KRASTOJEDNA SLUZAVKA

Mycogloea macrospora (Berk. & Broome) McNabb

Taksonomija: Carstvo: Fungi > Koljeno: Basidiomycota > Razred: Agaricostilbomycetes > Red: Agaricostilbales > Porodica: Chionosphaeraceae > Rod: Mycogloea > Vrsta: Mycogloea macrospora (Berk. & Broome) McNabb (GBIF ID 2556541)

Plodno tijelo: makros (gr.) = velik, dug + spora (gr.) = sjeme, spora. Po makroskopskim značajkama.

Plodno tijelo: 0.25-0.5 mm široko, isprva su u obliku sitnih jastučića, kasnije dosegnu do 3 mm i spajaju se u kvrgavu masu dugu do 5 cm i široku do 2 cm, površina je vijugava i režnjasta poput površine mozga, u mladosti su bjelkasta do sivkasta, zatim su ružičasta do ružičasto-crvenkasta kada su svježa, sušenjem postaju tvrda, kremasto-narančasta i na kraju crvena.

Spore: Valjkaste do vretenaste, glatke, obično su spljoštene s jedne strane, s izraženim su apikalnim vrhom s izrastom na jednom kraju, prozirne, 8-13 x 4-5.5 μm, himenij se sastoji od dikariotskih parafiza (dikariofiza) i bazidija, dikariofize su gusto razgranate na bazi, manje su razgranate i zakrivljene na vrhovima, široke su 1.7-2.5 μm, višesegmentne, s blago zadebljanim stijenkama, strše iznad sloja bazidija, probazidije su neupadljive, valjkaste, oko 5-7 x 1-2 μm, metabazidije su izdužene, 4-segmentne, valjkaste ili blago vretenaste, ravne ili blago zakrivljene, sužene na spoju segmenata, najšire su na drugom segmentu od vrha, tankih stijenki, prozirne, 38-70 x 3-5 μm, lako se odvajaju u zrelosti, sterigme su duge do 8 μm, sterilne hife su ravne i kopljaste, duge su do 200 µm i široke 2-4 μm, uglavnom su tankih stijenki, plodne hife su obično kratke i razgranate, često su s kratkim bočnim granama koje kao da nose konidije, vrhovi su često zakrivljeni, duge su 15-40 µm i široke 1-1.5 µm (cromushrooms: spore su (8) 8.3 - 10.7 (11.1) × (4.1) 4.8 - 6.2 (6.4) µm, Q = (1.6) 1.7 - 1.8 (2), N = 7, Me = 9.5 × 5.5 µm, Qe = 1.7,  metabazidije su 34-54 × 3.6-5.7 µm, N = 95, sterilne hife su široke 1.6-2.8 µm); otrusina je bijela.

Meso: Mekano, želatinozno, poluprozirno, na presjeku je izražena vanjska želatinozna zona i središnja mesnata zona; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasnu jesen, zimu i proljeće, u malim skupinama, u vlažnim šumama graba, kao mikroparazit na ili pokraj plodnih tijela ravne krastokorke (Diatrype stigma) na otpalim granama običnog graba (Carpinus betulus). Vrlo je rijetka i vrijedna gljiva, a do sada je zabilježena u samo dvije države, Velikoj Britaniji i Ukrajini. Gljivu je pronašla Helena Petrić, 15.2.2026., na lokalitetu Horvati kod Zagreba, u šumi graba, bukve i hrasta lužnjaka, na otpaloj grani graba. Prve tri slike snimili su Helena Petrić i Slobodan Bjelajac, a četvrtu i petu Ognjen Romac (u suhom stanju).

Zaštita: Zbog rijetkosti i ugroženosti njezinih staništa (vlažne ravničarske i aluvijalne šume) smatramo da bi se ova vrsta morala naći u budućem izdanju Crvene knjige gljiva Hrvatske.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Prema literaturi je relativno česta vrsta u Velikoj Britaniji (dvadesetak nalaza), a tek nedavno je zabilježena i u kontinentalnoj Europi, i to u Ukrajini, a sada i u Hrvatskoj. Nedostatak informacija o ovoj vrsti može biti posljedica rasta u zimskom razdoblju, specifičnih zahtijeva u pogledu staništa i zanemarivanje ove vrste gljiva od strane mikologa, odnosno rijetkih mikologa koji se usko bave ovom specifičnom grupacijom gljva. Vrlo je slična američka vrsta Mycogloea carnosa, koja ima kraće metabazidije (21-50 μm) i kraće spore (8.5 μm), kao i novozelandska vrsta Mycogloea orthospora, koja se jedno vrijeme smatrala istom vrstom što su suvremena genetska istraživanja opovrgnula. Po boji i želatinoznoj strukturi slična su joj i mlada plodna tijela vrsta iz roda Ascocoryne spp. Po izgledu se također može zamijeniti s Tulasnella aurantiaca, kao i s mladim plodnim tijelima prozirne bugarkinje (Neobulgaria pura), međutim obje su vrste drugačijih mikroskopskih značajki. Vrste iz roda Mycogloea karakteriziraju mala, jastučasta plodna tijela, koja rastu na ili u blizini plodnih tijela drugih gljiva. Trenutno je u rodu potvrđeno sedam vrsta, koje se razlikuju temeljem morfoloških karakteristika i specifičnog supstrata. Sve vrste iz roda su mikoparaziti, čiji domaćini mogu biti i askomicetne i bazidiomicetne gljive. Također imaju poprečno septirane bazidije, koje se nakon sazrijevanja lako odvajaju od probazidija. Ova značajka se tumači kao prilagodba za lakše širenje vrste vodom. Vrsta je prvi put objavljena bez opisa 1872. godine pod imenom Dacrymyces macrosporus. Godinu dana kasnije, britanski mikolozi M.J. Berkeley i H.E. Broome prvi su je opisali, napominjući da parazitira na ravnoj krastokorki od prosinca do ožujka. Neovisno o njima, M.K. Cook je 1876. godine opisao istu vrstu pod imenom Fusisporium obtusum, te također naveo da parazitira vrste iz roda Dyatripe, ne precizirajući koju vrstu. Nešto kasnije, R.F. McNabb je 1965. godine proveo je taksonomsku reviziju aurikularoidnih gljiva Velike Britanije, dokazao sinonimiju Dacrymyces macrosporus i Fusisporium obtusum, te umjesto njih predložio novi naziv Mycogloea macrospora.

Referentni izvori: Akulov O.Yu., Romanchenko O.V. 2025. New for Ukraine records of heterobasidioid fungi. Ukrainian Botanical Journal, 82(3): 234–241; McNabb, R.F.R. 1965. Some auriculariaceous fungi from the British Isles. Transactions of the British Mycological Society. 48(2):187-192

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.