ZELENA PUPAVKA, BIJELI VARIJETET

Amanita phalloides var. alba E.-J.Gilbert

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Amanitaceae / Amanita

Klobuk: 3-12 (15) cm širok, prvo je konveksan pa raširen, te nekad spljošten, izgleda sjajno zbog radjalno postavljenih vlakanaca, kožica se lako guli; snježnobijel, starenjem se na sredini manje ili više javlja slabi zelenkasti ton, tipičan za zelenu pupavku; rub često s ostacima ovoja.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-3 (6) cm debeo, a u bulbi je do 3.3 cm debeo, vitak, valjkast, na osnovi se nalazi karakteristična bulba, sužava se prema vrhu, najprije je pun pa šupljikav i šupalj kod razvijenih primjeraka, vrh se lako odvaja od klobuka; potpuno je bijel, ali zbog sitne vlaknasto-čehaste dekoracije malo promijeni boju; vjenčić je opnast, skoro je gladak ili jako crtast; volva je poluslobodna, opnasta, rub je razdijeljen na režnjeve, postojana, snježnobijele boje; vjenčić, ovojnica, jezgra i kora je kao kod zelene pupavke.

Listići: Bijeli, prilično su gusti, upadljivo zaokruženi su uz stručak, slobodni, nejednaki su zbog brojnih lamelula, široki od 6-12 mm.

Spore: Skoro kuglaste, glatke, prozirne, 8-11 x 6-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Sočno, u svim dijelovima je bijelo, žuto-zelenkasto ispod kožice klobuka, možda je deblje nego kod zelene pupavke (Amanita phalloides); miris nije izražen, u starosti je neugodan, a okus je blag, ugodan.

Kemijske reakcije: Reakcija u dodiru s lužinama je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, po parkovima i vrtovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom, hrastom i jasenom, a vrlo rijetko s crnogoričnim drvećem, uglavnom na nižim nadmorskim visinama; raste na istom staništu kao i zelena pupavka, ima je posvuda, a najviše u Slavoniji, te Posavskom i Podravskom slivu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Jednako je otrovna kao i tipična vrsta. Najotrovnija je vrsta gljive, a znakovi trovanja javljaju se 6-27 sati nakon konzumiranja, izaziva faloidinski sindrom trovanja. Sadrži faloidne toksine (faloidin, falacidin, falazin) i amanitinske toksine (alfa, beta, gama, delta i epsilon). Samo kušanje moglo bi dovesti do kobnih posljedica. Puževi i crvi također vole jesti ovu gljivu, a ona im ne oštećuju jetru jer oni nemaju taj organ. Međutim, prisustvo crva ili puževa nije nikako znak netoksičnosti. Ako životinje jedu ove gljive, to ne znači da ih i mogu jesti i ljudi. Jeleni, zečevi, svinje i neke druge životinje imaju druge enzime koji različito razgrađuju ovaj otrov u tijelu i tako ga neutraliziraju. Stoga se nadamo da nikome neće pasti na pamet uzimati životinje kao mjerilo jestivosti ove vrste. To bi bilo besmisleno i moglo bi završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Smatra se da je ista poput zelene pupavke, osim što je potpuno bijela na svim dijelovima. Eventualno se može zamijeniti sa žućkastom pupavkom (Amanita citrina) i bijelim varijetetom žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojima je klobuk prekriven bradavičavim ostacima ovoja, te bijelom pupavkom (Amanita verna), koja se pronađe samo u mediteranskom području.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. klobuk je bijel; 4. stručak je jako bulbozno zadebljan na bazi; 5. klobuk je uvijek radijalno vlaknast; 6. vjenčić je opnast, s gornje je strane crtast