PLEMENITI HRAPAVAC

Leccinellum crocipodium (Letell.) Della Magg. & Trassin.

Etimologija: croceus (lat.) = boje šafrana (Crocus sativus), šafranasto-žuto + podium (gr.) = malo stopalo, mala baza. Po žutoj boji stručka.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Boletales / Boletaceae / Leccinellum

Engleski naziv: Saffron Bolete

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, najprije je polukuglast, zatim se raširi; najprije je svijetložut, kasnije je oker-smeđ ili narančasto-smeđ, na pritisak potamni, fino je baršunast, tijekom sušnog vremena se kožica brzo nepravilno raspuca na karakteristična brojna mala polja.

Stručak: 3-11 (13) cm visok i 0.8-1.1 (1.3) cm debeo, pun, na početku je trbušast, kasnije se izduži, korjenasto je sužen na bazi, malo je sužen na vrhu; blijedožut, kasnije je žuto-oker, lagano je mrežasto-brazdast, prekriven je smeđim ili crnim čehicama.

Rupice/cjevčice: Okruglasto-višekutne, četvrtaste, žute, žuto-smeđe, u starosti su žuto-zelenkaste, na pritisak postanu sivo-ljubičaste; cjevčice su vrlo duge, slobodne su uz stručak, najprije su žute pa žuto-maslinaste.

Spore: Eliptične, 12-18 x 6-8 µm; otrusina je žućkasto-smeđa.

Meso: U klobuku je prilično čvrsto, u stručku je tvrdo i vlaknasto, žućkasto, na presjeku karakteristično prvo poružičasti ili pocrveni, zatim posmeđi i na kraju pocrni; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom pozeleni, s fenolanilinom poružičasti, sa sulforomolom požuti, dok s kalijevom lužinom postane narančasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili bukvom, voli velike vrućine.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu koja je sadržana u žutoj boji mesa pa je obvezna temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Jedini je vrganj u skupini Leccinum sa žutim cjevčicama, jer su kod svih ostalih vrsta iz ove skupine uglavnom sivkaste. Najlakše se prepoznaje po karakteristično ispucanoj kožici klobuka u polja i po mesu koje na prerezu pocrni. Eventualno se može zamijeniti s nježnim hrapavcem (Leccinellum lepidum), čiji je stručak prekriven žućkastim čehicama. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

NJEŽNI HRAPAVAC

Leccinellum lepidum (H.Bouchet ex Essette) Bresinsky & Manfr.Binder

Etimologija: lepidus (lat.) = dražesno, ljubazno, ljupko. Po izgledu.

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Boletales / Boletaceae / Leccinellum

Klobuk: 3-9 (13) cm širok, prvo je okruglast, zatim sje otvoren i pravilno poluloptast, po vlažnom je vremenu sjajan, malo mazav i skoro vlažan kao vrste iz roda Suillus, po suhom je vremenu skoro bez sjaja i gladak, kožica prelazi rub; u mladosti je žuto-crven, kasnije je žuto-smeđ, smeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, ujednačeno je obojen, po suhom je vremenu sitno baršunast.

Stručak: 6-12 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, dosta je pravilno valjkast, često je trbušast ili vretenast, sužava se prema bazi, najčešće je zakrivljen; žućkast, dekoriran je sitnim čehicama iste boje, prema dnu teži da posmeđi, na dodir posmeđi.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, sitne, bjelkaste do žute, u starosti postanu crnkaste, na pritisak posmeđe; cjevčice su zaokružene uz stručak, vrlo su duge, skoro su iste kao kod vrganja u skupini turčina (Leccinum duriusculum), bjelkaste do žute.

Spore: Vretenaste, duguljaste, 13.5-21 x 5-6 µm; otrusina je sivkasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, bjelkasto-žuto, ispod kožice klobuka je malo ružičasto, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u kasnu jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom (Quercus ilex) ili borom, uglavnom u sredozemnom području i na otocima.

Doba rasta: 10, 11, 12

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Neki autori navode da je sirov otrovan pa je potrebna temeljita termička obrada.

Napomena: Dosta je česta vrsta na staništu na kojem raste, najčešće uz morsku obalu i na otocima ispod hrasta crnike ili česvine. Neki autori smatraju da se radi o sinonimu plemenitog hrapavca (Leccinellum crocipodium) od kojeg se razlikuje po klobuku koji nije suh, već mazav, a najčešće je smeđ. Meso ima tendenciju da malo pocrni, često je ružičasto-plavo nahukano.

GRABOV DJED

Leccinellum pseudoscabrum (Kallenb.) Mikšík

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Boletales / Boletaceae / Leccinellum

Klobuk: 3-8 (13) cm širok, prvo je okruglast, zatim je polukružan i otvoren, gladak, kožica se ne guli; promjenljive je boje, od žuto-maslinaste, svijetlosmeđe, tamnosmeđe, tamnosive do sivo-smeđe, površina je nepravilna, naborana ili namreškana (kao da je izudarana čekićem), nekad je u starosti ispucana s krupnim poljima, rub je gladak i često nešto svjetliji, blijedožut.

Stručak: 4-12 (14) cm visok i 0.6-1.2 (1.4) cm debeo, pun, suh, gotovo je uvijek zakrivljen; bjelkast sa sitnim crno-smeđim ili sivo-crnim čehicama, na prerezu postane sivo-ljubičast, a nakon kratkog vremena pocrni.

Rupice/cjevčice: Okruglaste su ili lagano višekutne, bjelkaste, krem do žuto-oker, kasnije su sivkasto-oker, na pritisak postanu smećkaste do ljubičasto-crnkaste ili crne; cjevčice su vrlo duge, nekad i 30 mm, uz stručak su kraće.

Spore: Vretenaste, glatke, s tankim stijenkama, nisu amioloidne, 16-28 x 4-7 µm; otrusina je oker do smeđa.

Meso: U stručku je čvrsto, a u klobuku teži da se razmekšava kao žutog johovca (Gyrodon lividus), bijelo, u blizini baze je plavkasto, na prerezu najprije postane crvenkasto, nakon nekoliko minuta sivo-ljubičasto do crno-ljubičasto, kuhanjem pocrni; miris i okus su ugodni na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično graba ili lijeske.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete iako meso kuhanjem pocrni, a upotrebljava se samo klobuk jer je stručak tvrd. Puno je kvalitetnija od brezovog djeda (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Meso teži da prelazi od crvenkaste preko plave na crnu boju. Brezov djed ima promjenljivu boju klobuka, ali raste isključivo ispod breza, a meso na prerezu ne mijenja boju. Postoji vrlo mnogo vrsta s više ili manje svijetlosmeđim klobukom ili skoro bijelim. Ima dosta sličnih vrsta, a to su topolov djed (Leccinum duriusculum) koja ima svijetlu boju klobuka i meso na prerezu postane plavkasto, crni djed (Leccinum melaneum) ima smeđi klobuk i stručak prekriven crnim čehicama i nepromjenljivo meso bijele boje, opekasti turčin (Leccinum versipelle) je veći rastom, snježnobijele je boje, osim donjeg dijela stručka koji je zelenkasto-plavkast. Šaroliki djed (Leccinum variicolor) ima dosta taman klobuk i meso u bazi stručka postane tamnoplavo.