Macrolepiota fuligineosquarrosa - created on November 2019 in Siniscola, Sardegna, Italy by salvatore_bacciu_paola_mereu

SIVOLJUSKAVA SUNČANICA

Lepiota fuligineosquarrosa (Malençon) Contu & Luigi Curreli

Etimologija: fuligo, fuliginis (lat.) = čađav, tamnosiv + squarrosus (lat.) = hrapav, perutav, sa uzdignutim ljuskama. Po boji i dekoraciji klobuka.

Klobuk: 5-9 cm širok, prvo je polukuglast do zvonolik, kasnije je konveksno-stožast, na kraju se otvori i lagano tupo ispupči na sredini, površina je oker-smeđa, prekrivena je sa koncentrično raspoređenim, malim do srednje velikim, smeđim ljuskama, koje se razrjeđuju prema rubu, ponekad su ljuske više ili manje čekinjaste i u dobrom kontrastu sa bijelom do krem osnovom.

Stručak: 6-10 cm visok i 0.6-1.2 cm debeo, valjkast, na dnu je gomoljasto zadebljan (2.5 cm debeo), krem do oker na gornjoj trećini, smeđ u donjoj trećini, crtast na gornjoj i donjoj trećini, a na središnjem dijelu je gladak ili slabo ljuskav; vjenčić je jednostruk, pokretan, s vanjske je strane iskrzan, s gornje je strane bjelkast, a s donje oker.

Listići: Gusti, široki, nejednaki, slobodni, odvojeni su ovratnikom, bjelkasti do krem.

Spore: Eliptične do jajolike, prozirne, dekstrinoidne, 13-17 x 8-10 µm, cheilocistide su batinaste, valjkaste do vretenaste, 35-55 x 10-15 µm; otrusina je blijedo ružičasta.

Meso: Bijelo, mekano, u stručku je vlaknasto i tvrdo; miris nije izražen, a okus je blag i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, na šumskim čistinama, u travi.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne je kvalitete, a upotrebljava se samo klobuk jer je stručak vlaknast i tvrd.

Napomena: Po jednostrukom, pokretnom vjenčiću i prisutnosti nekoliko rijetkih spojnih kopči slična je oguljena sunčanica (Macrolepiota excoriata), koja se razlikuje po tipičnom nedostatku dekoracije na vanjskom dijelu klobuka i odsutnošću istaknutog ispupčenja na sredini klobuka.

Lepiota fuscovinacea - created on September 2021 in Estonia by Irma Zettur

CRVENOSMEĐA ŠTITARKA

Lepiota fuscovinacea F.H.Møller & J.E.Lange

Etimologija: fuscus (lat.) = tamno, smeđe + vinaceus (lat.)= vinskicrveno, bordo. Po boji.

Engleski naziv: Dark Dapperling

Klobuk: 2-5 cm širok, najprije je stožast, zatim se izravna i tupo ispupči na sredini, nepravilan, sivo-ljubičast, površina je kosmata, prekrivena je gustim, oštrim, priraštenim, stožastim, tamnim sivo-ljubičastim do crveno-smeđim ljuskama na svijetloj osnovi, kožica prelazi preko ruba, resast.

Stručak: 3-4 cm visok i 4-6 mm debeo, valjkast, malo je gomoljast na bazi, korjenast, ispod izraženih ostataka vjenčića prekriven je crveno-smeđim ljuskama na bjelkastoj osnovi, iznad vjenčića je gladak, od sredine prema bazi je tamniji; vjenčić je izražen u obliku ljuskavih ostataka zastorka.

Listići: Bjelkasti, kasnije su svijetložuti, slobodni.

Spore: Eliptične do skoro valjkaste, 4-6.5 x 2-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Prilično je debelo, vlaknasto, bjelkasto, sivkasto ili svijetložuto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u crnogoričnim šumama, na glinenastom tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve sunčanice malih dimenzija.

Napomena: Ova vrsta je najkarakterističnija po boji i nešto krupnijim sporama.

Lepiota grangei - created on October 2020 in Charlottenlund Slotspark, Denmark by Tobias Bøllingtoft

ZELENOLJUSKAVA ŠTITARKA

Lepiota grangei (Eyre) Kühner

Etimologija: Po imenu.

Engleski naziv: Green Dapperling

Klobuk: 3-7 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i tupo ispupči na sredini, suh, zelenkast do zeleno-smeđ, prekriven je koncentrično raspoređenim ljuskama na krem do žuto-smećkastoj osnovi, koje su gušće na sredini.

Stručak: Valjkast, više je ili manje zadebljan na bazi, suh, svijetlosmeđ, ispod vjenčića je prekriven sa istaknutim zelenim ljuskama, na vrhu je krem, oker do više ili manje narančasto-smeđ; s izraženom je prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, sivkasti, krem-sivkasti, u starosti su s maslinastom nijansom, oštrica je glatka i bijela.

Spore: U obliku su rakete do gotovo valjkaste, 8-13 x 3.5-4.5 µm, Q = 2.2-2.9, cheilocistide su 22-31 x 7-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto, u kori stručka postane krem-sivkasto i često lagano narančasto-smeđe; miris nije izražen ili je slab na zelene jabuke, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma i parkovima, u blizini raznog bjelogoričnog drveća, obično jasena, bukve, hrasta, javora, lijeske, breze ili graba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amatoksine.

Napomena: Eventualno je slična plava vitičarka (Stropharia caerulea), koja je čitava zelene do plavo-zelene boje, a ljuske na stručku su bijele.

SIVOZELENA ŠTITARKA

Lepiota griseovirens Maire

Etimologija: griseus (lat.) = sivo + viridis (lat.) = zeleno. Po boji.

Klobuk: 1-4 cm širok, ubrzo se raširi i tupo ispupči na sredini; sivo-zelenkast, površina se od od sredine prema rubu razlaže na zrnaste ljuske, sredina je obično zeleno-smeđa do crno-smeđa.

Stručak: Valjkast, obično je blago zakrivljen, oker-smeđ, zeleno-smeđ, siv do sivo-zelenkast, više je ili manje vlaknasto ljuskav, s crvenkastim je micelijem na bazi.

Listići: Slobodni, izmiješani su s brojnim lamelulama; bijeli.

Spore: U obliku su klina ili rakete do eliptične, glatke, prozirne, dekstroidne, 6-8 x 3.5-4.5 µm, Q = 1.4-2.3, N = 26, Me = 7.1 x 3.7, Qav = 1.9; otrusina je bijela.

Meso: Vlaknasto, bjelkasto, u klobuku je okerasto-sivo, u donjem dijelu stručka je crvenkasto; miris nije izražen ili je malo neugodan na zemlju, a okus je blag, ne smije se kušati, jer i sama proba može uzrokovati oštećenjem organa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima i vrtovima. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Glogovac kod Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smrtno je otrovna vrsta, jer sadrži amatoksine, kao kod mesnatocrvenkaste štitarke (Lepiota helveola). Ne sakupljajte male sunčanice, jer je među njima dosta smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Crvena boja mesa unutar donjeg dijela stručka glavna je karakteristika po kojoj se razlikuje od drugih sličnih štitarki. Najsličnije su vrste Lepiota echinella i kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), koje nemaju crvenu boju mesa u donjem dijelu stručka.

Lepiota helveola - created Spain by Emilio López Barchino

MESNATOCRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota helveola Bres.

Etimologija: helvus (lat.) = žućkasto.

Engleski naziv: Star Dapperling

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je polukuglast, zatim se raširi i blago ulegne s ispupčenom sredinom, pjegav, sredina je tamnija, blijedo ružičasta, crvenkasto-ružičasta ili crveno-smeđa, prema rubu se razlaže na vlaknaste ljuske na bjelkastoj osnovi, trljanjem postane blago vinskicrven, rub je na kraju uzdignut.

Stručak: 2-4 cm visok i 3-4 mm debeo, valjkast, šupalj, baza je lagano gomoljasto zadebljana, s bjelkastim je mrljama, bijelo vlaknasto ljuskav na crvenkastoj do blijedo ružičastoj osnovi, na vrhu je svjetliji, trljanjem postane blago vinskicrven; vjenčić je bjelkasto ljuskav ili opnast i prolazan.

Listići: Gusti, trbušasti, slobodni; bijeli ili kremasti, oštrica je trepavičasta.

Spore: Eliptične, 6.5-8.6 x 3.4-5.3 µm, cheilocistide su valjkaste do batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo u klobuku, na prerezu u donjoj polovici stručka lagano pocrveni ili poružičasti, osobito uz koru stručka; miris je slab na brašno, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po livadama, šumskim stazama, uz rubove šuma i puteve, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta, kao i mnoge druge male sunčanice, može uzrokovati ozbiljno trovanje zbog prisutnosti helvelinske kiseline, koja se dugo vremena smatrala glavnim agensom kod hemolitičkog sindroma trovanja. Sadrži amatoksine koji mogu uzrokovati potencijalno smrtonosno oštećenje jetre. Amatoksini ili amanitini su skupina toksina koji se također nalaze u zelenoj pupavki (Amanita phalloides), kao i u nekim drugim vrstama iz rodova Lepiota i Galerina. Amatoksini su otporni na visoke temperature, sušenje i djelovanje želučanih sokova. Izazivaju amatoksinski sindrom trovanja s ishodom koji je najčešće smrtonosan. Amatoksinski se sindrom trovanja javlja nakon konzumiranja gljive nakon inkubacije od 5-15 dana s prvim simptomima koje karakteriziraju jaki gastrointestinalni poremećaji, grčevi u mišićima i znojenje. Jetra i bubrezi su također ugroženi. Ishod je općenito povoljan, a smrtni slučajevi su rijetki.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata). Male vrste iz ovog roda se izbjegavaju. Ima dosta neslaganja raznih autora oko ove vrste.

Lepiota hymenoderma - created on October 2020 in Hendrik-Ido-Ambacht, Netherlands by Bep Vriezenveen

OPNASTA ŠTITARKA

Lepiota hymenoderma D.A.Reid

Etimologija: hymen (gr.) = opna, membrana + derma (gr.) = koža. Po izgledu.

Klobuk: 1.5-3 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, crvenkasto-smeđ do tamnosiv, na sredini je tamniji, a kožica je cjelovita, prema rubu se razlaže na radijalno raspoređene sitne ljuskice na bjelkastoj osnovi, rub je svjetliji i u starosti lagano narebran.

Stručak: 2-4 cm visok i 1.5-3 mm debeo, valjkast, bjelkast, na gornjem je dijelu bjelkast, pri dnu je narančast do vinskicrvenkast, s ljuskama istim kao i na klobuku, na bazi je s crvenkastim micelijem, bez vjenčića.

Listići: Gusti, slobodni, bjelkasti pa kremasti, kasnije su sa crvenkastom nijansom, oštrica je iste boje ili bjelkasta.

Spore: Eliptične do blago jajolike, dekstrinoidne, 4-6 x 2.5-3.5 µm, Q = 1.1 - 1.7, cheilocistide su batinaste 20-30 (35) x 8-10.5 (12) µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo-kremasto, na prerezu pocrveni, intenzivnije u kori i dnu stručka; miris je na voće ili neugodan metalni ili na spaljenu gumu kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima i uz puteve, na staništima bogatim hranjivim tvarima, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka, koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

OGNJENA ŠTITARKA

Lepiota ignivolvata Bousset & Joss. ex Joss.

Etimologija: ignis (lat.) = oganj, vatra, paljba, žar. Po crvenoj boji kojom je nahukan ovoj na stručku koji sliči volvi.

Klobuk: 4-12 cm širok, konveksan, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, suh, bijel, na sredini je oker-smeđ i gladak, površina se prema rubu razlaže na sitne, koncentrično postavljene crvenkaste do tamnosmeđe ljuskice, na rubu su najrjeđe.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, gomoljasto je zadebljan na bazi, ubrzo postane šupalj i komorast, bijel, na bazi je ružičasto-smećkast i često zakrivljen te s jasnim pojasastim ostacima ovoja s narančasto-smeđim rubovima, a na pritisak ili na ozlijeđenom mjestu požuti; vjenčić je srednje veličine, nepravilan, nije pokretan, bijel, lagano je svilenkast i vlaknast.

Listići: Dosta gusti, široki, slobodni su s ovratnikom; bjelkasti do kremasti ili više-manje svijetlosmeđi, oštrica je iste boje.

Spore: Bademaste, nisu amiloidne, 8.5-11 x 5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Dosta je debelo, čvrsto, bjelkasto; miris je neugodno oštar na spaljenu gumu, sličan kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, često u blizini bukve, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, iako je mnogi autori smatraju u najmanju ruku sumnjivom i vjerojatno otrovnom poput većine, ako ne i svih malih sunčanica, pa je zato potrebna velika pažnja kako se ne bi slučajno sakupljala za konzumaciju.

Napomena: Dio je skupine sunčanica pod nazivom Clypeolariae od kojih se razlikuje po karakterističnom izgledu osnove stručka, crvene boje koja skoro podsjeća na ovoj, ostaci ovoja su u vidu vjenčića i jedne koprene.

Lepiota lilacea - created on November 2018 in Provincia di Ferrara, Italy by Andrea Grossi

PLAVORUŽIČASTA ŠTITARKA

Lepiota lilacea Bres.

Etimologija: lilaceus (lat.) = ružičasto, plavoljubičasto. Po ružičastoj boji.

Klobuk: 2-7 cm širok, prvo je zvonolik, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se lako guli, sivo-smeđ ili crvenkasto-ljubičast, sredina je ljubičasto-smeđa, često je bez ljubičastog tona, širenjem se prema rubu razlaže na tamnosmeđe, crveno-smeđe ili sivo-smeđe ljuske.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-3 mm debeo, najprije je bjelkast, kasnije je ljubičasto-ružičast, pri dnu je vinskicrvenkast, ponekad je prekriven ljepljivim vlakancima, u starosti je gol; vjenčić je opnast i u obliku ovratnika, uspravan, s gornje je strane bijel, a s donje tamnoljubičast do ljubičasto-smeđ, rub je ružičasto-siv.

Listići: Bjelkasti ili kremasti, kasnije su smećkasti, slobodni, izmiješani su s kratkim lamelulama, oštrica je pahuljasta i bijela.

Spore: Eliptične, prozirne, nedekstrinoidne, 4-6.5 x 2.5-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u dnu stručka je crvenkasto; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po livadama, parkovima, pašnjacima, rubovima šuma, šumskim putevima, na tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje trovanje koje je slično kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides), oštećuje bubrege i jetru, a simptomi su glavobolja, proljev pa čak i paraliza.

Napomena: Pripada skupini malih sunčanica s karakterističnim ljubičastim tonom klobuka, a najčešće raste na zemlji u lončanicama s cvijećem.

ŽUTONOGA ŠTITARKA

Lepiota magnispora Murrill

Engleski naziv: Yellowfoot Dapperling

Klobuk: 1-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je stožast i na kraju raširen i tupo ispupčen, površina se prema rubu razlaže na oker, smećkaste ili narančaste ljuske na bijeloj osnovi, koje su prema sredini sve gušće pa je ispupčenje smeđe do narančasto i glatko, rub je odrpan od ostataka ovoja.

Stručak: 2-8 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast, prema gore se malo sužava, bjelkast, oker ili svijetlosmeđ, prekriven je žutim vunastim ljuskama, na bazi je žućkasto-oker; vjenčić je izražen u obliku vunaste prstenaste zone.

Listići: Bjelkasti do kremasti, nejednaki, slobodni.

Spore: Izduženo vretenaste, prozirne, 13-25 x 4-6 µm, cheilocistide su batinaste, oko 30 x 10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo, u stručku je blijedo kremasto; miris je neugodno kiselkast na voće ili na gljive, a okus je blag ili neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili po 2-3 primjerka zajedno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a vjerojatno je i otrovna kao i sve male sunčanice.

Napomena: Ime je dobila po karakterističnom izgledu spora. Od bijelonoge se štitarke (Lepiota clypeolaria) razlikuje po rastu samo u crnogoričnim šumama i što je stručak obuven u žute vunaste ljuske, te što je stručak na bazi žućkasto-oker boje.

Lepiota ochraceofulva - created on October 2020 in Sorgenfri Slotspark, Denmark by Tobias Bøllingtoft

OKERSMEĐA ŠTITARKA

Lepiota ochraceofulva P.D.Orton

Etimologija: ochraceus (lat.) = okerast + fulva (lat.) = tamnocvenkast, zagasito žut. Po boji.

Klobuk: 3-7 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i ponekad tupo ispupčen na sredini, prekriven sitnim, koncentričnim, narančasto-smeđim do ružičasto-smeđim ljuskicama na bjelkastoj do kremastoj osnovi.

Stručak: 5-8 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, ponekad je s kuglastim gomoljem širokim do 1.5 cm, bjelkast, na donjem dijelu s bjelkastim do narančasto-smećkastim ljuskicama; na vrhu je sa prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do žućkasti, s ružičastom su nijansom, oštrica je ponekad ružičasta.

Spore: Eliptične, 6-8.5 x 4-5 µm, cheilocistide su batinaste sa uskim i dugim stalkom; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto, više je ili manje sa ružičasto-smeđom nijansom, u stručku je oker; miris je izraženo neugodan, na spaljenu gumu, plin ili užeglo ulje, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, parkovima, šikarama i vrtovima, često na zakopanim drvnim ostacima izmiješanim sa zemljom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je crvenkasta štitarka (Lepiota subincarnata), koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

PLANINSKA ŠTITARKA

Lepiota oreadiformis Velen.

Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je zvonolik, konveksan ili izravnato-konveksan i s malim i širokim ispupčenjem na sredini, suh, u početku je crveno-smeđ, kasnije je ružičasto-smećkast sa svijetlo crvenkasto-smećkastom baršunastom sredinom, kasnije se prema rubu razlaže na sitne, stisnute ljuske na smećkastoj osnovi, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, uvijek je svjetliji, sa sitnim, bijelim, resastim ostacima ovoja.

Stručak: 3-7 cm visok i 3-6.5 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, obično je malo zadebljan na bazi, šupalj, bjelkast do žućkast, iznad vjenčića je gladak i bijel, od vjenčića do baze je vlaknast do pahuljast na krem do blijedo smeđoj osnovi; prstenasta zona se sastoji od pramenova bijelih, labavih vlakanaca.

Listići: Umjereno su gusti, slobodni, bijeli, poslije su kremasti, oštrica je glatka.

Spore: Vretenaste do bademaste, s oštrom bazom i tupim vrhom, dekstrinoidne, (9.5) 10.5 - 12.8 (14.7) × (3.7) 4.1 - 4.8 (5.5) µm, Q = (2.2) 2.4 - 2.8 (3), N = 120, Me = 11.5 × 4.4 µm, Qav = 2.6, cheilocistide su batinaste, pleurocistide su odsutne; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto do krem, u stručku je krem i u donjem dijelu lagano ružičasto; miriše neugodno na spaljenu gumu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprofit tla po planinskim predjelima, u šumama bora, na šumskim čistinama, po parkovima, livadama, pašnjacima, truloj travi i iglicama. Prve četiri slike snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetima Koprivnica i Kloštar Podravski kod Đurđevca.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva. U nekim regijama u Rusiji se smatra jestivom vrstom.

Napomena: Najsličnija je vrsta Lepiota pallida koja nema izuzetno pahuljičasti stručak i mnogo je manja. Klobuk joj je širok svega 1-1.5 cm, a cijela je površina oker i sitno čehasta. Nejestiva je vrsta.

Lepiota parvannulata - created in Finland by Matleena Pulkkinen

PROLAZNA ŠTITARKA

Lepiota parvannulata (Lasch) Gillet

Klobuk: 1.5-2.5 cm širok, zvonolik, poslije se otvori i slabo ispupči na sredini, na sredini je tamniji, oker do crvenkasto-smeđ, površina se prema rubu razlaže na vunaste vlaknaste ljuskice na bijeloj do krem osnovi, rub je sa zupčastim ostacima ovoja.

Stručak: 1.5-2.5 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, iznad vjenčića je gladak, bijel, ispod vjenčića je s okerastim vlaknastim ljuskicama na bijeloj do krem osnovi; vjenčić je krhak, bijel, opnast, uzdignut, prolazan, brzo otpadne.

Listići: Nejednako su dugi, do stručka su zaokruženi, slobodni, bijeli do krem, oštrica je malo resasta.

Spore: Eliptične, nedekstrinoidne, 3.5-4.5 x 2-3 µm, Qav = 1.7, cheilocistide nisu prisutne; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo, kasnije je u bazi stručka smećkasto; miris i okus nisu određeni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na travnatim mjestima, uz rubove šuma i na čistinama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva.

Napomena: Vrlo je malena štitarka i, ako se isključi veličina, podsjeća na bijelonogu štitarku (Lepiota clypeolaria). Opisana vrste ima jednojezgrene spore, dok većina vrsta iz roda Lepiota vrsta ima dvojezgrene spore. Odsutnost kemijske reakcije stijenke spora u Melzersovom reagensu i Congo Redu također je važna karakteristika ove vrste

Lepiota psalion - Looking for Lepiota psalion Huijser & Vellinga (Agaricales, Agaricaceae) by Alfredo Vizzini, Alessia Tatti, Henk A. Huijser, Jun F. Liang, Enrico Ercole

BLIJEDORUBNA ŠTITARKA

Lepiota psalion Huijser & Vellinga

Etimologija: psalion (gr.) = pojas, traka. Po izgledu.

Klobuk: 1-3.6 cm širok, najprije je malo tupo zvonolik, polukuglast ili široko stožast, kasnije je izravnat i lagano tupo ispupčen na sredini, nije vodenast, suh, isprva je gladak, kasnije se nepravilno raspucava oko sredine u koncentrične prilegnute ljuske, krem do ružičasto-smećkast ili narančasto-smećkast u sredini, bljeđi prema rubu, rub nije narebran, vijugav, valovit, cjelovit, u mladosti malo prelazi listiće i sa sitnim prianjajućim ostacima parcijalnog ovoja.

Stručak: 2–3.5 cm visok i 1.5–2 mm debeo, valjkast, obično je pravilan, šupalj, sjajan, najprije je bijel, ubrzo od baze prema gore postaje ružičasto-smeđ, cijelom je dužinom sitno svilenkast, na bazi je često sa sitnim bijelim rizomorfima; vjenčić je bjelkast, opnast, uzdignut i često nepotpun, ponekad nestaje u starosti.

Listići: Gusti, 2–4 mm široki, slobodni, isprva su bijeli, ubrzo s uočljivim ružičastim nijansama, oštrica je zrnasta.

Spore: Široko eliptične do eliptične, prozirne, tankih stijenki, glatke, neamiloidne, nedekstrinoidne, (2.7) 3.5 – 4.3 (4.9) × (2) 2.6 – 3.2 (3.9) μm, Me = 3.9 × 2.9 μm, Q = (1.03) 1.23 – 1.49 (1.78), Qav = 1.36, cheilocistidije (10) 13.7 – 21.1 (26.3) × (4.6) 6.2 – 8.7 (10) μm, brojne, zbijene, prozirne, tankih stijenki, različitih oblika, uglavnom su batinaste ili u obliku boce; otrusina je blijedo krem.

Meso: Tanko, elastično, bjelkasto, bjelkasto, u donjem dijelu stručka je ružičasto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla na golom tlu, u vrtovima i parkovima, na vapnenačkom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata), koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

Lepiota pseudolilacea - created on December 2004 in Pineta di Arborea, Arborea, Italy by Marco Floriani

LAŽNA PLAVORUŽIČASTA ŠTITARKA

Lepiota pseudolilacea Huijsman

Etimologija: pseudo (gr.) = lažan, nepotpun. Po sličnosti s plavoružičastom štitarkom (Lepiota lilacea).

Klobuk: 1-3 (5) cm širok, tankomesnat, zvonoliko-konveksan i spljošten, skoro je ravan, upadljivo je ispupčen na sredini, kožica je cjelovita na sredini i lako se guli; crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, osnova je svijetlosmeđa, također s ljubičastom nijansom, s tamnosmeđim je zonama, kožica se prema rubu raspucava na koncentrično postavljene sitne čehice ljubičasto-smeđe boje, čehice su često stršeće, rub je ravan i izrepan od ostataka ovoja.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, ravan, lagano se sužava od baze prema vrhu; blijedo smećkast, crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smeđ, ispod prstenaste zone je smećkast, vlaknasto-čehast, u starosti ili na ozlijeđenim mjestima posmeđi; s dosta je trajnim opnastim vjenčićem, svijetlosmeđ, često je sitno čehast s donje strane.

Listići: Gusti, nejednaki, oštrica je vijugava, suženi su i zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli su ili blijedokrem.

Spore: Eliptične, 6-10 x 4-5 µm, cistide na kožici klobuka su valjkaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris je ugodan, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim i aluvijalnim šumama ili po livadama, na tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom. Donedavno se u raznim izvorima opisivala i navodila kao gljiva s otrovnim svojstvima, međutim nedavno su detaljne studije dokazale prisutnost amatoksina u ovoj vrsti.

Napomena: Jedna je od najmanjih sunčanica. Od plavoružičaste se štitarke razlikuje po boji koja teži da posmeđi, te po nešto većim sporama. Mikroskopska je analiza spora jedina metoda za sigurnu determinaciju ove vrste.

Lepiota pyrochroa - created in Spain by Antoni Conca Ferrús

NARANČASTA ŠTITARKA

Lepiota pyrochroa Malençon

Etimologija: pyr (gr.) = vatra + chroa (gr.) = boja, ten. Po boji.

Klobuk: 0.5-2.5 cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini; prekriven je žuto-smeđim do narančasto-smeđim ljuskama na bjelkastoj osnovi.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, bijel, pri dnu je crvenkast, bez vjenčića.

Listići: Slobodni, izmiješani su sa lamelulama, bijeli, kasnije mogu biti sa krem-ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, neamiloidne, nedekstrinoidne, glatke, 3.5-4.5 x 2.5-3.3 µm, cheilocistide su gotovo kuglaste, 23-37 x 15-25 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, obično ispod hrasta crnike, čempresa i cedra, na humusnim tlima bogatim hranjivim tvarima, u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, staništu i narančastoj boji klobuka.

Lepiota speciosa - created on December in Spain by Aurelio García Blanco

UPADLJIVA ŠTITARKA

Lepiota speciosa (Trimbach) Trimbach & Augias

Etimologija: speciosa (lat.) = lijep, upadljiv, elegantan. Po izgledu.

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je zvonolik do polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen i ulegnut ili tupo ispupčen na sredini, kožica se razlaže na koncentrične, tamne ružičaste do ružičasto-smeđe ljuske na bijeloj osnovi, na sredini je tamniji i gladak, po suhom se vremenu zvjezdasto raspucava.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.4-1 cm debeo, valjkast, lagano je gomoljast na bazi, često je zakrivljen na dnu, bijel, ružičast na dnu sa ružičasto-smećkastom bazom i ljuskama slične boje kao na klobuku; na gornjem je dijelu sa prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do krem.

Spore: Eliptične, 6-8 x 3-4.5 μm, cheilocistidije su batinaste do vretenaste, (20) 24 – 45 (50) × (6) 7 – 15 (18) μm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, bjelkasto ili s laganim crvenkastim tonom; miriše jako na spaljenu gumu, slično kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, ispod hrasta, brijesta, smreke ili američke duglazije (Pseudotsuga menziesii).

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), kojoj listići trljanjem pocrvene i obično je bez vjenčića.

Lepiota subalba - created on September 2023 in Åshøje Overdrev, Denmark by Thomas Kehlet

BJELKASTA ŠTITARKA

Lepiota subalba Kühner ex P.D.Orton

Etimologija: sub (lat.) = ispod, niže + albus (lat.) = bijelo. Po skoro bijeloj boji.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, konveksan je pa se raširi, slabo je ispupčen na sredini, malo je mazav, bijel je ili žućkast, sredina je uvijek malo tamnije žuto-smećkaste ili smećkaste boje, svilenasto-pahuljast, površina je sitno bjelkasto vlaknasto ljuskava, ljuske su na sredini crvenkasto-smeđe do narančasto-smeđe, kožica prelazi preko ruba, rub je karakteristično krpast ili resast, ponekad je malo narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, gladak, baza je nešto zadebljana, cjevasto šupalj, bijel, na bazi je dosta crvenkasto-smeđe vlaknast; vjenčić je bijel, opnast i prilično prolazan ili sa nepravilnim smećkastim prstenastim pojasom.

Listići: Prilično su gusti, tanki, zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli, u starosti su blago žućkasti.

Spore: U obliku su klina ili rakete, 6-10 x 3-5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, malo je crvenkasto u klobuku; s tipično je neugodnim mirisom kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po lončanicama za cvijeće, staklenicima, grmlju, parkovima i u bjelogoričnim šumama, na vlažnom tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice.

Napomena: Najlakše se determinira po upadljivo dekoriranom rubu klobuka.

Lepiota subgracilis - created on August 2021 in Selvejerskov, Denmark by Jens H. Petersen

ELEGANTNA ŠTITARKA

Lepiota subgracilis Kühner

Etimologija: sub (lat.) = blago, skoro + gracilis (lat.) = tanak, vitak. Po izgledu.

Klobuk: 3-7 cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi, gladak, prekriven je smeđim do ružičasto-smeđim stožastim ljuskama na bijeloj osnovi, sredina je tamnija, smeđa do narančasta, rub je resast.

Stručak: 2-8 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast, šupalj, bjelkast do svijetlosmeđ, svilenkast, s raštrkanim čupavim, bjelkastim do crvenkasto-smeđim ostacima ovoja na donjoj polovici, na bazi je s bijelim vunasto-baršunastim micelijskim nitima; na vrhu je sa prstenastom zonom.

Listići: Gusti, relativno su široki, slobodni, izmiješani su s brojnim lamelulama, bjelkasti.

Spore: Usko eliptične do bademaste, jako su dekstrinoidne, 9-13.5 x 4-6 µm, Qav = 2, cheilocistidije su batinaste ili u obliku boce, 25-37 x 8-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u stručku je krem; miriše na spaljenu gumu, slično kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), ali ne toliko neugodno, a okus je blag, odvratan, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, najčešće ispod bukve ili hrasta, na vapnenačkom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amatoksine.

Napomena: Eventualno je slična smrdljiva štitarka, koja ima manje spore drugačijeg oblika.

CRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota subincarnata J.E.Lange

Etimologija: sub (lat.) = skoro + incarnatus (lat.) = boje mesa. Jer teži da poprimi boju mesa.

Engleski naziv: Fatal Dapperling

Klobuk: 3-7 cm širok, ubrzo se nepravilno raširi, površina se prema rubu razlaže na ružičasto-smeđe do sivo-ružičaste ljuske na bjelkastoj osnovi, ljuske su najgušće na crvenkasto-smeđoj sredini.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast; bjelkast je iznad vjenčića, a ispod je s svijetlosmeđim ili crvenkasto-smećkastim pojasom koji nije izražen prema bazi, koja je bjelkasta; vlaknasta prstenasta zona je brzo prolazna.

Listići: Bijeli do svijetložuti, s ružičastom su nijansom, zaokruženi su uz stručak, slobodni, oštrica je ponekad ružičasta.

Spore: Eliptične, glatke, s tankim stijenkama, bez kličnog otvora, prozirne, amiloidne, 6-7.5 x 3-4 µm, cheilocistide su batinaste do jajolike; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, s ružičastom je nijansom, tanko, gotovo i da ne postoji; miris je na voće, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama i po parkovima. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom. Donedavno se opisivala i smatrala gljivom s otrovnim svojstvima, međutim nedavno su detaljne studije dokazale prisutnost amatoksina i u ovoj vrsti, kao i u blisko srodnim vrstama kao što su: mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola), lažna plavoružičasta štitarka (Lepiota pseudolilacea) i trinaest drugih vrsta.

Napomena: Ova sunčanica nije laka za determinaciju, najviše pozornosti obratiti na mesnatoružičastu boju klobuka i stručka, ali samo ispod vjenčića.

Lepiota tomentella - created on August 2023 in Ørvikskogen, Porsgrunn, Norway by Rune Solvang

BARŠUNASTA ŠTITARKA

Lepiota tomentella J.E.Lange

Etimologija: tomentellum (lat.) = umanjenica od tomentum, što znači pahuljasto, baršunasto. Po dekoraciji.

Klobuk: 2-4 cm širok, prvo je široko stožasto-konveksan, kasnije je raširen i nejasno tupo ispupčen na sredini, prekriven je gustim smeđim ljuskama na svjetlijoj osnovi, na sredini je tamniji, ružičasto-crven do crveno-smeđ, izgleda baršunasto-ljuskavo, prema rubu je svjetliji i vlaknastiji.

Stručak: 2-3.5 cm visok i 2-6 mm debeo, valjkast, bjelkast, bijelo-krem samo na gornjoj trećini, ispod prstenaste zone je sa smećkastim, ružičasto-smeđim do crvenkasto-smeđim vlaknastim ljuskicama, na vrhu je gol, baza je malo ukorijenjena s bjelkastim micelijem; na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bjelkasti do kremasti, u starosti su blago smećkasti, oštrica je bjelkasta.

Spore: U obliku su klina ili rakete, 7-9.5 x 3-4 µm, Qav = 2.4, cheilocistidije su 30 x 9 µm, uglavnom su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do kremasto, u vrhu stručka je krem, a u kori stručka ružičasto-smeđe; miris nije izražen, rijetko je blago kiselkasto-voćni, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, po šumskim stazama, šumskim čistinama, parkovima i vrtovima, na lišću ili golom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Eventualno je slična kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), kojoj listići trlljanjem pocrvene i ima nešto veće spore.

Lepiota xanthophylla - created on October 2007 in PN d Serra de Mariola, Bocairent, Valencia, Spain by toniconca

ŽUTOLISNA ŠTITARKA

Lepiota xanthophylla P.D.Orton

Etimologija: xanthos (gr.) = žuto + phyllon (gr.) = list. Po dekoraciji.

Klobuk: 2-4.5 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je raširen i udubljen ili tupo ispupčen na sredini, prema rubu se razlaže na male smeđe vlaknaste ljuske na žutoj do žuto-smeđoj osnovi, rub je s visećim ostacima ovoja, nije narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, bjelkast, prekriven je sa smeđim ljuskama na žutoj osnovi, baza je često sa crvenkastim mrljama i s bijelim micelijem; na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, račvasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, u mladosti su bijeli, zatim su izraženo limunastožuti, sumporastožuti do žuto-zeleni, oštrica je fino trepavičava i uglavnom nazubljena.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, dekstrinoidne, 6.5-9 x 3.5-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u bazi stručka je sumporastožuto; miris je na gljive, kiselkast ili lagano na brašno, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste tijekom godine u bjelogoričnim šumama, šikarama, staklenicima, lončanicama za cvijeće, na tlu bogatom hranjivim tvarima i pjeskovitom tlu, voli toplija staništa.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amanitin.

Napomena: Eventualno je slična boudierova štitarka (Lepiota boudieri), koja raste na drugačijem staništu, a spore su joj drugačijeg oblika.

AMERIČKA PEČURKOVICA

Leucoagaricus americanus (Peck) Vellinga

Etimologija: Po geografskoj povezanosti.

Engleski naziv: Reddening Lepiota

Klobuk: 6-20 cm širok, prvo je stožast, zatim se raširi i izraženo ispupči na sredini, ponekad je ispupčenje kao odrezano, u mladosti je bjelkasto-smeđ, kožica se svugdje osim na sredini razlaže na široke, smeđe ili crvenkasto-smeđe ljuske na bjelkasto-žućkastoj osnovi, trljanjem požuti, a na oštećenim mjestima postane crvenkasto-smeđ, rub je narebran i kod starijih primjeraka ispucan.

Stručak: 6-21 cm visok i 1-5 cm debeo, prema dnu je sve deblji i završava vretenasto, ponekad je duboku ukorijenjen, šupalj, lako se odvaja od podnice klobuka, iznad vjenčića je bjelkast, u srednjem je dijelu smeđ, a u donjem dijelu crvenkasto-smeđ, površina je smeđe ljuskava, u starosti je uzdužno vlaknast, na ozlijeđenom mjestu ubrzo intenzivno požuti pa poslije postane žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ; vjenčić je debeo, opnast, bijel, sa smeđim rubom, učvršćen je za stručak.

Listići: Gusti, široki, trbušasti, slobodni, bijeli, u starosti ili trljanjem postanu žuti ili žuto-crvenkasti, kasnije postanu crvenkasto-smeđi.

Spore: Eliptične, s kličnim su otvorom, prilično su dekstrinoidne, 9-11 x 6-7 µm, cheilocistide su u obliku boce do batinaste; otrusina je bijelo-kremasta.

Meso: Mekano, bijelo, na prerezu prvo jako požuti, a zatim postane žuto-smeđe pa crvenkasto-smeđe; miriše na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima, na drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na staroj piljevini, na istom staništu kao i badhamova sunčanica (Leucoagaricus badhamii).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Jestiva je vrsta ako se temeljito termički obradi, međutim poznato je da može uzrokovati povraćanje, proljev i bolove u želucu pa je stoga smatramo otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je badhamova sunčanica koja ima svjetliji klobuk s crvenkasto-smećkastim pahuljama, osobito na sredini, a rub mu je svijetliji. Meso badhamove sunčanice na prerezu najprije požuti, a poslije poprimi crveno-smeđu boju.

Leucoagaricus badhamii - created on October 2020 in Stadtbezirke II, Essen, Germany by bjoerns

BADHAMOVA SUNČANICA

Leucoagaricus badhamii (Berk. & Broome) Singer

Etimologija: U čast engleskog botaničara i mikologa Charlesa Badhama. Po imenu.

Engleski naziv: Blushing Dapperling

Klobuk: 3-9 cm širok, najprije je stožast, zatim se raširi i uočljivo ispupči na sredini, nekada je ispupčenje kao odrezano, bijel, kremast, kožica se od ruba prema sredini razdvaja na koncentrično raspoređene smeđe ili crno-smeđe ljuske koje su prema sredini sve gušće, sredina je crno-smeđa, kožica trljanjem požuti, a na ozlijeđenom mjestu postane intenzivno crvena, narančasto-crvena ili crno-crvena, rub je narebran.

Stručak: 7-15 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, prema bazi se zadebljava i završava vretenasto, nekad je duboko ukorijenjen, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bjelkast, ispod vjenčića je sa crvenkasto-smećkastim vlaknastim ljuskama, na vrhu je svjetliji, trljanjem ili na ozlijeđenom mjestu intenzivno pocrveni pa postane narančasto-crven; vjenčić je opnast, nepokretan, bijel, kasnije je crvenkasto-smeđ.

Listići: Široki, trbušasti, nejednaki, odvojeni su od stručka, slobodni, bijeli, trljanjem požute, a kasnije postanu narančasto-crveni.

Spore: Eliptične, 7-8.5 x 4.5-5.5 µm, cheilocistide su s produžetkom na vrhu, u obliku boce; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bijelo, mekano, na presjeku najprije postane žućkasto-smeđe, zatim narančasto-crveno i na kraju smeđe; miris je kiselkast na voće, a okus blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s parama amonijaka pozeleni, a u dodiru sa slinom pocrveni.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, parkovima, vrtovima, na drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na staroj piljevini.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Dio je autora navodi kao jestivu vrstu ako se prethodno termički obradi, jer je sirova otrovna.

Napomena: Sliči velikoj sunčanici (Macrolepiota procera), koja trljanjem ne mijenja boju i ima pokretni vjenčić.

Leucoagaricus barssii - created on October 2005 in Zaragoza, Spain by Luis Ballester

SVIJETLOKORJENASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus barssii (Zeller) Vellinga

Engleski naziv: Smoky Dapperling

Klobuk: 5-15 cm širok, najprije je polukuglast, zatim konveksan pa se otvori i skoro izravna, tupo je ispupčen na sredini, prilično je mesnat, bijel, krem ili svijetlosmeđ, površina je vunasto-dlakava, prekrivena je sa svijetlosmeđim vlaknastim ljuskama, nešto je tamniji na sredini gdje su ljuske prilegnute, rub je resasto-vlaknast.

Stručak: 5-15 cm dug i 1-2.5 cm debeo, skoro uvijek je vijugav, na bazi je zadebljan, na samom je dnu sužen i duboko ukorijenjen, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, iznad vjenčića je bijel, a ispod vjenčića je svijetlosmeđ; vjenčić je bijel, opnast, dvostruk i nazubljen s donje strane.

Listići: Gusti, dosta su široki, zaokruženi, odvojeni su od stručka, slobodni, bijeli do svijetlokrem.

Spore: Eliptične, glatke, 7.5-9 x 4.5-5.5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, livadama i vrtovima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Rod Leucoagaricus je po boji i dekoraciji klobuka sličan rodu Macrolepiota. Ovu vrstu nije teško prepoznati po karakterističnom stručku koji je uvijek korjenasto izdužen, a ponekad izgleda kao poljska pečurka (Agaricus campestris) s bijelim listićima.

Leucoagaricus carneifolius - created on Novemner 2023 in Sonvilier, Switzerland by Nicolas Schwab

CRVENKASTOLISNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus carneifolius (Gillet) Wasser

Klobuk: 3-14 cm širok, na početku polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen i tupo ispupčen na sredini, bjelkast, krem, okerast ili smećkast, prekriven smeđim ljuskicama, osnova je svjetlija, rub je obično svjetliji, krpast i uzdignut prema gore.

Stručak: Valjkast, šupalj, baza je jako zadebljana, kao obrubljena korjenastim završetkom, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, kremast ili žut; vjenčić je slabašan, opnast i viseći.

Listići: Gusti, široki, do stručka su zaokruženi, slobodni, najprije su bijeli ili kremasti, poslije su žuti, žuto-smeđi, blijedo ružičasti ili crvenkasti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 6.4-9 x 4.4-6.5 µm, cheilocistide su široko batinaste do jajolike; otrusina je bijela.

Meso: Žuto, u klobuku je bjelkasto, na prerezu ili trljanjem postane žućkasto; miris nije izražen ili je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla po parkovima, vrtovima, livadama, njivama, grmlju, u svim tipovima šuma, voli travnate površine te svijetla i sunčana mjesta, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sve vrste iz roda Leucoagaricus često izazivaju alergijske reakcije pa je možda bolje izbjegavati njihovo sakupljanje u prehrambene svrhe.

Napomena: Ako se obrati pozornost na morfološka obilježja klobuka i stručka, nije moguća zamjena s drugim vrstama.

Leucoagaricus cinerascens - created Spain by David Molina Molina

SIVKASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus cinerascens (Quél.) Bon & Boiffard

Etimologija: cinereus (lat.) = pepeo, pepeljastosiva boja + -ascens (lat.) = nešto što je u procesu postajanja ili prelaska u određeno stanje. Po boji.

Klobuk: 4-9 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i malo ispupči na sredini, siv, sivo-oker, prekriven je sa sitnim, sivkastim vlaknastim ljuskicama na svijetložutoj osnovi.

Stručak: 6-10 cm visok, valjkast, baza je uočljivo zadebljana, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, svijetložut, oker, ispod vjenčića je malo maljav, vlaknast, trljanjem ili na oštećenom mjestu postane žuto-okerast do smećkast; vjenčić je slabašan i opnast.

Listići: Gusti, široki, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, slobodni, najprije su bijeli, poslije su krem-sivkasti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 8-10 x 5.4-6 µm, cheilocistide su u obliku boce; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano, na prerezu postane lagano žućkasto ili smećkasto, ponekad jedva uočljivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima i livadama, najčešće na zapuštenim i zatravljenim njivama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Neki autori je navode kao nejestivu, jer sve vrste iz roda Leucoagaricus često izazivaju alergijske reakcije pa je možda bolje izbjegavati njihovo sakupljanje u prehrambene svrhe.

Napomena: Promjenjive je boje pa može biti i tamnosiva. Možda postoji mala sličnost s svijetlokorjenastom pečurkovicom (Leucoagaricus barssii) koja je uočljivo dlakavo čehava i stručak nije na bazi gomoljasto zadebljan, već je vretenasto korjenast.

Leucoagaricus croceovelutinus - created on November 2023 in Kisszállás, Hungary by Horváth Levente

ŠAFRANASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus croceovelutinus (Bon & Boiffard) Bon

Etimologija: croceo (lat.) = šafranast, žuto-narančast + velutinus (lat.) = baršunast. Po boji i dekoraciji.

Klobuk: 3-6 cm širok, u početku je konveksan, na kraju je izravnat i lagano tupo ispupčen na sredini, površina je prekrivena sraštenim, koncentrično raspoređenim crveno-smeđim ljuskama na bijeloj osnovi, na sredini je tamnije crveno-smeđe boje, u starosti ili trljanjem površina gubi crvenu boju i postaje smeđa, također se mogu pojaviti narančasti do ljubičasti tonovi.

Stručak: 7-10 cm visok i 4-8 mm debeo, valjkast, batinasto zadebljan na bazi, u početku je bijel i svilenkast, ponekad s ružičastom nijansom na dnu, ali ubrzo postaje ružičast cijelom dužinom osim na vrhu, zatim crvenkasto-smeđe i smeđe vlaknast i ljuskav na bazi, koja na kraju postaje crno-ljubičasta, kad se osuši ova tamnija boja se širi preko cijele površine; vjenčić je pozicioniran je od sredine do vrha stručka, viseći, opnast, trajan, bijel, rub je vinskicrven, kasnije postaje mutno crven.

Listići: Gusti, slobodni, široki, bijeli, krem ili blijedo žuti, trljanjem postanu narančasto-crveni, oštrica u starosti ili nakon rukovanja posmeđi, osobito uz rub klobuka.

Spore: Jajolike do bademaste, glatke, bez kličnog otvora, prozirne, dekstrinoidne, (7) 7.5-8.5 (9) × 3.5-4.5 µm, cheilocistide su u obliku boce; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, na presjeku odmah postaje narančasto-crveno, a kasnije tamnosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag do malo gorkast.

Kemijske reakcije: Plodno tijelo u dodiru s amonijakom pocrveni, a ne pozeleni kao kod nekih sličnih vrsta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, parkovima, vrtovima, staklenicima, na kompostu, često ispod bagrema (Robinia pseudoacacia), hrasta, lijeske, bazge i kaline (Ligustrum vulgare), ali i ispod raznog crnogoričnog drveća, na vapnenačkom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Makroskopski je slična badhamova sunčanica (Leucoagaricus badhamii), kojoj meso na prerezu najprije postane žućkasto-smeđe, a zatim narančasto-crveno, a klobuk trljanjem požuti.

Leucoagaricus crystallifer - created on September 1994 in Vosnæs Pynt, Denmark by Christian Lange

KRISTALNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus crystallifer Vellinga

Etimologija: crystallum (lat.) = onaj koji nosi kristale, sa kristalnim strukturama. Po kristalima na vrhu cheilocistida.

Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je zvonolik, zatim konveksan, na kraju je izravnat i lagano tupo ispupčen na sredini, bijel, na sredini je u starosti žut do blijedo oker, kožica je na sredini glatka i svilenkasta, prema rubu se razlaže na ljuskice, na rubu prelazi listiće, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat i resast.

Stručak: 4-7 cm visok i 4-10 mm debeo, valjkast, na vrhu sužen, a pri dnu batinasto zadebljan, iste je boje kao klobuk, u starosti postaje oker; na gornjoj je trećini sa uzdignutim, opnastim, krhkim, bijelim vjenčićem, rub je malo tamniji.

Listići: Gusti, slobodni, široki, bijeli do krem.

Spore: Eliptične do bademaste, duguljaste, glatke, s debelom stijenkom, prozirne, dekstrinoidne, 5.6-8.3 × 4.0-5.1 µm, Q = 1.4-1.8, Qav = 1.6, cheilocistide su vrlo brojne, valjkasto-vretenaste, usko batinaste, neke su u obliku boce, mnoge su na vrhu dekorirane kristalima; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto, na presjeku ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama i na rubu šuma, na vlažnom, pjeskovitom, humusnom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Makroskopski je potpuno ista snježnobijela štitarka (Leucoagaricus serenus), koja se razlikuje samo po nekim mikroskopskim karakteristikama, spore nemaju tipično zadebljanje na vrhu, a cheilocizitide su bez kristala na vrhu.

Leucoagaricus georginae - created on September 2021 in Forstbotanisk Have, Denmark by Thomas Læssøe

KRVAREĆA PEČURKOVICA

Leucoagaricus georginae (W.G.Sm.) Candusso

Etimologija: Po imenu.

Klobuk: 1-2 cm širok, u početku je polukuglast do stožast, zatim konveksan, na kraju je izravnat, na sredini je sa sitnom, jedva uočljivom grbicom, površina je baršunasta, prekrivena je s vunastim vlaknima i vrlo sitnim, šiljastim ljuskama tamnosmeđe boje koje su u kontrastu s bijelom osnovom, trljanjem ili rukovanjem brzo pocrveni, a zatim pocrni, rub je s ostacima ovoja.

Stručak: 1-3 cm visok i 2-2.5 mm debeo, valjkast, prljavo bijel ili prozirno bijel, trljanjem pocrveni, a zatim pocrni; vjenčić je opnast, bijel.

Listići: Gusti, slobodni, trbušasti, bijeli, trljanjem postanu ružičasti pa smeđi.

Spore: Eliptične, bademaste do vretenaste, (5.7) 6.5 - 7.4 (7.8) x (3.5) 4 - 4.8 (5) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.9), cheilocistidije su vrlo brojne, valjkaste do batinaste, u obliku boce, s prilično izduženim produžetkom na vrhu, 45-65 x 10-15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bijelo, na presjeku i trljanjem brzo pocrveni; miris i okus nisu izraženi.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i listići u dodiru s amonijakom pozelene.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, šikarama, travnatim površinama, parkovima ili staklenicima, na tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama i kožici klobuka koja trljanjem pocrveni pa pocrni. Postoji još nekoliko sličnih vrsta kojima kožica klobuka trljanjem također pocrveni, ali nakon toga obično ne pocrni i nešto su većih dimenzija od naše vrste

Leucoagaricus ionidicolor - created on December 2016 in San Sperate, Italy by Davide Puddu

LJUBIČASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus ionidicolor Bellù & Lanzoni

Etimologija: ion (gr.) = ljubičasta + color (lat.) = boja. Po boji.

Klobuk: 2-8 cm širok, prvo je polukuglast do zvonolik, zatim je konveksan, kasnije se izravna, obično je bez grbice, ljubičast, sivo-ljubičast do ljubičasto-plav, na sredini je gladak, tamno ljubičasto-smeđ, prema rubu se razlaže na ljubičasta vlakna ili ljuske na bjelkastoj osnovi.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 2-10 mm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, šupalj, bijel, s ljubičasto-ružičastom nijansom, osobito na bazi; vjenčić je bjelkast, opnast, sa smeđim rubom.

Listići: Gusti, slobodni, trbušasti, bijeli.

Spore: Eliptične do bademaste, debelih stijenki, dekstrinoidne, 6-7 x 3.5-4.5 μm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bijelo, na presjeku ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprofit tla u parkovima, vrtovima, ispod raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na pješčanim dinama ili staklenicima, na glinenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po ljubičastoj nijansi na klobuku i stručku. Slična je vrsta Leucoagaricus ariminensis, koja je većih dimenzija, stručak joj je često kraći od promjera klobuka, te ima veće spore i duže bazidije.

Leucoagaricus jubilaei - created on September 1994 in Vosnæs Pynt, Denmark by Christian Lange

JUBILARNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus jubilaei (P.D.Orton) Bon

Etimologija:  Josserand je 1973. godine ovu vrstu nazvao jubilaei, jer ju je želio objaviti u jubilarnom izdanju svog mentora prof. Roberta Kühnera, poznatog francuskog mikologa, na njegov sedamdeseti rođendan.

Klobuk: 4-8.5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne ili tupo ispupči na sredini, bjelkast do krem, na sredini je tamniji, kožica se razlaže na sitne, šiljate, koncentrično razmještene, oker-smeđe do ljubičasto-smeđe ljuske na bjelkastoj osnovi, trljanjem postane crvenkasto-smeđ.

Stručak: 3-5 cm visok i 0.3-1.5 cm debeo, valjkast, lagano se zadebljava prema bazi, isprva pun, zatim šupalj, vlaknast, na vrhu je bijel do krem, a ispod vjenčića je smećkast, trljanjem požuti, zatim postane narančasto-crven pa crno-smeđ; vjenčić je uzak, bjelkast, kratkotrajan.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, trljanjem postanu crvenkasto-smeđi.

Spore: Eliptične, bez kličnog otvora, prozirne, dekstrinoidne, 6-8 x 3.5-4.5 μm, Q = 1.4-1.7, cheilocistide su brojne, batinaste, bez produžetka na vrhu, prosječno su velike 80 x 20 μm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bjelkasto, na prerezu poprima više ili manje intenzivnu ružičasto-narančastu boju; miris nije izražen, a okus je kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso i listići u dodiru s amonijakom intenzivno pozelene.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima i šumskim čistinama, na tlu bogatom hranjivim tvarima, na kompostu, te na nakupinama piljevine ili kore.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom. Dosta je rijetka vrsta pa nema preciznih podataka o njezinoj jestivosti.

Napomena: Uglavnom je prepoznatljiva po svojoj ljubičastoj do smeđe-ljubičastoj boji na sredini klobuka. Oblikom i bojom klobuka na prvi pogled jako podsjeća na grimiznu pečurku (Agaricus porphyrizon), koja u zrelosti nema bijele listiće, a vjenčić je trajan.

BJELKASTA PEČURKOVICA (TURKINJA)

Leucoagaricus leucothites (Vittad.) Wasser

Etimologija: leukos (gr.) = bijelo. Po boji klobuka.

Engleski naziv: White Dapperling

Klobuk: 3-15 cm širok, a najčešće 4-7 cm, najprije je polukuglast, zatim je konveksan i na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, gladak, svilenast, kožica prelazi preko ruba, bijel ili krem, trljanjem blago požuti.

Stručak: 6-9 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, šupalj, na bazi je vretenasto zadebljan, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel ili kremast; vjenčić je bijel, malo je crtast, gol.

Listići: Gusti, slobodni, lagano su trbušasti, bijeli, u starosti su ružičasti, oštrica je svjetlija i sitno nazubljena.

Spore: Eliptične, prozirne, 7-9.8 x 4.8-6.1 µm, cheilocistide su vretenaste do usko batinaste, 40-60 x 10-20 µm; otrusina je najprije bijela, a kasnije ružičasta.

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu ne mijenja boju, eventualno jedva uočljivo posmeđi; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po livadama i vrtovima, nešto je češća vrsta u toplijim područjima, često raste zajedno s poljskom pečurkom (Agaricus campestris). Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Donedavno se smatrala jestivom gljivom, međutim kod pojedinaca često uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalni sindrom trovanja pa se smatra otrovnom vrstom. Također je treba izbjegavati zbog opasnosti od zamjene s bijelim pupavkama.

Napomena: Makroskopske su karakteristike dosta promjenljive. Listići ne pocrvene uvijek, a meso na prerezu potpuno posmeđi. Dosta teško se razlikuje od većine sličnih vrsta, kao što je primjerice crvenkastolisna pečurkovica (Leucoagaricus carneifolius). Izgleda kao poljska pečurka s bijelim listićima.

Leucoagaricus littoralis - created Spain by Antoni Conca Ferrús

PRIMORSKA PEČURKOVICA

Leucoagaricus littoralis (Menier) Bon & Boiffard

Engleski naziv: Apricot Drapperling

Klobuk: 5-12 cm širok, isprva je konveksan pa raširen, najprije je gladak, poslije se razlaže na široke ljuske, osobito po suhom i vjetrovitom vremenu, blijedo kremast i s ružičastom je nijansom, na sredini je crvenkasto-smeđ.

Stručak: Valjkast, zadebljan na bazi, bijel do okerast, na bazi i na vrhu je je svjetliji, bijel; vjenčić je bijel, viseći i lako otpadne.

Listići: Gusti, do stručka su zaokruženi, slobodni, trljanjem ne mijenjaju boju, bijeli.

Spore: Limunaste ili bademaste, glatke, 7-9 x 4-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miriše na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u primorskim krajevima u borovim šumama, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Raste krajem ljeta raste u priobalnom području Istre, na otocima i u Sredozemlju. Vrlo je osjetljiva na vjetrove i suho vrijeme pa joj se klobuk raspucava na široke ljuske. Može sličiti vrsti Leucoagaricus wichanskyi, ali je manja rastom, klobuk je smeđo-crvenkast i 4-6 cm širok, te raste u bjelogoričnim šumama hrasta, graba i jasena.

Leucoagaricus medioflavoides - created on September 1994 in Vosnæs Pynt, Denmark by Christian Lange

ŽUĆKASTOBIJELA PEČURKOVICA

Leucoagaricus medioflavoides Bon

Etimologija:  medio (lat.) = srednji, polovičan + flavus (lat.) = žut + -oides (lat.) = označava sličnost. Po boji.

Klobuk: 1-2 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i tupo ispupči na sredini, bijel, na sredini je žućkast do sivkasto-narančast, površina može biti glatka ili sa zrakastim svilenkastim vlaknima.

Stručak: Valjkast, lagano je zadebljan na bazi, bijel, na bazi je lagano žućkast; vjenčić je uzak, bijel, krhak.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli.

Spore: Eliptične, 5-6.5 x 3-4 μm, cheilocistide su valjkaste do batinaste, na vrhu su prekrivene kristalima; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bijelo, na prerezu ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.

Kemijske reakcije: Meso i listići u dodiru s amonijakom intenzivno pozelene.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla po šikarama, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Uglavnom je prepoznatljiva po malim dimenzijama i bijelom plodnom tijelu, koje je žućkasto samo na sredini klobuka. Slična je snježnobijela štitarka (Leucoagaricus serenus), koja je nešto većih dimenzija i nije žućkasta na sredini klobuka.

Leucoagaricus melanotrichus - created on October 2013 in Zaragoza, Spain by Luis Ballester

SIJEDOKOSA PEČURKOVICA

Leucoagaricus melanotrichus (Malençon & Bertault) Trimbach

Etimologija:  melano (gr.) = crno, tamno + trichos (gr.) = dlaka. Po dekoraciji na klobuku.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i tupo ispupči na sredini, sredina je baršunasta, sivo-crna, kožica se od sredine prema rubu razlaže na ljubičasto-smeđe do sivo-crne koncentrično raspoređene vlaknaste ljuske na svjetlijoj, sivkastoj osnovi, rub je svjetliji.

Stručak: 2-5.5 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, ponekad je lagano zadebljan na bazi, na vrhu je gladak i bjelkast, ispod vjenčića je kremasto-oker; vjenčić je uzak, bijel, krhak, često prolazan.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do krem, oštrica može biti žuta.

Spore: Bademaste do valjkaste, debelih stijenki, bez kličnog otvora, zašiljene na jednom kraju, dekstrinoidne, (6.2) 6.5 - 7.6 (8.2) × (3.8) 4.1 - 4.8 (5.4) µm, Q = (1.3) 1.4 -.1.7 (2), N = 100, Me = 7.1 x 4.5 µm, Qav = 1.6, cheilocistide su usko batinaste do batinaste, 23-45 x 7-13 μm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bijelo, na prerezu ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, često ispod hrasta ili kestena, na zemlji ili na drvnim ostacima, obično bora ili topole, u mediteranskom i kontinentalnom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slična je nježna pečurkovica (Leucoagaricus tener), koja na sredini nije siva do sivo-crna, već više smećkasta.

Leucoagaricus meleagris - created on August 2019 in Lock Haven, USA by mycowalt

BISERKINA PEČURKOVICA

Leucoagaricus meleagris (Berk. & Broome) Singer

Etimologija: meleagris (lat.) = puran, biserka. Po šarenoj dekoraciji na klobuku.

Klobuk: 3-8 cm širok, najprije je stožast do zvonolik, zatim se raširi i uočljivo ispupči na sredini, svijetlosmeđ do sivo-smeđ, prekriven je smeđim do crveno-smeđim ljuskama, koje su prema sredini sve gušće, sredina je tamnija, prema rubu je žućkast.

Stručak: Valjkast, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, u mladosti je svijetlosmeđ do crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, površina je sitno ljuskava, trljanje požuti, kasnije postane crvenkast; vjenčić je opnast, u mladosti je uzdignut, kasnije je viseći, crvenkast.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, kasnije su žućkasti, trljanjem postanu žuto-oker, oštrica je trepavičasta, crvena.

Spore: Eliptične, 7.5-11.5 x 5.5-8 µm, cheilocistide su batinaste, bez produžetka na vrhu; otrusina je bijelo-krem.

Meso: Prljavo bijelo, kasnije je žućkasto, na presjeku brzo postane vinskicrveno; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, busenasto, kao saprofit tla u parkovima, vrtovima, po rubovima šuma i livadama, na kompostu ili na nakupinama piljevine ili kore.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta.

Napomena: Slična je mesnatosmeđa štitara (Lepiota brunneoincarnata), koja je nešto manjih dimenzija, raste uglavnom u šumama i ne raste busenasto.

Leucoagaricus nympharum - created on August 2019 in Krageskov, Denmark by Benny T. Olsen

DJEVOJAČKA SUNČANICA

Leucoagaricus nympharum (Kalchbr.) Bon

Klobuk: 4-12 cm širok, prvo je kuglastog pa polukuglast, kasnije se raširi, u mladosti je bijel ili žućkast, poslije se površina razloži na koncentrično postavljene mekane, vunaste, izrazito stršeće, šiljaste, uspravne i zakrivljene, žućkaste do smeđe ljuske, prema sredini su sve tamnije, a sredina je sivo-smeđa do tamnosmeđa i glatka, rub je dosta resast.

Stručak: 7-12 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, gladak, žilav, vitak, zadebljan je na bazi, bijel, žuto-zelenkast, smećkast ili crvenkasto-smeđ, vlaknast, trljanjem posmeđi; s pokretnim je bjelkastim i pamučastim vjenčićem, rub je nazubljen.

Listići: Zaokruženi su uz stručak, slobodni, široki su do 10 mm, mekani; najprije su bijeli pa blago žućkasti, na kraju su smećkasti.

Spore: Eliptične, glatke, s malim kličnim otvorom, 8-12 x 6-8 μm, cheilocistide su s produžetkom na vrhu; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bijelo, na prerezu jedva uočljivo pocrveni, osobito u kori i pri dnu stručka; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u planinskim crnogoričnim šumama, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer je prijavljeno da je uzrokovala gastrointestinalne probleme.

Napomena: Slična je velikoj sunčanici (Macrolepiota procera) i kuštravoj sunčanici (Chlorophyllum rhacodes) od kojih se razlikuje po upadljivije ljuskavoj površini klobuka, obje su malo svjetlije i meso im na prerezu samo blago pocrveni, jedva uočljivo. Također je i dosta manjih dimenzija.

Leucoagaricus pilatianus - created on October 2022 in Бегеч, Serbia by jelenaflg

CRVENOSMEĐA PEČURKOVICA

Leucoagaricus pilatianus (Demoulin) Bon & Boiffard

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Klobuk: 3-8 cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi i izravna, ponekad je široko ispupčen na sredini, svijetle je crvenkasto-smeđe ili ružičasto-smeđe boje, sredina je znatno tamnija, rub izblijedi, površina je baršunasta ili sa sitnim ljuskicama na bjelkastoj ili ružičastoj osnovi, kožica prelazi preko ruba, rub je krpast i zupčast.

Stručak: 4-12 cm visok i 0.5-1 cm debeo, na bazi je batinasto zadebljan, bijel do bjelkast, u starosti pri dnu postane svijetlosmeđ do crvenkasto-smećkast; vjenčić je opsežan, bijel, sa smećkastim je rubom.

Listići: Gusti, slobodni, trbušasti, bjelkasti do kremasti, oštrica u starosti posmeđi.

Spore: Eliptične, s malim kličnim otvorom, 6-8 x 3.5-4.5 µm, cheliocistide su obilne, batinaste, 30–45 x 9–19 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, kasnije postaje hrđastosmeđe ispod kore stručka; miriše na cedrovinu i malo na jod, a okus nije izražen.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka u dodiru s amonijakom pozeleni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, parkovima i vrtovima. U Hrvatskoj je pronađena u šumi hrasta lužnjaka i običnog graba, na samo jednom lokalitetu, u Zagrebu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Od badhamove se sunčanice (Leucoagaricus badhamii) razlikuje po nešto manjim dimenzijama, slabije izraženom mirisu mesa, te po glatkom stručku.

PURPURNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus purpureolilacinus Huijsman

Etimologija: purpureus (lat.) = purpurno, ljubičasto + lilacinus (lat.) = ljubičasto-plavkast. Po boji.

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i grbavo ispupči na sredini, bjelkasto-žućkast, na sredini je tamniji, površina je sa sitnim crvenkasto-ljubičastim do ljubičasto-smeđim ljuskicama na bjelkastoj do krem-ružičastoj osnovi, rub je svjetliji.

Stručak: 4-8.5 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, valjkast, gomoljasto zadebljan na bazi, na vrhu je tanji, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bjelkast; vjenčić je opnast, uzdignut prema gore, bijel sa žutim rubom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli.

Spore: Eliptične, 7.5-8.5 x 4.5-5 µm, Qav = 1.85, cheilocistide su batinaste do vretenaste, glatke, s tipičnim kristalnim slojem na vrhu; otrusina je bjelkasta.

Meso: Mekano, bjelkasto, na prerezu malo požuti u bazi stručka; miris je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima, u grmlju, na pjeskovitom tlu, preferira mediteranska područja, ali se pronađe i u kontinentalnom dijelu. Rijetka je vrsta i potrebna je zaštita. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, sredinom listopada, na zaobalnom staništu uz rijeku Savu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je vrsta Lepiota kuehneri, koja ima žućkaste listiće i mnogo ljuskaviju površinu klobuka.

Leucoagaricus roseilividus - created on November 2020 in Ferndale, CA, USA by Damon Tighe

RUŽIČASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus roseilividus (Murrill) E.Ludw.

Etimologija:  roseus (lat.) = ružičast, ružin + lividus (lat.) = modrikast, sivkast, blijedo plavičast. Po boji.

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je stožast do zvonolik, kasnije se izravna, suh, gladak, na sredini je baršunasto-maljav do blago čupavo-maljav, kožica se od sredine prema rubu razlaže na sitne i guste, ružičasto-ljubičaste vlaknaste ljuske na bijeloj osnovi, na sredini je tamniji, ljubičast do ružičasto-ljubičast.

Stručak: 3-9 cm visok i 3–8 mm debeo, valjkast, lagano se zadebljava prema bazi, ponekad je gomoljast, šupalj, bijel u gornjoj polovici, žućkast u donjoj polovici i na bazalnom dijelu s ružičastim i ljubičastim nijansama, iznad vjenčića je gladak, a ponekad je blago vlaknast u donjem dijelu; vjenčić je bijel, uzdignut, vanjska strana ili samo rub ljubičast, slabašan.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, krem do žućkasti, osobito kod starijih primjeraka, ponekad s ružičastim nijansama, s bijelom oštricom.

Spore: Eliptične do bademaste, debelih stijenki, glatke, prozirne, bez kličnog otvora, 7.1-9.6 x 3.9-4.9 µm, Me = 8.0 x 4.5 µm, Q = 1.6-2, Qav = 1.77, cheilocistide su batinaste do eliptično-vretenaste, prozirne, 25-48 x 7-12 μm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do bjelkasto; miriše slabo na gljive ili spaljenu gumu, a okus nije izražen.

Kemijske reakcije: Plodno tijelo u dodiru s amonijakom pozeleni pa pocrni.

Stanište: Raste u jesen i zimu, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, često ispod čempresa, na humusnom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 1, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Od sličnih se vrsta može razlikovati po ljubičasto obrubljenom vjenčiću i ružičasto-ljubičastom klobuku.

Leucoagaricus serenus - created on February 2018 in Novof, Slovakia by Milan Zajac

SNJEŽNOBIJELA ŠTITARKA

Leucoagaricus serenus (Fr.) Bon & Boiffard

Klobuk: 1-7 cm širok, u mladosti je zvonolik, zatim se raširi i uvijek ispupči na sredini, gladak, snježnobijel do bjelkast, svilenasto vlaknast, rub je ponekad uzdignut.

Stručak: Vitak, duguljast, gladak, na bazi je zadebljan, najprije je pun pa kasnije šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel; vjenčić je bijel i najprije uzdignut, zatim je nepravilno obješen.

Listići: Gusti, nejednako su dugi, do stručka zaokruženi i slobodni, bjelkasti, kasnije su kremasto-žuti.

Spore: Eliptične, 6-9.5 x 3-5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je svijetložuta.

Meso: Bijelo, vrlo tanko, na presjeku ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprofit tla u svim tipovima šuma i parkovima te u grmlju.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti, a i dio autora navodi da je vrlo sumnjiva kao otrovna vrsta.

Napomena: Najviše sliči žutoispupčenoj štitarki (Lepiota erminea), koja je mnogo većih dimenzija, stručak joj nije gladak, već je bijelo maljav i nema opnasti uzdignuti vjenčić.

SVILENKASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus sericifer (Locq.) Vellinga

Etimologija: sericum (lat.) = svila + ferre (lat.) = nositi, donositi. Po svilenkastoj površini klobuka.

Klobuk: 2-9 cm širok, prvo je konveksan, ubrzo se raširi i ispupči na sredini sa širokom tupom grbicom, bijel, na sredini je lagano kremasto-crvenkast, površina je svilenkasta, sa sitnim bjelkastim vlaknastim ljuskicama, rub je valovit, prelazi listiće.

Stručak: 2-8 cm visok i 3-9 mm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi, često je zakrivljen, šupalj, bijel, slabo je ljuskav na smećkastoj osnovi; vjenčić je postojan, opnast, vrlo širok, visoko postavljen, bijel.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, u starosti su lagano žućkasti.

Spore: Eliptične, s uljnim kapljama, glatke, dekstrinoidne, 6-10 x 3-5 µm, cheilocistide su vretenaste ili u obliku boce; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo; miris je slab ili malo neugodan, a okus je blag, ne smije se probati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u priobalnim bjelogoričnim šumama, po parkovima, vrtovima, voćnjacima, staklenicima, u lončanicama za cvijeće, u grmlju, na vlažnom, humusnom, pjeskovitom tlu, preferira mediteranska područja, ali se pronađe i u kontinentalnom dijelu. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, sredinom listopada, u zaobalnoj bjelogoričnoj šumi uz rijeku Savu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je vrsta Lepiota subalba, koja je mnogo manjih dimenzija, širina klobuka ne prelazi 2.5 cm, a miris mesa je dosta neugodan, na plin ili spaljenu gumu.

Leucoagaricus tener - created on November 2014 in Swifterbant - Swifterbos, Netherlands by ieko staal

NJEŽNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus tener (P.D.Orton) Bon

Etimologija: taner (lat.) = mekan, nježan, tanak. Po građi.

Klobuk: 2-5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i lagano tupo ispupči na sredini, ljepljiv, bijel do krem, na sredini je tamniji, smećkast do crvenkasto-smeđ, kožica je sitno ljuskava, djelomično je žućkasta, u mladosti ispušta bezbojne gutacijske kapljice.

Stručak: Valjkast, malo se zadebljava prema bazi, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel do krem, uglavnom je crtast; vjenčić je uzak, bjelkast do svijetložut.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do svijetložuti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, dekstrinoidne, 5.5-8 x 4-5 μm, Q = 1.4-1.9, cheilocistide su brojne, prozirne, tankih stijenki, bez kristalnog sloja, uglavnom su batinaste, oko 70 x 10 μm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bijelo do blago žućkasto, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen ili je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit tla u parkovima, vrtovima i svim tipovima šuma, rijetko na livadama.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slična je bjelkasta pečurkovica ili turkinja (Leucoagaricus leucothites), koja je većih dimenzija i meso joj na prerezu posmeđi.

Leucoagaricus wichanskyi - created on September 2024 in Provincia di Ferrara, Italy by Andrea Grossi

GOMOLJASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus wichanskyi (Pilát) Bon & Boiffard

Etimologija:  Po imenu.

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i sa sitnom grbicom ili tupo ispupčen na sredini, ljepljiv ili suh, zrnast, krem, krem-siv, svijetlosmeđ do tamnosmeđ, tamniji je na sredini, prema rubu se razlaže na sitne ljuske, rub je svjetliji, rub je često s ostacima ovoja.

Stručak: 4-11 cm visok i 0.5–1.2 cm debeo, valjkast, ravan, rijetko je zakrivljen, na bazi je gomoljasto zadebljan, po suhom je vremenu duboko ukorijenjen, u početku je pun, kasnije je malo šupalj, svilenkasto-vlaknast do sitno ljuskav, bjelkast, ispod vjenčića je ponekad crvenkasto-smeđ; vjenčić je jednostruk, gladak, opnast, bijel, ponekad je oker na rubu, ponekad prolazan, nalazi se u gornjem ili središnjem dijelu stručka.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do krem, u starosti su često sa hrđastosmeđim mrljama.

Spore: Eliptične do bademaste, glatke, prozirne, 6.5-9.5 x 4-5.5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bjelkasta do krem.

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu ne mijenja boju, ponekad malo požuti u gomoljastom zadebljanju stručka; miris je slab na gljive, u starosti je neugodan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama i parkovima, ponekad po travnjacima, često ispod javora, lijeske ili bagrema, obično na suhom pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Od sličnih se vrsta razlikuje po smeđoj boji i upadljivo gomoljasto zadebljanoj bazi stručka.

Leucocoprinus birnbaumii - created on May 2023 in Geidorf, Graz, Austria by Edith Stabentheiner

ŽUTA ŠTITARKA

Leucocoprinus birnbaumii (Corda) Singer

Engleski naziv: Plantpot Dapperling, Flower Pot Parasol

Klobuk: 2-7.5 cm širok, najprije je gomoljastog ili cilindričnog oblika, zatim se raširi do polukuglastog ili stožastog oblika, na kraju se spljošti ili ponekad ispupči na sredini, limunastožut do sumporastožut, površina je glatka ili blago brašnasta i prekrivena neravnim, vlaknastim ljuskicama koje se lako uklanjaju, ljuskice u starosti postanu tamnožute ili smeđe i gušće koncentrirane prema središnjem disku gdje često tvore mrlju, dok su na rubovima rjeđe, rub je narebran i sa svjetlijom bojom unutar brazda, u mladosti je podvijen, a poslije se izravna.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 2-15 mm debeo, valjkast, na bazi je batinast, komorasto je šupalj, limunastožut do sumporastožut, u starosti može postati smećkast, iznad zadebljane baze je prekriven sitnim zrnastim ili vunastim ljuskicama; vjenčić je tanak, opnast, može biti poziciniran bilo gdje između vrha i dna stručka, pokretan, gornja je strana žuta, a donja je strana bjelkasta, ponekad je blijed i može nestati.

Listići: Gusti, često su dosta odmaknuti od stručka, slobodni, sumporastožuti.

Spore: Eliptične do bademaste, s velikom klicom, 7.7-10.5 x 5.9-7.3 μm, cheilocistide su vretenaste s produžetkom na vrhu; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, u klobuku je u mladosti čvrsto, kasnije postaje mekše i lomljivije, bjelkasto; miris nije izražen ili je na gljive, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto, busenasto, kao saprofit u posudama za cvijeće na vrlo raspadnutoj biljnoj tvari (humusu ili kompostu).

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po busenastom rastu, dugom i tankom stručku, te boji i staništu na kojem raste. Kada se osuši, gljiva može postati žuto-smeđa ili smećkasta. Jedna značajka opisane vrste koja se često ne opisuje, ali je često uočljiva su sklerociji među micelijem na površini tla, što je neobična osobina pripadnica reda Agaricales. Obično se o sklerocijima najčešće govori u kontekstu tartufa ili u izazovima s kojima se pojedinci suočavaju u pokušaju uzgoja smrčaka pa se obično povezuju s velikim, stvrdnutim masama koje rastu pod zemljom. Sklerociji su kod opisane vrste maleni (500-820 μm), tvrdi, eliptičnog oblika, te kremasti do žućkasti.

CRNOLJUSKAVA SUNČANICA

Leucocoprinus brebissonii (Godey) Locq.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog botaničara i prirodoslovca Vikont Alexandre Henri Gabriel vicomte de Cassinija, Viktora de Brebissona (1781.–1832.), koji se specijalizirao za proučavanje i klasifikaciju porodice suncokreta (Asteraceae) (tada poznate kao porodica Compositae).

Engleski naziv: Skullcap Dapperling

Klobuk: 2-8 cm širok, najprije je zvonolik, zatim se malo otvori, nježan, bijel, sredina je crno-smeđa, prema rubu se razlaže na sitne tamnije ljuskice, rub je narebran.

Stručak: Tanak, na bazi je izduženo gomoljast, bijel, na bazi je lagano smećkast, ispod vjenčića je pahuljast; vjenčić brzo otpadne.

Listići: Bijeli do žućkasti, osrednje su gusti, upadljivo su zaokruženi uz stručak, slobodni.

Spore: Eliptične do bademaste, 8.5-13 x 5-8 µm, cheilocistide su batinaste ili u obliku boce do ampule; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto ili žućkasto, vrlo tanko, gotovo da i ne postoji, lomljivo; miriše lagano na spermu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla ispod bjelogoričnog drveća, u staklenicima ili posudama za cvijeće, voli toplija staništa; rijetka je vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti, a i sumnjiva je kao otrovna vrsta, kao i sve vrste iz ovog roda, međutim do sada nije prijavljen niti jedan slučaj trovanja. 

Napomena: Malena je gljiva s karakteristično prisutnim šiljatim snježnobijelim pahuljama po klobuku koje u starosti potamne. S karakterističnim je izduženo zadebljanim stručkom na bazi. Raste pojedinačno po nekoliko primjeraka zajedno kao i neke vrste iz roda Coprinus. Slična je vrsta Leucocoprinus straminellus koja je drugačije dekorirana i razlikuje se po mikroskopskim karakteristikama.

Leucocoprinus cepistipes - created on August 2022 in Hannover, Germany by Daniel

BIJELOREBRASTA SUNČANICA

Leucocoprinus cepistipes (Sowerby) Pat.

Engleski naziv: Onion-Stalk Parasol

Klobuk: 3-7 cm širok, u početku je jajolik, zatim je konveksan poput kišobrana te ispupčen na sredini, bijel, sredina je tamnija, kremasto-smeđa do smeđa, prekriven je sitnim ljuskama na bijeloj osnovi, ljuske su bijele ili boje tamnije sredine, u starosti postaje smeđ, rub je dugo podvijen, poslije je uočljivo narebran.

Stručak: 3-16 cm visok i 2-7 mm debeo, valjkast, tanak, često je batinasto zadebljan na bazi, zakrivljen, gladak, šupalj, u početku je redovito orošen, bjelkast je do siv, kasnije požuti ili posmeđi, s bjelkastim micelijem na bazi; vjenčić je opnast, slabašan, viseći i kratkotrajan.

Listići: Bijeli, slobodni, gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, oštrica u starosti lagano posmeđi.

Spore: Eliptične, 7.5-11 x 6-7.5 µm, cheilocistide su 30–62 x 8–18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do kremasto, tanko, lomljivo, više ili manje blago plavo prošarano; miriše na gljive, a okus je gorak.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, busenasto, kao saprofit tla ispod bjelogoričnog drveća, na raspadajućim biljnim ostacima, najčešće u staklenicima ili posudama za cvijeće, na humusnom tlu, voli toplinu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, jer nema nikakve uporabne vrijednosti, a i sumnjiva je kao otrovna vrsta, kao i sve vrste iz ovog roda.

Napomena: Na prvi pogled podsjeća na svilenu štitarku (Leucocoprinus cretaceus) koja ima ljuskavo brašnjavi klobuk i stručak te posve bijeli i glatki klobuk. Slična je i crnoljuskava sunčanica (Leucocoprinus brebissonii) čiji je klobuk na sredini crno-smeđ poput diska, ali raste u bjelogoričnim šumama i parkovima. Žuta štitarka (Leucocoprinus birnbaumii) raste skupno po staklenicima između cvijeća i po gredicama na humusnom tlu i cijela je žuta. Dolazi iz tropskih krajeva, a prenešena je s cvijećem, uglavnom orhidejama.

Leucocoprinus cretaceus - created Spain by Salvador Cardero Aguilera

SVILENA ŠTITARKA

Leucocoprinus cretaceus (Bull.) Locq.

Klobuk: 2-8 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, poslije se raširi, bijel, često požuti, na kraju je svijetlosmeđ, prekriven je bijelim stršećim ljuskama poput bradavica koje se lako uklanjaju, rub je narebran i valovit.

Stručak: Valjkast, gladak, baza je batinasto zadebljana i malo korjenasto produžena, bijel, ispod vjenčića je posut bijelim stršećim ljuskama, istim kao na klobuku; vjenčić je bijel, gladak, viseći i prolazan.

Listići: Gusti, široki, tanki, jedva prirasli ili slobodni; bijeli, ponekad su s ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, 7-10 x 5-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, u starosti je kremasto-smeđe, vlaknasto; miris je neugodan na plin, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, u svim tipovima šuma, po jarugama i uz rubove šuma, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće kestena.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ima velike sličnosti s nekolicinom pečurkovica (Leucoagaricus), međutim, razlikuje se po tipičnom staništu i smećkastoj boji klobuka.

Leucocoprinus cygneus - created on September 2021 in Æbelø, Denmark by Thomas Læssøe

BIJELA ŠTITARKA

Leucocoprinus cygneus (J.E.Lange) Bon

Etimologija: cygneus (lat.) = labudov. Po boji.

Klobuk: 0.6-2 cm širok, u početku je jajolik, zatim je konveksan, na kraju se raširi i blago tupo ispupči na sredini, bijel, u mladosti je prekriven praškastim slojem od okruglih zrnaca, kasnije je gladak ili vlaknast, rub je kasnije narebran do trećine promjera.

Stručak: 2-2.5 cm visok i 1-2 mm debeo, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, zakrivljen, lomljiv, bijel, gladak do lagano maljav; vjenčić je žilav, opnast, rub je u starosti nešto tamniji, dosta je postojan.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, oštrica je malo resasta.

Spore: Eliptične, bez kličnog otvora, dekstrinoidne, 5-7 x 3.5-4.5 µm, cheilocistide su batinaste do vretenaste, 25-60 x 9-14 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit tla na krupnim drvnim ostacima, na različitim staništima, u prirodi ili u staklenicima, posudama za cvijeće.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a i dio autora navodi da je sumnjiva kao otrovna vrsta.

Napomena: Čitavo plodno tijelo je karakteristično bijelo, kao i kod slične snježnobijele štitarke (Leucoagaricus serenus), koja ima nešto veće spore, nema narebran rub klobuka i nema žilav vjenčić.

Lycoperdon caudatum - created in Finland by Aune Pisilä

REPATA PUHARA

Lycoperdon caudatum J.Schröt.

Engleski naziv: Pedicel Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko, djelomično je kuglasto, stručkoliko se sužava prema dnu; egzoperidij (vanjska ovojnica) je prekriven upadljivim piramidalnim šiljcima i bradavicama koje strše u čuparcima po tri, koje su najprije bijele ili bjelkaste, kasnije su svijetlosmeđe, šiljci se odvajaju od bradavica ostavljajući mrežni uzorak, vrlo je tanak, endoperidij (unutarnja ovojnica) je svijetlosmeđ.

Spore: Kuglaste, bradavičave, skoro glatke, 4-5 x 3-4 µm; otrusina je žuto-zelena.

Meso: Bijelo, u starosti je maslinasto-smeđe od sazrelih spora; miris nije izražen ili je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po travnatim šumskim stazama, u crnogoričnim šumama, često u šumama bora na pjeskovitom tlu; rijetka je vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada, a meso bijele boje.

Napomena: Slične bradavice, ali nešto kraće šiljke po površini ima ježasta puhara (Lycoperdon echinatum), koja karakteristično raste po močvarnim terenima i ima jedinstvene spore. Obično se miješa s drugim vrstama i može se pouzdano determinirati samo uz pomoć mikroskopske analize spora.