Orton

Etimologija: ochraceus (lat.) = okerast + fulva (lat.) = tamnocvenkast, zagasito žut. Po boji.

Klobuk: 3-7 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i ponekad tupo ispupčen na sredini, prekriven sitnim, koncentričnim, narančasto-smeđim do ružičasto-smeđim ljuskicama na bjelkastoj do kremastoj osnovi.

Stručak: 5-8 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, ponekad je s kuglastim gomoljem širokim do 1.5 cm, bjelkast, na donjem dijelu s bjelkastim do narančasto-smećkastim ljuskicama; na vrhu je sa prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do žućkasti, s ružičastom su nijansom, oštrica je ponekad ružičasta.

Spore: Eliptične, 6-8.5 x 4-5 µm, cheilocistide su batinaste sa uskim i dugim stalkom; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto, više je ili manje sa ružičasto-smeđom nijansom, u stručku je oker; miris je izraženo neugodan, na spaljenu gumu, plin ili užeglo ulje, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, parkovima, šikarama i vrtovima, često na zakopanim drvnim ostacima izmiješanim sa zemljom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je crvenkasta štitarka (Lepiota subincarnata), koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

PLANINSKA ŠTITARKA

Lepiota oreadiformis Velen.

Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je zvonolik, konveksan ili izravnato-konveksan i s malim i širokim ispupčenjem na sredini, suh, u početku je crveno-smeđ, kasnije je ružičasto-smećkast sa svijetlo crvenkasto-smećkastom baršunastom sredinom, kasnije se prema rubu razlaže na sitne, stisnute ljuske na smećkastoj osnovi, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, uvijek je svjetliji, sa sitnim, bijelim, resastim ostacima ovoja.

Stručak: 3-7 cm visok i 3-6.5 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, obično je malo zadebljan na bazi, šupalj, bjelkast do žućkast, iznad vjenčića je gladak i bijel, od vjenčića do baze je vlaknast do pahuljast na krem do blijedo smeđoj osnovi; prstenasta zona se sastoji od pramenova bijelih, labavih vlakanaca.

Listići: Umjereno su gusti, slobodni, bijeli, poslije su kremasti, oštrica je glatka.

Spore: Vretenaste do bademaste, s oštrom bazom i tupim vrhom, dekstrinoidne, (9.5) 10.5 - 12.8 (14.7) × (3.7) 4.1 - 4.8 (5.5) µm, Q = (2.2) 2.4 - 2.8 (3), N = 120, Me = 11.5 × 4.4 µm, Qav = 2.6, cheilocistide su batinaste, pleurocistide su odsutne; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto do krem, u stručku je krem i u donjem dijelu lagano ružičasto; miriše neugodno na spaljenu gumu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprofit tla po planinskim predjelima, u šumama bora, na šumskim čistinama, po parkovima, livadama, pašnjacima, truloj travi i iglicama. Prve četiri slike snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetima Koprivnica i Kloštar Podravski kod Đurđevca.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva. U nekim regijama u Rusiji se smatra jestivom vrstom.

Napomena: Najsličnija je vrsta Lepiota pallida koja nema izuzetno pahuljičasti stručak i mnogo je manja. Klobuk joj je širok svega 1-1.5 cm, a cijela je površina oker i sitno čehasta. Nejestiva je vrsta.

Lepiota parvannulata - created in Finland by Matleena Pulkkinen

PROLAZNA ŠTITARKA

Lepiota parvannulata (Lasch) Gillet

Klobuk: 1.5-2.5 cm širok, zvonolik, poslije se otvori i slabo ispupči na sredini, na sredini je tamniji, oker do crvenkasto-smeđ, površina se prema rubu razlaže na vunaste vlaknaste ljuskice na bijeloj do krem osnovi, rub je sa zupčastim ostacima ovoja.

Stručak: 1.5-2.5 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, iznad vjenčića je gladak, bijel, ispod vjenčića je s okerastim vlaknastim ljuskicama na bijeloj do krem osnovi; vjenčić je krhak, bijel, opnast, uzdignut, prolazan, brzo otpadne.

Listići: Nejednako su dugi, do stručka su zaokruženi, slobodni, bijeli do krem, oštrica je malo resasta.

Spore: Eliptične, nedekstrinoidne, 3.5-4.5 x 2-3 µm, Qav = 1.7, cheilocistide nisu prisutne; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo, kasnije je u bazi stručka smećkasto; miris i okus nisu određeni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na travnatim mjestima, uz rubove šuma i na čistinama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva.

Napomena: Vrlo je malena štitarka i, ako se isključi veličina, podsjeća na bijelonogu štitarku (Lepiota clypeolaria). Opisana vrste ima jednojezgrene spore, dok većina vrsta iz roda Lepiota vrsta ima dvojezgrene spore. Odsutnost kemijske reakcije stijenke spora u Melzersovom reagensu i Congo Redu također je važna karakteristika ove vrste

Lepiota psalion - Looking for Lepiota psalion Huijser & Vellinga (Agaricales, Agaricaceae) by Alfredo Vizzini, Alessia Tatti, Henk A. Huijser, Jun F. Liang, Enrico Ercole

BLIJEDORUBNA ŠTITARKA

Lepiota psalion Huijser & Vellinga

Etimologija: psalion (gr.) = pojas, traka. Po izgledu.

Klobuk: 1-3.6 cm širok, najprije je malo tupo zvonolik, polukuglast ili široko stožast, kasnije je izravnat i lagano tupo ispupčen na sredini, nije vodenast, suh, isprva je gladak, kasnije se nepravilno raspucava oko sredine u koncentrične prilegnute ljuske, krem do ružičasto-smećkast ili narančasto-smećkast u sredini, bljeđi prema rubu, rub nije narebran, vijugav, valovit, cjelovit, u mladosti malo prelazi listiće i sa sitnim prianjajućim ostacima parcijalnog ovoja.

Stručak: 2–3.5 cm visok i 1.5–2 mm debeo, valjkast, obično je pravilan, šupalj, sjajan, najprije je bijel, ubrzo od baze prema gore postaje ružičasto-smeđ, cijelom je dužinom sitno svilenkast, na bazi je često sa sitnim bijelim rizomorfima; vjenčić je bjelkast, opnast, uzdignut i često nepotpun, ponekad nestaje u starosti.

Listići: Gusti, 2–4 mm široki, slobodni, isprva su bijeli, ubrzo s uočljivim ružičastim nijansama, oštrica je zrnasta.

Spore: Široko eliptične do eliptične, prozirne, tankih stijenki, glatke, neamiloidne, nedekstrinoidne, (2.7) 3.5 – 4.3 (4.9) × (2) 2.6 – 3.2 (3.9) μm, Me = 3.9 × 2.9 μm, Q = (1.03) 1.23 – 1.49 (1.78), Qav = 1.36, cheilocistidije (10) 13.7 – 21.1 (26.3) × (4.6) 6.2 – 8.7 (10) μm, brojne, zbijene, prozirne, tankih stijenki, različitih oblika, uglavnom su batinaste ili u obliku boce; otrusina je blijedo krem.

Meso: Tanko, elastično, bjelkasto, bjelkasto, u donjem dijelu stručka je ružičasto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla na golom tlu, u vrtovima i parkovima, na vapnenačkom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata), koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

Lepiota pseudolilacea - created on December 2004 in Pineta di Arborea, Arborea, Italy by Marco Floriani

LAŽNA PLAVORUŽIČASTA ŠTITARKA

Lepiota pseudolilacea Huijsman

Etimologija: pseudo (gr.) = lažan, nepotpun. Po sličnosti s plavoružičastom štitarkom (Lepiota lilacea).

Klobuk: 1-3 (5) cm širok, tankomesnat, zvonoliko-konveksan i spljošten, skoro je ravan, upadljivo je ispupčen na sredini, kožica je cjelovita na sredini i lako se guli; crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, osnova je svijetlosmeđa, također s ljubičastom nijansom, s tamnosmeđim je zonama, kožica se prema rubu raspucava na koncentrično postavljene sitne čehice ljubičasto-smeđe boje, čehice su često stršeće, rub je ravan i izrepan od ostataka ovoja.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, ravan, lagano se sužava od baze prema vrhu; blijedo smećkast, crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smeđ, ispod prstenaste zone je smećkast, vlaknasto-čehast, u starosti ili na ozlijeđenim mjestima posmeđi; s dosta je trajnim opnastim vjenčićem, svijetlosmeđ, često je sitno čehast s donje strane.

Listići: Gusti, nejednaki, oštrica je vijugava, suženi su i zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli su ili blijedokrem.

Spore: Eliptične, 6-10 x 4-5 µm, cistide na kožici klobuka su valjkaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris je ugodan, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim i aluvijalnim šumama ili po livadama, na tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom. Donedavno se u raznim izvorima opisivala i navodila kao gljiva s otrovnim svojstvima, međutim nedavno su detaljne studije dokazale prisutnost amatoksina u ovoj vrsti.

Napomena: Jedna je od najmanjih sunčanica. Od plavoružičaste se štitarke razlikuje po boji koja teži da posmeđi, te po nešto većim sporama. Mikroskopska je analiza spora jedina metoda za sigurnu determinaciju ove vrste.

Lepiota pyrochroa - created in Spain by Antoni Conca Ferrús

NARANČASTA ŠTITARKA

Lepiota pyrochroa Malençon

Etimologija: pyr (gr.) = vatra + chroa (gr.) = boja, ten. Po boji.

Klobuk: 0.5-2.5 cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini; prekriven je žuto-smeđim do narančasto-smeđim ljuskama na bjelkastoj osnovi.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, bijel, pri dnu je crvenkast, bez vjenčića.

Listići: Slobodni, izmiješani su sa lamelulama, bijeli, kasnije mogu biti sa krem-ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, neamiloidne, nedekstrinoidne, glatke, 3.5-4.5 x 2.5-3.3 µm, cheilocistide su gotovo kuglaste, 23-37 x 15-25 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, obično ispod hrasta crnike, čempresa i cedra, na humusnim tlima bogatim hranjivim tvarima, u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, staništu i narančastoj boji klobuka.

Lepiota speciosa - created on December in Spain by Aurelio García Blanco

UPADLJIVA ŠTITARKA

Lepiota speciosa (Trimbach) Trimbach & Augias

Etimologija: speciosa (lat.) = lijep, upadljiv, elegantan. Po izgledu.

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je zvonolik do polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen i ulegnut ili tupo ispupčen na sredini, kožica se razlaže na koncentrične, tamne ružičaste do ružičasto-smeđe ljuske na bijeloj osnovi, na sredini je tamniji i gladak, po suhom se vremenu zvjezdasto raspucava.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.4-1 cm debeo, valjkast, lagano je gomoljast na bazi, često je zakrivljen na dnu, bijel, ružičast na dnu sa ružičasto-smećkastom bazom i ljuskama slične boje kao na klobuku; na gornjem je dijelu sa prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do krem.

Spore: Eliptične, 6-8 x 3-4.5 μm, cheilocistidije su batinaste do vretenaste, (20) 24 – 45 (50) × (6) 7 – 15 (18) μm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, bjelkasto ili s laganim crvenkastim tonom; miriše jako na spaljenu gumu, slično kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, ispod hrasta, brijesta, smreke ili američke duglazije (Pseudotsuga menziesii).

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), kojoj listići trljanjem pocrvene i obično je bez vjenčića.

Lepiota subalba - created on September 2023 in Åshøje Overdrev, Denmark by Thomas Kehlet

BJELKASTA ŠTITARKA

Lepiota subalba Kühner ex P.D.Orton

Etimologija: sub (lat.) = ispod, niže + albus (lat.) = bijelo. Po skoro bijeloj boji.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, konveksan je pa se raširi, slabo je ispupčen na sredini, malo je mazav, bijel je ili žućkast, sredina je uvijek malo tamnije žuto-smećkaste ili smećkaste boje, svilenasto-pahuljast, površina je sitno bjelkasto vlaknasto ljuskava, ljuske su na sredini crvenkasto-smeđe do narančasto-smeđe, kožica prelazi preko ruba, rub je karakteristično krpast ili resast, ponekad je malo narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, gladak, baza je nešto zadebljana, cjevasto šupalj, bijel, na bazi je dosta crvenkasto-smeđe vlaknast; vjenčić je bijel, opnast i prilično prolazan ili sa nepravilnim smećkastim prstenastim pojasom.

Listići: Prilično su gusti, tanki, zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli, u starosti su blago žućkasti.

Spore: U obliku su klina ili rakete, 6-10 x 3-5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, malo je crvenkasto u klobuku; s tipično je neugodnim mirisom kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po lončanicama za cvijeće, staklenicima, grmlju, parkovima i u bjelogoričnim šumama, na vlažnom tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice.

Napomena: Najlakše se determinira po upadljivo dekoriranom rubu klobuka.

Lepiota subgracilis - created on August 2021 in Selvejerskov, Denmark by Jens H. Petersen

ELEGANTNA ŠTITARKA

Lepiota subgracilis Kühner

Etimologija: sub (lat.) = blago, skoro + gracilis (lat.) = tanak, vitak. Po izgledu.

Klobuk: 3-7 cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi, gladak, prekriven je smeđim do ružičasto-smeđim stožastim ljuskama na bijeloj osnovi, sredina je tamnija, smeđa do narančasta, rub je resast.

Stručak: 2-8 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast, šupalj, bjelkast do svijetlosmeđ, svilenkast, s raštrkanim čupavim, bjelkastim do crvenkasto-smeđim ostacima ovoja na donjoj polovici, na bazi je s bijelim vunasto-baršunastim micelijskim nitima; na vrhu je sa prstenastom zonom.

Listići: Gusti, relativno su široki, slobodni, izmiješani su s brojnim lamelulama, bjelkasti.

Spore: Usko eliptične do bademaste, jako su dekstrinoidne, 9-13.5 x 4-6 µm, Qav = 2, cheilocistidije su batinaste ili u obliku boce, 25-37 x 8-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u stručku je krem; miriše na spaljenu gumu, slično kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), ali ne toliko neugodno, a okus je blag, odvratan, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, najčešće ispod bukve ili hrasta, na vapnenačkom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amatoksine.

Napomena: Eventualno je slična smrdljiva štitarka, koja ima manje spore drugačijeg oblika.

CRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota subincarnata J.E.Lange

Etimologija: sub (lat.) = skoro + incarnatus (lat.) = boje mesa. Jer teži da poprimi boju mesa.

Engleski naziv: Fatal Dapperling

Klobuk: 3-7 cm širok, ubrzo se nepravilno raširi, površina se prema rubu razlaže na ružičasto-smeđe do sivo-ružičaste ljuske na bjelkastoj osnovi, ljuske su najgušće na crvenkasto-smeđoj sredini.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast; bjelkast je iznad vjenčića, a ispod je s svijetlosmeđim ili crvenkasto-smećkastim pojasom koji nije izražen prema bazi, koja je bjelkasta; vlaknasta prstenasta zona je brzo prolazna.

Listići: Bijeli do svijetložuti, s ružičastom su nijansom, zaokruženi su uz stručak, slobodni, oštrica je ponekad ružičasta.

Spore: Eliptične, glatke, s tankim stijenkama, bez kličnog otvora, prozirne, amiloidne, 6-7.5 x 3-4 µm, cheilocistide su batinaste do jajolike; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, s ružičastom je nijansom, tanko, gotovo i da ne postoji; miris je na voće, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama i po parkovima. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom. Donedavno se opisivala i smatrala gljivom s otrovnim svojstvima, međutim nedavno su detaljne studije dokazale prisutnost amatoksina i u ovoj vrsti, kao i u blisko srodnim vrstama kao što su: mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola), lažna plavoružičasta štitarka (Lepiota pseudolilacea) i trinaest drugih vrsta.

Napomena: Ova sunčanica nije laka za determinaciju, najviše pozornosti obratiti na mesnatoružičastu boju klobuka i stručka, ali samo ispod vjenčića.

Lepiota tomentella - created on August 2023 in Ørvikskogen, Porsgrunn, Norway by Rune Solvang

BARŠUNASTA ŠTITARKA

Lepiota tomentella J.E.Lange

Etimologija: tomentellum (lat.) = umanjenica od tomentum, što znači pahuljasto, baršunasto. Po dekoraciji.

Klobuk: 2-4 cm širok, prvo je široko stožasto-konveksan, kasnije je raširen i nejasno tupo ispupčen na sredini, prekriven je gustim smeđim ljuskama na svjetlijoj osnovi, na sredini je tamniji, ružičasto-crven do crveno-smeđ, izgleda baršunasto-ljuskavo, prema rubu je svjetliji i vlaknastiji.

Stručak: 2-3.5 cm visok i 2-6 mm debeo, valjkast, bjelkast, bijelo-krem samo na gornjoj trećini, ispod prstenaste zone je sa smećkastim, ružičasto-smeđim do crvenkasto-smeđim vlaknastim ljuskicama, na vrhu je gol, baza je malo ukorijenjena s bjelkastim micelijem; na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bjelkasti do kremasti, u starosti su blago smećkasti, oštrica je bjelkasta.

Spore: U obliku su klina ili rakete, 7-9.5 x 3-4 µm, Qav = 2.4, cheilocistidije su 30 x 9 µm, uglavnom su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do kremasto, u vrhu stručka je krem, a u kori stručka ružičasto-smeđe; miris nije izražen, rijetko je blago kiselkasto-voćni, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, po šumskim stazama, šumskim čistinama, parkovima i vrtovima, na lišću ili golom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Eventualno je slična kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), kojoj listići trlljanjem pocrvene i ima nešto veće spore.

Lepiota xanthophylla - created on October 2007 in PN d Serra de Mariola, Bocairent, Valencia, Spain by toniconca

ŽUTOLISNA ŠTITARKA

Lepiota xanthophylla P.D.Orton

Etimologija: xanthos (gr.) = žuto + phyllon (gr.) = list. Po dekoraciji.

Klobuk: 2-4.5 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je raširen i udubljen ili tupo ispupčen na sredini, prema rubu se razlaže na male smeđe vlaknaste ljuske na žutoj do žuto-smeđoj osnovi, rub je s visećim ostacima ovoja, nije narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, bjelkast, prekriven je sa smeđim ljuskama na žutoj osnovi, baza je često sa crvenkastim mrljama i s bijelim micelijem; na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, račvasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, u mladosti su bijeli, zatim su izraženo limunastožuti, sumporastožuti do žuto-zeleni, oštrica je fino trepavičava i uglavnom nazubljena.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, dekstrinoidne, 6.5-9 x 3.5-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u bazi stručka je sumporastožuto; miris je na gljive, kiselkast ili lagano na brašno, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste tijekom godine u bjelogoričnim šumama, šikarama, staklenicima, lončanicama za cvijeće, na tlu bogatom hranjivim tvarima i pjeskovitom tlu, voli toplija staništa.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amanitin.

Napomena: Eventualno je slična boudierova štitarka (Lepiota boudieri), koja raste na drugačijem staništu, a spore su joj drugačijeg oblika.