Sunčanice

U svim našim krajevima, na svim staništima, od otoka, morske obale pa sve do visokih planina, raste dosta različitih vrsta sunčanica koje se dosta često pronađu u košaricama s gljivama. Jedan dio gljivara ih dosta dobro poznaje, a drugi dio dosta površno. Ovi zadnji navedeni obično razlikuju jestive od nejestivih i otrovnih vrsta po prisutnosti pokretnog ili slobodnog vjenčića na stručku. To nije daleko od istine, jer prisustvo pokretnog vjenčića uglavnom i određuje jestive vrste sunčanica, ali ima i izuzetaka, jer i neke otrovne vrste mogu imati pokretni vjenčić, a isto tako ima i jestivih vrsta koje nemaju pokretni vjenčić. Osim vjenčića na stručku, važna makroskopska ili vizualno uočljiva obilježja koja se uzimaju u obzir kod determinacije različitih vrsta sunčanica su veličina klobuka, prisutnost i građa vjenčića na stručku, promjena boje mesa na prerezu, te miris i okus mesa. Cilj ovog rada je izvršiti analizu makroskopskih obilježja najvećeg dijela sunčanica koje rastu na našim prostorima kako bi se pomoglo u determinaciji pojedinih vrsta te podignula svijest sakupljača gljiva o opasnostima koje proizlaze iz površnog i slabog poznavanja različitih vrsta sunčanica.

Rasprava

Na našim prostorima raste (i ovom je analizom obuhvaćeno) ukupno 37 različitih vrsta sunčanica. Postoji i više vrsta sunčanica, ali su neke jako rijetke ili nisu opisane. Taksonomski gledano, sve su navedene sunčanice dio devet različitih rodova, to su Chlorophyllum, Cystolepiota, Echinoderma, Lepiota, Leucoagaricus, Leucocoprinus, Macrolepiota, Melanophyllum i Phaeolepiota. Svi navedeni rodovi pripadaju porodici listićavki (Agaricaceae). Od svih devet rodova, samo tri roda (Leucoagaricus, Leucocoprinus i Macrolepiota) sadrže jestive vrste (7 vrsta, 18,9 %), dok ostalih šest rodova sadrži nejestive (9 vrsta, 24,3 %), vjerojatno otrovne (1 vrsta, 2,7 %), otrovne (15, vrsta, 40,5 %) i smrtno otrovne (5 vrsta, 13,5 %) vrste. Općenito govoreći ne bi bilo pogrešno ako bi se reklo da sunčanice najvećim dijelom obuhvaćaju otrovne vrste. Otrovnost je sunčanica dosta varijabilna, dio njih je samo lagano otrovan, a simptomi trovanja su lakši gastrointestinalni poremećaji, međutim konzumiranje nekolicine vrsta može završiti i smrtnim ishodom. Trovanje sunčanicama uglavnom uzrokuje dva najčešća sindroma trovanja, a to su gastrointestinalni i amatoksinski sindrom trovanja. Amatoksinski je sindrom trovanja posebno opasan jer može završiti i smrtnim ishodom. Amatoksini pronađeni u sunčanicama su isti kao i kod zelene pupavke (Amanita phalloides), bijele pupavke (Amanita verna), smrdljive pupavke (Amanita virosa) i obrubljene patuljice (Galerina marginata), koje su sve smrtno otrovne vrste. Rodovi kojima pripadaju otrovne vrste koje pretežno uzrokuju amatoksinski sindrom trovanja su Cystolepiota, Lepiota i Leucocoprinus, dok gastrointestinalni sindrom trovanja uglavnom uzrokuju vrste iz rodova Leucoagaricus, Chlorophyllum i Macrolepiota. Trovanje određenim vrstama sunčanica u rijetkim slučajevima može uzrokovati antabusni, hemolitički ili koprinski sindrom trovanja, kao i trovanje teškim metalima i cijanidom.

Prvi i najvažniji kriterij za odvajanje jestivih od nejestivih i otovnih vrsta sunčanica je širina klobuka. Sve vrste kojima je širina klobuka manja od 10 cm su nejestive i otrovne (21 vrsta), od kojih je samo jedna vrsta jestiva, a to je jestiva glinasta pečurkovica (Leucocoprinus cretaceus). Glinastoj pečurkovici širina klobuka ne prelazi 8 cm, čitava je bijela, a klobuk i stručak su karakteristično prekriveni bijelim stršećim čehicama poput bradavica koje se lako uklanjaju po čemu se razlikuje od svih sličnih vrsta. Uvijek treba imati u vidu da je širina klobuka relativan pojam, jer je njegova širina kod mladih gljiva uvijek manja od naše referentne širine. Stoga je širina klobuka koju uzimamo u obzir uvijek širina klobuka dobro razvijenih gljiva.

Slijedeći kriterij koji ćemo uporabiti za selekciju jestivih vrsta od preostalih 16 vrsta sunčanica je pokretni vjenčić na stručku. Sve vrste kojima širina klobuka uglavnom prelazi 10 cm i koje imaju pokretni vjenčić su jestive vrste, osim dvije otrovne vrste kojima meso na prerezu uočljivo pocrveni, a to su pilatova sunčanica (Chlorophyllum brunneum) i otrovna sunčanica (Macrolepiota venenata). Od preostalih vrsta koje nemaju pokretni vjenčić su jestive samo dvije vrste, a to su primorska pečurkovica (Leucoagaricus littoralis), koja raste samo u prmorskim krajevima u šumama bora, klobuk je do 12 cm širok i s karakterističnom je ružičastom nijansom, te crvenkastolisna pečurkovica (Leucoagaricus carneifolius), kojoj širina klobuka ne prelazi 14 cm i kojoj meso na prerezu trajno požuti. Meso na prerezu može požutiti kod još nekih vrsta, ali nakon toga žuta boja prelazi u crvenkastu, narančastu ili smeđu. Sve ostale vrste koje imaju nepokretni vjenčić ili je on drugačije izražen ili ga uopće nemaju su nejestive ili otrovne.

Slijedeća tablica sadrži jednostavan ključ koji može pomoći pri determinaciji jestivih, nejestivih i otrovnih sunčanica.

Zaključak

Kod sakupljanja sunčanica je od životne važnosti biti svjestan opasnosti koja može biti rezultat površnosti kod branja ovih vrsta gljiva. Iz svega gore navedenoga proizlazi najvažniji savjet kod branja sunčanica, a on glasi: „Ne sakupljajte male sunčanice za jelo, jer je među njima nekoliko smrtno otrovnih vrsta“.

Kako bi u najvećoj mogućoj mjeri pojednostavnili selekciju najvećeg mogućeg broja jestivih sunčanica i u potpunosti izbjegli nejestive i otrovne vrste trebamo se pridržavati samo tri kriterija, prvi je da širina klobuka gljive prelazi 10 cm, drugi je da se na stručku nalazi pokretni vjenčić i treći je da meso na prerezu ne pocrveni. Na taj se način sakupljanje sunčanica svodi na četiri najkvalitetnije od ukupno sedam jestivih vrsta što je svakako prihvatljivije od mogućnosti zamjene s nekom otrovnom vrstom.