|
NURAGIJSKA KRASNICA
Russula nuragica Sarnari
Sinonimi:
Taksonomija:
Carstvo: Fungi >
Koljeno: Basidiomycota >
Razred: Agaricomycetes >
Red: Russulales >
Porodica: Russulaceae >
Rod: Russula >
Vrsta: Russula nuragica Sarnari (GBIF ID 3359173)
Etimologija: nuraghe (lat.) = drevne kamene građevine karakteristične za Sardiniju (Italija), a potječu iz nuragijske civilizacije (oko 1900. – 730. pr. Kr.). Po kulturno-prirodnoj baštini otoka. Klobuk: 4-8.5 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli 1/2 do 2/3 promjera, gladak ili malo hrapav, ljepljiv i sjajan, bez sjaja kada se osuši, tipična forma je je lijepe vinskicrvene boje ili je djelomično ružičasto-ljubičast, ponekad je mjestimično hrđastosmeđ, ali pigment je češće djelomično ili potpuno ispran pa je mjestimično krem-žućkast ili bjelkasto-sivkast, ponekad je čitav žućkast (Russula nuragica f. holoxantha), rub je gladak, cjelovit, tek je u starosti kratko i nejasno narebran. Stručak: 5-11 cm visok i 1.5-2.3 cm debeo, valjkast, batinast, na samoj je bazi sužen i blago zašiljen pa je stoga nejasno vretenast, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, kod razvijenih je primjeraka uočljivo neravan, bijel, može biti hrđastosmeđ na dnu, izraženo posivi u dovoljno vlažnim uvjetima, u istoj mjeri kao tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea). Listići: Gusti, široki su 3.5-6 mm, tanki, prirasli, izmiješani su s lamelulama, kasnije su dobro razmaknuti, rijetko su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žuti, oštrica je cjelovita i iste boje. Spore: Široko su eliptične, sa izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 1 µm i širokim 0.5-0.75 µm, djelomično povezanim grebenima koje tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 7-10.4 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-65 x 11-14.5 μm, cheilocistide su vretenaste, trbušaste, na vrhu su sa suženim produžetkom dugim 10-14 μm, 60-120 x 11.5-16.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2.8-6 μm, te jednosegmentnih, valjkastih, neinkrustriranih dermatocistida, rijetko višesegmentnih, kraćih od 50-80 μm, i dugih do 300 μm, širokih 5-10 μm, djelomicno stisnutih poput vrata, glavičastih ili batinastih; otrusina je svijetložuta (IVb-c). Meso: Čvrsto, kasnije omekša, bijelo, posivi zbog promočenosti vodom, osobito u stručku i kod dobro razvijenih primjeraka; miriše slabo na voće, nešto jače na prerezu, a okus je blag ili naknadno i prolazno jedva primjetno ljutkast. Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane slabo ružičasto-narančasto, s gvajakolom je reakcija spora i pozitivna, sa formalinom je negativna, a sa fenolom vrlo sporo posmeđi. Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex), a vrlo rijetko sa hrastom plutnjakom (Quercus suber) ili drugim vrstama hrastova (Quercus ceris, Quercus pubescens), na vapnenastom tlu, u mediteranskom području. Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11 Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Napomena: Komparativna analiza pokazala je izrazitu sklonost opisane vrste prema šumama hrasta crnike na vapnenastom tlu, osobito prema dobro razvijenim, starim šumama. Često se ugnijezdi u podnožju debla hrasta crnike, između račvi debelog korijenja. Zabilježeno je da je pronađena i izvan granica mediteranske regije. Prepoznatljiva je po prosječnoj visini i vitkom stasu, pravilnom i glatkom rubu klobuka, sjajnoj kožici crvene ili djelomično vinskicrvene boje, s izuzetkom potpuno žuto-oker forme, prilično tankim i dobro razmaknutim listićima, žućkastoj otrusini, mesu koje posivi zbog promočenosti, kao kod Russula clariana ili tamnopurpurne krasnice. Okus listića je blag ili jedva primjetno ljut, miris nije izražen, a reakcije s FeSO4 i gvajakovom tinkturom su vrlo slabe. Mikroskopski je karakteristična po velikim, grebenasto-mrežastim sporama, s više ili manje izraženim bodljama i glomaznim, jednosegmentnim dermatocistidama, vrlo dugim i bez inkrustacija. Druga važna karakteristika odnosi se na prisutnost granula ljubičasto-crvenog pigmenta, uvijek prisutnih u pileipelisu. Ovo je vrsta koju je teško klasificirati, ovdje je svrstana u podsekciju Integriforminae, iako kombinira karakteristike spora kao kod zlatne krasnice (Russula aurea) sa sadržajem pileipelisa koji je prikladniji ljutim vrstama iz sekcije Russula, primjerice podsekcije Sardoninae, te karakteristikičnim značajkama, kao što su glatki i tanki rub klobuka, uski listići, te više ili manje vretenasti stručak. Ključ makroskopske identifikacije opisane vrste leži u kombinaciji karakteristika, kao što su sivljenje mesa, žućkasti listići i (gotovo) blagi okus, karakteristika koje isključuju sve ostale vrste mediteranskih krasnica. Međutim, korisne su značajke zasićenost pigmenta i dobar razmak između listića. Među najsličnijim vrstama po vanjskom izgledu je varljiva krasnica (Russula decipiens), koja je karakteristična po žućkastim listićima kada su zreli, što ukazuje na vrlo tamnu otrusinu, točnije IVe, crvenijim i zasićenijim bojama, te prilično velikim i kompaktnim plodnim tijelima. Što se tiče okusa, postoje forme varljive krasnice s blagim okusom mesa i blago ljutim listićima što sugerira da se test okusa koristi s oprezom. Russula clariana je gotovo ista po izgledu, boji i sivljenju mesa, a prepoznatljiva je po vrlo svijetloj otrusini i listićima, koji su bjelkasti u zrelosti, izrazito ljutom okusu i jakom mirisu na pelargonije. Može biti slična i primorska krasnica (Russula seperina), koja se jasno razlikuje po kožici klobuka bez sjaja i mnogo debljem i tvrđem mesu, koje polako crni, a ponekad blago pocrveni na prerezu. Među ostalim vrstama povezanim s hrastom crnikom, postoji mogućnost zamjene nezrelih primjeraka opisane vrste s česvinkom (Russula ilicis), koja se lako razlikuje po boji listića, velikoj razlici u veličini, mesnatosti, izgledu i promjeni boje.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 966 str. Russula nuragica Sarnari
Prirodoslovni muzej - Split
