Russula sericatula - created on September 2018 in Fløjstrup Strand, Denmark by Thomas Kehlet

SVILENKASTA KRASNICA

Russula sericatula Romagn.

Sinonimi: prikaži

Taksonomija: Carstvo: Fungi > Koljeno: Basidiomycota > Razred: Agaricomycetes > Red: Russulales > Porodica: Russulaceae > Rod: Russula > Vrsta: Russula sericatula Romagn. (GBIF ID 2551582)

Etimologija: sericeus (lat.) = svilenkast. Po izgledu klobuka.

Klobuk: 5-11 cm širok, prvo je gotovo polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i jasno ulegne na sredini, kožica se guli većim dijelom, suh i bez sjaja, kod tipičnih je primjeraka malo baršunast, pahuljast, osobito na rubu, crtast na izblijedjelim dijelovima, rijetko je sjajan i svilenkast, vrlo je promjenjivih boja, manje je ili više izražene crveno-ljubičaste, vinskicrvene, crveno-smeđe, žuto-smeđe, smeđe ili djelomično sivo-zelene boje, rub je često svjetliji, sivkast, sivo-smeđ, krem-smeđ, vinski crveno-smeđ iznutra kao kod određenih primjeraka jestive krasnice (Russula vesca), dok na sredini može izblijedjeti u oker tonove, nekad je žućkasto-smeđ, s oker-maslinastim mrljama na sredini, rub je tup, dugo vremena je gladak, može biti i blago narebran, ali tek u starosti.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast ili blago zadebljan na dnu, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta i grudvasta, površina je hrapava, bjelkast, kasnije je u određenim uvjetima mjestimično žuto-smeđ na dnu, također postane sivkast zbog upijanja vode, ponekad je ružičasto-crven na jednom dijelu, osobito kod primjeraka s ljubičastim klobukom.

Listići: Vrlo su gusti, zaokruženi su uz stručak, tanki, prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, rijetko su račvasti, lomljivi, svijetlokren, zatim su žućkasti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s izoliranim, tankim bodljama visokim do 1.2 µm, rijetko grupirane u kratke lance, bez jasnih su grebena, djelomično amiloidne, 7.2-9.8 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, 35-55 x 9-12.5 µm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, s vršnim produžetkom, 50-90 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od savitljivih hifa, s kraćim ili dužim segmentima, širokih 2-3.5 μm, s čestim različito širokim zadebljanjima, posebno posljednji ili pretposljednji segment, fino inkrustriranih, te slabo razlučivim primordijalnim hifama, obično širokim do 4-4.5 μm, mjestimično s vretenastim proširenjima; otrusina je svijetložuta (IVb), točno kao kod obojenonoge krasnice (Russula tinctipes).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, kasnije je sivkasto zbog promočenosti, s oker mrljama tijekom sušenja; miris je u mladosti teško prepoznatljiv, zatim je neugodan i slab na amonijak, osobito u starosti i nakon dehidracije, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetloružičasto, zatim prljavosivo, s fenolom smećkasto, kora stručka s formalinom sporo svijetloružičasta, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i prilično brza, a listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drveće, obično grabom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Najvjerojatnije je blisko povezana s grabom, a možda i hrastom. Polazna točka za prepoznavanje vrste može biti suha i pahuljasta kožica klobuka, ponekad blago baršunasta. Slična je Russula cupreoviolacea var. erubescentipes, koja raste u sastojinama hrasta i graba, a slična je po ljubičasto-smeđem klobuku i crvenkastoj nijansi na stručku. Prepoznatljiva je po rastu ispod graba, znatnoj veličini i čvrstoći, pravilnom obliku, listićima s malo ili bez lamelula, nenarebranom rubu klobuka, smeđe, oker-smeđe ili ljubičaste boje. Odlučujuću ulogu u determinaciji može imati sivljenje mesa u vlažnim uvjetima, te vrlo svijetla, a zatim polako sivo-zelena reakcija s FeSO4 i, ne najmanje važna, mikroskopska analiza, koja otkriva srednje velike spore s bodljama i pileipelis s vijugavim, više ili manje zadebljanim hifama, s relativno rijetkim primordijalnim hifama, toliko kratkim i tankim da se teško uočavaju. Međutim, često može zbuniti i iskusnije mikologe zbog nepredvidljivosti boja, ponekad pomalo svijetlom klobuku, a možda čak i određenom nestabilnošću mirisa. Romagnesi smatra da je najsličnija crvenosmeđa krasnica (Russula melitodes), koja ima odgođeni, a ne neugodan miris na med, manje pravilan oblik plodnog tijela i stanište ispod bjelogoričnog drveća. Purpurnocrvena krasnica (Russula graveolens) i njezine mnogobrojne forme i varijeteti mogu se prepoznati po izraženom smeđenju i različitim reakcijama s FeSO4 i anilinom. Također postoji određeni rizik od zamjene s malim vrstama iz podsekcije Olivaceinae, koje su jednako višebojne, s više ili manje baršunastim klobukom, žutom otrusinom i blagim okusom mesa, međutim njihova veća čvrstoća, crveno-ljubičasta reakcija s fenolom i izražena narančasta reakcija s FeSO4 trebale bi isključiti svaki rizik od zamjene. Među vrstama iz podsekcije Amethystinae sa žutom otrusinom i višebojnim klobukom, Turco-Lazzarijeva krasnica (Russula turci) i ametistna krasnica (Russula amethystina), razlikuju se po rastu ispod crnogoričnog drveća, mesu koje više ili manje požuti, a ne postane sivkasto, mogućem mirisu na jod i vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1439. str. Russula sericatula Romagn.